Sve i ništa

Onomad sam bio-o-o-olimpijada upoznao jedno ljudsko biće ženskog spola preko chata. A tipkali smo svakojako. JA sam njoj tipkao vijesti iz zemlje. Iskopao bih rupu u dvorištu, dva sa dva, ušao u nju, vidio šta ima, a onda navečer na chat da joj kažem vijesti iz zemlje. Uskoro mi je dvorište bilo puno rupa. Ali nisam ih zatrpao, sjetio sam se da tu mogu odlagati lešine stočnog blaga i ostalog življa, malo ih prešati i dobijati naftu od njih. A taman kod vrata dvorišta mogu staviti PIPU, nafta narodu, pare meni. I onda mogu u AVLIJI osnovati šeik državu, emirat, nešto tako, i napunit kuću ženama, moj harem, da jih najmanje ima sedam komada.... Ona je meni tipkala o vijestima iz svijeta. Pa sam ja njoj tipkao o vremenskoj prognozi koju nikad nisam zajebo. Jer kuća do mene živi baba Joka, i ja samo nju priupitam o bitki na Neretvi, a ona meni – sinko moj krsta me danas žigaju, bit će syutra kiše. Ili – sjeva meni u kurije oko, preko Atlantika dolazi polje niskog tlaka, sjutra mi ne dolazi, bit ću nadrkana, mjestimično do pretežito. A onda je meni ženskinja tipkala vijesti iz športa. Što jo baš i nije teško, jer je bila u vrlo intimnim odnosima sa lokalnim fudbalskonogometaškim klubom, od predsjednika uprave, preko prve momčadi, do portira Gajzapa. Dakle, vrlo prpošna ženskica. A po slikama, oku ugodna i duši mila. I naravno....


ZATRESKAO SE JA!!! ZATELEBAO!!!

Baš sam se osjećao ko GOVEĆE u pumbertetu, ili ga ko JUNAC mladi. Jel da, kad kažem JUNAC vi pomislite na moj dobar.......( prostaci i prostakuše, sram vas i stid bilo, samo su vam griješne misli na pameti, prije će deva kroz ušicu igle, nego vi u šeikstvo obrtnickovo ). I tako, mic po mic, šuć-muć, bla-bla.bla-blair tony, dogovorimo mi sebi niki čvenk. A meni stoijedno pitanje po glavi. Kako je šarmirati? Mislijo sam se da ponesem sa sobom svoju sretnu toljagu. Ili da je napijem alkokokakola, pa da je sesualski iskoristim...da, ali jok. Odlučijo sam da ću joj biti PIJESNIK, jerbo je onomad neko jednom napisao da su pijesnici čuđenje u svijetu. I kad joj zrecitiram svoj koji stih, ima da od tog čuđenja odma pane isprid mene, raširi noge ko šestar i primi me u odaje svoje.
Po dogovoru čeko sam je u slastičarni kod Karmendljija. OH Bože moj došla je, došla je, o kako je predivna, o kako je prsno razvijena, o kako je guzno izražena, o, o, ooooooooooooooo, jebem li ti nadam se da neću zaboraviti recitale od kojih će ona od ćudžđenja odma pasti na DUPETINU i raširiti noge ko šestar. A krknem li koji spermij u njenu jajnu stanicu i bude li muško, Tita mi i pijonirske rječi nazvat ću ga ŠESTAR, za uspomenu na ovi događaj kad se budem sjedinijo ja, jaja moja, i penis moj u njojzinu umoćnicu kad budemo jedno biće, kojem nikad zora ne sviće, tako nekako, jebo zoru, po zori se krava muze i kokoše hrane, a ujutro ako pijevac neče da propijeva, samo ga o-krpiš malo nogom pa da vidiš kako kukuriče, kukuriku kuriku jeboliti sliku svoju, a ne da se bavi radnjama prčenja i sijanja sjemena u svru izrasta dijece. Ali, u redu, idemo dalje, netko je rekao i pekinšku patku učio plivati prsnim stilom u wc-šolji.
Sjela ta lijepotica nasuprot mene, a meni u obje glave krv stodvajst na sat, zablokiro ja, skamenila mi se inspiracija, ni da A, ni da Be zakmečim. Ukratko, USRO ja recital. Gledamo se mi minutu, gledamo se dvije minute, gledamo se 5 minuta, ona pojela osam baklava i popila litru boze kažu sise rastu od toga, a jel bogati sise rastu, Karmendlji de joj još litru i daj neku ROMANTIČNU muziku, da joj ne bi jena sisa bila veča od druge, došla još litra boze, gledam je ja, gleda ona mene, a reko kad sam vidijo kako čačkalicom čačka zube, e reko sam sebi ovo rok hitno moram ženiti u neku subotu, samo ne znam koju....i jebi ga, udarijo meni brak u glavu, ženiti je hoću, da se tucamo noću, da pravimo dicu i još svašta nešto nečega lijepog.
I gledam je mislim se da je priupitam da ili ne, ću ćeš će ćemo ćete će, i ostale čete. I onda mi se sudbina osmijehnu, i vidim ja neko se naviruje iz lijeve joj nozdrve, naviruje se balonja mali, šmrkljič, tukac, zeleni se, šmrkljaver bi van a ona ništa ne osječa loče bozu i ždere bakljavu ko da joj je zadnje na svijetu..a gledam ja tog šmrkljiča, ma jok, ništa se to meni nije zgadilo, možda je ženska jednsotavno prepametna pa joj silna pamet kroza nos izlazi. Reko joj ja ček malo, ček, spojio kažiprst sa srednjim prstom, približio joj nozdrvi i odstranio joj šmrkljić, i čvoknijo ga za pult Karmendljiu. Aterirao mu na okovratik njegove košulje bijele, o kako se ONA slatko nasmijala, slatko, slađe, najslađe, slađe no boza a i baklava što je utrpala u se.
A ja je zaljubljeno gledah i kazah – IZ NOSA TI VIRIO GRUMEN, OČEŠ LI BITI MOJA VUMEN – ovdije iza ovog upita treba doći UPITNIK!!!
I eto mene gdje jesam sada. Imade li koja sa viškom pameti, da je odvedem na bozu i baklavu. I da joj iz nozdrva nešto visi?

Daleko sam.
Na mjestu gdje nema noći koje će nas opijajuće prekriti
Satenskim plaštom smirenosti.
Besciljno lutam bezdanom sivila sigurnosti
Nježno milujući sjećanja na tople i nepredvidive ulice
Na kojima su se divlje sudarale čežnje i snovi.

Možeš li se sjetiti strasti kojom smo krali vrijeme za nas?
Otkinutih pola sata navodno slučajnog susreta,
Dok sam dlanovima prekrivao bjelinu tvog trbuha
Da bih sačuvao polutamu vlažnog i hladnog haustora?
Oboje smo djeca mraka, naučeni hodati po svjetlu
Tek reda radi, nužnošću potrebnom
Za uklapanje u mašineriju svakodnevnih potreba.
Svejedno, i dalje sam se prepuštao galeriji uspomena
Pretvorenih u osakaćene kipove od kamena.
Postoji li još ljubavi u nama?
Ili smo vječno ranjene zvijeri
Koje se hrane sa svojih pet minuta
Strasti, suza, mržnje i smijeha?

U trenutku kad nestaju bore i sijedi osmijesi s naših duša.
Kad tišinu ubija led mojih usana na tvojim bedrima,
U svjetlosti desetaka svijeća na čijim se plamenovima
Hrani lascivna pjesma bakantica.
Htjeli, ne htjeli,
Opet smo u jednoj od stotina bitaka
Rata koji smo unaprijed izgubili.
A opet, voljeli smo se.
Voljela si me.
Volio sam te.
I možda te još uvijek volim.
Među ozeblim i ogoljelim stablima jednog drvoreda,
U jednom gradu suvišnih avenija,
Bez zvijezda ...

To nisi ti.
To je tvoja projekcija stvarnosti, tvoje viđenje, tvoj subjektivitet uvjetovan raznoraznim razlozima, počesto frustracijama i strahovima. Ono što je bitno, bitan je način na koji gledaš svijet oko sebe. I to je svijet kojeg istinski želiš, jer ti je tako lakše, zato jer je na kraju krajeva uvijek lakše ići linijom manjeg otpora ( naravno, kazati ćeš da ti to tako ne želiš, ali jeb'ga, želiš ). Ono što ti želim kazati, napisati, ne samo tebi, nego i svima koji će pročitati ovaj zapis, je to da je...
Svijet tvoj ( Vaš ).
Svemir je tvoj ( Vaš )... Sva ta naizgled podjednako fascinanta i očaravajuća, zastrašujuća i neizvjesna u našoj percepciji, počesto ispunjena negostoljubljivošću, prostranstva, kojih smo nesvjesni i koje tako olako shvaćamo, sve si to Ti, svijet oko nas, ja...
Sa tim se rađamo, ali ne shvaćamo, ne razumijemo, odnosno možemo, ali ne želimo. Lakše nam je vjerovati u Isusa Krista i ostatak Presvetog Trojstva, Allaha dž.š. bogove onoga ili onoga, sudbinu, zlatnu kuhaču i sl. ili jednostavno u ono - '' takav mi horoskop ili mi grah tako pao''. Svaka jedinka poput nas, tebe, mene, tvojih prijatelja, okoline, svijeta u kojem na kraju krajeva obitavaš je BOG, odnosno energetska matrica iz koje sve počinje i završava.
Tko shvati to i osjeti to ( naglasak je na ''osjetiti'' - senzibilitet i jačina prijemčljivosti itekako je važan faktor prema toj spoznaji ), otvorio je vrata početka jednog puta, puta koji se čini beskonačan, ali je zapravo jako kratak, puta koji naizgled vreba zamkama, a zapravo to nisu zamke, nego samo podsjetnici da se držiš određene rute, rute zacrtane krivuljom ( ili beskonačno savršenom ravnom linijom razgraničenja, gdje se tvoja podsvijest spaja sa sviješću tvoja misao, tvoja nehotična želja, tvoja nesposobnost da ukrotiš i pokušaš kanalizirati ono što je eruptiralo iz podsvijesti i što se pretočilo u stvarnost koja ti i nije baš po volji. Poanta nije u kontroli svijesti, nego u kontroli podsvijesti.
Na jednom mjestu ( fizičkom, u našem organizmu, postoji ime tog mjesta ) nalazi se prolaz, prekriven evolucijskom paučinom materijalnog ( tjelesnog ) napretka nauštrb onog drugog, mnogo važnijeg, duševnog. Tko zakorači kroz taj prolaz, putuje. Podvremenom i Vanvremenom ( nije li vrijeme još jedan oblik pokušaja materijalizacije i mjerljivosti nematerijalnog - u svjetlu današnjeg svojeta, alat za kronologiju nečega što će ionako postati sa istim vremenom nebitno i beznačajno ). Prostorom i podprostorom Sa punom svjesnošću doći će do odgovora koji mogu djelomično zadovoljiti velike apetite našeg mozga, naše svjesnosti, u količini onoga koliko naša ona centralna točka spoja svjesnog i nesvjesnog, na mjestu gdje se nesvjesno, ono u što počesto ne želimo pogledati i suočiti se sa tim i zauzdati ( kolokvijalni naziv je ''unutarnji strah'', iz kojeg izlazi bojazan da se suočimo sa onim mističnom, nepoznatim, sa onim, kao što sam maloprije spomenuo, što tako olako trpamo pod raznorazne nazive tipa ''božanstva'' i sudbina ) može podnijeti.
Za svakoga podjednako ima, za svaku želju ne samo tvoju, nego bilo čiju ( uzgred rečeno, ako si kupio cigarete i žvake i za to dao 25 kuna, nemaš se pravo žaliti - izbor si imao, bilo u tome da kupiš cigarete i žvake, a može se i bez jednog i drugog, ali u redu, ljudi smo ). Ali sve jedno, ti si rob ( ili robinja, ne znam kojeg si spola ), rob svojih strahova, svog mraka, svog onog ''lakše mi je ovako ''.
Uvjet da se približiš vratima koaj sam spominjao maloprije ( o tebi ovisi da li ćeš zakoračiti iza nih, naravno ukoliko dođeš do njih ) je da se pomiriš sa sobom, da raščistiš sa svojim strahovima, da ne dopustiš malodušnosti i crnilu da preuzmu kontrolu nad tobom, kao sada, u ovom tvom zapisu, jer slijedeći zapis ti mogao biti - '' Ja sam mrvica duhana u cigareti i ispljunuta žvakača na pločniku 0, 00 kuna - to sam ja''. A nisi ni 25 kuna, ni 25 milijuna kuna ili milijardi, ni manje od toga, ti si jednostavno materijalizirani energetski tok ( poput nas sviju ) koji je izgubio kontakt sa svojim istinskim Početkom.
A i od mrvice ima mrvica, još manja, kao što od tebe ima još nešto veće, i kao što je to veće od tebe mrvica naspram nečeg još većeg...shvatio si ( shvatili ste ), zar ne?
Ti, i svatko od nas je preslika svemira, njegova minijatura.
Svaka tvoja molekula koja tvori tvoje materijalno postojanje, je svemir za sebe, unutar kojeg sigurno žive ljudi poput nas. Kao što smo mi dio molekule nečega još većeg od nas.
Kad to shvatiš, shvatit ćeš što, gdje i kako, trebaš potaknuti da više nisi kutija cigareta i žvake u pogrešnom sustavu vrednovanja neprirodnom uobličenju vrijednosti nečeg, poput monetarnosti ( u tvom slučaju 25 kuna plus žvake* ).
Ili jednostavnije - ti ne moraš biti 25 kuna. Možeš biti i 2500 lipa ( 25 kuna, ili 0.25 tisuća kuna ), odnosno našao ( našla ) si se u paradoksu gdje je broj 2500 veći od 25, a zapravo radi se o istoj vrijednosti na koju si sravnio/la samog, tj samu sebe, odnosno u tvom slučaju na kutiju cigareta i žvakače gume, na mjerljivost nečega umjetno proizvedenom veličinom, zapravo pokazuje i dokazuje koliko je malena tvoja vrijednost - odnosno, vrijednosti nemamo nikakve, osim u onom obliku komparacije spram drugih ljudi ( a i sebe samog ), koja zapravo kao i sve u svemiru nema vrijednost i kao takva je podložna relativitetu i zakonitosti nama nejasnog gibanja svemira ( ljudi vole to nazivati i determinirani kaos ).
Želio bih da shvatiš ( shvatite ) da ti ( Vam ) ne držim prodike. Svatko u svom ovozemaljskom postojanju dođe do prijelomnog trenutka uvjetovanog raznoraznim uzrocima, u kojem ovako ili onako, počinje drugačijim pogledom promatrati svijet oko sebe. A što je još važnije, postaje svjestan svog najvećeg neprijatelja, a to je EGO, koji nije ništa drugo do podjednako potreban i nepoželjan nusprodukt spoja UMA I RAZUMA ( dva sasvim različita pojma ), koji nam može biti i saveznik, ali i neprijatelj. A počesto je ovo drugo, rijetko kada je kome postao saveznik. Dolazak do tog prijelomnog trenutka je počesto nesvjestan i kad se dođe, opet smo ugušeni vlastitim egom, koji proizvodi opravdanja za naše postupke, lažno nas uvjeravajući u ispravnost onoga što tvrdimo, onoga što zastupamo, olako nam dajući pravo za vlastite pogreške, nježno nas uvlačeći u lagodan svijet iluzije vlastite važnosti ( ne potrebitosti ) u kojem to isto opravdanje hrani neznanje, odnosno nehtijenje da se suočimo sa nepoznatim, iz čega proizlaze predrasude, a iz predrasuda strah, koji nam bitno sužava percepciju kako onoga oko nas tako i onog unutar nas.
Istinski bih želio i veselilo bi me kada bi ovaj blog iščitao/la kao dobronamjernu smjernicu za malo drugačiji tok promišljanja o onome tko si i što si.
I ne zaboravi, kamen temeljac svake literature i zapisa o tome kako poboljšati svoj život, učiniti ga kvalitetnijim i slično je upravo jedna stara izreka - '' Onako ti je kako želiš da ti bude ''.
Svima koji se probude i čitaju ovo uz prvu jutarnju kavu želim dobro jutro i još bolji ostatak dana.

Link

I malo, da se podsjetimo ( za one 50+ ) hehehehe

Onako, kao podsjetnik - na današnji dan je rođen Drle. Velik bloger, još veći čovjek.

Link

Onda?
Što sa tim 'onda'? – pitao sam pokušavajući mirom zauuzdati nemir u tvojim očima,
Pitaš me kada ću napisati nešto sretno, kada ću pustiti boje i osvijetliti dno nekih svojih riječi,
Vidiš ti to, neke moje riječi su samo riječi koje su u svakome, usudim se izgovoriti ih naglas, pustim ih negdje,
nađu put do nečijeg srca, uma, nekome razbistre misli, nekome uljepšaju sumorno popodne i to je to,
ostajem na istom mjestu, gdje jesam, na nekoj točci sa koje se možda i ne želim pomaknuti,
ali to sada nije ni bitno,
bitno je da znam da ću jednom nešto sretno napisati, da će prštati od boja,
i to će biti trenutak u kojem ću jednom prokletstvu, stigmatiziranom prijašnjim životima, sklopit ruke, tamo na pleksusu,
a ja ću se smijati, plesati, veseliti, to je dan kad će beštija crknuti i sa smrću odnijeti besmisao noći,
urušit će se ceste koje su povezivale krevete pune usamljenosti, koje sam grijao, koji su me grijali,
na dan dva, nekad i manje, ali su grijali, barem su nastojali bez obzira što sam ostajo hladan i dalek…
razumiješ o čemu pričam, o čemu govorim i mogu pisati i mogu pričati, do jutra, do beskonačnosti, bez obzira što nekad u sebe skupim svu tugu ovog svijeta, i opet sam dalek,
a ti me jednostavnim pogledom žicaš da ti kažem najveću svoju skrivenu tajnu,
premišljao sam se cijelih trenutak-dva i pomislio sam, zašto ne, meni je lakše ako je ispucam, tajnu mislim,
ionako nećeš vjerovati, tako je valjda lakše, i pričam ti kako sam đavlu prodao svijet, budzašto ( kakav je ovo izraz?)
i onda kako mi je smrt pokucala na vrata, pustio sam ju a ona je nekako oborila pogled i kazala da priznaje da je pogriješila i tako par puta, vidiš i nije tako strašno biti prijatelj sa smrti i sa đavlom,
Bog je ionako odavno umorio se, povukao je sinove i kćeri svoje sa ovog mjesta i digao ruke,
nije njega đavo pobijedio, pobijedio ga je naš um, mi, njegova djeca,
i on je uplakan, on je bijesan, ljut, ali to nije moj problem,
tako je jednostavno bilo prodati mu svijet, zabavno, kartali smo,
u jednom trenutku upitao sam ga, đavla, da li zna da mi je tjelesna temperatura normalna tridesetisedamsačetiri, odgovorio je da zna, da ne bi kartao sa mnom,
onda sam mu rekao da znam da se ševi sa smrti i uvrijedio se kad sam nadodao da mu to ne služi baš na čast,
znaš, smiješan je to vrag, ali tko ga jebe, dao sam mu svijet i još nismo završili posao jer mi je dužan,
a ja sam njemu nužan i to je ono što ga vrti, kako bi se kazalo, na laganoj vatri…

I što još – pitaš dalje, a ja odgovaram da nema još, ionako je sve vidljivo, zar sam se ikada skrivao,
bez obzira na maske koje sam navlačio,
i sjetio sam se kako sam jednom se zatekao na nepoznatim ulicama a da ni ne znam kako sam tamo dospio,
a opet ljudi su isti, bez obzira na nepoznata lica,
uspio sam tu noć i zaraditi na kartama nešto, i sve zapiti i potući se i poševiti i probuditi se sam u nečijem krevetu,
dok sjenke su cijelo vrijeme zujale oko prozora, bijesne na moj deal sa đavlom,
moju ekskluzivu koja je nastala iz zajebancije,
spavaš, a ne spavaš, u stanju si kad nema ničega, ni okusa, ni boja, ni mirisa, i smiješ se svemu,
do jutra kad sunce rastjera čaroliju,
pitaš se ima li smisla postati ponovno čovjekom i zavaravati se natruhama samilosti, empatije, suosjećanja,
negdje shvatiš da su to izlike za ono istinsko što je u nama,
opravdanja, pranje savjesti, hej, pa mi smo ljudi, nismo životinje,
a znam da više 'ljudskosti' stoluje u životinjama nego u nama samima….

-------------------------

Još jedan dan se približava, snovi se ludi propinju,
U grču, ranjeni, mole prve zrake sunca da ih brzo spale,
I pepelom posipaju vojsku demona iz moje glave,
Krmeljivim očima dodvoram se danu pred sobom,
Sporo će se vući, poput seoske pogrebne povorke,
Lažni osmijesi su samo naricaljke, a ja sam prazan, umoran,
Nisam naspavan, u tišinu ću popiti kavu i ispušiti cigaretu,
Ignoriram sve oko sebe, hvatajući na javi onaj prostor
Bez okusa, boja i mirisa, tako je lakše jer si ondje dijete,
Jednostavno, genijalno, bez brige i pameti, samo jesi,
Bez komplikacije, bez uzaludnih molitvi, bez iluzija,
Tamo ljudi nisu taoci vlastitih đepova i iščekivanja,
One koji vide, njih nazivaju prokletnicima…
A trebalo bi biti tako lako, ali nije,
Postoje dani kad kad sam mačka, a oko mene su psi,
Preživiš nekako, ni sam ne znaš kako ne oslijepiš
Od bljeska iskeženih zubi i deformiranih lica,
Kažu da su suze najbolje sredstvo za spaljivanje snova,
A svojih nemam, i odeš na neko vrijeme, negdje,
Pijem i smijem se dok kartam sa đavlom,
Mogu to, bezbrižno, jer nekad je zbilja dobro
Što nikada nikome ne nedostaješ.

Zatvori oči dok zapadno nebo gori. Nevoljko sunce na počinak odlazi.
Skoro će s druge strane zasjati zvijezda, Sjevernjača.
Zatvoriš li oči, more će utihnuti.
Ostajem jedini putnik na autocesti kroz svemir,
na putu do mora, ispod zvjezdanog neba, iznad potonulog sunca,
režući vozilom zrak posut krhotinama razbijenih istina...
Vozim, vozit ću, još malo, sve dok među grmovima rascvjetale lavande,
ne začujem jecaj zore.... zatvori oči i pusti krv da odmara u žilama.
Na odmorištu sam, zatvorenih očiju, pronalazim put do tvog osmijeha.
Zaboravljam ono što u meni se ruši dok navlačim na sebe satenski sjaj tvog tijela.
Ne gledam one koji se klate obješeni o zvijezde.
Opet, zatvori oči, ne obaziri se na varljivi jauk vjetra.
U zaborav pošalji noći kad bezimena si bila.
Udahni jutra koja se uzdižu sa trgova rasplesanih gradova u tvojim dušama.
Na kojima ćemo pogledom udisati svu ljepotu onoga što nas čeka, pred nama....

a opet, ostalo je ono pitanje - što se prije peče, kokoš ili krumpiri? ;)

Link

MRAK

Ovo je zapis o beštiji. O, beštiji na izdisaju, ranjenoj, koja nikako da dočeka zadnji hropac.
Beštiji koja je cirkuska atrakcija, čija bol u očima i vatrom presvučena želja za olakšanjem, za smirajem, zabavlja kreature uobličene u ljudski oblik.Okovana nemoći, pušta na sebe ruke sažaljenja. Iverje odrvenjelih molitvi polako guta grimiz u žilama. Orgije ruku uprljanih raskalašenim smijehom zarivenih u srce,
banket sitnih duša koje imaju priliku naslađivati se raskomadanim dijelovima onog Boga koji ruje u svakome od nas,
skršenog u laži, začinjen igrama koje daju draž ljubavi, igrama koje se plaćaju konopcem oko vrata. Ožiljak je stigma, udubljeno parkirno mjesto rezervirano za ogrlicu od trnja izlivenog od boli,jutarnjih kava, smijeha, onog jebenog osjećaja 'sve je lako kad si mlad'….

A poslije toga…

Zaploviš osjećajem indiferentnosti. Nakon nekog vremena te prestane gristi savjest zato jer kliziš prema dnu, svjestan da ti za put niz brdo ne treba pogonsko gorivo, ali se podmazuješ da ublažiš trenje. Konjakom, viskijem, rakijom, sve što je bilo poviše trideset posto alkohola, smatrao sam dezifnektom, ispod toga samo oblikom socijalizacije vikend-konzumenata istog, gdje je samo važno biti lud i mlad. Pjevale su se pjesme, znao bih iz nekog zakutka slušati, kako te riječi nemaju brige, kako nemaju pogled u sutra, kako im se živo jebe, jer dan su preživljeli, sreća ponekad i ne košta puno, a onda u trenutku dok to pomišljaš već bljuješ onaj višak, onu čašicu previše, koja je uvijek tu negdje, nenametljiva, ali opet snažno prisutna….
Dok su neki preživljavali dan, ja sam preživljavao unaprijed onaj sutra. Planiranje? Ne.
Samo jeftini trik za izbjegavanje sadašnjosti, gdje u mamurnim jutrima ugledaš Engleza u zrcalu.

One vatre što čuvaj ulaze u moje tame…želim da zgasnu. U snovima su neka bolja jutra i ljepljiva prašina mirnog sna na kapcima. Dodiri niz čije se prste slavodobitno kotrlja miris slobode, I Gospodar na koljenima, krvavog lica, osuđenog i slomljenog tijela, na putanju bez križa.

Ne budi me – ostavi me u prostoru bez misrisa, okusa, vida.
Otresi svo postojanje sa sebe.
Skini mi trnje oko vrata i pokazat ću ti put do početka vremena.

Link

Link

Link

Link

Link

Link


Prigodna fotografija:

( na ovom mjesto nalazi prikaz kule u obliku penisa, niz čiji se isplaženi jezik gola skliže Kosjenka, duge kose obojanu u trobojnicu...plus još neko cvijeće, livada i ta proljetna sranja )

Pišem, onima koji razumiju ono nejasno u pastelnim bojama noći.
Sve riječi raštrkane, do sada su samo dijelovi kostura,
U neredu posložene uspomene na neka prošla postojanja,
Gdje kroz maglu se naziru obrisi doma,
Gdje nekad noć zaustavi mirise iskonskog djetinjstva.
Oteto sam i i ostavljeno, u nekim nepoznatim svijetovima, dijete,
Zaborav me tjera da preživim, a ono malo uspomena da ne zaboravim,
Tko sam, što sam, i kako je jednom bilo divno biti slobodan,
Biti zemlja, voda, zrak, vatra, duh, svijest i nesvijest, sve skupa
I svako posebno, dok lebdim, gorim, divljam valovima,
Vrijeme tada mi nemoćno gleda u leđa…

Pišem ponekad i o prokletstvu ovog postojanja,
O noćima bez sna i neprijateljski nastrojenom svjetlu dana.
Kristalnim očima tisuća ljudi, bolesnih od sumnje,
koji ortogonalnim kompromisom režu na komadiće ulice zagušene prosutim snovima.
Opijajućim zvucima toplih pogleda vabe me u zamke sredine,
Obećavajući bezbrižnost u neznanju i snagu dobijenu iz predrasuda.
Sve što trebam dati, pokazati, je malo straha, budem li dobar,
Zauzvrat dobijem falusoidni osmijeh lažnog kraja ili miris demo verzije raja.
Riječi koje izlaze su, za umorom razapete duše, duše koje ne sanjaju, koje su odustale.
Za sve one čije želje se u bol pretvaraju prije nego što topli prsti sna na zatvorenim kapcima
Zakuckaju drevnim ritmom samozadovoljstva, obrubljenih prijetećim oštricama mekanih snova.

Znaš, pisat ću jednom nemirnim dlanovima na tvom usnulom tijelu, o svom početku,
Onom prvom gdje sam nastao iz ničega, gdje gradim divljenje svijetu bez snova i
Udišem stidljivim srebrom posut tamnoplavi zrak.
Djetinjom radoznašću promatram igru svilenih krila mnoštva leptira.
Tihim zvukovima ispunjavaju smirajem guste niti tišine.
Pisat ću o fino pošljunčanim stazama, koje pozivaju na duge šetnje,
Oslobođeni križa prevarenih anđela, lica izrezbarenih krvavim suzama.
Pisat ću o spojenim dlanovima, isprepletenim prstima,
O tome kako su riječi suvišne, nepotrebne, besmislene.
Udišem usnama zlato tvojih snova skritih među pramenovima.
Na licu ti sjaji osmijeh najsjajnije zvijezde mog izgubljenog doma.

Kraljevstva obećanih vrtova.

Rijetko pratim događanja oko mene, preko vijesti, ali eto, kad mi neki vrag ne da mira, onda onako škicnem i svaki put naletim na nešto što me kosne.
Ovaj put je to vijest da je preminuo Ray Manzarek, utemeljitelj The Doorsa, i po meni ( subjektivan dojam ) jedan od najboljih, ako ne i najbolji klavijaturist današnjice.
Počivao u miru. Sad možete Mr Mojo Risin' i ti nastaviti i dalje...

Link

Link

I tako dalje...

THE BOUNDLESS OF SANCTITY

Zatvaramo krug. Koraci su sve teži i umorniji.
Došlo je vrijeme da zatvorimo priču?
Vjerojatno.
Pospremiti ćemo je u žutu kuvertu i zapečatiti tvojim suzama.
Svojih nemam. Ne zbog tebe, već zato što jednom sve su kliznule u nečiju drugu priču,
Zauvijek me vezujući za jedna nevina prostranstva.
Sanjam ih i tamo nema zlokobnog smijeha hijena. Tamo neće biti kamena u srcu i ignoriranja.
Možda bi sve bilo dugačije da sam se bojao.
Ili da sam se borio.
Da sam barem lažnim obećanjem pokušao ukrotiti divlje životinje boli u tebi.
Vjerovao sam i smatrao da se ne smijem upuštati u tu borbu.
Nikad nećemo saznati da li je ljubav mogla u prah smrviti znamenje prokletstva što nosili smo u sebi.
Znamo da samo ostat će lutka sa velikim, staklenim bolom u očima koji kazuje da nam se druga prilika samo lažno osmjehivala.
Znamo sada da je to ipak bila pjesma koja to nije, sa previše otužnih melodija u sebi.
Volim tvoje zagrljaje nježnih kapi kiše.
I riječi, strpljive i smirene, odlučne i blage, čija je snaga nadglasavala reski i monotoni zvuk
Crnih zastava mojih divljih legija na vjetru.
Možda je najbolje biti bez snova, ludih, smjelih, odvažnih koji negdje divljaju u zakutcima naše svijesti?
Ruke su umorne. Ruke su teške.
Na izbrazdanim dlanovima nosimo one posljednje riječi, čuvane za trenutak kad progovorit ćemo bez maski.
Okrenut ćemo se i vratiti tamo gdje nam je mjesto.
U slatkastu udobnost tisuće ludila što divljaju u nama.
Pamtim te kao anđela koji je morao skrivati ljepotu svojih krila.
Pamti me kao demona sa vatrenim krikovima duša u očima.
Ostati će samo sjećanja i zvuk vjetra koji će se povremeno pretvarati u tvoje glasove.
Jednom ćemo valjda vidjeti tko nas je tražio i tko je čekao na nas.
Na naše korake kojima smo koračali pored mračnih rijeka.
Mnogo je pjesama. Bilo je divnih riječi, prelijepih situacija.
Nismo se obazirali na golu činjenicu da u svakoj pjesmi čuči zvijer koja je jede, proždire.
U posljednjoj, zvijer zmijske kože će izići i bijesno zavijati.
Cijenu izlaska znaš.
Obriši suze, ne zaslužujem ih.
Spakiraj sjećanja i pospremi ih što dalje od mene.
I ne poklekni, kad noći budu protjecale skrušeno i sporo.
Jednom ćemo život zamijeniti sretnom prazninom olakšanja u očima.
Tada ćemo prošetati šljunčanim stazama sjećanja jednog Kraljestva.
Bez ljubavi, bez očekivanja.

u ovoj godini sa kupanjem. Prva voda, Marjan, tamo otvaram sezonu ( najbliže mi, a i tamo sam naučio plivati ).
Lijep je onaj prvi trenutak, kad zaronim, kao da dobijam nešto nazad što mi je mjesecima nedostajalo. More je još malo prohladno, ali sa prvim zaronom zaboraviš na te sitnice.
Zbogom zima, kiša, led, snijeg i ostale zimske gadosti...fuj.
Prigodan link:

Link

I još jedan:

Link

Zađem povremeno, prije toga provirim kroz, sada već godinama, neoprana prozorska stakla, ocijenim da li se uopće u tom trenutku isplati proluftati tim smradom zaustavljenog vremena..nekad bih samo sjeo, leđa okrenuo na zid, to su neke moje paranoidne fiksacije, ne volim otvoren prostor iza leđa, znam da gubim mogućnost za uzmak, tko ih jebe i mogućnosti i uzmake sve skupa, sjeo bih, dovoljno je da sam tu, šutim, šutim, otrovnim mislima pogađam vrapca sa druge strane stakla u lijevo oko, zalutala šepava mačka koju je netko jednom nagazio u malo žučnijoj raspravi, tarapana je prošla, mačka je i dalje šepala, oprezno se uvijajući između stolova dok ne bi došepala do nekog sigurnog mjesta..da li je ona razmišljala o uzmaku i mislima osvete, koje glođu oka vrapcima ili je zavidjela nama ljudima jer mačke smatraju da mi ljudi imamo devet života, a ona ipak samo rep i sada već tri i pol šape, olinjalu dlaku i život do dva manje, po nekoj našoj, ljudskoj računici, u kojoj da je jedva tko i obraćao pozornost na nakupinu olinjale dlake...sjeo sam pored nekoga, ovaj put nisam želio biti sam, znaš, to su oni trenutci kad počnu ničim izazvane tinjati one zaboravljene, slabašne iskre skrite pod pepelom nekih davnih ludila, dovoljna je bila kriva riječ,krivi pogled, način na koji se ispija dnevna doza otrova i mrak je padao na oči, usta su se punila krvlju, bol je parala tijelo, koža je pucala, rastvarala se, a ja bi udarao, udarao i udarao...lica spaljenog bijesom, svaka kost urla od boli, po ulicama nesvjesno tražim izvor noći, najsigurnije mjesto za još malo preostalih mi života, gdje ću došepati i lizati rane razmišljajući kako bi jednostavnije bilo da je sve ogoljeno, oslikano monokromatski na teškom nebu čijem je krvavom oku nemoguće umaknuti...
Ponekad se nađem u kovitlacu smijeha, duhanskog dima, jeftinog parfema, jeftinog mirisa, tobože nehajno oblizanih loše našminkanih usana, no dobro, ne treba sad gledati detalje, nama treba ljubav, zapravo da li je to ono što nam treba ili nam treba da se osjećamo živima, a poslije, možda i voljenima, dok mi izvlači kurac, dok mi je ruka među njezinim nogama, da, da, grozno je to, ali ionako imaš u sebi par čaša nekog domaćeg otrova koji je sasvim solidan lokalna anestetik, svjestan si stvarnosti, ali je ne osjećaš i to ona zna i to i ja znam i svaka prokleta i razorena duša u tom trenutku, nema veze, svi preduvjeti su tu da se barem u dijelu noći pokrpamo, sjeme se razlijeva njenom maternicom i san kuca na vrata, a ja sam budan, razbuđen, spavaj, samo spavaj, mislim se ja dok obućen, za rasklimanim stolom uvlačim u sebe dim cigarete, jedan, drugi, treći, treba opet izaći na ulice, zaobići zamke neopranih izloga iza kojeg su zaboravljeni ljudi, otići doma, probati nekako dokrajčiti noć...ubacujem disk u DVD-player...california surfing, sat i pol čistog užitka jahanja valova. Utonem u san sa mislima na podivljalo more koje se poigrava sa mojim tijelom...

Link