ima muškaraca koji znaju voljeti!!!!!

Ti suze iz očiju brišeš
i svu tugu od mene tjeraš,
na usne osmjeh mi stavljaš
i suncem dane mi obasjavaš.
Ti samo za mene postojiš
i dušu s mojom ispreplićeš,
mene si našao na putu života
da staze tvoje ljubavlju ti obasjavam.
Uvijek ću biti ona što voli
i s tobom sve dane dijeli,
ona što daje ti srce
da imaš ga za život cijeli.

Na tvom toplom dlanu
bijeli cvijet polako diše,
kao tvoja ljubav za njega
koga nema više.
Suzu pusti iz oka da padne
sve tuge sobom da odnese,
bijeli cvijet na srce privini
i njegovo ime izgovori tiše.
 

Na mom jastuku zumbul miriše
i još osjetim toplinu u postelji,
tvoj zagrljaj još spava kraj mene
i ruke tople sapletu mi tijelo.
U snu pružam ti usne svoje
i tijelo se uz tvoje željno privija,
još si  moj i ja sam još tvoja
i snove ponekad sanjam na javi.
Ukradem trenutak za tebe i sebe
kapljicu sreće i mrvicu radosti,
u kapi sreće utopimo more strasti
s mrvicom nahranimo gladna tijela.

Gledam tvoje drago oko
iskrice sreće i dubinu u zjeni,
ljubim ti meke usne
usnama požudnim,upijam život.
Mjesec nam obasjava tijela u tami
kao da nikoga na svijetu nema,
kao da smo samo ja i ti
voljeni i potpuno sami.
Od tvojih zagrljaja skupim snagu
i od poljubaca ukradem kapi sreće,
da krv potjera kroz vene
da srce živi i slijedeći dan...
   *****ovo je za moju ljubav***
navi,vidiš da život još kola roz vene...

Zadnje stranice knjige života
piše ovo srce svojom krvlju,
zadnje rečenice na njenim listovima
natapaju suze iz ovih očiju.
Život protječe kao nabujala rijeka
sobom odnosi sve dane i trenutke,
krade od mene ove posljednje minute
i sjećanja koja još čuvam u duši.
Vjetar ruši posljednje nade
za koje se kao brodolomac držim,
sve sam bliže jedinom kraju
koji će primiti usnulu dušu...

Kao kad sunce u oblaku
izgubi svoju zraku,
tako sam ja izgubila svjetlo
na putu što vodi me k tebi.
Sad tražim poznate oči
u gomili nepoznatih ljudi,
i toplu ruku da me povede
u siguran zagrljaj.

Kako s srcu naredi da
više ne voli,
kako se natjera da
zaboravi i izbriše...
Kako to ludo srce nagovoriti
da ne kuca za njega,
da zatvori svoja vrata
i nikada mu ne otvara...
Kako srcu reći da
nije vrijedan ljubavi,
kad srce neće da sluša
niti hoće da vidi....

Pitaš li se i ti što je to
što nas vuče jedno drugom,
što nam muti razum
i mudrost baca u vjetar?
Pitaš li se šta je to u
našem poljupcu kad nas
u vrtlog strasti uvijek odvuče,
zaustavi vrijeme i ponese u zvijezde?
Pitaš li se otkud snaga u dodiru
da tijelo učini meko i nježno
kao paučinu satkanu od rose,
u svitanje kad sunce ljubi obzor?
 
 

Jutros kiša skriva suze
na obrazima mojim,
i vjetar ih briše kao ti
nakada poljupcima svojim.
Da mogu otići u nepoznato
i spavati ispod zvjezdanog neba,
otišla bih daleko i sanjala
oči tvoje,jer to je sve što mi treba.

Skrivam se kao crv u jabuci
od tvog pogleda i  tvog dodira,
bježim od tebe kao svjetlo od noći
kao usamljena suza iz oka.
Tjeram te od sebe i lažem
da nije mi stalo do tvog zagrljaja,
ti ne znaš da kao plamen svijeće
leptira k sebi,ti me magično privlačiš.
 

Potekoše noćas crne suze
iz moje duše,
vrisak se ote iz grla mog
zapara nebo i izbriše svjetlo.
Zajeca noćas zgaženo srce
posljednjim jecajem,
ugasiše se zvijezde u daljini
i tama postade vječna.
Noć ova kao krvnik kida
moje tijelo bolom,
noćas zatvaram vrata sjećanju
koje me vodilo k tebi.
 
 
 

Duga noć,pijana od snova,
opijena pjesmom cigana u daljini,
prevarena i snena zbog vjetra
što miris poznati donosi.
Kamo si se skrio ove noći
u čije snove kradom ulaziš,
čije poljupce kradeš i
kome bol odlaskom ostavljaš?
Varalice,kako ti je ime,
gdje si srce izgubio
kome si dušu prodao,
kad više u tebi ljubavi nema?
Priznaj jesi li ikada volio,
ljubio vatrom što plamti
opasnim žarom u srcu,
sagorio zadnjim žarom u pepelu.
Varalice što kradeš mi san
i nestaneš uvijek kad dođe dan,
od tebe samo ostaje tuga
i bol kao dva jedina druga.
Lažljivom riječi truješ me
i poljupcima pečat laži daješ,
ali u hladnoj noći i samoći
nikada nema tvoga ramena.
 
 
 

Ti nikada nećeš saznati
kako u tvom zagrljaju drhtim
kao preplašena ptica,
kako treperim kao list
kojeg vjetar odnosi u nepoznato...
Ti nikada nećeš vidjeti
u mojim očima ljubav jer
ne tražiš u njima moju dušu,
i nikada nećeš vidjeti suzu
što krijem u tvom naručju.
Neću ti više nikada reći
da volim te kao mjesec zvijezde,
da trebam te kao zrak što dišem
jer skrivam tu ljubav od tebe
a ti ne slutiš dok me ljubiš
zbog čega drhtim u tvom zagrljaju.

POLJUPCEM SVU BOL BRIŠEŠ
SVU TUGU,SAMOĆU I JAD,
SA TVOJIH USANA PIJEM ŽIVOT
I POSTAJEM PRIČA KOJU TI PIŠEŠ.
KAO CVIJET OTVARAM TI LATICE
NESTAJEM U BESKRAJ TOPLINE,
U TIJELU SKRIVAM TAJ DRHTAJ
DOK CIJELIM BIĆEM UPIJAM TI POLJUPCE.

Kao slijepac lutam kroz tamu
padam i ponovo se ustajem,
tvoga glasa nema više
tražiti novi put u mraku ja moram sama.
Ugasio si ono svjetlo  u mom oku
nisi mi ostavio ni jedan putokaz,
kamo da krenem sama
a da ne zalutam u ovu tamu duboku?
Kroz tamu ja ruke pružam
i samo hladnoću nađem,
tko da me vodi dalje
kako da kroz život sama koračam?