Emerald forest

Ispred mog prozora , drvo divljeg kestena , puno plodova - koje nitko ne treba ... Anđeli nek Te čuvaju , kada vrijeme oboli . Dali čovjek sve , baš sve , na kraju preboli ?

Zaspao bih sada ja , na Tvojim rukama - BUDIO SE NEBIH NIKADA  !  Neka vrijeme samo broji svoje godine , meni je već dosta čekanja !

D  O  Đ  I ! 







MASSIMO

Kiša ... Tama je sve prekrila , polja,šume, livade, i moje misli . I neki čudan umor , želja da se nebude i ne postoji .                                      Kako bi lijepo bilo zaspati i sanjati kako kiša pada , u mom snu .Kako kapi padaju na moje lice i kosu , kako odnose svu ovu tamu iz mene ... Kiša ...                    

Zar je to sve što znaš reći , stati na pola puta ... Zar je to istina , da već dugo me ne želiš ? Oblake noću sanjaš , a kiši se ne veseliš !

Dani , kao suze iz Tvojih očiju , pored mojih nogu , po prašini padaju ... Ne postoje više takve zore , dani su otužno jednostavni , svjetlo kroz njih prosijava i sivilo otkriva .Pod starim borom na proplanku , i sad sunce na zalasku gledam, kako u more tone . Zlati se i more i nebo , samo mog zlata nema .

A kroz život ugaslih očiju , i srca bez plamena , može se - al nikakve radosti . Još miris Tvoje kose sanjam , i rukama Te u mraku tražim , jedina . Svu noć vjetar u brezi slušam , i čeznem za Tvojim koracima - ne nema ih ... Poneka kap kiše na mom prozoru , ni zvijezda nema . I , ove suze , nikad ih vidjeti nečeš . Još mi ta radost ostaje... Da danju moje osmjehe gledaš iz daljine , zatreseš svojom glavicom ,i odeš niz ulicu - nesvjesna srca koje puca od čežnje . Zar istina toliko boli , zar je nikad nećemo izreći , voljena ?

O ,jest , nudio sam Ti da me ljubiš ,



Da u snovima s čežnjom se ne gubiš .



Odletjeće uskoro i ptice ka jugu ...



Okusi već jednom sreću , ne grli tugu .













Nudio sam , da u život moj se vratiš ,



Kako tišina glasno govori , da shvatiš .


Da taj nemir u mom zagrljaju smiriš .



Da ljubeći me sretna , u moje oči viriš .













Al ne mogu Ti ponos , za ljubav dati .



Zato mi dušo , moraš biti smjerna ...



Volim Te ! Ako me želiš, onda shvati.



Istini il laži - jednom možeš biti vjerna !

Izvinjavam se , ako si plakala ,



Ništa u ovom svijetu lako nije.



Sjeti se, od ponosa ,u zrak si skakala


A danas se oko Tvoje , više ne smije .











Nedostaješ, i plakao bih, al nema suza .


Sada se samo, gorko nasmiješim ...



Sada bi htjela sve ,čak i s guza ,



Ali dušo , zar ja da Te tješim ?












Slomila si srce, ljubav u bescijenje dala .


A mislila si, da u samom snu živiš.



Još mnogo Te lekcija čeka , mala .



Živi svoj život , što se drugima diviš .











Izniknuti će ljiljan, iz crna groba ,



Zasjat će mjesec , sred tamne noći.



Ljubav se čuva , jer nije roba .




Ako je baciš , više neće doći .

Sam , već dugo prašnjavim putevima koračam . Ponekad se sjetno okrenem , ide li itko bespućima kroz koprive i draču . Ali samo moji koraci odzvanjaju u tišini , ne berem cvijeće , i o kamenje se spotičem ... Koga je briga !

Previše sam umoran da drugim putevima krenem , a i moliti mi se više nikog neda . Neda mi se igrati te naivne igre osvajanja , laskanja i laganja , podvijanja repa i trčanja za nečijom guzicom . Znam ima baš i lijepih , ali ne hvala , nek vam ih drugi "njuškaju" , previše sam prešao , ova se kičma više ni pred kim ne savija .

A , onda ona !  Mala kap kiše na prozoru , bijeli cvjetak na šarenoj livadi , oblačak na rubu horizonta,dok sunce se gasi ... A , eto , možda baš ona može da me spasi ! Jer ne žudi mi srce za zvijezdama i daljinama ; bistra voda najbolje žeđ gasi . Ne leti mi gordost suncu , ni ego luta planinama - pruži li ruku , može da me spasi .

Život . Znate li uopće što jest ?  Živite li uistinu , ili kao u Matrixu samo sanjate život ?  Postoji li riječ u vašem srcu, i živite li svoju riječ ili lažima trujete sve oko sebe ?

Radujete li se suncu i kiši , bijelim oblacima i šuštanju lišća ? Hodate li bosi livadama , poskakujete li veselo cvjetnim livadama, u snovima svojih ljubljenih ? Postoje li vile i jednorozi u vašim snovima , ili ste ih davno prodali za lažno blještavilo ovog svijeta ?

Umoran . Budi nježna samnom ; kao stari kofer , već se boja skinula , i rubovi su pohabani . Previše se toga prošlo , bacan olujama života , rukama stranih grubih ljudi bez obzira i takta . Toliko naljepnica izvana , a unutr samo malo prašine , uvela ruža bez trna , napola dovršena pjesma ...I da nema okova , sve bi se davno raspalo .

Hoćemo li ikad dotaći zvijezde , mi stranci u jutru što se budi ... Pogledi koji se bojažljivo sreću i kao plahe srne bježe ... Ne gledamo a srca nam se sama dotiću , i kucaju smetena i željna . Pokoja riječ izgovorena , a toliko tog ostaje prešućeno . Nazirem li to sjetu dok odlazim , tjeran svjetovnim stvarima , zbuniš li se kad Ti oči zelenim prahom pospem ? Suzdržavaš li to ruke koje k meni hrle , i usne grizeš što bi me ljubile ?

Doći ću i sutra , očiju punih snova , usana željnih poljubaca , srca punog topline za Tebe . I , reći ću : Dobro jutro . . . . . !"  Hoćeš li ćuti , ono tiho : " Volim Te ! ".

Jednom , još se moje srce sjeća , jednom sam s Tobom sretan bio . Od života ljubav bila je veća , a sutra mi reče : Ta sve tek si snio ! Crveni makovi u polju su cvali , i naranče cvijet u mom srcu još se bijeli . Da budemo sretni nisu nam dali , da otmemo sreću , ne, mi nismo smjeli !

Vidio sam mnogo ljepota , i toliko sretan zaista bio .Nikad nisam tražio puno a život uvijek još manje daje . Ne traje ništa lijepo dugo , brzo se svaki sjaj gubi ... Ipak , moja gorka tugo ... Ipak , samo se zauvijek - ljubi !

Zatočen , u svom zlatnom kavezu , nikad lijepe snove ne snivam . Nitima svilenim svezan u tom savezu , svaki dan sve više zlatom otrovan, bivam.Što ptici vrijedi dan sunčan i nebo plavo , ako joj krila visini ne lete ? Tako Ti i ja umirem , moja lijepa glavo , bez da me se oči Tvoje sjete .A duša u svili svaki dan vene , i neće nikad svoj mir naći ... Ne želim zlato , vino ni žene , da mi je načas u slobodu izaći . Ali već crni oblak ka meni ide , prignuće zemlji samo se glava ... Reći će oni što slabije vide , eno ga blažen u zlatnom kavezu - spava . Snovima crnim , bez daha i sjaja u oku , odletjeće duša na neku drugu stranu . Kao gavran u mraku duboku , nikada ja na zelenu granu !

Pomakni svoje tijelo , dušo , polako ...I... Ne traži da ginem za Tebe . Biti idiot, to može svatko . I na kraju reći : Ma , tko te jebe !

Znaš li, što o Tebi govore Tvoje riječi ? Tvoj pogled , i kosa koju čudno bojiš ? Nebih da Te moj život u ičem priječi .Sorry dušo ! Na vrh ... Dugo mi već stojiš !

Ne bih da letim , vidiš da po Tebi pužem . Pusti misli da negdje drugdje odu ... Pusti da jezikom, s Tebe stid svoj stružem ... I kad odem ... Ma samo dušo - pusti vodu .

 Ali eto , ja se uporno budim ...

Jednog lijenog ljetnog popodneva , dok se divio rajskom vrtu po kojem je sunce prosipalo svoje zlačane zrake , Bog odluči stvoriti čovjeka . Mišljaše :" Gle koliko ljepote stvorih pod nebeskim svodom, zar nemam obilje mudrosti i dobrote ? Hajde da stvorim čovjeka na svoju sliku i priliku , i dušu ću mu udahnuti , da više nego razumom, mogne živjeti časno i uživati u ljepoti svijeta .A netko meni sličan , neće li baštiniti od moje mudrosti i dobrote , neće li biti meni na radost i ponos ?obradova se nadasve , a radost stvaranja nečeg tako dragocijenog , još krila njegovu djelu ,da . I stvorivši čovjeka , udahne mu dušu . I sav ustreptao od iščekivanja , ne mogaše dugo čekati , pa se upusti u razgovor s čovjekom . I reče čovjek : " O veleumni , na moju veliku radost me stvori , hvala ti što me u rajskom vrtu ugosti , da uživam u svoj toj ljepoti . Ali, mudrost moja nije beskrajna , niti se u dobroti s tobom mogu mjeriti . Male su moje riječi , a duh slab . Lijepo mi je u tvom društvu , ma ja ga nisam dostojan . Načini mi druga , koji mi po svijesti na istom nivou , biće ." I rastuži se Bog , al u dobroti bezgraničnoj, pristade . A čovjek će : " Nebeski , slobodnu volju si mi dao , i stvorio ovo tijelo sto žudnjama me pati . Ne stvaraj mi druga , već družicu , u nasladama tijela da uživamo ." Ne mogaše Bog mu to odbiti , i stvori još ljepše biće . I obradova se čovjek , družicu u rajski vrt , u najgušće rasljinje povede . Zalud Bog danima čekaše u hladu lipe , čovjek više ne dolažaše, da s njim razgovara . Rastuži to Boga , gleda kako ga odbaciše djeca njegova . Kako prezreše sve što im darova , ni zahvale ni uljudnosti ne pokazaše . I čovjek i žena , uživaše u svojim tijelima , rosom se s cvjetova pojili , sa rajskih voćaka zrelo voće brali . I reče žena : " Gle Boga , gdje se na nas mrgodi , zar mi na njegovu volju stvoreni , s božanskom dušom , nismo li njemu ravni ? Što nas svojim neodobravanjem prati , zašto da slušamo kako nam savjete daje i prodike drži ? I da u propast srljamo , što je to njega briga ? Hajde da se voća s drveta u središtu vrta, najedemo ! Ne dolaze li ga i anđeli brati ? Pa kad nam krila porastu , odletimo negdje gdje nitko neće stati na put našoj volji . " Dvoumljaše se čovjek , al lijepo mu je s ženom , i nikakav razum ni sumnja u njenom društvu ga ne mučaše , pa pristade . I najedu se voča , i što ga više jedu milije im postade . I prejedu se previše , a voće ono nebijaše obično . I pomrači im se um u silnoj oholosti i veličanju sebe . Bogu se izrugivahu i svem svijetu , ništa veće ni lijepše na svijetu ne viđaše . Anđeli ih smirivali , al neće oni ni da čuju , i još večma u graju i viku padaju ... Čega si se Ti najela , željo moja prežaljena ? Što svoj život po blatu vučeš , čemu se mučiš i ponižavaš ? Zašto svu sreću u sebi truješ , tama i oluja Te prati ! Crni konji cestom već ržu ... Trgni se dušo - zar ne čuješ ?

One koje nikad nemaju ništa u glavi , a uvijek imaju "glavicu"  u sebi !

Da, žao mi je, što trag u daljini mi se gubi,


Što lagat neću , što pakost mi je strana ...


Ovo je čovjek , tek stvoren da samo ljubi .


Noću snovima letim,zemljom hodam svakog dana !

O Bože , daj pokaži mi tu ljubav,



Il me samo za sva vremena ubi !



Kad je čovjek sam , ko da je gubav ,



Što putevima lutam,kad me ne ljubi ?











Zar svoje ljubavi da se sada stidim ?



Zar ništa sem laži ne želiš mi reći ?



Kako onda ikad opet da Te vidim,



I zar me ponos u tom ne prijeći ?












Zašto si svoju ljubav u sebi Ti skrila ?


Zar Te moguća bol, baš toliko plaši ?


I bolje da samnom nikad i nisi bila,



Kad Te toliko plaše, Ti poljupci naši !