One Memory

Pao sam. Pod težinom kapi nedovršenog sna ovog vrućeg ljetnog popodneva. Pao, ne pod težinom udaraca već riječi koje su govorile da mi prvi put netko zaista iskreno nedostaje. Ustao sam. U tišini poluzamračene sobe dok su moje ruke hvatale samo gusti ustajali zrak koji je posjećao, tako jako podsjećao na neka daleka ljeta u kojima su ostali mnogi dragi ljudi svaki na svom putu hvatajući neku svoju sretnu zvijezdu. Bezbrižne dječje igre, nevine prve ljubavi, prvo volim te, prvi poljupci ostadoše na crvenkastim valovima toplih dana za nas tada dugih kao stoljeća. Godina za godinom... korak za korakom... svaki sve kraći... iza mene sjećanja... nagomilana... u slojeve, do dubina na koje se više ne usudim otići. Omete mi misli.... 1 skrenuti pogled...na njeno malo glatko tijelo presavijeno preko svilenog pokrivača... kupljenog prošle zime. Spavala je... i ja... usnio sam pokraj nje... to popodne koje podsjetilo me... na nešto... lijepo... izgubljeno... Njena topla koža odisala je strašću... meke usne podsjetile me... da ništa osim toga nije važno... da ona je ta koja me čekala, kojoj sam se tolike godine nadao... sjeti me, da ona je jedna od milijun, koja je bila potrebna... da nadopuni sve moje nezavršene sne... da im kraj... zasladi svojim mladim životom. Ona je odgovor na svako pitanje... svi moji, ikad potrebni razlozi... hvala ti...

Svatko u kutu svojih misli želi nešto više od ovoga, čekajući nekoga... pravog. Katkad se to nekima i dogodi, da baš dobiju ono što su uvijek tražili. Ali već jedno vrijeme vidim da ljudi pod tolikom dozom netolerantnosti upoznaju druge među kojima se katkada nađe baš... ono. Zašto tada većina misli, daj ne seri, prestani glumiti, ne može netko bit... tako dobar. I završava u istom košu kao i oni ostali. Zašto??

Šetajući danas sunčanom stranom Europske Avenije laganim korakom kao bez i jedne brige u životu, zastao sam na semoforu na tren osjećajući poznati miris ulice u kojoj su cvale proljetne lipe. Podigao sam pogled ka krošnjama koje su se nadvijale nad mojom glavom spuštajući kroz lišće pokoju zraku sunca na moje umorne oči. Na jedan kratak tren zaboravih da nje nema pokraj mene očekujući da će me već poznatim slatkastim glasom potaknuti da krenem preko zebre povlačeći me za rukav majice poput djeteta željnog pažnje. Osmjeh na licu sakri skrenuti pogled na prazninu kraj mene koju je tako dugo ispunjavala ona. Njene usne su me mamile da ju poljubim pred prolaznicima dajući im do znanja da je to slatko stvorenje pored mene uistinu samo moje. Nastavio sam šetati, osjećajući da je nešto u zraku što bi vjerojatno ako ne i sigurno i nju sada podsjetilo na mene, gdje god ona bila u ovom trenu. Sve dobro što sam imao ostalo je s njom i u njoj, sada znam to. Teško je bilo za prihvatiti da ću jednoga dana sam šetati u hladu istih krošnji pod kojima smo se nekoć držali za ruke dajući kratke poljupce izmedu dva uzdaha. Sjetih se već pomalo zaboravljenih stihova cenova i nižetića koji su dopirali iz obližnjih kafića čijom melodijom je odisao svježi zrak naših poznatih osječkih ulica. E da sam samo mogao zaustaviti vrijeme dok si sa mnom plesala u svojoj sobi pripremajući se za maturalnu večer. Znam sada da nisam bio ono što si zamišlja niti sam imao sve ono što si željela, ali volio sam te malena, iskreno i potpuno bezuvjetno davao ti sve najbolje od sebe hraneći te svojom dobrotom. Bila si moja nada i utjeha, moja jedina, moja malena verica. Slučajno u žurbi gurne me neka cura pri čemu se vratih na zemlju da na njeno sorry, kažem ne brini, okej je. Nasmije se ona lagano i žurno okrenuvši glavu nastavi brzim korakom. Shvatio sam tada da je toliko toga lijepoga ostalo i kada jednom ta misao prevlada preko svih sjećanja koja mi već godinama ne daju mira, možda ću opet biti cijela osoba kojoj će neka druga vratiti dio duše nadopunivši onaj kojeg ti si odnjela, ili bolje reći iz mene isčupala. Sve bih dao da si tu. Da te držim oko struka u jutro na obali dunava gdje zori krali smo rumenilo razmazujući ga po tvojim obrazima gledajući svitanje na horizontu. Osjećao sam miris tvoga tijela dok sam ti tada sklopljenih očiju prolazio prstima kroz crnu kosu. Sjećao se šuma valova kojeg sam usađivao u tvoje ljubavlju potopljeno, nemirno srce udišući svježi jutarnji Vukovarski zrak punim plućima i okrećići te prema sebi dok su nam se pogledi sretali gledao u njima rađanje novog dana ljepše no što su moje oči ikada mogle vidjeti. A vidjele su u tvojima ljubav, vidjele nadu, našu budućnost. Hoćeš li moje usne ikada sa svojih moći zauvijek obrisati i da li ćeš zadrhtati na spomen moga imena dok se budeš budila s nekim drugim pokraj sebe u slična svitanja kao što su bila naša. Hoćeš li mi tada u mislima doći, možda na trenutak i poželjeti osjetiti krišku starih dana. Ne mogu reći da mi je žao mala, ni zbog čega što smo proživjeli, al žao mi je što si otišla ostavivši me da se svako jutro od tada budim sa istom željom da te vidim i nevjerom da zaista više nisi moja. Toliko sam se puta pitao iznova, što bi bilo da si ostala, da li bi nam djeca bila onakva kakvu smo ih zamišljali, gdje bi sve otišli, koliko toga prošli i vidjeli, što bi sve zajedno još osjetili, koliko poljubaca jedno drugome dali. Odavno više nisam što sam onda bio i tko zna što bi bilo da si još malo ostala, tko zna što bi bilo kada bi se sada i vratila. Biti protiv svih, prkositi opet sudbini... samo da imam jednu šansu, to je sve što trebam da te vratim, da opet imam onu koju sam oduvijek volio. Koju i sada volim.

Zagrljeni u šutnji, sklopljenih očiju ljubimo se u uzavrelom trenu strasti i spoznaje da nam je ovo posljednjede od ljubavi što uzimamo, da rastanak se uvukao među naše misli i osjećaje. Ljubimo se jako, brzo, strastveno kao da sutra ne postoji. A moža to i osjećamo... da umiremo, da naše sutra nikada neće doći, da plačemo sada zadnji put, nas dvoje zajedno. Ne osjećam više tvoje slatke usne pod kišom slanih suza koje teku neumorno, nemilosrdno i nepravedno u čast i za sjećanje na jednu ljubav koja gasi se. Možda me se jednoga dana i sjetiš kada ti svane neko novo jutro, kada te obasja neka nova zora i kad tvoje slatke usne taknu nečije druge zimom promrzle obraze kao što su tolike godine grijale moje. Ne zaboravi naše trenutke ponosa i slave, nezaboravi što smo davali si svih onih zamišljenih, vrckavih popodneva zajedno, svih toplih sutona kraj Dunava kada smo maštali dok se sunce ljeskalo tvojim usnama i očima. Ne zaboravi sparinu sumornih srpanjskih dana kada smo se mokri satima ljubili, kao ni onaj poznati miris trave na ušću Vuke u Dunav na kojoj smo se valjali poslije škole i subotama... sretni davali jedno drugomu sve svoje osmjehe. Ne zaboravi niti miris vrućih ljetnih ulica Vukovara uzavrelih pod težinom užarenog sunca gdje ostale su sve naše lude mlade, ljubavlju opijene godine. Ne zaboravi kako smo si teško puštali ruke svih onih večeri kada smo se rastajali, ni koliko teško je znalo nekada tada biti. Ne zaboravi kako sam se brinuo za tebe kada si bila bolesna, niti naše iskrene, teške suze potekle iz ljubavi koje jedno drugome usnama smo brisali. Ne zaboravi sva ona snježna jutra kada smo se krišom nalazili, kada sam ti grijao ruke u zavjetrini ruševina tamnog grada, da se ne smrzneš, da te vjetar ne svlada, da ne ohladi tvoje male nježne prstiće. Ne zaboravi... naše ulice, naše uglove, naše klupe i parkove, ne zaboravi pogled na nebo u tišini, moju ruku na tvom ramenu i svoje usne na mojima u iskrenom poljupcu. Sjeti se svih petaka uvečer kada nismo mogli zaspati dugo dugo u noć, umorni od uzbuđenja nestrpljivo čekali zoru, da se ponovno vidimo. Čeznuli da si što prije opet spojimo usne da je bilo gotovo ne izdrživo. Spavaj, govorili smo, spavaj, zaspi što prije, tako će brže doći novo jutro. I bit ćemo zajedno. Sjeti se i mirisa svježeg Vukovarskog zraka svih tih prohladnih subotnjih jutara i topline mojih usana zbog kojih si se tako često nenaspavana tada budila, izmorena od isčekivanja da me što prije vidiš i zagrliš, bez riječi poljubiš... I kažeš, maleni moj, volim te! Ali, kada te netko drugi poljubi, sjeti se ponajviše i nikada ne zaboravi, kako smo se voljeli... mi... kako smo živjeli samo da bi jedno drugoga sretnim učinili, i kako tada ništa osim toga nije bilo važno, kada je jedno volim te u očima bilo dovoljno da ti kaže da si moje sve, da si oduvijek bila moje sve i da sam cijeloga života čekao samo tebe. Kada kreneš, ne okreći se, mrvice od ljubavi su sve što mi iza tebe sada ostaje. Ne okreći se, ne želim vidjeti izbljedjeli sjaj u tvojim očima, sjaj nečega poznatog što sam tako dugo volio, ispranom od kiša sjećanja donijetih olujom tvoga odlaska. Umire jedna ljubav, a rađa se suza što kapnula je na zemlju između tvoja dva hladna pogleda. Drugima je to bio samo još jedan odsjaj u nizu koji bljesnuo je u dijeliću najljepše sekunde, njim ništa, a meni sve... sve za čime sam ikada živio. Uživaj u mojim usnama posljednji put jer sutra nije obećano nikome, ni mladima, ni starima, ni onim sretno zaljubljenima. Da mi je samo znati, što li nam donosi nova zora, još jedno novo svitanje. Ne znam, vjerojatno nikada to neću ni saznati. No znam jedno. Znam da je ovo naš rastanak, znam da odnosi tebe od mene, znam da zauvijek odlaziš! I zato... sretno... malena moja! Ne zaboravi i sjećaj me se s puno vedrine kakvu nam je davno naša ljubav unijela u srca i živote...