Muškarci i žene...i nešto između

Je, tvrdoglava sam i uporna.
I moje muško veli da je to moja i vrlina i mana istovremeno.
I trpi me takvu već 20 godina :)

Nije mi problem suočiti se s kritikama. Naravno da ih ne volim. I naravno da me žuljaju, pogotovo ako sam ipak svjesna da nekaj nije ok, a žmirim misleći da i drugi ne vide.
U stvari, ma koliko se vama to činilo gotovo, ma 100% nemogućim, sa mnom je jednostavno.
A je kad skužite da volim direktan razgovor, jasno izgovoreno, bez puno kozmetičkih riječi koje obično zamagle bitno, slučajno, a puno puta i namjerno, valjda s određenom namjerom.

Ako pitam, očekujem odgovor.
Ako odgovaram, moj je razumljiv svima.
To je problem?

Ne volim čeprkanje po prašini ljeta prije 5 godina ili prošle godine nekako u ovo vrijeme, probleme ne arhiviram po mapama, imenima, temama, izvlačeći ih po potrebi, kako mi tko stane na žulj ili me zvekne pod rebra ili mi je samo takav dan da bih i ja rado nekoga.
Jednostavno mi se ne da jer ni ne funjim se, čak ni nemam pojma kaj je to, možda zato kaj nemam previše vremena trošiti na nekaj kaj je nerješivo ili nebitno, pa idem dalje kad odradim ono kaj smatram da trebam, obično razgovorom.

Zato ni ovdje ne volim laži i podmetanja, u proredima rečenica nekakva značenja koja bi mi valjda na prvi pogled ili par slova prvih riječi trebala biti jasna, potpuno znakovita.
Ne volim gužvu u razgovoru, pogotovo kad nismo 1 na 1 jer automatski sugovornika svrstavam u neravnopravne ako mu treba bilo tko kao alibi za izrečeno, potvrdu vrijednosti, pa i običnih napisanih riječi u virtualni.
Ježi ga, to kod mene ne prolazi.
I da, jasno mu/joj dam do znanja kaj mislim o njemu ako se skriva iza bilo koga ili nekoga vuče za rukav, a još gore ako je ta množina anonimna, samo njemu poznata.
A to je, ovdje na blogu, dnevni stil komunikacije na našpananim, kaktus temama
Kad pričamo o nečemu, bez hihotića.
I u nastavku je uobičajeno ad hominem etiketiranje, valjda je ipak važnije tko je tko i kakav, pogotovo tu na blogu, svima u izlogu, umanjujući mu/joj šanse za kaj…? :))

Rado bih doznala - riskiram da mi gurnete pod nos i nekaj kaj nemam pojma, a morate priznati, nije to baš ugodno - koga sam od trenutne ekipe na blogu uvrijedila, bila neugodna i nepristojna u komunikaciji, kako, kad i na koji način, konkretno?

Nije mi problem ispričati se, ako smatram da je kritika opravdana, čak i ako je obično laprdanje, a nekome je isprika jako bitna, meni i ta osoba, učinit ću to.

I ne frnjite se zbog fotke jer ona itekako oslikava i naš blog.
Međusobne odnose.
Jer blog nije ništa drugo nego pomaknut život u virtualu, a ljudi, mi ovdje ovdje isti smo kao i s druge strane ekrana…

Nemam problem sa svađama.
Ako mi se da, budem reagirala, čak i kad znam da je uzalud.
Ako mi se ne da, ne čujem, ne vidim i baš me briga.

Svađe uopće nisu loše, ne jednom sam ovdje o tome i komentirala i pisala.
Ok, puno toga se može reći i pristojno, mirnim glasom bez povišeni tonova, ali zakaj ne i dreknuti, sterati nekoga nekamo i biti prost ko šlapa, klompa, štogod već.

Kajaznam, vjerujem da svi mi možemo biti i jedno i drugo, ali biramo koji dio sebe pokazujemo prema van.
E sad, zakaj se netko izvrne kao čarapa, kad treba, a i kad ne treba, a netko drugi od muke zabije nokte u dlanove i broji do 10 ponavljajući "nemoj reagirati, pusti", svatko od nas zna zakaj.
Mogu samo pretpostavljati, pa i biti u pravu ili totalno fulati…

Jednom mi je moje muško reklo da skratim jezik jer nikad ne mogu biti sigurna da li će netko zaboraviti da sam žensko i zveknuti me.
Je, naučila sam, sva sreća ne na teži način - pravovremeni odabir reakcije prevenira eventualne probleme jer ne trebam baš uvijek isplaziti jezik koji me svrbi.

Ovdje je sve nekako drugačiji.
I lakše, ali i teže.
Lakše jer kao mali smo virtualni čovječuljci, a teže jer nema ni tona ni glasa.

Ali…

Kaj ako ne skužimo kad prijeđemo crtu nečijeg strpljenja, on ili ona nervozno već lupka nogama ispod stola, škrguće i njurga, a mi ni ne primijetio to jer ne vidimo i ne čujemo, osim napisanih riječi koje mogu zvučati ovisno kako ih pročitamo.
Možda i i kako pročitano možemo shvatiti.

Uostalom, puno puta u svađama riječi su samo trigger, push button za tko zna kaj, obično ono začahureno negdje u nama pa izleti van kao balonček od sapunice..

Zato su svađe dobre.
Shortcut upoznavanja, svidjelo se to kome ili ne.
Ovisno tko je na kojoj strani... :)

Cucak digne nogu uz drvo ili zapiša gume.
Možda zadnjim nogama i pogrebe po zemlji ili travi, umjesto da spusti vodu i ode.
A neki muškarci?
Vani….
Ne dižu nogu već se samo popišaju.
Uza zid. Iza auta. Uz drvo.
U pola bijelog dana.
I ne smetaju im ni prolaznici.
A na faci čisti zen.
Bravo na takvoj samouvjerenost.
Praktičnosti.
Respekt!

Kak bi bilo da mi, kad nas stisne, dignemo kiklju, skinemo gaćice i čučnemo?
Negdje usput.
U centru grada.
I brojimo mrave po podu.
Razmišljamo kaj bumo kuhale za sutra.

Ako mogu muškarci, možemo i mi, kaj ne?
Emancipacija u praktičnom djelovanju.

A ne, mi trpimo, cupkamo na mjestu, stišćemo bedra prekriženim nogama, isprobavamo koliko možemo izdržati.
Baš smo bedaste.
I nepotrebno beskrajno zahvalne kad dođemo doma....

Vjernicima, onim bespogovornim, lakše je u životu.
Prihvate sve. Tako, jer drugačije nisu naučili.
Ili inercijom, možda i svjesnim odabirom jer im je jednostavnije.

Vjera, nebožjeg oblika, potrebna je svima.
Kao hrana. Svakodnevna.
Kao premosnica od danas do sutra ili od nevolje do nevolje, kao duhovni, i ne samo to, placebo.

Vjerovati u nešto, oblik je i poniznog očekivanja.
Ali kad postane samo sebi svrha, ništa više od toga, postaje i ostaje samo opravdanje za lijenost.
I za ogorčenosti kao posljedicu.

Svima vama koji vjerujete sebi i drugima, a dlanovi su vam čisti i rašireni kao ruka u prijateljskom pozdravu, vjerujete i djelujete, sretan vam Uskrs!

...i kaj bi mogli od maca naučiti?




Oooo, puno toga :)

Mačke, ljudi ili vole ili ne vole.
Znam i one koji ih se boje.
Opravdanje straha, jedno od - kad me pogleda, ne znam kaj misli i čini mi se da mi bude skočila u facu.
Imala sam priliku vidjeti taj strah i u očima i u paničnom glasu, a bome i u zatvorenim vratima, da mica maca slučajno ne uđe i ne pošmuca se oko nogu :)
Jer mačke su u stvari velike, jaaaako velike zvijeri, a mi koji ih volimo to, u stvari, ne kužimo :))

S macama uvijek znaš na čemu si, nema fejkanja, figa u džepu, muljanja, a ni dvosmislenosti.
Ili te bude prihvatila, ali nikad ravnopravno, to moramo biti svjesni, uvijek ćemo biti podanički stepenicu niže, ili će nam odmah dati do znanja da joj ne trebamo.
Da, upravo to. Ignor u najboljoj varijanti ili onoj lošijoj - artistička rezbarija na našoj ruci, s ugrizom ako joj je baš loš dan i idemo joj na živce upornim i ne potrebnim mijaukanjem u pokušaju sprijateljevanja.
Ali ako skuži da smo joj interesantni (čitaj: korisni) e tu počinje drugi dio njene priče na temu - kako zaboraviti tvrdoglavost i prgavost i postati nježno dražesno biće.

To bi i mi ljudi trebali naučiti - kako uvući kandže, pa i odrolani jezik koji pobire prašinu po podu jer isplativiji je.
Uostalom, mačja prilagodljivost je pokazatelj kako iskoristiti trenutnu situaciju, kratkoročno ili dugoročno, za vlastito dupe.
Egoizam, da i ne. Kako kad i prema kome.
Nema niš loše u tome...

Mačka je uvjerljiva - sluša nas, slijedi naše korake i riječi, ali to je perfidna varka jer sve će to napraviti samo da nas ili pridobije na svoju stranu i iskoristi po potrebi, sutra, idući tjedan ili krajem godine.
Ili joj trenutno tako paše, iz njoj znanih razloga.

Kažu da su svojeglave i prefrigane.
Pa to može biti i vrlina, ne nužno samo mana.
I mi koga ne volimo, uvijek ćemo isčeprkati njegovu manu, rujući koliko treba, valjda kao alibi za jednosmjerni odnos, puno puta drugoj strani, uz najbolju volju i u dobroj namjeri, nerazumljiv
I ne bih rekla da je riječ samo o svojeglavosti, možda je bolja riječ samodostatnost.
Da, mace mogu satima biti same, u zen fazi i pritom guštati. Baš guštati.
Njima nitko nužno ne treba kao dodatna vrijednost, ali savršeno mogu koegzistirati, u dvoje, troje, pa i s nama ljudima.
Mi baš i nismo takvi, obično počnemo cijeniti samoću tek kad postanemo svjesni prebukiranost osobnog prostora, a zlokobnu tišinu zamijeni ugodna koja nam je tada potrebna.
I paše.

Od onih sam koja mačke voli baš zbog toga, kakve su - cijenim njihovu neovisnost i ljubav koju mi uz to pružaju.
Nepotkupljivu.
A takva bi trebala i inače biti.
Na dvije i na četiri noge, kaj ne?



Meeeow :)

Čarobni brijeg Link

...kad vidim pun mjesec, sjetim te se, kako si me zvao
Nemir punog Mjeseca :)

I fališ, baš mi fališ, Medo...