Muškarci i žene...i nešto između

„ON se elegantno i približio i udaljio, očigledno je da
te dobro poznaje.“ - veli medo...

...i onda bi u nastavku moglo biti ovak, priča nečija br. ne znam koji...

Ok, pozna me. To je plus ili minus?
Gle stari moj, da si kaj čemu, nikad mu ne bi dao ni priliku da mi se približi, ni elegantno, ni teturajući, ni na koji drugi načni.
Mislim, kaj si ti mislio kad si ga pustio?
Bilo ti je zabavno gledati kako dvoje ljudi, totalnih stranaca, nepoznanica matematičkih jednadžbi bez točnog rezultata smanjuju udaljenosti, gotovo na dodir vrškova prstiju kad se ispruže ruke?
Ti koji sve znaš unaprijed, vidiš i iza tuđih leđa, zatvorenih očiju, u mračnim hodnicima ili žmirkajući na suncu ono kaj bu bilo sutra ili idući tjedan, zakaj nisi niš napravio?

Toliko me malo voliš ili me baš jako voliš pa si me želio gurnuti preko ruba da vidiš da li mogu letjeti ili ću pasti i nikad se više dignuti ili možda samo otresti prašinu, sakriti podrapapane traperice i krvava koljena, kao da se niš nije dogodilo?
I nemoj mi reći da postavljam pitanja na koja nećeš mi odgovoriti jer odgovori su u meni.
Čuješ me, nemoj!

To kaj si ti neka faca ne znači da se možeš sa mnom igrati.
Mogao si mi barem reći pravila, kajaznam u jednoj majušnoj rečenici ili barem dvije tri riječi, pa pustiti da ih slijedim ili otpuhnem šiške s čela i velim – ne da mi se!
Ovako, mogu biti ljuta na tebe. To je jednostavnije nego da se ljutim na sebe. Ili na njega. Na njega ionako ne mogu jer mi ne da priliku da budem ljuta, da me vidi ili čuje.


...i tak bi nekak zvučala patetična žena, crvenog i šmrkavog nosa i rakun podočnjaka zbog razmazanog make up-a

A dalje ne znam.
Mislim znam, ali ne volim patetiku.
Nekak mi je malo preplastična da bih u njoj vidjela nekaj poticajno za revidiranje emotivnog stanja duha i tijela, a u namjeri da se manipulacijom napravi barem jedan korak kao pomak.

Mogu, ali neću.
Ili hoću ako mi je to jedina opcija, a sve ostale pametne (ili pametnije) sam iskoristila ;)

Nastavak?

Možda bu ga bilo. Možda i ne.
Ovisi o prognozi vremena, hormonalnom statusu i ....

;)

Čitam...

Ok, bajke su super – ružičaste ili u nekoj drugoj, dragoj boji, mirišljave i flafaste i uvijek na kraju bajke piše – živjeli su sretno do kraja života.


Čitam...


On bi trebao biti visok i zgodan, vjerojatno i situiran ili barem na poziciji da može i hoće nekaj stvoriti, ako već do sad nije.

Poželjno je da ne čoha jaja, barem ne ako ga netko može i slučajno vidjeti, zna puno više od elementarnih normi pristojnog ponašanja nužnih za socijalne i ine kontakte.

I trebao bi biti emotivan, ne jednosmjerno i pi*kasto ili kad nekaj zasere, pa kupuje vrijeme razgrnutom dušom kao boljom i možda jedinom pametnom opcijom iako je fejk.


Kaj bi još bilo u opisu njegovog radnog mjesta The Muškarac?


Da nas voli ovakve kakve jesmo, bez nužnih intervencija, preoblikovanja i recikliranja, pa i onda kad bi sebe same lupile nogom u dupe, ali on to ne smije ni pomisliti, a kamoli učiniti.

Čita nam misli koje je dobro pročitati i prije izgovorene prve rečenice, da se ne trudimo previše tam di ne trebamo jer za to vrijeme možemo nalakirati nokte u miru i mirne ruke.
I još puno toga na popisu, sličnom onom kad idemo u tjedni šoping, da nekaj ne zaboravimo...


Ma sve je to super – znati u startu kaj želimo, kakvog, kad i koliko, ali kaj mi nudimo?
I da li to kaj je u našoj velikodušnoj ponudi, na dlanu, pladnju, stolu i krevetu, baš je ono kaj njima treba, ne samo jednokratno?


Kad se maknemo od definicija ljubavi kao poželjnih, pa i onih koje nam daju dodatnu vrijednost jer uz takvu i nikakvu drugačiju i mi smo stepenicu više, bolje, sebi i drugima (upitno), možemo voljeti baš onako kako treba(mo).
I drugi nas.
Onakve kakvi jesmo.
I mi i vi....

Blog?



Blog!

Godišnji.
Moj od vas. Vaš od mene.
A imala sam namjeru puno toga napisati...

Budem, kad se vratim :)

Moguća situacija: tipkate s dvije žene danima, a dani se protegnu i u noć.

Obje su zabavne, svaka na svoj način.
Šarmantne.
Duhovite.
Kužite da nisu od onih žena standardne virtualne postave koje stalno nekaj propitkuju postavljajući triki pitanja, podižu obrve u nevjerici sumnjičavo i čekaju vaše odgovore za detaljnu analizu.

Pomalo ste već i nestrpljivi. Znatiželjni. Potrebiti, recimo ;). I rado bi provjerili da li su im koljena priljubljena jedno uz drugo ispod stola, dok čavrljate ili....

Konačno dobijete fotke na mail jedne i druge žene.


Pitanje: koja bi bila prvi izbor za kavu i ne samo kavu i zakaj - lijeva ili desna?

I ne bum lupala po prstima ak mi se odgovor ne svidi. I nitko vas ne bu zveknul po ušima, obećajem, ako izaberete krivu ;)

(zanima me odgovor za tekst koji je u pripremi - o vama, nama i godinama)

Izgubili smo. A nismo trebali. I mogli smo dalje.
Šteta!

Nekaj gruntam - zakaj je nogomet ženama, ok, ne svima ;) nepotrebno naganjanje lopte i u tome ne vide niš više od toga?
Skužih razlog - nema mjesta za njih jer dečkima je fokus prebačen s njih na loptu, igrače, suce i eventualno konobaricu u kafiću jedino kad naručuju cugu, a smeta im jer se smuca di ne treba.

I meni to sasvim ok.
Imaju vrijeme samo za sebe i za svoju ekipu, guštaju, navijaju, komentiraju, psuju naravno i tako sve to dok ne prođe i zadnja minuta tekme. Do slijedeće ;)

Ako na ičemu zavidim muškoj ekipi to su ti trenuci kad se otfuraju u svoj svijet, a sve ostalo izvan njega ne postoji ili ako ga i ima, tamo je negdje na čekanju.

I znate kaj, potrebno je to kao svojevrsni time out od svega kaj moramo, a ne želimo, želimo, a ne možemo ili hoćemo ili ne znamo kako ni kad, a ni s kim.
Odmak uz nogomet.
Film.
Knjigu.
Čavrljanje uz kavu.
Šoping.
ili uz nešto sasvim deseto ili jedanaesto...




Uz nanizane godine prestali smo biti opušteni, stalno nekog vraga analiziramo, zbrajamo i oduzimamo, trudimo se biti pametni, pametniji od drugih, bolji, uspješniji, ljepši. Čak i tu :P
Nemam niš protiv kompeticija, štoviše - ako nisu sama sebi svrha pozadinskog značenja u hranjenju ega, zdrav su pokretač.
Ili bi trebao biti.

Kao i u nogometu. Pobijediti, ne samo igrati.

;)


Dan!

Kiša.
Ja u kožnim japankama.
Zgodno. Prirodni spa za stopala :P
Fotke?

:D

Knock out?
Da, i knock down za Portugal, pa na Poljake!

Još 3 sata do četvrtfinala...Ajmoooo, pobjedom završiti današnji dan – Dan državnosti!
:)


Link Neopisivo

Link Srce vatreno!

:)

#CRO i #OrangeSponsorsYouSport


'ste haštagali?


Link

Link (trenutni rezultati "haštaganja")

Napisah nekad: je, je...prizemna zabava naganjanja lopte, bez ikakvog intelektualnog naboja, uz dominaciju smrdljivih pamučnih čarapa i musklulfiber zbog neplanirano pretrčanih kilometara - kažu one koje delaju filanu papriku uz Mozartovu simfoniju br. 40 a sneni pogled zaustavljen im je pola puta na hladnoj šalici najfinije brazilske kave, a peglaju ponavljajući citate srednjovjekovnih filozofa, prilagođene 21.stoljeću, senzualno zibajući se prateći klizni dodir teflona na najdražoj svilenoj bluzi.

Pa dodajem danas...

Svaka žena koja razmišlja puno dalje od optimalne udaljenosti naslonjača i TV-a, a svjesna je svijeta oko sebe, od danas bi morala znati kako ucijenuti svoju mušku polovicu jer koji kiki bi njemu nogomet bio važniji od nje – podbočiti ruke na kukove (prikladni outfit je poželjan – štikle i halteri bi bili ipak pretenciozni, ali može proći bademantl poslije tuširanja, kao slučajno odvezan), značajno ga pogledati, malo se nakašljati, onak znakovito i promuklim, ali odlučnim glasom reći: nogomet ili ja!
Ili mu sakriti daljinski prije nego on skuži igru skrivača.
A možda dogovoriti, ak nije na vrijeme zbrisao s ekipom u jedan od kvartovskih kafića, kako korisno i zabavno u dvoje iskoristiti pauzu između poluvremena, pa možda i samo da je drži za njenu kiklju tih 15 minuta, kao dokaz njegove predanosti i bezgranične ljubavi.

I nadam se da sve one žene koje rogobore protiv nogometa, vuku parelale minimalizirajući ga, a ugurat će u ovih mjesec dana u isti sadržaj vrijednosno (ne)usporediv – krizu u svijetu, silaznu putanju moralnih normi, zika virus, Clintonicu i Trumpa, Karamarka, Zokija i šrinkića, hr penziće, minuse na tekućem, ne samo njihove, znat će pametno iskoristiti svoje kapacitete i nešto napraviti korisno - pomoći velikom i malom svijetu oko sebe, dokazujući da nisu samo bapci koji hormonalno vrte jezik u leru.

A možda se i sjete da i mi imamo svoje gušte koji muškarcima i nakon 10 dana objašnjavanja i crtanja, po 5 sati dnevno, neće biti razumljivi, a opet vole nas ovakve kakve smo...






Još samo da zakvačim zastavice za šajbe auta i dan može početi :)

..ili kontra sami protiv sebe




Super je kad počne dan u antilop sandalama, a kiša je padala.
U autu imam: kabanicu, dva kišobrana, kožne japanke, parku, jaknu s kapuljačom, šal i maramu, par naušnica koje me žuljaju, nečije vizitke, a nemam pojma tko su više ti ljudi, ali nemam tenisice, nemam niš kaj bi bilo prikladno umjesto sandala.

E da, imam i mačji transporter, klopu, dvije plastične prazne flaše za vodu.
I tko zna kaj još, možda nađem i natikače koje tražim od prošle godine :P



Zadnjih par dana mi fakat nije dosadno, što zbog ljudi koji znaju kaj trebaju napraviti ili ne znaju, a ipak naprave, uglavnom sranje, a i ja sam tu negdje u kombinaciji, ponekad kao promatrač koji nemre pristojno sjediti i čekati da sve prođe ili požurim pa...Pa napravim i ja glupost kao neki dan.

Ne znam da li se pol prašta, tak vele, ili vele samo jer dobro zvuči kao izgovoreno, ali kao alibi uzimam dobru namjeru koju sam imala.
Ukratko - pokušala sam pomiriti trenutno dvije zaraćene strane, a obje su jedna drugoj okrenule leđa – on sa spakiranim stvarima, a ona povrijeđena jer je otišao.

Nakon dva dana pregovora ljuta sam na oboje. I na sebe.
Ljuta zato kaj nemrem prihvatiti da dvoje ljudi koji se vole, koji su sad vriti jer nisu više zajedno, a oboje vele da im je super 90 % od onoga kaj dijele u dvoje, a ostatak je problematičan, toliko su tvrdo ukorijenjeni da im se već skuplja mahovina oko nogu.
Matematika mi jednostavno ne štima jer 1/10 nemre biti toliko bitna, teška, čvrsta, kajaznam kakva sve, da prevagne i povuče na svoju stranu i poništi onih 9/10.
Ili može?

Oboje su otupili u svojim nastojanjima da pričom opravdaju sami sebe.
I oboje su u pravu, svatko iz svoje pozicije.
Biti između, nezahvalna je uloga - pomiriti nepomirljivo ili skrpati podrapano ne ide ako barem jedna strane ne želi napraviti korak, pa makar i majušni.

Zakaj ne popuštamo?
Zbog ega?
Emocija koje još uvijek postoje, a ego im ne da da se preoblikuju?
Zbog svjesnosti da zakrpa na zakrpu ne izgleda lijepo i da bu kad tad opet negdje nastala rupa?
A kaj ako sve to može biti puno jednostavnije, ali ne da nam se gurnuti nos iznad vode da još jednom udahnemo?

Nemam pojma!

I jednom i drugom sam rekla da su imali lijepu priču koja nije trebala tako završiti.
I da, iako su ljuti, svatko na svoj način i ne zbog istih razloga, trebaju razgovarati. Toliko duguju jedan drugome. A i sebi...

Tko bu ostao kome kaj dužan, ni to ne znam, ali znam da trebamo pospremiti ego u kutijicu, nju u još jednu, pa obje u ladicu, u onu najdonju koja nam nikad nije pri ruci.

..ljeta gospodnjeg, prije 3 godine, tu na blogu, kao pokušaj, neuspio, naravno, da zavrtimo sexy RR




Teško. Meni. Definitivno – jako (još jedan "jako", zbog boljeg dojma), teško.
Kao, ne bi trebalo biti.
Dovoljna su dosadašnja iskustva stavljena na hrpu, dodana tuđa, sve spretno promiješano uz prstohvat začina, i to je to.

Ha?

Da bi priča bila priča potreban je po jedan primjerak osoba suprotnog spola, mada nije nužno, ni kvantitativno ni kvalitativno ;)
Trebali bi biti na istom mjestu, u isto vrijeme i barem s koliko toliko podudarnim razlogom.
Moguć vremenski pomak aktivnosti maksimalno od pola sata, sve više računa se kao izgubljeno vrijeme.
Kooprabilnost poželjna.
Bilaterala nužnost.
Sinkronicitet kao osnovni uvjet.
Kompatibilnost pokreta nastavak.

I onda ide ona standardna priča, fluidno pretočena u riječi.
Pogledi koji govore.
Pitaju, a ne čekaju odgovor.
Otkopčavaju gumb po gumb ili spretno povlače ciferšlus u smjeru rastvaranja dviju metalnih, zupčastih traka.
I ruke krenu u poznatom smjeru, u kojem možda nikad nisu ni bile na tom tijelu, ali prepoznaju put krećući se ranije po nekim drugim, tuđim tijelima.
Pod prstima osjećaju udubine, vijugave linije do izbočina. Iste, a opet toliko drugačije. n-ti put kao da je prvi.

E sad, već kad su ruke zaposlene, trebalo bi spomenuti prste koje klize po glatkoj svilenoj površini, prate rub čipke (niš bez svile i čipke), osjećaju toplinu kože koja se stapa s toplinom dlana, a on spretno traži mjesto na kojem će barem na tren zaustaviti prije nego krene dalje istraživati.
A kako u nastavku idu klecava i lelujava koljena, poželjno je da se u blizini, kao oslonac, nađe i kakav konkretan komad namještaja ili barem površina zida, pa onda i njegove spretne ruke koje znaju kako stvoriti optimalnu ravnotežu sa spuštenim hlačama i njenim nogama, čvrsto obujmljenim oko njegovog struka.

Slijedi ubrzano disanje. Njegovo i njeno.
Spominjanje konkretne anatomije ugurano u svrsishodan sadržaj.
Kapljice znoja koje se na putu između dojki utope u već zgužvanoj tkanini.
Priljubljena vlažna svila kroz koju se osjeća hrapavost zida na leđima.
Njegov dah na vratu.
Lutajuće usne.
Jezik na bradavici.
Ritam jednog tijela koji hvata amplitudu drugog.

Možda i kakva prostota, odmotana riječ, sirova, lišena dvoznačnosti, hrapavim glasom izgovorena.
Mutnim pogledom obojana.
Čvrstim dodirom naglašena.
Grubošću koja to nije.

Dalje, nastavak po osobnom izboru, u jednom ili u dva kruga... ;)