male tajne

Kliznula su
Iz pogleda,
Niz tijelo,
Neka
Davna vremena.
Neizvjesnim riječima
Mrvimo u prah
Neka nova
Nadanja.
Očekivanja.
Možda čak i snove.
Ako se odvažimo.
A odvažiti se
Nećemo.
Ne zbog straha.
Ni zbog tako
Predvidljivog
Završetka.
Ili početka,
Svejedno...
Nećemo,
Zbog umora,
Okovanog
Tisućuljetnim sivilom
I nijemim vriskom
U još jednoj noći
Izbodenoj
Ništavilom,
Koja nas
Tiho prekriva..
Pobjedonosna
I gromoglasna,
Nesmiljena i okrutna.
Sasvim obična
Noć,
Koja izrazito neobično
Proždire
U plavo umotanu želju.
Bolno razapetu
Među našim mislima.
Čekajući je da klone,
Na hladnim stopalima
Nekog novog jutra.

Nevera se sprema,
Šapuću mi oni
Što osjećaju,
Sigurno i polako
Da spremam se
Na put do beskraja.
Nevera se sprema,
U daljini vjetar
Zlokobno se rađa
Od tvog pogleda
Me odvaja.
Hodam sad
Putevima dalekim,
Iza leđa ostavljam
Mirise naših noći,
Imam samo daljinu
Ispred sebe
I ostavljene snove
Što šibaju me,
Ostavljajući ožiljke,
Po izmučenom tijelu.
I vjetrovi,
Sve su jači,
Odavno Bog
Uz mene nije
I jedino što čujem je
Opojna pjesma
Nepoznatih obala
Neizvjesnog beskraja.
Korov i trnje po putu
I divlji pogled
Preplašenih životinja
U kojima prepoznajem
Svoj grob,
Obasjan i prekriven
Prašinom skorog
Zaborava.
Na putu sam
Kojim kročim
Polako i uspravno
Ostavljam iza sebe
Tebe.
Tebe koju tako savršeno
Znaš moju, od trnja satkanu,
Bol.

Lutala si svjetovima,
Nošena vjetrovima,
Na mjesečevoj svjetlosti
Plovila,
Izgubljenih misli,
Pogleda,
Usmjerenih
Prema željama..
Vjerovala si
U neke davne
I tople snove
Kao što i sada vjeruješ
Da prava ljubav
Kadtad će doć'.
I radoznala si,
Želiš da znaš,
Kako i kamo,
Nose te vjetrovi
Divljajuće nježni
Koji nas dijele,
Koji su tu negdje,
Oko nas.
-_-_-_-_-
Tišinom poljubaca
Te budim,
Kroz prozore
Polako noć
Uvlači se u nas,
Mekanim usnama klizi
Prema bedrima,
U san.
Budiš se,
Tako nježno
Nehajnom kretnjom
Odmičeš pramen kose
Sa očiju,
Udahni me, malena moja,
Vremena je još malo
I tebe i mene polako zove
Nešto tamo daleko.
I pramen te kose
Sad je u mojim prstima
Želja nam eruptira
U prsima.
Noć ova
Želi naše dodire.
Mi želimo sve.
Svijet pod našim
Znojnim tijelima
I svjetla našeg grada
U očima.
Dajemo se jedno drugom
Znajuči da sutra
Grčevito ćemo kopati,
Po otpadu davno izgubljenih
I ostvarenih snova.
Opet naivno vjerujući
Da prava ljubav
Kadtad će doć'.

-_-_-_-_-

Tiho se oblačeći
Gledam te kako spavaš.
I to je prizor koji ostaje
Samo do slijedeće epizode,
Kako kod mene,
Tako i kod tebe.
Opuštajuće nečujno
Klizi zora niz
Tvoj vrat,
Gurajuči me na izlaz,
Novi dan,
Divlje se obrušava,
u mene,
kao blješteći slap.

-_-_-_-_

Volim te.
Moja malena.

Vozila je neki mali,
Bijeli, automobil .
( Znao bih je promatrati kako zamišljenim pogledom, obojanim u plavo, gleda cestu....)
Išlo je nekim svojim redoslijedom.
Naravno, opet slučajno.
Jednom na nekom parkiralištu,
Gledao sam automobil, kako izlazi
Sa parkirališnog mjesta,
A skupa sa njim, na na krovu,
Torba i neke knjige.
Zbunjeno i rastreseno mi je zahvalila,
A ja sam sjeo u svoj automobil
I otišao u neku drugu priču.
Poslije bi se još susretali, na tom
Istom mjestu..
Pogledom bi prešli jedno preko
Drugoga.
Kao što ćemo jednom
U ukradenom vremenu
Prelaziti rukama
Preko oznojenih tijela.
Ništa nismo znali.
A opet znali smo sve.
I nismo htjeli, ali desilo se.
Oluje i u njima, tako prijateljski,
Opori okus crvenila vina.
I lijena, jutarnja zvona crkve
Koja su nas opominjala na novi dan.
Nismo htjeli vidjeti,
A vidjeli smo
Vidljivo istaknutu cijenu
Svakog toplog osmijeha
Udobno smještenog
U svoj neudobnosti
Neprijateljski nastrojenog
Vremena.
Negdje je odbrojavalo,
Otkucavalo, mirno i ritmično,
Poput mirnih otkucaja tvog srca
Kojima sam se tako lako
Prepuštao.
I znam, bojali smo se.
Shvatio sam to onog trenutka
Kada sam pronašao papirić
I na njemu
Bring me my dreams.
Tebe sam volio.
Možda je to i sada
Još uvijek tako,
Jer ima dana,
Pakleno teških,
Obojanih u tvoje misli.
Sa drugog kraja svijeta
Gdje nisi sretna,
Ali gdje ti je mjesto
Kako si mi kroz suze
Jednom rekla.

Zaputio sam se u šetnju
Prema nekim
Davnim sjećanjima
Namjerno prepuštenim
Tihim stihijama
Zaborava.
Samo jedan put
Je vodio prema njima.
A opet,
Za svaku novu šetnju,
Drugačiji.
Sa godinama
Sumorniji.
Ponekad obasjan
Lažnom svjetlošću
Uspomena.
I svaki put
Me iznova,
Sve nemilosrdnije,
Bičuje hladan i
U oklopu cinizma,
Smijeh demona.
Polako me jedu,
Namjerno mi
Produžujući
Muke.
A zapravo,
Želim da hodam,
Prema nekim davnim
Vremenima
Kad tako jako
I tako često
Osjećao sam
Primamljujući
Miris završetka.
I početak,
Toliko željenog beskraja.
I gdje su obećavajuće
Žmirkala
Svjetla istinskog odmora.
Daleko je to, ljubavi, sada.
Toplina tih svjetala i
Miris tih uzbudljivih mora.
Pomirila si me.
Samog sa sobom.
Svileno ga pretvarajući
U tako ugodnu
Odgodu kraja.
Pomirila si me.
Sa svojom mirnom
Toplinom.
Sa životom.

Ugledali smo se.
Nakon dugo vremena.
U stvari i otišla si
Kazujući mi da
Opet ćemo se vidjeti
Kad pojavi se
Prva sijeda u tvojoj kosi
Sa zadnjom crnom
U mojoj bradi
.
Pričaš mi
( još uvijek ispijaš bijelu kavu na isti način )
Kako si zapravo uvijek
Bila tu negdje,
Da si samo čekala da zaboravim.
Istina,
Posramio sam se
Jer još je
Crnih u mojoj bradi.

I smiješ se,
Pričaš mi o
Svojoj djeci
O sinu kojem si
Dala ime po meni
I dalekim krajevima
Čija mora gledam
U tvojim očima.

Pažljivo te posmatram
I mislim o davnim tišinama
U praskozorjima
Unaprijed ispričanih priča
Koje smo živjeli
Isprepletenih tijela
Među zgužvanim plahtama.
Čekajući da mrak
Klizne u dan, u obećanju
Još jednog sretnog sna.

I opet tišina.
Sada.
Prelijeva se preko
Dvije šalice i
Obavija dim cigarete
Sa uzdahom
Pripaljene.
I opet pogled
Isti kao onda ...
Još si ispod zvijezda,
Pitala je,
Misleći na potkrovlje
I krevet ispod prozora.
Ključ je na istom mjestu
Kliznule su riječi u olakšanje.
I strepnju.
Noćas,
U spajanju,
Otpuhujemo
Pepeo sa žara.
I u san će nas odvesti
Tihi koraci
Novog dana.

Jednom sam hodao
Otužnim ulicama
Nekog navodno
Toplog i veselog grada.
I baš kao i sada bio
Je utorak, bila je jesen,
Bila je noć i u noći
Ulična rasvjeta,
Tiha, pred
Dalekim lavežima pasa...
Odlazio sam,
A ti si u suzama slavila
Još jedan u nizu novih
Početaka.
A tako spremno si bila
Daleko ići,
Sa mnom pod ruku,
I ako treba skupa
Sa svojim demonima na križu,
Ponijeti i tebe.
Razapinjali smo se po krevetu,
I tako bahato i zaljubljeno
Razbacivali se SMS-ovima,
Sve do dijela jedne priče.
Priče o tome da si mu slučajno
Stavila ruku na penis...
Slučajnosti ne postoje, ljubavi.
To je samo utjeha, nada,
Slabima i izgubljenima.
I jednom ću ti pisati
Pismo o tome, na klupi
Od hrastovine u jednoj crkvi,
Gdje sam se sakrio od kiše.
Baš kao i sada, kao noćas,
Kišom obojan
Jesenski utorak.
Gdje sam ja na početku.
A ti na kraju.
I osmijeh na licu ti
Iscrtava pobjedu....
I taj osmijeh se
Na mom licu
Bolno pretvara u još
Jednu boru, koja je zid
Na kraju tvog puta.
I mnogo puta je bilo,
Da sam te u snove, ispratio,
Udišući svjetlost
Crvenih oblaka
Sa tvog golog tijela.
Sreli bi se točno
Na onom mjestu,
Gdje tvoj put
Udara o moju boru.
Tvoju.
Baš kao sada.
Utorak. Jesen.
Kišna noć i
Svjetlost
Crvenih oblaka.

U mraku, osjetio sam tvoje oči,
negdje na sebi.
Znam da si me voljela gledati,
dok sam se pretvarao
da spavam.
U tmini, prošaranoj slabašnom
i lijenom uličnom rasvjetom,
spuštala si usne na moje
tražeći ulaz u moje snove.
Sjećam se,
počelo je sve tako
prokleto jednostavno,
kao što će se i prokleto
teško završiti.
Naravno, započelo je slučajno,
kao i svaki put, tiho i nenadano.
Kao i onda, tog kišom opranog,
predvečerja.
Place des Vosges.
Terasa i mrak koji je
se polako skupljao oko nas,
spojenih u samoći
uz armagnac...
I tada smo nekako shvatili
da se želimo zaljubiti.
Da se želimo voljeti...
Utonuli smo tako u obećavajući početak,
zanemarajući opomene pretvorene
u tamne i nejasne sjenke na zidovima.
Koračamo.
Isprepletenih prstiju otkrivamo grad,
iluzijom gušimo od samoće mrak.
Pustio sam...
Jednostavno je voljeti.
I još jednostavnije, rasprostrijeti emocije.
Znaš, nekako se svaki put nadam da ih neću
morati vratiti u kofer izlizna očekivanjima.
Bez obzira što znamo da kurva nada
odavno ne stanuje u nama.
Slučajno smo se sreli.
Još slučajnije ćemo se rastati.
Noć. Grad. Svjetla i automobili.
Duga i lijepa šetnja.
I to prokleto pitanje koje je
zagrmjelo početak kraja...
Da li sam bolja od ostalih...
Sjećaš li se kako je pitanje snagom lavine
kliznulo niz mene, tamo gdje se spajaju
Pont au Doble i Kej Montebello....
Seina je odnijela glas,
a u zraku je ostalo iščekivanje.
Tu noć ubili smo Pariz.
Pariz tvoj i moj,
Pariz očekivanja i nadanja...
Drugačija si, uzdahnuo sam odgovor i
utonuo u mrak optočen tišinom.
Zauvijek.

Vratio sam se jednom u svijet,
kojem sam nekada pripadao.
Bio sam pozdravljen,
onako kako dolikuje
otpadnicima i izdajnicima.
Epiteti koji su tako lako
stavljeni poput epoleta na ramena.
Izdajnik.
Otpadnik.
Dočekan sam hladnim i nervoznim pogledom.
Popila bih nešto – želja se skotrljala niz pažljivo našminkane usne.
Spring earth.
Tako nekako.
I tako prokleto i jednostavno teško.
Gledam te, ispod oka.
Čudno je sve to, pomišljam dok otvaram bocu.
Bocu nekog vina koje su jednom donijele
jedne nježne ruke.
Godine su se petvorile u prašinu.
I prašina je tako nehajno prekrila bocu.
Skupa sa paučinom
nježnim dosrtojanstvom prekrila je snove...

( ...uskoro će, kišne kapi, isprva stidljivo, a poslije bijesno i neumitno udarati o prozorska stakla. I dalje sjedimo, jedno nasuprot drugoga...htjeli bi, ali nije pametno, nije preporučljivo...zbog prošlosti koja je išarala prve bore oko naših očiju...a grč samoće odavno je svrgnuo smijeh sa kuta usana...)

Osjećaš li – prozborila je tiho držeći mi dlan na licu.
To je trebao biti šamar.
I čekao sam ga.
Spremno, podignute glave.
Negdje na pola puta ruka je zastala i slijedeći trenutak
Osjetio sam dlan na obrazu.
Mekan i hladan.
Nisu više topli – hladno sam prozborio i razbio u tisuće komadića očekivanja.
Željela bih te nešto pitati.
Nemoj. Radije šuti...
Sjedim pored tebe.
Ništa nije isto.
A opet, htjeli ne htjeli, tijela će nam se spojiti.
Samo da bi na trenutak zavarali
Bolnu i uzvišenu ispraznost samoće.
I znamo oboje, da riječi su lažne.
Da nam trebaju....
Voliš li me – spremno je upitala, istrenirano, kao da se radi o predstavi gdje smo oboje
publika, glumci, režiseri, scenaristi...
A scenarija ima i nema.
I kao i svaki put,
sve je tako to užasno
predvidljivo nepredvidljivo.
Već nekako ćemo se udobno smjestiti
U kontrastu,
jasnoće situacije
i zbunjujuće kontradikcije.
Volim te – spremno prihvaćam ulogu.
Uzvratila si mi toplim i iskrenim osmijehom.
U kišnoj i hladnoj noći.
Gdje opet ćemo
uskrsnuti
snove.

Tamne sjenke svjetla,

Požudno plešu po

Zidovima,

Priđi mi sestro.

Supatnice u noći

Što nas kažnjava.

Vrisak nam lomi riječi,

Što trebale su biti sada,

Ogromne i snažne.

Tražiš mi u pogledu znak,

Dok te polako preplavljuje strah,

Okrenuti ću se, otići, to znaš.

Fanfare bolne samoće,

Uzvišeno najvljaju kraj,

Svatko na svojoj strani ostaje...

Ne idemo.

Ne gledamo.

Ne čujemo.

Samo grčevito, u tišini

Plamtećoj,

Čuvamo naš komad

Divlje patnje.

Misliš....

Mislim...

Mislimo....

Ljubav kao križ.

Ljubav kao vatra,

Voda, zemlja i zrak.

Ljubav kao zgužvana

Plahta među tvojim

Umornim dlanovima.

Kao bijesna oluja.

I odsjaj stidljive zore

U tvojim očima.

Ljubav, dok čekamo

Da nas opet pogaze

Moćne imperije snova,

U vremenu davno

Izgubljenih sjećanja.

Neka ti bude

Ljubav...

Sa mnom ili

Bez mene.

Jedu me tvoje riječi
u grimiznim praskozorjima
u oazi pustinje sitnih pakosti.
Prikradali smo se
ubojicama vremena koji
su se gostili na euforiji
isprazne svemoći.
Prikradali i sanjali
dio mraka koji samo negdje
čeka samo nas..
U kojem će svjetlucati
kapi znoja naših, od bijega,
umornih tijela...
Jer jedino strast
ne poznaje laž.
Ne želimo svitanja,
hladno svjetlo i sivi dan.
Živimo za mrak u svim
nijansama crnilom optočenog
purpura.
Razapetog na tvojim bedrima.
U zimskoj noći, blagoslovljeni
podrugljivom smješku
Gospodina sa križa.

Vidjeh danas jedan blog koji je u naslovu sadržavao riječ ''zafrkancija''.
Ali od zafrkancije ni ''z'' - obično ruganje uobličeno u tekst bez duše i srca, naspram tekstu koji odiše toplinom.
A tekst, i ono između redova podosta govore o autoru istoga, zar ne?

Izranjaju iz noći svjetla automobila,
U trenu se iz mraka iskobelja
Sjajilo na tvojim usnama.
Mrak, tišina i oko nas
Monotoni šum motora automobila.
Prozirne čarape i mirni prsti
Na oblim koljenima.
I pogled, odsutan,
Pokušava dosegnuti mjesto
Gdje svjetla grada,
Spasonosno gutaju još jednu
Propalu noć.
Pijem dok vozim.
Tvoje snove, misli,
Želje i strahove.
Iako je odavno
Toplina napustila
Dlanove orošene
Kapima vrelih ljetnih
Večeri, zgužvane plahte
Gdje nas još jednom dostojanstvena
I tiha zora u snove vodi.
Gledam te posljednji put
I uživam, jer od svega
Samo jako pamtimo početak
I kraj.
A kraj je tu, s prvim svjetlima
Grada,
Gromovito i suznih očiju
Se rađa.

Misliš li da je ovo varka,
Ova igra puna strasti?
I da su u plavetnilu
Razlozi zbog kojih ćemo
Među naša tijela
Pustiti dan?
Pričaš mi kako
Preživljavaš dan,
Da te snovi nose,
U mislima su ti
Bljeskovi snova
I Mjesec u umornoj
Prljavozlatnoj košulji,
Tvoje riječi, nježne i jake,
Želim da zaustave novi dan.
Pokaži mi vrata koja vode
U opijajuću privlačnost
Purpurnog sna.
Želim samo početak,
U tihom sumraku
Da sa tvojih dlanova
Usnama optočenim
Toplim dahom
Raspirujem želju.
Nanovo osjećajući
Ljubav i njene
Poljupce nježne
Koje nam
Spušta na vrat.

Bljesak u noći
I ruž na usnama,
Iščekivanjem
Gori zrak,
stoje uz nas
Naše davne
Želje
Pretvorene u sad.
Nudiš mi znamenje
Tijelo svoje
Predaješ mi u vlast.
A ja ne želim da vladam,
Napetošću tvoja
Duša treperi,
Kao što trepere
Pod nogama
Svjetla grada.
Prokleto
Dobro znam,
Kratak je put,
Od euforije
Do ljubavi
Sa sedam kora.
I svaka se na
Kraju pretvori
Od umora
Požutjelu
Fotografiju
I mutna sjećanja.

--------
× tnx T.