Gotovo.

Stari moj kolike devijacije osobnosti tu moraju biti prisutne...
Zapocinju li ti pomaci jos u djetinjstvu kao kod LGBT jedinki? Posljedice odgoja?
Bo...a niti me zanima...

Igrom slucaja jednom sam se nasao u ulozi bull-a s jednim cuckold parom i moram priznati da sam se poslije osjecao vrlo cudno...dugo vremena...

Njega sam zalio...definitivno je bio osoba bez samopostovanja ili poznavanja rijeci ljubav...dok za nju nisam imao neko posebno misljenje...jadna je bila njegova lutka...hm, ili on njena...tko ce ga znati...

Zene su zene...cast iznimkama koje su se svjesno odlucile na monogamiju no nazalost velika vecina njih danas ima i nekoliko partnera...sto trenutno a sto kroz duzi period zivota sa svojim zakonitim...
Valjda im tako pase...bo...no to je neka druga tema...

Ali ON...hm...

Jesu li to jadni, necim zakinuti muskarci?
S nedostatkom samopouzdanja pa kroz sami cin promatranja svoje zene dok ju ''prasi'' drugi iskazuju svoju dominaciju nad njom i njenim zivotom?

Nista se nije promjenilo ovdje...
Ova je kurva, ova je dama...
Jedna je debela, druga je anoreksicna...

A sad se jos i muski medjusobno dohvatili...

Stanje u drzavi je zarazilo i virtualu...

Krug zivota...starci postaju djeca.

Pozdravljam one ''normalne'' jer jos nisu odustali od obrane svojih stavova pred najezdom sljama koji se zastitio oklopom novoprihvacenih drustvenih vrijednosti.

Bolje konzerva nego beskicmenjak.

Kompleks?
Ne. Smisao za lijepo i ljubav prema dizajnu 90-tih.
Prije 19 godina su dizajnirali ovog ljepotana.
19 godina!

E38 740i
4400 ccm, 286 PS/280 KS
Automatik. Blindiran
Oprema kao Obamin Air force 1...i jos par detalja extra.
Registracija? Pa oko milju eura.
Potrosnja? Od 10-20 litara ovisno o stilu voznje.

Zasto sam ga uzeo?

Jednom se zivi.

Po cemu zapamtiti 35tu?
Tesko je reci.
Budala bi napisala po nicemu dobrom...

Prekinuo jednu tesku, mucnu i moralno vrlo opterecujucu vezu s udanom zenom.
Poslije nje promjenio ih desetak sto trazeci opet nju u njima a sto trazeci sebe...
Zapoceo s novim poslom...potpuno drugacijim od onoga koji sam radio cijeli svoj dosadasnji radni vijek...u okruzju 20 potpuno razlicitih kolega...gdje je svatko svakome pas...
Izgubio osobnost stvaranu godinama...
Shvatio da zivot nije ni blizu onome sta sam sanjao u mladim danima i da sam upravo sada ja taj kojima sam se divio i smatrao ih odraslima i mudrima...

I...

Nekako se promjenio.

Postao jos teza osoba.




A pametni? Sta bi on rekao?

Vjerojatno da odrastam?
Sazrijevam?
Ucim?

Izvalio neku floskulu koja ce za deset godina zvucati razumljivije nego upravo sad...

Ali...

Samo radi jedne stvari mi je drago.

Shvatio sam da sam volio.
Istinski i jako.

I tek sada cu mozda biti spreman za neku ozbiljniju vezu.

Jednog dana...no ne tako brzo.

Samo da se zuc i bijes provjetre.

Vrijeme lijeci.
Iskustvo uci.

Radujem se jutru okruzen ljudima koji cine vecinu mog drustvenog zivota zadnjih godina...
Danu opet provedenom za volanom uz stvari sa radia bas po mom gustu...

Ali...bojim se veceri.

Jos se nisam naucio na samocu otkad je otisla iz mojeg zivota.

Samocu do koje sam se doveo sam odvajajuci se od prijatelja...posveceujuci svoje vrijeme njoj.

Jos jedna lekcija za buducnost.

Bila je velika uciteljica ispada na samome kraju.


''Oh and if I had a brain...I'd be cold as a stone and rich as a fool...' - Birdy, People help the people.

A da nismo ni svjesni koliko.

Vracam se danas iz setnje sa slinavcem...i vec pomalo ogladnjeli (obojica) stali smo u pekari koja nam je usput na povratku doma...
Prije par godina, da budem tocan - tri, mozda bi i kupio tri bureka...onako dva za njega i jedan za sebe...cisto da ga pocastim...no opet, nekako polako vec svjestan vremena u kojima zivimo a i manjih prihoda (unatoc BMW-u koji je sada parkiran u dvoristu, doduse jos nedovrsenom ali svejedno grandioznom), kupio sam samo jedan...potpuno spreman na cinjenicu da ce on pojesti njegov veci dio i onda jos dobiti svoju (pasju) hranu kada stignemo doma...

Pustam ga s uzice i on veselo hoda kraj mene nestrpljivo gledajuci u vrecicu...cekajuci trenutak kada CEMO podjeliti taj burek...

Ali...
Penjuci se uz tu posljednju, najvecu uzbrdicu prije kuce na nekih 50tak metara od nas snimim dva penzica kako sjede na nekom zidu...
Lica su im jos bila predaleko no drzanje tijela i nacin odjevanja su odavali ljude u godinama...

I po prvi puta sam u zivotu to izrazito jako osjetio: NE-zelja za jedenjem u javnosti.
Oduvijek sam imao tu neku nelagodu s hranjenjem pred drugima ali ovaj puta je bilo zbilja presnazno...

Zasto?

Jer sam pogledao u tu istu vrecicu i pomislio da bi i oni mozda pojeli burek a nemogu si ga priustiti...te sam zadnje u predivnom, suncanom danu sta im jos treba da ih podsjeti koliko su u kur**...

Mislim da polako dolazi zadnji trenutak da se nesto pocne mjenjati u drustvu, sustavu, drzavi...ili...sam potpuno sazrio za psihijatrijsko promatranje zbog mozebitne hipersenzibilnosti...

I ne...prije nego pocnu mudri uleti...auto je bio prilika...zato sam ga kupio...i iskoristiti cu sve moguce povlastice koje mi je ova drzava kao invalidu pruzila da ga stavim na cestu za istu cijenu troskova registracije kao vi ostali (normalni) gradjani...iako je BMW od 4 i kusur tisuce kubika...
Dva posla sam radio zadnjih nekoliko mjeseci...odlazio od kuce u 5 i pol ujutro a vracao se u 9 navecer...zasluzio sam nesto i za tebe...iako je ocigledno da me i glede njega pece savjest...

Jeb*** vremena...jeb***...da te cak i na ulici cudno gledaju jer imas (pre)velikog psa koji je vjerojatno totalno ''neekonomican''...

Ali i psihijatar ce vrlo vjerojatno ubrzo dobro doci...ako ne promjenim nesto u sebi...

Stih u kojem sam se prepoznao danas.
Ne...nis dobroga nema u tome. Dapace.
Gadim se samome sebi zbog svega sto je ostalo u proslosti a opet nikako da postane bas to - proslost.
Mozda je i rano?
Samo godinu dana?
Mozda nije ni dovoljno avantura nanizano u medjuvremenu?
Gadi mi se sve.
Prvenstveno sam sebi.

Xpress odrastanje se valjda desilo?

Jadno...bas jadno...
Cak vise ni materijalno ne zatomljuje onu gorcinu i bijes koji s samo nakuplja.

Sranje...veliko.

Divim se i svom psu kako jos uvijek ima zivaca za mene...frendovi su se ionako odavno rasprsili.

Sranje.

Dugo izbivah...
Lijepi pozdrav svima.

Jos malo...i onda cemo opet pisati...no malo drugaciji...

Cuvajte se...

Postoje osobe koje dugo, dugo zadrže dijete u sebi...unatoč pritisku okoline da odrastu...ponekad i do samoga kraja...
Večeras...kao da jedno umire...do kraja...
Bilo je lijepo uživati u iskrenom smijehu ljudi koje trgnes iz ozbiljnosti života...divljenju prema posebnosti kojom zracis...ma čak i svim osudama ljudi koji to nisu razumjeli...
No...unatoč nadanjima da ako i dođe do gubitka te otkacene karakterne crte kako će ona biti uzrokovana nečim dobrim što će se desiti ili osobom još pozitivnije luđom nažalost ispasti će sasvim suprotno...
No valjda tako mora biti...jer bajke su samo za djecu...zar ne?
Kažu mi bliski ljudi kako je do toga moralo kad tad doći...
Kažu i da ću preživjeti poput mnogih prije...
Valjda je ovo poput vodenih kozica...čim ranije ih prebolis to je lakše...
Neznam...
No dijete odavno spava...i sam to dugo osjećam...
Treba ga pustit na miru...

Valjda...

Da odmori...makar se više nikada ne probudilo iz tog sna.

Još nije došao...the prijenosnik...ilitiga laptop...a potreba za pisanjem vječno gori.
Navukao sam se...izgleda...ili je ovo moj izlaz it vrtloga misli koje nikako da umru pod teretom vremena.
Pričam skoro svakodnevno s nekim jako joj bliskim ...otvaram oči polako...i nije lako ma koliko god tu razgovori bili ugodni za oboje...
Teško je prozvakati spoznaju da si se strahovito prevario u osobi za koju si bio spreman i umrijeti.
Još teže je postavljati si pitanja a tko je ona na kraju ustvari i bila...

Zašto je danas puno tražiti od nekoga da bude samo ono tko uistinu i je?

Je li krivnja i na meni tjs teškom i nepredvidiv karakteru kojeg se ljudi boje?

Huh...

Volio bih pronaći jednu novu, potpuno svježu i nepoznatu osobu koja bi mi zaokupila misli...i to ne seksualno...već onako, čudno emotivno...da brinem o njoj...i možda opet se pokušam osloboditi svih strahova od zaljubljivanja...

Jer ovo...ovo je bila lekcija koja se tek sazvakava...

Pitam se čime sam zaslužio u ruke dobiti ženu kojoj su od mladosti hranili taštinu...
Ženu koja je istrenirala ulogu žrtve svaki puta kad bi se suočila s problemom ili trenutkom odluke...

Neznam.

Ništa.

Kao ni ispravnost spartanskog odgoja mojih vlastitih staraca koji su stvarali borca...sada nespremnog na prihvaćanje ikakvih granica.

Who fucked up?

Ili se jednostavno neki ljudi ne smiju sresti?

Nakon svega jedna jedina misao me fascinira a u isto vrijeme i povrijeđuje...

Ja sam tu. Drski mali prepotentni gad prepun pitanja i analiza...osjećaja...

Ona?
Njezna i plaha?
Spava mrtva hladna gdje je i spavala proteklih 15 godina unatoč svemu šta je bilo.
Ali kao da nije ničeg bilo.

Žrtva?

Čega?

Svoje sebičnosti?

Želim naučiti i ja kako se to radi.

Ali ono stvarno iskreno...

Jebote nervozniji sam od njega...kojemu samo nije jasno zašto nema marende jutros.

Riknuo mi laptop prije nekoliko dana...ništa strašno, sve što moram je reinstalirati windowse koji su se nabrali svakojakih sranja zbog moje lijenosti...
Ali najiskrenije mi se neda...i pravdam se samome sebi zauzetoscu...poput ovisnika o cigarama koji trazi opuske po pepeljari samo da ne bi morao sjedati u auto i ici do benzinske u gluho doba noći...te se hvatam mobitela...gubeći živce s autocorrect-om...
Beni ide sutra ujutro na operaciju očiju.
Nije mi svejedno iako Tamara kaže da je rutinska...
A uz sve to još je i danas nekako bolezljiv...povratio je nekoliko puta...
Vjerojatno zbog prezderavanja jučer.
Vidit ćemo šta će biti do sutra...

Kako objasniti nekome da te ne pokušava promjeniti?
Bez obzira na svoje dobre namjere...
Da nikada nećete biti neka druga osoba koju je upoznala prije unatoč nekim osobinama koje su vam možda zajedničke?


Umara me to.

Bio sam jako zaljubljen u nju.
Vjerojatno je i još uvijek volim.
Možda ću i do kraja života.

Pusti me na miru i postuj tugu.
Ne razmišljam o tebi. Tvoj život je u tvojim rukama.
Jednom sam brinuo za nekoga više nego za sebe i opekao sam se.
Ne želim to ponoviti.
Je li ikakva šteta učinjena?
Možda.
A opet...možda se jedino tako može preživjeti u svijetu odraslih ljudi.

Misleći samo na sebe.

Slobodno poslijepodne.
Trece u nizu posljednjih mjesec i pol.
Odluka da s bivsom odem na mjesto gdje smo se i upoznali...mala krcma Skalinada, Volosko.
Iako nije radila (jer su po novome Utorkom zatvoreni) vlasnik i vlasnica su bili gore na katu...uzivali u predvecerju na terasi...
Kao stalni gosti...vec u rangu inventara dobivamo poziv da im se pridruzimo uz casu vina...
Polako se okupilo drustvo...sto poznanika, sto stalnih gostiju...
Atmosfer predivna...i razgovor polako pocinje teci...te se dolazi do ideje da slijedeci Utorak posto je neradni svi skupa zajedno i sa psima odemo na jednu osamljenu plazu izmedju Brseca i Moscenicke...onako na cijeli dan...kupanje, cuga, klopa, druzenje...
Ponoc kuca...
Pozdravljamo se s njima i vozim je kuci...
Pretresamo stare uspomene i vremena prije Sandre kada smo se znali mnogo puta isto tako dok smo bili zaljubljeni vracati doma...
Lijepi momenti...

I onda...

Kao na youtube-u...

Raskrsce na Krnjevu...ono veliko gdje se bira hoces li prema Zametu ili Opatiji...

Netko pognut vuce nesto s ceste...tamno...bezivotno...a zena s malenim psom stoji kraj njega...

Oci...

Sirom otvorene...

Bezivotne...

Druge placu...

A on unatoc svojim mladim godinama pokusava biti muskarac...

Kazu da su samo culi kocenje i udarac...

Maleni njuskom gurka ovog drugog...ali on ne ustaje...

Gleda u nas...u njih...pogleda s pitanjem ''zasto on samo lezi? Maloprije smo trcali zajedno...''

Nijem sam...
Nemam rijeci...

Samo im odgovaram da nemogu uzeti ovoga sta je ostao jer vec imam psa doma...
I da ga sklone barem do sutra...a onda odu veterinaru da ocita cip ili do azila...

Odlazim dalje...
Pokunjeno...
Kukavicki...
Da oni odluce sta ce s malenim...

Prebacujem tezinu odluke...

Sutimo...

Pozdravljam je pred zgradom...

Bez poljupca...
Bez njeznosti...

Mrzim ljudski rod.
Mrzim napredak i komociju na koju smo navikli dok letamo svojim limenim skatulama kupljenim na kredite i nesvjesno krojimo sudbinu svima oko sebe...
Mrzim ljepila za miseve na kojima su mnoga malena bica izdahnula nepokretna od dehidracije ili gladi samo zato jer su rodjena kao nesto sta mi smatramo napastima...
Mrzim lovce...

Mrzim.

Ljude.

I tu moc koja nam je evolucijom dana.

I trebaju nam mozdani udari kada zderemo i pijemo ko prasci.
Trebaju nam i svinjske i pticje gripe kad smo izmutirali sve sto je nekada bilo normalno u stalnoj utrci farmaceutske industrije gladne novca...

Treba nam prirodna selekcija.

I sto prije nestanemo tim bolje.

Steta je jedino svih onih bica koji su se evolucijski toliko vezala uz ljude...

Poput tog psa...

Kojem je covjek bio najbolji prijatelj.

Mrzim.

Opet je prvo Muki izasla van...povukavsi vodilicu dok si ti gledala u sanducic ima li poste...
Vrata su se vec pocela zatvarati...
I onda sam prvi puta ugledao tebe...
Prvo ruku koja ih je pridrzala a zatim i cijelu figuru kada si izasla na svjetlo...

Neznam koliko dugo nisam disao.

Sekunda je trajala...i trajala...

Lica skrivenog iza bujne kovrcave kose krenula si...ni sama ne sluteci da te netko promatra...

Gdje?

U setnju kao mnogo puta tada...

Prosla si ispred auta...ovlas ga pogledala ni ne primjetivsi da netko sjedi u njemu...

Mimoisla se s susjedima kurtoazno razmjenivsi par recenica...

I nestala iz vidokruga.

Da. Nisam imao snage ni izaci van...

Tijelo se nemocno treslo dok je u usima pulsiralo...a misli letile...

Zar je to to???

Ne...znao sam da ces se vratiti...

I vrlo brzo sam te ugledao kroz bocno zatamnjeno staklo kako opet dolazis...sa vrecicama punim toplih slastica iz pekare...jer to si voljela...svjeze i obavezno tek ispecene kruscice i peciva...vruce...

Zasla si iza auta...pod topole...vec nervozno cupkajuci zbog psa koji nikako da obavi svoje...zurilo ti se marendati...

I tada osjetih bolan lakat u rebra i recenicu ''ajde van...upoznaj se...nisi je dosao samo gledati...''

J se probudila...ni sam neznam kada i promatrala me cijelo vrijeme...

Nemogu ti opisati koliko hrabrosti je trebalo za povuci kvaku na vratima...ili kako je bolan bio onaj zvuk ''skljoc'' kada su se otvorila...

Pod se ljuljao...sve se ljuljalo...
U sebi sam se nasmijao i rekao ''budalo, sta se cudis...jos jedan mamurluk popracen dugim putovanjem te dohvatio...''

Ali nije bilo to...

Krenuo sam prema tebi...nisi me ni skuzila...lica i ociju skrivenih iza predivnih smedjih kovrca koje su se presijavale na osjeckom suncu...istom ali opet drugacijem od onoga u mojem gradu...

''Muki'' - tiho sam prosaptao...

Nista...

''Muki'' - ponovih...ujedno se sagnuvsi pruzajuci joj ruku...

Podigla je glavu i znatizeljno mi prisla...

Nisi me cula ili nisi ni shvatila kako sam je dozvao po imenu...

''Imate lijepog psa'' - konacno sam ti rekao...zadnjim atomima snage...

Promrmljala si nesto i samo se udaljila...zaobilazeci me u luku...krenuvsi prema portunu...

Tuga...
I olaksanje...

Nisi me prepoznala...

Cak ni po glasu...iako smo mjesecima pricali...

Jos jednom se kratko okrenula cudno me pogledavsi i usla u mrak zgrade...

Sjeo sam u auto...upalio ga i samo krenuo...

Doma...

No toliko izgubljen da sam zalutao na staru cestu prema Đurđevcu...

Mozda i bolje...

J je pricala nesto ali je nisam cuo...
Promatrao sam stare slavonske kuce i one male klupice pred njima na kojima su sjedili stari ljudi...

Ovo je ta slavonija o kojoj su mi pricali...

Uzdahnuo sam glasno i ispustio svoju prvu recenicu nakon polaska...

''Moje srce je ostalo u Osijeku''

Nije mi se nasmijala.
Njezno me zagrlila i poljubila u obraz.

''Znam mali...ti si zaljubljen...vidi se to...''

Vozio sam polako prema suncu.
Njena glava je bila na mojem ramenu a noge ispruzene kroz prozor prekrizene na retrovizoru...
Zaspala je...umor ju je ipak opet savladao...

Sjecam se i nervozne poruke od staroga koja je dosla prije nego sam mobitel bacio van...

''Di si? Kakav to Osijek spominjes??? Nisi valjda otisao onoj koja ti poruke stalno salje???''

Iz sanjarenja me probudila zuta lampica rezerve...

Benzin!

Uh!

Jos malo...izdrzi...

'' Evo je! '' - uzviknuh tiho u sebi...

Njezno sam pomaknuo njenu glavu na njeno sjedalo i spustio ga malo nize...u skoro lezeci polozaj...
Neka spi...umorna je...

Otvaram novcanik da vidim koliko cu naliti...kalkulator u glavi je vec spreman...

ŠOK

Di je novac?
Sta je ovo???

Cetrdeset i nesto kuna?
Di su kartice???

Hladan znoj...film se panicno vrti unatrag...

O Boze...

O moj Boze...

Zar je bas ta vecer prije morala biti ona u kojoj cu isprobavati taktiku koju mi je frend preporucio?

''Uzmi otprilike onoliko koliko mislis da bi maksimalno trebao potrositi i eventualno 20% vise...jer to ti je jedini nacin da se smiris malo i prestanes se opijati jer ces doma doci cim nestane para...''

Savrsena teorija...no ne za taj dan.

Fuckkkkkkkk...

Sta sad?

''Ej, G...ja sam...''

''Reci, di si ti? Sreo sam ti starog...opet je nesto nabrijan na tebe...''

''Cuj...ja sam ti u Slavoniji''

''Moooooooliiiiiimmmm???
Hahahahahaha...
Kretenu...
Ipak si ucinio to???''

''Da...i imam problem...
Nemam goriva...nemam para...a nemam ni kartice kod sebe''

Pola sata smjeha...prijetnji kako ce obavezno sve to ispricati u drustvu...ma svega...

I onda rijesavanje problema...

Srecom posta je bila blizu...

Money by wire - thank you!

J i dalje spava...nesvjesna svega sto se dogadja...

Tankam...
I malo kinder jaje je ispred suvozackog sjedala...da donese osmijeh kada se netko probudi...

Kilometri su bili poput vjecnosti...
I bila je vec predvecer kada sam parkirao pred kucu...

Omirisao buru koja je donosila svjezinu iz planina G. Kotara...i rekao sam sebi ''prijatelju...ovo je tek pocetak necega..''

Poslao ti poruku da sam se na kratko probudio i da opet idem spavati...ali da ne brines...jer sam puno bolje...

Za pisanje...a vec polako i za ljude...

Recenica dana - ''ja sam u tvojim godinama krenuo u ovo i stvorio sve sta imam sada''

Da.

Samo je to bilo prije 25 godina.
Neka druga vremena.
Neko drugo drustvo.
Neka druga situacija u drustvu.

A meni je sa 36 dosta svega.

Pa i tebe.

Unatoc tome sto zelis vratiti vremena i odnose na onakve kakvi su bili prije 2 i pol godine.

Prije nego si mi zabio noz u ledja.

Prije nego si mi oduzeo sve mogucnosti da stvorim zivot kakav sam htio.

Direktno ili indirektno.

Dio odgovornosti ces zauvijek snositi makar ti ja jednog dana i oprostio.

Svi grijesimo.

No ti nisi smio...

Jer si uvijek stvarao sliku uzora.

Nikad nista vise nece biti isto.

Jer ja sam druga osoba makar ti zalio za onim kakav sam bio.

Oziljci se ne brisu.
Kao ni povijest.

A niti se zaboravlja...vec se zivi dalje s njome u svakodnevnim razmisljanjima.

Mozda naucim drugacije jednog dana.

Mozda i ne.

Ali to je sve moj zivot.

Moj.

I zato nas ne usporedjuj.

...ali je...

Kako uvijek biva neocekivano...

Sad preostaje vidjet sta ce biti dalje.

Link