...

danas, dok sam ucio samper i jos neke wannabe filozofe, teoreticare, povucen njihovim razmisljanjima, skicama i idejama (ili dosadom vjerojatnije) odlucio sam skrabati malo po papiru...
rezultat su bile linije, gluposti, pa jos malo linija, pa jos malo gluposti...
na kraju sam zavrsio i pogledao...labirint...jedan veliki labirint...
i tako , danasnja izjava dana....
 
"when i was little, i used to draw labyrinths for fun...now when i'm older i can't get used to living in one..."
sve me boli...mislim da mi tijelo govori da je vrijeme da malo i ozbiljno usporim...a ne zelim, necu...dok ide ide, kad nece ic, postat cu onaj koji je pricao, pricao o svemu sto je bio, htio biti, mogo biti, a realno je samo jos jedna osoba s potonulim brodovima...
u zadnje vrijeme cesto mastam o zivotu negjde vani...koliko god me to mozda i veseli, toliko mi je i zalosna cinjenica neke alienizacije...odlazak na posao, ista podzemna, isti svirac u podzemnoj, ista playlista na ipodu, ista razmisljanja dok gledas ljude po tramu...posao, 8,9,10 sati...povratak "doma" i kuhanje vecere, krepavanje u samoci i trazenje sugovornika u nepoznatim bicima, koja su slicna meni...
ne znam, samoca ponekad odgovara, a ponekad ubija...
 
cijelo vrijeme si mozgam scenu i jednog filma...necijom igrom zavrsis na poslu negjde gjde ne poznajes nikog, nemas nikog, doslovno si englishman in new york i lomis se...
povucen u sebe, prepusten svojim mislima, sjecanjima, zeljama...
u jednom trenutku vidis poznato lice i sve se instatno promjeni...samo cinjenica da imas s nekim za pricati, netko tko ce slusati, kog ces ti slusati i s kim ces gledati...
ljubav je divna...divno je kad se dogodi, jadno kad prestane, al kak drugacije bi moglo bit...za svako dobro, neko zlo...
 
razmisljao sam neki dan, prva prava ljubav je bila nevina, cista, neiskvarena...mogu sad bacati neku glupu asocijaciju na nesto bijelo, besprijekorno, tipa svima draga bijela golubica, zec, il neko drugo fizicko bice...bljak...
uglavnom, sto dalje ides, sto vise spoznas, vidis, saznas, razvijes se u neku "kompletniju" osobu, shvatis da se tako nesto vise nikad nece dogoditi...
kad prodes u taj "svijet odraslih", shvatis i dozivis hrpu robinson iskustava, sto od prijatelja, sto na vlastitoj kozi i pocnes gledati drugacije na to...
barem ja gledam drugacije na to...nema vise opustanje, nema ga nikad...kad se opustis, najebes...
"odrasli" kalkuliraju, imaju cijele rasporede i tablice koje konzumiraju dok su na slobodi il u vezi...za sve postoji pravilo, iznimka,...jedno, dva, tri...samo okreni stranicu 534 i potrazi pod PXD345...
cudno, cudno...point being, ne vidim zasto bi bio s nekim zbog nekih interesa, umjesto da budem s nekim tko ce me usreciti...
 
sad sam se sjetio jedne rasprave s foruma najdrazeg indexa...da li nasu vezu odreduje nas socijalni status...u prisustvu svih sponzorusa pomislio sam da da nekima, meni ne...
nakon malo duzeg razmisljanja dosao sam do konkluzije da bajke ne postoje, po postoji ona prica gdje streber na kraju zavrsi s kraljicom maturalne vecere il gjde ugly betty postane miss universa i jedna i jedina ljubav brad pitta ili nekog drugog ljepotana...
ljudi s kojima se krecemo, s kojima se druzimo i s kojima suradujemo, ciji zivotni stil mozemo pratiti i koji mogu pratiti nas ce nam bit ljubavi...
dobrooo, dosta bi bilo....
laku noc filipe...
 

ovo postaje ocaj pisanja...ako se to moze tako nazvati...
nemam ideja, sve jedno te iste...stare i mutave...
 
zapravo ko danasnji post bi komotno mogo stavit
"procitaj dan prije..."
 
laku nooooooooc...
 

jad, bijeda i dosada...
i da , dosadaaaaaa....
 

"Here I go out to see again the sunshine fills my hair and dreams hang in the air Gulls in the sky and in my blue eyes you know it feels unfair there's magic everywhere Look at me standing here on my own again up straight in the sunshine No need to run and hide it's a wonderful, wonderful life No need to laugh and cry it's a wonderful, wonderful life Sun in your eyes the heat is in your hair they seem to hate you because you're there and I need a friend Oh, I need a friend to make me happy not stand here on my own Look at me standing here on my own again up straight in the sunshine No need to run and hide it's a wonderful, wonderful life No need to laugh and cry it's a wonderful, wonderful life I need a friend oh, I need friend to make me happy not so alone....... Look at me here here on my own again up straight in the sunshine No need to run and hide it's a wonderful, wonderful life No need to laugh and cry it's a wonderful, wonderful life No need to run and hide it's a wonderful, wonderful life No need to run and hide it's a wonderful, wonderful life wonderful life, wonderful life"
 
da, da, da...danasnja pjesmica...
 
na sto mi je prosao danasnji dan...?
1. sud...krasna li je ova drzava...sve tako perfektno, besprijekorno, BRZO funkcionira...stvarno, naci rupu u zakonu i koristit to dok se moze...
a kad je zakrpaju, naci novu i here we go again...
 
2. rucak, ili nesto slicno tome...klasika, 2x tuna, 1x sir 250g, 1x ab kultura 0.5
 
3. ah, famozni job interview...prijavim se za nesto sto bi trebalo bit vezano u fitness, teretanu, sport...moja vizija je bila, objasnjavati cu ljudima malo teretanicu, vjezbe snage, aerobne i slicno...idealan poslic dok ne dobijem tu glupu diplomu...navodno radno vrijeme po odabiru, di ces bolje...mogu radit i ucit za ta 2 ispita...
ali, kako biva...ako se nesto cini predobro, vjerojatno nije istina...
na kraju sam zavrsio na nekoj wannabe edukaciji za herbalife...
ma prestrasnooo, nakon 5 minuta prezentacija, glavna sekta akterica izjavi da imaju shake koji moze totalno zamjenit obrok??onak, majkoooooo draga mila...nemres prodavati nesto o cem nemas pojma...
ajmo prodavati muda pod bubrege...
kratko i jasno, zao mi je sto sam vrijeme potrosio na to...mogo sam doma ucit svoju uber coool teoriju arhitekture...
4. rucak broj 2, 250g sira i burek od sira...
5. teretana, cucanj, trbusnjaci i sve klasicne gluposti...dragi kompanjoni me na cjedilu ostavili...bio sam sam...
6. vecera 1 , grozdani secer i sir 250g...
7. spremanje rucnika...nikad nisam mislio da to moze tolko vremena uzeti...izvadi i masine, stavi u susilicu, izvadi iz susilice, slozi, stavi u ormar...sad je barem sve nice, clean & tidy...
8. vecera 2, 600g piletine...whuuu huuuuuuuuu, znam peci meso ...cak je bilo jestivoooo, napredak se vidi...
9.net, forumi, blogovi, gluposti...
youtube...carry me away...
 
zivot cine ovi trenuci...citao sam bio, muski ako ude u kuhinju i vidi zadnji komad torte, on ce je bez griznje savjesti pojesti...ista spika bi bila i ako je torta zena...ako bude obostrano, pojebat ce je bez griznje savjesti...
zene kao nisu takve...one vazu, racunaju, kalkuliraju...
smjesni su mi ti clanci...pisu, a ne shvacaju da sve varira od osobe do osobe...
koja je poanta toga, mozda da i poticu samo to...
 
a tko ce znati...
green mile na tv1000...
vrijeme je...nooooc budaloooo...
 
 

hmmmmm, jel to doso apgrejd na weblog da sad mogu birati i fontove i sve ili moja mozzila to nije podrzavala, a explorer podrzava??...
coool...
 
"Hello there the angel from my nightmareThe shadow in backround of the morgueThe unsespecting victim of darkness in the valleyWe can live like Jack and Sally if we wantWhere you can always find meAnd we'll have Halloween on ChristmasAnd in the night we'll wish this never ends We'll wish this never endWhere are you and I'm so sorryI cannot sleep I cannot dream tonightI need somebody and alwaysThis sick strange darkness comes creeping on so haunting everytimeAnd as I stared I counted the webs from all the spiderscatching things and eating their insidesLike indecision to call youAnd hear your voice of treasonWill you come home and stop this pain tonightstop this pain tonightDon't waste your time on me your already the voice inside my headI miss you miss you"
 
zelim zivjeti na plazi, u semperovskoj kolibi, chillat, budit se na toplom pijesku i plivati u uvali ala the beach, plava laguna il slicno...
shvatio sam neke stvari i odlucio da cu se vise smijati...probati vise pruzit ljudima i cijenit stvari koje sam uzimao zdravo za gotovo...
tu smo gdje jesmo, imamo jedni druge, valjda, a i ako nemamo, imamo hrpu drugih stvari koje mogu izmamit osmijeh i srecu...
 
"Beauty is a curse on the world"
jel ovaj citat iz bolesnog nip tuck-a ima smisla??100 ljudi, 100 cudi, sto je meni lijepo, mozda nije i tebi...
ma cudno...
idemo dalje na dekonstruktivizam...
 
over & out...

iz jedene poruke:

"ej, ej...

ma zivot je nekak full cudan u zadnje vrijeme...
neki glupi osjecaj prolaznosti...

umro mi je od frenda tata...danas sam bio na tom sprovodu...i kad samo zbrojim da je onak , covjek ko moj stari, plus minus...

i onda mi stara dode da je deda pri kraju...tj. covjeku su zbog gangrene odrezali jednu nogu i sad mu je ova druga u komi i sutra bi trebao ic s starom u varazdin jer ce zvati hitnu da ga prebace u bolnicu obzirom da se totalno poceo gubit (ta jedna noga mu je full crna, valjda se prosirilo, urinira krv po krevetu i tak neke cudne stvari...)

uglavnom, kad sve pogledam, vidim onda sebe, imam 25 godina i jos nisam taj jebeni faks sredio...imam jos 2 ispita, nemrem vise to gledati i samo sam zivcaniji iz dana u dan...

razbio sam notebook jucer, jer sam poludio i kresnuo ga sakom...
nisam mogo nacrtat ono sto sam htio, kak sam htio...
sad sam izgubio i sve slike koje sam skupljao zadnjih 7, 8 godina zivota...

i onak, sve odlazi u k...
i onda se pitam, ko ce te pamtit ikad kad te vise nece bit...
mislim, ovom covjeku danas na sprovodu je bilo puno ljudi i gledam prijatelja i njegovu mladu sestru...stoje tamo, ona place "tatica, tata..." , on sav u k...
bas nekak sugavo...
ne volim te jebene sprovode, a onda kad samo razmislim da sam bio na samo jednom od mojih, sve se mogu samo pitat sto tek slijedi...

mislim, jasno mi je da ljudi odlaze i starost i sve...
samo mi je sve to tak nekak tuzno...mislim, pa covjek je prakticki bio mlad....

i kaj onda imas od tog sugavog zivota...nis, radis ko konj da bi nesto postigo i na kraju nemas nis od toga... cijelo vrijeme valjda ciljas na neki trenutak kad ces moci uzivati u plodovima svoga rada i sto ako taj trenutak nikad ne dode...?

ima jedna pricica iz carpe diema... obican mali ribar u nekom selu i megalomanski direktor...
i sad direktor bude oduseljen kako ribar lovi ribu i pita ga zasto ne prosiri djelatnost, kupi vise brodova, zaposli jos ljudi, uglavnom napravi ozbiljan posao od toga sto radi posto je dobar u tome...
na to pitanje odgovor je bio sto nakon toga?
i direktor odgovori, nakon toga se mozes povuci negjde u uzivati u svojem miru, lovit ribu za gust i jednostavno uzivati u svakom danu...
i kao konkluzija, ovaj ga pogleda i kaze, pa to upravo sad i radim...

prekratak je ovaj zivot nekak...
da ih imas 3 opet bi bili prekrattki, nemres sve stici, 1000000 stvari koje zelis, a nemres to stici...

gledao sam i film s nickelsonom i freemanom ; imas petlju....ne znam kak je to na eng...
uglavnom dvojica ljudi na samrti, jedan bogati , drugi mehanicar...upoznaju se u bolnickoj sobi i onda odluce prije kraja napravit odreden broj stvari da upoznaju svijet...

ma dobroooo, nebitno...puno sam rekao, a nisam nista rekao..."


i nesto sto nije iz jedne poruke, nego iz jedne pjesmice:

"Možda nismo smjeli
Biti sretni,
Da dogodi nam se sve što dogodilo nam se.
Možda nismo htjeli
Biti tako sjetni,
Imali smo sve.
Možda nismo znali
Da nas suzama tješi
Mjesec koji nam se
Gore visoko smiješi.

Nemirna je večer,
Put je dug,
Zašto nismo čekali da se jutro probudi.
Kad u daljini vidim
Bijela svjetla koja
Dolaze u nas.
I sada znam zašto
Nas suzama tješi
Mjesec koji nam se
Gore visoko smiješi.

Zaspala, zadnji put,
Gore među zvijezdama,
Osjećam da putujem,
Na mjesto snova.
Lijepo je sanjati,
Nikada se bojati,
Lijepo je voljeti,
Na mjestu snova.

Kada želiš znati
Koga gledam,
Samo oči zaklopi, sve ću ti pokazati.
Kada napuste te svi,
Samo oči zaklopi,
Dolazim ti ja.
Kada želiš znati
Tko te suzama tješi,
Znaj da te netko čuva
I uvijek se smiješi. "

koja propast...
bas za k..... sve...od faksa, do ispita, sporta, hobija, zabave, ma jebem ti sve...

bas bi razbio nesto i izmorio se da nemam vise snage ni razmisljati...

glup dan, glup, glup, glup...
da barem samo spavam...

ajme vidi 2-jki...

nista ne ucim...dan sam proveo u krevetu...tamo se nekak sigurno osjecam, sigurno i smireno...

danas sam uocio jedno drvo...hodao sam pored njega 8 godina svoje osnovne skole, 4 godine srednje i nikad nisam toliko o njemu razmisljao...
stoji nasred puta, ljudi prolaze oko njega i iako smeta, nitko ga nije maknuo sve ove godine...
moglo bi se reci da je jedan od simbola na putu do skole...

zeljka ce vjerojatno dobit novi posao, sva je sretna, a ja se pitam kad cu ja tako nesto? da li sam mozda trebao upisati neki free 4 all faks, provest 4 godine u nekom lezernijem okruzenju, naviknut se na neki normalan zivot...

htio bih fotkati, htio bih radit kreativne stvari, htio bih stvarati nesto i radit nesto korisno...

htio bih, al ne radim to...
da li to znaci da ipak to ne zelim toliko?

...

kako vrijeme leti...vec 20.eti...

kisa vani, dan za lezati u krevetu...
neki cudni osjecaj me shora, kombinacije nervoze i srece...

cudno uglavnom...

zasto neki ljudi govore deda, a neki dida?
a nitko ne govori djed...to mi je duze vrijeme bilo cudno, kad sam s poznanicima kazem deda, kad sam s nekim sluzbenijim ljudima kazem djed i nakon toga se si prevrtim film i pitam why so serious?

cisto jedna mala digresija...stara je u varazdinu, deda opet ima problema...opet, stalno...tuzno mi je to starost...
"nije jeo vec 4 dana, lezi u krevetu, spava, noga ga boli i ne zeli ic u bolnicu jer zeli umrijeti s jednom nogom...", njezine rijeci danas...
na sekundu sam stao, razmisljao malo, shvatio koliko je sve to prolazno...

ne smatram se nekom emotivnom osobom, ili tocnije osobom koja ce okolini dati do znanja u kakvom je stanju, ali te mamine rijeci su me rastuzile...

osoba koja me nekad ucili o kumulusima, cirusima, planetama u suncevom sistemu, razlomcima putem grozda sad lezi polumrtva na krevetu i realno ima valjda samo par ljudi koji ce jednom, nakon tog neizbjenog dogadaja, iskreno plakati i tugovati...
ostali ce doci na sprovod, bit tamo, prihvatit to kao neki proces, stajati i gledati ljude oko sebe i pitat se tko je sljedeci...

na kraju krajeva, samoca, sam si se rodio i sam umires...

zao mi je sto me nikad nije vidio kako igram kosarku, jednom je izrazio tu zelju, a ja sam tipicni odgovorio "pa smislit cemo nesto..."

za kraj impresija iz djetinjstva koje se jedva sjecam...trnsko ima taj jedan centralni dio, mali trg, koji je orginalno bio zamisljen za komunikaciju njegovih stanovnika i sadrzavao brojne sadrzaje; ducane, male kioske, kafice,...
danas na tom mjestu stoji neki kiosk vjesnika ili slicnog vlasnika...

bio sam dijete, 86., 87.,88., iskreno ni sam vise ne znam...
sto smo tamo radili pojma nemam, jedina impresija koja stoji je krigla od pola litre pive koju je deda narucio dok smo tamo sjedili...
znam da mi u tom trenutku uopce nije bilo jasno, zasto moram tu biti kad bi se rade doma igrao, zasto on sad to mora piti i zasto moramo sjediti na terasi tog kafica/kioska...
sjecam se kako je rukom lagano dignuo kriglu, uzeo onaj prvi gutljaj s nekim znalackim iskustvom...asocijacija sad je neki barokni portret starca, nesto ala velazques samo u eksterijeri, sa vise svijetla...

i tako, ovaj danasnji dan, kisa, neka samoca i prolaznost...tmurno, mutno i na kraju ostanes sam, sam s svojim impresijama, idejama, ciljevima i zeljama...

sad vec pisem gluposti, tako da ide log off...

i tako, izmozden nakon treninga sjedio na toj znojnoj tatami podlozi i odjednom se promjenila stvar na radiju...

"When I was young, it seemed that life was so wonderful,
a miracle, oh it was beautiful, magical.

And all the birds in the trees, well they'd be singing so happily,
oh joyfully, oh playfully watching me.

But then they sent me away to teach me how to be sensible,
logical, oh responsible, practical.
And then they showed me a world where I could be so dependable,
oh clinical, oh intellectual, cynical."

na trenutak sam zaboravio na sve i vratio se u taj jedan dan, jedan trenutak...
i da, ide jos jedna retrospektivna pricica...
bio sam dijete; 16, 17 godina, imao sam svoju zutu majicu...
sjecam se tog kao da je bilo jucer...
vracao sam se iz skole, petak, pred praznike...
nemoguce je u potpunosti opisati osjecaj srece koji sam imao...
praznici, sloboda, kos, lijepo vrijeme, jednostavnost, sad kad pomislim, realno tada nisam imao nikakvnih problema...

hodao sam niz ulicu kao 1000 puta do tada i odjednom je poceo pljusak...
shvatio sam da nema smisla trcati, nego sam se jednostavno prepustio...
promatrao sam kako kapljice kise padaju i ruse sve novoizrasle latice neke biljke ispred zgrada...
u tom graficki tmurnom trenutku, latice su bile onaj svijetli dio, kontrast mokrom i tamnom asfaltu na koji su padale, onaj goticko slikarski element koji bi iskakao iz cijele pozadine i zapravo bio najbitniji...

i onda kad jos tom vizualnom prizoru dodam malo audio-mirisnih efekata, kao zvuk pravog proljetnog pljuska i specificni "proljetni miris" cvijeca nakon kise, ne znam, osjecao sam se sretnim...

mozda cudno, ali ima tih trenutka u zivotu, kad me najmanja, nekom nezamjetna stvar opusti, usreci i dovede to onog "da, ja sam tu, sretan sam sto sam tu i tu je tako lijepo..."

znaci tako;
"When I was young, it seemed that life was so wonderful,
a miracle, oh it was beautiful, magical....
Won't you please, please tell me what we've learned
I know it sounds absurd..."

tko zna, mozda, zapravo ne mozda, sigurno, za 10 godina cu citati ovo i shvatiti da sve sto sad smataram bitnim je nebitno...

panta rei...

ako vec nije napisano, can't recall really...

jebenko part 4, take 2...go...

"I don't know what to say really.
Three minutes
to the biggest battle of our professional lives
all comes down to today.
Either
we heal
as a team
or we are going to crumble.
Inch by inch
play by play
till we're finished.
We are in hell right now, gentlemen
believe me
and
we can stay here
and get the shit kicked out of us
or
we can fight our way
back into the light.
We can climb out of hell.
One inch, at a time.

Now I can't do it for you.
I'm too old.
I look around and I see these young faces
and I think
I mean
I made every wrong choice a middle age man could make.
I uh....
I pissed away all my money
believe it or not.
I chased off
anyone who has ever loved me.
And lately,
I can't even stand the face I see in the mirror.

You know when you get old in life
things get taken from you.
That's, that's part of life.
But,
you only learn that when you start losing stuff.
You find out that life is just a game of inches.
So is football.
Because in either game
life or football
the margin for error is so small.
I mean
one half step too late or to early
you don't quite make it.
One half second too slow or too fast
and you don't quite catch it.
The inches we need are everywhere around us.
They are in ever break of the game
every minute, every second.

On this team, we fight for that inch
On this team, we tear ourselves, and everyone around us
to pieces for that inch.
We CLAW with our finger nails for that inch.
Cause we know
when we add up all those inches
that's going to make the fucking difference
between WINNING and LOSING
between LIVING and DYING.

I'll tell you this
in any fight
it is the guy who is willing to die
who is going to win that inch.
And I know
if I am going to have any life anymore
it is because, I am still willing to fight, and die for that inch
because that is what LIVING is.
The six inches in front of your face.

Now I can't make you do it.
You gotta look at the guy next to you.
Look into his eyes.
Now I think you are going to see a guy who will go that inch with you.
You are going to see a guy
who will sacrifice himself for this team
because he knows when it comes down to it,
you are gonna do the same thing for him.

That's a team, gentlemen
and either we heal now, as a team,
or we will die as individuals.
That's football guys.
That's all it is.
Now, whattaya gonna do?"

"When the outside temperature rises
And the meaning is oh so clear
One thousand and one yellow daffodils
Begin to dance in front of you - oh dear
Are they trying to tell you something?
You're missing that one final screw
You're simply not in the pink my dear
To be honest you haven't got a clue
I'm going slightly mad
I'm going slightly mad
It finally happened - happened
It finally happened - ooh oh
It finally happened - I'm slightly mad
Oh dear!
I'm one card short of a full deck
I'm not quite the shilling
One wave short of a shipwreck
I'm not at my usual top billing
I'm coming down with a fever
I'm really out to sea
This kettle is boiling over
I think I'm a banana tree
Oh dear, I'm going slightly mad
I'm going slightly mad
It finally happened, happened
It finally happened uh huh
It finally happened I'm slightly mad - oh dear!
I'm knitting with only one needle
Unravelling fast its true
I'm driving only three wheels these days
But my dear how about you?
I'm going slightly mad
I'm going slightly mad
It finally happened
It finally happened oh yes
It finally happened
I'm slightly mad!
Just very slightly mad!
And there you have it! "

bas mi je cool pisati ovo 2010...nekak opasno zvuci, 2010, 2010, 2010...
moram samo imat na pameti da je 2010. kad cu prijavnice ispunjavati...

there it is, jos 10 komada...od tih 10, 3 ce me slomit, a ovih 7 bi se dalo poslozit...

sve naopacke, spavam dugo, zujim dugo u noc...

snijeg je opet pao...skoro pa da sam zaboravio koji mi to spokoj pruza...

bjezim od obaveza, strah me emocionalne odgovornosti, dane bi mogao provest u krevetu...

gledajuci taj cudni zbunikani strop i forme koje pronalazim na njegovoj teksturi...
totalno atipicno, iako ga sveku noc gledam, proucavam, svaki dan vidim nesto drugo, nemam pravila, nema zakonitosti, cisti kaos...

mozda kaos i je dobar...

blue dancers...da li mu je balerina bila stvarno neka fantazija koju nikad nije uspio dostici ili je on bio cista dusa, i jednostavno to gledao s neke totalno aseksualne strane...
"one su savrsene, toliko jednostavne, a toliko slozene i lijepe, ciste, nevine,..."
hmmm, nikad nisam imao fetis na balerine, zapravo, nisam ih nikad tako ni zamisljao...a sad kad prevrtim film, mislim, nije da sam bio na baletu, al scene iz filmova su valjda realno napravljene i poprilicno mogle docarati kako one izgledaju...
cistoca, linije, crno na bijelo, zanimljiv koncept minimalizma...

hmmmmmm i sad se opet posvetiti hmmm predromanici, gotici, romanici...

zakljucio sam da bi jednog dana zelio posjedovati neki elitni komad umjetnine...nakon tog sam krenuo malo razmisljati i stvorila su se pitanja...

koji je smisao toga da posjedujem orginal? danas ovako i onako se moze dobit kopija koje je jednaka kao i orginal...zasto bi laiku poput mene ista znacilo to da imam nesto sto realno nikad ne bi mogao ni dokazati da je orginal...
zbunilo me to malo...

kako bilo da bilo, htio bih si priustiti jednu slikicu...

"I don't know what to say really. Three minutes till the biggest battle of our professional lives. It all comes down to today. Now either we heal as a team, or we're gonna crumble. Inch by inch, play by play, till we're finished. We're in hell right now, gentlemen. Believe me. And we can stay here, get the shit kicked out of us, or we can fight our way back into the light. We can climb out of hell. One inch at a time.

Now I can't do it for you. I'm too old. I look around, I see these young faces, and I think... I mean I've made every wrong choice a middle-aged man can make. I pissed away all my money, believe it or not. I chased off anyone who's ever loved me, and lately, I can't even stand the face I see in the mirror. You know when you get old in life, things get taken from you. That's part of life. But you only learn that when you start losing stuff. You find out life's this game of inches. And so is football. Because in either game, life or football, the margin for error is so small. I mean... one half a step too late or too early and you don't quite make it. One half second too slow too fast, you don't quite catch it. The inches we need are everywhere around us. They are in every break of the game, every minute, every second. On this team, we fight for that inch. On this team, we tear ourselves and everyone else around us to pieces for that inch. We claw with our fingernails for that inch. Because we know when we add up all those inches, that's gonna make the fucking difference between winning and losing! Between living and dying! I'll tell you this - in any fight, its the guy whose willing to die who's gonna win that inch. And I know if I'm going to have any life anymore, it's because I'm still willing to fight and die for that inch. Because that's what living is! The 6 inches in front of your face...

Now I can't make you do it. You've got to look at the guy next to you, look into his eyes. Now I think you're gonna see a guy who will go that inch with you. You're gonna see a guy who will sacrifice himself for this team, because he knows when it comes down to it, you're gonna do the same for him.

That's a team, gentlemen. And either we heal, now, as a team, or we will die, as individuals. That's football, guys. That's all it is. Now, what are you going to do? "

zadnji dan...
zadnji dan...
zadnji dan...

nisam zahtjevan, al samo se nadam da ce iduca godina bit barem za 1000x bolja od ove...

da ce se sve popraviti, da vec doci netko metaforicko svijetlo...

mislim da bi me jos jedna 2009. ubila...

prespavao sam sve, nisam stigo u teretenu, grlo me boli, nemrem govorit i jebeno mi je toplo/hladno...
divotica...

uglavnom, zadnji log 2009. je unesen...