ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Vrijeme lijeci sve, zar ne? A, recite mi, zasto se to vrijeme ne moze pomaknuti unatrag? Ili mozda unaprijed? I zasto jos niko nije izmislio neki laser kojim se mogu zalijeciti rane? I zasto se ljudi zaljube u nekog ako taj neko nije za njih? I zasto, za Boga, kad odlucite da to nije to, kad znate da nema natrag, kad su svi mostovi sruseni, sve rijeke preplivane, sve brane razorene i svaki los trenutak proklet, a svaki dodir pomaknut duboko u glavu gdje se ne zelis sjecati, kad su, navodno, modrice (na dusi, srcu..) zalijecene i govoris si "bit` ce bolje", "mozes ti to", zasto to vrijeme ne prolazi brzo? I zasto prolazi u sjecanjima koja nastupe samo kasno navece, negdje izmedju sna i jave, sjecanjima kojih se ne zelis sjetiti? Miris jastuka. Ruka oko trbuha. Glava na ramenu. Prvi poljubac. Prva noc zajedno. I onaj osjecaj kad te neko voli i kad ti nekog volis i nista drugo na svijetu nije vazno. Osjecaj koji ti fali, a ne zelis da je tu. Zasto, kad znam da on nije nikad presao preko nekih stvari koje su njemu bile najgore na svijetu, a ni ja ne mogu preci preko stvari koje su meni najgore na svijetu, zasto, jos uvijek postoji osjecaj samoce i napustenosti? Jedan je pametan covjek, ne znam tacno koji, rekao da u ljubavi postoje tri strane. Njegova, njena i ona istinita. Jer nista nije ni crno ni bijelo, i niko nije u pravu ni u krivu. Njegova strana price, kad se sve zbroji i oduzme, ista je kao i moja. Jer, bas kad se sve zbroji i oduzme, oboje nas boli. Oboje smo zbunjeni, promijenjeni, izmuceni, neutjesni, ljuti, razocarani, tuzni, i oboje smo svjesni da ne zelimo jedno drugo. Ne vise. Ne opet. Ne ponovo. Ne nakon svega. I oboje samo zelimo nastaviti dalje. Ljudi oprastaju ali nikad ne zaboravljaju. Ljudi optuzuju ali nikad sebe. Uvijek nam je neko drugi kriv. I ljudi povrijedjuju ali najvise sebe. Sve je ok. Vrijeme lijeci rane. Mogu ja to. Al` ostaje cinjenica. Ni jedno vrijeme na svijetu nece vam pomoci da zaboravite. Vrijeme ce pomoci da prebolim. Pomoci ce da nastavim. Ali zaboraviti, nikad u potpunosti. JER JEDAN MALI DIO NAS NIKAD NE ZABORAVLJA KOLIKO JE JAKO VOLIO, kao sto ne zaboravlja koliko jako boli. Jedan mali dio nikad ne zaboravlja IME OSOBE s kojom ste htjeli dozivjeti starost. I nikad, nikad ne zaboravlja taj prvi poljubac. I cak kad prebolite, kad vam ostane samo taj mali dio, kad izblijede losa sjecanja, kad izblijede uspomene kojih se sad odbijate sjecati, kojih se sad grozite i zelite samo izbrisati da su ikad postojale, kad taj prokleti zivot krene dalje, DOVOLJAN JE JEDAN UDISAJ STAROG PARFEMA, JEDNA PJESMA, JEDAN POKRET ILI BOJA, DA VAM SE NA LICU POJAVI SMIJESAK, A U GLAVI ONAJ TREN KAD SU SE USNE SPOJILE PO PRVI PUT. Tu sam gdje sam i nista me vise ne moze slomiti. Nista me vise ne moze boljeti. Vrijeme lijeci sve, zar ne.

Zelim samo trenutakVoljela bi samo malo proviriti u svijet proslosti, pomirisati ljeto, osjetiti ljubav, dodirnuti tebe...Netrazim mnogo, samo minuti, dvije, da budem tamo, gdje nitko bio nijeSamo zrno magije i bit cu tamo bas kao i prijetamo gdje nitko bio nije...Pokucat cu na vrata snova, na vrata proslosti, ugledat cu opet tvoje oci i ljubav koja se u njima krije...Bit cu opet tamo, tamo gdje nitko bio nijePostoji li magija? Postoje li vrata proslosti?Mogu li uci tamo gdje smo bili samo ti i ja??Bili smo nekadBili smo prijehocu li ikada vise osjetiti ono sto niko nece i nije ... ?

Ceznam da ti kazem naj dublje rijeci koje ti imam reciali se ne usudjujem, strahujuci da bi se mogla nasmijatiZato se smijem sam sebi i odavam tajnu svoju u saliOlako uzimam bol svoj, strahujuci da bi to mogla uciniti tiCeznem da ti kazem naj vjernije rijeci, koje ti imam reciali se ne usudjujem, jer bih mogla posumnjati u njihzato ih oblacim u neistinu i govorim suprotno onome sto mislimOstavljam bol svoj da izgleda glup, strahujuci da bi to mogla ti ucinitiCeznem da upotrijebim naj dragocjenije rijeci sto imam za tebe, ali se ne usudjujem, strahujuci da mi se nece vratiti istom mjerom...

Ne prestaje patnja ako je ljubav prava. Nikada. Ni za godinu, dvije,tri, osam. Znam po sebi.Zivot ide dalje, upoznas nove ljude, vezes se za nekog drugog...ali duboko u tebi uvijek tinja jedna bol i nikada neces biti sretan u potpunosti ako znas da si izgubio svoju drugu polovicu "jabuke"... ovo mene dirne....Znas, jos uvjek imas onu moc nadamnomJos u svakom mom trenutku postojis tiJos sa svakim novim jutrom pomislim na tebeIako nikada nisi bio "moj", bio si nesto naj ljepse sto mise dogodilo...Kada sam vec mislila da cu se predati, da cu potonuti i da zivot vise nemoze biti lijep, ti si se pojavio sa svojim osmjehom i vedrinom, i ja sam uz tebe ozivjela...Cesto se u mislima vracam na one nase zajednicke trenutke...dao si mi puno, a dovoljno bi bilo vec sto sam spoznala da jos mogu voljeti i zivjeti, da je proljece opet predivno u svim svojim zelenim bojama...Koliko sam samo puta tonula u tvoje carobne oci i uvjek iznova nalazila snage da zivim.Uvjek sam bila svjesna - da ces nekada otici... ali toliko toga si probudio u meni, i svaki put kad bi lezala u tvom zagrljaju - osjetila sam svu ljepotu ovoga svijeta!Znam da nikada vise necu sresti muskarca kao sto si ti, ali moj zivot ide dalje...Zelim ti da budes sretan i da uspijes u svemu. Da tvoje oci boje proljeca budu uvjek nasmijane... A osjetis li potrebu za razgovorom, za tebe cu uvjek biti tu! Cijenim te i vjerujem u te!!

Jedina, ponoc odzvanja... Jesi li zaspala na ruci dragoga? Znas li ti, tu sam ja, ispod tvoga prozora, provodim noc bez sna.Hajde, sklopi oci, nestani u san, doci cu ti u snovima kada noc proguta dan. Doci cu ti u snovima kad noc proguta dan,past cu kao kaplja rose njezno na tvoj dlan. Doci cu ti u snovima da ti ukradem poljupce, neka vrijeme samo leti, jos uvijek volim te... Onda jutro je, tiho budis se pogledas covjeka sta spava kraj tebe. Onda zaplaces jer to nisam ja koga si voljela, prekrasno jedina. Ali ne placi, cekaj do veceri kad zvijezde na nebu zasjaju mi cemo se ljubiti...

Ponekad mislim da necu izdrzati i da ce me ova bol slomiti, kao sto vjetar slama cvijet. Ponekad mislim da cu se presaviti pod teretom ocaja sto mi pritiska ledja i da ce mi zdrava pamet popustiti pod naletom ludila. Ne zivim otkako te nema. Vegetiram nad ostacima proslosti ne dopustajuci zaboravu da odnese nijedan komadic tebe. I zato pamtim nacin na koji hodas, kako se smijes i kako prstima prolazis kroz kosu. Pamtim sve tvoje snove, ceznje i zelje, sve ono sto jesi i sto bi htio biti. Nocu se budim uznemirena, preplasena od samoce i pitanja sto mi donosi novi dan.Uskoro ce zima, a ja jos nisam naucila kako bez tebe...a moram...

Na raskrsnici Znam dogadja se i drugima da im ponos unisti sve ono lijepo sto samo ljubav moze dati. I onda netko place, moli, netko se ljuti, netko se jednostavno okrene i ode bez rijeci... Danas se pitam ima li smisla pokusavati razumjeti sve ono sto nas boli? Znam da je ovo sto sada cinim posljednja spona medju nama. Nema vise nicega. Ni onih lijepih pisama, ni razgovora, ni bezbroj nedovrsenih poljubaca. Nema vise nicega...To je kraj... Dozvoli ipak, da ti kazem koliko sam s tobom bila sretna. Priznajem, zalim za onim nasim trenutcima, za onim danima. ~Nikada ti nisam rekla koliko mi znace tvoje rijeci, tvoja saputanja, pogledi, stisci ruku i dugi zagrljaji.. ~~Nisam ti govorila ni da te volim... Mislila sam da ti to znas, da osjecas, da ti je sve jasno. ~Grijesila sam. Znam.U toj silnoj zelji da me volis, voljela sam i nase svadje i tvoje ljutnje. A mi smo koracali ka sigurnom zavrsetku. Ne znam, valjda to tako mora biti. Cudno, ali ipak te molim u ime svih ljubavnika svijeta ne trazi me jer nalazim se na raskrsnici. I opet ce nova proljetna noc prati nam tragove, a vrijeme ce nam donijeti zaborav. Samo tko će odnijeti magle iz mojih ociju, tko ce izbrisati pepel vatre koja je gorjela?!.... Jos uvijek dok se hladnoca uvlaci u moje tijelo i dok setam procvalom, ili uvenulom, stazom nasih ideala, sjecam se tvojih snenih ociju i cujem tvoj smijeh, kao najdivniji dio proslosti... !!!...

Srce mi je zaigralo kad sam je prvi put ugledao, ali me istovremeno zapeklo u dusi...previse sam znao o njoj...Bila je vitka, tanka, tako krhka i ranjiva da si je mogao zbrisati s lica Zemlje jednim pogledom, slomiti joj srce jednom rijecju. No, tom je istom ranjivoscu ona slomila mene. Covjeku je zaokupila dusu i protiv njegove volje, pomutila mu razum i unistila u njemu svaku zelju da je povrijedi.Kakvo blazenstvo nadjoh u njezinom pogledu, kakve drazesti u njenim djetinjim ocima! Bijase tuge, razocaranja u njima, tihe patnje, ali i beskrajnog povjerenja. Ubijala me, ali bijah sretan podnositi je, samo da bih je gledao.Uzivao sam gledajuci je...

Pisem ovo pismo tebi koja si ispunila moje srce beskrajnom ljubavi, ceznjom za zagrljajem koji mi stoljecima nedostaje. Proslo je mnogo vremena od kada sam posljednji put pogledao tvoje duboke oci u kojima je uvijek bila iskra onoga za cime sam tezio u proslim zivotima. Princezo moja, ne postoje rijeci koje ovaj papir moze oslikati, ne postoje rijeci koje mogu opisati moja osjecanja, od kada znam da postojis.Dugo vremena sam proveo u hladnim sumama, cekajuci tvoj glas. Vjesnici vremena, donosili su mi poruke da budem strpljiv, da te cekam, kao sto si ti nekada cekala mene. Samoca mi je uvijek iznova davala snagu za novi dan, uvijek iznova podignut iz pepela, postojao sam sve sigurniji da ce mi ptice donijeti tvoj glas. I sada sjedim sam, pored prozora kuce u koju me je sudbina poslala da godine koje prolaze provedem u zelji za tobom, i tvojim srcem. Godine koje su uvijek iznova davale nadu, crpjele snagu mog duha, koji je nekada, samo zbog tebe, bio duh koji je plovio medju zvjezdama, sazvjezdjima koje su samo tvoje ruke znale napraviti. Kolika je moja sreca od kada znam da postojis, malo je rijeci koje je mogu opisati. Beskrajna kao moja ljubav prema tebi, kao svemir kraj kojeg sam provodio sve ovo tesko vrijeme, sam bez ljubavi i ohrabrenja. Koliko su samo moje oci prolile suza mastajuci o proslim danima, godinama koje smo zajedno proveli, cekajuci uvijek iznova momenat kada ce se nasi pogledi sastaviti, kada ce se nase usne spojiti i kada ce poteci suze radosti, kada ce nas obuzeti ona strahovita jeza od koje nekada nismo mogli spavati jedno bez drugoga, pomisljajuci uvijek na najgore.Da li cu ponovo vidjeti moje Sunce? Da li cu se poslije velikih bitaka i putovanja vratiti ziv i zdrav? Svaki put iznova, kada bih odlazio, u zivotu me je drzala samo tvoja suza koju si pustala. Kada smo se razdvajali osjecao sam prazninu sto odlazim, sto se mozda nikada necu vratiti.Andjele moj, poslije toliko godina cekanja i putovanja kroz vrijeme i prostor, shvatio sam da nijedno more nije veliko kao moja ljubav prema tebi, da nijedna vojska nije jaka kao veza izmedju tvog i mog srca. Da nista nije beskonacno veliko, koliko je veliko ono sto osjecam prema tebi.Mislim na tebe svaki dan, kao sto majka misli na svoju djecu, kao sto zedna zemlja misli na kisu. Zelja da te zagrlim, ponovno je svakim danom sve veca, ali ljudi su smislili granice, koje moje srce ne poznaje kada si ti u pitanju. Pa i ako imas nekoga, ko te tjesi i pokusava razumjeti, cuvaj ga, ali znaj da te nitko nece voljeti kao ja, da te nitko ne moze razumjeti kao moje srce. Jer, ja sam siguran da me niko nece uciniti sretnim koliko si mogla ti nekada davno, da niko ne moze da razumije sve one teske rijeci koje si slusala kada mi je bilo tesko, kada sam ostajao bez prijatelja, kada sam ostajao bez nade. Jedina moja i sada sam sam. Cekam dan kada cu te opet vidjeti. Kada cu opet osjetiti sve sto sam nekada osjecao......

ja sam se na ovo rastopila:znam da je moćnije kada čovjek napiše neke stvariiz svoje duše, tada su najiskrenije i najmoćnije, ali i kada ih kojislučajem prepozna u riječima drugih ljudi ponekadimaju još veću težinu.život je ponekad tako čudan..... kada mislimo dasmo najmoćniji i najnedodirljivijiBog nas upozori na svu moć slabosti ljudske duše itijela.Ne znam........... ali nekako razmišljajući ovihdana i pišući ovo pismo.dobijam osjećaj da su neke stvari tako prokletonegdje isplanirane bez da nas neko išta pita.Vrtlog života koji mi je i samome teško dohvatljivizluđuje me ovih dana i tjedana......konfuzan sam...... nekako........ovih dana....sretno nesretan.Neznam što napraviti sa mnogim stvarima, a tajosjećaj nesigurnosti mi je inače strana pojava.....Eto, osjećam se kao Adam... zagrizao sam i ja tutvoju čarobnu jabuku Evo...jesi li sretna ......ili te opet nije briga....Grizem tu čarobnu, slatku, neodoljivu jabuku iuživam ......a svjestan da svakim ugrizom grzem sebe i grizem tebe......stalno se pitam zašto.... kako...do kad...pa opet zašto...zašto...zašto...mislim da ni jedan odgovor u potpunosti neznam...jedino znam da sam tvoje postojanje osjetio nasavršen način koji siguran samni svi ljudi ne mogu doživiti. U čitavomsavršenstvu tvog postojanja ipak samte često doživljavao kao božiju kaznu.Najokrutniju i najslađu osvetu Boga meni za svaslomljena srca i uništene snove koje sam beztreptaja gazio.Uvijek sam se bojao Božje kazne i razmišljaokako će mi on presuditi,a nikada nisam vjerovao da će biti ovako......A kažu ljudi,da je boriti se za neku ideju, a danemaš pravu sliku o sebi samom,jedna je od najopasnijih stvari koje možešučiniti........Kako da prodrem u sebe i nađem ispravanput...............Često se sjetim riječi iz knjige Sussane Tamaro"........i kada se kasnije predtobom otvore različiti putovi, a neznaš kojimpoći, nemoj kretati nasumce, nego sjedi i čekaj. Duboko udahni, snadom, baš kao što si udahnula došavši nasvijet,nemojdopustiti da te bilo što omete, čekaj i samočekaj. Budi mirna, šuti i slušajvlastito srce. Kad progovori, ustani i poslušajnjegov glas, pođi kamo te srcevodi......."Pokušavajući prodrijeti u sebe odustao sam....puno nereda...zbrke... kao isve ove misli ...skupbačenih...iskrenih....trenutnih....osjećaja......Onda sam rekao Ok, nemožes se shvatiti , alipokušaj prodrijeti u nju, njene misli,želje...strahove...nadanja....osjećaje....pokušajpronaći ima li tamo imalo mjesta za tebe....ako ne ok....a akoda.....nisam ni to uspio...svakim sekundom mislim da samna gorem i gorem putu...nikakoda mi se otvore vidici kojima bi pošao i pokušaote usrećiti...zanima me sveo tebi, da vidim neki svijet u kojemu nalazišsvojmir...što je to....koliko je moćno....duboko....akoliko površno....kukavički...želio sam vidjeti svaki dio i najskriveniji inajopasniji i najluđi ....onajkoji te čini sretnom.....pokušao sam tako naćiodgovor: tko si?I opet kao i inače konture...obrisi...sjene...bezikakvog opipljivog prilazau tvoju dušu i mozak.....majstor sikamuflaže.....I na kraju jedna pjesma,svi se valjda vidimo unjoj pa pokušaj i tiMolim te, poslušaj ono što ne kažem../sad je tu bila jedna duga duga pjesma/Evo moja,Za kraj ću poduzet nešto uistinu smjelo, poslatću ti poljubac..............poljubac zahvale za jednu romantičnu dušukoja mi utire putove unutrašnjegsmiraja i zadovoljstva Htjela ti to ili ne.........poljubac ću tisvejedno poslati.... ne možeš mu ništa..... jer već u ovom času, proziran i lagašan leti prema tebi.A ti gdje god se skrivala naći će te i nadam sebar na trenutak navući osmijehna ono prelijepo lice.

Neostvareni snovi moji Zamišljah te takvu kakvu te nikad ljubio nisam... A ljubio sam vjerovanja... uz sva ta sjetna otkrića u kojima se ljubav klanja moru suza neistinitih priča... Zamišljah ljubav kakvu još nikad ne ljubih... A ljubio sam htjenja... I život za kojim tako žuđah preko tako oštrih misli preko tako krutog stjenja... Zamišljah život kakvog želim živjeti i čuti... Bjehu sve to samo želje koje nitko i ne sluti... u ljubavi koja srce čupa i sreću sa mislima melje... Al ne vidiš pritom kako lupa stvarni oblik jedne želje... Zamišljah te takvu.....

STARE LJUBAVIStare ljubavi što ih je znao svijet duge večeri u ruci poklonjen cvijet, stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju zauvijek u nama ostaju i svjetlost očima daju. Stare ljubavi još uvijek prate nas kasne jeseni i njihov umoran glas, stare ljubavi nestati nikada neće one su tragovi prošlosti, one su odjeci sreće. Bilo je i suza, bilo je i smijeha, al' prođe brzo sve. Bilo je i straha, bilo je i grijeha, još pamtim dane te. Bile su velike, bile su skrivene, bile su opasne, mi sjećamo se tog. Gdje su sad? Gdje su sad? Gdje su sad? Stare ljubavi dalje nam ne daju poć tajni susreti kad padne proljetna noć, stare ljubavi, te sjene minulih dana, svakog me poljupca sjećaju uvijek kad ostanem sama. Bilo je i suza, bilo je i smijeha, al' prođe brzo sve. Bilo je i straha, bilo je i grijeha, još pamtim dane te. Bile su velike, bile su skrivene, bile su opasne, mi sjećamo se tog. Gdje su sad? Gdje su sad? Gdje su sad? Stare ljubavi još uvijek prate nas kasne jeseni i njihov umoran glas, stare ljubavi nestati nikada neće one su tragovi prošlosti, one su odjeci sreće. One su tragovi prošlosti, one su odjeci sreće. Željko Sabol

SVA SU MOJA PROLJEĆA U MENIKada voliš, svijet ti je na dlanu i daljine na plovidbu zovu i sve riječi u jednu riječ stanu u snovima slutiš ljubav novu. Kada voliš, vode mirno teku i nebo je kao suza čisto, stare rane više nas ne peku i dana za danom ništa nije isto. I do srca vodi svaki trag kad ti priđe onaj tko je drag. Sva su moja proljeća u meni i kad dođu duge hladne kiše i kada prvo lišće zarumeni ja te volim svakog trena više. Sva su moja proljeća u meni kad se zima svome bliži kraju i kada prva grana zazeleni sva su moja proljeća u meni. Kada voliš, sjajnije su oči, toplije su, vrelije su usne, putnik nađe put u svakoj noći sretan kao dijete koje usne. I do srca vodi svaki trag kad ti priđe onaj tko je drag.Sva su moja proljeća u meni Željko Sabol

KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGAKad jednog dana prisjetim se svega i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo" pod svjetiljkom i pahuljama snijega ja bit ću sama, sve će biti mirno I neću znati što se samnom zbiva prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema I neću znati što se samnom zbiva prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema I čitav život bit će mi na dlanu svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli i samo pjesmu čujem dobro znanu mi djetinjstvo smo naše u snu sreli Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi A ide svome kraju ova zima i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi, ja moram dalje - uvijek nade ima, dok pokraj nas su prijatelji, ljudi Jer tako malo zapravo nam treba cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta Jer tako malo zapravo nam treba cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta Kad jednog dana prisjetim se svega i začudim se svome licu što promijenilo se nije, kad pomislim na ono što nas čeka i što se negdje u daljini krije Tko će mi u tom času snage dati, sam je čovjek kao slamka što oluje nose Tko će mi u tom času snage dati, sam je čovjek kao slamka što oluje nose Željko Sabol

TAJ PONOĆNI BLUESona pije votku od 0,5 dlon pije bistri sok od jabukejer se boji da mu se neće dićikad odu u krevet da uporede mitologijeona pije votku jer je pali njen okus u ustimai jer zna da je dovoljno da je on poljubii da je uhvati za sise, onda ona širi nogei njoj se "diže"ona je popila osam čašica votkeisto toliko je on popio sokovadok se kapilari šire po njenim bjeonjačamai pogled postaje razrokon "štrika" nogama ispod stolaodlaze u krevet da uporede mitologijenjemu se diže i on joj uvaljuje jezik u ustahvata je za sise, ona širi noge i njoj se diženakon karanja, dok se mišići opuštajuzapale jedan joint, tada je za njihsvijet proziran ko tekila u kristalnoj čašijer su kolutovi dima zapravo okna percepcijehvatač snova visi na zidu do njenog ramenaposter Chea i ostala ikonografijamirisne svijeće gore u uglovima sobečini im se da je to taj ponoćni blues.