Muškarci i žene...i nešto između

Blog nije niš drugo nego i onaj drugi svijet koji nas okružuje s druge strane ekrana.

Osim...

Tamo će se birati riječi jer imaju cijenu. Puno puta previsoku koja se kasnije obračunava s kamatama.
Smješkat će se netko nekom, a misliti tko zna kaj, ali niš lijepo.
Namjerno podmetnuti nogu uz duboku ispriku.
Ili...


Ovdje je barem sve vidljivo – tko koga i zakaj, a ako se i ne vidi odmah, vidjet će se ubrzo, najvjerojatnije nakon nekoliko zajednički popijenih kava, poslije podijeljenih informacijama, obično iz povjerljivih izvora o drugim ljudima, a osobito ako je netko toliko neodoljiv, pa je svoju neodoljivost podijelio na više adresa, ne nužno u različitim vremenskim intervalima.

Znate kaj ne kužim – x puta ćemo naglasiti da prihvaćamo tuđa mišljenja, nismo ukalupljeni u ograničenost razmišljanja, draža su nam crna iskrena nego lažna ružičasta, tolerantni smo i prihvaćamo različitost, a kamen smutnje je ako netko ovdje nekaj napiše kaj ne zagolica uho i u disonantnim je tonovima u odnosu na naše.
Ok, puno toga se može reći/napisati na različite načine, a ne direktno lupiti posred čela i po nosu, ali zakaj ne i tako, pogotovo ako je i inače način komunikacije, ne samo tu?

Da su mi tuđa virtualna mišljenje ljudi koje ne poznam i nikad neću ni sresti u životu toliko bitna, nakon epiteta koji su mi godinama ovdje lijepljeni, pa još dlanovima pristisnuti da se slučajno ne odlijepe :P, otišla bih s bloga odavno.
One koji su bili toliko uporni u iniciranju tema na mom blogu, a vole zaviriti u tuđi tanjur, krevet, kroz prozor, pa bi rado sa mnom i o tome, o meni pričali iako ne kuže da o onome kaj njih zanima moji zapisi nisu, sada koriste blagodati ignora i skupljaju prašinu u podrumu.
Svi ostali mogu o meni misliti kaj žele.
Ako je dobro, super.
Ako je loše, kaj sad – jer imaju na to pravo, čak i ako ko muhe trče uokolo i ne žele provjeriti da li je to baš tako, pogotovo kad je riječ o automatizmu razmišljanja s negativnim predznakom.

U godinama u kojima smo odavno bi trebali imati izgrađen realan stav o vlastitoj vrijednosti, a sve ostalo sa strane može biti samo usputno – bilo da se ugodno osjećamo kad se preklopi s našim, a uvijek godi egu ili ako imamo volje i vremena, pa i razloga, da uporedimo tuđe mišljenje sa svojim o nama samima i korigiramo ga ako je izvor relevantan ili samo odmahnemo rukom i produžimo dalje.
Uz ego ili bez njega :)

Mene su kritike uvijek više motivirale od pohvale.
Ma, naravo da ih je ugodno čuti, neplaniramno nas pošmajhlaju, ali kaj imamo od njih?
Čini mi se da jedino imaju veze s našom gladi i potrebom da nam netko sa strane diže vrijednost da se i sami bolje osjećamo.
Kritike bi nas trebale gurati naprijed, ako znamo da nisu mrtvo slovo na papiru i šuplja riječ u zraku.
I da nisu maliciozne, bez sadržajne forme koja traži promjene.

Blog je upravo to.
Škola.
Bez prepisivanja.
Osobno iskustvo koje nas nadograđuje.
I tuđa mišljenja o nama jer samo o nama ovisi kako ćemo na njih reagirati.
Ljutnjom.
Demantiranjem.
Tražeći uokolo istomišljenike kao snagu argumenata da kontriramo.
Ili prihvaćanjem kao pravo da o nama ovdje misli tko kaj želi, svidjelo se to nama ili ne...

A zakaj (ne)reagiramo?
Svatko neka sam na to pitanje odgovori ;)

Znam jedan par, već neko vrijeme, u ledenim odnosima.
Oboje su u pravu. I nisu.
Još uvijek su zajedno.
Za njega znam da ju voli. Baš ono, voli. Povukao se u stranu, pušta da vrijeme i s ovom kišom teče, ne vjeruje da će biti bolje, ali i ne odlazi.
Ona je tu negdje.
I nije.

Ljudi, razgovarajte!

Znam da to nije ni jednostavno ni lako. Znam i da je bolje ne postavljati pitanja za koja nismo ziher kakav ćemo odgovor dobiti i kaj ćemo na kraju s njim.
Pa šutimo.
Gledamo kroz prozor.
Šutamo kamenčiće po podu.
I ...

I ne znamo kaj i kako dalje.
Ili čak i znamo, ali čekamo da onaj drugi nekaj napravi.
Obično tada mi napravimo sranje. Sve ono kaj inače ne bi.
Iz inata. Zbog ega. Potrebe dokazivanja.
Sebi. Drugima. Njemu. Njoj.

Probleme u dvoje nećemo riješiti tvrdoglavim inzistiranjem, uglavnom na onome kaj samo nama ima smisla, i to ne uvijek, ignoriranjem evidentnog jer je to bolja varijanta od bilo kakvog angažmana, traženjem u drugim ljudima njega ili nju kroz kompenzacijske odnose koji su samo to i niš više...

Ako treba, posvađajte se.
Poderite glas.
Sterajte jedan drugoga u maminu i na tatin.
Provocirajte. Prihvatite provokaciju i vratite.
Tresnite vratima.
Baš vas briga tko će kaj reći jer će vas čuti.

Dok god reagiramo, držimo se i za zrak koji je između nas.

Kad jednom zašutimo i šutimo sutradan, idući tjedan, do kraja mjeseca, teško je i pokušati riječima popuniti prostor.
Opet, zbog ega, faking ponosa, prgavosti, dokazivanja nedokazivog...

A di je tu ljubav?

Ako smo s nekim godinama, ne možemo se samo tako probuditi jednog dana i skužiti da je više nema.
Glupost je to!
I opravdanje koje nam je potrebno jer nismo vidjeli začahurene probleme, ili ih nismo željeli vidjeti, a sad kad nas lupaju po nosu, možda je prekasno. Vjerojatno.

A možda je potrebno samo se prisjetiti zakaj smo nekoga zavoljeli. I voljeli godinama.
I reći.
Ne možda, već to i napraviti!

Niš nemre biti gore od trenutnog - dvoje ljudi koji su se nekad voljeli, postaju u međuvremenu stranci i svjesni su toga, a baš niš ne naprave da barem pokušaju nekog vraga promijeniti...

Kaj znači živjeti?

Prislonit ću tvoj život uz svoj ili ti uz moj, pa označiti točke u kojima se podudaraju, prebrojati ih koliko ih ima i odrediti postotak preklapanja?

Svatko od nas ima jasno definirane neke osnovne pojmove koji su nam bitni u životu.
Ljubav. Sreća. Uspjeh. Sigurnost....
I od nas 10, barem bi se dvoje našlo koji bi odudarali od prosjeka i za njih/nas ljubav bi bila nešto sasvim drugo od one osnovne definicije, toliko puta ponavljane i prihvaćene kao „must have“.
Ista priča i sa srećom. Uspjehom.

Prečesto zaboravljamo da svatko živi svoj život kako zna, može, pa i želi, kojim redoslijedom ovo troje ne znam, i da gore spomenuta sreća može biti nekome nepotrebno potrošen osmijeh na licu za nešto što je njemu bezvrijedno, ne samo materijalno, a ljubav, ako nema popratne scenografije i kostimografije mlaki je odnos dvoje ljudi koji su jedan uz drugoga zato jer nema nikog trećeg blizu.

Vjerujem da uspoređujući druge s nama samima, trebamo nekakav mjerljiv pokazatelj tko smo i što smo, sami sebi i drugima.
Zakaj, svatko zna odgovor na to pitanje ;)

Kao i što za njega znači komfort zona...

Moja je time out.
Vikend u pidžami, bez grižnje savjesti, ako si to mogu priuštiti.
Ili u pocufanoj majici koju svaki put iznova, nakon pranja izvlačim kao još jednom upotrebljivu do slijedećeg i baš me briga tko bu kaj rekao na konce koji vise i iskrzane i raširene rubove.
Ili kad sam dan dva zatvorena u radnoj sobi. I u svom svijetu boja, kistova, ideja i gotovih stvari u kojima istovremeno guštam i njurgam jer sam mogla drugačije, bolje.


I dobro veli prosječnix – pronaći vrijeme za sebe tamo gdje jesmo.
Potrebno je!
Odmaknuti se od svega, pa i nas samih u uobičajenom dnevnim/tjednom ritmu, da bi mogli dalje.
I nije teško.
Samo ako želimo.
Način ćemo pronaći sami ili će nam netko svojim primjerom pomoći...

Je.
Oboje.

Kako za koga. I kako koji dan.

Predvidivost reakcija.
Poželjna i dosadna istovremeno.

Za mene blog je out off comfort.
Zbog ljudi ovdje, onih koji su drugačiji od mene.

Uz takve ljude uvijek rastemo, možda ne u smjeru u kojem bi željeli, ne danas, ne ovaj tjedan ili mjesec, ali i promjene, ako smo ih svjesni, dobrodošle su.

Koliko god tu jedni drugima išli ne živce, dizali tlak, trošili svoje i tuđe vrijeme na unaprijed osuđen propali pokušaj uvjeravanja argumentima ili povišenim tonovima, sve je to bonus.
Ako znamo kaj ćemo s viškom ;)

Realno, kolika je šansa da u svom krugu u kojem se inače krećemo, namjerno ili slučajno, sretnemo ljude koji su toliko drugačiji od nas?

Od ljudi kojima smo slični, ili oni nama, svejedno, možemo dobiti osmijeh, klimanje glavom, tapšanje po ramenima. Puno je to ako nam (samo) to treba.
Ali od toga malo koristi, osim trenutačne koja zakrpa poderotine, zatvori prozor ako puše ili otvori ako je vruće.

Rastemo uz ljude koji nas natjeraju da iskoračimo iz svoje udobnosti, da upoznamo sebe, pa i u reakcijama za koje bi rekli da su nečije tuđe, a ne naše. jer mi nismo takvi - bezobrazni, drski, prostaci kojih se ne bi posramio ni jedan malo (pre)više natankan kočijaš :D
Ili kad izostanu, pa skužimo da smo ih prerasli. I takve ljude. A i sebe same, nekad.

I to je puno, kaj ne? ;)

Forma sadržaju daje dodatno značenje.
A može biti i ovak – sadržaju treba forma, ako nije dovoljan za prolaz.

Bilo kako bilo – nju prvu vidimo.

Čak i tu – podaci o svima nama i ono što je dodano u opisu. Fotke. I blog.

Da li je i sadržaj podudaran, tja, priča za sebe...

Ako je jedno i drugo u sadržajnoj ravnoteži kroz istoznačno značenje, paket je pod istom cijenom.
Ali ako nije, mačak u vreći ne mora biti umiljati kućni ljubimac koji će zahvalno presti u krilu nakon konzervice Gourmeta i pola sata maženja :P

Tkogod kaže da mu forma nije bitna, mulja!
Muškarci i žene. Svi mi.
Tko više, ne znam jer za jedne i druge bih mogla pronaći argumente za prevagu, a svaki slijedeći bi odvukao na suprotnu stranu.

Pita jaro kaj više analiziramo – sadržaj ili formu...

Kroz formu tražimo sadržaj, onaj koji nam treba, kakav, nebitno.
Da li se upornost isplati ili dosljednost u potrazi, svatko od nas zna ponaosob.
Kao i zašto nam je forma bitna.
Kao dokaz?
Nama!
Dodana vrijednost?
Vjerojatno.

Problem ispliva na površinu kad povjerujemo u formu i ona nam postane bitna, a sadržaj zanemarimo.
Lako je, ako smo emotivno potrebite, otići su druge strane istine i povjerovati u priču koja svima drugima šuplje zvuči, a nama ugodno škaklja uho.
Lako je vještima prodati istu takvu priču ako zna da je već jedno, dvaput ili x puta lagano uklizala i zavukla se nekome pod kožu. Ili kiklju, svejedno...
Par zgodnih riječi.
Komplimenti u koje se namjerno vjeruje, da li zbog spomenute potrebitosti ili iskrivljene osobne vrijednosti.
Uvježbane geste, toliko puta ponavljane da postanu ritinske.

Emotivni manipulatori, bili ženskog ili muškog roda, svejedno, znat će kako okrhnuti sadržaj upakirati u zanimljiv, a formom mu dati drugo značenje, ne dodatno.
Jer sadržaja ni nema.
Ili ima, ali ograničenog roka trajanja...

Dan :)

Kaj još reći?
Niš.
Osim...

Haljina, ljetna.
Japanke.
Kiša.
A kišobran ostao u autu...

Nema veze.
Život je lijep, pa i kad dan počne ovako :)

Volim ju!
Rođena sam ovdje.
Tu su ljudi koje volim, moja obitelj, ljubav, prijatelji.
Moje djetinjstvo. Odrastanje. Moje danas.

Kužim i vas koji Hrvatsku ne volite jer volite drugačije od mene, ako uopće još znate voljeti čistog srca kao klinci koji još nisu imali vremena naučiti drugačije.

Nekima od vas je Hrvatska samo oznaka u službenim dokumentima.
Geografski pojam. Politički.
Sukob dobrog i zla.
Prošlosti i budućnosti. Crvenih i crnih.

A toliko je boja između, samo ih vi ne vidite, jer ne želite ili jednostavno više ni ne možete. Ili nikad niste ni mogli.

Probajte voljeti i onda kad je lakše i jednostavnije mrziti. Prigovarati. Tražiti mane.
Ako vam uspije, znat ćete zakaj volim Hrvatsku. I ne dam protiv nje!
Možda ju i zavolite ili barem malo manje mrzite.
Jer Hrvatska je i dom.
A gdje je vaš?

Sretan nam Dan pobjede i Dan domovinske zahvalnosti i Dan branitelja!

Tja, probudit ću se jednog dana i možda, mada čisto sumnjam, neću imati još nekaj za dodati. Tu. :)

Nastavak od jučer...

Doznah, seks+orgazam, valjda u kombinaciji, božansko je sjedinjenje dvaju tijela, (a kae ako je još netko u kombinaciji, se to računa ili ne? ;) fizička ljubav spajanja uma i tijela, pa si mislim – ja sam negdje grdo fulala u životu jer...
Nisam znala da sam s njim bila spojena umom od prvog dana, dobro, ne baš od prvog, ali tu negdje i da nisam pokleknula zato kaj mi je bio seksi nego smo se povezali na višim razinama, a običnim smrtnicima, običnim riječima teško objašnjivim.. :P
Jer...
Mislila sam da za spajanje uma treba nekaj malo više od seksa i da anatomsko spajanje ne znači istovremeno i povezanost malo dalje od tijela
Hm...

A kak to ide s jednokratnim ševama?
Onim usputnim?
Friendly?

I to je spajanje uma i tijela?
Ako da, kak to da brzo postane potrošno?


Ili su neke žene toliko evoluirale i osvijestile svoju seksualnost prije ostalih, pa preskaču stepenice i dovoljan im je možda samo pogled na muško međunožje pa da se povežu s njim na duhovnoj razini, mislim s vlasnikom spomenutog dijela tijela, ujedinjavanjem svog uma s njegovim :P

Ajde, nek dignu dva prsta u zrak, prste molim, niš drugo, svi oni koji misle da je seks+orgazam spajanje ne samo tijela nego i uma i da ne postoji nikakvih kombinacije između?

Hvala :)

Meni se čini, a možda i nisam u pravu, a ako nisam, trebam i detaljno objašnjenje zakaj nisam ;) da takva furka je u stvari alibi za seks jer potrebno je opravdanje, valjda da se ne bi netko osjećao jeftino, pa....pa se spaja ne samo anatomski s partnerom, nego i duhovno ...

Ak je to tak, imam pitanje – kak netko skuži da je spojen s partnerom duhovno i koliko takvo predspajanje obično traje?
Ili se automatski s njim spoji čim se poševe jer je muški spolni organ, popularno zvan svakojako, vodič prema umu?

:D


Seks je uvijek seks, bio u kmici, na danjem svijetlu, usputni, svaku prvu subotu u mjesecu ili učestalije od uobičajenog prosjeka.
Sve oko njega ili uz njega je i/ili alibi, potreba, gušt, kako kaj i kako za koga, u bilo kojoj varijanti, pa i božanskoj - povezivanjam uma i tijela.
Sve što je prije i poslije gužvanja plahti u dvoje čini razliku, ali nekima treba malo više da služe da nije dovoljno samo biti koopeerabilan-na u krevetu jer danas se u ponudi traže i dodatni bonusi za malo više od usputnog mrdanja u dvoje ili potrošnje vremena u očekivanju dok ne naleti netko bolji.

(jaro, ti si kriv! :)

Imati 50 ili 60 godina i pričati o orgazmima skoro kao znanstvenim dostignućima vrijednim Nobelove nagrade ili barem respekta koji nije ni kurtoazan ni kratkotrajan, kaj to nije malo bedasto i infantilno?
Meni je!

U godinama u kojima jesmo, ako nije riječ i zeznutom poimanju vlastite seksualnosti, bilo da je sputana odgojem, krivo posloženim osobnim stavovima ili anatomijom koja ne odgovara tjelesnim i ne samo takvim željama i potrebama, odavno smo tu temu trebale apsolvirati.

Jer orgazam nije niš drugo do mehanički podražaj tijela na koje tijelo odgovara i mimo naše volje.
Da li za to treba navigacija, kratke ili iscrpne upute, pomoć ako se zaluta u krivom smjeru, da li zatrese tlo pod nogama, krevet ili izazove „samo“ drhtaj ili trzaj di treba, to je za neku drugu temu.

Za ovu je da bi trebalo biti puno važnije ono kaj mu prethodi i slijedi…
Jer stisnuti se uz nekoga poslije seksa, uhvatiti zajednički ritam disanja poslije ritma tijela, sam orgazam pretvara u puno više od automatske reakcije tijela…
Klinci ih broje.
O njima pričaju.
Odrasli ljudi guštaju…



' dan ljudi :)

Tražim jer mi se čini da sam već negdje, tu, nekad pisala o orgazmima i naiđem na tekstić o
Link

.....pa bi se mogao i nadovezati na gornju temu, ovako: *ebeš orgazam, ako ti pružatelj iste usluge može dati samo to i ništa više, a više ti treba.
Jastuk pod leđa. Ili hladna limunada na +35
Jer opet – za orgazam je potrebna SAMO dobra usklađenost tijela i iskustvo koje nije bazirano na pokušajima i pogreškama ;)

Tak da, moram priznati ne kužim toliku famu oko njega jer je nepotrebna jer je on samo usputan refleks koji na određeno vrijeme, istina, resetira tijelo, ali ništa više od toga.

Ili o njemu pričaju oni koji kao klinci ne mogu se popeti na drvo, pa gledaju odozdola i razmišljaju – jednog dana, kad narastem, pljuckat ću koštice trešanja odozgora :D

(o duplićima i pričama kako može biti, nekad ovdje napisano :)

Jedne srijede...
-Smetam?
-Sad ide i pitanje u kojem sam kvartu?
-U kojem si kvartu? :)))
-Ne u tvom :P
-Kaj fali mom?
-Nemam pojma di stanuješ.
-Pitaj.
-Ne zanima me.
-A kaj te zanima?
-Cijena benzina u siječnju iduće godine.
-A zakaj si tak nadrkana?
-A zakaj si ti tak glup?
-Na glupost odgovaram na isti takav način.
-Sad u nastavku ide da su sve žene na Iskri iste.
-A muškarci nakon prve poruke pokušavaju se uvući u vaše gaćice :P
-Ti kao nisi takav?
-A ti ćeš mi kao vjerovati ak kažem da nisam?
-Ovdje samo budale vjeruju muškarcima.
-A ti?
-Kaj ja?
-Ak te pitam da li si budala, frknut ćeš me na ignor?
-Provjeri!
-Hvala, ne. Ovdje mi je sasvim ok :))
-Da? A zakaj?
-Ti baš voliš postavljati pitanja.
-A ti neodgovarati.
-Pitaj kaj te zanima.
-Kaj si smuljao u profilu?
-Niš.
-Ne vjerujem ti.
-Ionako ćeš vjerovati kaj želiš. Oćeš mi poslati fotku?
-Neću. Očekivala sam pitanje par poruka ranije. Sad slijedi i o mobu, kaj ne?
-Zajebavam te jer vidim da si narogušena :))
-Nisam, samo mi sve ovo već pomalo bezveze.
-A zakaj si dalje tu?
-Daj, kaj će sad krenuti psihoanaliza?
-Ne, samo mi glupo biti na fuck sajtu, a frktati na svakog tko nekaj pokuša.
-A kaj ti pokušavaš?
-Niš. Baš niš. Još ne ;)
-Ma daj, moš mislit kak ti vjerujem.
-Ok. Pokušavam te odvući na kavu i prije kave poševiti u nekom od haustora. Zadovoljna?
-Je, tak si neodoljiv da svakoj kad te vidi mozak se resetita na početni 0-ti mod :P
-Upravo tak. I da mi odmah pinove svih kartica i ključeve svog stana :)
-Vidim, imaš iskustva u zašprehavanju.
-A ti u stisnutim koljenima.
-Naravno. Stvar treninga. I onog tko je nasuprot mene :P
-Mogu biti ja. Poslije 9 sam u Buldogu ;)
-A meni za 10 minuta počinje sastanak. Pozz.




Dan kasnije...

-Tipično žensko! :P
-Ha? A di ti je „dobar dan“? I još da mi objasniš tipizaciju, ja sretna.
-Nema se kaj objašnjavati. Stisnuti i prdniti istovremeno ne ide. Dobar dan :)
-Nisam ni jedno, ni drugo. A vidim tebi prduckanje i dalje ide bez problema :P
-Je, ko i tebi stisnuta koljena. Priznaj, već te malo bole :)))
-A kaj tebe tak brinu moga koljena?
-Brinula bi me jedino da ih nažuljaš, čak i sa mnom ;)
-Čekam definiciju iz prve poruke...
-Buldog. Jučer.
-I kaj s tim?
-Niš, niš, osim da mačku nije ubila znatiželja ;)
-Ne kužim.
-Kužiš, ali je bolje praviti se blesava. Super ti ide.
-Kaj, blesava sam zato kaj i dalje s tobom tipkam? :P
-Vidim, stanje duha i tijela u 24 sata nepromijenjeno. Uvuci kandže :)
-O mili moj, ne znaš kak izleda kad su u full pogonu :))
-Opa, napredujemo. Više nisam budala ;)
-Aj ozbiljno. Kaj oćeš?
-Sve ono kaj vole mladi. Ili, ono kaj i ti :)
-Ideš mi na živce s tim smajlićima.
-I to je napredak. Bolje nego da me ignoriraš.
-Nisi odgovorio na pitanje.
-A pitanje je bilo...
-Zakaj tipkaš sa mnom?
-Tak, nemam kaj pametnije delati. Zadovoljna odgovorom?
-Naravno, od tvoje iskrenosti kanula mi suza niz obraz.
-Daj, zezam se. Ali nisam se zezao za kavu.
-E, ja fakat vas ne kužim. Zakaj bih išla s tobom na tu kavu.
-Zato kaj nemaš kaj pametnije delati :))
-Imam.
-Vidim :))
-Koja vam je to fora zvati svaku po redu? Uporni ste pa će se jedna ipak uhvatiti? :P
-Kak znaš da to radim?
-A kao ne radiš?
-Vjeruj ili ne, ne!
-Ma daj, i zemlja nije okrugla :P
-Evo, obećajem da ti na kavi ne bum pod stolom pipao koljena. Dogovoreno?
-Nema smajlića?
-Ne jer sam ozbiljan. Ali ne znači da ti ne bum buljio u cice :)
-Bit ću zakopčana do grla :))
-O-la-la, kaj to znači da se vidimo? ;)
-A-ha. Naravno. Pa valjda ne sumnjaš? :p
-Danas moram ja tebe prvi pozdraviti. Idem s dečkima na tekmu u kvartu. Inače, ja sam Igor. Lp :)
-Pozz :)


Isti dan popodne...

-Joj, ubit ćeš me. Napravila sam sranje – Nika je preko Aninog ramena pogledom pratila džepove na stražnjem dijelu traperica konobara koji im je upravo donio kavu i istim brojem koraka vraćao se do šanka.
-Kae bilo?
-Znaš za Igora, onaj lik s Iskre?
-Da, i? –iako umorna Ana je pokušavala pohvatati Nikine razbacane riječi.
-Ma, nemam pojma zakaj sam to napravila, ali kad mi je došlo iz dupeta u glavu, već je bilo kasno.
-A da mi veliš kaj si napravila!
-Prvo mi obećaj da nećeš popizditi. Koliko smo frendice? 8 godina, od druge godine faksa?
-Ovo mi se ne sviđa. Da, bit će na jesen 8 godina.
-Ok, ovak..poslala sam mu tvoju fotku. Znaš onu, s Lošinja kad smo...
-Kaj si napravila? Si ti normalna?
-Daj, pa rekla sam ti da nisam niš mislila. A imaš i cvike, pa te nemre baš skužiti. Fuck, znala sam da sam zasrala.
-Obriši profil.
-Neću, u stvari ne mogu. Dogovorili smo kavu.
-I pravit ćeš se blesava? Ti stvarno nisi svoja. Kaj ti to treba? I tko je on? Osim kaj se svaki put rascmoljiš kad mi pričaš o njemu..
-Pa, u stvari..upoznat ćeš ga večeras.
-Aha! Moš mislit. Nemam pametnijeg posla nego vam držat svijeću. Tri baš i nije neka dobitna kombinacija.
-Neće biti tri. Bit će dva. Ja.... ne idem.
-Ček, ti ne ideš...ti su luda! Ne vuci me u te svoje igrice. Znaš i sama kaj mislim o Iskri i da sam ti odavno rekla da je to za krelce koji se ne znaju u stvarnom životu riješiti kurjih očiju, a kamoli nekaj drugo.
-Vidi, plizzzz, nikad više te neću niš tražiti. Evo, odričem se i onih sandala, mene ionako žuljaju, a tebi bolje stoje. Odi s njim na tu jebenu kavu. Pol sata. Ni minutu duže.
-Ma, ni pod razno. Imam dosta svojih sranja i ne trebaju mi još i tvoja.
-Daj, molim te! Ja više o njemu ne mogu normalno razmišljati, otplazil mi je pod kožu. Jebote, pa znaš da soliram skoro godinu i da sam zagorila. Se sjećaš koliko mi je trebalo da prožvačem ono sranje kaj mi je Goran napravio? Bojim se da se ponovo ne zajebem, a ti ćeš moći odmah skužiti da li je muljator. Kaj hoćeš da te podsjetim da sam glupača kad su muškarci u pitanju? I da između normalnog i krelca, budem izabrala ovog drugog?
-Da, ajd još malo igraj na moje emocije. Nije fer to kaj radiš. I kak se kasnije kaniš izvući?
-Ma ne igram se. Znam da tak izgleda...i daj ne preokreči očima. Fakat, tip je onak sumnjivo dobar, ali kao da mi tu nekaj ne štima. Zato te cimam da ga ti prva stepeš i pitaš za zdravlje i pamet. Kava, pola sata?
-Pitam, kaj kasnije?
-Kasnije? Kajaznam, bum nekak, znaš da znam biti uvjerljiva.
-OK. Znam da ću zažaliti i poželjeti te udaviti ko piceka. Gdje i kad?
-Buldog. Sutra. 'ajmo do mene da pročitaš zadnje poruke. O njemu ionako sve znaš, a ono kaj ne znaš, doznat ćeš.
-Luda si, a i ja s tobom!





Petak....

Ana je na dogovorenu kavu stigla par minuta nakon 8.
-Igor? - (ma kaj mi je to trebalo) - Bok, je l' trebam reći ime? - (a kaj da sam mu rekla svoje)
-Hej Nika, već sam pomislio da nećeš doći.
-Zakaj? - (a i ja pitam svašta, pa znam da se na Iskri mulja i pušta krelce čekati dok mu crvi vriti ne postanu nestašni) - Mrzim centar, uvijek ista frka s parkingom.
-Nisam znao da imaš auto. Očekivao sam te ili na rolama ili na bicu.
(ajme, fakat ću je udaviti u kaj me uvalila) - Ma, nije moj, ali kao da je - (je, a moja baba bu ga otplaćivala još 3 godine).
-Kava?
-Radije ledeni.
-Ne piješ kavu?
(je l on to mene provjerava? Nika pije kavu, ja ne) - Vruće mi je - (je, od muke kaj me glupača uvalila u svoje sranje, koje je btw. postalo i moje)
-Ti nije ovo malo čudno? Ispisali smo traktate, a malo nam fali da nastavimo o prognozi vremena za sutra –Igor je gledao u nju tražeći sve ono što su međusobno u riječima podijelili.
-Ma je. Kajaznam. Ne znam - (fakat ne znam kaj dalje...kaj da ga pitam kakve su mu boje bokserice, ili da pošaljem poruku Niki i s pitanjem da li ih nosi...to sigurno zna.) - Ajmo kao da se ne znamo. Reci mi nešto o sebi kaj još ne znam - (aaaaaa, ovo se zove kupovina vremena...i limitiranje mlataranja jezika u krivom smjeru).
-Pa znaš više o meni nego i jedna druga.
-A ima drugih? - (da l' Nika zna da nije jedina?..u stvari, kaj me briga) – Ana je premjestila fokus svog interesa s ruba čaše ledenog čaja na Igorove ruke koju su otapale šećer u kavi i pogledala ga je.
-Ne volim kelj. Kao klinac slomio sam 2x istu ruku. I alergičan sam na ubod pčela. Da, i želim te upoznati sa starcima.
(vješto je izbjegao odgovor..hm...kelj ne volim ni ja) - Starcima?
-Zezam se, samo provjeravam da li me slušaš. Nisi baš tu.
(ne nisam, na Marsu sam...jebote, triput provjerim svaku riječ prije nego mi izleti..i nek mi netko kaže da sam normalna kad sam se dala na ovo nagovoriti) - Tu sam. Malo umorna - (Nika bi ga do sad, već sigurno, kao slučajno... moš mislit...trknula nogom pod stolom čekajući da li će je pomaknuti..a ne bi bila ni tak bedasta, tip fakat dobro izgleda, sad je kužim zakaj levitira u zadnje vrijeme).
-Drugačija si.
-Nisam. Čini ti se - (osim kaj ja nisam Nika, a to ti tak i tak nije važno jer ti već 10 minuta buljiš u moje cice) - Igore, zakaj ja? - (ajd da odradim kaj trebam odraditi i da gibam doma).
-Ne znam na kaj misliš.
-Više nismo svatko iza svog monitora. Mogu te i dodirnuti...
-Želiš li?
(kaj bi sad Nika odgovorila...napravila? kak sam se super zapetljala, valjda bih lakše ugrizla sama sebe za dupe nego se izvukla iz ove zavrzlame) - Koji bi te odgovor zadovoljio?
-Ne bi odgovor.
-Kaj ne bi?
-Zadovoljio.
-Nego?
-Znaš...
(a ja bih kao sad trebala znati kaj su njih dvoje šuškali u noćnim satima) - Igore, znaš kaj mislim o tebi -(bolje da ne znaš) - ali ovo mi je malo, ne znam kak da velim, kao da nismo nas dvoje tu.
-Neugodno ti je?
-Malo.
-OK. Ajmo ovako, idem platiti cugu, otpratit ću te do auta i čujemo se sutra.
-Dogovoreno - (koje olakšanje, ali nisam niš doznala o njemu, osim da je zgodan, da ima nekaj, ne znam kaj i da zna pravila igre) - Nazovi me na ovaj broj, službeni je, ali nema veze, zaboravila sam svoj mob u uredu (čovječe...lažem, a ni da trepnem, ali bolje da zvrcne mene nego Niku...dok se nas dvije ne čujemo)

(15 mimuta kasnije)

-Ana, kaj je bilo? Upravo me Igor nazvao i prekinuo. Kad sam ga probala ponovo nazvati, mob mu je isključen? Ne kužim...
-Đizis, nemaš kaj kužiti! Sad smo zasrale obje do kraja.
-Kak to misliš? Kaj sam sad ja opet kriva?
-Niš, baš niš, osim kaj si se javila na mob prije nego sam ja stigla nazvati tebe. A sad se vadi sama kak znaš i umiješ. Ja se mičem iz tog sranja.
-Ma, jebote pa daj mi reci kaj trebam znati! Bili ste na cugi i...
-Je, bili smo. Tip je OK, ali ti nisi. Nisam ni ja kad sam se dala navući na tvoju spiku. Dala sam mu svoj broj moba, da ne zove na tvoj, a kao tvoj je ostao u uredu. Mom. Tvom. Kajaznam di. Jer ak te dobije prije mene, može spika krenuti, a ti mutavo kmečati s druge strane. Kužiš sad? Ne znam da li te je slučajno nazvao ili namjerno. To ćeš morati sama provjeriti. Niki, moram ić', vozim, a i kasnim. Čujemo se. Pusa.


(na Iskri te večeri)

Srijeda, 06.06.2012. u 22:38
Pošiljatelj: zelenooka010
Primatelj: black_ and_ white
utorak
hej, Igore...


Srijeda, 06.06.2012. u 22:42
Pošiljatelj: zelenooka010
Primatelj: black_and white
vidim te online...
...daj se javi. znam da si ljut :((


Srijeda, 06.06.2012. u 22: 44
Pošiljatelj: zelenooka010
Primatelj: black_and_white
.....
sorry...nisam mislila da bu tak ispalo. daj, pa znaš da sam blesava i da sam sklona glupostima. :((
ok...ak se sad funjiš, funji se i dalje.
idem u krevet.
noć




10 dana kasnije...

-Jutro Nika – Igorov glas bio je kao ravna linija. Nikad ga takvog nije čula.
-Joj, sad me sve frka kaj ćeš u nastavku – Nika je zastala na pola puta ne dovršivši rečenicu. I da je htjela, Igor bi je prekinuo pitanjem.
-Misliš da treba biti nastavka? – u daljini čula je zvonjavu drugog telefona.
-Znam da ti, ako niš drugo, dugujem ispriku. Nisam mislila da bu tak ispalo. U stvari, nisam mislila niš, u tome je problem.
-I?
-Kaj i? Ispričala sam ti se. Mogu još jednom. Ustvari, znaš kaj, nisi ni ti fer, provjeravao si priču s mobom ostavljenim u firmi....to znači da mi i inače ne vjeruješ...
-Ali nisi rekla zakaj sve to? Nisam te provjeravao. Ne guraj mi ono kaj nije. Slučajno sam po navici kliknuo na tvoj broj i skužio da nekaj ne štima. Kasnije povezao. I tko je tvoja frendica? Isto jedna od zaigranih iskričarki? U stvari ne zanima me. Ne više.
-Čekaj, kaj sad to znači? Daj....
-Znači da sad idem jer sam u gužvi i da trebam sve ovo prožvakati i da se čujemo. Valjda...Bok Nika!


Nika je od Igorovog jutarnjeg poziva shvatila što znači kad je vrijeme rastegnuto do krajnje, nikako prihvatljive elastičnosti; sat iako ima samo 60 minuta traje kao da je u njega zbijeno i nekoliko puta po 60 jedinica vremena. Svoju nestrpljivost, ako je i znala obuzdati, nije htjela. Kao sad kad je Igoru poslala mail.


----- Original Message -----
From: Nika
To: Igor
Sent: Thursday, June 07, 2012 12:40 PM
Subject: sorry...

....znam da čim pošaljem mail, zažalit ću.
ne znam da li ćeš mi vjerovati, ali fakat nisam željela da ispadne ovak kak je. kad sam ti već poslala Aninu fotku, nisam znala kak da se izvučem. da je barem ona bila pametna, kad ja već nisam i da nije pala na moje cmoljenje da ode s tobom na kavu
....pričala sam ti o Goranu. ali nisam ti priznala da sam godinu dana lizala rane, izlizala i jezik...i da sam tek u zadnje vrijeme ponovo naučila disati. uz tebe.
znam da me svrstavaš u glupače i da baš i nemam argumente da te uvjerim u suprotno...ali sve kaj sam ti rekla, to sam i mislila. ok, zaebala sam sa fotkom, ali u sve ostalo nemoj sumnjati. niti u mene.
eto, puknut ću: podvukel si mi se pod kožu i uhvatila me frka kaj dalje. nadala sam se da bu Ana skužila, umjesto mene tuke, da si blebetavac bez pokrića... vidi vraga, još jedan zaeb u nizu. nisi.
i tak...ne znam nastavak...pitao si me jutros da li je potreban.
sad pitam ja tebe...i evo ti moja fotka. sad smo 1:1

fuck i teatralnost!

__________ ESET NOD32 Antivirus informacija, verzija baze podataka virusnih potpisa 5181 (20100608) http://www.eset.com.hr

***

(sat kasnije; sms)

dođi do mene. Šubićeva 21, 2 kat. poslije 5 sam doma.

7. Lip 2012 13:27
To: Igor

***

Da ne luta ulicom koju je do sada samo poznavala u prolazu, nekoliko minuta poslije pola 6 zaustavila se u taksiju ispred Igorove zgrade.

-Ja sam.
-Otvoreno je, gurni samo.
-Igore...
-Šuti, dođi.
-Nisi više ljut?
-Nisam. Jesam. Ne znam. Nevažno.

U popodnevnu tišinu zavukao se metalni zvuk patentnog zatvarača i šuškanje tkanine.

***

-Hoćeš Cole ili ..? Gladna sam. Idemo van nekaj pojesti?
-OK, samo malo...
-Kaj radiš?
-Brišem tvoj broj iz moba.

Jedino što je Nika, unatoč suzama, uspjela izgovoriti bilo je „jebi se!“ Tresnula je vratima i bez pozdrava otrčala u noć koja je prekrila Šubićevu ulicu...

Eto, Šimleša se sa estradnih cica i guzica se okrenuo prema društveno korisnom radu dignuvši online anketu kojom želi ...kaj?
...da se saborski zastupnici odreknu svoje barem jedne plaće, apelirajući na njihovu svijest i savjest, a s tom lovom riješio bi se tekući problem HR vatrogastva uplatom u fond za zaštitu od požara.

Ok, dobro.
Ali to ne ide tako jer za osnovati fond treba poštivati proceduru, nešto slično tipa zaklada kroz neprofitnu djelatnost.
Tko će ga voditi? Pero Perić iz Mrduše Donje?

A hoće li se on odreći barem jednog svog honorara kao autor jedne od kolumni?
Samo pitam...

I što više razmišljam, nailazim na još poneku rupu koja zjapi prazna u ovoj, na prvu, super inicijativi.

I mislim si - koliko je iskoristiva pokrenuta inicijativa kao njegov PR, da malo slegne prašinu svog izleta u društveno osvješćivanje malodobnih i zrelih, odraslih žena, pokazujući im smjer kroz život pravolinijskim kretanjem zakopčanim i zadnjim gumbom ispod vrata i čedno pokrivenim i sakrivenim koljenima rubom suknje do pola listova?
Malo?
Puno?
Cilj opravdava sredstva?
Uvijek ili samo ponekad ili je alibi za svjesne i krive korake koji se odabiru, a jedina su moguća varijanta zbog neznanja, gluposti ili kajaznamčega?

Kad mi se netko ukaka, kao Šimleša, pročeprkam iza namjere tražeći povode.
I zbog pristanosti, priznajem, uvijek ću ih pronaći, čak i bez puno truda, ako ih ima.

Možda je njegova namjera fakat samo pokušaj pojedinca koji, istina nije anoniman, promijeniti ono kaj je potrebno mijenjati.
Nisam od onih koji budu vagali osobne koristi od svega toga ako je ona druga sveobuhvatnija i u konačnici nije adresirana samo na jednu osobu.

Ali opet, zazvrnda mi, kao danas – da li je sve to sve s njegove strane iskreno ili dobar PR u sezoni kiselih krastavaca?

A blog kao PR?

:)

Kad se muškarac i žena riječima počerupaju na netu, pa kad se to isto muško ne ponaša kao vlasnik funkcionalnog pimpeka jer zvuči gerijatrijski nadrkan uz namješten smiješak, a ona je za fuš profesore etike primjer kako nešto ne bi trebalo biti, pogotovo žena, digne se prašina.

Pjevačica vs sociolog

Lidija je zgodna žena.
Pjevačica.
Bruno je zgođusan muškarac, ovo namjerno da bude korektna paralela :P
Pisac self-help tekstova/knjiga.
Ona zarađuje, osim glasom i svojim ženskim atributima – golišavim izgledom na koncertima/spotovima/fotkama.
On prodajući savjete kako riješiti probleme u životu i biti sretniji čovjek.

Na prvu, ona je žena koja ne nudi ništa drugo osim svog glasa, svojih cica i dupeta, spuštajući se na nivo sirove zabave.
On pomaže ljudima da budu drugačiji, bolji, uspješniji, zadovoljniji sami sa sobom, a to znači i s ljudima oko sebe na jedan ili drugi način.
Oboje zarađuju na drugima kroz svoje proizvode.
Ali on je, naravno, pozitivac jer je:
intelektualac
pisac
uspješan pisac
brižan otac maloljetne kćeri
I pisac kolumne u kojoj je zabrinut za djevojčice, pa i odrasle žene koje goluždravim net fotkama mogu biti krivo usmjerene.
(Ovo „odrasle“ mi je sjajno jer fakat je ozbiljno od ozbiljnog muškarca brinuti o ozbiljnim ženama i njihovom eventualnom ozbiljno krivom ponašanju ako im padne na pamet cicama postići nekaj jer ne mogu drugačije)

Na drugu, ona odradi dva sata koncerta, ljudi prateći njene pjesme podrapaju glas, odu na pivu, netko od njih dođe doma, odvali ručni rad i začori ko beba.
On pobere pinku na autorski ugovor za priručnik samopomoći i piše na novom za ciljane čitatelje koji će provući karticu na dvije rate jer više im nitko ne može pomoći osim njega.
Ako pomogne…

Ako maliciozno izjednačim oboje – nju koja podilazi svojim tijelom niskim strastima jadnih i posrnulih muškaraca ;) :D i on koji ciljano zarađuje na tuđoj nevolji kao autor priručnika samopomoći, tko je gadljiviji?


Ne kažem da pomoć, bilo kakva, zlata nije vrijedna i da on kao sociolog (ne) može nekog od čitatelja usmjeriti u rješavaju njegovih životno ljubavnih zavrzlama, ali ponavljajući u kolumni x puta, ne da mi se brojati, tuđe sise i guzice i isto toliko puta ograđivati se „ne mislim ništa loše, imaju pravo sa svojim tijelom raditi kaj žele“ a istovremeno površno, pa i kroz svoju struku obraditi temu (spominjući trivijalnost, a sam je u nju upao), govori o njemu i (samo) kao muškarcu.

Možda mu se malo ipak zamaglio pogled, zadrhtala ruka i nekontrolirano oteo uzdah jer ipak je on SAMO muškarac, a Lidija sexy žena...
I možda, baš danas, postao je jedan od njenih followers-a na Istagramu :P

Je!

Prije nego vam padne na pamet bilo kakvo muško za bilo kakvu kombinaciju, a nije vodoinstalaterska ili nekog sličnog obrtničkog majstoriranja, svaka žena bi morala proći duhovnu i tjelesnu obnovu skidanja fleka i tragova bivšeg, bivših, nekih prošlih života u dvoje, troje ili solo, pa u servisnu knjižicu lupiti pečat kao dokaz reparirane mašine i dodatne polugodišnje garancije.
Jer muškarci nisu, kak ono piše……“nisu instrumenti namijenjeni saniranju vaših oštećenja. Kada se upuštate u veze bilo koje naravi, činite to neoštećene.“

Jer oni kližu kroz život slobodnim stilom, vrhunske tehničke izvedbe i umjetničkog dojma koji oduzima dah i naravno u nemjerljivoj jedinici vremena odmah širi koljena. Otresu sa sebe neugodna iskustva kao prasinu s ramena, čak ni ne gledajući sa strane da li ih netko drugi gleda.
Otpuhnu suvišno, nepotrebno gurnu nogom u stranu i okrenu se u kontra smjeru od kojeg vjetar puše provjeravajući ga slinavim prstom u zraku ili ženskom kikljom u prolazu, lelujavom na vjetru.
I svaki put kao da i im je prvi, bez šalabahtera i post it-a zalijepljenog na vratima frižidera, pogleda uprtog u dan koji se budi bez osvrtanja u onog koji je prošao.

Kak da ne!

Kaj nije bolje, jeftinije i manje komplicirano nabaviti lutku za napuhavanje jer najgore kaj se njoj, a i njemu može dogoditi je da negdje pušta zrak pišteći i njen feler se može zakrpati ili reklamirati?
Ili jednostavno na sniženju nabaviti novu.


Iako kužim proredni sadržaj o okrhnutim rubovima šalica i oštećenim ženskim dušama, kad to kaže jedan muškarac, netko, nebitno tko, stavljajući se u poziciju tragača gotovog proizvod ženskog roda, iritirajuće je i zvuči gotovanski.
Meni.
Vama možda i ne.

Gdje je tu ono – u dobru i zlu - pa čak ako i zlo nije zajedničko?
Zar nije gušt okrhnutima, namjerno neću napisati oštećenima citirajući riječ koja jako ružno zvuči, zalijepiti komadić koji fali, dodati boju, a sunce ili sol ju je ispralo, izmamiti osmijeh koji je odavno s lica pobjegao i vratiti nekome vjeru u sebe, pa i druge?

I nemojte se čuditi kad i vama ljudi ne pruže ruku ili okrenu leđa, kad od vas očekuju da budete sve ono što niste jer njima takvi trebate
Ili jeste, ali nitko vas ne želi.
Jer eto – okrhnuti ste. Za njih.
Faličini.
Roba s tvorničkom greškom ili ono nastalom u bosonogom hodu po hrapavim površinama.
Jednostavno i samo to – oštećeni ste...

Tiny, imgur...postimage...ništa?

njah...

bzvz...

Pregazilo me vrijeme, a htjela sam vam nekaj jako važno napisati :P

Uredi zapis

07.06.2017. u 13:37   |   Editirano: 07.06.2017. u 15:03   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar