ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Dok budna lezim, pokusavam da zatvorim oci... pa da se sijetim... Ovo jutro mirise na tebe, ovo danas je jos jedna godina u nizu bez tebe. Danas moje oci gledas u nekoj drugoj zeni, nisu iste boje a i nesvjetlucaju kao moje ipak vidis moje okice. Ja danas disem tvojom dusom, kucam tvojim srcem ali te nisam zamjenila sa drugim. Sjecam se dana i onog naseg ' Sretno'... to zbogom se nije naslo. To su bile rijeci mrznje vise nego istine a moja se ljubav nikada nije mogla da pretvori u mrznju. Svako je svojim putem posao, svako je svoju sudbinu nasao ali sjecanja su obecana. Sjecanja neumiru ni sa jednim pokusajem, jer to bih bile puste zelje. Nema tu nikoga da krivimo samo sudbinu a ne nasu volju. Ipak danas sve mirise na tebe, na onaj tvoj hod, na tvoj zagrljaj, na tvoje rijeci i na tvoje prisustvo. Otvorim malu ladicu gdje te cuvam. Ima par tvojih slika, ima jedan mali milion pisama ali nema tebe tu, samo miris tvoje koze. Strah u tvojim ocima koji je bio upravu, neces 'malenu' vidjet zadugo. Vidis kako si mi fino sjecanje, vidis kako je bilo lakse da se rastanemo uz 'Zagljaj i Suze' nego svadza i osvetu... Sjeti se dana kada sam otisla, sjeti se obecanja necu naci takvog kao ti... Otisla sam daleko, otisla sam sama i vratila sam se kao tudza. Ono sto sam nasla nije bio ono sto si ti, bio ono sto je meni pripadalo, ono sto sam ja i trazila. Zato danas u njemu nedise tvoja dusa, u njemu nekuca tvoje srce nego to je sve u meni jer milo moje ti si moja proslost. U njemu sam nasla ljubav, u njemu nisam trazila utijehu jer znas sta ti je 'malena rekla'... biti cu sama sve dok nenadzem ljubav, jer biti uz nekoga koje samo utijeha je sam grijeh ucinjen nad tom osobom... Takvo nesto niko nezasluzuje, ne bar od mene. Ovo jutro jos mirise na tebe... na tvoj osmijeh, na tvoje oci i na tebe kao proslost. Sada vidis kako sam zena od rijeci, nisam se vratila jer te nosim kao nadu , vratila sam se jer ja nekrsim obecanja. U mom zivotu pronasla sam par staza kojeg bih mogla da pratim ali sam izbrala jednu i najduzu jer u njoj sam stekla ljubav covjeka koji nikada nije vidjeo moju 'Suzu' samo me je ponekad nazvao 'Suza' jer sam na suzu ponekad i licila. Sada kada smo obadvoje sretni neka sjecanja polako nestaju i neka jos jedna godina prodze sa jutranjim mirisom na tebe. Nasmjesi se mojim osmijehom i pokusaj da nemjenjas tudze oci sa mojima...

Kada bih mogao ...kada bih mogao postao bih sunce.. Grijao bih te svakim danom..Moja toplina bi te natjerala da se najezis kad me osjetis..I kada padaju kise i kada pusu vjetrovi..uvijek bih bio tu skriven iza tih oblaka i nikad ti vise ne bi bilo hladno.. ...Kada bih mogao postao bih mjesec.. I kada tama padne i kada zora vec pocne da rudi..ja bih znao kuda se kreces..Bio bih tih uz tebe..Pratio bih te sve dok me ne primjetis i ne shvatis da sam ja taj koji te odvodi u bezbrizne snove.. ...Kada bih mogao postao bih vjetar.. Isao bih s tobom i do kraja svijeta..i nikad se ne bih umorio..kada bih osjetio tugu ili sjetu na tvom licu..poslao bih ti jedan poljubac..da te podsjeti da nisi sama..i da je jos neko tuzan..i da nisi ti jedina na ovom svjetu koja pati.. ...Kada bih mogao postao bih ptica.. Dosao bih svako jutro pod tvoj prozor..budio bih te najljepsom pjesmom o ljubavi..I ostao bih tu da stojim cekajuci dok me ne nahranis mrvicama..Znam ja da su one sitne i na neki nacin bezvrijedne..ali meni bi znacile jer mi ih je tvoja ruka podarila.. ...Kada bih mogao postao bih muzika.. I kada si tuzna i kada si sretna uvijek bih ti pustao melodiju do tvog uha..da bih te privukao..Tebe bi mozda opcinili ti tonovi njeznosti a mozda bi cak zapjevala sa mnom..Usudio bih se da pozelim da cujem tvoj glas..koji je za mene glas spokojstva..A ko zna mozda bi i ti zaplakala kao sto ja placem kada cujem nase pjesme.. ko zna.. ...Kada bih mogao postao bih suza u tvom oku.. Znam da ti rjetko places..ali kada bi se to dogodilo..skliznuo bih se niz tvoje lice i pokusao bih da otjeram sve sto te boli.. ...Kada bih mogao postao bih san.. Svake noci bih se pritajio u tvoju sobu i gledao bih te dok spavas..Dok spavas i sanjas..I svi ti snovi bili bi nasi..U njima bi bili ti i ja sretni i bezbrizni.. ...Kada bih mogao postao bih misao.. I samo ponekad bih svratio u tvoju glavu..da te podsjetim da jos uvek postojim..I cisto radi sebe, pogledao bih da li jos u nekom kutku zivi uspomena na mene.. ...kad bih mogao.. ...Nista na ovom svjetu ne moze me natjerati da te zaboravim..i da prestanem da te volim..Moja ljubav je jaca od svega..pa i od mene samog.. Ali samo..samo kad bih mogao

Sreo sam te, pogledao duboko u tvoje oci,tada sam shvatio da si ti ona jedna, jedina.Shvatio sam da si ti ona prava za mene, sto sam je ocekivao decenijama, sto sam je groznicavo trazio, al nisam uspio nikada naci-do sada.Ti sa svojim dobokim tamnim ocima, u koje kada pogledam vidim bezkraj, zvijeze, nadu i obecanje, vidim odraz moga lika u tvojim zjenicama i znam-i ti osjecas isto sto i ja.Dovoljna je pomisao na tebe, i ja lebdim, gubim se u snovima o tebi, o nama, o tome kako ces lijepo izgledati kada postanes mama.sanjarim otvorenih ociju, sanjarim o tebi moja lavice!Kada pogledam duboko u svoje srce, u svoje misli vidim samo tebe, vidim nas.Dok tebe nisam sreo bio sam izgubljen, lutao sam svijetom bez ikakvog smisla, orijentacije i nade, ti-ti si mi vratila smisao zivota-voljeti nekoga i biti voljen, sto je najvece bogatstvo na svijetu!nadam se da se ova ljubav nikada nece ugasiti, vjerujem u to svim svojim srcem!

...Te noci,jednim jednostavnim klikom,usla si u moj zivot,nezvana tiho,i za sva vremena skrila se tu negdje duboko u meni...Zainteresovala si me brzo,jer sam u tebi vidio uplasenu pticu,koja trazi toplinu gnijezda,koju sam i sam trebao.I poceli smo da gradimo nasu ljubav,golubljega srca,srca sto je uporedo s nama raslo,koje je imalo bijela krila,i samo za nas kucalo.Nismo htijeli da zaprljamo,to perje cisto meko,jer smo znali da ce ljubav,tad otici od nas daleko....Trazila si minut vremena da se pronades,dao sam ti godinu,trazila si zivot pun srece,dao sam ti sebe,kad si pomislila na nebo,ja sam vec andjeo postao,skrivala si suzu,ja te tjesio i oblakom pokrivao...Dok smo pisali nocima,pokusavao sam da udjem u tvoju dusu,pogled.Govorio sam ti,uzalud se branis,znam te ko samog sebe,sve ti citam sa tvog lica,ti si malo zena,malo dijevojcica.Pozelila si da te odvedem,negdje daleko,gdje su bolji ljudi,gdje se vijetar samo za nas budi...jednostavno znao sam sta trebas,i shvatao,svo zlato ovog svijeta da ti dam,i ucinim te bogatom medu sirotinjom,ti ne trebas to,to te nece srecnom ucinit,zato sam ti davao osmijeh,koji nisi imala,i srce ,po cijenu da ga bacis lavovima.Htio sam da osijetis gnijezdo,da ti dam krila,da letis slobodno kroz zivot svoj,u nadi da ces najcesce slijetati na okapnicu mog prozora.Htijeli smo svojim zivotima,napisat pricu o sreci,birati rijeci sto suze brisu,vijerovat u narodna vijerovanja,i zato smo se pri prvoj proljetnoj kisici,zagrlili se,i prostrcali ispod duge....opricavali smo svoje zivote,uspone i padove,sklapali oci,otvarali srce,zidovi se rusili sami,i pustali nekad suze niz lice,od tuge i radosti,govorio sam ti da sam prije tebe mnoge zene ljubio,al nijednu nisam tako volio.Bili smo isti,i znali,nit sam ja lopov,nit ti svetica,medu nama nije bilo granica.Svoj put,leprsav i sav od zlata,sami smo stvarali,pun romantike,zezancije i ozbiljne price.Mogli smo o svemu,i u svemu se razumili,oo ljudi vijerujte,malo je taki ljubavi,koje su ispunjavale svu tu masu sitni uslova da uspiju...I doslo je proljece,i ljeto...vrijeme je jako brzo prolazilo.Bio sam rosa u tvojim ocima,i kap kise na usnama,uvijek kad ti je tesko bilo,kad si trazila samo malo srece,malo topli dodira,malo mojih usana....Za uzvrat sam trazio od tebe samo jednu..sitnicu..da me volis,al iskreno..klela si se u ljubav,pa opirala,bojeci se da te ne zaboli,da to ne prestane...a ljubav je ko malo dijete,treba je hraniti,dokazivati...samo rijeci,hmm..vijetar nosi...U to vrijeme sam,prozivljavao sam i svoje licne krize,cinilo mi se da je vrijeme stalo,da gubim tlo pod nogama,bila si uz mene,a ja se ipak pitao,da li uistinu ti postojis,ili sam te samo sanjao,kao i miris pokosene trave,u nosnicama...I sinoc sam te sanjao,i sinoc sam te ljubio,i znaj dok nastaju ove rijeci,recenice,ja te nisam zaboravio...Znao sam biti sarkastican,nihilistican sam prema sebi,umisljao da ti pobijede brojis,ja poraze zidam,ja da imam tebe,a ti mene da me izdas,da ljubav skrivas za neka druga vremena,a mene ostavljas na stranu,ko da me nema...Razmisljao sam tada,i molio,da poslije nas vise nikog ne volis,i vijerovo,da poslije nas nece vise biti ljubavi,samo bol,za tebe i mene,samo bol i uspomene...poslije svega treba skupit hrabrosti...Poceo sam da mrzim sve drumove,jer na njima nisam tebe vidio,na njima sam vidao neke druge svatove.Znao sam da ne zelis u dubini duse da m i naneses bol,htio sam te samo za sebe i mislio,da kad bi me samo jednom poljubila,nebi me tuga ubila.Znao sam da ljubav lijeci i ubija,a mi smo prebrodili sve,htijeli smo zivot,jedno drugom da oduzmemo dah,jedno da od drugog da nemamo srah.Pitali smo se ,zna li neko ovde o sreci pisati,zna li neko srecu u ocima prepoznati.Obecali si ,da cemo biti snaga valova,uzburkani zar na vrelim usnama,olujna noc i carobno jutro,kad mokri od dodira,ogledamo se u nasim ocima,svijesni ,da nema nama drugog sna,duso jedina,jer u nmasim venama,tece zajednicka sudbina........stigao je evo i novembar,gledam kroz prozor u noci,sitnu kisicu kako rominja,sa strane dopiru zvuci,meni dragog merlina:sta mi to nocas radis,mojom se mukom sladis,uzimas ovo malo,sto je od mene ostalo.Sta mi to nocas pricas,opet one iste price,zbog koji mi mladost prode,a ti mi ne dodje.Ma sta ce mi sad ljubav.nisam ti ja zato,sto me nisi voljela,kad je trebalo.....prosla su polja crveni makova,a tako bi bilo lijepo protrcati njima...novembar...Sazrijeva trenutak preobrazaja,i spusta se na sveti put,dolazi momenat da i mladuncad pokazu svoj kljun zut.Ja sad nedam,da me zelje more,to je zivot moj,ili snovi u jatu,kao da sam s one jeseni,preko proljeca i ljeta,pa do ove zore,sav put pretrcao na ruzicastom atu....Ja vijerujem ipak,u tvoju ljubav,hocu da vijerujem u tvoj glas,u tvoj zvonki potmuli osmijeh na tel,hocu da cujem od tebe vijes,da dolazis u moj grad,da se oci sretnu,da tijelo izgori,da si kazemo...volim te...Ne iznevijerimo ovo vrijeme,ne dozvolimo da presahnu izvori ovih pisama,da neki lesinari ne profitiraju,na strahu od ucinjeni gresaka,cekanja,jer mi smo najblize sreci,ko to nije spozno,nista spozno nije,nek se povuce zauvijek,ne trebamu se pozelit ni dobro,ni zlo,sljepoca zivota,bit cemu najbliza pratilja...Spreman sam za tebe,tugu cijelog svijeta nositi,spreman sam za tebe,cijelog sebe davati,jer nikad vise necu nikog,ovako jako ljubiti.Ako se to ljubav zove,onda sam ja njen,ako je to bolest,pusti me da umirem........ne dozvolimo nikom,da nas sprijeci,u ovom divnom snu.....da se volimo mi.....

Oprostajno pismo..............Nas susret je bio slucjnost,iznenada i neocekivano.Prve nase rijeci su nam davali jedan neopisiv mir, kojeg smo oboje tada zeljeli i bili potrebni.Sami smo se sebe bojali,jer smo toliko osjecali jedno drugo i krali misle, Kao da smo disali jednom dusom i zivjeli jedan zivot u dva razlicita tjela,sjecam se tvojih izgovorenih rijeci...... bojim se tebe,jer mi krades misle.Sudbina nas je cesto puta razdvojila, ali igrom slucaja smo uvjek se ponovo sastali, mada nismo to u onom trenutku ni ocekivali,dali je bila slucajnost ili subina ko zna? ljubav jedno prema drugom je rasla,dobivala je neizmjernu jacinu,znam da sam te toliko voljela da sam pri tome ponekad i osjecala bol.Nocima bi slusala nase pjesme i kroz nijh se tjesila sto te nema,svaki stih i rijec je bio melem mojih rana,mojom pozudom za tobom. Rijeci poezije"cekaj me ja cu ti doci" su me tjesile,davale su mi nadu i jacinu da izdrzim ovo sve,da izdrzim daljinu koja nas je djelila.U hladnim dugim nocima sam spominjala tvoje ime,gledala na nas jastuk cija je polovica prazna,sjecas se svojih rijeci"nama je dosta i polovica jastuka". Jos sada osjetim zar tvojih usana,njeznih dodira, strastvenih poljubaca i uz to tvoje rijeci, volim te.Te dvje rijeci tako male, ali velikog znacaja su se zacrtale u moje srce koje je vec i onako pripadalo tebi,nikada ti ih sama nisam izrekla, ali si sam osjecao to i bez rijeci.Nas prvi rastank je bio kao kraj moga zivota,ni sunce nije imalo vise onu ljepotu ni zivot draz bez tebe.Otisli su nasi snovi maloga ostrva mira,sva ljubav se je pretvorila u jedan pakao u jednu ne izmjernu bol.Dani su prolazili i ja sam nastavila zivjet zivot bez tebe,sama sam sebe lagala a uz to i tebe, da zvim nov zivot u kojem ti nemas mjesta,nazlost bila je laz. Ponovo se subina snama poigrava i spaja nas po drugi put,ali ovaj put sam ucila iz gresaka,nastojim biti hladna i bez osjecaja,mada sam te uistini voljela vise od dragoga boga,ali sada znam da za suze vise nema mjesta, moram biti jaka,jer znam da me mozes opet povrijedit.Ponovo je sve ljepo pocelo,nastavili smo gdje smo nedavno stali ali tada pronalazim,nase rijeci,nase pjesme,nase malo mirno ostrvo kod druge osobe koja se tebi obraca,i tek sada vidim da nisi bio vrijedan ni jedne moje suze prolivene za tebe,ni jednoga pomisla u pustoj i hladnoj noci,jer reko si mi polovica jastuka nama je dovoljna,ali mi nisi rekao da bi ga trebali djelit na tri djela!Ti si bio moja skitnica a ja tvoja princeza, nazalost je tako i ostalo, ostajes samo skitnica.Netrazi me vise,jer za nas vise subine nema,polako je i ona vise umorna od svega,kao i ja!! A sad ti pjevaj onu nasu pjesmu..........znas koja je.

Jedina,U mojim ocima si more... Vidim samo tebe odavde pa sve do horizonta, sve dokle mi pogled doseze...Ti si voda, vlazna i svijeza sto se sliva preko mene...Kao talasa njezan ritam obavijas se tako njezno oko srca moga...Prodiruci u svaki njegov dio...Ti si nebo...plavlje od indiga...u bojama duge stojis medju oblacima...prkoseci svakom nevremenu...ljubav je jaca i od munje...Ti si jedina moja...za tebe samo zivim. Sve do dana smrti svoje svaki dan cu samo pjesme da pisem u srcu mome za tebe, mada nevjerujem da cu ikada naci dovoljan broj rijeci da izrazim svoja osjecanja, svoju ljubav prema tebi...moja najsladja...Tvoj sam zauvijek sa svom ovom ljubavlju sto postoji i na zemlji i na nebu...

Mnogo toga je danas u meni, a nemam kamo s time...stoji u meni, ceka da nestane, da se izgubi u prostoru i vremenu...rijeci ne pomazu, osjecaji bole.Bila sam ljuta, povrijedena.Znam, mozda bih jos uvijek trebala biti.Mozda to i zelim ali ne mogu, ne, ne mogu.Ostao je tek tupi i nepodnosljivi osjecaj samoce.Neka! I to ce proci...Neka te cak ne zabrinjavaju moje suze.I kad placem, sretna sam..na neki nacim.To je ionako samo unutrasnja bol, koju je ponekad tesko drzati u sebi...tek slani vodeni trag koji ne ostavlja oziljke.Nisam ti smjela reci sto zelim od tebe...ne, danas.I nije to bila zelja, nego potreba...da, bio si mi potreban!!!!! Samo zagrljaj...samo da osjetim tvoje ruke, samo da jos jednom osjetim da ti pripadam, da nisi izgubljen. Iako, bolje je ovako! Ionako ne bi bilo iskreno, bar ne danas.A, ne zelim tako.Znam tesko ti je...i meni je, ako te to tjesi.TOLIKO RIJECI, A NISTA DORECENO.Slusao si me. ali me nisi cuo...Ipak naci cemo se u sredini...i ne zelim!ILUZIJE!!Potrazi me u stvarnosti, bit cu tamo.Samo NEMOJ da cekam predugoooo....................volim te....

April... Bio je april, proljece, jedan djecak i jedna nezaboravna ljubav.Samo ti nisi bio.Ti si i sada...Ipak jesi, bio si moj jecaj u tisini, suza u oku, bol u srcu..I ove usamljene noci u teskim kisnim kapima, vidim tvoj lik. Sada su ostala samo sjecanja na tebe i mene, a ona bole.Uz muziku liju suze kao nikada do sada. Pokusavam da ih zadrzim. U lavirintu sjecanja tragam za danima kada sam bila neobicno sretna, kada ni slutila nisam da cu se ludo zaljubiti. Vjerovala sam da si osvojena jednodevna simpatija. Nizali su se dani, a ja jos nisam shvatila da te volim. Sjecam se svega. Dana kada smo se voljeli, dugih telefonskih razgovora, usana sa kojih nije silazio osmjeh. Pamtim i tvoja dva smedja oka koja su zracila kao svjetlost ljeta. Hocu da vjerujem u proslost, u djetinjstvo, u trenutke koji ostaju u nama i nikad se ne smiju zaboraviti. Vremenom postajao si surov prema meni.Telefon je sve cesce cutao ili posle dugo smisljenih rijeci culo se samo "klik". Otisli smo na dvije razlicite strane. Bila sam nerazumna , a ti suvise ponosan. Cini mi se da nas je to upropastilo, ili je tako moralo biti. Nije ni vazno vise. Ali znam da rastanek ne mogu da prihvatim. Pokusavam da te sa drugim prebolim. Ne uspjevam. U njegovom zagrljaju trazim tebe. Ostaje mi jos samo da proklinjem sedmi dan aprila kada sam postala tvoj ljubavni zatocenik...

Jutrima se budim pored nje....Gledam je dok spava onda kuham kavu..Kad miris kave napuni stan sjednemo za stol i pijemo ju...Miris duhanskog dima ne osjecam godinama..Kad se predvecer vracam svijetlo u sobi koje joj obasjava pola lica i knjiga u ruci unose mi toplinu u srce...Kad se pocne svlaciti i dok me grli strasti ispunjavaju pola sobe...Sretan sam, volim je tada mislim.....Ali kada jednom sasvim slucajno u jutro stane padati kisa, iz sna trazim lice andjela pored sebe....U glavi slika nekih davnih budjenja kad se nismo htjeli ustati iz kreveta do popodne....I lutajuci sjecanjima plovim sve dalje....tvoj "kreativni nered" cigareta u ruci, gledajuci te kako uvlacis dim covjek bi pomislio da bi uzasno sagrijesio ako bi ti bacio cigaretu....Kako se samo smijati znala, kako si svaku vecer zaspala u mom narucju i budila se tako....Noci pune lude strasti, sa zadovoljnim smjehom na licu zaspimo a ujutro dok otvaram oci i vidim tebe sreci nema kraja.....tvoje suze su boljele....tvoje rijeci ubijale...sve je bilo tako zivo...dok sam odlazio isti tren si mi nedostajala ali s vremenom sam navikao.....Rijetko te se sjetim...ali uvjek kad ujutro stane kisa lupati o prozore,ja pozurim otvoriti vrata misleci da si tamo....I kad otvorim miris tvog parfema dodje pa za tren iscezne a ja se vratim , legnem pored nje i jedna suza se iskrade, kapne na jastuk kao da govori...jos sam tu...jos sam u tebi....jos uvjek me volis....

Pisem ovo pismo tebi koja si ispunila moje srce beskrajnom ljubavi, ceznjom za zagrljajem koji mi stoljecima nedostaje. Proslo je mnogo vremena od kada sam posljednji put pogledao tvoje duboke oci u kojima je uvijek bila iskra onoga za cime sam tezio u proslim zivotima. Princezo moja, ne postoje rijeci koje ovaj papir moze oslikati, ne postoje rijeci koje mogu opisati moja osjecanja, od kada znam da postojis.Dugo vremena sam proveo u hladnim sumama, cekajuci tvoj glas. Vjesnici vremena, donosili su mi poruke da budem strpljiv, da te cekam, kao sto si ti nekada cekala mene. Samoca mi je uvijek iznova davala snagu za novi dan, uvijek iznova podignut iz pepela, postojao sam sve sigurniji da ce mi ptice donijeti tvoj glas. I sada sjedim sam, pored prozora kuce u koju me je sudbina poslala da godine koje prolaze provedem u zelji za tobom, i tvojim srcem. Godine koje su uvijek iznova davale nadu, crpjele snagu mog duha, koji je nekada, samo zbog tebe, bio duh koji je plovio medju zvjezdama, sazvjezdjima koje su samo tvoje ruke znale napraviti. Kolika je moja sreca od kada znam da postojis, malo je rijeci koje je mogu opisati. Beskrajna kao moja ljubav prema tebi, kao svemir kraj kojeg sam provodio sve ovo tesko vrijeme, sam bez ljubavi i ohrabrenja. Koliko su samo moje oci prolile suza mastajuci o proslim danima, godinama koje smo zajedno proveli, cekajuci uvijek iznova momenat kada ce se nasi pogledi sastaviti, kada ce se nase usne spojiti i kada ce poteci suze radosti, kada ce nas obuzeti ona strahovita jeza od koje nekada nismo mogli spavati jedno bez drugoga, pomisljajuci uvijek na najgore.Da li cu ponovo vidjeti moje Sunce? Da li cu se poslije velikih bitaka i putovanja vratiti ziv i zdrav? Svaki put iznova, kada bih odlazio, u zivotu me je drzala samo tvoja suza koju si pustala. Kada smo se razdvajali osjecao sam prazninu sto odlazim, sto se mozda nikada necu vratiti.Andjele moj, poslije toliko godina cekanja i putovanja kroz vrijeme i prostor, shvatio sam da nijedno more nije veliko kao moja ljubav prema tebi, da nijedna vojska nije jaka kao veza izmedju tvog i mog srca. Da nista nije beskonacno veliko, koliko je veliko ono sto osjecam prema tebi.Mislim na tebe svaki dan, kao sto majka misli na svoju djecu, kao sto zedna zemlja misli na kisu. Zelja da te zagrlim, ponovno je svakim danom sve veca, ali ljudi su smislili granice, koje moje srce ne poznaje kada si ti u pitanju. Pa i ako imas nekoga, ko te tjesi i pokusava razumjeti, cuvaj ga, ali znaj da te nitko nece voljeti kao ja, da te nitko ne moze razumjeti kao moje srce. Jer, ja sam siguran da me niko nece uciniti sretnim koliko si mogla ti nekada davno, da niko ne moze da razumije sve one teske rijeci koje si slusala kada mi je bilo tesko, kada sam ostajao bez prijatelja, kada sam ostajao bez nade. Jedina moja i sada sam sam. Cekam dan kada cu te opet vidjeti. Kada cu opet osjetiti sve sto sam nekada osjecao......

Vrijeme lijeci sve, zar ne? A, recite mi, zasto se to vrijeme ne moze pomaknuti unatrag? Ili mozda unaprijed? I zasto jos niko nije izmislio neki laser kojim se mogu zalijeciti rane? I zasto se ljudi zaljube u nekog ako taj neko nije za njih? I zasto, za Boga, kad odlucite da to nije to, kad znate da nema natrag, kad su svi mostovi sruseni, sve rijeke preplivane, sve brane razorene i svaki los trenutak proklet, a svaki dodir pomaknut duboko u glavu gdje se ne zelis sjecati, kad su, navodno, modrice (na dusi, srcu..) zalijecene i govoris si "bit` ce bolje", "mozes ti to", zasto to vrijeme ne prolazi brzo? I zasto prolazi u sjecanjima koja nastupe samo kasno navece, negdje izmedju sna i jave, sjecanjima kojih se ne zelis sjetiti? Miris jastuka. Ruka oko trbuha. Glava na ramenu. Prvi poljubac. Prva noc zajedno. I onaj osjecaj kad te neko voli i kad ti nekog volis i nista drugo na svijetu nije vazno. Osjecaj koji ti fali, a ne zelis da je tu. Zasto, kad znam da on nije nikad presao preko nekih stvari koje su njemu bile najgore na svijetu, a ni ja ne mogu preci preko stvari koje su meni najgore na svijetu, zasto, jos uvijek postoji osjecaj samoce i napustenosti? Jedan je pametan covjek, ne znam tacno koji, rekao da u ljubavi postoje tri strane. Njegova, njena i ona istinita. Jer nista nije ni crno ni bijelo, i niko nije u pravu ni u krivu. Njegova strana price, kad se sve zbroji i oduzme, ista je kao i moja. Jer, bas kad se sve zbroji i oduzme, oboje nas boli. Oboje smo zbunjeni, promijenjeni, izmuceni, neutjesni, ljuti, razocarani, tuzni, i oboje smo svjesni da ne zelimo jedno drugo. Ne vise. Ne opet. Ne ponovo. Ne nakon svega. I oboje samo zelimo nastaviti dalje. Ljudi oprastaju ali nikad ne zaboravljaju. Ljudi optuzuju ali nikad sebe. Uvijek nam je neko drugi kriv. I ljudi povrijedjuju ali najvise sebe. Sve je ok. Vrijeme lijeci rane. Mogu ja to. Al` ostaje cinjenica. Ni jedno vrijeme na svijetu nece vam pomoci da zaboravite. Vrijeme ce pomoci da prebolim. Pomoci ce da nastavim. Ali zaboraviti, nikad u potpunosti. JER JEDAN MALI DIO NAS NIKAD NE ZABORAVLJA KOLIKO JE JAKO VOLIO, kao sto ne zaboravlja koliko jako boli. Jedan mali dio nikad ne zaboravlja IME OSOBE s kojom ste htjeli dozivjeti starost. I nikad, nikad ne zaboravlja taj prvi poljubac. I cak kad prebolite, kad vam ostane samo taj mali dio, kad izblijede losa sjecanja, kad izblijede uspomene kojih se sad odbijate sjecati, kojih se sad grozite i zelite samo izbrisati da su ikad postojale, kad taj prokleti zivot krene dalje, DOVOLJAN JE JEDAN UDISAJ STAROG PARFEMA, JEDNA PJESMA, JEDAN POKRET ILI BOJA, DA VAM SE NA LICU POJAVI SMIJESAK, A U GLAVI ONAJ TREN KAD SU SE USNE SPOJILE PO PRVI PUT. Tu sam gdje sam i nista me vise ne moze slomiti. Nista me vise ne moze boljeti. Vrijeme lijeci sve, zar ne.

Znas, jos uvjek imas onu moc nadamnomJos u svakom mom trenutku postojis tiJos sa svakim novim jutrom pomislim na tebeIako nikada nisi bio "moj", bio si nesto naj ljepse sto mise dogodilo...Kada sam vec mislila da cu se predati, da cu potonuti i da zivot vise nemoze biti lijep, ti si se pojavio sa svojim osmjehom i vedrinom, i ja sam uz tebe ozivjela...Cesto se u mislima vracam na one nase zajednicke trenutke...dao si mi puno, a dovoljno bi bilo vec sto sam spoznala da jos mogu voljeti i zivjeti, da je proljece opet predivno u svim svojim zelenim bojama...Koliko sam samo puta tonula u tvoje carobne oci i uvjek iznova nalazila snage da zivim.Uvjek sam bila svjesna - da ces nekada otici... ali toliko toga si probudio u meni, i svaki put kad bi lezala u tvom zagrljaju - osjetila sam svu ljepotu ovoga svijeta!Znam da nikada vise necu sresti muskarca kao sto si ti, ali moj zivot ide dalje...Zelim ti da budes sretan i da uspijes u svemu. Da tvoje oci boje proljeca budu uvjek nasmijane... A osjetis li potrebu za razgovorom, za tebe cu uvjek biti tu! Cijenim te i vjerujem u te!!

Na raskrsnici Znam dogadja se i drugima da im ponos unisti sve ono lijepo sto samo ljubav moze dati. I onda netko place, moli, netko se ljuti, netko se jednostavno okrene i ode bez rijeci... Danas se pitam ima li smisla pokusavati razumjeti sve ono sto nas boli? Znam da je ovo sto sada cinim posljednja spona medju nama. Nema vise nicega. Ni onih lijepih pisama, ni razgovora, ni bezbroj nedovrsenih poljubaca. Nema vise nicega...To je kraj... Dozvoli ipak, da ti kazem koliko sam s tobom bila sretna. Priznajem, zalim za onim nasim trenutcima, za onim danima. ~Nikada ti nisam rekla koliko mi znace tvoje rijeci, tvoja saputanja, pogledi, stisci ruku i dugi zagrljaji.. ~~Nisam ti govorila ni da te volim... Mislila sam da ti to znas, da osjecas, da ti je sve jasno. ~Grijesila sam. Znam.U toj silnoj zelji da me volis, voljela sam i nase svadje i tvoje ljutnje. A mi smo koracali ka sigurnom zavrsetku. Ne znam, valjda to tako mora biti. Cudno, ali ipak te molim u ime svih ljubavnika svijeta ne trazi me jer nalazim se na raskrsnici. I opet ce nova proljetna noc prati nam tragove, a vrijeme ce nam donijeti zaborav. Samo tko će odnijeti magle iz mojih ociju, tko ce izbrisati pepel vatre koja je gorjela?!.... Jos uvijek dok se hladnoca uvlaci u moje tijelo i dok setam procvalom, ili uvenulom, stazom nasih ideala, sjecam se tvojih snenih ociju i cujem tvoj smijeh, kao najdivniji dio proslosti... !!!...

VRATITE MI MOJU ZIMU Sjecam se kako smo,upoznavajuci se,pricali jedno drugome o svemu sto volimo i sto ne volimo.Sjecam se kako smo zavrsavali misli onoga drugoga,prije nego sto su bile izrecene.Sjecam se da su tvoje zelje,snovi,mastanja,tvoji ideali ,bili identicni mojima. Mrzio si zimu,bas kao i ja.Sjecam se,cijele te zime,oboje smo prizeljkivali proljece,zeljno iscekivali dane okupane suncem,dane ispunjene ljubavlju,mastali smo o buducnosti... sasvim drugacijoj od sadasnjosti u kojoj smo zivjeli.Toliko smo bili zeljni ljubavi,topline i proljeca,toliko smo to bjesomucno zeljeli,da smo u silnoj zelji ,negdje pogrijesili. Danas,kada je proljece,kada je sve iza nas,kada je ostala samo jos sjeta i cudan pritisak u prsima kada mi u misli usetas, pitam se,gdje smo to pogrijesili,cime smo to usmrtili ljubav,za koju smo se kleli da ju nitko ne moze unistiti. Sjedeci na terasi okupanoj suncem,razmisljam o tebi sklopljenih ociju.Dok mi proljetno sunce miluje lice,silno,silno pozelim da vrisnem: "Vratite mi moju zimu!!!"

Dan za danom prolazi i jos uvijek se pitam gdje si oko devet ujutro. Gledas li jos uvijek kroz taj prozor i vidis li i dalje daljinu koja nas razdvaja. Cini li ti se da nema kraja? Jaca je od nas, ali ne i od osjecaja. Niti ce ikada biti dostojan protivnik onome sto osjecam prema tebi.Pomislis li ikada kako mi oci izgledaju kada razmisljam o tebi. Pogled je dubok i toliko zamisljen kada traze tvoje oci da budu u blizini mojih. Osjetis li dodir koji plovi prema tebi, trazeci napokon svoju mirnu luku...trazeci toplinu rijeci svih ovih mjeseci. I one duboke sutnje koje su popracene laganim uzdisajima bih opet htjela cuti. Uzdisaji su nekada bili vise od rijeci, znali su mi reci koliko ti je tesko u nekim trenucima, a u drugim, koliko si samo sretan. Nedostajes i ti meni, nedostajat ces mi uvijek. I onda ako se jednog dana moja ruka nadje u tvojoj, a prsti se pomijesaju i jako stisnu...i tada cu osjecati kako mi nedostajes.Pisem ti ono sto govorim sebi vec danima..Snovi otvorenih ociju mogu ostati samo snovi. Ali ako nismo dovoljno jaki ni ti ni ja, molim te, sanjajmo samo po noci. Snovi uostalom tamo i spadaju...to je najsigurnije, jer snovi otvorenih ociju su opasni po zivot...a ti si moj san.Negdje izvan ovog vremena bi se trebala zvati nasa prica. Zacarana bajka u kojoj smo ti i ja toliko slabi jedno na drugo, a opet zajedno toliko jaki. Ne, necu sada prozivati sudbinu. Odlucila je vratiti nam vjeru da imamo razloga da postojimo u ovoj svakodnevici i osjecaj da te necija ljubav moze podici kada osjetis da te zivot lomi. I zahvlna sam joj na tome.Pomisao na tebe mi vraca nadu da ima jos realnih romanticara poput mene. I uvijek si i uvijek ces biti moj tajni osmjeh u kutu usana kada me netko....nesto...podsjeti na tebe.Tvoja sreca....