male tajne - Iskrica Weblog

morning story

Probudio sam se prije tebe. U slabašnoj svjetlost jutra koja se prolijevala po tebi, tinjali su mirisi prethodne noći.

Zovem se Lea – kazala mi je, više u svjesnom, nego nesvjesnom stanju. Noć je bila na izdisaju i prijeteće se ćutila mirisima svjetla, jutra i novog dana koji će poput kamena stajati na našim snovima.

U nekim drugim okolnostima, zaspao bih, ne mareći za jutro, ne vodeći brigu o svjetlu koje nas opomije da moramo živjeti sutra, to jest danas. A sada, nisam mogao usnuti.
Stajao sam blizu prozorskog stakla, i promatrao kako prvo svjetlo stidljivo ocrtava konture grada. Zapravo, nisam želio promatrati tebe. Ne zato jer je neka tvoja gesta ili riječ, trajno preselila prethodnu noć u odjel nepovratno izgubljenih noći. Naprotiv, držalo me budnim to što je sve bilo u savršenom redu. Kao da sam se opet vratio na početak, tamo gdje su godine bile obojane naivnim bojama bezbrižnosti.

Pričale su mi neke sjenke da sam to pravo mogao uživati još dobrih par godina. Vjerovao sam sjenkama i njihovom opijajućem šaptu. Vjerovao sam u beskonačnost tisuće i tisuće sutra koja su mi se tako primaljivo smiješila, ne tražeći ništa zauzvrat. Slutio sam, i za svaki slučaj prerušio sam se u prosjaka. Na stranu gurnuvši slutnju da ću uvijek upasti u zamku pomno smišljene spontanosti.

U nekim godinama, sve će se pretvoriti u sjetu i nejasna mutna sjećanja. Ali opet pamtit ću sve tragove tvojih suza i svjetlost u očima što nježno je razbijala tamu.
Nisam ti znao ime. Nisam ga ni želio znati, niti je bilo važno. Bila je važna samo ta noć. Noć koja nas je diskretno i odlučno gurala jedno prema drugome, savršeno ispunjavajući želju, ukrašenu ornamentima olovnih godina, koju smo, pritisnuti inercijom zaborava, nosili u sebi.

Poluprazan kafić, u kojem smo oboje pronašli zaklon od jesenskog pljuska koji nije ništa drugo obećavao, no dane koji slijede obojane u kišu. A samim tim i otrovno sivilo kojim je bila obojana samoća kojoj smo se tako lako prepuštali.

Sjela bih pored tebe – nonšalantno si napuštala sve iluzije,dok si spuštala poveću torbu na slobodnu sjedalicu pored sebe, uigrano primajući tvoje društvo svjesno zanemarujući činjenice prošlih vremena. Tako nam je malo trebalo da se razlijemo po kafiću, skupa sa ostalim gostima. Još jednom je spontanost gurnula u drugi plan naše želje i namjere.
Početak koji obećava, lišen očekivanja, prepušten vremenu određenom samo za nas.
Jednom, to vrijeme, u led će pretvoriti tvoje suze. Kao što je neko umjetno cvijeće, razgranato, u ogromnoj vazi, stajalo u predsoblju tvog stana, opuštajuće opominjući kako je moguće vrijeme zamrznuti i pretvoriti ga u santu leda. Toplu na pogled, hladnu na dodir.

Predstavio sam se punim imenom i prezimenom, pokušavajući, rezerviranom kurtoazijom, probati odagnati sve ono što će uslijediti poslije. I to je ono što te osvaja i što topi tvoj led.
A bujica iz tvog toplog pogleda nosi me prema tako obećavajućoj nadi. I oboje znamo, da jednom, u samotnim noćima, sjećanja će kapati, skupa sa suzama, u čašu slatkastog vina,
sa mirisom bljeska nekih davnih sjećanja.

Tvoji nokti na mojim bedrima. Osjećam ih kako nestrpljivo ispisuju pozivnicu. Pozivnicu koja nudi bijeg, oslobođenje, od primamljujuće sigurnosti isprazne samoće.

Ništa ne očekujem – obaraš me, direktnim pozivom.
Moj dlan je u tvom. Moj pogled se hrani uigranom sramežljivošću tvog osmijeha. I znam da ćeš razumjeti zašto se ljubim otvorenim očima. Spojene usne i tvoj pogled....ima li što bolje za olakšanje, za nadu? Sve karte su otvorene, na stolu. Aduta više nema i ostaje samo zdrav razum naspram nekih prošlih vremena, drugih likova i drugih mjesta.

Predigra se polako privodi kraju. I već mogu sada na usnama osjetit okus želje na tvojim stidnim usnama. Rastvaraju se pod mojim jezikom, pretvarajući sva sjećanja u voštane figure. Figure tvoje i moje.
Koje su nam publika i koje će jednom za svagda, spustiti crveni zastor nakon nebrojeno mnogo činova.
Zoveš se Lea.
I to nije bilo važno.

Moj WebLog