One Memory

Čekat ću te uvijek ovdje, na starom mjestu, kad noć proguta dan i kad sve ti bude tužno ja bit ću tu, čekati... tebe, da te utješim, da te poslušam, da pitam kako li si, da li ti ide i bez mene. I bit ću uvijek na istom mjestu, u suton na bijelom mostu, gledati Dravu, ljude pod svjetlima promenade, zamrzle u nekom našem prošlom vremenu... čekat ću da dođeš. Znaj da tada bit ću ti opet blizu, da ćeš moći samnom podijeliti sve ono loše i lijepo, da ću ti pomoći nositi teret godina koje si morao proživjeti bez mene. Nisi ti kriv, ja sam otišla, i nikad se nisam vratila. I moja će ruka biti na tvome ramenu iako više nisam pored tebe, tu! I ne brini, uvijek se možeš ovdje vratiti, zagrlit me, kao nekad poljubiti. Ja... ću te čekati

Ja... Stajao sam na stanici, isčekujući vlak s licem bez osjećaja, preplavljen mislima koje nisam razumio. Bio sam mlad tada, hrlio naprijed nepromišljeno i bez straha, ne mareći koliko se dobroga ili lošega nalazi iza sljedećeg ugla. Čekao sam... vlak za sutra. Sjećam se... padala je kišica tog pospanog jutra, tiho rominjajući klizila niz moje lice. Vlak... ulazio je u pustu stanicu... pun vagona kojima se nije nadzirao kraj. Ušao sam u prvi... čekao da se krene... negdje... bilo gdje. Kroz maglu, kroz tamu prije svitanja istrčala je ona... sitnim koracima raspljuskujući vodu mokrog preona svojim vječito razvezanim tenisicama, mašući vlaku da stane. Ukrcala se u zadnjem trenutku moje budućnosti, ušla u isti kupej i pitala... je li slobodno? Primio sam je, bez ikakvih pitanja, bez predrasuda, bez osuđivanja za učinjenu prošlost... i zaljubio se, odmah tada i bez riječi u te njene slatke oči pune života koje su me čekale svo ovo vrijeme. Kada pomislim, da sam zamalo krenuo bez njih i da nas je sekunda dijelila da se nikada ni ne sretnemo. Stajala je ispred mene sva bez daha, mokra, nudeći mi svoju ljubav za malo topline. Primih ju u zagrljaj, svu uplašenu od života u koji smo se upravo ukrcali. Grijao sam prozeble obraze poljupcima, trljajući njene male slatke ruke koje su me toliko puta u godinama koje dolaze vukle za sobom... kada više nisam imao snage... doći do sljedeće stanice. Toplina mog, njenog srca, uskoro se proširila na cijeli kupej, zatim vagon, zatim vlak i cijeli svijet izvan koji je jurio iza nas. Kišno sivilo odjednom dobilo je narančastu zoru, dobilo duge svih mogućih boja kojima smo šarali zidove svim našim željama koje smo tada požejeli... nastavljajući jedno drugome započete misli i rečecnice, bez previše riječi... razumjeli se... pogledima... osmjesima. Voljeli smo se kroz život ne znajući da svako, i najduže putovanje ima kraj, da svaka početna stanica ima i zadnju... svoju... stepenicu. Iako o njoj nismo razmišljali, misleći da, ako na to nikada ne pomislimo, ne može se dogoditi. Vlak je nakon godina vožnje počeo usporavati pa onda sve naglije stvarajući podmuklu i prikrivenu bol koja je stezala srce u grudima. Na kraju je rekla, ovdje izlazimo, trebali smo znati da nam nije bilo suđeno. Otišla je žurnim korakom uplakana u tamu iz koje je i došla, odnjevši sa sobom sve boje koje su je slijedile u koraku. Raširenim rukama naslonio sam se o hladno staklo prozora... koje me sprječavalo da krenem za njom. Svojim sam dahom nastojao ugrijati to malo prostora u kojem sam se nalazio, nadajući se da ću sam uspjeti vratiti toplinu... ili barem dio nje... koju sam imao s njom... koju je odnjela... na zadnjoj stanici naših najljepših godina.

E jel zna neko od vas jebača neki link s dobrim photoshop cs3 tutorijalom. neda mi se tražit, lakše je pitat. Thanks!!

Večer... uvukla se u moju sobu lagano... spustila na mokre krovove kuća obasipajući slabo svjetlo predvečerja sitnom kišicom. Sjeta... u mislima našla je večeras svoj dom... i mene kao žrtvu ljubavi našla još malo mučiti... pustila da se sjetim u samoći... cure koju sam nekoć volio... curu koje odnjele su godine... curu iza koje ostale su samo zgažene crvene ruže... u blatu... u kišici te jeseni... kišici kao što je i ova koja vani sipi. Pjesmica... slatkasta, ljubavna... naša... ovila je sumaglicu teških misli oko mene... zagušljivu... poput dima cigarete kojeg otvoreni prozori nisu tjerali van. Osmjesi... bože... lažni, svi odglumljeni... odveć kiseli... skrivajući ono o čemu više nisam nikada smio razmišljati... Zaboraviti... jedan život... jednu slatku, zanesenu mladost.... opijenu vinom i poljupcima... gazeći pred sobom tuđe savjete, tuđe misli i prkose... tuđe zavide i mračne poglede... Kako... bože... nešto pustiti... kako graditi nešto na novim temeljima... kako se okrenuti i nikada neosvrtati natrag... kada te sve vuče da se još jednom okreneš... i vidiš svu ljeputu koja mora pasti u zaborav...

Ovako, ako imate curu koja je prekinula s dečkom dugu vezu i nedugo zatim upozna nekoga ko joj je okej, no neželi ništa više već prijateljstvo, to znači da 1. ili nije ostavio dovoljno dobar dojam da bi bila s njim il 2. stvarno treba vremena da preboli. Ja iz svog iskustva znam da, ak si solo, nema veze boluješ ili ne i ako ti u život uđe netko tko ti se jako svidi, nema tu baš prevelike filozofije da se ne bi bilo zajedno. Što vi mislite?

Snijeg pada... čujem glasove vesele djece u daljini koja kližući se po ledu proživljavaju svoje najljepše Božiće. Nisu toga ni svjesni, ali... bit će, jednoga dana. Hvatam pahulje, hvatam poglede, hvatam tračke tuđe sreće nadajući se da ću uspjeti vratiti djetinjstvo ili barem tragove Božića u kojima su kuglice na boru budile bezuvjetne osmjehe, a darovi u slami mogli zalječiti svaku ranu. Tada su ruke bile pune ljubavi, tople i ispunjene nadanjem u sve ono što sam dugo sanjario. Pokušavam biti sretan večeras zbog sebe... ili pak zbog nje, što je našla svoju sreću. Barem se trudim tako izgledati, slagati samoga sebe. Pokušavam u sebi potisnuti tugu potaknutu čime sve ne, tugu koja izvise iz mene kao bujica, zbog sjećanja, zbog prohujalih godina, otišlih ljubavi i nedostatka božićnog ugođaja. I samo mi se jedna miso vrti glavom - nije božić kao što je nekada bio, nestala je čarolija, nestalo je sve ono lijepo što ga je činilo posebnim. Čokolade i igračke zamijenili su mobiteli, skupa roba, konzole... Više se nitko ne zna obradovati snjegu i ljubavi, poklonjenoj kao znak pažnje. Pjesmama želim ispuniti prazninu, potisnuti bol... Želim skakati i istjerati van to malo dobroga što je ostalo u meni pretvarajući se da je neko drugo vrijeme koje sam davno proživio. Želim vjerovati barem danas da ljubav postoji, da je ona još uvijek kraj mene, i da ću večeras pronaći taj tako dugo priželjkivani, izgubljeni sjaj u srcima drugih ljudi. Sve bi blio drugačije da je netko uz mene kome bih rekao volim te, koga bi čvrsto stisnuo uz sebe u ponoć i znao da je zaista to malo biće moje. Shvatio sam da je i ono najmanje dovoljno da te ispuni i digne u visine koje sam nikad ne možeš dotaći. Dovoljno bi bilo... to malo njene duše da osvjetli tamu koja je ovila moju, ispuni sve pukotine, donese vedrinu u moje misli i rečenice, moje odavno tužne pjesme koje ponavljam kao pokvarene, starinske ploče. Teško je biti sam, pogotovo na Božić. Ne sam izvana al sam unutra, praznina ispunjena suzama koje svom snagom nastojim zadržati u sebi. Volio bih večeras vratiti vrijeme na samo pet minuta, doći k noj i bez riječi ju zagrliti kao nekada, poljubiti strasno u kratkom uzdahu i čvrsto u rukama držati... s prvim svitanjem zore opet ju izgubiti, kao da nikad i nije bila kraj mene. Volio bih... osjetiti opet te male prozeble ruke na svome hladnom licu, kako me miluju, čuvaju od sveg lošeg, kako nastoje reći da me vole, da će sve biti okej... Volio bih... se prisjetiti kakav je to osjećaj, bar na tren zaboraviti bol... zamijeniti ju... svime lijepim što sam nekoć držao najvažnijim. Neželim darove... želim samo jedan poljubac, želim se prisjetiti... kako je to voljeti... na božić, bacajući u kosu jedno drugome grude tek napadalog snijega... poput onoga koji i sada vani pada. S kime gleda ona naša svjetla, koga drži za ruku, kome traži put do đepova kaputa da se ugrije... Bilo bi lakše, da ju nikada ni nisam volio!! Možda ću jednoga dana opet osjetiti sve to kada pogledam iskre u očima svoje djece sretne zbog upakiranih igračaka u crvene, plave, zelene i roza folije. Možda ću tada biti opet smirenjem kao nekada. Volio bih to, volio bih, više od ičega.  Tako malo mi treba da dotaknem nebo, da ga protresem pahuljama, da i noć obojim nekim lijepim slikama.

Ljudi, danas je najduža noć i prvi dan zime, jel? Ili sam ja to pobrkao lonchiche ;o) Nešto se meni dogodilo na današnji dan prije puno puno godina, nešto o čemu nisam mislio jako dugo, nešto jako lijepo, jako... neopisivo lijepo!! Jedan od trenutaka koji se dogode vrlo rijetko, koji oduzmu dah, za kojim poludiš svakim svojim mogućim dijelom. Hm, i zašto sam se sada baš sjetio toga nakon toliko vremena... Zašto baš na svakoj božjoj stanici svira laganica... Kao da nije dosta sve što sam prošao pa me mora još malo grickati, udarati sa strane kad već ne može direktno. E neće, gasim komp, zovem dečke, idem na kavu, pivo il što već bude potrebno! Jebeš ovo!!

Probudio sam se jutros sav nenaspavan nakon cijelonoćne nesanice, odspavajući tek neka jadna dva sata. Jednostavno, neće san na oči. Sat vremena sam se preljevao po krevetu razmišljajući dal da se danas uopće i ustanem. Sjeo sam za svoj komp i lagano trljajući oči tražio jednu od mnogih radio postaja preko neta dok me budio miris ranojutarne tople kave iz moje omiljene šalice koja je uvijek nalazila svoje mjesto na mom stolu. Uvlačio mi se u misli taj svima poznati smirujući miris u kojemu sam bar ujutro nalazio svojih pet minuta... za sanjarenje, za maštanje, za produžetak tek prekinutog sna. Zasvirala je... neka poznata božićna pjesma i sjetila me kako ću ovaj božić provesti... sam. Sjetio sam se svojih ljubavi, naših božića zajedno, naših težnji da to budemo i kada nismo mogli biti, zbog daljine koja nas je često razdvajala. Sjetio sam se svih onih poruka koje sam svojim bivšim curama slao u polumraku sobe dok su kuglice blistale na boru. Ali... ni jedna lampica, ni jedna kuglica, niti jedna jedina prskalica, ma koliko god jaka bila, nije treptala ljepše nego što su njene oči dok je bila uz mene... ili dok je s nestrpljenjem otvarala moju, tek pristiglu poruku. Božić je bio... nešto posebno samo zbog nje i zbog ničega više, a ja sam se osjećao... sretan... smiren i nasmijan jer me voljela ma koliko daleko od mene bila. Kako zaboraviti težnje da zajedno provedemo praznike, sve muljaže koje smo koristili bez kajanja za taj jedan topli pogled, jedan slatki iskreni poljubac, nježnji njen zagrljaj. Bila je moj sjaj, moja sretna zvijezdica koja je obasjavala tamni dio nas. Gledam sada iste te kuglice, iste kao i prošle godine prskalice bez osmjeha na licu, bez nekog prevelikog veselja i radosti, potajno u sebi priželjkujući da sve prođe što prije. Bježim od sjaja jer me boli više no što pokazujem, više nego i sebi želim priznati. Boli me, ljubav... koju više nemam i ne smijem imati. I sada, zamišljen, povučen od svijeta tražim mrvice topline na svjetlima bora... da malo ugrijem ili barem pokušam, to što je ostalo od mene... usamljene ruke koje nitko tako dugo nije ljubio, koje njoj dale su sebe i na kraju nisu imale snage obrisati niti moje vlastite suze koje sam za njom pustio. Nije meni zima al srce ne razumije da više nema je. Bit će ovo prvi Božić koji ću provesti bez poruka, bez ljubavi nekoga kome bih dao svoje sve, bez laganog koračanja ispred tek okićenog bora kojeg nazivali smo plesom. I bilo je lijepo... držati je u naručju, provlačiti prste kroz dugu kosu, osjetiti njenu toplu kožu na svojoj, osjetiti... miris glatkih obraza u tom božićem ovijenom smirenju koje lebdjelo je oko nas. I sam sebi želim, samo jedan poljubac nagodinu, ispod bora, upakiranog u mirisni celofan satkan od odsjaja nečjih tuđih, vedrih, zaljubljenih pogleda...

pitati, građane naše iskrice... Kada ste zadnji put stvarno bili sretni, koji vam je najsretniji a koji najbolniji tren u životu... Koliko je godina prošlo od tada. Sjetite li se često... ili nikada?

Zima... Započela je još jedna, duga... zima. Mir u zraku tople sobe uvlačio se u moje još pospane misli. Trljajući oči gledao sam u strop kao i mnoga jutra do tada, pitajući se kada će opet doći mojih pet minuta. Kada ću se ponovno zaljubiti? Tko će biti ona? Koliko još trebam čekati? Sjećam se svake boje kojom su bili obojani zidovi tokom svih ovih godina, svaka odražavala raspoloženje na vrhuncu mojih osjećaja. Čula se negdje lagana muzika... pomalo sanjiva... dopirući tiho ispod praga mojih trošnih zatvorenih vrata. Zvala me... da se prisjetim... jednog izgubljenog vremena punog osmjeha, punog prvih pahulja koje su se topile među našim toplim usnama... svaka bila je jedna... iskrena želja... za budućnost koja nas nikada nije pričekala. Čula se... kao izbljedjeli šum u daljini... poput jeke koja se godinama odbijala od zidove poznatih mi ulica, opijenih poljupcima... iskrenim... nezaboravljenim. Jeka... odavno isčezlog izvora. Kome su otišle te tople ruke, nježne oči boje najljepših sutona... moj mali komadić raja. Vrijeme nosi sve, i ono što ne bi željeli da odnese. Al... ostavilo je nešto... ostavilo je, naše prve pahulje... kao sjećanje na najljepše mlade godine koje sam s njom imao. Ostavilo je mirise zime na njene na uzdrhtale obraze... i na dvije male iskrice koje su ispod šala govorile, volim te! Gledao sam prve pahulje... padale su... skrivale neke tuđe, tek načinjene korake. Protrnuo sam... s nadom... da neće stići kazna za njene učinjene pogreške... da će netko napraviti jednake u snijegu stope... i doći... izliječiti, još uvijek slomljeno srce.
 

"Idi, idi nesanice, da ne vidim tvoje lice, da mi zora bol nestvara, idi pusti me da je odsanjam..."
Kako me muči nesanica, baš želim sanjati nešto lijepo, a ona mi ne da :o( Al, jedna druga nesanica sjetila me boli, nastale prije par godina. Nikada nije otišla, samo je čekala, da se opet probudi...

Dragi moji ljudovi, ide li itko na dane piva u sub u Os i Urbana? Sjeća li se itko dana Laufera, jer nekak vidim da ove mlađe generacije nemare za neš što je bilo prije 10-15 god.

... nosila je našu ljubav, našu sreću prvi cvijet, bacilaje sve niz rijeku i pošla u drugi svijet. Al noćas ako sluša, nek čuje bol, u pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj. Za uvijek neka nosi na srcu znak, život je jedan ona bacila...

Eto, dragi moji, da se pozdravim s vama, jer neću više biti ovdje ko prije. Bilo je lijepo svama tipkati ovo ljeto, sad odoh nastaviti tamo gdje sam stao. Onima koji su čitali.... thanks, a oni koji nisu... možda neki drugi put ;o) Bokić!!

Svanulo je novo jutro. Tanki veo jutarnje magle rosio je spržene vlasi trave i davao jutru svu potrebnu svježinu. Stajao sam na balkonu ispijajući drugu šalicu kave, ovaj put gorke, da me probudi iz sna iz kojega sam se i sam morao probuditi. Gledao sam sunce na istoku kako se budi, gledao dokle je pogled sezao u daljinu i po prvi put nakon mnogo godina osjećao mir u sebi, kao da je završena jedna knjiga mog dijela života, i sada je samo trebalo ispisati zaključak. Netko drugi smirio je uzburkano srce, jedna druga maknula je s njega stare zavoje, obrisala staru krv... donjevši novu nadu. I novu ljubav. Dobio sam drugu šansu po scenariju kojeg se nikada ne bih sjetio, kojeg da sam zamišljao sve ove godine, nikada ne bih dokučio. Bojim se što će mi donjeti sutra. Tako dugo živio sam samo bol da sam zaboravio kako živjeti išta drugo. Uz malo sreće, pokazat će mi ona, sve što sam ove godine propuštao. Hvala ti... I hvala vama... što ste čitali ;o)