One Memory

Jednom, bio sam u os, na mostu tamo na dravi... cijeli grad na dlanu ruke... Sam!! A toliko toga sam htio u tom trenu reći nekome, bilo kome. Toliko ljudi je došlo i otišlo, toliko osmjeha, toliko ljubavi, želja i nadanja... a nitko tada nije mogao bit kraj mene, samo da me uhvati za ruku. Postoje stvari kojih se ne smiješ sjećati, loše stvari na koje ne smiješ pomišljati... i one o kojima više ne smiješ govoriti. Boli, kada sve one izađu van. Ne znamo cijeniti, mi ljudi, ono što imamo... i naći sreću u tome... gutati svaki trenutak, doživjeti svaki poljubac... ne uzeti svako volim te zdravo za gotovo... iskoristiti trenutak i reći ono što je zaista važno...
Najgore je kada ti netko nedostaje. To je najgore od svega!! Potaknut tuđom nesrećom, toliko me dirnulo da su svi moji strahovi, moje želje i uspomene izašle van. Samo pišem ovdje... možda će me netko i čuti, možda će se zamisliti... Možda će i nekoga od vas tuđa nesreća dirunti...

http://www.youtube.com/watch?v=jmHNfWRw-qg&feature=related
Sjetite se njih dvoje... i budite sretni... volite se... i Sretan vam Božić svima!!

Sreća, u očima ljudi... kao rosa u zoru... sjaji čisto, sjaji hladno do prvog dodira sunca. Godine... prošle, zaboravljenje, djetinje... jednom tako snažne, podignute u zrak... poput prašine... ushitima... ispunjene životom... ispunjene nadom...a sada samo mokre ulice... oprane kišom mnogih jeseni... koje su donjele neke nove klince u naše parkove... one parkove gdje ostali su snivati svi naši slatki, nedosanjani sni... izrezbarene klupice prepune poljubaca prvih ljubavi, nekih prošlih mladosti... uzavrelih ljeta 80 i neke... Što bih dao... za jedan iskreni pogled... jedan... čvrsti zagrljaj... večer... s njenom glavom na mom ramenu. Ona je carica mojih misli... ona je vlasnica moga srca... uvijek i zauvijek... koliko god daleko otišla... koliko god nekog drugog voljela... jer moja obećanja, bila su iskrena... da bit ću tu... da bit ćeš moja jedina... moja najveća... ne priznati niti jednoj... koliko sam te stvarno volio... koliko te još uvijek volim!!

...ništa tako ugodno nije kao, kad se smije IVANA! I ničeg ljepšeg oku nema, od bljeska njenih bisera...

Ima li netko tu iz Orahovice i da poznaju puno puno ljudi tamo?

Bijah potišten, s trunkama samopoštovanja koračah kroz život. Sreća mi nikada nije bila previše naklonjena, uvijek dolazila na vrhovima prstiju i vrlo kratko trajala nečujno odlazeći kada sam bio najsretniji. Nosih tugu drugih na svojim leđima, slušah tuđe probleme, brsući tuđe suze, noseći njihov teret mjesto njih. Moj nitko nije ponio, nitko nije za nj previše ni mario. Naučio sam ga nositi sam, naučio... se dizati... postao jak... ponjeti i druge na sebi. Trenutke svoje sreće skrivah od njihovih pogleda jer nisam uživao da se netko kiselo smije mojoj sreći u sebi misleći, da sam bar na tvom mjestu. Presato sam ju tražiti, s vremenom... a počeo drugima donositi njihovu. Moji su se osmjesi rađali na tuđim osmjesima, moja toplina razvila se iz ljubavi drugih... naučio sam biti sretan ne zbog sebe, već zbog drugih koji nisu bili tu za mene kada sam ih trebao. I nije bitno, ako ne pomisle kako mi je... bitno je da su oni sretni... jer ja živim u njihovim očima, u blistavom sjaju, koračajući za njima u sjeni, noseći svu tugu ovog svijeta...

Uvijek sam bio tu, među vama, šetao i živio pokraj vas, u sjeni krovova boje čokolade koje ona je voljela... neprimjetno, u tišini onog krajićka oka gdje me niste mogli vidjeti. Mnoge sam taknuo svojim riječima, ganuo nesresetnom prošlošću, mnoge od vas uhvatio kada su padali... a da to ni sami nisu primjetili. Ah... bitna mi je uvijek bila vaša sreća, vaši uspjesi i ljubavi na kojima sam grijao svoju prozeblu, izmučenu dušu dok sam setao u noći, ispod svjetala grada koja su svjetlila za nečije tuđe zaljubljne glavice... samo moju ne. I hvala vam, vaša sreća bila mi je sve, vaši vedri pogledi vraćali me u život dok su me njeni lupali o dno. Hvala vam, za malo topline koju ste mi pružali u toj mojoj hladnoj noći koja je bila iskupljenje za sve počinjene grijehe. Živi se život, onakav kakav je, prođe u čekanju za ono malo sretnih godina s nekim tko nas je oduvijek čekao, koji je vječito bio baš za nas, ono što smo trebali... a nikad, nikad to nismo naučili cijeniti...

Dolazio sam cijelu večer ovdje, htio nešto napisati što mi se vrtilo mislima, ali nisam našao riječi kojima bih rekao ono što se na tren našlo u meni, ono što nikada više nije smjelo naći put do mene. Mjuza koja mi u pozadini svira, ah, sad jedna sretna, jedna tužna pa odustajah cijelu večer u pokušaju da iškrabam par nekakvih rečenica. Tuga je nestala davno iz mene, a oni koju su pratili moj blog zadnjih godina, znaju kako mi je bilo i da nije bilo lako. O da, nije nikako bilo lako. Potisnuo sam bol i ljubav iz sebe, zamjenio ih jednom dobrotom prema drugima, a srce punio ekipom, koncertima, zajebancijama i trenutcima za koje se živjelo punim plućima... koji su rastezali usne do punih osmjeha. I po prvi put nakon dugo vremena osjećao sam se prihvaćeno i vrlo jako, osjetio da živim. Duga mračna noć koja je godinama ovijala svoje prste oko očiju i srca napokon je nestala u svitanju mojih, dugo čekanih jutara.
Toliko ih je bilo potrebno, da ostavim sve iza sebe i ne sjećam se ničega više. A onda, večeras, uz zvuke neke lagane pjesmice s radia, slučajno sam naletio na fotkicu, slikanu davne 2003 u Osijeku. Vidjeh dravu, vidjeh promenadu, vidjeh zalazak prepun boja s vrhovima zgrada u daljini... i vidjeh nju. Na tren, sjetio sam se... kako je bilo... osjećati sve to. Njenu ruku na mome obrazu, njenu ljubav i tugu koju je bila ostavila. Prošli su me trnci tako jaki da sam se ustao u najkraćem mogućem djeliću sekunde, upao burazu u sobu i pustio iced earth. Neželim to više nikada osjetiti. Koliko god bilo lijepo, što više vrijeme prolazi, sada to znam, sve je teže sjetiti se. A još su i heroji Vukovara bili na tv-u. Vukovar... moj najdraži vukovar... njega nikad neću preboljeti. Toliko mi nekada nedostaje... on i neko drugo vrijeme.
Zato bih vas zamolio, pročitajte moj blog umjesto mene, sjetite se vi kad već ja ne mogu. Ako ima nekoga iz Vukovara ovdje, ako me itko čuje... ako je ikome stalo... ostavite ružu... na šetalištu u Vukovaru... na jednoj od klupa... Tu je ostala moja mladost, provedena s njom, koje se više ne smijem sjetiti. Mračne godine obavijene suncem. Istinito, i vrlo bolno, ma kako god glupo zvučalo...

Heh, da, kako li vam samo jedan dan može promijeniti pogled na svijet, kako je malo potrebno da se osjećate dobro u svojoj koži u trenutku kada mislite da ste sami, izgubljeni, da su vam svi okrenuli ljeđa zbog nečega što ste napravili a mislili da je užasno loše. Onda naletite na stare poznanike, dobro uštimane i ugažene staze života kojima ste sto puta kročili, na kojima vas je uhvatila rutina a niste vidjeli nešto što je možda čučilo neggdje sa strane, u travi. Ali, što ja to pobogu zborim, samo zbunjujem sve oko sebe.
Živjeh zadnjih nekoliko godina u osijeku, studoš, s vedrinom u očima ma kako teško bilo, s malo para u đepu dok sam krpao vječito kraj s krajem. Što reći od toga? Sve opisati? Ili barem dio? Premalo je mjesta za sve... Odveć premalo. Dogodi mi se mnogo toga tamo, a s vremenom, sve više sam uzimao zdravo za gotovo one male stvari koje bi bile dovoljne za osmjeh... da poprave vrlo težak dan. Ali, iznedadi me ono što nikad nebi mislio da će me iznenaditi.
Prvo, shvatio sam da mnogi, pa i oni kojima pružiš toliko toga kroz godine nisu ono što bi trebali biti. Kao neke druge osobe kada trebaš nešto, više od uobičajenoga, pomoć... ležaj za prespavati možda? Prvo kolegica, koja me primila samo zbog nekih tračeva, koja nije dala da budem više od dana tamo. Jedva navukoh na dva. A trebao sam ostati cijeli tjedan. A toliko je pomoći dobila poslje prekida s dečkom, pa upoznavanje s mojom ekipom da proširi vidike što se tiče muškog spola, pa servisiranje laptopa... Nikada nisam tražio ništa za sebe, imao sam sreću u očima... ništa mi i nije pretjerano trebalo sem toga. Onda druga frendica, koja je očekivala da ju zabavljam cijeli vikend kad sam trebao učiti pa sam se lijepo zatvorio u sobu i učio a ona pizdila. Ni tu nisam našao plodno tlo jer se stalno ljutila zbog toga kako ja radim stvari, zašto odspavam poslje ručka-prije učenja, zašto ne volim europski film... Konstantna prebacivanja. Na kraju sam uživao i tj dana bio kod dečka kojeg sam gledao, eto tako, bez previše pažnje koju mu nikada nisam davao.
Uđem danas u bus, neka ciganka putovala samnom i kćerkom. Nije imala dovoljno za kartu, molila šovera za ta dva tri kilometra više da ju preveze. On se otresao, derao a starica je stajala pognutog lica dok se iza nje skrivala uzdrhtala kćer. Tu smo mi skucali kunu po kunu i ona je ušla, sjela iza mene. Shvatio sam, da nije bitno što radiš u životu, koliko dobroga radiš da bi se sam u svojoj koži osjećao već kad učiniš nekome nešto jer ti u srcu osjetiš da bi trebao. Zar su ljudi postali tako zla bića, više nego ikada da samo gledaju na sebe, a zaboravljaju i onaj minimum dobroga. Ne znam za njih, al za sebe da. i osjetio sam sreću što sam ja ja, što me svi ti padovi i šamaranja od strane drugih nisu obeshrabrila da i dalje osjećam u sebi potrebu da pomognem drugome.

Ako odeš ja te neću tražiti, neću se čak niti okrenuti, jer znam da ću te jedom sresti, kada se najmanje budem nadao... iza ugla nekog nepoznatog grada ili u kasnom tramvaju dok se budeš kući s posla vraćala. Možda budeš stajala s nekim, na kišici uplakana, ispod naših petrolejki... ljubila se... kratko, nježno, vrhovima usana. Možda ću kad zasnježi, prepoznati tvoje stope među tisućama... možda će me vratiti, do zaboravljene ljubavi. Kako god, znam da ću te jednog dana ponovno vidjeti, pogledom taknuti i znati da neke stvari nikada ne dobiju svoj kraj, koliko god od njih bježali... To je sudbina svih velikih ljubavi!

Danas mi se dogodilo nešto zanimljivo ili da kažem, ono što baš i nisam htio. Zaljubio sam se, prije, ne tako puno vremena. Znala je to, pružio sam bezuvjetnu ljubav a ona se držala tipa s kojim je prekidala, koji opće nije bio za nju. Ni on nije baš davao mnogo pažnje, al ona je slijepo slijedila nešto što je voljela. A mene je zajebavala, malo palila pa me hladila. I kaže, ne može protiv sebe. Vraga ne može. I toliko joj na kraju značim, al nikada nije vidjela u meni nešto više, ono što sam ja vidio u njoj. I toliko me želi kraj sebe, toliko ju zanima što se samnom događa, toliko sam joj drag, toliko oće da budemo frendovi a ja po tisućiti put velim da joj to ne mogu biti jer krivo tumačim njene riječi, guranja i slatkaste poglede. Previše sam imao boli u životu zbog ljubavi, predugo je ista ta ljubav budila tugu u meni umjesto osmjeha. Ne želim više, napokon sam našao mir u sebi, a ne želim joj i to još predati.

Kada ste, zadnji put pogledali u zvijezde, izgubili se u njima... pobjegli... od svega ovoga. Kada ste, zadnji put, zaspali nasmijani, smireni, bez i jedne brige, samo osjećali da ste voljeni... da ste nečiji. Kada ste zadnji put, vidjeli krijesnice, kao one kad smo bili djeca... igrali se... nevino, zaneseno. Nevidjeh to već godinama. Neobazirite se, samo pišem nešto, da brže prođe vrijeme... do zore, da skuham kavu, da se njen opojni topli miris razlije tamnim mojim mislima i s osmjehom na licu krenem u neko drugačije sutra, neko bolje sutra, moje sutra puno ljubavi u kojemu ću početi sve ponovno, ispočetka.

Znaš li, kako je gledati u nečje oči, slatke kao što su tvoje i vidjeti u njima toplinu koja te grije više od proljeća. Znaš li, kako li je s istima gledati sutove i prohladna svitanja, razumjeti se, bez previše riječi, usnama... znaš li kako je nekoga usaditi u svoje srce i ključić staviti negdje gdje ga ne možeš dohvatiti? Znaš li, kako li je čeznuti za nekim, tražiti ruku u džepu praznog kaputa... kako li je, s nekim dijeliti i ono malo dobra kada ti ne ide. Želim te! Kraj sebe! Želim tvoje osmjehe, tvoje fore i svakakve ispade. Pronašao sam te, nešto što sam dugo tražio i ne idem nikuda sad bez tebe. Pliz... nemoj otići... trebaš mi...

Da li ikad, pregledate zapise ovdje stare nekoliko godina? One, prve, na zadnjem broju?

Jučer mi je počeo dan ko i svaki, ni dosadan i zanimljiv, nešto prosječno, normalno, bezveze. Otišo sam u brod po nekih diskova, i na kavu s frendicom iz srednje. Cjeli dan me pratilo nešto. Pratio me miris prošlosti koje sam davno ostavio iza sebe. I našao sam se s njom i sve što smo mogli pričati, sve u čemu smo mogli naći zaj jezik bila je ista ta prošlost. Ona kišica i predjesenje vrijeme u predvečerje uvuklo je polako hladnoću u srce... kao nekada. Osjetio sam tamu, gustu kao vodu na svojim rukama. Ne želim to nikada više osjetiti. I znao sam tada da se vraćam svemu što je prošlo, staroj ekipi s kojom sam namjerno izgubio kontakte, sare priče, stari parkovi i ulice. Shvatio sam tad koliko mi fališ, koliko si vedrine unjela u moj život u vrlo kratko vrijeme kako već dugo nitko nije, samim svojim prisustvom kraj mene. Koliko sam te tada poželio imati kraj sebe, da razbiješ svu tu sivu monotoniju neke, recimo, ostavljene prošlosti. Ostavljene s razlogom. Nisam se nadao da će se ikad vratiti. Meni trebaš ti, nedostaju mi naše šetnje, nedostaje mi biti blizu tebe i znati da si blizu i kad nisi bila. Nedostaje mi tvoja ulica, nedostaje mi miris toplog bureka svaku veče kraj moga stana. Nedostaje mi tvoj osmjeh, tvoji pogledi, tvoj glas, guranja po stazi u večernjim šetnjicama. Što bih dao da si moja... što bi dao da si samo sada ovdje... Samo me zagrli, dobro znaš da neću otići.