Din-8
Pišem ti ovo pismo jer hoću da znam na čemu sam. Hoću da te pitam da li ti se imalo sviđam. Ti se meni sviđaš ja to ne mogu opisati , tu ljepotu itd. Ako ti se ne sviđam reci zašto, također mi objasni zašto se zabavljaš sa Alijom kad možeš sa mnom. Ako ikad raskineš sa Alijom, nadam se da ću ja biti sledeći tvoj momak. Da znaš da bi me usrećila da nemaš pojma. Učinit ću sve za tebe , svaku tvoju želju , san , samo da mi budeš cura. Ako ti se ne sviđa što smo u isom razredu možemo se viđat tajno. Da znaš bez obzira što se zabavljaš sa Alijom ja ću te uvijek voljeti i da ćeš mi se uvijek sviđat. Ti si mi ušla u srce i osvojila ga je tvoja ljepota. Asmira samo da znaš da sve ovo što sam napisao da je istina. -Okreni!- Ovo što sam sve napisao i postavio ti pitanja , želio bih na sve odgovor i na ono najvažnije da pristaneš da mi budeš cura , a ako to ne onda samo prijatelji . I da znaš da u meni vlada tuga. Profesor Mirsad je uz mene i mnogi drugi. I molim te da sa mnom izađeš makar jedan put po tvom izboru. Ti ćeš mi se uvijek sviđat ma kako god izgledala. I u svemu ću ti pomoći i oprosti mi ako sam te uvrijedio do sada. Volim te ljubavi moja !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
06.01.2008. u 14:53 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
Rešio sam da ovaj dan provedem u prirodi, da zalečim koliko mogu rane od žene koja me je iskristila i odbacila. Morao sam uspeti u tome , zato sam i došao na jezero. Seo sam na jednu klupu pored jezera i posmatrao vodu koja je bila kao posipana nekim kris
Rešio sam da ovaj dan provedem u prirodi, da zalečim koliko mogu rane od žene koja me je iskristila i odbacila. Morao sam uspeti u tome , zato sam i došao na jezero. Seo sam na jednu klupu pored jezera i posmatrao vodu koja je bila kao posipana nekim kristalima koji su vibrirali po površini. Tako sam sedeo nekih sat vremena zureći u površinu vode. I kao da mi je dolazio neki glas , koji mi traži pomoć. Trgnuo sam se i počeo da tražim u svojim mislima taj glas. Nekome treba moja pomoć. Nekome koga i ne poznajem, već samo znam da postoji. Nekome sa kime sam povezan tako čudnom linijom života. Nekome ko je ušao u moj život , na neki neverovatan način. Ali da, .........toj neznanoj devojci zaista sam bio potreban. Ne u stvarnom , već u ovom čudnovatom životu , van vremena i prostora. Začuo sam iza sebe , zvuk nekog teškog vozila , koje se približavalo. I kako se približavalo tako sam ja imao želju da se taj zvuk pretvori u tišinu. Bio je to autobus , koji se kretao krivudavim putem i približio stanici koja je bila baš na mestu gde sam ja sedeo. Nakon jednog minuta, autobus je došao i vrata su se otvorila. Vozač je pogledao u mom pravcu i pitao me da li ulazim. Ustao sam i kao pod nekom čudnom komandom ušao u autobus. Vozač me je pitao dokle putujem, a ja sam samo rekao da idem do kraja jezera. To je nekih dvanaestak kilometara . Ne znam zašto sam ušao u autobus , ali sam znao da moram, da moram da pomognem nekome kome je sada potrebna pomoć. I znao sam da me ona ima u svojim mislima. Ta neverovatna nit koja nas je spajala davala mi zadatak da moram da odem na drugi kraj zezera. Nisam bio svestan šta to znači , ali sam znao da ću nekome pomoći. Pomoći ću neznanki koju sam samo čuo telefonom. Autobus je krivudavim putem polako išao pored jezera. Jezero je bilo sa leve strane , i što se više kretao ka cilju , tako je i jezero u mojim očima bivalo sve veće i veće. Sa leve strane , prolazilo se pored okolnih brda iza kojih se skrivala gora. Sneg nije uspeo da okopni na celoj dužini puta , već ga je toplo vreme topilo , ali ga je bilo na mestima gde ne dopire sunce. Posle dvadesetak minuta vožnje autobus je stao na raskršću koje se odvaja od jezera. To je bila moja stanica. Vozač je otvorio vrata i ja sam izašao iz autobusa. Na tom okretištu , imalo je par prodavnica i jedan restoran. Otišao sam u pravcu jezera i tamo se zadržao nekih dvadesetak minuta. Nakon toga otišao sam u restoran i naručio čaj. Veseli konobar doneo mi je šoljicu sa čajem i otpočeo da se šali sa mnom kao da me poznaje godinama. Naravno ja sam privatio njegovu duhovitost i odgovarao mu na pitanja. Pitao sam ga da mi spremi jedan sendvič i on je otišao u kuhinju. Tamo se zadžao nekih petnaestak minuta , a ja sam shvatio da baš on lično priprema sendvič. Pojavio se iza pokretnih vrata , sa velikim zamotanim sendvičom, u pola vekne hleba. Sendvič je bio bogat, tako da sam pomislio da je sav materijal koji je imao u kuhinji stavio u njega. Naručio sam i flašicu soka i polako počeo da obrađujem jumbo sendvič. Bio sam gladan, osetio sam glad koji me morio mesecima ali nije došao da me pozove na uživanje sa hranom. Sendvič sam pojeo posle dvadeset minuta ispio , još jednu flašicu soka , pozvao konobara , platio mu i izašao napolje. Nastavio sam sa šetnjom još pola sata , onda otišao u prodavnicu , kupio tamo papirnate maramice i pitao prodavca kada imam autobus , prema brani, mestu gde se nalazio moj hotel. Na moje izneađenje , prodavac mi je rekao da će taj autobus doći tek sutradan u 6 ujutru. Izašao sam , i video kako je krenuo za mnom da me odgleda i vidi šta ću raditi. Pošao sam prema stanici i u trenu mi se pojavilo ono što me je dovelo dovde. Ona , u mojim mislima govorila mi je , moraš mi pomoći , samo ti možeš da mi pomogneš, ali moraš večeras biti u svom krevetu. To je značilo da moram naći način da dođem do hotela. ,,citat iz romana,,
06.01.2008. u 14:47 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Din-8
Ovog jutra, otvorilo se nebo, i plače, ko što plačem i ja. I kiša se stapa sa suzama mojim i formira reku, reku tuge. A zašto plačem ja ? Noćas mi je u snovima došla nepoznata žena. Noćas mi je pričala moje priče. I rekla ,da odem, da odem i ne okrećem se više. Da odem , jer odlaskom svojim pomoći ću osobi dragoj. Da odem i ne vraćam se više. Da odem jer ću pokvariti ljudima sreću. Zato plačem ja ! Zato što žalim svoj odlazak. Zato što sam želeo da dam sebe. Zato što sam ja samo mrtvo slovo na papiru. Na prašnjavom papiru, čija slova izblede. Idi , rekla je žena ta, idi ti i ne postojiš. Ti nemaš lik, pogledaj se u ogledalu tuge. Tamo pripadaš, tamo gde teče reka tuge. Idi , jer ti si vetar tuge, idi i ne vraćaj se više. Silina tvog vetra, ovog puta povređuje ljude. Tvoje drage ljude, one koje si doskora milovao svojim lahorom. Koji su te željno čekali da im pomiluješ lice. Zatvarali oči kada si im mrsio kose. Pogledom te tražili, a nikada te videli. Idi, odlazi, odlazi zauvek
06.01.2008. u 14:43 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Priđi , priđi mi bliže , onako blizu, Da osetim tvoje anđeosko lice Da tvoj zanosni osmeh prepoznam Iako te video nisam. Priđi mi , onako sasvim polako Da te ugledam i prepoznam. Baš onakvu kakva si u snovima mojim. Sva mekana u bluzi od svile. Priđi mi ,
Priđi , priđi mi bliže , onako blizu, Da osetim tvoje anđeosko lice Da tvoj zanosni osmeh prepoznam Iako te video nisam. Priđi mi , onako sasvim polako Da te ugledam i prepoznam. Baš onakvu kakva si u snovima mojim. Sva mekana u bluzi od svile. Priđi mi , priđi mi baš uz moje lice, Da osetim tvoju meku kožu. I da je samo onako obrazom svojim Dotaknem , dodirom večnosti. Priđi mi priđi , anđele moj. Da pogledam oči tvoje. Da ih samo svojim pogledom pomilujem. I posle toga odem u carstvo svoje.
06.01.2008. u 14:35 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
Najdraža,
Najdraža,Ova tiha noć kao da je sazdana od mnoštva stihova što se lagano razastiru po obroncima moje duše. Osjećam u sebi valove Svemira i kako mi prožimaju svaki kutak sobe meni nepoznatom silom, a koja se vješto snalazi u mojim grudima izmamljujući istovremeno i bol i osmijehe.Prestajem postavljati pitanja, promatram i upijam jednu novu stvarnost oko sebe zureći hodnicima gole nade. Misli plove, ja ne znam kamo, ali znam da sam sad s njima tamo. Znam da si i ti sad… u mislima, tamo gdje sam i ja…Odbljesci ljubavi. Tu u mojoj sobi. Promatram ih u tišini dok razmišljam o nama. Ne mogu ti opisati svoje misli, svjetove kojima plovim dok sanjam kako zagrljeni obuhvaćamo prostranstva u kojima nemoguće ne postoji. Pomalo se vraćam u ona vremena kad me je ljubav polijevala svojom vatrom ne štedeći me ni na tren, čineći čašu mog srca prepunom. Znam, zvijezde su vidjele tragove dima iz moje duše koji su potom nastajali… i istovremeno mi slale signale koji su se činili poput sna. Vidio sam ili sanjao jedne oči. Čini mi se da je to bio prvi put da sam te vidio. U snu. Znao sam da postojiš negdje. Da si moja stvarnost koja tek treba biti. I iako nepoznata, ti mi se čini najpoznatijom jer si sve ove godine tu sa mnom, u meni, duboko sakrivena od svih i najbolje očuvana.
06.01.2008. u 14:19 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Pa ne smejes se na fotografiji a ja nisam vidovit. Nus pojava emocijama je patetika, treba biti oprezan sa njom.
Pa ne smejes se na fotografiji a ja nisam vidovit. Nus pojava emocijama je patetika, treba biti oprezan sa njom. TEBE JA PRIZIVAM U OVO GLUVO DOBA NOCI NEDOVOLJNO OPET RANJEN KADA PUCAS, ONDA UBIJ ZIV SAM I UZASNO ME BOLI Proruka poslata mobilnim , ako se racuna i ona I TUGA ME SVLADA I SVE MI LOSE IDE I NE NAGINJI SE KROZ PROZOR I DA JE BOG D'O DA TE MANJE ZAVOLIM I KAKO DA PREBOLIM KAD NE TE MISLIM I KAD ZORA SVICE I KAD SE BUDI DAN I KAD MI NA OCI PADNE SAN I NE VOLIM VISE NI SVOJ STAN JER ME NA TE I ON SECA I CIME JA TO TUGU HRANIM KADA JE SVE VECA...GDE SE RESETUJEM!!! PO KO ZNA KOJI PUT PRESTAO SAM DA BROJIM PRED SALTEROM ZA LJUBAV JA U REDU STOJIM!
06.01.2008. u 14:15 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Din-8
Sapatom pisem... dok cutke govorim Utesena bolom, ja cuvam tajnu svoje psihe, poput lampiona nemirno lutaju moje misli svemirom. U gustom metezu prirodnih oaza, trazim tvoj lik u noci i danu. Iscekujem da dopre do mene tvoj dah, trazim ga pobudom u svakom atomu ovoga sveta, trazim pogledom zvezdu najsjajniju, da prenese moju ludu bol. O strance u noci, kao iz sna poznatih kontura, da li osecas trzaj duse, u crnoj noci kada saljem ti uspavanku? O beskrajni svode, razastri zlatnu nebesku slamu da nase duse utonu u plavi san.A ti strance… stapaj pogledom nebeske dijamante i istkaj lik pozude ustreptale moje duse ….
06.01.2008. u 13:59 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
U kom svijetu sada zivish? Dali u onom koji si mi nesebichno pokazao i dobrovoljno mi dozvolio da prisvojim dio njega,ili u onom kakvim te svi drugi smatraju ?
U kom svijetu sada zivish? Dali u onom koji si mi nesebichno pokazao i dobrovoljno mi dozvolio da prisvojim dio njega,ili u onom kakvim te svi drugi smatraju ?Shvatash li da te tamo niko ne uzima za ozbiljno,za njih si samo obichan vjetropir,djechko sa vishkom energije koju troshi na beskorisne stvari? Shvatash li da sam jedino ja umjela proniknuti kroz tvoje sulude ideje I blesave osmjehe? Naveo si me da se osjecjam odgovornom za sve ono shto se desilo,pa I za ono shto nije? Shvatash li da sam tada stajala na ivici provalije svojih nada?! Chekala sam da me uhvatish za ruku I povuchesh natrag,chekala sam da me makar pozovesh,da osjetim kako ti moje ime klizi preko usana.. Umjesto svega,ti si se samo okrenuo,stavljajucji mi do znanja koliko sam beznachajna I nevazna za tebe…Mene su boljeli tvoji koraci,znash li to ? Mene je u tom trenu zaboljela svaka rijech koju si precjutao…I tada sam imala ochajnichku zelju da te mrzim,ali uprkos svemu ja sam te beskrajno voljela…Tvoja silueta se neprimjetno smanjivala u daljini I totalno ishchezla u zagrljaju tame. Neke izdajnichke suze su se skotrljale niz moje lice,nisam bila svjesna nicheg oko sebe,sem te beskrajne praznine u grudima. Srushilo se sve ono shto sam nazivala nashim svjetom,izgubila sam mocj da razumem tvoje poglede,pretvorio si se u stranca koji nije vezan proshloshcju za mene. A bio si moj nachin zivota,vazduh,voda,bio si I nebo I zemlja,bio si sve shto je dokazivalo da postojim. Nakon tebe vishe nisam zivjela,bila sam samo blijeda sijenka izgubljena u vrtlogu vremena…Znash li ti kako boli kad izgubish dio sebe I kad vishe ne prepoznajesh svoj odraz u ogledalu?Znash li ti kako je kad ti iz snova ispare sve boje,kada su ti snovi izlizane crno-bijele fotografije? Plashila sam se svakog novog dana I onoga shto on donosi? Chekala sam da makar vjetar donese tvoj glas. Plakala sam kada bi se tvoj lik pojavio predamnom,tek tako zaiskrile bi tvoje ochi uz bljeshtav osmjeh..i kad god bih drhtavom rukom poshla ka tebi,nestajao bi kao list noshen koshavom… stvarala sam te iluzijama u mashti,trazila te u stvarnosti po rushevinama starog grada,chekajucji da se odnekud pojavish I premostish sve ono vrijeme koje nas je razdvajalo. Ti si trajao u nekom drugom vremenu,nesebichno se poklanjajucji drugim svjetovima koji su za mene bili nepoznati…Mimoilazili smo se u mislima,nismo se prepoznavali jer su se godine kao prashina lijepile za lice I gasile sjaj nashih dana. Rushila se moja iluzija o vjechnosti,potonule su moje nade o pravim ljubavima kao iz starih ljubavnih romana. Blijedio je tvoj lik u mom sjecjanju,ostali su samo tragovi u stihovima,u prichama,u boji nocji na usamljenom drumu predgradja. Umorila sam se od brojenja zvijezda,uspavao me je sladunjav ukus mjesechine ljetnjih nocji. Nijedna zvijezda padalica ti nije prenijela moju poruku. Postala sam usjedjelica koja je sav svoj zivot svodila na nekoliko kapi srecje koje su odavno isparile sa mog dlana. I,onda,kad su te godine ugushile nadanja,I kad je zivot krenuo nekim svojim tokom,neki uzasno pozati vibrirajucji glass a gornjeg dijela slushalice uzburkao je okean mojih slabosti.. stalo je vrijeme,zivot je bio zaustavljen u raskoraku a na usnama se odnekud pojavio davno zaboravljeni ukus vina. Bila sam zarobljena u kavezu proshlosti,samo nekoliko rijechi me je ponovo uchinilo ranjivom I sjetnom. Ponovo sam bila kao ranjena ptica,ostavljena na stazi sa lijeve strane puta,prepushtena sudbini. Zenice kao glave chiode prekrile su veselost u mojim ochima,spustila sam pogled do samog dna dushe I nevoljno priznala sebi da,I nakon dvije godine josh uvjek trajesh u meni,ti koji si sada potpuno tudj,koji nikad vishe necjesh biti onakav kakvog te ja poznajem. Prerastao si u sebi romantichnog sanjara koji je sa mnom uzivao na talasima I koji je umio da iz samo jedne linije na dlanu prochita cijeli zivot. Vishe nisi razumio taj blagi drhtaj mog glasa,uzdah toplote…
06.01.2008. u 8:09 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
…Jos jedna zora odjeljuje noc od novog dana. To je ova zora.Tako bi mogla biti lijepa, ali ipak, to je samo duga hladna zora jedne usamljene djevojke. Pogled mi je lutao sivim nebom, provlacio se izmedju sitnih zvijezda sto trepcu negdje daleko, negdje gd
…Jos jedna zora odjeljuje noc od novog dana. To je ova zora.Tako bi mogla biti lijepa, ali ipak, to je samo duga hladna zora jedne usamljene djevojke. Pogled mi je lutao sivim nebom, provlacio se izmedju sitnih zvijezda sto trepcu negdje daleko, negdje gdje mozda nebi bio ovako tvrd i surov zivot. Punim plucima udisem ostar zimski vazduh, a ipak tako je toplo. Mozda me je neko posmatrao, mozda mi je nesto i doviknuo, ali ja ga nisam vidjela, ja ga nisam mogla cuti. Ja sam bila daleko – tamo gore gdje odsjaj jedne zvijezde granici sa modrim bledilom svoje susjetke zvijezdice. Cekala sam tamo tebe, moje misli trazile su tvoje da se upletu sa njima.Sa ovom zorom odlazi i nada.Zvijezde se gase, a moje misli sumorne i crne povlace se iz nedokucive srece, povlace se u svoje tamno skroviste – moju dusu. Sledeca noc pruzice novu nadu. Da li ces doci? Dodji, neka se nase misli upletu daleko od nas, tamo gdje vlada sreca, tamo gdje se snovi dozivljavaju kao stvarnost.Tamo gdje nema zla, gdje nema ljudi. Dodji, ja cu biti tamo, cekacu te. Cekacu jos dugo, cekacu dok ti ne dodjes. Zatvaram oci. Crveni plamen trepti u zenicama, vatra mi unistava vid, a duh se ledi. Progledah. Pogled se gubi u beskraju nebeskog svoda, vraca se i pada tu ispred mene.A ja znam, uzalud cu cekati i ovu noc i jos mnoge noci, jer ti, ti ipak neces doci…
06.01.2008. u 8:08 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Din-8
Sreli smo se ne tako davno. Bilo je kao i uvek sto biva: srece, padova, razocarenja. Koliko smo puta usijanih glava glava bili pred prekidom, a onda se vracali jedno drugom ponovo, noseni zarom, na stare staze. Uspeli smo da se odupremo i nadzivimo sve one price i ogovaranja, sve one klevete i lazi. Koliko smo dobrih prijateljskih saveta zakopali duboko u nama! Verovali smo jedno drugom i voleli se. zato su nam zelje i snovi puni ambicija i opstali; zato smo i uspeli sacuvati ono sto su nam srca stvorila; ono za cim smo ceznuli. Sve do sada kada je postalo ozbiljno. Kad je sadasnjost bila isto tako vredna kao i buducnost. Kad smo hteli vise nego sto nam je zivot pruzao i davao. Kada sam ja od tebe zeleo mnogo vise nego sto si mi pruzala. Jer ja te nisam zeleo samo za jednu noc, za jednu avanturu. Zeleo sam te kao buduce ostvarenje svojih zelja. Zeleo sam te kao zenu koja ce me pratiti ne samo dio puta vec citav zivot. Zato nije ni cudo sto sam se s` pravom zapitao da li sam ja sposoban da ti pruzim sve ono sto treba kroz zivot. Da se na kraju pitam da li ce ti ljubav koju ti pruzam biti dovoljna. Ja nisam bogataseg sin da ti mogu pruziti sve sto pozelis jer pored mene bi te ocekivala mnoga odricanja posto nase zelje moramo sami da gradimo i stvaramo; u protivnom, postaju snovi. Jednom, kad nas zivot ponese u kolotecinu svog zivljenja, znaj da nas u njemu ocekuje svasta. Olako si prihvatila moje ispruzene ruke i, verujem, posla bi samnom na kraj sveta, svesna da u zivotu nije srecan onaj sto ima sve, nego onaj koji ne zeli ono sto nema! Shvati, razmisli, odrasti vec jednom da bi u potpunosti meni pripadala, da budes vecno moja, ona kojoj zelim da poklonim tako mnogo; jer ljubav je samo jedna karika u lancu koji vodi ka sreci, cilju, saznanju da ponekad i samo voleti nije dovoljno.
06.01.2008. u 8:07 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Nocas sam gledala zvijezdu kako pada I po`eljela samo jednu `elju d ate opet vidim…Da uronim josh jednom u toplinu tvojih ociju I tamo zauvjek ostanem. Da osjetim boju tvoga glasa I da chijem kako izgovarash moje ime…Ustvari,kada bolje razmislim to I nije
Nocas sam gledala zvijezdu kako pada I po`eljela samo jednu `elju d ate opet vidim…Da uronim josh jednom u toplinu tvojih ociju I tamo zauvjek ostanem. Da osjetim boju tvoga glasa I da chijem kako izgovarash moje ime…Ustvari,kada bolje razmislim to I nije samo jedna `elja. Imam ih bezbroj,a svaka od njih u sebi sadrzi tvoj lik I potrebu d ate vidim. Osjecjam potrebu da volim I da budem voljena,da osjetim sve chari jedne divne uzvracjene ljubavi ! Zelim da mi se nap ogled uzvrati pogledom,na osmjeh osmjehom a prije svega `elim da to budesh ti…! Ti sa smojim plavim ochima,smedjom kosom,sa svojim ocharavajucjim osmjehom koji me je najvishe privukao tebi! Kad se samo sjetim tvojih pogleda na sebi,osjetim neku jezu,srce pochinje da skache,a u meni se budi nada. Ne mogu I ne `elim da prihvatimchinjenicu da ti nikad nishta nisam znacila..da je sve bila la`…zato,ako si ikada iskreno voljeo shvati me I pomozi mi. Pomozi mi da shvatim tvoje ponashanje,da li da te volim ili da te zaboravim…?_________________
06.01.2008. u 8:06 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Din-8
Veche je sjedim sama u svojoj sobi I imam neku prokleto ludu zelju da se ispraznim jednom zuvjek I ispricham cijelu prichu do kraja. Vjeruj mi,necju te daviti nekom tuznom prichom o propaloj ljubavi I jadima. U ovom pismu mozda necjesh prochitati najljepse rijechi jedne tinejd`erke ali,vjeruj mi,negdje daleko cesh osjetiti ljubav…Bo`e,koliko mi je hrabrosti trebalo da napishem sve o tebi. Nikada necjesh saznati koliko mi znacish. Sve je pochelo neslanom salom a zavrshilo se…sve u svemu josh uvjek ne znash koliko te volim. Jako.Puno.I previshe.Koliko sam se puta zapitala postoji li osoba na svijetu koja tako ludo kao ja. Dok tebe nisam srela,na mom licu je bio vjechiti osmjehi bezbroj snova. Onda si ti polako ushetao u moj `ivot I napravio haos u mojoj glavi… Odskoro se u meni pojavila neka doza prezira,htjela sam d ate zaboravim,ali uvjek se nadje neshto shto me podsjeti na tebe,na nas… Ne mogu da zamislim kako cju sledecju godinu pre`ivjeti bez tebe,kako cju svoj sesnaesti rodjendan dochekati tu`na… Svi smo u jednom trenutku bili nechija srecja… Ti si taj trenutak koji se vjechno pamti…_________________
06.01.2008. u 8:05 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Din-8
kom svijetu sada zivish? Dali u onom koji si mi nesebichno pokazao i dobrovoljno mi dozvolio da prisvojim dio njega,ili u onom kakvim te svi drugi smatraju ?Shvatash li da te tamo niko ne uzima za ozbiljno,za njih si samo obichan vjetropir,djechko sa vishkom energije koju troshi na beskorisne stvari? Shvatash li da sam jedino ja umjela proniknuti kroz tvoje sulude ideje I blesave osmjehe? Naveo si me da se osjecjam odgovornom za sve ono shto se desilo,pa I za ono shto nije? Shvatash li da sam tada stajala na ivici provalije svojih nada?! Chekala sam da me uhvatish za ruku I povuchesh natrag,chekala sam da me makar pozovesh,da osjetim kako ti moje ime klizi preko usana.. Umjesto svega,ti si se samo okrenuo,stavljajucji mi do znanja koliko sam beznachajna I nevazna za tebe…Mene su boljeli tvoji koraci,znash li to ? Mene je u tom trenu zaboljela svaka rijech koju si precjutao…I tada sam imala ochajnichku zelju da te mrzim,ali uprkos svemu ja sam te beskrajno voljela…Tvoja silueta se neprimjetno smanjivala u daljini I totalno ishchezla u zagrljaju tame. Neke izdajnichke suze su se skotrljale niz moje lice,nisam bila svjesna nicheg oko sebe,sem te beskrajne praznine u grudima. Srushilo se sve ono shto sam nazivala nashim svjetom,izgubila sam mocj da razumem tvoje poglede,pretvorio si se u stranca koji nije vezan proshloshcju za mene. A bio si moj nachin zivota,vazduh,voda,bio si I nebo I zemlja,bio si sve shto je dokazivalo da postojim. Nakon tebe vishe nisam zivjela,bila sam samo blijeda sijenka izgubljena u vrtlogu vremena…Znash li ti kako boli kad izgubish dio sebe I kad vishe ne prepoznajesh svoj odraz u ogledalu?Znash li ti kako je kad ti iz snova ispare sve boje,kada su ti snovi izlizane crno-bijele fotografije? Plashila sam se svakog novog dana I onoga shto on donosi? Chekala sam da makar vjetar donese tvoj glas. Plakala sam kada bi se tvoj lik pojavio predamnom,tek tako zaiskrile bi tvoje ochi uz bljeshtav osmjeh..i kad god bih drhtavom rukom poshla ka tebi,nestajao bi kao list noshen koshavom… stvarala sam te iluzijama u mashti,trazila te u stvarnosti po rushevinama starog grada,chekajucji da se odnekud pojavish I premostish sve ono vrijeme koje nas je razdvajalo. Ti si trajao u nekom drugom vremenu,nesebichno se poklanjajucji drugim svjetovima koji su za mene bili nepoznati…Mimoilazili smo se u mislima,nismo se prepoznavali jer su se godine kao prashina lijepile za lice I gasile sjaj nashih dana. Rushila se moja iluzija o vjechnosti,potonule su moje nade o pravim ljubavima kao iz starih ljubavnih romana. Blijedio je tvoj lik u mom sjecjanju,ostali su samo tragovi u stihovima,u prichama,u boji nocji na usamljenom drumu predgradja. Umorila sam se od brojenja zvijezda,uspavao me je sladunjav ukus mjesechine ljetnjih nocji. Nijedna zvijezda padalica ti nije prenijela moju poruku. Postala sam usjedjelica koja je sav svoj zivot svodila na nekoliko kapi srecje koje su odavno isparile sa mog dlana. I,onda,kad su te godine ugushile nadanja,I kad je zivot krenuo nekim svojim tokom,neki uzasno pozati vibrirajucji glass a gornjeg dijela slushalice uzburkao je okean mojih slabosti.. stalo je vrijeme,zivot je bio zaustavljen u raskoraku a na usnama se odnekud pojavio davno zaboravljeni ukus vina. Bila sam zarobljena u kavezu proshlosti,samo nekoliko rijechi me je ponovo uchinilo ranjivom I sjetnom. Ponovo sam bila kao ranjena ptica,ostavljena na stazi sa lijeve strane puta,prepushtena sudbini. Zenice kao glave chiode prekrile su veselost u mojim ochima,spustila sam pogled do samog dna dushe I nevoljno priznala sebi da,I nakon dvije godine josh uvjek trajesh u meni,ti koji si sada potpuno tudj,koji nikad vishe necjesh biti onakav kakvog te ja poznajem. Prerastao si u sebi romantichnog sanjara koji je sa mnom uzivao na talasima I koji je umio da iz samo jedne linije na dlanu prochita cijeli zivot. Vishe nisi razumio taj blagi drhtaj mog glasa,uzdah toplote…
06.01.2008. u 8:03 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Kako volim sapat tvojih reci kada sat otkucava ponoc… kada zadrhtim od dodira reci na mome uhu, kada slete na moj obraz kao nestasni leptiric sto poruku iz daljine nosi…
Kako volim sapat tvojih reci kada sat otkucava ponoc… kada zadrhtim od dodira reci na mome uhu, kada slete na moj obraz kao nestasni leptiric sto poruku iz daljine nosi… Volim kada me pred san pomilujes krilcem po kosi, po celu, kliznes po nisu i izbuljis se pred mojim ocima ,da budes zadnje sto cu videti pre no sto utonem u san… smiruje me tvoje sletanje i moju spavacu sobu i samo nezni lahor koji osetim kako mi premili uz telo… od noznih prstica, preko kolena, razgolicene guze… uz kicmu i podvuce se pod moju kosu do vrata… i sve do slepoocnice na kojoj se zaustavi misao od dodira… A onda zaklopim oci i osetim mekani oblacak koji me podigne visoko, dok mi kao andjeo pozajmljujes krila da poletim… kroz nas san
06.01.2008. u 8:02 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
Posljednjih dana vraćam se nanosima prošlosti. U svakom šljunku pjeska nalazim sjećanje na tvoje korake dok si ulazio kroz vrata moga života što sam ti ih širom otvorila. Ovaj vjetar me podsjeća na svu bol koju sam pored tebe osjećala, i javaljaju se star
Posljednjih dana vraćam se nanosima prošlosti. U svakom šljunku pjeska nalazim sjećanje na tvoje korake dok si ulazio kroz vrata moga života što sam ti ih širom otvorila. Ovaj vjetar me podsjeća na svu bol koju sam pored tebe osjećala, i javaljaju se stari nemiri i pitanja dali ću ikoga kao tebe zavoljeti...Priznajem da sam hladna od kada živimo svako na svojoj strani grada. Priznajem da si sva osjećanja svojim odlaskom u meni zaledio i nisi se osvrćao na suze koje su zastale na mojim obrazima. Suze koje su postale led. Samo malene sklupture što se zovu tvojim imenom...Ne prepoznajem samu sebe ovih dana,a toliko pokušavam gledati prema naprijed i živjeti za danas...Grčim se za jedan osmijeh koji nije iskren,ali barem uljeva mnogima nadu da sam dobro i da sam sretna...A onaj koji je posljednjih dana pored mene ni ne sluti što se u mom srcu događa...ne primjećuje oluju koju svjesno nanosim na naš izgrađeni most povjerenja...Iskreno tebe ne želim više pored sebe ni na jedan tren...jer dobro znam da bih poletjela s tobom u visine...da bih slobodno raširila svoja krila i oslobodila iznova svoje srce..ali potom bi uslijedio bolan pad...slomljena krila...i srce rasuto u komadićima...I tada bih opet bila izgubljena kao prije nekoliko mjeseci kada sam pomislila da sam ostala i bez duše...bez svoga karaktera...Jer ti si predstavljao moj svijet...ti si bio boja prirode...bio si vječno sunce...bio si moja svjetlost koja je obasjavala moju dušu...a sada nakon tvoga odlaska..sve je postalo crno...tama koja me vječito guta...a priroda je tako beznačajna...Moje oći su postale bolan odraz moje duše..jer izgubio se onaj sjaj koji je nosio tvoje ime...Sve svoje što sam gradila pored tebe sam zauvijek izgubila i ne krivim te..Niti ću te ikada kriviti za dane kada sam te trebala a ti nisi bio uz mene...Nisi bio ti kriv..kriva sam bila ja od početka..jer ja sam tebi uništila sve što sam ti predstavljaja...uništila sam nadu i vjeru u ljubav...Sjeti se kako si mislio da sam anđeo...a to je bila samo maska moje duše...polomila sam te u samo jednom satu...i oduzela ti volju za život...Umrljaja sam pojam ljubavi i dobro znam koliko si se borio sa demonima što sam ti ih poslala te večeri..a moje Oprosti je stiglo prekasno...stiglo je kada sam ja postala iznova osoba sa srcem i dušom...Možda je tako oboma bilo suđeno...ne želim da se pitam i razmišljam što bi bilo kad...Zapamti sada se ja borim sa demonima koje sam ti poslala a ti si ih vratio u moj život jednakim udarcem...a ja...a ja sam ih prigrlila...jer osjećam i dalje istu krivnju među grudima..krivnju koja ne umire..."
06.01.2008. u 7:59 | Komentari: 0 | Dodaj komentar