male tajne

Na prozorska stakla tiho se zalijepila tama.

Vrijeme je, za još jednu noć bez poraženih i bez pobjednika.

I kao svaki put, težak je dodir tvojih riječi,

Uznemiruje svjetlo, za prošlost, upaljenih svijeća.

Ledenom smirenošću naručje moje zauzdava tvoja ludila.

Račun odavno nije bitan, sve to ide na potpis

Jednom zlokobnom jutru koje se neumitno prikrada.

Iščupati će snove iz naših umornih tijela,

I nehajno ih stopiti u dolazak vjetra sa zapada.

Pogled ti je blag, sanjaš neke davne mirise

Zaboravljenih noći.

Smiraj ti nježno lice prekriva, zagrljaj te polako oslobađa.

Tvoje usne na mojima, titra pred nama

Plamen jedva pokrpanih iluzija.

Rutinski, zauzimamo najbolja mjesta u još jednoj predstavi,

Htjeli ne htjeli, jednom će vrijeme u zaborav gurnuti našu priču.

I nastaviti će živjeti u željeznoj škrinji čiji ključ čuva

Drevni i umorni gušter.

Jednom ćemo doći pred Kralja, uobličeni u lutke,

Sa tirkizom u očima i srcima zarobljenih

Među sablasno žutim stalagmitima.

Nema pitanja.

Nema odgovora,

Nema djetinje znatiželje i nevinog smijeha.

I nećemo moći, kao stotinu puta do tada

Koristiti jedno drugo kao opravdanje

Za bijeg od naših zvijeri, od nas samih.

A opet, uhvati nas u kovitlac divljeg plesa,

Razapeti i ranjeni plešemo po taktu njenog urlika.

Smijemo li se nadati snazi jedne noći

Koja će uspavati prokletstvo zvijeri?

Da li ćemo tada biti oslobođeni okova

Potrebe i želje, dok čekamo posljednju kišu

Koja će isprati posljednje ostatke jednog života?

Ne treba se bojati rađanja slobode u boli.

Strah nas vreba, promatra, iščekuje.

On je tu negdje, sa nama, pored nas.

Izdahnuti će jednom na nježnim rukama

Ostavljajući ovom zraku

Beživotno tijelo zvijeri.

Na prozorska stakla tiho se zalijepila tama.

Stapamo se u noći, bez poraženih i pobjednika.

Razlijevamo se po cesti koja vodi do beskraja.

Zastava, domovina, himna...sve je to ropstvo.
I još nismo svjesni da smo robovi.
Čovjek je čovjek. Može biti dobar, može biti zao.
Rasne, etničke i ine podjele su samo sredstvo manipulacije, ni manje ni više.

Vrijeme večere je i hladno je u toplini zidova prostorije.
Za dugačkim stolom servirane tople krhotine očekivanja
Čiji umirući sjaj prekriva plašt plišane amnezije.
Najljepša haljina je na tebi,
Ona prekrivena tinjajućim mirisom ludila razlivenog na bedrima.
Koliko dugo ćemo još hodati sa ponosnim poniženjem u očima?
Budio sam te na zavodljim počecima noći poljupcima po leđima.
Uskoro ćemo, pod tušem sprati sa tijela sumorno svjetlo dana.
Živjeli smo noću...
Hotelske sobe, boce vina, zvuci Velvet Undergrounda
Sa mobilnog aparata, nedopušene cigarete i nedosanjani snovi,
U ukradenom vremenu.
Noćas ti se pogled u tirkiz pretvara, uznemirujuće primamljiv.
Jednom neće biti noći ispunjenih iluzijama.
Jednom neću moći biti krvnik tvojih snova.
Jednom te neću poželjeti probuditi.
Ostavit ću te za leđima, skupa sa ostalim siluetama u
Sivim i teškim zavjesama prošlosti.
Odbacujem sa lica bore tvoje ljubavi,
U lokvu tvojih strahova.
Uvjeren da sam savršeno dobro čuo
Smirujući uzdah posljednjeg titraja želje.
Pali anđeo utkan u tamu grada u noći.
Jednom ću negdje na popločanom trgu stranog grada
Čuti tako poznati zvuk hoda u potpeticama.
Po tko zna koji put, urušit će se sve odluke
Pred snagom osmijeha koje se razlilo preko crvenih usana.
Asfalt upija korake koji nas vode do noći, do života.
Tuđih soba, otpalog gumba sa košulje koju si nervozno zakopčavala,
Žureći da te nehajno ne dotakne oštar miris svjetla novog dana.
Utonuli su u izmaglicu noći na izdisaju,
Ostavljajući za sobom tih i ciničan smijeh prošlosti.
U sobi praznina pobjedonosno nazdravlja,
Prijeteći diže čašu u zrak.
Gledam kroz prozor, magla ti siluetu briše.
Tu smo negdje, u blizini.
I sasvim slučajno, sresti ćemo se
Na staroj adresi.

Sve je sjajilo....
Započinješ razgovor hladnokrvno lišena, tako prisutnog pojma ''jučer''.
Naivno, kao da ti nikada nisam pogledao u oči.
Bez osjećaja prihvaćaš na usnama
okus otrovnih noći što podastrijele su se pred nama.
Misliš li da je lako gledati poniženje koje tako izazovno nosiš ispred mene?
Želiš nešto?
Malo slatkastog mirisa pakla raspršenog ti po grudima?
Da potraži me, među mojim demonima, koje tako nježno uspavljuješ
Drevnom molitvom na dlanovima.
Tada vidim svjetla tvojih gradova, razmiču se teške zavjese sa prozora,
Udobna mekoća snova prekraja zaborav.
Požudnim usnama skidaš sjaj sa najcrnjih komadića moje duše.
U sobi presvućenoj neonskim svjetlima.
Na noćnom ormariću cigarete, pepeljara i boca bourbona
I tišina ponekad presječena zvukom automobila.
Sve smo probali...izdaju, bol, smijeh i laž.
Grlim tvoje tijelo u tuđem,
Nestrpljivo tražeći među drhtajima tvoje mirise,
Među njenim pjesmama tvoje riječi.
Puštam te, tvoje snove sam davno, u sunovrat zaboravljenih planina, rasuo.
Ponekad bi zastali, bez riječi, na nekim obalama, kipovi jedne priče
Koja nikada neće biti ispričana.
Nekada je sve sjajilo.
Tvoj lak na noktima u dugim vožnjama kroz šutljive noći.
I moj led sa usana, negdje na toplini tvog tijela.
Oprašta svaki otkinuti zalogaj.
Sjajili su se zarobljeni trenutci u vremenu.
Vrijeme je zmija, proždire samu sebe, u beskonačnost.
Još uvijek smo na silaznoj putanji spirale.
Tu smo da jedno drugom poguramo leđa kad zastanemo
Na putu prema dnu.
Razapetog dostojanstva i pitanja nije li ljubav za budale?
Ne volim te.
Ne voliš me.
Volimo samo sjaj naših trenutaka u jednoj tami.
Gdje nas zaborav svojim oporim okusom hrani.
Jedeš me.
Jedem te.
Ostajem sa tobom u kristalnom krugu.
Do kraja vremena.

Daleko sam.
Na mjestu gdje ne postoje noći koje će nas opijajuće prekriti
satenskim plaštom smirenosti.
Besciljno lutam bezdanom sivila sigurnosti
nježno milujući sjećanja na tople i nepredvidive ulice
na kojima su se divlje sudarale jedne čežnje i snovi.
Možeš li se sjetiti strasti sa kojom smo krali vrijeme za nas?
Otkinutih pola sata navodno slučajnog susreta,
dok sam dlanovima prekrivao bjelinu tvog trbuha
da bih sačuvao polutamu vlažnog i hladnog haustora?
Oboje smo djeca mraka, naučeni hodati po svjetlu
tek reda radi, nužnošću potrebnom
za uklapanje u mašineriju svakodnevnih potreba.
Svejedno, i dalje sam se prepuštao galeriji uspomena
pretvorenih u osakaćene kipove od kamena.
Postoji li još ljubavi u nama?
Ili smo vječno ranjene zvijeri koje se hrane sa svojih pet minuta
strasti, suza, mržnje i smijeha?
U trenutku kad nestaju bore i sijedi osmijesi sa naših duša.
Kada tišinu ubija led sa mojih usana na tvojim bedrima,
među svjetlošću desetaka svijeća na čijim plamenovima
se hrani lascivna pjesma bakantica.
Htjeli ne htjeli, opet smo u jednoj od stotina bitaka
jednog rata koji smo unaprijed izgubili.
A opet, voljeli smo se.
Voljela si me.
Volio sam te.
I možda te još uvijek volim.
Među ozeblim i ogoljelim stablima jednog drvoreda,
u jednom gradu suvišnih avenija, bez zvijezda...

Zatvaramo krug. Koraci su sve teži i umorniji.
Došlo je vrijeme da zatvorimo priču?
Vjerojatno.
Pospremiti ćemo je u žutu kuvertu i zapečatiti tvojim suzama.
Svojih nemam. Ne zbog tebe, već zato što jednom sve su kliznule u nečiju drugu priču,
Zauvijek me vezujući za jedna nevina prostranstva.
Sanjam ih i tamo nema zlokobnog smijeha hijena. Tamo neće biti kamena u srcu i ignoriranja.
Možda bi sve bilo dugačije da sam se bojao.
Ili da sam se borio.
Da sam barem lažnim obećanjem pokušao ukrotiti divlje životinje boli u tebi.
Vjerovao sam i smatrao da se ne smijem upuštati u tu borbu.
Nikad nećemo saznati da li je ljubav mogla u prah smrviti znamenje prokletstva što nosili smo u sebi.
Znamo da samo ostat će lutka sa velikim, staklenim bolom u očima koji kazuje da nam se druga prilika samo lažno osmjehivala.
Znamo sada da je to ipak bila pjesma koja to nije, sa previše otužnih melodija u sebi.
Volim tvoje zagrljaje nježnih kapi kiše.
I riječi, strpljive i smirene, odlučne i blage, čija je snaga nadglasavala reski i monotoni zvuk
Crnih zastava mojih divljih legija na vjetru.
Možda je najbolje biti bez snova, ludih, smjelih, odvažnih koji negdje divljaju u zakutcima naše svijesti?
Ruke su umorne. Ruke su teške.
Na izbrazdanim dlanovima nosimo one posljednje riječi, čuvane za trenutak kad progovorit ćemo bez maski.
Okrenut ćemo se i vratiti tamo gdje nam je mjesto.
U slatkastu udobnost tisuće ludila što divljaju u nama.
Pamtim te kao anđela koji je morao skrivati ljepotu svojih krila.
Pamti me kao demona sa vatrenim krikovima duša u očima.
Ostati će samo sjećanja i zvuk vjetra koji će se povremeno pretvarati u tvoje glasove.
Jednom ćemo valjda vidjeti tko nas je tražio i tko je čekao na nas.
Na naše korake kojima smo koračali pored mračnih rijeka.
Mnogo je pjesama. Bilo je divnih riječi, prelijepih situacija.
Nismo se obazirali na golu činjenicu da u svakoj pjesmi čuči zvijer koja je jede, proždire.
U posljednjoj, zvijer zmijske kože će izići i bijesno zavijati.
Cijenu izlaska znaš.
Obriši suze, ne zaslužujem ih.
Spakiraj sjećanja i pospremi ih što dalje od mene.
I ne poklekni, kad noći budu protjecale skrušeno i sporo.
Jednom ćemo život zamijeniti sretnom prazninom olakšanja u očima.
Tada ćemo prošetati šljunčanim stazama sjećanja jednog Kraljestva.
Bez ljubavi, bez očekivanja.

Ovo je jedno vrijeme kad je puno bolje zaploviti sjećanjima.
Do onoga trenutka kad smo kročili svijetom anđela, čiji je osmijeh bio umoran.
Tragovi u grimiz obojanih suza, stvorile su im bore na licima.
Slomljenih krila, nevoljko su koračali među pobjedničkim smijehom demona.
To je bilo vrijeme naše, tvoje i moje, ispunjeno euforičnim mirisom pobjede.
Bilo je tada vremena, za priču, u odmoru dva ogoljena i smirena tijela.
Bilo je vremena za riječi. Znajući da taj put nas neće razdvojiti izlazak ozeblog sunca.
Među zgužvanom odjećom gledamo snove na izdisaju.
Pucketavim zvukom, vatra jede drvo u kaminu.
Vodimo ljubav, vjerujući da ćemo tako odmaknuti sjenke obećanog kraja.
Pod noge bacamo stvorene trenutke. Pobjednici smo, jer stvarali smo trenutke.
I tako bahato se razbacivali sa njima, bojajući život u plavo.
Izbezumljeni glas je najavio početak još jedne predstave.
Auditori jje bio ogroman i nestrpljivo tih. Glas nastavlja.
Ovo nije neka nova predstava, ionako smo vidjeli sve.
Bol, rođenje, život...
Koliko nas je umrlo u nekom boljem svijetu, osjećajući da istinski živimo
neki život sasvim dobar za jedan kazališni komad u polumraku, opskurne scenografije
bez glazbe, sa umornim inspicijentom čija je svaka riječ dobrodošla našim sažvakanim dušama?
Tu smo gdje jesmo, vani nema zvijezda, a opet opijeni smo trenutcima, besprijekorni.
Probudi se dijete moje slatko. Poljupcima ću ti otresti nemirne snove sa kose.
Izabrati ćemo dan i prošetati po nekim kamenim stazama obasjanim mrakom.
Ispod hladnog mjeseca, ne negostoljubljivim obalama skrivenog jezera opet ćemo moći birati.
Još jedno smo izašli iz blijede šume spremni na lov, skupa sa snenim purpurnim legijama,
Naglo izvučenih iz šatora i snova....krenimo prema rodnom gradu jedne priče, one najljepše, u kojoj nema lešinara koji se vremenom hrane.
Život započinje zalaskom sunca, sa prvim sumrakom koji nas po očima udara.
Oderimo kožu guštera koji nosi cijelu povijest svijeta na svojim tirkiznim ljuskama.
Rasprostrimo je do kraja vremena, vodimo ljubav na ustajalu vonju skrivenih snova.
Tamo gdje nema iznenađenja, gdje nije potrebno gledati jedno drugoga u oči.
Udahnimo pješčani zrak zemlje očajnika i pričekajmo ljetnu kišu da stopi sa zemljom
Tragove jednog bremenitog postojanja.
Čekaju nas kraljevske ceste ljubavi.
Slijedimo trag do nesvakidašnjih prizora igre svjetla u Njenim očima.
Čekati će nas na otrovnim krajevima postojanja da obavi ostalo.
Raspršiti u zapjenjene valove koji će nas utisnuti u otrovno sive stijene.
Ne obećavajući da biti će to zauvijek.
Prokleti, jer smo ono što dolazi.

"Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja."

I.B.M., Šuma Striborova
------------


Išli su često zajedno na piće, biljar i zabavu. Društvo neveliko, ali pomno birano. Po pozivu se samo moglo ući u krug koji se okupljao u kafiću koji je držao johannin prijatelj. Društvo je raslo i dobro se provodilo, tu i tamo osvanuo bi koji zapis, ili koji komentar o tome, dovoljno da se blog nasluti da se dobro zabavljaju. To nije bilo prvi puta da se blogeri druže u stvarnom životu, niti da se slikaju za uspomene, pa čak niti da se zna tko je sve imao pristup zabavama. A i slike s blogerskih druženja već su bile objavljivane javno, što je i tada izazvalo različite reakcije sudionika i to ne sve pozitivne.
Problem je započeo na jednom takvom druženju s nesretnom odlukom jednog od prisutnih da izvadi nož i stavi ga pod grlo ženi do sebe. To se, naravno, uz šalu i pošalicu, snimilo. Ništa se o tome nije čulo, pa niti o osjećajima johanne čiji je vrat bio pod nožem, sve dok se nekolicina ponovo nije okupila i zabavila se fotografijama sa zloglasnog tuluma, rugajući se i smijući se situaciji i rezultatu.
Nekako je to stiglo i do johanne. Nije joj se svidjelo. Napisala je žestoki blog u kojem je optužila sve da su se smijali i rugali dok je njoj život bio ugrožen. Blog su čitali mnogi, i oni koji nisu bili i oni koji su bili. Reakcije su isto tako bile razne. Međutim, zamjerilo se vegavegi i njezinoj družbi, što nisu ni shvatili, niti priznali johanni da to nije bilo ugodno iskustvo, već su svim silama, uz smijeh i još ruganja, pokušali dokazati da to nije bilo tako, da se i ona zabavljala, da se smije na slici i da je njezina negativna reakcija glupa i nepotrebna. Išlo se čak toliko daleko, zbog komentara onih koji nisu nazočili sceni, da se u pokušaju opravdanja stavila i ta, sporna, fotografija na blog. Istina, uz zamrljana lica. Vega je pokušala time dokazati da se johanna na fotki smijala, da je uživala u foto sešnu.
I tu je počeo lom.
Ta je fotka leglo svračića zbog kojih je snaha isplazila jezik i pokazala svoje pravo lice, organizirajući oko sebe svitu pobočnika, poslušnika i sljedbenika kulta njezine ličnosti.
Sve što se događalo nakon toga, a što zna svatko tko iole prati blog i čita postove onih koji se suprotstavljaju zlom klanu, sve nakon toga je poznato. Taj je događaj izvukao na vidjelo komentare i odnose koji su na blogu danas o kojima gotovo svakodnevno blog čita ili svjedoči.
I posve je nebitno što johanna nije odmah reagirala. Niti što je sve možda i bilo u šali. Eskaliralo je u gadariju iz koje su se neki akteri i promatrači izvlačili svaki na sebi svojstven način, neki javnom ili privatnom isprikom, neki diplomacijom, neki šutnjom ili odlaskom. Ono što je ostalo je svakodnevno maltretiranje svakoga i svačega, ruganje s povodom i bez povoda, nagovaranje na sukobe s drugima za vlastite ciljeve, podrivanje svih pozitivnih djelovanja, izvlačenje privatnih podataka, prijetnje, verbalno nasilje, govor mržnje i podmetanje koje se prelijevalo i u stvarni život.
Istina je, također, da je to izazvalo razne reakcije pa su tako optužbe, podmetanja i gadarije letjele sa svih strana, kao i da je bilo kolateralnih neivnih žrtava. Međutim, laži i klevete, ruganja i ismijavanja, redom dolaze samo s jedne strane. One koja je svoju priliku za samopromociju ugrabila prije otprilike dvije godine, perverzno iskoristivši dobronamjernost i želju za druženjem ljudi koji su joj vjerovali.
Sa ti je počeo mrak na blogu, koji još dan danas traje, svakom njezinom pojavom.

Koračam zemljom. Umornom i spremnom na sve.
Nije baš ugodno znati što će biti, dok te prate
Nevine i papirnate sjenke sutrašnjice.
Obećanja stvaraju lažan osjećaj sitosti
U utrobama naših zvijeri.
U beskraj se slijeva bezrazložnost trivijalnih potreba.
Mislim da možemo započeti.
Prostorija se ispunila, svjetla su se prigušila...krenimo.
Izvucimo iz drevne škrinje, za ovu priliku, skrojene kostime.
Nahranimo očaj na njihovim licima prvim koracima slomljenog plesa.
Svi su tu, započnimo.
Hladnim dlanom izvlačiš iz mene drevni mrak.
Odavno su maske podivljale u ogledalu.
Osjećam, nekom novom divljinom obojan je strah.
Zaplešimo, pred njima, samo ti i ja,
Na podu presvučenim bajkom o Spasenju.
Otkazao sam pretplatu na snove, na priču o onome poslije.
Grudi su ti naslonjene na moje.
Trebao sam negdje potražiti otkucaje srca.
Na kojem mjestu smo ispustili nešto?
I tko to drži sada u svojim smirenim rukama?
Vodi me. Spletom okolnosti nepozvan sam gost u kući Ljubavi.
Znaš, nekada je bilo tako divnih riječi,
Obojanih u prijateljsko treperenje bezbrižnosti zavaravajućih iluzija.
Izazivam te. Skidam te riječima, malo po malo.
Polako razumijevajući ljepotu besmisla.
Reda radi pitat ću te da li ćeš mi se zavući u podsvijest?
Zaputio sam se hodnikom. Usporio bih hod kad bih prošao
Pored nekih vrata.
Iza nekih, udobno je ležao Ubojica.
Trebao bih biti zahvalan na osjećaju dostatnosti?
Svi moji demoni su tu, zgaženi, poraženi, ranjeni.
Tebi pod nogama.
Pognuta pogleda, lažni heroji drvenih ratova,
Voštanim glasovima ti pjevaju u čast.
Lomačama divljaju bolni osmijesi
Na tisuće izmučenih duša.
Čiji plamen će obasjavati naš posljednji ples,
Kao da se poslije njega ništa neće desiti.
Kao da će opet biti sutra.
Tako umorno, bolno i tiho.
Dosadno smireno.

Jednom, u snenoj izmaglici nadolazećeg jutra, ukazala se prilika.
Vidio sam te. Osjetio. I bio se spreman prepustiti, jer sam vidio,
Da usprkos svoj svojoj veličini, pokazala si se čista lica.
Postoji li prostranstvo sa poštenim, jakim i mudrima?
Napisano je da sve velike stvari nose masku.
A ti...ti si se pojavila, držeći je mešu isprepletenim prstima
Na stomaku.
Licu, nježnom, pomalo zavodničkom i lijepom od mnoštva duša
Koje upila si u sebe.
Poniženi smo i poraženi, u obličju od plastike,
u još jednom zavaravajućem ratu koje proždire vegetirajuću podsvijest.
Dao sam ti zavjet, sjećaš se?
Baš kao i sada, dok sam lijeno koračao nekim nevoljkim i lijenim jutrima,
Izlazeći iz mraka olovnih postelja, odlazeći u tako predvidljivo
I dosadno poznato sada.
Poljubiti ću te u jezik, kao nebrojeno puta to tada.
Krvlju si me natjerala da potpišem da ćeš me uzeti
Tek kad osjetim strah.
Strah je daleko.
Zatočio sam ga u kavezu kojeg čuvaju,
Krvavih snova žedni i polubijesni vukovi nekih
Nikad ispričanih priča.
Odlučnim pogledom upozoravaš na prostor gdje mjesto jedinstva
Treba stajati usamljenost.
Nema straha jer se ne želim bojati.
Koliko nas je samo utonulo u vrijeme kad očajnički smo tražili
Nepoznati dlan na kosi, od potpunog stranca?
Osuđen sam na indiferentnost, bez straha.
Bez predrasuda, sam sebi sam najveći stranac.
Kada me svom silom udara snaga blijedog razuma
Koji prikriva beskonačnost.
Gdje su orgije koje su nam obećali?
Razapete umiru na tvojim zidinama, tebi u čast.
U blijedilo svjetlost dana mrvi tvoj lik.
U daljini podmuklo laju bijesni psi.
Po tko zna koji put, spuštam se na ulice, među njih.

Osjetim te svako malo.
Upozoriš me trncima kroz tijelo
Na tvoju prisutnost.
Svjestan sam.
I kao da mogu, među prigušenim svjetlima
Vidjeti ponizni hod tvog pratitelja.
Sada, ovdje...ovo je ipak samo nužni ples u vatrenom krugu.
Samo sam prokletnik koji nosi dušu na hladnom licu.
Ne vidim te često, ali si valjda jedina za koju ne želim da ode.
Nikad se nisam osjećao izgubljenim u boli.
Prokletnik sam osuđen na željeznu masku moje duše na licu.
Koliko vrata istinski zaključamo,
Kada odlazimo od nekoga i kad netko odlazi od nas?
Tko vlada bijelim kipovima u noći?
Jedemo sirovo meso i lutamo melankolnijom beznađa.
I tako u krug...
Netko je jednom kazao da bi trebalo vjerovati
U dugotrajni poremećaj osjećaja da bi se dostiglo nepoznato.
Zapravo, radi se o strahu, jer nepoznato, tu je odmah iza ugla.
Nikad ga neću iznevjeriti i na silu se ugurati iza povremeno odškrinutih vrata.
Koja su tako primamljivo blizu.
Možda je glupo željeti ono što nas je već našlo.
Strah, naravno.
I zapravo ne toliko strah od nepoznatog, koliko boli koja nas može odvesti do istog.
I sa svakim susretom, sve mi više držiš vrata odškrinuta.
Glatkim smijehom se osmjehujući, u bojama lišća jedne jeseni.
Ispunjujući me sve više mirom i podatnošću.
Vrijedi li žrtvovati dušu za olakšanje i tako lako prepustiti se tvojim mekim prstima?
Znaš da volim spontanost.
Sasvim slučajno, osmijehom me pozovi.
Tiha, neplanirana i nenajavljena.
Zaključaj vrata i daj mi slobodu.

Još jedan smijeh u sitnu laž se lomi.
Glazba je odavno utihnula,
U prostoru ostaje svjetlost od vatre zvukova.
Prema nama tiho odjekuju sneni koraci jutra.
Gledam kroz prozor
Ženu i muškarca, ispod umorna svjetla
Ulične svjetiljke.
Čini mi se ne baš nježno, drži je za nadlakticu
I nešto joj tumači.
Istrgnula se i trčeči odjurila, što dalje od svjetla,
Od njega.
Hm...kao da gledam nas, jednom, na identičnom mjestu,
U nekom dalekom gradu,
Vjerujući da je tamo kopulacija na ulicama.
Blizu je bila pustinja.
Jednom smo otišli tamo i sjedili u pijesku,
Propuštajući ga kroz prste.
Željeli smo čuti krik guštera.
Željeli smo da nas odvede, negdje daleko,
U jednako vrele noći,
Među zvukove indijanskih bubnjeva u transu,
Tamo gdje, umorom izbrazdana lica, u ogledalima ne postoje.
Bojiš se jer znaš da jednom u riječi skamenit ću te.
Prestani vjerovati u neizvjesnu budućnost.
Opusti se i prihvati da kraj je uvijek tu negdje, blizu.
Tvoje ruke su oko mog vrata.
Mrziš me, a opet tako podatno udišeš opijajući miris
Boli sa moje hladne kože.
Spuštamo se na ulice, prostranstva koja nikad ne umiru.
Zavaravajući sami sebe da to nije bijeg, nego samo još jedna
Reklaskirajuća šetnja do prvog raskrižja.
Znam gdje ti sloboda leži.
Usputno je ispustila riječi niz usne i okrenula se ostavljajući me
u opominjućem tonu tih riječi.
Noć je na izdisaju, poput nas dvoje.
Znamo da razići ćemo se uskoro
I krenuti putevima koje još nismo otkrili
Jedno drugome.
Ostavljajući za stopalima obećanje
Na mokrom pločniku.

I tako, povuče se kukavički George iza zida zvanim IGNORE.

Hladni prsti
Tvojih snova
Oko vrata
Moga su.
U neumitnom i
Nježnom stisku
Osjećam olakšanje.
Nemam lijek
Za tvoj slomljeni
Pogled.
Otpočetka znaš
Da ne postoji recept
Za savršenu ljubav.
Jednom sam
Započeo
Priču o besmislu
Smisla.
I obratno.
Opet, tada nam i
Nije mnogo trebalo.
Tek pokoji flash
Zvuka vjetra
Uhvaćenom u
Prostoru
Među našim
Usnama.
Možda se to moglo
Nazvati i opomenom?
Nismo tada znali,
Kao i što sada ne znamo
U razočarenju što godine
Ovaj put nisu donijele
Mudrost,
Na oštrim i silikonskim
Nitima nekih davnih
Misli....
Nudili su nam zapad.
Samo smo se pogledali,
I znali smo,
Lešina izmrcvarene ljubavi
Svugdje jednako
Zaudara.
Budimo prvi,
Koji će sa nježnim osmijehom
Prisustvovati sprovodu iste.
Tko kaže da je nada nježna?
Odbijaš prijedlog riječima
Vješto posloženim
U neprobojne zidine.
Još jednom
Voljenje,
Muklo je udarilo
Ispod pojasa.
Blagoslovljeni prokletstvom
Tihih koraka
Nekih davnih trenutaka.

Voljela me.
A ja sam bio u razdoblju kad sam bio i previše zaokupljen sobom.
Trpjela me.
A ja sam bio u raskoraku sa samim sobom.
Željela me.
A ja sam u postelji pored nje još lizao ožiljke s kojima nikakve veze nije imala.
Gledao sam je a nisam vidio u njoj Svjetlo.
Imao sam ljubav na dlanu a nisam je želio prepoznati.
Nisam je želio primiti.
Jer nisam vjerovao.
Vjerovao sam u svoje rane.
I prostor oko mene gdje je dobro odavno isčezlo.
Jednog dana u plavetnilu njezinih krupnih očiju ugledao sam svjetlo ...
A onda ... onda je raširila krila i odletjela.
Ondje gdje je oduvijek pripadala.
Zauvijek.
A ja čekam.
Kroz oprost milošću da me blagoslovi.