Muškarci i žene...i nešto između

Da sam ga upoznala prije mjesec, dva, prije pola godine, možda bih i o ljubavi drugačije pisala.
Jer godine nose svoje, obilježe nas iskustva u plusu i minusu, vlastita, ali posredno i tuđa.
Možda bih i dalje vjerovala u ljubav kao i sad nakon toliko godina koliko smo zajedno...

Voljeti u 20-tim ili s 30 godina više, isto ili drugačije?

I onda i 3 desetljeća poslije ljubav je ista, ali mi smo drugačiji –prije se uspušemo kad potrčimo za tramvajem, podočnjaci nas podsjete na probdjevenu noć, bilo kakvu ;), drugačije se sreća i tuga vidi na našem licu, na ono na kaj smo prije reagirali, danas samo odmahnemo rukom, a reagiramo na nekaj kaj nam je nekad bilo totalno nebitno.

I kad pričamo o nekim prošlim, a boljim vremenima, pa i o ljubavima, pričamo o sebi kakvi smo nekad bili, a više nismo – neopterećeni, povjerljivi, s puno planova, i onih kratkoročnih – od danas do sutra , na relaciju dupe-glava.

Ljubav je uvijek ista, samo su, uz nas drugačije i drugi ljudi koje volimo, koji nas vole ili se volimo u dvoje, možda i u troje ;)

Jučer je bilo majušnih nesporazuma na jednom od zapisa, na jednoj o tema o ljubavi...

Zaljubljenost je hormonalni disbalans.
Ljubav je svejsnost izbora.
Između su varijacije na temu koja povezuje ovo dvoje i dvoje u dvoje ;)

Ali...

Koliko je ljubav samo ljubav, a ne osobna nadogradnja, dodana vrijednost kroz vrijednost partnera?
Jer jednostavnije je voljeti ljude koji su zgodni, šarmantni, obrazovani, situirani, sposobni preokrenuti sve u svim smjerovima, jer i mi smo takvi.
Jesmo li?

Zavolimo ljude ne zbog njih kakvi su nego zbog naših želja da budu takvi kakvi nama trebaju jer ne pristajemo ni na što ispod minimuma maksimalnih vrijednosti.
Problemi nastaju kad skinemo pink cvike jer je oblačno ili kmica, pa malo blesavo izgledamo s njima na vrhu nosa, ili nam netko drugi skine, obično bez pitanja i suglasnosti.

I onda jednog lijepog dana skužimo da se naše najdraže negdje izgubilo, mi nemamo pojma di i kad, i da ovaj koji nam grije dupe iza leđa nije onaj koga smo zavoljele.

Jesmo li zavoljele ili je riječ samo o našoj projekciji ljubavi kakva bi trebala biti da ispuni naša očekivanja jer eto, mi smo divne žene koje je lako voljeti i samo isti takvi ljudi trebaju nam se u životu dogoditi, došetati i trajno ostati...

I zato moj komentar jučer o nama ženama, primjenjiv reciprocitetno i na muškarce jer...

-Joj draga super da smo se našle. Ono tamo, kaj da ti velim, tamo su tako sirovi bezidejni ljudi, dosadni sami sebi.
-A znam, izbjegavam ih koliko mogu jer..ma jesi ti vidjela, pričaju o umjetnosti kao da znaju o čemu govore. Fakat bi mi bilo neugodno da sam kao oni, ja ako i nekaj velim, barem ponovim riječi ljudi koji znaju o čemu pričaju. Pa ti kužiš s kim se družim, znaš tko sam ja..
-Ma znam, znam. A znaš i ti tko sam ja i zakaj ja tamo nemam nikoga više s kim bih mogla ravnopravno pričati – ni jedna žena mi nije ravna. A muškarci? Ha, šaka jada bez muda.
-Vidi onog tamo, zgodan je, ha?
-Di, koji?
-Dolje, kod ulaza.
-A on? Čuj, kakva mi je frizura? Da otkopčam jedan gumb? Dva?
-Si došla pobrati frajera ili vidjeti izložbu koja se najavljuje mjesecima?
- Šteta kaj nemam love da si mogu priuštiti koju od slika. Ova mi je zanimljiva, vjerujem da je i skupa jer Matuško je postao jako poznat nakon izložbe na zadnjem Bienalu. Zanimljiva monokromatska igra boja, čak mi paše i na onaj zid iznad trosjeda.
-Je, i meni se sviđa. Prepoznatljiv rukopis koji govori o njegovom talentu, ali toliko različit od razvikanih, a komercijalnih autora koje kupuju snobovi s pretenzijom da budu nekaj kaj nisu. I znaš kaj, zanimljiv mi je ovaj muving prije otvorenja.
-A mene se gade pozeri, naseru se da ih se vidi, a da ih pitaš nekaj o autoru, o njegovom opusu, blejali bi u prazno. To ti je tak jer je Zagreb postao selendra, dotepli su se ljudi i misle da su građani ako žive u gradu, a samo su neobrazovani stvorovi. Vidi, vidi, onaj zgodan lik ide k nama.

-Oprostite, možete se malo pomaknuti.
-Zar je ova slika već prodana i prije otvorenja? Nisam primijetila cijenu.
-Molim? Gospođo vi se šalite!? Nije, ovo nije eksponat izložbe, gospodin Matuško je slučajno zalio prazno platno kavom, a nama je trebalo zbog centriranja ostalih slika...

...ma kaj dragi, najdraži i ljubljeni :)

Uz dužno poštovanje, uvažavajući vaš svesrdni bloški angažman u raskrinkavanju tko je koga i zakaj je ili nije na političko-ekonomskoj sceni, smjerno predlažem nadajući se da mi nećete zamjeriti - svoja zapažanja, prijedloge i ideje usmjerite i izvan virtuale i kao stjegonoše potrebnih promjena podijelite s potencijalnim biračima koji će u vama vidjeti svjetlo na kraju tunela, zvijezdu repaticu koju treba slijediti, otvoren prozor ili vrata i utrt put u bolju budućnost.

Za to vam ne treba stolček na koji bi se popeli, da vas svi vide i čuju.
Ne treba vam ni lova za udarni termin na nekom od medija, čak ni nečiji rukav koji bi povlačili da vam netko nekaj odradi.
Treba vam samo svijest da ste možda, ma u stvari najvjerojatnije - unaprijed predodređeni za nešto veliko (mislim, nadam se da se to ne bu krivo shvatilo povezujući no, znate na kaj mislim ;) i da tu priliku morate iskoristiti.

A prilika je na dohvat ruke - još malo pa službeno kreće kampanja za lokalne izbore.

Samo trebate okupiti ekipu, svoje vizionarske ideje pretočiti u program promjena kojim se budete predstavili potencijalnim biračima kao nezavisna lista, npr., trebate skupiti određeni broj potpisa potpore da vaša kandidatura bude pravovaljana, trebate i potvrdu da ste nekažnjavani, ne stariju od 6 mjeseci i bit ćete prepoznati kao glas svih onih čiji se glas ne čuje, a nisu logirani na ovom portalu ;)

Još vam treba par sitnica, ali to sve možete riješiti u hodu, ak se negdje usput ne popiknete jer znam, gledate u daljinu, preko sedam gora i sedam mora, od stoljeća sedmog :)

Znam da mi ne vjerujete, ali ja vjerujem u vas.
Sretno! :)

Kaj, ulice su raj za nas mačke jer ima izobilje hrane?
Nisam znala. Zakaj mi to nitko nije rekao, pa bih lijepo molila adresu jedne takve, da odem na klopu. Jel moram nositi i lojtre da se popnem u kontejner za smeće?

A ak se razbolim, kaj da mantram jer kao biti bolesna maca na ulici je nekaj prirodno, ono – čekaš da te vrag zeme i mantraš, a do tada moliš Boga, Alaha, Budu, suseda i sve svece da ti pomogne da manje boli, dok prirodna selekcija ne odradi svoje.

Čula sam i da ljudi koji vole životinje su sebični jer iz egoističnih razloga imaju životinje koje zadovoljavaju njihove potrebe.
Hoće netko biti tako sebičan, pa uzeti ostavljene male mice negdje obično di je smeće, pa ih svaka dva sata hraniti, brisati im guze, liječiti, pa kad malo odrastu, tražiti im dom? Ako poznate tako sebične ljude, proslijedite mi njihov broj, pa ću vas povezati s macama i pesekima koji više ne žele biti na ulici ili u skučenim azilima.

Kaj sam još pročitala?

Aha, da je sasvim normalno stancati mice uokolo jer eto, to je prirodno, mačak je mačak i mora pokazati da je mačorčina s jajcima ispod repa. Valjda ko i njegov vlasnik – jaja kao dokaz muškosti. To kaj bu poslije njegovih avantura ostalo brdo klinaca, neplaćenih alimentacija, mama koje sami brinu o njima ili bu završili tko zna di, nema veze, kaj ne? Nek se sama brine, tko joj je kriv kad je pala na priču i digla budali guzu u zrak.
Tak sam pročitala..

I super mi je kaj ima vlasnika koji su totalno sklulirani i ne kontroliraju izlaske svojim najdražim dlakavcima. Pa kaj ak se potuku, dođu scufani doma, zaraze. Tak treba – samo jednom se živi. Umri mlad i budi lijepi leš. Bum si stetovirala Carpe Diem, samo ne znam još di.

Eto, da nema bloga, sve ovo ne bi znala. Hvala vam na ovim informacijama.
Mauuuu...

Dobar dan zvjeroljupcima, a ostalima friška figa :P

Bit ću pristojna pa ću samo reći - i dalje se čudim ljudskoj gluposti i neodgovornosti.
Nije problem biti glup, ali je kad se i dalje inzistira u toj istoj gluposti u nekakvim teorijama koje nemaju veze s trenutnim realnim situacijama, pa i kad su životinje u pitanju i njihov život u urbanim sredinama.

Tja, idem brojati do 10 ili 100 u nekoliko krugova...

(da preveniram komentare "ovo je dejt sajt" - ok, je, ali ako može biti politička tribina, onda može biti zapis i o životnjicama)



Link - priopćenje za javnost

Znam da neki od vas imaju kućne ljubimce, ne znam tko od vas prati na fb kaj se dogodilo s udomljenim macama i jednim štencem, pa za sve ukratko - lik s Folnegovićevog naselja (koliko sam skužila podstanar je i odmaglio je iz kvarta), udomio je 4 male mace u jednog štenca, u periodu od kraja prošle godine, pa do prije dva mjeseca.
Unatoč tome što je prošao detaljnu provjeru kao standardnu proceduru pri udomljavanju životinja, uspio je prevariti 4 udruge i prilikom naknadnog upita kako je jedna od udomljenih životinja, skužilo se da nekaj ne štima jer je odbijao bilo kakav odgovor dulje vrijeme dok se na kraju nije umiješala i murja i doznalo se da su mace i pas NESTALI.

Navodno je mačke pustio na ulicu, psa prodao, ali ne želi reći ni gdje je mačke ostavio, ni kome je psa prodao.

Ekipa je po kvartovima polijepila plakate, ako su životinjice još žive, jer negdje gradom lutaju jer su pitome i nisu naučile na ulični život.

Lik koji je napravio sranje ima hrpu fb profila i po onom kaj sam i ja doznala o njemu, bojim se da životinje više nisu žive :(


Iako je policija obavila svoje, poznavajući inertnost u provedbi zakona jer ipak je SAMO o životinjama riječ, tek kroz pritisak javnosti i kroz medije (puno ih se već odazvalo), oni koji trebaju po službenoj dužnosti obaviti svoj posao, morat će.


Vas molim, podijelite fotku na svojim profilima, možda netko nekog pozna, a taj netko zna njega, ZG nije NY, pa da se dozna gdje su životinjice i što se na kraju s njima dogodilo.

Tnx.

(u reprizi :P)




Moram, jedva sam dočekala ponedjeljak, podijeliti priču s vama.

Bila sam kojih metar dva udaljena od njih. U početku su djelovali pomalo nezainteresirani jedan za drugog, a kasnije i za sve ono kaj se događalo oko njih.
Totalno izgubljeni.
Totalno priljubljeni.


Nije ih smetala ni moja blizina, ni moje, trenutne voajerske sklonosti. Ni kamera. Bome ni vjetar koji je počeo gurati oblake, a oni samo što se nisu počeli cijediti.
I sad si mislim...
Koliko poruka su na Iskri razmijenili?
'su se čuli na mob, pa spojili glasove u nizove ispisanih rečenica?
Provjeravali duplim nickovima koliko tko od njih ima prostora za druge ljude, vremena za druge priče?
Popili 5 kava? Dva ručka i jednu večeru?
Odgledali film?
Prošetali Jarunom, s noge na nogu?
Popričali i o dječjim bolestima i starcima?
Ili?
Ili im se orosila kućica, zatitrali rogovi u istom ritmu, pa su puževim korakom premostili udaljenosti i spojilii tijela, bez standardne uvertire?

A poslije?

Kajaznam kaj je bilo poslije. Osim da je počela kiša.
Možda su skužili da ipak nisu srodne duše. Jer to, s tim srodnim dušama, priča je za klinke s ružičastim cvikama.
Možda su bili nepodudarnih planova, pa je jednom od njih dvoje bilo zanimljivije brojati tratinčice u blizini.

A možda su i danas negdje zajedno, ispod nekog grma planiraju kam budu na godišnji.

Neki dan sam se, nekih od vas, sjetila.

Planirano sam kupovala cipele. U stvari ne cipele. Nekaj slično njima, na pola puta do tenisica.
I točno sam znala kakve trebaju biti. Svijetle, ali ne bijele. Nikako takve. Kožne, ali ne velur. Na kiklju, da pašu, na dugu i kratku, ali i na trapke.
Čak ni lova nije bila toliko bitna ak mi se nekaj svidi jer mi je, prije vremena sjela uplata na koju još nisam računala.
I?
Kupila sam haljinu. Savršenu. Vidjela je u izlogu. Skinula s vješalice. Probala. Popeglala rukama bokove. Provjerila u špiglu dupe.
I za 5 minuta bila prema parkingu.

Drugi put ću planirati nekaj drugo, pa ću možda kupiti cipele. Ili sandale.

A zakaj sam se vas sjetila?
Zato kaj je dobro, ponekad, maknuti se od želja i fiksiranih, uglavnom preraslih iluzija, kad su (i) muškarci u pitanju.
Potrebe prilagoditi trenutnoj ponudi.
Ili iz ponude izabrati ono kaj nam treba. Ili nam se trenutno sviđa.
Haljina ili cipele, nebitno.
Bitno da je to, to.

A kaj bu bilo sutra?
Utorak, još jedan u nizu.


(a u nastavku je bilo ovo :)



Znate li tko je ovo?

Nsam ni ja odmah skužila, ali sam ga prepoznala gledajući kako odmjerava udaljenost jedne glavice karfiola od druge, pazeći da ne sklizne između pušleka grincajga – beba puž, podmladak ovih dvoje gore, mojih nestašnih, vrtnih egzibicionista.

Nemam pojma da li su njegovi tata i mama vjerovali u ljubav, kad su se upoznali - u sebe, jedan u drugoga, u vrijeme koje dolazi i ono koje su zajedno proveli.
Ako jesu, sve im je bilo jednostavnije. Jednostavnije im je i danas.

Onda, ništa ih nije smetalo, ni oblaci koji su putovali iznad njihovih kućica prijeteći da će im smočiti krov, vjetar koji je bio glasniji od njihovih ljubavnih uzdaha, a ni ja koja sam bezobrazno i ni malo diskretno kamerom ovjekovječila strašću isprepletena tijela.

Danas?

Jučer, još dok su svi sanjali ili bili pri kraju svojih snova, tata puž bebi pužu očitao je bukvicu jer premali je da se šmuca po plac zelenjavi.
Otišao je do dućana, kupio uz ostalo i croasane s čokoladom, kakve mama puž voli.
Probudio je s osmijehom, doručkom i kavom.
I rekao da ju voli, bio 8. ožujak ili neki drugi dan.


Danas?

Niš, osim dobar vam ovaj ponedjeljak :)

Moram priznati da imam problem s ljudima za koje mislim da se samo zaebavaju, pubertetski provociraju, vide bijele miševe kako plešu can-can i vrtne patuljke u rješavanju križaljki poslije ručka, a u stvari su, kao recimo, sasvim normalni ili tu negdje blizu..
Jer kad skužim da su ozbiljni, kao kad im stigne ljubavno pismo porezne s rješenjem za ovrhu, vidim da sam se zeznula u procjeni njihove osobnosti, smisla za zezancija izvan pukog pod*ebavanja i zdravog razuma koji nije na godišnjem. A u stvari je.

Ježi ga, tak je kak je.
Nismo svi isti, na sreću.
Nemamo isti sustav životnih vrijednost.
Broj cipela.
A bome ni želudac za prožvakati svakakva sranja.

Kao ovotjedno.

Pametniji kažu da je ignoriranje opcija koja štedi vrijeme, žifceke i nepotrebno rasipanje energije.
Ok, tak je.
Ali kaj napraviti kad se netko zaigra i misli da je pit bull, čopi za nogavicu i ne pušta ili možda ko nervozna pudlica s krizom identiteta pokušava biti doberman i iritantna je u ispuštanju čudnih zvukova?
Baciti lopticu ili gumenu kokoš, nadajući se da će otrčati u kontra smjeru i tamo ostati barem neko vrijeme u predahu?
Može i tak.
A kaj ako se vrati i krene sve ispočetka, pa umjesto lijeve nogavice zaslini desnu i usput, od silnog veselja i prdne mašući repom?
Tresnuti smotuljkom novina, ovisno o političkoj orijentaciji večernjim ili jutarnjim i prilagođenim pedagoškim mjerama dati do znanja da se upornost ne isplati uvijek i da je tanka linija koja ju odvaja uporne od naporno dosadne?

Nekak mi se čini da je ignoriranje produktivno samo kad se kuži koliko je tko uporan u svojim namjerama, procjenjujući da će tamo negdje pred kraj idućeg tjedna ili mjeseca odustati.
Za druge je jedino efikasno vratiti na isti način, barem kvalitativno i kvantitativno u podudarnim omjerima.

Mogu jedno i drugo.

Ali kad izaberem opciju vraćanja, vraćam do kraja, a uz kamate nadoknadim propušteno i iskoristim sve dostupne opcije.

Dobro je za one koji to znaju unaprijed jer tada i sami diktiraju tempo, prihvaćajući moj. Ili ne.
Za one koji ne znaju, a trebali bi znati jer im uvijek dam barem dva tri kruga fore, to više nije moj problem


U konfliktnim situacijama svatko pametan na vrijeme bi trebao odvagnuti isplativost namjernog podmetanja noge.
Tako bi trebalo biti.
Onima koji to nisu, čak ni da im posudim šalabahter, ne bi im pomoglo.

:P


Korisna mi je spoznaja da mogu biti i anđeo i vrag i da podjednako hendlam na obje strane.
Tko će koju izabrati, bijele ili crne boje, nije moj izbor.
Ali je kako ću reagirati.

A kad reagiram, tada smo već započeli igru...


Dobro jutro! :)

..izvan podruma si na 24 sata, pa da popričamo ovdje, kad već voliš svjetla bloških reflektora
(za razliku od tebe ne laprdam o drugim ljudima javno na blogu i mudro zatvaram zapis za dodavanje komentara - ako ti nitko to do sada nije rekao, budem je - nekulturno je i pokvareno, unatoč tvom ponavljanju da to radiš jer želiš popričati sama sa sobom)

Odgovori mi ovdje - koga sam ja to tražila broj tvog mobitela?
Odnosno detaljnije – tko je moja frendica koju sam tražila da od tvoje frendice meni proslijedi tvoj broj?
U ovoj tvojoj priči nas je četvero, ti i ja i tko još?
Kažeš moja frendica koja je istovremeno frendica s tvojom frendicom?
Tko od nas laže?
Ti?
Ja?
Tvoja frendica?
Moja koja je s tvojom frendica?


Sherlock Holmes, molim pomoć. Hvala.

Nikad ni od koga nisam tražila broj tvog moba jer ne čeprkam uokolo u potrazi za tuđim privatnim podacima (za razliku od tebe kad si na blogu, npr. objavila ime mog partnera, a pretpostavljam i kako si do njega došla – običnom razmjenom informacija koja nije slučajna, ali je uobičajena uz bloške kave, pivice ili usputna čavrljanja:P)
Ako me nešto zanima, pitam direktno i ne koristim virtualni info centar za dohvat tuđih privatnih podataka koji mi kao trebaju, samo ne znam za kaj :P ali znaš ti jer rekao ti je netko nešto o nekome, jedna frendica jednoj frendici od frendice:P

Vrbici, mislim da je o njoj riječ, poslala sam samo pvt poruku, zamolila da ti proslijedi info da imaš moju na fejsu i ako želiš, da mi ostaviš broj da se čujemo i da prekinemo trakavicu na blogu, ali vidim da ju ti nastavljaš.

A kako znam tvoje ime i prezime?
Nepotrebni su ti svi oni silni upitnici kao izraz čuđenja jer znaš kako znam tvoje ime i prezime – prije više od godinu i pol, možda već i dvije, mogu provjeriti točno i kad, zahaklala na moj fb profil pod opcijom follower-a, pa sam te prepoznala po fotki.
Kaj ti nije bilo dovoljno kaj mi godinama pušeš ovdje za vratom, pa te valjda zanimalo kaj možeš o meni pročitati i doznati na fb jer drugi razlog ne vidim.
I znaš kaj - to tvoje nije obična znatiželja jer ona može biti i poticajna. Ovo kaj ti radiš je opsesija, ali znam da to ne kužiš.

Mogla bih te pitati otkud ti znaš moje ime i prezime jer ti si mene tražila i našla na fejsu. Ha?
Nas dvije se nikad nismo upoznale, ali znajući da voliš gurnuti nos di ne treba i pokazala si kao si uspješna u tome i tu na blogu, ne samo prema meni, nebitan je tvoj odgovor.
Ali je trunku ipak zanimljivo da si ga doznala od jedne frendice?
Čije? Tvoje? Moje? Zajedničke? Kako? Uz kavu, u ugodnom čavrljanju?
Opet lažeš jer moji prijatelji nisu tvoji i nas dvije nemamo nikakvih dodirnih točaka kad je o prijateljstvu riječ.
A možda si doznala...
.. konobar, molim vas duplu i čašu vode..i kak si ono rekla da se meija zove?
Ili…znaš li njeno ime i prezime, pa da ju potražim na fejsu?
:D

Tak kak se ti ponašaš, ne ponašaju ni klinke u srednjoj školi. s prosječnom količinom pameti.
Odrasli ljudi poštuju povučene crte koje označavaju dostupnost, pa i uz običan podatak kako se tko zove.
Ali to za tebe ne vrijedi jer ako nešto ne doznaš na jedan način, potrudit ćeš se na drugi, kaj ne, ali usput, kao alibi budeš istaknula da nisi niš iskala, kak si jučer napisala :P
Kak to da nitko meni nikad ni o kome tu nije niš privatno proslijedio? Možda zato jer znaju da me to ne zanima i da bi dobili po prstima zbog dugog jezika?

Kad naučiš da ljudi sami određuju točku međusobne udaljenost ili blizine, pa i ovdje u virtuali i na blogu i da se o svakome može puno toga doznati, ako netko poželi, ali neće svatko to i iskoristiti, nećeš više biti netko tko škica iza zavjesa i preko tuđeg plota već ćeš poštivati postavljenu granicu, svidjela se tebi ili ne, pa i moja nezainteresiranost za komunikaciju s tobom na blogu.

Ni ovoga ne bi bilo da ti mašta nije tako bogata, pa malo puno voliš zavrludati i stvoriti neku svoju priču koja baš i nema puno veze s činjenicama.

Jučerašnjim urbi et orbi, bloški rode popentrana na stolčeku, potvrdila si moje mišljenje o tebi – maliciozna si, manipuliraš, služiš se insinuacijama i sebi dozvoljavaš puno toga.
Kad ti se samo dio vrati, kao primjer kako može biti kad se za rotiraju uloge, cendraš ko uvrijeđena frajlica i podmećes drugima, meni ovaj put, ono kaj ti radiš godinama, po već uhodanoj špranci.

I sad ću ti dati jedan savjet, pa probaj to promijeniti – nedostaju ti osnovne tehnike komunikacije koje su itekako povezane s inteligencijom – kad nekome kažeš/napišeš da nemaš niš protiv njega, kao ti meni, a o tome nije u razgovoru bilo riječ, jasno pokazuješ da je to baš suprotno.
Ako se ograđuješ jer nisi iskala, kak kažeš, moje ime i prezime, daješ do znanja da si osoba koja i inače razmijenjuje privatne podatke jer da nisi, informacija o mojem imenu i prezimenu do tebe ne bi ni došla.

I sad buš se opet nafunjila kad ti kažem da ti nisu sve na broju.
Jer da jesu, drugačija bi bila – ne bi skakala na svaki moju za koju se na bilo koji način možeš uhvatiti u namjeri razvlačenja priče o meni na blogu. I prihvatila bi da mi nisi jednostavno zanimljiva ni za čavrljanje u nedostatku pametnije zanimacije, a da moje ignoriranje tebe je jasni pokazatelj kaj mislim o tebi.
Zar ti je to tako teško prihvatiti?

I za kraj molim zlatnu ribicu da mi ispuni samo jednu želju, majušnu - molim te da od današnjeg dana postanem nevidljiva i nebitna za našu uvaženu blogericu mai.
Hvala ribice :)

Ovako izgleda kad je pomoć potrebna..

Netko javi na fb da je negdje vidio nekog psa, npr., pa ga fotka i objavi lokaciju.
Drugi tagira ljude u blizini.
Treći se javi da može po njega autom i da je tamo za 10 minuta.
Četvrti ima veta koji će doći u ambulantu, a vikend je, nedjelja poslije ručka, prije tekme na tv-u.
Traži se netko tko ga može privremeno udomiti.
I nađe. Dan dva. Tjedan, nebitno.

Nakon par dana pitanja – kako je? Jel mu bolje? Treba li kaj, skupili budemo lovu...

Ljudi vole životinje.
A vole li ti isti ljudi i ljude?
Ili samo ljudi ljude bez ljubavi prema životinjama?


Postali smo samoživi.
Obrambeni mehanizam zatvaranja u svoje svjetove zbog neprilagođenosti i emotivnog „autizma“ ili nerealna procjena osobnih vrijednosti u odnosu na tuđe zbog gladnog ega?
Posljedica ružnih iskustava koja se ni uz najbolju volju nisu mogla izbjeći? Ili jesu, ali sad je prekasno za izbrisati pogrešni izbor i istu takvu odluku.

Ruku ispružiti nije teško.
Još je lakše ako ne očekujemo da ju netko prihvati, a kamoli da uzvrati stiskom, pa i u običnom pozdravu, iskrenoj zahvalnosti ili samo kao formalna gesta.



'dan :)


Uvijek sam za varijantu nogom u dupe kroz prijateljsku gestu kako pomoći pomaknuti se s mjesta, umjesto tapšanje po ramenima uz sućutne frizirane osmjehe koji izgledaju više kao facijalni grč.
Između ovog dvoje postoji gledanje kroz prozor preko ceste, preko tuđeg ramena, u vrh cipele ili nosa, vlastitog.
E, to nikad ne bum razumijela.

I sve se ponekad vrati, obično onda kad najmanje očekujemo ili ni ne očekujemo...

Netko od nas možda neće imati baš nikoga da ga pita – kako si?
Donijeti šalicu čaja i toplomjer.
Samo reći – daj, bit će bolje, pa bila to i laž ili istina u koju se vjeruje samo do sljedećeg jutra.

I nije baš uvijek da su drugi ljudi krivi za sve, pa i za ignoriranje, nerazumijevanje ili neispruženu ruku.
Kužimo li to?

Napisao si da su mišljenja nebitnih ljudi nebitna.

Iako smo svi tu jedni drugima i enigma i poznanica, ovisno tko koliko o nekome želi (do)znati ili mu dati priliku da se približi, nismo baš toliko nebitni.

Jer da je tako, ne bi lanca digla buru jučer, ne bi ti neki od ekipe s bloga poslali poruku iako vjerojatno niste do tada razmijenili ni jednu, a ne bih ni ja sad ovo tipkala.

Kaj ti napisati?
Iskreno, nemam pojma osim da bih rado da se pojaviš na blogu i da veliš – a jesam vas :D
Čak i da nisi ili jesi, sad bum ja rekla – nebitno :) – kad nas stisnu nevolje, kako veli Oliver, postoje negdje neki naši anđeli koji nas čuvaju.
Imaš i ti svog, samo je možda trenutno na godišnjem , možda zaružio preko vikenda i negdje sad knjava, skida krmelje uz prvu kavu u podne ili vodi rat s vragecom koji te vuče za rukav, na svoju stranu, a on te ne želi pustiti...

'ajde, potraži svog anđela i javi nam da si ga našao ;)
Može?


...............................


Tko je u kakvom kontaktu s mihaelom36?

Zbog premijum usluge, nije vidljiva njegova trenutna aktivnost, osim ovo jučer na blogu :(
Ajde, tko ima kakvu info, kaj se događa, da ne dižemo alarm prema adminima i njegovoj IP adresi (ako je dostupna)?

Ne znam da li je zaebancija, bolje da i je, ali ne sviđa mi se kaj sam pročitala..

Muškarci babe na prvi moment mogu zavarati jer nisu pizdekasti, čak štoviše solidno su dlakavo tapecirani, imaju koliko toliko adekvatan omjer visinskih cm i kg, ne ulazeći u ostale veličine jer me ne zanimaju :P
Nemaju pijukav glasić i ne cvrkuću u proljeće, a ni u ostalim godišnjim dobima.

To nisu muškarci koji razmjenjuju recepte i zaviruju ispod lonca u vrijeme ručka upijajući mirise i nosom detektirajući koji je začin viška, a koji fali, pa na znanstvenoj osnovi optimalnih omjera savjetuju što napraviti drugi put da ugoda nepcu bude kako treba biti.

Ne, ne kuže se u modu i ne znaju razliku između boje bijele kave i vanilije ili zakaj je manje više jer 99,99% muškaraca je više uvijek prvi izbor ;)

Oni kad tračaju, tračaju ne zato da se dodvore ekipi kroz oblik nužne socijalizacije prihvaćanja ekipe, već odrolaju jezik zato jer drugačije ne znaju, a preveliki su da bi spoznali mudrost izreke da je šutnje ponekad/puno puta – zlato.

Muškarci babe su jednostavno babe!
Funje se na nekaj na kaj bi se drugi samo nasmijali ili odmahnuli rukom, šparajući svoje i tuđe vrijeme na nepotrebne reakcije.
Frka ih je bilo kaj direktno reći, pa idu okolnim ulicama susjednog kvarta smišljajući tjedan dana - što reći i/ili napraviti.
I znaju bapski pod*ebavati, misleći da su face jer eto – rafinirano se ponašaju, ne znajući da je pod*ebavanje, obično kao hormonalni feedback, oprostivo nama ženama, ali njima ne.


I naravno, ne kuže da su babe.
Ovo nije o njima.
Jer je o nekim drugim muškarcima babama.

:D

Skidaj gaće!
Ili...
Ne vjerujem da nam se ovo događa. Strah me dodirnuti te.

:)
A oboje su već negdje na pola anatomskog puta, negdje između njenog koljena i međunožja :P

Forma i sadržaj?

Koliko formom u stvari želimo zamaskirati sadržaj ili mu dati dodatno značenje jer
-osjećamo se bolje
-ne osjećamo se jeftino
-imamo potrebu dograditi svoju vrijednost
-dajemo drugoj strani do znanja da nismo kao druge jer nismo iako i možda jesmo

Ha?

A kad se skinu gaće-ice, njegove i njene, gologuzima je sadržaj na dohvat ruke. I ne samo ruke ;)


Znam, sad bu uletili s komentarima već unaprijed poznatim, nešto kao – ako si ti ista kao druge, ja nisam.
Ako je tebi privlačno „skidaj gaće“, meni nije.
Ako ne držiš do svog dostojanstva, ja da.

I tako nekoliko varijacija o unikatnosti onih kojima je ipak forma jako bitna, bitnija od sadržaja jer...

..navučene gaće do pupka pokazatelj su osobne vrijednosti, a istu takvu, prihvaćajući stisnuta koljena, uvaža potencijalni krevetini i ini partner u ime kvalitetnih i dugotrajnih bilateralnih odnosa, na opće zadovoljstvo.

:P