Emerald forest

Boje proljeća nestaše u meni ,



I mnoga ljeta za mene neće sjati !



Jesen donese tugu ovog svijeta...



U bijelu zimu , srce to će stati !

Što još mogu reći o Tebi , 



Pitaš što mi se kod Tebe sviđa.


Susjeda , neću priznat ni sebi ,



Takva se žena rijetko viđa !











Samo Te misli od mene nose ,



Na neke druge tuđe strane .



I dok Te diram i mrsim kose ,



Stvaraš mi dušo, nove rane .











Malena zvijezdo , sijaj mi jače ,


Da ova tama ne guši snove .



Tuguje srce a oko plače ..



I ove ruke - tek tamu love .











Ostat će sjećanje i tuga ..



I ovi naši ludi, dani i noći.



Ne traži u meni druga ..




Kad već u srce nećeš doći .

Ne želiš da Te volim , da Te moja ljubav prati . Al osmjeh želiš moj, svakog dana . Kad odem , tko će da me vrati ? Kockaš se ljubavlju koja Ti je dana !

Dok sjediš kraj mene , lijepa , predivna ,rukom Ti mrsim kosu , ili ... Lijepo je sve , DOK SMO SKUPA . Kuda sve nestane kad prođem kroz vrata ? Zar možeš sve u trenu zaboraviti ? Je li to sve , željo moja najveća ?

Miruje plavi cvijet , na gorskoj strani ,

jer sije mu sunce , planina ga brani ...


Veseli se bijelom snijegu , suncu i kiši ...

Ne otrgne li ga vjetar, bit će još viši .











Doletjet će leptir, za mirisom meda ,


I užuivat u slasti što opisat se neda ...


Poslije će magle , sakriti glavicu plavu .

Snijeg će ga pokrit, i kamen i travu ...

Ti, što oblake nosiš u oku ,



A tihe šume noću snivaš ...



Ne glumi srnu ,u brzom skoku,


odaje Te boja , zalud se skrivaš .

Put kroz šumu i paprat vodi ,


i vijuga duž gorskih strana ...


Sokol u letu , umire u slobodi ,


i zemnom crvu postaje hrana !











I skakuće lane po zelenoj travi ,

leptir ga na tren, u letu prati ...

Nebo se još za oblakom plavi .


Tek prasak,i olovo gorčinu vrati .










Al niči će ljilan iz crvenog plama,

pokrit će trava, tragove na stazi .

Svaka je ptica u svom letu sama...

Zadrhti srce , kad kandže spazi !

Daleke planine u magli, skrivaju lik svoj..

Taj tamni čovjek, na ivici stijene stoji.


Valovi pod stijenom , nezna im se broj...

Ni stijena,ni čovjek ... Nitko ih ne broji !

Ma lezi dušo , na moja prsa široka ... Šapnuti ću Ti ,tiho : Hoćeš misionarski ili s boka ?

Maco , hajde se javi i u mom krilu predi ... Dođi da Te baja pogladi , i frizuru sredi .

Jučer , sam vrag zna zašto sam uključio tv , Berendica komentira kako je uvijek bilo sponzoruša i kako nema ništa loše u tom da se žena uda za lijepog i bogatog ( ovo drugo napose ) . Ma slažem se , zašto bi se nekog diskriminiralo , sve je to u redu . Bar do trenutka kad se diskriminira sve koji nisu slavni i bogati , jer naravno samo takvi znaju voljeti , zar ne Mirna (?) ? Kad jedini kriterij čovječnosti , ljepote , pameti i dobrote postane novac - da onda sponzoruša i nema . Jer i nema drugačijih .

A što se tiče g. Ime čije neću izgovoriti , možda čovjek nikog nije ubio , dapače neke čak i izliječio . Ipak , dragi gospodine , s čijih usana teče med i mlijeko , ako ste samo jednom svojom vlasi dotakli beskrajnu ljubav - ne nikad ne biste nosili takve cipele , niti išta drugo . Jer na korak do Njega , ne nije vam važno ništa svjetovno , ne da vas ne oduševljava , pričinjava vam prepreku na putu k Njemu . Nećemo tamo stići u cipelama , niti u luksuznim automobilima . Samo nas ljubav može vratiti u okrilje onog što nas strpljivo čeka , i dobrostivo klima glavom na sve naše nedosljednosti i pogreške . Možete li gledati ljudima u oči i reći im , samo skroman treba biti , dok zlato s Vas blista ? Ne , ništa ja nemam protiv Vas , samo mislim da Vas put vodi od Njega . Zove Vas , nemojte se previše uzdići - da Ga ne čujete !

Evo me ... Koračam stazama ludosti , dosižem do krajnjeg besmisla i radujem se kaosu . Pomičem granice uzaludnosti , dodajem još malo nerazumnosti i okrećem leđa svijetlu . Rastjerujem ptice u sivim drvoredima , prkosim vjetru dok koračam neravnim putevima . Oči zastirem , ne ne želim vidjeti , svijetlo ni boje mi ništa ne znače . Pjev slavuja ne slušam ; kišnim danima bez šešira koračam , eto ...

Bez Tebe, ovaj svijet nastavlja teći mimo mene ... Ništa ne primjećujem , i nije mi žao cvijeća što vene - prolaznost . Isti oblaci što nebom plove , još jučer bjeli , danas samo olovom odišu . I mirisi više ne vuku sječanja na neka davna proljeća . Zauvijek , u tamne odaje spremljena , sjećanja ta tek u zadnjem času, vraćena će biti . Dotad ću možda i spavati , ali ne , neću sniti . Tebe !

Znam , eto padam ... I , ne nije me strah . Ljubav me moja čuva , i ako ništa od mene ne ostane , tamo dolje - ostati će ljubav . Jer nisam ni uzimao ni kupovao , ni grabio  ono što želim . Samo sam Te volio ovim malim srcem, što eto nažalost nezna lagati . I , ne nisam lud , ali kako da stanem voljeti jer to nije pametno , kako da si kažem - možeš ti bolje . Vidiš da Te vuče za nos , koristi kad treba , a ne sjeti se pitati - treba li tebi išta .

Zašto smo takvi idioti pa se kačimo za ovo kao da ovo jest stvarnost - sve je to samo dio sna . Pa što se onda plašimo sanjati ????? Zašto moramo graditi svoje sive živote, biti nesretni zbog nekog višeg cilja ? Kojeg ? Tko to tako usrdno želi da budemo nesretni , tko je to zaslužio da svoj život zbog njega uništimo . Zašto svaki osmijeh s lica svog skriti moram , kad nju vidim , zašto kad je dušom volim - moram da se stidim ? 

Mala moja , da samo na tren ovu ljubav smiješ vidjeti , zala bi - ovaj život uzalud nije . A , uvijek ću Te se sjećati , onih naših malih ludosti , pogleda što bi sjeverni pol otopili . Kako si u mom zagrljaju , kao mala ptica bila - i ne nikad me nisi ljubila ...

Oprosti , možda i pišem glupost i , nevidim ...  Ovo su posljednje riječi što ih tTebi pišem , ne i poslijednje suze ...

Eh , danas bi slavio i djecu grlio ... Danas ga nema ! A život ide dalje , packam i brljavim , i nije da mi od ruke ide . Al se nedam , trudim se svaki dan bolje , ako fulam , i ja sam samo čovjek , sve će to već magle vremena zbrisati .Dajem si kredit , da budem nekad i loš , ma glavno da se trudim , bit će toga još . Moj prijatelj , nije si mogao dopustiti da bude loš . Možda i griješim , al mislim da ga zato nema .

I noćas , zvijezda je zgasnula u mom srcu . I nema tog dana da svane , tama me još prati ... Al nisam plašljiv , znam mora se odbolovati , svaka bol . Reče pokojni Toše : " Na srcu mi leži jedna stara rana , koja neće iz njedara nigdje ... Pa se srce pita moje - bez nje živjeti , kako li je ? Idi , idi nesanice ... " I spavao nisam , ni sanjao , neželim je pustiti još . Čak i tu bol čuvam , od nje je . Kad bol nestane , što će mi ostati ? Neka je tu u grudima , neka bode i srce kida - zar je prvi put . Sve će to proći , i odsanjati ću ja nju . Hoću ! Samo ...

Kad brod u oluji tone , sidro se više s pramca ne baca ... Ma kakvi snovi , kad zvona zvone ... U vodi do grla, već se gaca !