Emerald forest

Drveni brodovi morem plove,

A oluje ih u daljinu vuku .


Misli se mrežom ne love,


Niti se svakom - pruža ruku .








Zaspala ljubav na vrhu vala ...

Nošena vjetrom obišla svijet .

Za ljubav , ne kaže se hvala ;

Tek spremiš , osušen cvijet .

Ponestalo mi osmijeha , i riječi ... Nemožeš novu priču početi , a stara još nije gotova . Zapeo , eto , u tom vakumu - lebdim ... Ne od sreće , ili lakoće . Lebdim zbog praznine koja je u meni ostala - svaka rana treba vremena da zaraste .

I , nude mi se lijekovi i njega i "tretmani" , a ipak , samo praznina iz meni zrači , i ni stiha ni osmjeha ne možeš naći . Ne , nije to tuga , ona tako slatko boli , nit to čežnja u meni bije . Samo , ovo srce nikog ne voli , a crni oblak uvijek sunce skrije . Da , osjećam se beskorisno - i iskorišteno .

Anestetik ? Ne !!!  Zaborav .

Što bih sada , ljutiti se trebao , ili moliti da me primiš , nazad , u svoj hladni zagrljaj ? Zar bih još jednom trebao priznati da sam ja sve kriv , i da si Ti najbolja na svijetu ? Zar bih trebao prignuti glavu, pred Tvojom ohološću ?

Ljubav je ponekad zec u visokoj travi , tek na tren spaziš samo vrhove ušiju , inače ništa . A svaki lov je težak , ako lovinu uopće i ne vidiš . I često je puno ljepše loviti , nego uloviti , kada shvatimo da su naši snovi daleko iznad zbilje .

Uskoro će sunce zaći , i tama će opet prekriti sve . U meni još gori vatra od Tvojih osmijeha , i oči zeleno smeđe , predivno Ti na suncu blistaju ... Ali srce , ja nisam vuk , i Tvoje ću nježno srce, kao pahulju na dlanu, oprezno uzeti . Na Tvojim ću usnam ostaviti vatru , a uzdah u grudima . Ljubit ću te kao što proljetna kiša sipi po ružama , milion nježnih poljubaca rasuću po Tvom tijelu . Moje ruke kao dva mala vala na bistrom moru kliziti će Tvojom mekom kožom . kliziti će i milovati , dok sve u Tebi ne proključa . Kao povijuša oko stabla , oviti će se tad oko Tebe . Uspori , i pleši samnom , u kovitlacu tijela , polako , dok vatre u nama bjesne ...

 Suze sačuvaj za kraj , nek klize lagano u tami , kad zatvorim vrata  ... Zbogom ljubavi , reci tiho , i ne plači više .

Od praha , ne nismo mi . Od snova satkani , čežnjom za zemlju vezani , a ljubavlju u visinu stremimo . . .

Neboj se praha , i ne plači , mala moja , još će mjesec nekad samo za Tebe prosuti srebrnu stazu u moje snove . Još će jutrom magle oviti sivilo i hladnoću ovog svijeta , još će snjegovi tiho padati po našim sjećanjima ... Od svega , ostaće tek bjelina i mir . I ne optužuj sebe , nikad i nije bilo danas za nas dvoje , nikad nismo mogli zajedno kroz ružmarin i bušin, u suton zagrljeni stići... 

Život je igra , ali nisu uvijek sretni oni koji pobjeđuju . Svu radost pobjede prekrije gorčina u grlu i praznina u duši . Puno je ljepše dostojanstveno gubiti , tišina poraza ne uzburka nataložena sjećanja , i ona u živim bojama , mirisima i zvucima , zauvjek za nas traju . Može li se željeti više ?

Dobro je ovako , zlato moje !

Čudan okus u ustima , gorčina poslije meda ?

A previše sam fin, da se pjenim i budem bijeda.

Ipak će sunce kroz oblak sjati ,


A druga će uzet, što Ti nisi "tila".

Nešto joj ipak, nikad neću dati ,


Nikad više neće letjet - moja vila !

Ti ... Ako možeš i dalje ka suncu leti .


Vilinom konjicu, lako je slomiti krila .


Slomljen u kutu da čeka? Da ga se sjeti ...

Ugasnut će u oku iskra , ko da nije bila ...

Idem kući , još samo sjena me prati ...

I ova bol sve više, zemlji me vuče .

Davno je tama , al ljubav će uvijek sjati ,

Dok ovo maleno srce , može da tuče .

Z a b o r a v i   . . .


A , ništa i nemaš - kažeš .

O z d r a v i  . . .



I, smiješi se kad - lažeš .

Zelena rijeka , teče mi u snu ...

Tišinu , uvijek suze traže .

Voliš zlato, kad nisam tu ?

Neka ! Bolje nego da se laže.

Ti možeš, i nikad da se ne vratiš.

Živi u svom svijetu , bez i truna stida .

Ako TI je bolje , što da se patiš ?

"Odlijepi" me,ko stari plakat , sa zida.

Da ?!? Dao sam Ti srce na dlanu , ništa nisam tražio ni krio . Sad ,kad ove riječi stanu ,želiš da me nema ,ko da nikad nisam bio ...                                                                         Nosio sam zvijezde u očima, i šaptao tihe riječi -Tebi . A Tvoja šutnja eto počima , i ideš - a vratila se nebi .                      Bojiš se da bih Te možda volio , i nikad iz srca , pustio Te nebi ? Kad sam Ti pamet solio ? I zar sam išta - ja uzeo sebi ?            Al krenuće kiše , i magle sred šume se vuku ... Neka , ne voli me više ! Ljubavi jednom , ipak ... Netko , pružiće ruku !                 Vjerujem ... I da ničeg nema , meni nije žao . U oluji što se sprema, zadnji osmjeh , zlato , ja bih Tebi dao .

Kad čovjek ostane bez snova , ne vrijede ni suze ni riječi . Ne traže se više svitanja nova , niti se zaboravi , nit se liječi ...

Ako povrijediš ono što je moje - sigurno je da ću se osvetiti ! Poslije će isto biti dani , i ljubavi i noći ... Ti - ako možeš , stani . Ja ? Više nikad , neću moći .

Žao mi je što nisam dovoljno jak, da svaku oluju zaobiđem i preskočim . Oprosti što mi osmijeh s usana ponekad nestane , previše je gorčine , a ja nisam što sam nekad bio . Oprosti , što olujno more , ponekad me odnese - daleko od Tebe . Al ... Ti si moj svijetionik na rubu mora gorčine , a ja Tvoja mala zvijezda . I kad je oblačno i mrkli mrak , ipak negdje u daljini - moje svijetlo razbija tminu ... I , uvijek će sjati - za Tebe !