One Memory

"Zagrli me sad, na kraju našeg sna i nemoj plakati. Tko zna, mozda je ljubav samo zaspala, mozda nas opet negdje sačeka. Kad vrijeme jednom, lica nabora, kad mladost prođe sve što je morala. Tko zna, možda se sretnemo opet. Želim ti sve, sve najbolje, bilo je lijepo biti tu, kraj tebe i s tobom dijelit' snove, dobri moj anđele...ostaj mi zbogom, ne daj se i hvala ti za sve, divne godine."
 
 Danas se ona udaje u Vukovaru. Ovo je njoj, posljedni put, za oproštaj. Zbogom malena. Ništa više neće biti isto nakon tebe. Već sutra, neće biti, kao prije. Boli me, ne mogu reći da mi je svejedno iako nastojim da mi bude. Ali ne mogu. Nestala je moja inspiracija, ali nadam se da će druga doći. Sretno Verice, nadam se da si pronašla ono što si tražila... Svaka moja riječ imala je smisao, svaka iskreno rečena, dana od srca tebi. I svako obećanje sam kanio ispuniti. Samo da si malo duže ostala. Očito ti to nije značilo dovoljno... da te zadrži. Teško mi se oprostiti, Bog sam zna to, gutam suze koje ne smijem više pokazati. Nedostajš mi, uvijek ćeš mi nedostajati... Živi s nekim one naše snove koje smo tako dugo zajedno sanjali.

Sjećaš li se one čarolije i mirisa osječkog zraka kada sam tek stigao na fax, kada si mi dolazila u 6 u jutro subotama, okupana tamom i prohladnom maglom zimskih jutara koja se ljepila za tvoju crnu kosu, a ja te dočekivao čajem i sendvićima. Silazila bi iz busa često sama, u svojoj jaknici i govoreći mi drhtavim usnama kako ti je hladno zavlačila se u moj zagrljaj. Izgledala si lijepo, svaki put pomislih, kao jutro na Božić. Tako sam se i ja osjećao. Znaš, ono, kada se probudiš i znaš da je božić, vlada mir, vani snijeg, okićeni bor i osmjeh na licima onih koje voliš, osmjeh na mome licu i moje prvo, volim te, za dobro jutro čime bi ti započinjao svaki novi dan. Tako lijepa si ti bila meni, tako sam se osjećao svaki put kada bi te vidio, kada bi moje oči susrele tvoje i poželjele, o bože, tako jako te poželjele poljubiti, taknuti ti lice, osjetiti tvoju toplinu, u trenu najveće strasti raditi ti stvari koje ne smijem reći. Tvoj vedar pogled, osmjehom veseli pozdrav i ''hej, pa bok, kako si mi'', bio je sve što sam trebao, sve što sam ikada volio. Čekao sam te ispod ulične svjetiljke na kolodvoru ranom zorom dok nas je obasjavalo samo blještavo svjetlo kroz koje smo prolazili žurno, u trenutku, i zagrljeni nestajali ponovno u noći ne mareći za prazne osječke ulice koje je šibao hladni jutarnji vjetar. A mi smo se pospani, neispavani ljubili jedva otvorenih očiju čiji je sjaj bio dovoljan da nas ugrije i stvori u nama proljeće iako je bila zima koju smo raspršivali našim ushitima sreće satkanim od šećernih niti poljubaca i ljubavnih ugriza, tada više nemareći za svijet oko nas, niti mokre ulice niti mrazom prekrivene krovove... jer... u nama je bila toplina kojom smo punili sav taj utihnuli prostor oko sebe. Pahulje se zaplitale u tvojoj kosi topeći se između naših čvrsto isprepletenih prstića sklopljenih u namjeri da se nikada ne puste, nikada više ne razdvoje dok je pod našim nogama šuštalo uvelo lišće pometeno kasno jesenjim kišama...

Ajde vidim da vas ima ovdje starijih jutros, pa da vas pitam nešto. One koju su u braku ili koji su bili u braku. Uzmimo par, bilo stariji ili mlađi, svejedno. Da li je život u vezi, zarukama drugačiji od života u braku. Koliko i po čemu to?

Lutah sam po ulicama crnog velegrada, lutah tražeći nekoga, koju sam jednom volio. Lutah u tamnom kaputu dok je kiša tiho rominjala, prepuna slanih kapi, teških kao njene posljednje riječi... Kap za svaki naš poljubac, svaki zagrljaj, svako volim te. Tražih ju pokraj sebe, tražih njenu ruku u đepu svog kaputa hvatajući samo hladnoću koja je okovala njeno nekoć toplo srce. Sve su tuge tako tužne al ni jedna kao moja, sve su ljubavi lijepe i slatke al ni jedna kao što je bila naša. To je jedna jedina misao koja mi nije davala mira i koja se razbijala o naše ulice, naše parkove... i naše mlade, zaljubljene godine...Lutah potišten, bojeći se, uplašen uzmičući pred svijetlom sreće nekih drugih ljudi koji voljeli su se kao što smo jednom mi. Lutah u sjenci sretnih ljudi, zagrljenih i zaljubljenih slušajući osmjehe, kojima smo se i mi jednom smijali. Srce pati... srce boli i ne može da preboli iako si ni samo to ne želi priznati. Želi se slagati da te više ne pozna, da te više ne voli... da te nikad i nije voljelo. Laže si, da bi mu bilo lakše, da na te toliko više ne misli. Srce, ludo si, neželiš si priznati... da nema je, da otišla je, da sada pripada drugome. Više nisi njeno iako se često još njenim osjećaš. Sjećanja, to su samo sjećanja... i puste sjene koje nestaju prvim dodirom sunca. Srce, spavaš... spavaš u snu iz kojeg se ne želiš probuditi jer si tamo imalo i još uvijek imaš, nju.. i samo nju. Probudi se... vrijeme nije stalo iako bi voljelo da je, vrijeme ide... i gura te. Vrijeme je da se probudš, da otvoriš oči... i prestaneš sanjati... Sviće novo jutro, dolazi neko drugo vrijeme... za mene, za tebe... i za nju, za našu malenu Vericu.

Bilo je to jedne srpanjske večeri. Gledao sam praznim, zamišljenim pogledom zvjezdice, one iste naše zvjezdice koje jednom sve poklonih njoj, koje plakale su sa mnom, plakale za njom, za mojom jedinom Vericom. Tražio sam ju... o da, tako sam ju često tražio u tuđim pogledima, smijehu koji svaki sličio je njenom... lijepi, mali, ugodan i nezaboravan, tražio ju u našim dugim zvjezdanim noćima, zvjezdanim kao što je bila i ova, samo još jedna duga i preduga u nizu nakon što je ona otišla. Tražio sam ju u našim pjesmama i našim neostvarenim snovima u koje smo polagali toliko nade našim ludim mladim, naslonjenim glavama. Toliko sam puta sav izgubljen tražio njene meke usne na usnama drugih cura, njene dodire, poglede, njeno malo, slatko “volim te” ali nje više nije bilo... otišla je, otišla zauvijek od mene. Koliko sam ju samo volio. Sve sam zaboravio u jednom trenu... sve baš. Samo sam osjećao tople suze na mom odavno zapuštenom licu... licu koje je nekada ona ljubila svojim usnama, licu na kojem je ispisala “volim te zauvijek maleni” svojim poljupcima, ugodnim poput najslađih ljeta, onih davno kad smo još bili djeca, slatkih poput latica ruža koje ostavih zadnji put u njenoj crnoj kosi... poljupcima koji su mi govorili “zauvijek” a upravo su oni bili ti koji otišli u vječnost - ZAUVIJEK. Bez mene! Otišli su... BEZ MENE! I sjećam se mirisa tih usana, mirisa koji me opijao poput najgoreg pića kojem sam se predao nakon što sam ju izgubio. Moj život i moja krv postali su samo mrlja u odsjaju kapljice suze što je iskreno pala za nju, pala na njeno srce, pala na mokru zemlju.

Kad već ne mogu nikome reći ono što me tišti barem mogu to ovdje napisati bez straha da će mi itko zamjeriti. Danas je stvarno bio najgori dan ikada. Em se svađam sa starcima non stop, em ništa što napravim nije dovoljno dobro. Nisam sretan, nisam! Dal imam para... Imam.... dovoljno. Al nisam sretan. Konstantno me nešto ruši na dno unatoč mojim naporima da na bilo kojem području nešto napravim. Samo su padovi, jedan za drugim, nakon vidljivih uspona kada se popnem toliko visoko da još samo malo, propinjući se na prste mogu dotaknuti sreću vrhovima ruku. A tada, kao da padnem s ljestava u bezdan iz kojeg sam se toliko trudio izvući. Iznova i iznova i iznova. Nemam više snage boriti se.
Uđem večeras u jedan birc... sasvim običan i mali gdje svako ljeto provodim bezbrojne sate na kavi, vikendi uvijek isti, uvijek poznati ljudi, nekada prosječno zabavno, uglavnom dosadno. Mislio sam da ne može biti gore. No, uvijek može biti gore :o\ Zastao sam na jedan tren i pogledao oko sebe. S lijeve, desne strane, ispred, iza.... sama djeca. Sve što je i privlačno to su bili razigrani curičci od najviše 17 godina. Znatiželje radi, zaustavim jednu sklatkicu koja mi zapada za oko već neko vrijeme upitavši ju potpuno ne đentlmenski, koliko ima godina. Reče, danas navših 17. Mislim, jebenih sedamnaest. A krenuli puštati... ajme... makarenu i ring of fire i lambadu i I'm so excited. Reko frendu, ili mi starimo ili što? Pa jebote imam 24, u zadnje dvije godine sve što krenem sve se razbije, a oko nas večeras toliko djece, razigrane, sve curice koje padaju na bilo što, njišući zamamnim bokovima. Pa pitam se, gdje su one starije cure, gdje se skrila moja generacija? Isuse, pomislih, što ja to sebe pitam, pa ko da imam 50 a ne 24. Gdje su se sakrile one smirenije cure koje znaju što hoće i s kojima ne trebaš paziti na svaku riječ koju kažeš u strahu da će se samo okrenuti. Ne znam, ili ja stvarno starim ili je to samo obmana prevelike mladosti u mojoj, nadam se, trenutnoj okolini...

"Hej, tog jutra sam krenuo do nje, mirisao drvored njene ulice. Tiho dok je spavala kose rasute, On je bio još kraj nje, ljubio joj sne
Ja sam glavu pognuo, pogled skrenuo, nisam niti trepnuo, kad sam krenuo. Samo jedna suza je kapnula na dlan, u njoj ljubav ostaje, dalje idem sam
Znam, sve su ljubavi prave nesretne, sve što imam ostaje uvijek kraj tebe. Još ponekad poželim neubrano cvijeće, zalud bilo pjesama kad me ona neće
Procvjetale grane mirisne, poludjelo srce zbog tebe. Raspukle se zrele trešnje tvojih usana, ja još, dušo, nemam nikoga
A kad dođe proljeće na me pomisli, dobra moja, ne daj mu tajnu ljubavi. I ne daj mala, nikome biser oka dva, nek te pjesma miluje kad ne mogu ja."
 

Zašto su muške pjesme o ljubavi uvijek tužnije? Zašto muški dublje doživljavaju ljubav, teže se zaljube ali i teže prebole? ne možete poreći da nije tako. Samo vi pišite, baš me zanima što misliite. I, dobro vam jutro ;o)

"Sve bi bolje bilo za nas, da sam vidio te ranije. Ne stiže mi o tebi glas, ne znam gdje si, ne znam što ti je
Što je bol i što je smijeh, isto je kad nema te. Griješio sam, moj si grijeh, al' ne žalim se
Što sad imam ja od tog, ne zna nitko pa ni Bog. Kako mi je najteže, što nas ništa ne veže
Što sad imam ja od tog, ne zna nitko ne zna Bog. Sve je meni uzalud Kad bez tebe nemam kud
Među nama zidovi su, među nama sad su granice. Pa te tražim u mirisu prvog cvijeća s kraja ulice
Tu si me upoznala, davno s tobom bio samNe bi me prepoznala, da me vidiš, znam"

Da li ste ikada upoznali nekoga ovdje ko se ne preserava i za koga ste pomislili, isuse, ova osoba je tako dobra, zar je moguće da ima takvih ovdje. I bili skeptični no s vremenom se uvjerili da ipak ta osoba ima u sebi pažnje i nježnosti, i nije joj do nekih gluposti ovdje, tipkajući sve i svašta kako i izbila vlastite frustracije??

Zanimaju me neke stvari na koje ne mogu naći odogovr. Zašto nakon toliko vremena boli pomisao na nju, bole pogledi na naše slike. Zašto, iako dugo vremena nisam mislio na nju, vrate se i jako bole uspomene kada vani, u žaru veselja s ekipom čujem neku našu pjesmu. Zašto, tada, kada sam najsretniji, kada imam sve što volim kraj sebe, veliki razvučeni osmjeh u trenu s lica skine, zamišljeno lice. Zašto tada sve oko mene nestaje, svi glasovi i zvuci osim melodije pjesme prestaju, a moj pogled usmjeren je na čašu iz koje potežem najduži gutljaj večeri. Zašto, nakon toliko vremena toliko boli pomisao na nju, zašto sjećanja potaknuta našim uglovima, ulicama i parkovima bole jače nego ikada. Zašto unatoč svima koji su bili uz mene, to nikako ne jenjava. Sve što sam činio, svako društvo s kojim sam bio, nisu ju trajno maknuli iz mojih misli. Uvijek je bila tu, u kutku mojih misli i čekala... čekala da ostanem sam, naveče kako bi izašla i kopala po sjećanjima... potisnutima... i vraćala ih van, meni pred oči. Zar se ne kaže, vrijeme liječi sve, nova ljubav staru ranu smiruje, nova ljubav onu staru potiskuje. Zašto meni nije tako i nakon nekoliko drugih godina. Zašto ona ostaje jedina u mojim mislima vrijedna sjećanja, zašto sve to još toliko boli, svaka pomisao, svaki spomen njenog imena osjećam kao šamarčine koje me udaraju bez prestanka. Sve bih dao da to prestane, da zaboravim, da ju više ne volim... Što mi vrijedi sve, kada nemam u sebi mira od nje, kada je smirenje koje pronađem skriveno iza društva, novih ljubavi, pića... i koje traje dok dan ne nestane. Kako bih joj volio reći sve ovo, kako bih ju htio vidjet zadnji put prije vjenčanja i reći sve što nisam stigao, sve što nije došlo kada je trebalo, sve što mi toliko dugo leži na duši. Da li bih tada našao mir, da li bih mogao zatvoiti prošlost iza sebe i ne sjećat se ili se sjećati s manje boli znajući da sam rekao sve što sam trebao. Bol u zadnje vrijeme dolazi na trenutke, ali zato boli... da se ponekad ne može izdržati. Zar je moguće... da se neke ljubavi nikada na prebole do kraja? Recite mi vi, ja nemam snage više s tim se mositi. Svi savjeti koji su mogli biti dani, dani su... sve riječi koje su mi drugi izrekli, već tisuću puta izrečene su. Bježao sam od toga, suočio se, ništa mi nije pomoglo. Što bih dao da zaboravim... sve što sam nekada volio, nju, Jelkić Vericu iz Vukovara, koja je bila netko za koga se davalo sve bez ljutnje, bez kajanja, cura koja je oduzimala dah mnogima... u koju sam se zaljubio na prvi pogled, kao u filmovima...

"Lađe koje odlaze, odnose toplo ljeto s našeg otoka, odnose zadnje nade, tebe nema tu, a kiše dolaze.
Prozor prema zalazu, u mislima tvoj lik, sonate i Chopin, a vjetrove s juga sjetno pričaju o jednoj ljubavi što umire.
Dok plaču krošnje starih borova zovem te krikom, gubim glas, sa druge strane našeg prozora, rađa se novo svitanje, a nema nas."

Spustila se večer na moje obzore... zidovi sobe polako sklapali se... gušeći me. Danom u dan sve bliže... sve nemilosrdnije rušile me one lijepe stvari koje sam nekada volio. Nestadoše riječi, sakriše se u najtamnijim kutovima moje sobe, nedovršene misli ispuniše pukotine zidova, nastalih u mladosti nestašnim dječačkim igrama. Nestadoše i oni mladi osmjesi utopljeni u suzama koje nitko nije mogao spasiti... jer nitko za njih nije mario... jer nikoga nije bilo tu, kada sam ih trebao. Kajem se... žao mi je... što su stvari ostale ne dorečene, što nisu stigle u pravo vrijeme... kada su možda mogle nešto promijeniti... na bolje. Čekam samo dan kada će me sve prestati boljeti, kada se više neću morati ničeg lošeg sjećati, kada će sve ostati iza vrata koja više nikad neću otvoriti. Ali znam, ostat će neke stvari, zaljepljene u prašljavom dijelu srca koje će se podići poput ustajale prašine kada u njega ponovno nešto lijepo pokušam staviti. Ostat će pjesme... naše pjesme, koje će na tren u godinama koje dolaze, skriti moje osmjehe, izbrisati sve oko mene... i vratiti me k njoj. I znam, sjetit ću je se... poželjeti znati, gdje li je.... i vidjeli, je li pronašla sreću koju je sama krenula tražiti na putu na kojem ju nisam mogao slijediti. I zamislit ću se, sam u sebi pitati... kako bi bilo da smo zajedno ostali, da mi je djecu rodila koju smo zamišljali... da li bi bili sretni. Sjetit ću se tada njenih velikih osmjeha, vedrih pogleda, mekih usana i svih meni danih obećanja koja nikada nije ispunila, premotavajući u glavi požutjeli stari film iz nekog nama sretnog... izgubljenog vremena.

"Život je lijep kad se živjeti zna, zato uzmi sve što se uzeti da jer sreća je kratka i živimo zbog nje, ne traži previše i dobit ćeš sve..."
Kopajući po našim starim stvarima naišao sam na jednu poruku ispisanu razmljrljanom kemijskom na komadiću starog poderanog papira... koju mi je jednom davno napisala... ona. Pisalo je, kolovoz 2004. Sjećam se tamne večeri kada sam išao iz videoteke U svoj trošni stan u Gundulićevoj u Osijeku, a zvuk tvoje poruke stare Nokie odzvanjao je pustim ulicama. Tada je bila samo lijepa poruka spremljena zatim u jednu od arhiva moga mobitela, a danas... danas me sjeća lijepih, bezbrižnih dana kada mi nitko ništa nije mogao reći što bi me spustilo, dovelo do beda ili istezalo živce do zadnjih granica. Jedino što je bilo važno, bila je njena ljubav... pažnja i vjera u mene.  Davala je jedan dobar vjetar u leđa koji mi je otvorio vrata tolikih mogućnosti da sam mislio da tada mogu... sve... što god poželim. Čak i ako nisam mogao, ona je bila tu da gaji nadu u nešto bolje... od ovaoga... nadus u jedan život iznad vas ostalih, daleko od buke grada tapkajući nečujno po glavama... svih vas ljudi koji su živjeli ovaj običan život... daleko ispod nas. Ubio me... vaš svijet... pun očaja, prepun razočarenja i sumnje, zavisti i nevjere kada je taj vjetar jednostavno prestao... gurati... kroz ona vrata svijeta, našeg svijeta kojeg smo načinili sastavljajući slatke šećerne niti... dan po dan... nit po nit... poljupcima koji su maglili pogled pred očima... poljupcima... iskrenim... predanim... bez imalo čemera... bez imalo pomisli u njega. Bili su dovoljni da sve pretvori u dobro, čak i kada nije moglo biti, čak i u trenutcima kada je nestajala malena iskrica... na kraju našeg tunela. A onda... jedne tople jesenje večeri, tama... okrutna i hlanda... progutala je tu iskru zauvijek bez nade da se ikada više zapali... a ja... bio sam prognan iz raja klečući pred vratima našeg svijeta u čiju ključanicu više nikada od tada nisu dogovarali ni jedni... moji... izrađeni ključevi. Uslijedila je... noć... i tišina... hladna i prehladna iz koje se... ona... više nikada nije probudila...
                               Za tebe malena, za 25. 8. 2007.
                Neka ti Bog podari sreću, kad već nisam mogao ja...

Trgnuvši se naglo iz sna probudio sam se uz zvuk kapi kiše koje su lupale o moj prozor. Grmljavina prolazeće oluje jenjavala je u daljini gušeći se u oblacima. Zora... uvlačila se u moju sobu ispod poluspuštene roletne obasjavajući zidove dok sam još zatvorenih očiju hvatao realnost izlazeći iz prije par trenutaka ne dosanjane noćne more čiji su zvuci još šumili mojim mislima. Ustao sam... bez osmjeha na licu, bez nade u očima, bez ičega čime drugim ljudima započinje novi dan. Pa čak i bez smrknutog pogleda kojeg svatko gotovo uvijek ima jer mora ići na fax, mrzovoljno se spremajući za posao...  Obukao sam tek hlače i svilenastim korakom bos otvorio vratra stana i izašao van... na kišu. Obasjavalo me plavkasto svjetlo odlazeće noći, a tople kapi padale po meni dok sam zamišljeno promatrao puste osječke ulice. I pitao se... gdje li je sve nestalo? Zar je moguće... da više ničega nema? Dolazi još jedan običan kišni proljetni dan s još uvijek jakim mirisom lipe iz obližnjeg parka. Zar sam ja jedini... koji će ga osjetiti? Zar sam jedini... koji će pamtiti, sjećati se nas... i vrijeme kada je kratki poljubac vrhom usana bio dovoljan da budemo sretni. Zar je moguće, da je sve tako lako zaboravljeno? Zar nikome to neće ništa značiti? Zar neće ni tebi malena... više nikada?? Teško je shvatiti... da sve dobro u meni... ti... isčupala si... da sve lijepo što nas je nekoć spajalo, sad nas toliko razdvaja. Teško je prihvatiti... još teže s tim živjeti... i ne pomiriti se, da će ikada prestati...
 "I still remember last summers comfort... why was it over so fast? I stil remember when we sad goodbye... why can't summer time last? Do you remember me, once I called you ''My Own''. I'm sad sad I can be, it's not fun all alone. Why can't a memory roll away like a tear? Why do I go to my window hoping you will apear?
CAUSE I NEED YOU, CAUSE I MISS YOU, CAUSE I WISH YOU WERE HERE..."