Gotovo.

...Armani...

Ovo je party-anerica...

Medicina napreduje...umjetni kukovi su sve bolji...dodas jos dobru kombinaciju lijekova za tlak i evo provoda...

Enjoy... (moje jutro je definitivno uljepsala :-))

https://www.youtube.com/watch?v=oKre-_D3lGA&feature=youtu.be

Prilicno zanimljiv dan jucer...

Prvi dan na novom poslu - cisto upoznavanje s opremom na nekoliko sati...

Upoznavanje s curom s kojom sam vec 2 tjedna u kontaktu preko viber-a...

Ugodna vecera i druzenje u Skalinadi...

Nazalost ''malecka'' nije tako dobro podnijela bocu izvrsne Cuj malvazije pa sam izvisio za ista vise od poljupca za laku noc...

No nije to tema bloga...dobro, djelomicno ce biti...

Zaustavili su nas u gradu nakon sto sam stao na Zabici kupiti doticnoj vodu i zvakace...

Neumoljivo je inzistirao na alkotestu iako sam mu priznao dvije case vina opravdavajuci ih prvom zajednickom vecerom koju smo imali netom prije...

Jako los dojam ovaj auto ostavlja na sve sluzbene osobe.
Do mjere da su potrebni doslovno nadljudski napori sarmiranja i izvlacenja imena njihovih kolega a mojih poznanika da bi se eventualno ''izvukao'' od kazne...

A pitanje ''da li je gospodicna'' punoljetna bi vrlo vjerojatno bilo shvaceno kao losa provokacija da sam bio u malo zavidnijem polozaju u tim trenutcima (citaj: trijezan)

No nakon sto je pokazalo 0.6 iako sam se osjecao i dosta preko te cifre, nastupilo je olaksanje i na mojem i na njegovom licu...

Izvukao sam se.
I pristojno zahvalio.

Ne, ne vozim brzo iako imam ergelicu ispod haube za to.
Posebno kada imam i suputnike...
Da ne spominjem i alkohol...

Ali stvarno je magnet...
I dosta je velika cijena zamjecenosti...posebno kada negdje kiksas...

Zasto?
Jer skupo izgleda i odaje dojam da ga vozi netko kome nije problem pljunuti par tisuca kuna za kaznu...

Nije fer.

Veca sranja na cesti rade debili (kakav sam ne tako davno bio) u nabrijanim jurilicama...

Ali dobro...

Izvukao sam se.

Bez sexa.

Ali i bez kazne.

1:1

Nemam sta njurgat.

A sad u nocnu...da vidimo kako izgleda vecer u call centru taxi sluzbe...

Citamo se u 6 ujutro...

Ben je ususkan a ja krecem pod tus...

Ugodnu Vam vecer zelim Iskricari i Iskricarke...

Stay well.

H.

Edit: Misao koja je osvanula pod tusem - da li se ''svijet'' unatoc zeljama pojedinca uvijek trudi zadrzati ga u okvirima njegovog ''statusa''?
Jer nije stvar u velikim troskovima odrzavanja skupljih automobila, jahti ili slicno...da se sve to i sa nekim prosjecnim primanjima ako ste slobodan muskarac/zena i pametno se ''rasporedite'' i napravite planove...
Vec jednostavno - u ocima drugih ''tebi to ne pripada''.
Ma koliko god da si ''iznutra'' mozda velika osoba prepuna mogucnosti...ili borac...

Danas u 5 ''uhodavanje'' tjs upoznavanje s okruzenjem...

Dispecerski centar jedne privatne Taxi tvrtke u Rijeci.
Opis posla - sve vezano uz kompjutere i centralu...
Tri smjene - prva x 2, druga x 2, treca x 2 pa dva dana slobodan...

Placa prosjecna i redovna...

Trenutno me najvise zanimaju lose strane posto mi se sve ostalo svidjelo...ali to ce se vidjeti tek kroz nekoliko dana...

Iskreno? Ma prihvatio bih sve jer sam poceo pucati vec doma ovako relativno besposlen...

A mozda bude i dobrih tema za blogove :-)

- Psssssst! Dida spava, budi tiho! Probudit ces ga!

Ok...znaci evo ga...gospon Alzeheimer je opet u posjetu navratio...

- Da baba, spava...vec 4 godine dolje na groblju...

Odgovaram joj samo sebi svojstvenom netakticnoscu koja mi je odavno pribavila epitet ''bezobraznog i grubog''...sta naravno mislim da nisam...vec jednostavno imam tu osobinu da izbacujem odmah sta mi je na pameti...

Gleda me ali ne vidim joj nikakve emocije u ocima.
Mislim upravo sam joj rekao kako joj je muz za kojeg misli da je ziv i kraj nje ustvari mrtav ali ona uopce na to ne reagira...
Nikako.
Niti tugom, niti cudjenjem...
Jednostavno praznog pogleda...

Koliko duboka je demencija mozga u tim slucajevima?

Ima dana kada na bljeskove opet zna biti ona ''stara'' i potpuno svijesna okoline te situacije u kojoj se nalazi...pricati o nekim planovima i ljudima koje nije dugo vidjela...a opet...ima i danasnjih...

Kada je jednostavno nema...

Osjeca li u tim trenutcima uopce?

Tugu?

Srecu?

Nadu?

Ili jednostavno udje u stanje ''mozgovnog šoka'' kojim se on štiti obavljanjem samo najprimarnijih funkcija?
A ruku na srce - ni u njima se ne iskazuje...posto vec dugo skoro pa ne jede...

I gledas je a nemozes nista...

Apsolutno - NISTA.

Samo cekati dan kada nece vise biti onih ''bljeskova'' stare Ivke...

Cudan je taj zivot ma koliko god mi ulagali u medicinu i produzavanje zivota...

Umjetan...

Jer u prirodi pa vjerojatno bi poput slona odlutala iz krda i nikad se vise vratila...

I mislim da bi bila sretnija nego sada...

Mozda...

Ako se jos sjeca sta znaci taj osjecaj.

:-D

I lijepi dani...

I dobra stvar na radiju...

I epitet ''budalo'' popracen osmijehom...

A da...mijenjam se.
Ocigledno...

Ili je to proljece?

Biti zadovoljan sa samim sobom?
Prihvatiti se?

Neki ljudi to nikada ne postignu ganjajuci ideale postavljene drustvom.

Neki cak i uspiju u svemu zacrtanome i opet se nađu u danu kada shvate koliko vremena su na to izgubili...te pocnu zalitit za izgubljenim godinama...

Zbilja se zivi ''u danu''.

To sam djelomicno shvacao i sa svakom tezom nesrecom koja je bila prozivljena - tri nezgode u kojima je stradala kičma i nebrojene situacije poput sudara ili nocnih izlazaka koji su zavrsavali daleko od planiranog, na granicama smrti...

Ali sve je to potrebno da bi ''naucili''.

I isto tako treba cijeniti svaku takvu ''skolu''

No to je vec pitanje zrelosti...i ili je steknes ili ne.

Kratki poziv i cuje se ''klak'' vratiju zgrade...
Brzim koracima grabim stepenicu po stepenicu...poput lopova...ne trazeci ni prekidac svijetla na hodniku...
Prvi kat...prezime na odskrinutim vratima vec poznato...posve siguran da joj ne pripada kao ni ime kojim je oslovljavam...
Ulazim i ostavljam buku zivotnih problema iza sebe...

Njezan zagrljaj i pusa u obraz...par kurtoaznih recenica koje razmjenjuju davno razdvojeni prijatelji...

Odlazem stvari na ormaricu i odlazim u kupaonu...mirisni rucnik spreman samo za mene me vec ceka...

Felce Azurra!
Kao da je znala...a mozda i je...potrudivsi se da upamti dio prosle komunikacije...

Tjesim se...ne zeleci vjerovati da je bilo slucajno...

Topla voda polako umiruje uskovitlano srce...jer i dalje kao da mi je prvi put...

Brisem se i zagrnut odlazim u sobu...

Njezna muzika i treperenje svijeca...

Sjecanja na jednu drugu traze mjesto u sadasnjosti...ali ne dam im da preuzmu trenutak...

Lijezem kraj nje...varajuci samoga sebe...dajuci prvenstvo fizickom nad emocionalnim...

Dodiri profesionalke.
Bez rijeci.
Bez poljubaca.

Svira po tijelu rukama savrseno prateci skriptu s notama...no nedostaje ona strast koja cini razliku...

Savrseni GFE*
Vrijedna svakog komadica sarenog papira...

Na trenutak se uspjevam slagati da zbilja dozivljava orgazam i cula podivljaju...pratim je...

Glava klone a usne joj ljube mekanu kozu ledja...milujuci savrseno oblikovanu guzu...

Pazi se...i ulaze u sebe...u sredstvo koje joj donosi kruh...

I nesto vise od njega...


Zadihan se rusim na ledja...mrak mi godi...

Jos trenutak i cujem je kako se ustaje...

Uvertira kraju zapocinje...

Kao stranci vracamo sve prema pocetku...oblaceci se svatko na svojoj strani kreveta...

Šutke.

Odlazi u kupaonu dok ostavljam nagradu na jastuku...kako sam nekada nekoj drugoj ostavljao ruze i Mon Cherri cokoladicu...

Pusa na vratima...i smijesak za kraj...

One down, how many others to go for that night?

Buka grada docekuje na izlasku iz zgrade...sve isto...samo ja malo smireniji...
Valjda...

U modusu koji trenutno odgovara...

Hladnom.
Bez emocija.

Animalnom.

Srecom srebrni ljepotan je na istom mjestu gdje sam ga ostavio...
Mami poglede glupavih mulica i jos prizemnijih mulaca koji misle da je to VIP karta za brzinsko ''umakanje''
Ne shvacajuci kolike probleme ce jednog dana u zivotu bas radi toga imati...

''Umakanja''.

Dajem si oduska na autocesti...pustam one iste, zatomljene emocije da izadju kroz otvorene prozore dok gume deru cestu brzinom koja se sada vec kaznjava i zatvorom...

No dokaza nema...kao ni onome sto se desilo nekoliko trenutaka prije...

I sve postaje samo uspomena...

Stvarana da pobrise neke tuzne davno prije...




GFE* - girl friend experience

...kad ionako svakog dana lažete?

U zivotu sam susreo puno ljudi koje jednostavno nisam mogao razumjeti...
Njihovi stavovi, odluke, odnos prema drugim ljudima...ma sve mi je bilo potpuno nejasno...

Gazili bi ih a oni su sutjeli.
Sprdali bi se na njihov racun ponekad i degutantno otvoreno a oni bi se skupa s ''bully-jima'' smijali...

Najlakse mi je uvijek bilo smatrati ih neinteligentnima...posto drugog objasnjenja za sve to nisam imao.


Kazu da ne sudis druge po sebi?
A po kome onda?

Dok si nezreo uzor su ti roditelji, bake, djedovi...eventualno tu i tamo neki blizi prijatelji...
I kako odrastas svi oni polako otpadaju posto pocnes uvidjati njihove greske...

Gdje ostanes?
Sa samim sobom kao idealom.

Sebicno?
Egoisticno?

Pa uistinu malo i je...ali jednostavno nisam nikada bo tip osobe koji bi se mogao ugledati na Majku Terezu, Nelsona Mandelu ili ikoga slicnog...kao sto to cesto biva kod ljudi...

Moji ideali su morali biti zive i bliske osobe...osobe koje poznajem u svim segmentima zivota...njihove up's kao i njihove down's...i tek tada, nakon mnogih promisljanja i analiza postupaka koje su donijeli mozda bih tu i tamo poslusao savjete koje bi mi dali.

Dugo vremena mi je to bio i otac.
Stvarno predugo.
I cesto bih ga branio dok bi ljudi sa strane znali ''u rukavicama'' reci da se pazim jer on nije bas takav kakvim ga vidim...
Ali hebem mu misa - pa otac mi je...valjda :-)
Zajedno smo zbog kolicine vremena koje smo provodili u firmi cesto krojili razmisljanja o osobama s kojima smo bili u kontaktu...promisljali o odnosu kako bi se bilo najbolje postaviti poslovno prema njima...i jos mnogo, mnogo toga...

I taj ideal je pukao pocetkom mojih tridesetih.

Okrenuo sam se jednostavno samome sebi.

Ne kao najpametniji ili najmudriji.
Ne...vec jednostavno svjestan da nikoga drugoga necu moci kriviti ako sam zahebem nesto i prevarim se u covjeku...kako je na kraju i ispalo s gorespomenutim ocem.

Emocije i nekalkuliranost su me mnogo puta kostale u zivotu.
Vjerujem da ce toga biti i jos mnogo puta unatoc ''pohvalama'' koje dolaze od ono malo preostalih prijatelja koji mi sa velikom dozom opreza govore kako sam se smirio...

No, grijesit cu sam.

Propao ili uspio u zivotu nije apsolutno bitno.
Samo mir i sigurnost u svoja uvjerenja i osjecaj za pravdu.

Kazu da idealisti ne prolaze bas dobro u zivotu?

Isto tako i da je umijece zivljenja ustvari umijece nalazenja kompromisa?

A sta ako ja to ne zelim posto je velika vecina ljudi koja je nekim dijelom sudjelovala u ovim godinama koje sam nakupo sa sobom i kompromisima koje sam zbog njih stvarao donijela samo lose?

Vrlo vjerojatno ne pise mi se dobro ha? :-)


Prije nekoliko godina zaposlili smo jednu ''osebujnu'' zenu kao pomocnu sivacicu.
Dosla s kontinenta nakon sto je zatvorila svoj butik i javila se u firmu da li bi je uzeli.
Isprva je bila zanimljiva sa svojim pricama o tri propala braka, avanturama koje je imala poslije itd itd...
Osobno sam je smatrao priglupom...najvise iz razloga sto je jednom ispalila recenicu ''najvise sam voljela muza koji me najvise tukao...''

Boze mili...

A i cugala je povrh svega...te lazljivosti koju je posjedovala...

No od nje sam napravio dobru radnicu unatoc isprva nezgodne situacije sto je bila starija od mene 15 godina...
I nista drugo mi nije bilo bitno.

Ali kao osoba kotirala mi je poprilicno nisko.


No ima nesto u cemu me nadhebala.

Znala je sutjeti.
Staklenih ociju od ruma ili cega vec sto je nosila u svojoj termosici smijeskala se glupavo i samo radila.
Di je ostavis tamo bi je i nasao...taj tip osobe...

Ali eto...mijenja poslove stalno posto je brzo provale no u biti - radi.

Nista posebno...uvijek vezano uz tekstil...nema nekih napredaka...dok ja zivcanim na sebe jer znam da mogu puno, puno vise cak i od onoga sto vidim negdje u buducnosti...ali prilike nikako da otvorim...

Cesto su mi savjetovali da otvorim nesto svoje.
To mi je cak rekao i frend kod kojeg sam do nedavno radio...ujedno me zamolivsi da to ne bude u njegovoj bransi...
Kakve li pohvale ha?
Kad ljudi vjeruju u to da si rodjen za uspjeh?

Ali...

I sad se pitam...koci li me moj jezik?
Nespremnost za pristajanje na ''sivo'' umjesto ''crnoga'' ili ''bijelog''?

Vjecni idealista - kako me krstila maceha od moje nove macehe (smijesna recenica, znam :-))

Ali dala mi je i upozorenje - ne prodas li svoje ideale...Hrvoje...ne pise ti se dobro...

P.S. Zaboravih se pohvaliti - dobio sam zvjezdicu :-)

(BLOG OTVOREN ZA KOMENTIRANJE)

...period koji je jako nezgodan.

Indiferentnosti.

Smijesna rijec? Bezazlena zar ne?
No stanje je vrlo, vrlo opasno...

Stabilna osoba, smirena, s ciljem ili barem smjerom u kojem zeli ici ne gubi kontrolu nad postupcima.
Razgovara u konfliktima ponekad jos dugo nakon sto prođe trenutak kada bi ''normalna'' odustala.
Okrece se i napusta situacije iz kojih nece izaci nista dobroga...
Razumna.
Jer voli i sebe.

Prije...pa nazovimo to periodom mirnog zivota - posao, komplicirana no opet stabilna veza, unutarnji mir prisutan...itd, itd...savrseno sam znao odreagirati i u najgorim trenutcima kada me se omalovazavalo ili podjebavalo...iskoristavavsi rijecitost i um kako bi ''pobjedio'' protivnika...te ga kasnije kada bi doticni izgubio kontrolu i prebacio tjs spustio sve u nivo fizickog prepustao ''masi'' ili ''publici'' da ga rijesi...
Nikad se povlacio...vec se jednostavno igrao...

Zanimljivo kako je taj modus ponasanja nestao sa pogorsanjem situacije...

S jako dobrom, pa i prebliskom prijateljicom sam bio vani prije nekih mjesec dana.
Visoka, mlada, zgodna cura otkacenog izgleda - koža, uske traperice, kaubojske čizme, tetovirana...

Ja...klasika...kosulja, traperice, cipele...samo piercing daje naslutiti mozda malo otkaceniji duh...

Puno ljudi po vani vec dugo smatra da smo ljubavnici unatoc tom slikovitom nesrazmjeru osobnosti...
Ali rekao bih po pogledima i ponasanju da im je i drago...tipa vidi ''malog'' kako dobru trebu ima...ma mora da je nesto posebno tu...ili se jednostavno voli voziti u BMW-u (zlocest sam i autosatirican pomalo no ne bojim se ni tih primisli posto smo isti bili i kad je Clio bio u điru)

Problemi obično nastaju negdje poslije ponoći...kada alkohol obuzme...ne toliko nas posto se vecinom samo grlimo i mazimo ili provokativnije plesemo vec ''sirovine'' koje se nakace...
A uvijek ih se nadje nekoliko...

Tako je i te veceri naletio jedan...

Prolio ju je cugom...vjerojatno slucajno...
Nije ponudio ispriku vec cak i napad...
Mislim da ga je iznenadilo to sta nije reagirala kao sto bi vecina cura...
A mene zabrinulo to sta skida cizme dok raspravlja s njim nakon sto ju je jos jednom grubo odgurnuo nazvavsi je bajkerskom slapom (ili necim slicnim)...(to cini svaki put prije nego se sprema posibati)

I znao sam da je vrijeme za naglo smirivanje situacije...

No...ulje na vatru...curu nije smio udariti...pa sam naletio savrseno...
Klasika...unosenje u facu s visoka...guranje prsima dok tisuce kapljica sline zasipaju lice...

Zacudio sam samoga sebe dok je ruka s casom letjela u njegovo lice a oci drze pogled.
Jos i vise sa potezom cela u njegovu bradu kada se pribrao i onako pun stakla krenuo u finaliziranje izrecenih prijetnji...

Djelomicno je postojala misao da me visi za glavu i nesto.
Da je i tezi tridesetak kila...

No najgore od svega nije bilo straha.

Ne zbog viska alkohola posto se vec godinama nisam napio do mjere da potpuno ne kontroliram svoje odluke.

Ne iz testosterona ili ''princ zastitnik'' motiva.

Jednostavno ga nije bilo.

Samo zelja za ucenjem lekcije onoga koji je u krivu.

Pod bilo koju cijenu.

I nije to bio ni prvi ni zadnji put od/do tada.

Pojavljuju se ponekad...svakodnevni a ako je dobar tjedan samo jednom/dvaput...no srecom, vecinom zaustavljeni s druge, inicijatorske strane...

Mislim da je u pogledu stvar.
Pogledu koji je stvoren onog jutra kada sam otisao u Osijek i stao pred njenog muza zeleci se rijesiti nocnih sms-ova i proganjanja sa optuznicama koje su stizale.

Pogledu covjeka kojem je svejedno iako unutra, duboko u sebi brine samo o jednom jedinom trenutno vaznom bicu koje ce ostati samo na vjetrometini ako mi se nesto desi...a osjeca i prati me ljubavlju kroz sva sranja koja prolazim posljednjih godina - psu.

Pogledu u kojem nema nista osim hladnoce.


Covjek se slomi i ili popizdi ili mu postane svejedno.

Barem je tako meni sada.

No duboko sam svjestan toga.
Kao i cinjenice da treba cim prije zavrsiti ovo stanje ''neustrasivosti'' koju polako vec iza ledja nazivaju ludoscu...popracenu s recenicama ''prolupao je nakon nje''.

Zasto?

Samo zato da bi i prezivio...prije nego naletim na nekoga tko je zbilja lud.

Traze se i motivi.
Cijevi ili smjer...

Svrha.

https://www.youtube.com/watch?v=RRGSHvlu9Ss

Vjestina koja se razvila bas zbog ''hendikepa'' koji mi prišivaju...

U minutu razgovora skenirati covjeka i sloziti njegovu sliku u svojim mislima?
Iscitati nacin na koji razgovara...upamtiti pauze izmedju rijeci i dati im znacenje...prouciti rad ociju i tijela...znati kada laze i pustiti ga da se sam kovitla u tome dok gubi fabulu nakon par malih pitanja postavljenih samo da mu misli zbrckaju...

Zvuci jako komplicirano i naporno zar ne?

Ma i nije...vjerujte mi...

Ne ako se se tako razvijali od djetinjstva samo da bi se zastitili podrugljivosti i grubih rijeci...
Da...bas tako...svojevrsni samoobrambeni mehaizam.

Danas, iz nekog nerazumijevanja kako mogu pretpostaviti vecinu njihovih poteza unaprijed ili nadopuniti im recenice dok ih oni jos nisu ni u mozgu finisirali prijatelji me smatraju samo natprosjecno inteligentnim...

He, he...a da samo znaju cijenu toga...nemogucnosti opustanja cak i u najmirnijim trenutcima...rezimiranja proteklog dana svake noci ili onog najbanalnijeg - neznanja kako istrpjeti sat vremena na cugi sjedeci za stolom i razglabajuci o glupim temama ili problemima u drzavi koje nemozemo promjeniti...

Kako mi je i draga prijateljica koja je do nedavno bila stanovnica ovog bloga znala reci - pocinjem voljeti svoj mozak.

Taj cudni kosmar receptora i procesora.
Nemirnu radionicu koju je jedino ona terapija s Helexima znala umiriti...i skoro do kraja upropastiti...
Tada...davno...

Trebalo je dosta vremena za prihvatiti sebe samog...posebice nakon odgoja u kojem nisi smio biti u nicemu bolji od roditelja...

Nisu znali jadni.
Stvarno nisu znali...a niti su imali sanse ''protiv'' mene...

Danas ih gledam...i neznam sta bih im oboje rekao...

Zalim Vas?

Glupi ste mi?

Volim Vas ali me prihvatite takvog kakav jesam sa svim mojim stajalistima?

Stvarno neznam :-)


Ali u jedno sam siguran - tesko da cu se smiriti uz ijednu zenu.
Posebno nakon zadnjeg iskustva.

Jer s njom sam na tren znao i prestati razmisljati...kada bih zatvorio oci i pustio je da mi spava na prsima...uzivajuci u dodiru njenih golih grudi...disanju...kosi koja je golicala nozdrve sa svakim udahom zraka...

E da sam samo skenirao i dalje... :-)

Jadna ona ''sretnica'' koja pokusa vratiti vjeru u ljude :-)
Sanse su joj kao glinenom golubu na streljani :-D

Ma...glup blog...prosaranih tema...da, nemiran sam...i morao sam nesto napisati...ni sam neznajuci sta...

Da...to je upravo to - nemiran, prebrz um koji se tesko usmjeri samo na jedno kada divlja...

U prijevodu - JA

(OTVOREN ZA KOMENTIRANJE)

Zavolis.
Das se u potpunosti...i mrvicu vise...
Ispocetka je kao i uvijek sve sjajno i krasno...oboje noseni ushitom teenager-a...

I traje taj period...

Kasnije prijedje u ljubav. Brigu. Paznju.

Volis.

Mozda pomalo i slijep.

Sitnice razlicitosti isplivaju tu i tamo.
Razlicitosti karaktera, odgoja, okoline u kojoj si sazrijevao.

Kompenziras.
Radis kompromise.
Vec pomalo svjestan cinjenice da si emotivno inferiorniji posto je druga strana suzdrzanija, odraslija...

Sitne recenice poput ''kako si ti dobar i pazljiv'' poravnavaju sve...
Dajes si alibi za nesto sta ti ocigledno podsvjesno ne pase...

Zasto?
Hm...godine stisle?
Previse vremena ulozio u nju/njega?
Strah od povratka u samocu?
Razlicitost zivotnih situacija u kojima se nalazite?
Neznam...

Ali dajes.
Vise nego primas.

I traje to...

Ponekad duze, ponekad krace...

Veslas uzvodno za oboje...jer si jaci mislis u sebi???

A onda se umoris.

I stanes.

A rijeka ponese svojim tokom...nizvodno...


Okrenes se i vidis suputnika kako sjedi i nista ne radi.

Tuga?
Bijes?
Razocaranje?

Pozelis i ostvaris to da mu pokazes kako mozes biti jos i gori od njega...jer si dugo primjecivao da si ti dobar a on nesto manje...

Mislis da ces ga promjeniti?
Nadas se tome?

I da cete onda kada se odmoris zajedno opet zaveslati kontra svega?
Jer ce shvatiti koliko si se davao?

No nista...

Rijetko to ''upali''.

Samo im das razloga da skoce u vodu i okrive te za propast svega...napustajuci camac koji je sasvim dobro plovio kontra svega i sa jednom osobom.

Ostaju u ulozi zrtvi...
Pasivne...inertne...

A ti?

Izgubio si uzalud dosta dragocjene energije...i mogucnost da si u ovome trenutku mogao vec biti puno dalje od toga gdje jesi.


Gorak okus u ustima i potraga za odgovorom - jesam li trebao jednostavno ostati dobar i izbaciti je iz camca vec onog trena kada sam osjetio da je teret?

Koja griznja savjesti bi bila gora?

https://www.youtube.com/watch?v=52yl8vJtYwM#t=34

(ZATVOREN ZA KOMENTIRANJE)

Unatoc pojedinim iznimkama no za sebe emotivnije i ''vaznije'' blogove cu od ovog trenutka zatvarati za komentiranje...

Razlog je potpuno egoistican i sebican - ne zelim biti nadrkan na kraju dana komentarima osoba koje ne dijele iste svjetonazore samnom.
Jesam li se promjenio kako neke clanice ovdje ponekad istaknu?
Jesam.
No u nesto Vama potpuno neocekivano - u nekoga vrlo konzervativnog.

Emancipirane ce me sada nazvati sovinistom.
Neka.

Feministkinje ce mi prikaciti da sam zenomrzac.
Neka i toga.

Ali ja sam sebi sasvim zadovoljavajuc upravo sada i upravo ovakav.

Pokupio sam komadice unistenog idealiste kojeg je rasturila jedna kurva (jer to mi je odsada naziv za svaku zenu koju hrani jedan muskarac a jebe drugi) i skrpao osobu koja je taman negdje izmedju onoga u sta je vjerovao i ovoga sto okolina danas smatra ''normalnim''....

S A V R S E N.

P.S. Ne, necu u popove...niti ce mi popovati itko tko nezna dovoljno sebe da bi se usudio raditi psiholoske profile drugih.
I ne, necu niti sam do sada posjecivao blogove drugih kako bi reciprocitetno oni posjecivali moj...
Ovo je moje mjesto na kojem pretacem emocije u rijeci.
NE radi publike.
NE radi ega.
Samo zbog svoje duse i komadica sna koji ponekad dodje kada se ''ispusem''...

Hvala.

Snjezana...bivsa djevojka najboljeg prijatelja...
Osjecanka kako bi nam rekla kada bi izgubila zivce za objasnjavanje iz kojeg dijela Slavonije dolazi...
A ustvari tiha, povucena cura iz nekog malog sela u okolici koju su starci puni nade za njenu bolju buducnost poslali na skolovanje u Rijeku...

Dan danas mi je ta djevojka u sjecanju...

Nije bila osobito lijepa...
Metar i panin visine, velike cice...i jos veca guza...
Neugledna no uvijek savrseno neupadljivo no s dozom skromnosti i pristojnosti obucena...
Tako se i ponasala...

Bezobrazno smo joj prisili nadimak Pešalov dok smo frenda zafrkavali kako nije mogao ''ruzniju'' naci...
Mulci. Glupi, bahati mulci...

Bila je odusevljena s time da je prohodala s prilicno zgodnim deckom.
Nevjerojatno zahvalna na neki nacin cak bi se usudio i reci...
Auti...veliko i zanimljivo drustvo...izlasci...

I unatoc svemu nije ni trenutka posustala na faxu...dapace zavrsila ga je u svim rokovima time uzvrativsi roditeljima na zrtvi koju su podnijeli financirajuci je...

Osjetilo se na njoj da je bila seosko dijete.

Osjetio se stari vec polako zaboravljeni odgoj u kojem se vrednovala tradicija...sa malom mrvicom postivanja muskarca kao glave kuce.

Boze kakvu divnu osobnost je ustvari imala ta cura kada danas samo pomislim na nju...


Sjecam se i jedne veceri (mislim da je bio Cetvrtak) kada smo joj u 2 ujutro kao horda nahrupili u stan jer smo vidjeli svjetlo na prozoru...
Ucila je...za ispit u 9 slijedeceg jutra...

No svejedno...potpuno svjesna cinjenice da smo pijani kao deve i da uopce ne mislimo na njene obaveze ona je zamutila tijesto za palacinke i krenula s pecenjem...ne skidajuci osmijeh s lica...

Jer je njen decko dosao i donio joj cokoladu...

Kolika zahvalnost...

E da mi je danas naci takvu curu...
Mislim da bi je odmah zenio.

Jer mislim da se takve ne kvare...unatoc raznim sapunicama kojima im pune glave i pro feministickim clancima u raznim Glorijama i inim magazinima...
Unatoc prijateljicama koje bi je uvjeravale da je ok tu i tamo pojebati se malo i izvan braka...posto skoro svi to rade...

Stari obiteljski odgoj...u kojem je svako od mnogobrojne dijece imalo svoje zadatke i ispunjavalo ih...ne iz straha od batina...vec iz zahvalnosti roditeljima...

E da mi je...

P.S. Prosla je ispit tog jutra...s peticom...vratila se u Slavoniju...i nikada vise nismo culi nista o njoj...a tako bih volio danas prosetati ponekad s njom...samo da mi vrati nadu u ljude...