ima muškaraca koji znaju voljeti!!!!!

Da pustim kišu na svoje oči
možda mi odnese tugu iz pogleda,
možda spere bol što spava u zjeni
još od dana tvoga odlaska.

Da vjetar pustim u svoje srce
da tugu potjera što dalje od mene,
da ime tvoje kao list odnese
i ne ostavi više ni traga od tebe.

Da pustim noć u svoju sobu
da tijelo mi tamom obavije,
zaboravom srce u grudi okuje
i tvoj lik iz sjećanja izbriše.

Koliko vjetrova i koliko kiše
kroz život mi proći treba,
da svu tugu i bol odnesu
i duša smiraj nađe u tami?

TI ZNAŠ DA TEBE SAM TRAŽILA
U SVAKOM ŠAPATU VJETRA,
U SVAKOJ KIŠI POLJUPCE TVOJE
NA USNE ŽEDNE UPIJALA.
I SVAKE NOĆI TVOJE RUKE
OKO MOGA TIJELA SANJALA,
JUTROM GLEDALA SVITANJE
TVOJ LIK NA ODLASKU POZDRAVLJALA.
ZNALA SAM DA KRIJE TE SAN
U IZMAGLICI ZORE ŠTO RUDI,
SA SVAKIM DANOM ŠTO PROĐE
ČEKALA SAM KAD ĆU TE SRESTI.
SAD SI TU I ZOROM TE LJUBIM
USNAMA KOJE SAMO TVOJE TRAŽE,
SAD SI TU I GRIJEŠ ME TOPLINOM
ŠTO SAMO TVOJE TIJELO IMA.
JESAM LI ŽIVJELA DOK NISAM
TEBE KRAJ SEBE IMALA,
ILI SAM SE TEK RODILA
JER SI MI ŽIVOT UDAHNUO USNAMA.

Jutrom prosipam rosu
u očima čežnje jer
sama pozdravljam zoru
što se rađa.
Mislima plovim tvom
zagrljaju i usnama
na kojima rude
slatke trešnje.
Dok dani prolaze između nas
svaki je vjetar hladan
i svaka noć duga
u postelji bez tvoga tijela.
Vraćam ti se kao lasta
svome gnijezdu nakon
duga puta ,
kao izgubljeno dijete
u siguran zagrljaj.

kako je malo potrebno za sreću....i često baš to malo nam nedostaje....
sva ljubav koju ti dajem,malo je
za ono što osjećam u duši,
da mogu srce pružit ti na dlanu
vidio bi tad da za tebe kuca....
svu čežnju u tijelu samo
dodir tvoj smiri,i samo usne
tvoje mogu život udahnuti
na moje...
kraj tebe dišem i ti mi daješ mir
i svi tamni oblaci ne zaklanjaju
moja sunce,jer tvoje su oči
zrake koje me obasjavaju...

šta reći...kraj se nazire...nakon uzleta u zvijezde,očekujem tresak na zemlju....on je zbilja prevarant,glumac,varalica....opet me prevario bez imalo srca....jesam li zbilja toliko glupa da to nisam shvatila odmah....kako se postaje pametniji,jer očito je-glupa sam,a nisam plava....

Još te upijam željno sa svakim poljupcem
i još me u  vrtlog strasti vuče tvoj dodir,
kao žedna zemlja kap kiše,upijam te
jer uvenut ce duša bez tvoje ljubavi.
Sunce nikad takvom toplinom grijalo nije
kao da nikad svoju zraku na mene nije stavilo,
čudno kako je dovoljan tvoj dlan na mom licu
da tijelo gori vatrom kao u vrućici.
Tebe sam tražila kroz čitavo vrijema
i svi promašaji bili su korak do tebe,
svaka tuga i svaka bol morala se proći
jer tebi sam samo preko toga mogla doći.

Postelja hladna i mjesto
prazno pored mene,
moje ruke grle tamu
a grlile bi opet tebe.
U vječnost nestaju
minute kad tebe nema,
i samo glas da čujam tvoj
smirio bi nemir moj.
Svaki tren bliže sam
tebi i poljupcu tvom,
kad nisi ti uz mene
suza do sjete krene.
U snove pretačem
naše dane da traju,
da sanjam nas dok
usne te opet ne nađu.

Ne mogu riječi u zlato obajati
i ne mogu sunce u riječi pretočiti,
premalo poznajem i riječi i slova
kojima bi srce mogla opisati.
Sreću ne mogu ni bojama slikat
jer takve boje ne znam složiti,
čak ni duga što poslije kiše
nebom se prospe takve boje nema.
Jedino znam da taj drhtaj u tijelu
samo tvoje oči mogu pokrenuti,
i znam da našla sam najljepšu boju
i najljepšu riječ pored tebe.

Zaplovi moja čežnja za tvojim imenom
i usne šapatom izgovore molitvu,
da ruke tvoje ostanu na mojim grudima
i dah tvoj da me grije na licu.
Srce je mirno u tvom naručju
kao da nikad oluje postojale nisu,
sunce je svjetlost prosulo po tijelu
kao da nikad šibano kišom nije bilo.
Mirna luka za mene si ti
i svoja sam jedra sakrila od bure,
sad mirno plovim uz obalu sreće
kao da oluja više u život doći neće.

opet smo skupa nas dvoje...ne pitam da li me voli,a on to i ne govori...dovoljno mi je da ga osjetim pored sebe i da čini stvari koje me usrećuju...nije sve u te dvije riječi,kad ti kaže da te voli-iako,lijepo ih je čuti-puno je važnije kako se ponaša prema meni,zar ne??....a kaže mi prije par dana-lijepo mi je s tobom....znači li to da osjeća za mene više nego što govori,znači li to da on ljubav više pokazuje,nego što izgovara....???

Koliko je potrebno da čovjek osjeti sreću??Ležim pored njega i slušam kako diše....sretna sam što je pored mene....što kad se okrenem osjetim da je tu,njegova ruka koja me noću potraži i zagrli,meni je najveće bogatstvo...ugledati lice koje volim jutrom kad se budim,vrijedi više nego dobiti na lotu....nema cijene poljubac koji te ispuni u potpunosti i okusom i mirisom....
Koliko ljudi uopće cijene ljubav,koliko bi se za nju odrekli novaca,materijalnih stvari....koliko bi žrtvovali za taj trenutak kad bi dali sve samo za dodir toplog tijela pored sebe,tijela koje se predaje našem tijelu.....srca koje se predaje našem....
Ima li to cijenu????MOŽE LI SE TO KUPITI???

Živjeli cijeli život sa osobom za koju ne osjećate ljubav ali imate sigurnost,prijateljstvo,život kao ravnu crtu...ili biste odabrali život sa osobom koju istinski volite iako znate da bi taj život bio pun teškoća,borbe....ali bi za uzvrat u dobili trenutke uz voljenu osobu koji bi vas vodili  u zvijezde.....

vJERUJETE LI U PRAVU LJUBAV?Prije 2-3 dana gledala sam film Studengora,i oni koji su gledali film vjerujem da su se zapitali da li doista postoji cijena koju bi platili za kap ljubavi....Jer cijena koju je Inman platio za samo par sati sa ženom koju voli je njegov život....znao je to kad je dezertirao i krenuo k njoj.....ljubav koju je imao bila je snaga koja ga je tjerala naprijed i k njoj preko svih teškoća....nije ga zaustavilo ni to što je ranjen,bolestan,gladan i iscrpljen...nadljudska snaga rodila se u tom slabom tijelu....snaga ljubavi....
Kad je na putu svratio na farmu gdje je sama živjela žena kojoj je u ratu poginuo muž,mlada žena,draga i lijepa,pozvala ga je-ostani ovdje pored mene....znao je da odbija krov i sigurnost,toplu postelju i kruh,ali joj je rekao-NJU VOLIM.....I kad su ga uhvatili i okovali sa još 5 dezertera,i kad je čudom samo on ostao živ,ali okovan uz 5 mrtvih tijela,vukao je sva ta tijela koja su ga sputavala da nastavi na putu prema njoj....
Kad je umirao na njenim rukama,njen vrisak je bio i vrisak moje duše....nije ga nitko čuo,samo se prelomio u meni....nisam se izdala suzom.....
Koliku cijenu smo spremni platiti za ljubav,onu pravu i istinsku ljubav?Mislite li da je Inman trebao ostati sa onom ženom u sigurnosti,proživjeti život uz tu ženu...ili ovako kako je učinio...otišao u smrt zbog trenutka u kojem je osjetio svu puninu istinske ljubavi....
Jesu li sve velike ljubavi tragične i moraju li sve velike ljubavi završiti tako,tragično.....Romeo i Julija,kao primjer....a u povijesti ih ima puno......živi li netko istinsku ljubav u sreći...???

Tvoj dolazak srcu je drag
i nitko ne donosi radost
u naručju svom kao ti
kad dolaziš na moj prag.
Tebi šalicu kave vruće
uvijek ću čuvati i dati
i kockicu šećera slatkog
dobit ćeš iz moje kuće.

Čekala sam te i
voljela
i dok nisi bio ovdje,
čekala sam te i
željala
i dok si nju grlio.
Čekala sam te i
sanjala
da meni se vraćaš ti.
Čekala sam te i
suze skrivala,
za tebe sam osmjeh
čuvala.
Čekala sam te i
dane u noći
tjerala,
da noću gledam ti
drago lice.
Čekala sam kao
što žena čeka
čovjeka kojeg voli,
čekala bez gorčine,
jer čekala sam
tebe da
otjeraš tugu i bol.
Čekala sam da
u meni nađeš
srce
koje za sebe
tražiš.
Čekala sam te
i još
čekam,
u trnutku dok
me ljubiš
da uzmeš srce
koje ti dajem.