male tajne

Jutrima budi vrisak sjećanja,
kristalni crnobijeli snovi
lijepe se na zidove.
U znoju se pridižem,
u sumraku uma,
hladan zaborav spušta mi niz tijelo
tragove noći obojene u beskraj.
Da li si sigurna da želiš mirise tih noći na grudima?
Poljupce na vjeđama koja se pretvaraju
u trnovita sjećanja?
Ljubavi, usnama mi rasprosti na obraze kraj puta.
Osmjehuje nam se još jedna noć.
Gdje uzdasi mučno guše vrijeme.
Možda ćemo i pobijediti i na leđima
nositi bolan ožiljak Pirove pobjede.
A kad smo kod noći, znaš i sama
da je to vrijeme rezervirano.
Prokletnici hodaju makadamskim putevima do olakšanja.
Oni vide. Zmiju, koja će slasno
proždrijeti njihovu svijest.
Sa osmijehom na usnama pokušavaš biti jača od mene.
Nemoj.
U ime sjećaja, uspomena.
U ime onih suza što si bezrazložno isplakala
i o kojima misliš dok ulazim u tebe straga. Nema svjetla, a u nama tinja divlja želja.
Svejedno imaš alibi.
Za snove, za želju…
Opravdanje neumitno gori poput vatre među nama,
jer eto, ti se na taj način štitiš.
Kaži mi gdje nestaju noći koje su spajale naša tijela?
Čekam te…
U nekoj novoj priči,
U međuprostoru između
Snova i stvarnosti.

Šutnja. U tebi.
Prosuta iznad grada,
bezbojna i otrovna.
U nama, na opustjelim zgarištima sjećanja.
Šutnja u kojoj smo došli do kraja.
Između nas, na hrpi, stoje snovi.
Čije suze sa umornog lica će ih spaliti?
Umornim prstima nanosiš zaborav na usne.
Da, zaboravit ćemo…onaj naš komad neba,
Snena jutra i Ninu Simone
rastočenu na površini izlizanog cd-a.
Jednom će me konobarica počastiti pićem i cigaretom.
Trebao sam ispričati svoju priču
Sažetu u jednu cigaretu i jedno piće.
Prošetat će travanjska jutra do neke nove priče.
U kristal će se pretvoriti pogledi.
I htio ne htio sva jutra će zavodljivo
mirisati na obećavajući početak
rutinirane konstante.
Sramežljivo tetošimo nježnu predodžbu
o vremenu koje je pred nama.
Znamo kako to treba ići, i bez snova, svjesni trenutka
Kojeg pohlepno upijamo u sebe.
Ne priznajemo, ali čekamo.
Ne zovemo, ali tu je.
Ispred nas noć je spustila ramena i pognula glavu.
Jutrom kapitulira pod našim dodirima.
U zarobljenom beskraju jednog trenutka.

Iz svojih kristalnih bočica
Izvuci sve otrove,
Rasprši ih po noći.
Opet ćeš morati samoći
Pogledati u staklene oči.
U rukama ti adut-karta,
Siječeš sa njom znamenja sjećanja.
Koliko puta ćeš mi se približiti, zaboravljajući
Da sam jednom probio tvoje crnilo
Sa kojim se vješto maskiraš
U jutarnje krikove Sizifove muke.
Želiš me uhvatiti za ruku
I povući u bezdan posljednje
Šamanske molitve.
Gdje samo ništa postoji.
Zarobljeno u prostoru između
ugodnih niti snova u boji tvog crnila.
Žedno svijetli Poncijeva zdjela.
Sa grčem na licu prati ćemo
Olakšanjem izborane ruke.
Da li bi nas tko trebao
Pratiti na tom putu?
Ne želim kraj u drvenoj tami kutije.
Želim nepregledno polje sadašnjosti
Na slomljenim krhotinama
Pobjedničkih kockica.
Ne želim vjerovati da je sve
Tako nježno.
Kao kad smo s velikom ljubavlju
Slijedili pad sunca.
Što ima tako privlačno
U umirućim svjetlima zapada?
Zapravo, glupo je očekivati odgovor.
Radije ću utonuti između krtih
Bedara sadašnjosti.
Sve velike ljubavi smo pokopali,
ovjenčane nesalomljivom tišinom.
Topi se kristal života
U očima zvijeri.
Prijateljski, zapad,
Još uvijek umiruće svijetli.

Bilo je kasno popodne kada sam se probudio. U stvari, noć se već udomaćila na ulicama, a ja sam sjedio na nekakvom stolcu i pokušavao rekonstruirati vrijeme i ono što se događalo prije nego što sam utonuo u san. Bio sam uvjeren da sam zaspao na krevetu, pored nečijeg ženskog tijela. Probudio sam se na kauču, a ukočenost u leđima me je podsjećala da sam ležao duže nego što je trebalo. Znači, opet je bilo veselo. Pogledao sam na zid, na kojem je bila crvena mrlja nečega čiji su se tanki tragovi spuštali put poda. Komadići stakla ležali su na sve strane, a između par komada na stolu, vidio sam komad papira na kojemu je pisalo nešto. Potražio sam cigarete, pripalio jednu, a onda prišao k stolu i u ruku uzeo papir na kojem je pisalo: PIČKO! Ispod te konstatacije, bio je iscrtan neki emotikon, ne smile, već njegova suprotnost, valjda antismile. Kako bilo da bilo sumnje nije bilo – tobože slučajno susreo sam se s Ankicom.
Ankicu sam susreo na nekoj večeri prijateljstva koje je organiziralo udruženje za promicanje transkontinentalnog prijateljstva. Na toj večeri nisam nikoga vidio da je bio izvan države, a o drugim kontinentima nije bilo ni govora. Svejedno, i ovo udruženje je postajalo samo radi jednoga - da na raznorazne načine izvlači novce za krajnje sumnjive projekte, koji su imali cilj samo za jedno, a to je tobože se družiti uz obilne količine alkohola i šupljih priča. Iz moje perspektive – nije zvučalo ni malo loše od onoga što sam mogao samome sebi ponuditi. A tako je bilo i tu večer. Alkohol je udarao u glavu, a ja sam nastavljao svoj monolog koji sam prekinuo samo onda kada sam bio prekinut od strane nadobudnog mladca, muda punih zdravog pogleda na život. Šamarom sam mu valjda uveo red u taj zdrav život, a i više nitko se nije usudio kazati nešto, sve dok se nisam skljokao na stolicu. Čuo sam pljesak samo jedne osobe i pogledao u mršavu ženskicu, koja je veselo pljeskala dlanovima. Prišla mi je.
Ja sam Ankica – a onda me je poljubila u obraz. I tako je počelo.
U Ankici sam otkrivao idealnog suputnika i partnera za sve. Bila je odlično društvo kroz noći natopljene alkoholom. Pomislio sam da je to to, da je ta neka moja potraga završena. Odlučio sam ne tražiti dlaku u jajetu, tješeći se floskulom da nitko nije savršen. A ona je bila i više nego što je trebalo – nesavršena. Hrabro sam zatvorio oči pred tom činjenicom i nastavljao razuzdano kročiti sa njom kroz život. Sve do jučerašnjeg dana.
Puzzle su se polako slagale u mojoj glavi. Tobože slučajno Ankica me srela ispred nekog trgovačkog centra gdje sam redovno kupovao hranu i ostale potrepštine. Tobože, jer par dana prije nisam odgovarao na njezine SMS poruke. Jednostavno, zidovi njezine posesivnosti i ljubomore su me sve više gušili. Nisam više mogao oči držati zatvorene. Sada su bile širom otvorene i tražile su najmanju mogućnost da se iskobeljam iz tog odnosa.
Ej, pa jesi živ – odjednom je bila ispred mene. Poljubila me je u obraz, a ja sam uzdahnuo.
Jesam, nekako. Previše posla – odgovorio sam nevoljko i užurbano. Promatrao sam je . Po prvi put sam jasno vidio tinjajuće ludilo u njenim očima. Ono isto za koje sam u pijanim noćima mislio da je sloboda kojom sam se bešćutno hranio dok me divljački jahala sve dok se ne bi umirila, a ja bi dalje nastavljao gurati ga u to obamrlo tijelo sklopljenih očiju sve dok sperma se ne bi razlila po stomaku, a ona me je odgurivala od sebe.
Tako je bilo i sinoć. Nakon kupovine, bili smo kod mene. Otvarao sam prvu bocu vina, stavio neke kisele paprike i krastavce na stol, skupa sa nekim sirom, a ona je bila u grudnjaku i češkala se, nimalo damski, ispod pazuha, govoreći mi da se treba otuširati. Slegnuo sam ramenima. Svirala je neka glazba, a ona se tuširala i ja sam pio vino i pokušavao se fokusirati na ono što treba doći. Tada sam shvatio da se nešto po putu izgubilo, da sam samo sad, u tom trenutku, želio odraditi, skrpati tobožnje uzbuđenje prema njoj i sliti ga dolje niže, napuniti kurac sa istim. Vrtio sam po glavi slike malo boljih jebačina sa njom, nešto je zatitralo u stomaku i to je bilo to. Bio sam spreman. No no što je uslijedilo poslije – za to i nisam bio spreman. A trebao sam.
Sjela je za stol, nasuprot mene i osmjehnula mi se. Niz vrat su joj se cijedile kapljice, i gubile se negdje put sisa koje su bile umotane ručnikom.
Lakše se osjećam sada – pripalila je cigaretu i opet me pogledala.
Nedostajao si mi. Reci mi iskreno, da li je sve u redu? – pitanje je skliznulo na tanjur na kojem su bile kriške sira, paprike i krastavčići, sve na kiselo.
Naravno – kazao sam prije no što sam zagrizao komad sira. Za istinu nije bila spremna. Uostalom, polazili smo sa istih pozicija. Zato je spremno i progutala laž. Kao i uvijek šuteći smo se dogovorili – prvo jebanje, a onda razgovor.
Noć je odmicala. Pili smo i dalje, i u iščekivanju promatrali kako se treća boca vina prazni. Poprilično pripita, Ankica se popela na stolicu i počela pjevati Lili Marlen, pokušavajući pri tom izvesti striptiz. Smijao sam se, dlanovima držao ritam na stolu, a onda je, dok se pokušavala osloboditi gaćica, stropoštala na pod. Brzo sam se pridigao i već slijedeći trenutak bio pored nje.
Isuse…jesi ok – pitao sam istinski zabrinut.
Nisam ja Isus, ja sam blažena pijandura Ankica – odgovorila mi je gušeći se od smijeha. Čista blasfemija.
Smijao sam se i ja, a onda smo ušutjeli i nastavili se gledati. Podigla je ruke, prema mome licu. Osjetio sam njene prste na obrazima.
Volim te – kazala je. Znao sam da je to istina na koju joj nisam mogao odgovoriti na zadovoljavajući način, pa sam približio usne njenima. U trenutku kada sam je išao poljubiti osjetio sam bol i trnce na donjoj usni. Ugrizla me i nastavila se smijati. Ruke je držala oko moga vrata, a onda je opet zašutjela i uvaljala mi jezik u usta. Balavili smo jedno drugo, dok sam usputno skidao odjeću sa sebe. Konačno kada sam se oslobodio i zadnjeg komada, a ona ga je već držala u ustima. Pridigao sam je i zaputili smo se put sobe. Nisam imao vremena za igrice i već nakon par trenutaka bio sam joj među nogama, iznad nje, držeći joj noge za pregibe iza koljena ( antikoljena? ). Nije dugo trajalo. Istresao sam sjeme negdje put njene maternice i samo legao na nju. Osjetio sam kako mi noktima nemirno prelazi po leđima.
Požurio si – kazala je.
I ne baš, recimo da je želja bila prevelika.
Sereš – a onda me odgurnula sa sebe i ustala sa kreveta. Vratila se nakon par trenutaka sa cigaretama i pepeljarom. Pripalila je jednu, i ja sam je uzeo. Pogledala me je strijeljajuće, a onda pripalila drugu i otpuhnula prvi dim. Upaljač joj je ostao u ruci i stalno ga je palila i gasila.
Prestani, ide mi to na kurac – opomenuo sam je.
Ide ti to na kurac – ponovila je, a onda nastavila – ideš i ti meni na kurac, već duže vremena đubre jedno, pa te opet trpim.
Trpiš li me u glagolskom obliku trpnom – pokušavao sam biti duhovit. Opet krivi odabir trenutka.
Prostor je ispunila tišina. Šutnja, sa njene strane bila je obojana u bijes. Sa druge strane, moje, pokušavao sam se pripremiti za ono što slijedi. Slijedom toga pridigao sam se.
Koga još tucaš – procijedila je kroz zube.
Nikoga – odgovorio sam. To je i bila istina.
Sereš – kazala je dok je gasila cigaretu u pepeljari.
Uostalom, jebe mi se – nastavila je, tobože ravnodušno.
Ne bih kazao – nisam izdržao – reakcije ti odudaraju od izjava.
Dobro, pitat ću te još jednom… Guraš li kurac u Sanju?
Ne guram kurac u Sanju – odgovorio sam joj.
Lažljivče – kazala je tiho, a onda opet dosta glasnije ponovila – Lažljivče!! Pička ti materina lažljiva, seronjo jedan! Jebem ti mater lažljivu! – sada se već derala.
Daj, smiri se, molim te – pokušavao sam ostati miran.
Da se smirim? - upitala je posprdno a ja sam osjetio kako duboko iz nje opet munjevito eruptira još jedna njena paranoidna fiksacija, ovaj put seksualne vrste.
Shvatio sam da je imala loše mišljenje o sebi. Još jedna frustracija koja se lomila o moja leđa. Zapravo, neće se više lomiti. Digao sam se sa kreveta, otišao u drugu prostoriju i pokupio komade njezine odjeće, skupa sa cipelama na hrpu. Vratio sam se u sobu i bacio joj na krevet.
Što to treba značiti – pitala je sada mirno, iznenađeno, kao da maloprije ama baš ništa nije bilo.
To znači da se trebaš odjenuti i odtornjati što dalje od mene. Najbolje u tri pizde materine – otpovrnuo sam i okrenuo se put druge prostorije, da sjednem za stol i otpijem još malo vina.
U trenutku kada sam se okrenuo osjetio sam da je nešto proletjelo sa lijeve strane, u visini moje glave. Slijedeći trenutak sam vidio kako se komadi pepeljare raspršuju po podu, skupa sa opušcima. U trenutku kad sam se htio okrenuti prema njoj, skočila mi je na leđa i zube divljački zarinula u vrat. Zaderao sam se od boli i probao je pomahnitalu otresti sa sebe ali nisam uspijevao. Nekako sam se okrenuo i zakoračio jako, unatrag prema zidu i tako par puta sve dok nije pala. Čvrsto sam je uhvatio za ruke i bacio na krevet. Plakala je, molila da joj oprostim. Bilo je kasno. Ljutnja mi je bubnjala sljepoočnicama, a ja sam sjedio na njoj, držao joj jednom rukom njene ruke na prsima, a drugom je ošamario.
Pusti me, upomoć – vrištala je.
Začepi jebem ti majku – ošamario sam je i pritisnuo rukama još više njene ruke o prsa.
Molim te pusti me,nemam zraka – molila je sada tiše.
Da te pustim – nasmijao sam se posprdno, a onda pridigao sa nje. Ležala je i plakala na krevetu, tresući se.
Kupi se odavde, što prije – hladno sam kazao. I dalje je jecala.
Opet sam se okrenuo i otišao pripaliti cigaretu. Sjeo sam za stol, otpio iz boce vina i pripalio. Ugriz na vratu me je bolio. Sjedio sam i pušio, trudeći se ne razmišljati o ničemu. Nakon nekog vremena, Ankica je sjela za stol.
Molim te, oprosti mi – gledala me crvenih očiju koje su sada bile mirne i prazne.
Samo otiđi, molim te – tužno sam joj kazao.
U redu – odlučno je kazala. U djeliću sekunde, boca sa vinom joj je bila u rukama. Zamahnula je prema mojoj glavi. Mjesto o moju glavu, razbila se o zid iza mene.
Sad je dosta – zarežao sam, digao se i uhvatio je za kosu. Otimala se, dok sam je vukao prema vratima. Otključao sam nekako a onda je izgurao na hodnik. Stajala je naslonjena na vrata, ne dopuštajući mi da ih zatvorim, a onda sam naglo popustio i snažno gurnuo. Pala je na pod, i sad sam imao dovoljno vremena da zatvorim i zaključam vrata. Psovke su odjekivale, da bi bivale sve tiše i tiše, dok na kraju skroz nisu utihnule.
Otvorio sam novu bocu vina i pripalio cigaretu. Sjeo sam na kauč i gledao u tamnu mrlju na zidu koja se slijevala put poda.
Uskoro su me umor i alkohol savladali. Znao sam da će se sa snom i Ankica utisnuti negdje duboko u prokletstvo nekih sjećanja, koja neće tek tako napustiti.

Spletom okolnosti opet sam se našao u priči koja nije imala svoj početak. U tim okolnostima, na kraj iste nije se ni moglo pomisliti. Dakle, ostalo je samo čekati i nadati se da će kraj proći što bezbolnije. Zapravo, na bol sam se navikao. Ono na što se nikako nisam mogao priviknuti je cijena kraja. Komad po komad duše odlazio je u nepovrat. A tako je bilo i sada.
San mi nije dolazio na oči. Martina je spavala, okrenuta na boku, licem prema meni. Nalazili smo se u kući njenih roditelja, koji su prizemlje iste adaptirali i pretvorili u stan sa posebnim ulazom za Martinu, kćer jedinicu. Kuća se nalazila u mirnijem dijelu grada. Kroz prozor je dopiralo slabašno svjetlo ulične rasvjete. Meni je bilo sasvim dovoljno da je, također okrenut na bok, promatram dok spava.
Zapravo sve je podsjećalo na prošlost, onaj prvi susret. I sve je bilo isto i sada, par godina nakon našeg prvog susreta. Ista ulica, ista kuća. I oči su joj bile iste. Ne bih se mogao zakleti da li su bile tužnije radi vremena koje je prošlo ili radi prvih bora oko istih. Vjerojatno su i njoj ista pitanja prolazila kroz glavu dok smo ispijali piće na početku večeri, bez suvišnog razgovora. Jednom smo kazali jedno drugome sve što smo imali kazati. Sad su samo među nama stajale kurtoazne rečenice i butelja nekog crvenkastog vina. Okladio bih se da je osjećala isti okus, koji sam i ja osjećao – okus nostalgije. A razgovor o njoj je bio idealno oruđe za razbijanje leda i onog početnog, prvog nepovjerenja.
Imao sam običaj prije svakog gutljaja zadržati čašu na sekundu dvije prije nego što ću je prinijeti usnama. Volio sam miris vina. Tražio sam uvijek, negdje u mislima i sjećanjima na što me miris podsjeća. I obično bih iskopao negdje iz dalekih sjećanja neke mirise, koji su obično bili povezani sa nekim događajem. Ono što sam smatrao da je važno bilo je umotano u mirise tog vremena.
Još uvijek ispijaš vino na isti način – kazala je direktno me promatrajući očima.
Valjda je ušlo pod kožu – odgovorio sam uzvrativši pogled i čvrsto ga fiksirajući na njene oči.
Znaš,…započela je, a onda sam je prekinuo – Radije nemoj, molim te. Nema smisla.
U redu – pogledala me je sada pomalo tužno.
Opet sam ispao svinja. Znao sam sve što bi kazala. I znao sam da je bila u pravu i da bi bila u pravu. Imao sam problema sa prihvaćanjem.
U tom prošlom vremenu, budućnost je poprimala obrise skorog kraja. Kao što je sada poprimalo obrise prošlosti.
Opet sam se nalazio u onom prokletom, opasanom bodljikavom žicom, krugu.

--
Promatrao sam Martinu dok spava. Slabašno svjetlo ulične rasvjete prodiralo je u sobu i sasvim dovoljno osvjetlavalo ono što je trebalo osvijetliti. Sklopljene oči, spojene usne, lak na noktima, bijele ruke i tisuće snova zavučenih ispod prekrivača, oko njenog smirenog tijela čija me toplina s primamljivom sigurnošću milovala. Koji sat prije, bio sam joj među nogama, zubima joj grebao ramena, držeći joj ruke poviše glave. I sve je opet bilo isto, vino, prigušena svjetla, tiha glazba, samoća, sjećanje na to da smo bili nadomak snova, osjećali smo njihove mirise, blizinu, čuli smo glasove nekog boljeg svijeta, imali smo plan…
A onda me opet podmuklo udario besmisao i ja sam se okrenuo i otišao. Zapravo, prestao sam joj se javljati, SMS-ove sam brisao odmah bez da ih pročitam. Znao sam sve od slova do slova. Između redova bile su suze u kojima su plivale krhotine očekivanja.
Okrenuo sam se bok, na drugu stranu i sada gledao put prozora, pokušavajući potražiti nekakve likove u teksturama zavjese. San i dalje nije dolazio na oči.
Ne zadržavam te – osjetio sam njenu ruku negdje na leđima.
Dok sam se oblačio shvatio sam da je prošla 1001 minuta. Ne noć, nego minuta. I tako je brzo prošla.
Nikada nećemo saznati da li smo imali priliku za nešto. Znam da sam trebao ostati. I možda bi bilo dobro. Dan, dva, tjedan, mjesec….
Pogledao sam put prozora. Iza zavjese, tamo negdje na ulici čekalo me ono nešto.
Još jednom ću kroz zoru krenuti davno utabanim stazama, na dugačak put, sve dok se ne poželim odmoriti.
U sigurnosti davnih priča, opasanih bodljikavom žicom izlizanih uspomena.

(The Baba sad ima najnoviju teoriju da je to LukreCIJo. Sumnjam: LukreCIJo ima dara, duha i duhovitosti. Ako mjesecima uspijeva funcionirati kao lik u potpunosti lišen ijednog od navedenih svojstava, onda je definitivno neusporedivo bolji pisac nego što sam mislila; ali i neusporedivo blesaviji nego što bih uopće ikad pretpostavila.)

Stvar je jako jednostavna. Berezin ne boravi često na Iskrici. Berezinu Iskrica nije SMISAO života. Nije mu poligon za izdrkavanje raznoraznih frustracija. Dara, duha i duhovitosti još imam. Ali isto tako, smatram da i neki odavde posjeduju isto, samo im ne dolazi do izražaja, jer previše su začuđeni na ovom svijetu.
Usprkos tome, oni se čude, ali okolina se njima ne čudi ( lijepo stih veli - pjesnici su čuđenje na svijetu ), ma koliko koncizno i sa smislom pisali. Ako netko smatra da je potrebna neka velika inteligencija funkcionirati na nicku kao potpuno druga osoba od one prije na koju su navikli na blogu - nije moj problem niti ne želim znati kako osobe koje su nekada tako obećavale, inteligentne, pronicljive, radije izabiru onaj lakši, prizemniji način percepcije okoline, koračajući prečacima razmišljanja. Lako je ono oko sebe svrstavati u kalupe. A kalupa nema, jer je stvar jednostavna - onako ti je kako želiš da ti bude i tako će ti biti. I to nije kalup, jer ideja i mogućnosti je bezbroj - samo treba biti malo svjestan podsvijesti i onoga što se nalazi u njoj.
Gledajući komentare na jednom današnjem blogu ( bloška heroina ) nisam mogao ne uočiti raskorak između teksta bloga ( pogotovo ovog zadnjeg, gore citiranog, dijela ) i daljnih komentara. Nakon samo par komentara, osoba koja je u tekstu imala dara, duha i duhovitosti prelazi u bezidejnog, balavog poltrona, koji iza leđa ima nekoga, skupa sa svojom izdavačkom kućom. Kao što napisah, lakše je to sve promatrati kroz kalupe. Ali isto tako, ne mogu se oteti dojmu ( a jako rijetko me prevari dojam, gotovo nikako ) da se tu samo radi o staroj, dobroj ženskoj ljubomori ( žena je ženi najgori neprijatelj ), jer ruku na srce nitko od nas i nije primjetio da je na bilo koji način CC provocirala i izazivala svađu. Kako to objasniti? Kaže da mi je nudila objavljivanje - pomislio sam da je ona možda htjela biti na mjestu CC? Nije ni bitno, niti je potrebno objašnjavati. CC je odrasla žena i svakako je sposobna da se sama obrani. Pojam demokratičnosti i demokracije na blogu potura pod nos persona ( non grata? ) na tipično američki način poimanja demokracije - demokracija je ono što ja kažem da je demokracija i ako treba lajati ću, oblajavati, spaliti, uništiti, razjebati sve, samo da dokažem da sam u pravu. Demokracija ( barem ovdje na blogu ) bi valjda bio pojam da možeš svakome komentirati. Moj blog je otključan, za sve. Sa druge strane, oni koji me kroz komentare kao ''sprdaju'', njima sam na ignore grupi. Strah da bi mogao kazati/napisati nešto što bih ih dotaklo? Da bi ih sjebao? I opet se izabire lakši put. Iz moje percepcije okoline - ništa novog.
Opet, ne čudim se. Svaki obrazac je ionako u nama. Sve je tako poznato, sve je tako predvidljivo. I nisam se zajebao u procjeni da će Vega blogom reagirati na Babino ''otkriće'' ( otkrivenje po Babi ) - ne zato što je to toliko nešto pogodilo, nego čisto što je dobila još jedan razlog više da se obruši na pojedine blogerice. A opet, ponavljam, to nije moj problem.
Vjerujem u smisleni i konstruktivni dijalog. Negdje, u dubini duše, još uvijek vjerujem i želim vjerovati da ljudi nisu toliko glupi, toliko omamljeni otrovnim isparavanjima vlastita egoizma i sebičnosti. Jer kad iste osobine svedeš na najmanju moguću mjeru, otkrije ti se zapravo koliko svjetova nosiš u sebi. I da si slobodan kročiti svakim.
A onda možeš biti lukrezio.
Možeš biti plexus.
Rigor Mortis.
Hrvatski Bog Sexa.
Obrtnick.
Narodni heroj.
Berezin....
Slobodan i nesputan kalupima od čvrste smjese ograničenosti i uskih pogleda na svijet.
I što najvažnije, miran i pomiren sa samim sobom.

P.S.
Anđopreminulog(premijum?)penisa, nadam se da se skoro vidimo i nastavimo tamo gdje smo zadnji put stali, kod šestog po redu, duplog pelinkovca.

Što sada?
Čini mi se da sam došao do kraja.
Osvojio sam sve što sam želio osvojiti.
Želja više nema.
Samo beskorisno prazna i zatupljujuća
Siva prostranstva.
Ispred sam zadnjih vrata.
Ne toliko uplašen
Koliko začuđen spoznajom
Da iza prvog ugla smješka se,
Okupano u izmaglici dosade
Jedno veliko ništa.
Smrtno umorna, zvijer u meni,
Grije mi umorna stopala.
I nije baš kraj kakav si želio.
Primamljujuće i otupljujeće beznadan.
Trunem i trunut ću,
Beskonačnom šetnjom od početka
Pa do kraja
Prokletstva.
I nema istog početka,
Kao ni istog kraja.
Na kraju, sve je isto.
Početak se stapa u kraj i obratno.
A ja hodam,
želio bih da mi sjena društvo pravi,
ali i nju sam nekako, onako usput,
uspio izgubiti, među besmislom snova
i strogo zacrtane svjesnosti,
a sve zbog potrebe jer moram razgovarati.
I onda započinje predstava, možda baš tebi
Sam pričao o nekim mojim bezdanima
Nadajući se da ti je srce dovoljno veliko
Da primi sve ono što mogu i što ću biti.
Mogu biti varka namjerno upala
U zamku tvojih snova.
Došli smo do kraja.
Dugo vremena ne vidjeh od snova
Skovanu stupicu.
Kraj je tu. I shvatiš da je kazna.
Malena, staklena prostorija
Sa svim užicima.
Van staklenih stijenki,
Lijeno se poljima snova
Vukao mir.
Poželjet ću opet prošetati
Od početka do kraja
A nalaziti ću se iza onih vrata
Koja se nikad ne otvaraju
Kad ih jednom zatvoriš za sobom.
Shvaćajući da je ljubav
Precijenjen,
A mržnja podcijenjen
Osjećaj.

SKILL I

Stvar je bila jednostavna.
Kao i obično hodao sam,
Nebitno čijim ulicama,
Znajući da ću kao i uvijek
Pasti na sto puta ponavljanom ispitu.
Kao i što je ona pala, malo ispred mene.
Kročio sam prema prizoru
Obećavajućeg budućeg vremena.
Pustio sam zaborav da prošeta se
Sliskim površinama sjećanja.

OUTDOOR MAN

Stajao bih uvijek na istom mjestu
Gledajući naivnu i tihu prolaznost besmisla
I ljude, skupa sa mnom, zabodene
U meku i zavodljivu površinu istog,
Na putu prema crvenoplavim neonskim svjetlima
Kraja, nudeći mir jeftinog, posljednjeg(?) odmorišta..
I volio bih tada ne misliti o tom stančiću
I polupraznoj boci, jednoj šepavoj mački,
U jednoj priči sa milijun malih epizoda.
Gdje u svakoj epizodi
Razmičem nogom pepeo na žarištu,
Gurkajući komadiće žara na hrpu
Spreman, srca punog ljubavi
Potpaliti vatru na scenariju slijedeće epizode.


VIEW

Pričali smo u krevetu.
Zapravo odmarali smo se jedno od drugoga.
Postavljamo pitanje bismo li bolje prošli
U nekakvom kaosu i svojevrsnoj anarhiji.
A zapravo sve bi bilo isto...
Ljudi bi se voljeli.
Ljudi bi se ubijali i ljubili.
Radili sve ono dobro i loše,
Kao sada.
Neznanje. Strah. Predrasuda.
A mi ne znamo, a opet
S razlogom podsmjehujemo se
Sutrašnjici.
Kaotično ili ne, u srcu će ostati ožiljak.
Nekomu kao bolna uspomena.
Nekomu kao trofej.
Izgleda da nema svatko svog guštera.
Moguće je da dvoje, ne znajući, dijele istoga.
Poput nas, na primjer.

SKILL II

Uhvatio sam te ispod ruke.
Tada nije postojao pojam praznine
Osmijehom nagovještavaš
Vjerovanje u vrijeme koje je pred nama.
Primamljujućeg mirisa,
Umotanog u tirkizni otrov.
Naravno da sam požalio onog trenutka
Kad sam te dotaknuo.
I tako svaki put,
Jer zapravo samo uživam
U tim nekim
Sitnicama, igricama,
Sa tobom.

...nekad ne mogu zauzdati bol,
I onda samo tada, mogu voljeti
Od početka do beskraja...
Možda čak Tebe?
Neću se uplašiti onoga
Svega što bih riječima,
O tvoju pojavu prosuo.
Ionako je svejedno,
Jer sam počesto
Poprilično sam na
Nekim poznatim ulicama,
Među pljesnivim utjehama,
Između dvije ture pića,
Gdje polako postajem svjestan besvjesnosti.
Tvoje prisutnosti i tvoje laži
Koju tako mučenički razapinješ
Da sam nekada i znao povjerovati
Da je to Obećanje koje nas čeka
Zapakirano u sakralno hladnu nedodirljivost Istine.
Kad sam te ranjeno i tvojom boli molio
Da me barem jednom u oči pogledaš.
I znam da nećeš,
Da ćeš me još dugo od sebe gurati,
Uz spušten pogled i posprdan smješak
Nad kojim se nadvila i ne baš tako ugodna
Sjenka Istine sa trnovite krune.
Moj gušter me čeka.
Izabirem toplinu nepoznatog,
Slijedim grimizni trag
Istinskog čuvara mog svemira.
...samo je trebalo
U oči da me pogledaš....
gospodine.


Uredi zapis

10.01.2012. u 22:29   |   Editirano: 10.01.2012. u 22:29   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar