Neman

.. prvi put sam demonstrativno otišla sa sastanka.

Damn, it feels good :)

Zaspivali smo u zagrljaju, budio nas je bol.
Sunčeve zrake hrabro su se hrvale s metalnim, krutim roletama snova.
I na vjeđama nam ostavljale grimizne pečate bliskosti, dublje nego ikad prije.
S netaknutih jastuka iskakale su guje sna, uznemirene uzburkanim bijesnim bljeskovima zajedničkog duocentrizma.
Jer, naša se karma svijala oko oba vorteksa u koje svjetlost upada razbijajući se o želje okrnjenih krila.
I lebdjeli smo svemirom, tek tik iznad voda.
I pjenili su se izvori i solila se mora.
Zemlja je ispljunula žuč.
Sve taštine svijeta utopile su se u pleteru zjenica.
Pomiješala se tvoja i moja tuga.

Ne želim biti princeza. I ne želim priču o bitangi. To nisam ja, to nisi ti, to nismo ni bili mi. Kad bi mi samo povjerovao da je ključ razumijevanja ove zagonetke kod mene, a ne na nebu, u paklu, da ga ne čuvaju ni anđeli, ni vragovi, nego ona ista ja, kakva sam bila kad si me pronašao. Nestalo je to povjerenje, nestala je potreba, to je jedino očito. Sve drugo, kao, razlozi, objašnjenje, upute, sve to je prekriveno nesmiljenom šutnjom.

I ne mogu drugo do pisati.

Premda nemam kome, premda je kapetan začepio uši, Lorelei piše.
Pjeva.
Gore s litice, niz slap zlatne kose, teku joj riječi u virove rijeke kojom svi plovimo. Slamaju se brodići na hridinama, jer pjesma mu je njezina začarala um. Izvrnula pamet, pomutila svijest. I on više ne vidi vodu, ne čuje slap, već gleda u visine, u raspjevanu sirenu, dok čvrsto je vezan konopima za jarbol brodice.

Uzalud ti pjesma, Lorelei.

Ti nemaš mač da prerežeš čvrste čvorove njegovih odluka. Predaleko si da mu konope spali plamen tvoje želje. Imaš samo pero, lagano i tusto, što ostavlja čeznutljive, kratkotrajne tragove u pješčanom sprudu.

I masnu tintu kojom ti krvari srce.

Ne koristiti osim u krajnjoj nuždi.
Svemir sluša.
Triput vraća.
Pa, ako ćete ...


"Dabogda ti se pretvori u kružić na chat listi. Sivi."

Povedi me u stranu i šapni mi da večeras trebaš moj zagrljaj.

Izaberi mjesto gdje samo slijepci i šišmiši ne zapinju za dovratnike i namještaj. Neka vanjskog svjetla ne bude. Zastri moje sunce i skini svoj sjaj. A kad nam se oči priviknu na tamu, ugušena bjelina stropa posut će se zvijezdama.

Tek šušanj odjeće, koja padom prekriva hladnoću keramičkih pločica, otkrit će mi možda gdje tvoj dah zagrijava zrak. Koliko smo udaljeni te sekunde. I koliko još moram čekati toplinu tvojih dlanova.

Kad osjetim da si blizu, kad mi zatitra pramen nad čelom, podići ću ruku kroz tminu i potražiti ti obraz. Dotle će me već tvoje ruke lagano spuštati na jastuk.

Željet ću se smjestiti udobno, licem na ramenu, dlanom na prsima, koljenom na bedrima, kao priljepak, spojena izravno na struju koja teče tvojim tijelom naizmjence gore i dolje. Željet ću srušiti granice epiderme i utopiti se u vrelini titraja sile koju više ne prikrivaš.

Zagrlit ćeš me čvrsto, čvršće nego sam se nadala. Lice će mi utonuti u meko pulsirajuće tkivo. Na trenutak, oduzet ćeš mi dah.

Ležeći u mraku, bez granica, pod zvjezdanim stropom i u toplini tijela, svijesti će nam se preliti preko rubova nepoznatih dimenzija.



"... Exit light
Enter night
Take my hand
Were off to never never land ..."

Max was a kid with plans that were clear:
"I'll get me a dragon regardless of fear."

"This kid is insane", granny could tell,
"Such story is never to end up quite well."

"This kid's maybe crazy, but hopefully cool,
he might be a winner, a destiny's tool."

So Max was determined to go on his way,
no doubt should arise, be as it may.

Calmly and bravely he went on a hunt.
Morning was broken, time for his stunt.

Max wanted to scream, fear was intense,
he breathed in deeply, the forest was dense.

A trap for the dragon Max soon set up there.
The dragon could come from any just where.

He waited for days and nights that were three,
the wild dragon sent word: "Wait there for me."

It was a bad dragon of arogant stand,
it did what it wanted and rummaged the land.

Our kid hero being so patient and brave,
the dragon appeared and not to behave.

Before dragon got what really went down,
he entered the trap and gave Max a frown.

What battle! What anger! The anguish and sound!
Soon hills and the forest were burned to the ground.

Still Max went on fighting knowing no fear.
The dragon's end got there too fast and too near.

With water gun Max soon put out the flames
Skillfully handling battlefield games.

The water extinguished all dragon's fire,
it lost its fury, smothered desire.

The beast tired then, was wet and aside,
Max opened a box and put it inside.

From that day forever kids could sleep tight,
for dragons would never unsettle their night.

Kids know for a fact that dragons are toys,
in stories, in poems and boxes of boys.



(nije moja priča, al prijevod jest :) dakle copyright za prijevod moj)

Kad me babica iščupala, veselo je krenula pokazati me majci, no se valjda zapetljala o neke kablove na podu, posrnula i ispustila me naglo u kadicu lojalnosti pokraj kreveta.

A trebala me okupati, izmjeriti, izvagati i tek vršcima prstiju poškropiti lojalnim eliksirom da mi dostaje za domovinu, obitelj i najbolje prijatelje.

A poslije sam čitala o Obeliksu, pa me ta priča nije više progonila.
Jer, živjeli smo u drugim vremenima. Obećanja su zlatom tkana po krpama oko zrcala. Stajalo se uz rame drugarima kad je trebalo i kad nije. Svi su dali prepisivati zadaće. Išlo se lojalno i zajedno u kvar i upomoć, jer takav je bio svijet.
I meni dobro. Nisam se posebno mučila da koračam lojalne korake. Ona kadica me cijepila odanošću za čitav život.

A onda se svijet promijenio.
Pa je danas je pun starih, lojalnih budala.
Koji će se čudom čuditi kad ih se preskoči. Zdvajati nad obećanjima prhnutim u oluju. Žaliti zbog savezništava koja su privremena, prikladna i udobna dok takva jesu. Dok vjetar ne okrene smjer.

Okrivit ću radije društveno uređenje.
I ekonomiju.
Politiku.
Medije.
Sebe, usput.
Babicu, dovraga.

Link


(Aleksa Šantić)

Kad na mlado poljsko cvijeće biser niže ponoć nijema,
kroz grudi mi želja lijeće: što te nema, što te nema?

Kad mi sanak pokoj dade i duša se miru sprema,
kroz srce se glasak krade: što te nema, što te nema?

Vedri istok kad zarudi u trepetu od alema,
i tad duša pjesmu budi: što te nema, što te nema?

I u času bujne sreće, i kad tuga uzdah sprema,
moja ljubav pjesmu kreće: što te nema, što te nema?

E moj konjiću bijeli, moje desno krilo! Gdje je doba ono, gdje su dani oni, kad je srce puno rahatluka bilo? Znaš li čase one: pozno sunce sije, vrhovi munara kao vatra gore; a svuda iz bašća miris đula vije. Mi se povraćamo iz lova, iz gore; a ona na svojim demir-penđerima stoji ljepša od večeri i od sabah zore: na me čeka, gleda i časove broji kad ću opet proći. A ja, kad bih blizu bio, slao bih joj pozdrav kuburlija svojih.
Ona sa penđera đul i behar mio prosula bi hitro, i ko snijeg na me pahuljice meke padale su tiho, kao da su sevdah ćutile i same. Oh, kako je tada puno sunca bilo! A sada? Svuda mutni oblaci i tame.
Kako mi je srce jadno, kao da ga neko bode, te sve plače i sve pita: kuda moja mladost ode? Je li griješna sabah zora, il' nebeska sjajna zvijezda; je li griješna ljubav moja, kao glas ptica iz gnijezda, kao glas ptica iz gnijezda?

Vidjela sam sebe kao zelenog pajaca, kao dvorsku ludu sa zvončićima na kapi.

Vidjela sam se očima sokola, odozgora; vidjela sam zidine od ružičastog kamena.

Palaču.

A unutra vrt. Zibave, titrave breze, magnolije, jorgovani mirisni, japanske trešnje u cvatu. Stazice i klupice u sjeni. Jarko zeleni meki travnjaci s otocima četverolisne djeteline. U košarama pod voćkama obrano probrano zrelo voće. Grmovi zrelih lješnjaka uza zidove. U kutu sjenica pod netaknutim snijegom, na sredini bistro, osunčano jezerce sa šljunčanom plažom.

Vrt bujan, vrt koji živi u svim četirima godišnjim dobima u isto vrijeme. Zaustavljeno.

A ja? Stajala sam ispred otškrinutih vrata, skakutala i zviždala. Zvončićima na ludinoj kapi, šarenim klaunovskim haljama privlačila sam pažnju prolaznika. Da uđu, da probaju, da uživaju u ljepoti i obilju. Da probaju moj raj.

Stajala sam ispred vrata, na prašnjavoj ulici, leđima okrenutim vrtu.

I shvatila. Na krivoj sam strani zidina.




Ovo je bilo prije.
E, pa, sad sam ušla i zaključala vrata.
Tak.

Pisalo se već o tome.
I vrlo je lako pogrešno vas shvatiti kad se pobunite, otkažete poslušnost, otvoreno odbijete ili se samo povučete iz igre.
Nevažna je reakcija.
Činjenica ostaje da je izostalo osnovno poštovanje, poštivanje, što li, prema drugoj, ženskoj osobi.
I to, zapravo, i nije neki problem u istospolnim odnosima, žena će ženi u tom slučaju obično progledati kroz prste. Frknuti ili ne frknuti nosom, ali neće zamjeriti.
Ali budite sigurni da će muškarcu zamjeriti.
Makar od njega ništa ne želi, niti joj je napet.

E, sad, o čemu ja to?
Evo nekoliko krajnje pojednostavljenih primjera problematične situacije:

- Imaš li kakvu frendicu za mene?
- Kakve muškarce voli frendica?
- Pozovi je s nama na kavu.
- Hajdemo svi zajedno van, ne zaboravi nju pozvati.
- A dolazi li i frendica na tvoj tulum?
- Reci joj da sam ja ... ovakav/onakav ... da hoću ... ovo/ono ...

Sami dopunite ako je baš potrebno. Ali, shvatili ste.
Moram li sad pisati kako se jedno žensko osjeća u takvim situacijama?

Dečki, to pitajte frendove, ne nas. :)))

A najgore je što takva pitanja i upute ne valjaju ni kad ih žensko postavi muškarcu.

Gdje su nestale provodadžijke?
Matchmakers.
Šibicarke? :))))

Želim da znate da imamo pravo,
mi, šarenih misli palih u snove.
Rekli su, sanjati, nije to zdravo,
utišati moramo romantike ove.

I nije nam dobro sanjarit' o princu,
ne valja život ostavljat' u tami,
već robijat' po kući, priskočiti klincu,
vjerovati mraku, da u njem' smo sami,

Da ljubavi nema, jer ljubav je mit
i oči ne svijetle kad sjete se njeg'.
Da nitko nam neće donijeti cvit
da pritom ne traži i lanjski snijeg.

No, moram vam reći da istina nije
to što nam tupe zlurade prije,
jer ima tog', vid'la na vlastite oči
kad prsten zabljesne i posrami noći.

Al nije taj prsten sad toliko bitan,
nije on uloga u poretku svijeta,
to je tek simbol, nikakav, sitan
da ljubav postoji i nikom ne smeta.

Jer poznajem ženu, međ' nama je živa,
i nije tek slovo iz starog soneta
zbog kojeg mnoga djevojčica skriva
da letjet' bi htjela u riječi poeta.

I moram podijelit' tu istinu s vama:
nije sve patnja, nije sve drama.
Svaku od nas na tom putu svile
čeka baš onaj kojem smo vile.

Trik je pričekat', ne gubiti cilj,
znati da nestat' će patnje i jed.
Taj žar će potpalit' golem roštilj,
ugrijati maštu, rastopiti led.

Jer ljubav je živa i čeka na nas
da spojimo ruke i misli i um.
Tad drhtat će strahovi, utihnuti glas,
sumnje u sebe naći nov drum.

Svi ćemo jednom u ljubav utonut',
nasloniti glavu na rame i klonut'
na grudi u kojima kuca za nas
to srce i ljubav, romantici spas.

Želim da znate da imamo pravo,
mi, šarenih misli palih u snove.
Rekli su, sanjati, nije to zdravo,
utišati moramo romantike ove.

I nije nam dobro sanjarit' o princu,
ne valja život ostavljat' u tami,
već robijat' po kući, priskočiti klincu,
vjerovati mraku, da u njem' smo sami,

Da ljubavi nema, jer ljubav je mit
i oči ne svijetle kad sjete se njeg'.
Da nitko nam neće donijeti cvit
da pritom ne traži i lanjski snijeg.

No, moram vam reći da istina nije
to što nam tupe zlurade prije,
jer ima tog', vid'la na vlastite oči
kad prsten zabljesne i posrami noći.

Al nije taj prsten sad toliko bitan,
nije on uloga u poretku svijeta,
to je tek simbol, nikakav, sitan
da ljubav postoji i nikom ne smeta.

Jer poznajem ženu, međ' nama je živa,
i nije tek slovo iz starog soneta
zbog kojeg mnoga djevojčica skriva
da letjet' bi htjela u riječi poeta.

I moram podijelit' tu istinu s vama:
nije sve patnja, nije sve drama.
Svaku od nas na tom putu svile
čeka baš onaj kojem smo vile.

Trik je pričekat', ne gubiti cilj,
znati da nestat' će patnje i jed.
Taj žar će potpalit' golem roštilj,
ugrijati maštu, rastopiti led.

Jer ljubav je živa i čeka na nas
da spojimo ruke i misli i um.
Tad drhtat će strahovi, utihnuti glas,
sumnje u sebe naći nov drum.

Svi ćemo jednom u ljubav utonut',
nasloniti glavu na rame i klonut'
na grudi u kojima kuca za nas
to srce i ljubav, romantici spas.

To su njegove ruke. Iz vilenjačkih mu prstiju teku note i vrelina. Ruke su mu posvuda, titrave, nestrpljive, neumoljive, kao krakovi uspaljene hobotnice opliću se oko nje. A ona ne nestaje u njegovom zagrljaju, već raste, raste, bubri od silnica što mu pulsiraju iz jagodica.

Magija.

To su njegove oči. Umilno toplo plave, svatko bi se prevario ako ih ne gleda dovoljno dugo da shvati da mu je pogled nesmiljen, da probija redom sve ovojnice, buši opne i prodire do srži. A ona gleda, drži nepomično cijev crvotočine koja im spaja zjenice kroz svemir. Jer, osim tog pogleda, oko njih nema ničega. Kao među zvijezdama.

Magija.

To su njegove riječi. Srebrom sputane, nemirom istkane, bolom izbodene. Riječi slobodne od mržnje i jala, riječi natekle od ljubavi. A kad joj izgovori ime, tiho, duboko, ozbiljno, na uho, pršti supernova svaki put u njezinim neuronima. Majstor od slova, harlekin slobodnog uma, njezinu tijelu šapatom pjeva budnice.

Magija.

To je njegovo srce. Zašivenih ožiljaka, pokrpanih rupa, zaliveno neisplakanim suzama. Pruža joj ga na dlanu, bez straha. On zna da ona u grudima životom brani to njegovo mjesto kraj svog srca. Tamo gdje će joj ga usaditi i zaliti rastopljenim zlatom. Zauvijek.

Magija.

To su oni. Kad šute. Kad se dodiruju obrazima. Kad se smiju, kad tuguju. Kad smišljaju psine koje neće provesti. Kad sa stropa grabe vilinsku prašinu. Kad se prisjećaju svjetova iz kojih su došli. Kad biraju onaj na kojem će poletjeti. Kad se vole mislima. Kad ljubuju pjesmama.

Magija.
Ništa manje.

K'o sunce nisu mog čovjeka oči;
Plavije je more iznad kamena;
S nebom poredit' neću ih moći;
Kose ruse, tijelo puno znamena.

Ruže bijele, ruže crvene, žute,
Boja takvih na obrazu on nema;
Na čelu mu bore ne smiješe se, ljute
Plamte olujom i gromom što sprema.

Volim kad govori, volim kad piše,
no tonovi glazbe mnogo su draži.
Kad bogovi kroče, mnogo je tiše,
Mog čovjeka tragovi ostaju blaži.

Al', sveg' mi, mislim da ljubav je ova
Lijepa k'o svaka godina nova.




"My mistress' eyes are nothing like the sun ..."
Sonet 130, Sh.

Namjerno ne pišem podatke koji se mogu naći na netu. Pišem dojmove.
Sviđa mi se što čitava konstrukcija ostavlja dojam kruzera izvana, ali i iznutra gledano, recimo loggie, terase imaju drvene podove, termoobrađeni jasen kažu, ograde kao brodske, gore drvena prečka, dolje tanje metalne. Sviđa mi se što je najjeftinija soba zapravo najveća, s najviše prostora za hodanje po mekom tepihu. Što gornji katovi imaju manje terase ali s boljim pogledom. Što je hortikultura stvarno promišljena do zadnjih sitnica.
Ne radi tu samo o dizajnu. O tome ionako ne mogu stručno pisati.
Dojam koji cjelina ostavlja na gosta je veličanstven, a nije pretjeran.
A od svega su me najviše impresionirali servisni dijelovi, koje inače gost ne vidi, hodnike za sobarice, tehničko osoblje, praonice, dostavnu službu, hladnjače, tehnički uređaji klimatizacije na krovu. Sve je to uklopljeno i nevidljivo, nema ružnih dijelova poput klima uređaja s isparenjima, mirisa vešeraja, kuhinje i radionica. Oko čitavog hotela se može šetati uređenim stazama i iz svakog ugla građevina izgleda jednako fino.
Servisni su dijelovi skriveni u sredini i pod zemljom, klimatizacija je na krovu.
Jedini problem kojeg je arhitekt s neugodom priznao su – galebovi.
Naime, u mjesec dana se naviknu i na ultrazvuk i na visokonaponsku žicu. Pa se vrate.
Kažu da ima samo jedna stvar koja funkcionira protiv toga da lijepu bijelu fasadu od prešanog recikliranog stakla i staklene stijene ne moraju prati svaki dan od kiselog izmeta, a to je naseliti na krov sokolove.
I da, štekeri rade bolje ako se kartica odloži u prijateljski žmirkajući uređajčić kraj vrata.

Tak, sad je vrijeme za zabavu.
Hvala na pažnji.