Sve i ništa

u većini rasprava na ovim prostorima je u tome što pojedinci misle da imaju ekskluzivno pravo na pravdu i izvršenje iste, zaboravljajući pri prozivanjima, izljevima bijesa i nekontroliranim reakcijama kojim se služe kad istu pravdu pokušavaju istjerati za sebe ( u ovom slučaju povrijeđenost vlastitog dupeta u kojem je smještena sva taština ovog svemira ) - da su i oni počesto puta bili s druge strane, strane koja je činila nepravdu, smatrajući to nekad vrhunskom zajebancijom, vrhunskom lukavošću, talentom za glumu i slično.
Kakav će epilog bit nakon današnjih zapisa i nagovještajima prijava, prijetnji nasiljem ( od strane osobe koja je bila jedna od najglasnijih u prikazivanju mene kao nasilnika i agresivca ), vrijeme će pokazati. Ako se ukaže potreba, rado ću posvjedočiti o nekim događajima, naravno na odgovarajućem mjestu.

zadnja

Postanak, ostanak, nestanak...
Tiho koračamo po zgarištima
onoga što nekad smo bili.
Ispod svog kutka crvenog neba
U samrtnom hropcu, grči se Istina.
Tvoja, moja, njegova, njezina,
voljena, prezrena, osakaćena,
degradirana, iskrivljena,
razlomljena na tisuće komada,
razbijenog života, postojanja,
nastojanja i odstojanja...
Na triptihu ponosno se kočoperi
nemoć uljepšana pastelnim bojama.
Mrtva priroda, mrtva istina,
možda je vrijeme da prihvatim
da mi je srce samo gola stijena.
I tako i tako, pijesak vremena
isprat će obrise nekih davnih snova.
U tišini hijene vremena goste se
lešinom jednog nemira...
Ispod crvenog neba, u limbu,
između postanka, ostanka, nestanka,
iscrpljena nada traži svog krvnika.
---
skriveni otrov jednog vremena

Ideš već – upitala je dok su joj prvi zvukovi ljetnog sumraka padali na, od znoja, slijepljenu kosu.
Moram – odgovorio sam, a zapravo nisam morao.
Nisam ništa morao. I znao sam to jako dobro, kao što sam i jako dobro koristio tu činjenicu kao rješenje za neke situacije, poput ove na primjer i svake situacije iz koje sam se želio izvući.
Pridigla se iz kreveta. Iz ladice noćnog ormarića izvukla je neprozirnu plastičnu bočicu sa tabletama i polako se zaputila do kuhinje, po čašu vode.
Vitamini – nekako je više za sebe prozborila, valjda po nekoj inerciji vjerujući da su to zbilja vitamini. Mene nije bilo briga, ovo je ionako bila jednokratna ljubav, još jedna u nizu koju bih znao ponekad zagrabit sa pokretne trake na kojoj su se još uvijek koprcali vriskovi umornih duša, postojanja razbijenog u svjetlucave komadiće šarena stakla što su svjetlucali u razbijenoj tami, razbijenim željama i razbijenim snovima.

Nakon mnogo uspona i padova, kad imaš jedinstvenu priliku upoznati boje dna u svim raspoloživim nijansama, nekako prihvatiš činjenicu da demon nad anđelom uvijek dobije sve bitke. Kraj rata se ionako ne nazire, a treba li uopće vjerovati da će na kraju anđeo pobijediti? Odavno sam prestao vjerovati. U kraj. U pobjedu, koja ne bi bila ništa drugo nego Pirova pobjeda. U postojanju gdje imamo svoj rok trajanja cijena takve pobjede vjerovatno vodi u negativnu bilancu na završnom računu.

Gledao sam u one prve, site bore ok njezinih velikih zelenih očiju. Nekad je tu stanovao smijeh, kao i u svakome od nas. Sada na tom mjestu teška mehanizacija umornih sjećanja mijenja izgled i konfiguraciju lica. Približila mi se. U zraku su se sporo vukli mirisi ne tako davno ugasle želje, pomiješani sa teškim vonjem duhanskog dima i iščekivanja.

Reci mi da me voliš – prstima je prešla preko mojih usana.
Volim te – slagao sam, na što se ona samo nasmijala.

Prerušen u zadovolj(e)nog čovjeka, napustio sam zgradu. Zgrade i sve oko mene se polako spremalo utonuti u san. A ja sam počinjao, novi dan života, ne vjerujući u ono sutra.
Svjetlo nečeg novog je još uvijek daleko od mene.
---
Nisam ti imao što odgovoriti na tvoje pitanje čija su slova kapi kiše
Lomile na tisuće komadića odnoseći ih u nepovrat.
Uvijek to ''zašto''.
Odgovor sam znao, a slike oko nas, tebe,
Nisu bile ono što si željela.
Olakšavaš situaciju preoblikujući moju šutnju u laž.
Lijepo to sve izgleda upakirano u olako shvaćene riječi
Ispisane na odbačenim kutijama cigareta i rubovima
Stranica požutjelih dnevnih novina, grozničavo među riječima
Tražeći sebe u posljednjoj priči za koju znaš
Da će ostati neispričana, negdje duboko u meni zarobljena.
Osjećam se kao kod kuće među tvojim strahovima dok zavodljivim osmijehom
Pokušavaš prekriti nervozu koja ti divlja licem.
Negdje u pogledu, iza zjenica, srebrom mjesečine svjetlucaju makadamski putevi
U meni kojima trebaš tek zakoračiti.
Vrata su otvorena i ne treba oklijevati.
Ne treba se bojati. Padova i rana na dlanovima i stopalima.
Katarza je druga priča, smještena ispod nekog drugog prokletog neba
I izdajničkim sjajem lažnih i dalekih zvijezda.
Možda i nije toliko loše u tom svijetu konstantnog sumraka,
Bez smijeha, bez snova, bez boli, gdje ćemo okovani iščekivanjem
Teško po nepreglednom ledu koračati.
Zamrznutih sjećanja, snova i očekivanja.
U odmoru od samih sebe grijat ćemo se
Plamenom križeva koje smo uspjeli strgnuti sa sebe.
Dočekt ćemo spreni neki drugi svijet, sa nekim drugim križevima
Na leđima, lutajući i tražeći oazu
Iluzije nekog sretnijeg življenja.

Znat ću kad je vrijeme za posljednje riječi,
Umit ću se, obrijati, i skinuti gol, što je normalno,
I više ništa mi neće razdirati leđa…
Kao i uvijek razmišljat ću o Kaliforniji,
Pješćanim plažama i kolagenskim usnama,
o pustinji i velikom gušteru koji dostojanstveno njuška
sol u zraku nanesenu s duboko dišućeg oceana,
među neonskim reklamama, gdje brzo postaješ
zadnji gost birca iz nekih prošlih, sretnijih vremena.
( Moje? )podivljalo lice u ogledalu nikad se neće zaustaviti.
Žena pretvorena u siluetu na nemirnom odsjaju svijetlećih reklama na zidu.
Idem pred kuću Iskupljenja. Tamo imam svoje ljude.

( najveći dodir sa konceptualnom umjetnošću Davorin Č. je ostvario u susretu sa lokalnim alkoholičarem koji se posebno izdvajao instalacijom BIDERMAJER. Na bide pronađen pored kontejnera za glomazni otpad, vodootpornim flomasterom je ispisao MAYER. Flomaster je bio ljubičaste boje. Dakako da je dvojio da li da mjesto Y stavi J. A valjda što bude i za Metroa i Goldwyna…to nije važno, zacvrkutalo je zidovima, što je važno pitao sam…dođi da ti šapnem, i već sam je držao za bokove i svojim mesom bio u njenom mesu, mokrom, skliskom i eto kako malo treba čovjeku, ližemo jedno drugo i tijela odavno ne osjećamo i to je dobro, o kako je dobro, kad gledam ta dva tijela, moje i njeno, poslije će zrak ukrašavati nježnolijeni trag duhanskog dima, a moje nabreklo meso i će i dalje biti u njenom i eto ti svemira, zar ne? Čista progresija konceptualne svetosti – sa tendencijom zadavanja konačnog udarca ljudskom stidu. )

A sada, odmah, odjednom nešto novo!
Orgazmiraš po točki iz koje je sve krenulo,
Ne sapličući se o labirint nečega da bi došao
Do tamo nekog spasitelja spalitelja ( a i obratno ),
I eto te opet negdje na početku u nekim novim sobama,
Gradovima, pelene, škola, odrastanje i sto puta tako
I tisuću puta tako nikad nećemo osjetiti miris prošlog
I zaplivat ćemo jezerima raasušenih snova
Sa spektakularnim pogledom na dolinu
Poniz(e)no bogovi kroče noseći teret onog čega jesu?
Vrludaš ulicama mraka nevino se spotičući
O svilene niti zavodljivih i mračnih snova
Prosutom po ulicama u mrak utonulog grada,
Gdje ljubav nikad nije zakoračila sa svim svojim zamkama.

Vidiš, ne znam da li si zaboravila, ali tebi sam se ispričao zbog neprimjerenih riječi koje sam ti uputio. Ali opet, neka si ti podsjetila, na mene i ''moj rječnik'', za kojeg sam sasvim lijepo objasnio kada i zašto ga upotrebljavam - priča o okretanju drugog obraza je bezvezna i to jako dobro znaš da je tako, pogotovo na ovom mjestu ovdje.
Što se ljudi tiče, tvoj način percepcije ljudi se bitno razlikuje od mog. Spominjem to jer sam se u procjeni ljudi zajebao svega tri puta u životu. I ista stvar je na blogu - budalu sa manjkom inteligencije nanjušiš odmah i jednostavno se udaljiš.
Glede gore spomenute gospode - stalno ih spominjete, komentirate im blogove i jednostavno, nezaobilazni su većini blogera postali...u svjetlu tih okolnosti, ne ispadaju oni budaletine. A niti su teško poremećene. Najveći grijeh na ovom mjestu je pisati prostote i pisati o ševi. Međutim, kad su se dešavale mnogo ozbiljnije stvari od pisanja prostota po blogu, većina ste šutjeli - što jako mnogo kazuje o toj istoj većini.

Ovaj odgovor nije poziv na svađu, niti je podbadanje u svrhu izazivanja iste. Donna je zaključala blog i ovo je odgovor na tvoj komentar koji je trebao biti tamo.

https://www.youtube.com/watch?v=GcccM2BAshE

noć kao svaka i druga,
prekinuta tihim kucanjem
( zvono sam iščupao u jednoj od noći ispunjenim ludilom, kad samo živ želiš jutro dočekati )
od bore drvenih vrata,
otvorio sam bez provjeravanja,
udario je od mene miris kiše sa tvoje kose.
U trenutku sam se vratio kući,
u onu iskru u tvom pogledu, na ono mjesto
gdje je ono divlje spavalo ošamućeno mirom,
gdje se ludilo nije otrovno izvijalo po zidovima,
obećavajući nam ljepotu zadnje noći na Zemlji,
i tako smo se ponašali, u kolopletu tijela, smijeha,
glasno sanjanih snova, bez brige i pameti,
grla poškropljenih grimizom vina
i snova pomiješanih u znoju dlanova.
U smiraju dočekujemo crkvena zvona koja neumornom zvonjavom
pokušavaju skriti da bogovi su odavno mrtvi.
Kome polažemo račune?
Usnama skupljam mladost sa tvog stomaka,
ne obazirući se na jutro koje se posklizlo o prozorska stakla.
Poput nekad ljubavi novi dan nagriza nam postojanja.

Nikad nije puno nekih ugodnih sjećanja.
Kao što nikada nisi ni pitala za cijenu istih.
Slijedom toga, tipkaš mi SMS, na tramvajskom stajalištu,
Otrovno žmirkajući prema ozeblom suncu.
Očekujući poznate korake odgovora koje ćeš
Ugledati za par trenutaka.
Mirno, znajući da sam u blizini.
Poznati šapat spustit će ti se na leđa.
Lica u ogledalu oborit će pogled i ne baš nježnim zvukom uzdahnuti.
Udišem sa tvog ramena miris
Bestidnog i otrovnog osmijeha noći koje dolaze.
Iz boli je želja nastala.
Ljubav je ostala razapeta na mjestu gdje je mutan tok
Razuma i potrebe,
Razdvojio gole i otužne obale jednog otoka na dva dijela.
Kroz prste, poput pijeska, slijevaju se, oštrih krajeva,
U kristal pretvorene slike.
Uživaš igrajući se krunom u čijim odsjajima, na nervoznom svjetlu,
Galopira zaglušujuća bol.
Urušavaju se opravdanja i isprike, grubo nas istina
Drži pritisnute o zid.
Staloženo podsjećajući na ugodan dodir opomene.
Uživaš u dodijeljenoj ulozi...publika je uvijek ista.
Želiš, nadaš, očekuješ...mržnju mojih dodira.
Želiš na trbuhu poljupce opojnog mirisa moći.
I vatreni ples ludila pobjede na granici svijesti,
Gdje plašljivo mi na ramena spuštaš
Odmor od same sebe.
Stidljiva smo djeca u beskraju.
Nevinih i praiskonskih misli, boja, zvukova...
Koje nas naivno lažu da nešto sveto nam treba,
Kao savršena premosnica jaza između dva svijeta.
Nečujno, bol se u tup i konstantan pravac pretvorila.
Na putu prema bezdanu ispunjenu
Kricima duša slomljenih snova i lica
Izbrazdanih glinenim borama.
Praznina je ugušila toplinu u očima.
Nestaješ u sigurnosti mnoštva ljudi
Sa sjajnim, kamenim maskama...
Još jednom odabireš lažnu stvarnost.
Sigurnu u nespretnim rukama sadašnjosti.
Hladnu i nedorečenu.

Nisam stoinešto godina ostavio zapis u jutarnjoj smjeni :). Okolnosti su se poklopile da danas radim od kuće i u pauzama od rada mozak ću na pašu - blog je idealno mjesto za ovako nešto.

Zadnjih dana izvana pratim događaje na blogu. Tko je baniran, tko je kamčio privatne podatke putem PVT ( kao da je to nešto novo, najmanje za petero ljudi odavde znam da su to isto radili glede mene. Neki još uvijek pokušavaju. ) Istina je da se mnogo toga ružnog dogodilo unazad neko vrijeme. Blog i većina zapisa od pojedinih blogera su postali generatori loše energije. Uz neke stvari od prije, blog je pukao, to jest hakiran je. Naravno da ne odobravam takav postupak - protuzakonit je, narušena je privatnost mnogih članova Iskrice...ali opet, treba se zapitati zašto se to desilo.

Već duže vremena na blogu postoji određena skupina ljudi koji su blog, kako je to netko dobro napisao ( mislim zlatkica, a onda poslije i meija ) ''privatizirali''. Nasušna potreba da se na sva zvona stavljaju zajedničke kavice, večerice, druženja, roštiljčići, plesnjaci - stvari su tu podosta izmakle kontroli. Pojedinci ( sudionici ) takvih druženja su to udarali na sva zvona, predstavljajući to kao vrhunsko dostignuće vlastitih socijalnih vještina, zazivajući time pažnju i radeći najeftiniji oblik vlastite samopromocije što možda i ne bi bilo tako loše da se ostatak blogerskog puka ( oni koji ne sudjeluju u takvim druženjima ) nije gledao s visoka i prozivao za ranorazne postupke - većinom je to bilo ono isto što i same rade. Licemjerje u kombinaciji sa nehtijenjem razumijevanja onoga čemu druga strana piše, autistično držanje vlastitih stavova ( podosta ih ima taj problem ovdje ) i nije moglo drugačije završiti nego sveopćom tarapanom. Napominjem protiv sam hakiranja bloga i općenito takvih metoda obračuna pojedinaca sa nekim ( ili nečim ) s kim imaju problem. Ipak, smatram da se ovako nešto trebalo desiti - da blog jedno vrijeme ne radi, da se strasti smire. Onda se pojavila ta nesretna FB grupa. Uobičajeni obrazac ponašanja koji se utkao na blog, nastavio se još licemjernije prakticirati na toj zlosretnoj grupi...stvorena su pravila, ''u hodu'' koja su bila bitno drugačija od onih pod kojima su se pozivali pojedini članovi u grupu. Naravno, izašao sam iz takve skupine, bez da me itko tjerao. Moj kratki boravak tamo, neki su iskoristili za vulgarne obračune sa mnom ( bitno drugačiji pristup i ponašanje od onoga što prakticiraju i propagiraju ovdje na blogu. Licemjerno? ).

Svi ovi događaji su nas, većinu, učvrstili u uvjerenju da nam ovaj blog znači više nego što smo htjeli priznati samima sebi. Netko je dobro primjetio da je novo puštanje bloga u rad isključivo dobra volja vlasnika Iskrica.com ( tko god da je ) jer neke financijske koristi od ovog dijela Iskre i nema. Ne vjerujem da će par reklamnih bannera i par premium članova bitno popraviti financijsku bilancu ovog servisa.

Dobili smo nazad svoju ''igračku''. Da probamo drugačije? Evo, krećem od sebe prvo - nebrojeno puta sam generirao mnogo loše energije na blogu. Koristio se neprimjerenim rječnikom u komunikaciji sa drugim blogerima, počesto prelazivši granicu dobrog ukusa. Ali isto tako, znao sam se i ispričati ( putem PVT-a ) pojedincima kad bih shvatio da je takav nastup bio nepotreban i neopravdan ( neki su i danas ovdje ). Nekima se ne mislim ispričati - smatram da su još dobro i prošli, bez obzira tko što mislio o mom nastupu i rječniku koji koristim u određenim situacijama.

Svijet van bloga je iz dana u dan sve sumornije i tjeskobnije mjesto. Većini se život sveo na neizvjesnost i razumijem da se među ljude zavlači nervoza zbog nesigurne sutrašnjice. Mora li tako biti i ovdje, na blogu? Da probamo uraditi ovo mjesto ugodnim za boravak, gdje ćemo dijeliti radosti, tuge, raspravljati, zezati se? Da bude oaza u koju je svatko dobre volje dobrodošao da makar na trenutak se maknemo od surove svakodnevnice kroz koju prolazimo i brže nego što mislimo?
Razmislite - ne treba nekakav napor za to, samo malo ljudskosti i dobre volje i stvar će raditi. A onda ćemo imati i nove ljude na blogu, one koji znaju što se događa na blogu, ali ne žele doći, jer se ne vide u takvim okolnostima.

Probajte.
Želim vam dobro jutro i još bolji ostatak dana :)

Noć je polako dopuzala do nas
stavljajući ledene prste oko vrata
onih koji su i dalje vjerovali u bolje sutra
u kaplje znoja na dlanovima molitva se pretvara.
Kao da nas je briga, tebe i mene, mene i tebe,
nas dvoje, suučesnika u razbijanju vremena, razbijanju mogućnosti
i destrukciji koncepcije, ne dopuštam suzama okusa cimeta
da preuzmu vlast, nad nama i našim ludilima,
smijehom koji tjera nagovještaje kraja, nagovještaje gladne našeg
toplog mesa.
Mirišemo na gozbu.
Privlačni smo prokletstvima napisanih pjesama i neispričanih priča.
Gostim se tvojom tamom.
Lascivnim šaptom tjeram ostatke razlivenog beznađa po vratu.
Jednom će kiša padati, jednom ćemo biti sami, i neće nas biti pretjerano briga
što je baterija u mobilnom pri kraju...
Kroz kišne kapi, provlači se miris pobjede, tvoje i moje.
Nesvjesno podižemo čašu i nazdravljamo usputnim smješkom
prijateljskom blagoslovu samoće.

Kao što obično biva, trebaju svojevrsni tektonski poremećaji ( poput privremenog prestanka rada bloga ) da bi se neke stvari u konačnici iskristalizirale, to jest ( i pit hehe ) pokazale kakvog su karaktera neki ljudi u određenim, ''gustim'' situacijama. Tako je i privremeno obustavljanje rada bloga pokazala određene stvari. Krenimo reddom.
Bilo je sasvim logično da se netko potrudi preuzeti stvar u svoje ruke i preko FB organizirati blogere, da se nastavimo ''družiti''. Pozvalo se i mene, u kako god želim, da li imenom i prezimenom, da li fake nickom se priključim grupi. Pristao sam, zašto ne, ipak ste mi svi skupa ovdje dragi, na kraju krajeva, blog čine ljudi, nebitno kojeg imena, spola, političkog, vjerskog i inog drugog opredjeljenja. Čine ga osobe sa osjećajima, nadrkani, blesavi, sjetni, dubokoumni, divlji, veseli LJUDI. Odavno je ( barem meni ) prestalo biti bitno tko imenom i prezimenom stoji iza određenog nicknamea. Sa dosta ljudi sam se upoznao odavdje. Sa nekima sam se duže družio, sa nekima sam razvio prijateljstva, sa određenima sam se razišao, pojedine nisam nikad želio upoznati, al ijesam, sa nekima sam ostao prijatelj, sa određenim ljudima čisto sumnjam da ću više ikad progovoriti i riječi. Imena i prezimena ovdje, javno nisu bitna. Nisu obavezna i nigdje te u cijeloj koncepciji interneta ne obvezuju, osim ako na pojedinim stranicama gdje se zahtijevaju korisnički portali odrede obveznim unošenjem imena i prezimena ( servisi za globalno plaćanje, i ostale transkacije povezane sa novčanim tijekovima, gdje se isti u Uvjetima odriču bilo kakve odgovornosti što ste im ostavili vlastite podatke )...dakle, olako ostavljanje vlastitih podataka po netu može uzročiti u kriznim trenucima poput urušavanja sigurnosnog sustava stranice na kojoj je baza..btw, znali ste da je svim obavještajnim službama FB najbolji i gotovo besplatni izvor informacija. Meni se to ne sviđa. Nemam problema dati putem PVT-a prave podatke, tko me god iz nekog ok razloga zatraži. Mene baš i nije to pretjerano briga, pa gotovo nikad nikoga ni ne pitam - u konačnici, što mi to znači? Ukratko, jebe mi se više manje tko je s druge strane zaslona hehe. Malo sam se udaljio od teme - dakle stvar je osobnog izbora boraviti na određenim stranicama gdje se ne zahtijevaju osobni podaci ipak ostavljaju osobni podatci. Zanima me ne bi li onda trebalo i na Iskri tako, a ne neki koji tvrde da su pravi američki glumci...FB, Iskra, sve je to isto, isti koncept. Samo većina je poslušna pa ostavljaju ime i prezime tamo gdje im je kazano da ostave ime i prezime. Neke ne bi trebalo brinuti da im se petstoinaisedamdeset prijatelja ne vidi meni kad gledam. Problem je u onoga koji to vidi...a ne znaš ga. Lijepo je kad čovjek ima za pravo, mogućnost izbora i opredijeliti se za nekakvu opciju koja mu odgovara. Manje lijepo je tvrdoglavo i s visina 'tupljenje' onoga koji neometano uživa u izboru. Nekima je teško shvatiti da fake profil koji koristim na FB isključivo služi za igranje miniclip 8 POOL Multiplayer. FB mi je bio potreban za logiranje na miniclip portal i napravio sam fake profil jer svakako ne želim da mi neki aboridžinskofilipinski mamlaz sa kojim odigravam partiju gleda u ime i prezime i osobnu fotografiju. Većina ne razumije da je FB zapravo gnjavaža, uteg. Onaj koji proziva mora razumjeti da kao što je on, da i drugi ljudi imaju podjednaku mogućnost izbora i da ne mora biti nužno ista nego njegova. Na žalost, razumijevanje je isčezlo što pokazuje vrlo nizak stupanj tolerancije na drugačiji tijek misli pojedinaca koji iskaču iz njegove vizure svijeta, a samo zato jer je sam sebi dodijelio titulu jedinog koji ima pravo biti ''drukčiji'' i onda postavlja parametre te iznosi konstatacije tobože u ime svih. A samo ogromna količina bahatosti i arogancije bez pokrića može sebi dozvoliti tko ima pravo koga od prijašnjih blogera spominjati u VLASTITIM zapisima. Tko koga pamti ovdje nakon dva mjeseca nakon što ga nema? Neki će se uvijek pamtiti, poput Drle i uvijek spominjati. A oni koji uvijek 'tupe', njih se obično među prvima zaboravi.
Uglavnom, blog je opet tu. I dalje ćemo se voljeti, plakati, kičerirati besmislenim fotografijama, zazivati katastrofe, pisati priče, osvrte, mrziti se, olajavati i podbadati, sve to... i tako treba ostati. Ni više, ni manje od toga. Koga smeta, nikad nije morao biti ovdje, zar ne?

Link

testing ;)

da vidimo - što je za vas idealna žena?

Ne sjećam se da sam ikada u ovako velikoj mjeri pratio dnevna zbivanja u Hrvatskoj kao zadnjih dana. Pisao sam o tome u predzadnjem zapisu na ovim stranicama, čitam sve i svašta. Ono što naginje na lijevo, natežem na desno i obratno, neizbrušena istina uvijek se nalazi negdje na pola puta između lijevog i desnog ili gornjeg donjeg, nije toliko važno, koliko je važno to da bi bilo narodu neuporedivo lakše da teži balansu između polariteta koje ima na raspolaganju, odnosno koja su mu stavljena na raspolaganje. Brušenje neizbrušenog, poliranje, uređivanje, stvar je afiniteta i ukusa. Što se toga tiče, u vijek sam bio rudimentaran, sirov i jednostavan.

Nije mi čudno ponašanje političara. Naivan se može smatrati onaj koji misli da je korupcija problem društva koje je uradilo nagli skok iz jednog društvenog uređenja u drugi i da je to nešto što moraju proći države poput Hrvatske, Srbije, i ostalih koji težište politike baziraju na postulatima i vjerovanjima zapadne civilizacije, znate ono, sloboda, demokracija, ljudska prava... Ponavljam opet, to su samo lice i naličje jedne te iste stvari koju eto kao možemo birati. A i to je nešto - mogućnost izbora opcije koja će nam bezbolnije otkidati od usta onoga za što radimo, a čega sve manje i manje imamo. Dolazimo do toga da novac nije sredstvo kojem se vrši plaćanje i za koji prodajemo materijalna i nematerijalna dobra, nego do toga da novac danas, više nego ikad, postaje privilegija određenog broja ljudi. Obični ljudi, narod koji istoj kasti, bez obzira na stranu, veličanstveno, rutinski i stručno, pušijednoj opciji, opciji koja ima dva lica. I umorni su ljudi, toliko umorni od tog pušenja za sve manje i manje novaca...od nekada društva sa perspektivom, pretvaramo se u društvo zombija koja se hrani krvlju svega što nudi opciju novog, drugačijeg, svega što iskače iz uvriježenog obrasca razmišljanja i poimanja svijeta, svijesti oblikovane po dogmi. Danas, više nego ikad, biti svoj, misliti svojom glavom, koristiti drugačije okvire razmišljanja i izgraditi nove tokove za što pokretljiviju i fluentniju svijest, očigledno naginje prema krimenu - istom onom koji se, za naše pojmove ''uljuđenosti'' danas oštro penalizirao širokoj lepezi sankcija inkvizicije. Danas nemamo željezne djevice, ali imamo političke progone, odnosno ''dopuštenu korupciju'' - sredstvo gdje netko nekoga uvijek drži u konstantnom stanju šaha odnosno ucjene, jer svaka vlast, a naročito koalicijska odnose i stabilnost gradi upravo na tome tko koga i sa čime tko koga ucjenjuje.

Nas se to ne tiče. Mi smo umorni,što od rada ( fizički ) i očajničke borbe ( psihički ) da sačuvamo pozicije na kojima se trenutačno nalazimo, pa makar pod cijenu toga ''što nam je veliki promet, a mala zarada'' ( oni sretniji ) ili pod cijenu trinaeste plaće ( kako je nedavno prenio jedan naš bloger, obrazlažući pojam trinaeste plaće u Hrvatskoj: plaća koju dobiješ nakon dvadesetak mjeseci rada - tu potpadaju oni manje sretni )...
Zato imamo internet i stranice poput iskričina webloga ( namjerno ne spominjem cijeli kocept Iskrice: usprkos svemu, Iskrica zadržava svoj ''core bussines'', a to je što komotnije pronalaženje nekoga za ljubav, pa bilo to i za jednu noć ). Dobili smo prostor gdje možemo iskaliti sve svoje frustracije, sav svoj bijes proizašao iz nemoći, neiznalaženja načina da poboljšamo svoju sadašnjost u ime bolje sutrašnjice naše djece, poštenim i predanim radom ( koliko je to moguće a da se nekomu ne ''naguziš'' ili rutiniski i bezvoljno ''popušiš''? ). Čemu školovanje, ulaganje znatnih materijalnih sredstava od strane roditelja u potomke, a u ime njihove bolje budućnosti, ako ih je dovoljno, za njihovo bolje sutra odgojiti na način da ''misle i djeluju po kalupu'', da im je dopušteno imati ( a danas i živjeti ) iluzije na mjestu gdje mogu biti moćni, zapaženi, gromoglasni u ime '' prava prirodnog poretka stvari'' zapravo ne znajući što uistinu predstavlja isto, da nije bitno koliko će sutra to isto dijete imati znanja i sposobnosti, nego koliko jako i suptilno se znati ulizivati onima iznad sebe, i koliko može biti bešćutno i hladnokrvno u nakani da zadrži i(li) poboljša svoju poziciju nimalo ne vodeći računa o tome koliko je osoba pri tome zgazio i uništio im uvjerenja da svojim sposobnostima mogu sebi izboriti bolje uvjete življenja u ovom postojanju... I bez obzira na društveno uređenje i vrstu ekonomske politike, nama će biti sve gore i gore, sve dok se sami u sebi ne usudimo izvršiti preinake parametara po kojima smo odgojeni.

Tako će biti i u buduće, dokle god budemo znali da postoji internet i portali poput ovog bloga, gdje će većina, odgojena da bude '' na mjestu '', krotka i poslušna, u pauzama između lijepljenja kičastih sličica, baljezganja o trivijalnostima ( koja nisu ništa drugo do odbijanje suočavanja sa stvarnošću i istinom ), lijepljenja linkova koji vode k glazbenim izričajima osoba kojima je stvarnost u određenom trenutku zbog nekih razloga postala pretijesna ( ovo donekle još i smatram korisnim, ako ništa barem daje uvid u razmišljanje i poimanje svijeta autora, što je sasvim u redu jer glazbu smatram ne bijegom, već odmakom od stvarnosti, odmakom koji se ne može nazvati iluzijom ), frustrirana, gladna krvi i žedna stvaranja iluzije nadmoći ne trudeći se barem pokušati iskočiti na trenutak iz obrasca nametnug razmišljanja, na nož dočekivati one koji poeziju i prozu pišu mimo pravila ( koja su opet stvarale kaste koje su bile dovoljno ''blizu oltara'': čitaj, jako dobro lizale ili pušile ) one koji na bilo koji način odskaču od uobičajenog načina promišljanja toka svijeta, one koji otvoreno govore o svojoj seksulanosti rušeći kanone nametnute odgojem koji je prozašao iz nepisanih društvenih normi, potpomognutih i pojačanih podrškom sa oltara za vrijeme primanja kolektivne infuzije zvana '' duhovna obnova''...
Mogu do u beskonačnost ovako...uvijek ćemo na nož dočekivati raznorazne don_drle, lukrezio i berezin nickove, a danas Hornya i njegove družice, Rex-Thora, Zlatkice, Drmaxa, kadkada i Vege i u buduće, bilo kome tko se usudi pokušati nazvati pojave i stvari svojim pravim imenom, bez obzira na laži koje određena osoba, zahvaljujući spletu raznoraznih okolnosti, toj istoj većini plasira o autoru, pokušavajući istog ( autora ) izvrgnuti diskreditaciji koja se svodi na olajavanju i objedama na račun takozvanih moralnih vrijednosti istog...

Biti svoj ima svoju cijenu, pa čak i na ovom mjestu koja je samo blijeda, i kao takva, surova preslika stvarnog funkcioniranja stvarnosti.
Cijenu koja se gdjekada čini previsokom, ali nikada tolikom da bi onoga koji istinski promišlja i razmišlja, natjerala da pogne glavu i tiho i dostojanstveno jednim dobrim pušenjem ( uvlačenjem, lizanjem, kako god ), pokuša nagradom za isto ublažiti gorak okus poniženja...

Oduvijek su me privlačila zrcala, ono što se vidi i što se nalazi sa druge strane. Zrcala kao vrata u pogled u ono jučer, danas i sutra.
Surfajući netom naletjeh na jednu zgodnu stvarčicu. Potrudio sam se i napravio par njih. A to izgleda otprilike ovako:




A tu je i link:

Link

Pratim povremeno neke naše portale...Jutarnji, Index, Net, Dnevno, Sprdex, pročitam povremeno zapise M. Schwartza, i sa istim takvim zanosom novi dnevnik Robija K ( IIIa), da bih prešao na portal tipa Sprdex ( Tportal izostavljam kao neuspio eksperiment neoliberalih korporacijsko fašističkih struktura tipa Deutsche Telecom koji na globalnoj razini posjeduje - dakle u vlasništvu je oko tri osmine internet prometa zbog jačine svojih servera jer većina trgovinskih poslova sa Azijom se danas odvija online - a to zahtjeva ogromnu količinu radne memorije na serverskim naseljima, da doslovno naseljima. Kinezi su ti koji to obilato sponzoriraju, jer u konačnici ispada jeftine na takav način izvoziti robu i tako skraćivati rokove isporuke sve kvalitetnije kineske robe, a samim tim i skuplje...danas se sve može obaviti na netu, od kupovine svega i svačega, uključujući i hranu, poplaćati račune, sve te obaveze na koje smo trošili sate često radnog vremena i smanjivali produktivnost. Na ovaj način postajemo više vremena radno dostupni i mora se polako početi prihvaćati činjenica da će biti normalno raditi deset sati dnevno, šest dana u tjednu, da nam se radni vijek produžuje, da radimo kao i uvijek za novac kojeg zapravo nema i neće ga biti dokle god se jedna Amerika zadužuje kod jedne Kine u vlastitoj valuti, dolaru. Taoci smo Amerike i njene promašene ekonomske politike koja se bazira na posuđivanju vlastitog novca, od stvarnog svjetskog ekonomskog gospodara, Kine. )
Zapravo, i nisam toliko skrenuo od teme. Pratim zadnje trzaje Indexa, koji očigledno piše istinu, o srazmjerima ogromne pljačke naroda i ostalih državnih resursa, gdje je sukob interesa postao normalna pojava, jer netko treba biti i plaćen za prljavi posao izvlačenja novca od građana da bi se pokrio deficit u proračunu, koji se pokušao krpati prošlu godinu posuđujući od Amerikanaca dolare na nekih šest posto kamate, u stvari posuđujući novac koji su Amerikanci posudili od Kineza na tri posto kamate - logično bi bilo da je Linić išao kod Kineza žicati pare.
U nekim državama gdje je svijest pojedinca ipak razvijenija nego naša, zbog ovakog raspleta situacije bi do sada već ulice gorjele, ne zbog Indexa, nego zbog ogorčenosti, osjećaja nemoći proizašlog iz bijesa, zbog kruga pakla nazvanog paradoks gdje sve više i više slobode imamo i gdje smo sve više i više robovi, u isto vrijeme. Da, možda bi trebalo na ulice, zapravo, trebalo bi, ali nećemo. Postali smo robovi neta, svjetova izgrađenih unutar istih, gdje nam je sujeta povrijeđena, gdje se zaljubljujemo, gdje kupujemo hranu, gdje će se uvijek raspirivati ideološki sukobi prošlih vremena i gledati nečija seksualna orjentacija, gdje se smijemo i plačemo. I što bi nas trebalo biti onda briga za tamo nekakav Index, i da sutra ćemo imati još manje novaca nego što imamo danas. Zašto bi brinuli o raznoraznim Šegonima koji žive na naš račun, od našeg novca kojeg nemamo, kad imamo Iskre, Smokve, mailove i chatove, Skypeove, kad imamo net i u njemu neki naš izgrađeni svijet.
Postali smo ovisnici o netu, Drži nas se mirnima i poslušnima u uvjerenju da nam je sada svo znanje dostupno, ni ne pitajući se da li su to zapravo sve informacije koje su dostupne na netu kad nešto pretražujemo.
Zato neće ulice gorjeti, nećemo stati, ostaviti iza sebe sve ideološke sukobe, podvuči crtu i krenuti u neko bolje sutra koje možemo vlastitim rukama izgraditi ( a valjda bi mogli od države koja je u stanju prehraniti velik dio Europe ). Da generacije koje trebaju doći, ne dolaze na svijet kao dužnički robovi. Gdje ćemo izbaciti iz opticaja kovanicu čije je naličje desno, a lice lijevo i obratno i krenuti nekim novim putem.
Naravno, to nećemo izabrati, jer smo umorni, i jer se želimo malo opustiti i odmoriti u virtualnom svijetu koji nije ništa drugo do robovski kavez. Kojeg naravno plaćamo, Kinezima, bezvrijednim američkim dolarima.