Laprdarij

Krenula sam od piramida u Bosni, pa preko ne znam kojih tema stigla do vrlo zanimljivog tipa - Wilhelma Reicha. Za one koji ne znaju, on je psihoanalitičar, Freudov učenik. No, bio je radikalniji, i njegov je moto bio - bolje spriječiti nego liječiti. Pak je 30-ih godina 20-og stoljeća savjetovao adolescentima da se što više seksaju jer ako se ta energija ne prazni, onda to prelazi u neuroze, psihoze, i teže poremećaje. Zagovarao je kontrolu rađanja, i seksualnu revoluciju. Bio je malo prenapredan.

Zanimljiva je njegova teorija kako je libido energija koja sve pokreće, chi, prana, ili kako već. Nazvao ju je još i 'orgonska' energija, ili orgon. Što dolazi između ostalog i od riječi orgazam. To je nehercijanska energija. Ne spada ni u elektromagnetske valove niti u mehaničke (zvuk).

Tu nije stao nego je dalje istraživao pa je izumio i napravu za akumuliranje te energije i nazvao ga je 'orgonski akumulator'. Zanimljiva priča :) Ugl, to je drvena kutija izvana, a iznutra ima nekoliko slojeva metala i nemetala. Takva kutija navodno akumulira orgonsko zračenje. Pak je onda napravio takvu veliku kutiju u koju može ući čovjek i puniti se energijom. U to vrijeme su to još zvali sex-mašinama ili nekako slično. Navodno je uspio i liječiti rak posjedajući ljude u te kutije.

Kako god, išao je toliko daleko da je napravio i cloudbuster - napravu koju stvara oblake. Zabilježena je priča kako je tamo neke davne 1953 godine pozvan da u Maineu, US, gdje je živio, prizove kišu jer je bila suša, a i prognoza je bila suha. On je dovukao svoju napravu koja izgleda kao mali raketni bacač dugih tankih cijevi, usmjerio ju u nebo i fakat napravio kišu. I spasio ljetinu ljudima.

Otkrio je još jednu vrstu energije - Deadly Orgone Radiation. FDA se zainteresirala za njegov rad, i malo pomalo je došlo do toga da je osuđen i zatvoren. Sve njegove knjige su spaljene (1956. godine!, nije srednji vijek) i sva su njegova djela uništena. Jer sam negdje pročitala kako postoji opasnost da su njegovi izumi vrlo moćno smrtonosno oružje.

Usput, Tesla je isto imao rješenje za crpljenje energije iz okoliša, i isto je njegov rad bio blokiran, naprava srušena. Nakon njih dvojice bio je i Robert Pavlita, Čeh koji je također stvorio naprave koje je bilo moguće pokretati snagom uma. No, on je bio u punoj snazi negdje 1968, i kad su Rusi ušli u Čehoslovačku, gubi mu se trag. Na internetu ima jako malo o njemu.

I onda mi mislimo kako živimo u naprednom dobu.

Te ideje se i dalje razvijaju, ljudi slažu naprave i proučavaju, i dobivaju ono što bi nekad nazvali perpetuum mobile, doduše malih iskorištenja, zasad. To je ono što se javno zna.

Cloudbuster


Orgonski akumulator, ili stroj za orgazam

Eh, tko je probao taj zna.. Ne znam kako vi reagirate, ali mene ti tibetanci napune energijom da sve pršti. Jednom sam prije vježbala, došla do 15 i stala.. Sad kad gledam unatrag - čuda sam napravila u tom razdoblju.

Prošli sam tjedan opet počela s tri. I taj dan morala ići trčati - uzbrdo, toliko me je šusnulo. Trčala jedan sat, nije to konstantno trčanje već recimo 100 koraka trčim, pa 100 hodam. S tim da pred kraj više trčim nego hodam. Sljedeći dan vozila bicikl uzbrdo, i ispeljala Pantovčak - zadnjih ca 100 m sam gurala. A nije da sam nešto uvožena. Dan iza išla hodati na Bundek, pa sljedeći dan Jarun - ostavila grupu iza sebe.. Ajd, nije to loše, nego baš ni ne spavam dobro, toliko me digne. Pa sam odlučila napraviti dan-dva pauze, da se malo spustim.

Uglavnom, toplo preporučam.

Već sam ovdje spomenula što se dogodilo mojoj susjedi.

Zvali se je kao iz mirovisnkog, i ta žena koja ju je nazvala je znala sve relevantne podatke, da joj trebaju isplatiti neku razliku u novcu jer je plaćala porez na nešto što nije trebala. Znala je u kojoj banci ima račun, u kojoj banci ima njezin muž račun, kolika je svota koju trebaju dobiti. I onda je krenula priča da je zovu već tri dana, ali je ne mogu dobiti (fakat je susjedin telefon bio u kvaru), i kako je danas zadnji dan da susjeda uplati taksu od 10000 kn kako bi mogla podići onaj novac koji ju čeka na mirovinskom. Susjeda je 80+ i nije baš mobilna, i ne stigne danas, jer je bilo oko 15h, a oni rade tako nekako, i veli joj ona žena da je srećom jedna njihova službenica blizu nje na terenu i da će joj doći doma po novac. Pozvonila ta neka službenica, dobila susjeda telefonoom njezino ime i sve, i susjeda ju traži osobnu i da joj potpiše da je uzela novac. Službenica kopa po torbi tražeći osobnu, i u jednom trenutku iščupa susjedi kovertu s novcem i pobjegne. Ode 10000 kn.

Jadna moja susjeda jako se uzruja, naravno, i odluči sve prijaviti policiji. Žena je školovana, zna kako treba, ali su ju smotali jer su znali puno podataka o njoj.

U drugoj mi je rundi ispričala ovo:

Ode ona u policijsku postaju prijaviti slučaj. Sve ona ispriča, i jedan službenik u postaji joj veli - poslat ćemo vam doma dva policajca u civilu kako ne bismo uznemiravali susjedstvo, pazite, bit će u civilu, da uzmu detaljne podatke. Ok, susjeda ode doma.

Za nekoliko dana ujutro zvone dvojica u civilu, muž pretpostavlja da su policajci, oni mu na brzinu pokažu nekakvu značku, i pitaju ga kako je to bilo, i da gdje drži novac. Susjed ga upelja i pokaže mu. U međuvremenu se susjeda, koja se je u drugoj sobi sređivala, sjeti da su joj u PP dali broj koji da nazove. I ona nazove i pita - jeste li poslali policajce upravo na ovu adresu? Oni joj vele - nismo. I protrne. Dok se je ona spetljala i došla do muža, već su 'policajci' otišli. U međuvremenu su rekli mužu nek si ide u kupaonicu oprati ruke jer je dirao novac. Naravno, dok je on prao ruke, dvojica uzelu torbu s novcem i odmaglili.

Recite, u kakvoj mi to državi živimo? Komu vjerovati?

Muškarac s kojim živim danas ima rođendan. I što mu poklonit, a pušač je, nego šteku Winstona, dugog. Veli on, htjela bi me se što prije riješit, ha? Rekoh, pa... ti sam odluči. Ponekad mu kupim duhan, a kak nemam blage veze koji duhan je kak tak, Vegin savjet sam prepisala i kupujem Karelias.

E, sad, zanima me znači li - Tko voli životinje, voli i ljude?

I što znači ovo - voljeti životinje. Ja volim piletinu, pojedem i svinju i junetinu i ribu, eto, volim životinje. Volim se pomaziti s mačkom, papigice su mi drage.. Dakle, i taj dio 'volim'. Znači, volim i ljude.

Bio neki dan ovdje oglas o onom tipu koji je udomio mačke i psa, pa pitanje je li tko vidio takve sive tigraste mačiće, bla..? Kaj ste vi u stanju prepoznati sive tigraste mačke prema slici? Moja je mačka bila (nadam se još uvijek da je) crno bijela s karakterističnim šarama, no znalo mi se je dogoditi da nisam sigurna je li neka baš moja mačka. A kako tigrastog mačka 'prepoznati'?

Pa je tamo pisalo nešto u smislu da u azilu za životinje ne daju bilo komu životinje, već valjda taj mora proći neku provjeru.. A zakaj? To me podsjeća na onu moju susjedu koja je htjela zvati društvo za zaštitu životinja jer sam pustila mačku da se popne na drvo?? A kaj ak ja hoću mačku da mi lovi miševe? Je li to nečasno za mačku? Kako se procjenjuje hoću li ja biti dobar vlasnik?

Ima li recimo azil za - kokoši? Komu bi se dale kokoši na udomljavanje, kakav profil vlasnika treba biti za - kokoš? Da je vegetarijanac? Ne razumijem zašto mačke i psi imaju posebno mjesto u životinjskom svijetu, naravno u ljudskim glavama.. Nije li to nekakva neuspjela zamjena za ljude?

Pa ima nesretnih i jadnih ljudi, udomite ljude, djecu.. zašto ne? Možda zato jer bi se ovi bunili, zahtijevali, razgovarali.. ne bi mahali repom nekritički, nisu dovoljno odani?

Nije li vama ovo uvrnuto da se životinjama pripisuju ljudske osobine? Netko je tu dobro napisao - azil se zamijeni za stan, zatvor je zatvor.. U azilu barem imaju svoje društvo..

A najgroznije mi je da ti silni ljubitelji životinja kastriraju te jadne životinje (kao i ona moja susjeda kojoj je je penjanje mačke na drvo nepojmljivo, ali doma ima kastriranu mačketinu od 20 kila koja ne može hodati od debljine), s opravdanjem da je to za njihovo dobro. Aha, za vaše je to dobro, a ne za njihovo, jer kad im ubijete nagon bolji su vam sluge doma.. Uh!

Ok je imati životinju ljubimca po meni, ali životinja kao ljubimac ima svoje mjesto. Ona je životinja, i ne treba biti zamjena za ljude. Jer mislim da je to teret za životinju, da se njoj oduzima ono njeno, a pripisuje joj se ono što bismo mi htjeli da je ona.

Ustav RH, pročišćeni tekst, 15. siječnja 2014., citat:

"IZVORIŠNE OSNOVE

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

(tu se sad nabraja od stoljeća sedmog..)

- u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj NASUPROT proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga ANTIFAŠISTIČKOG vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. - 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje."

Kad se posao radi ozbiljno, kad se rade promjene, uvodi neki novi sustav, tome prethodi analiza postojećeg stanja - koju naravno provedu stručnjaci, nađu se slaba mjesta, definira problem, predlože rješenjea, napravi simulacija koje bi rješenje bilo najbolje, da na javnu raspravu (ček, jesam li ja u kapitalizmu li socijalizmu?), i kad se svi parametri optimiziraju, ide se u provedbu.

E, a kod nas Banditos procijeni što bi bilo najbolje (za njegove rođe), i onda se to tako napravi. Tema mi je Britanac. Jest da Britanac prije ovog preuređenja nije izgledao bogznakak, i ja sam to komentirala (moram paziti tko me čuje), jest da sad izgleda urednije, no ne i funkcionalnije. Naprotiv.

Najveća mi je zamjerka što je ukinuo oko 20 parkirnih mjesta što se bome osjeti. Koja mu je to računica bila, što, parkirna mjesta ne trebaju? I na mjestu tih parkirnih mjesta je posadio maćuhice i nekakve kamene grobnice, unutar kružnog toka, valjda će ljudi ti sjediti i čekati autobus, pa pretrčavati cestu? E, da mi je vidjeti simulaciju koja je ovo rješenje dala..

Druga mi je zamjerka - ajd ako već treba biti fontana (i ja sam govorila kako u Zagrebu fali vode za ptice i da treba postaviti fontane, hjtela sam čak o svojem trošku pokraj zgrade napraviti fontanu ca 1 m promjera da bi ptice imale gdje vodu piti - i opet, netko me je čuo), onda da je barem ta fontana na samom trgu, na Britancu u dnu tržnice, na sjevernoj strani ima dobar prostor za fontanu, tamo gdje su sada sat postavili. Sat je ok. Jer fontana je nešto čemu se treba moći prići, pa i brćkati po ljetnim vrućinama - ali ne da psi piju vodu na njima, to mi je fuj. Bilo bi lijepo sjediti u kafiću koji ima fontanu u blizini. Britanac je na lijepom mjestu i bilo je potencijala za takvo što.

A sad je fontana unutar kružnog toka, oko nje uski pojas zelenila - sve uži, hehe, i kaj, čemu ona onda služi? Da ju autobusi zaobilaze. Nit ju se ne primjećuje. Bit će zanimljivo ako će bit vodoskok, pa kad puhne vjetar, a na Britancu često puše, pa se zaledi oko fontane..

I tak, opet se je nekaj napravilo bezveze, ulupala se je lova, a o istom trošku je to moglo funkcionalno i lijepo biti. Parkirna mjesta nije smio dirati.

Danas su drukčije boje, mirisi me vraćaju u prošlost, zvukovi znače nešto drugo.. Bojim se čuti neku glazbu osamdesetih da me ne zaboli.

Jutros se nisam željela probuditi. Možda se tako umre. Jednostavno se ne želi otvoriti oči.

Sanjala sam, a bilo je tako stvarno! Bio je sa mnom, grlio me je, ljubio, smješio mi se je, razumio me je, podržavao, pokraj njega sam se osjećala sigurnom. Osjetila sam da je sa mnom, da me čuje, da me primjećuje.. Da mu je stalo.. I bilo je tako lijepo.. Glupo jutro!

Htjela sam da san potraje zauvijek, bila sam tako sretna, ispunjena..
U trenutku kad mi je san već bježao, pomislila sam - jedva čekam sljedeći život, tamo ćemo se sresti, i tada ovo neće biti san.

Sličan osjećaj bio mi je u Međugorju. Tko kaže da tamo nema Gospe, laže. Kad sam se popela na brdo i približila se mjestu ukazanja, obuzeo me je taj osjećaj beskrajne ljubavi, to je onaj osjećaj kad te majka zagrli i utoneš u njezin zagrljaj siguran i miran, sve je na svojem jestu, opustiš se.. krenule su mi suze jer davno je to bilo kad sam se tako mogla stisnuti k mami, i hjtela sam otići nekamo tamo, u taj osjećaj, da me proguta to mjesto i da to traje zauvijek.. Bila sam spremna taj čas sve napustiti za taj osjećaj.. A onda mi glas jasno rekao 'Tvoja te djeca trebaju'.. Teško sam se otrgnula i shvatila da ne smijem nikamo, okrenula sam se brišući nos i suze ne znam čime jer nisam imala rupčić, pogledom sam tražila djecu, izgubljena..

Evo kaj me muči: karma je prirodni zakon, koji se ne uči u prirodnim znanostima. Još. I šteta je, jer onda ne bih imala ova pitanja. Treba mi netko tko rastura karmu.

Osobno sam se uvjerila kako karma točno i precizno funkcionira. Ako ju nismo osvijestili promaknu nam njezini znakovi. Recimo: vozim se jedan dan u tramvaju, imam automatski kišobran, naravno mokar jer kiša vani lije, i visi on tako meni da bi se u jednom trenutku otvorio sam od sebe. Glupi kišobran! A kako je bila gužva, smočio je ljude po nogama. Tko zna što mu je bilo. Inače se ne otvara. A kad se automatski kišobran otvori, a to je onaj kojemu je gumb potrebno samo pritisnuti i on poleti u gljivu, onda je to događaj! Događaj koji je lijep ako lije kiša pa je hitnoća, ali kad se u tramvaju otvori naopak, onda je događaj manje lijep.

Ok, ispričam se, zatvorim ga i zakopčam trakicom. No, jedna gospođa malo mlađa od mene prostrijeli me pogledom tipa "dajte malo pazite, niste sami", nešto u tom smislu. A ja joj se nasmiješim što nije ublažilo njezin režući pogled. Ok, kaj sad. Nije prošla ni minuta valjda, kad ono - njezin se kišobran isto tako otvori. A meni došlo na smijeh - gle karmu kako se igra! Nadam se da je ta oštrogledeća gospođa shvatila. Ukratko, sreća je kad je karma tako jasna.

No, mene zanima sljedeće. Ako napravim nešto s dobrom namjerom, ali ispadne sranje (put u pakao popločen je dobrim namjerama, jel), kako se to boduje? Uzima li karma u obzir da je to bilo s dobrom namjerom, ili samo uzima efekte? Jer, iskreno, svi ratovi, sva zla na ovom svijetu mogu se opravdati nekom dobrom namjerom. Čak su i počinitelji uvjereni da je namjera bila dobra, ili barem pravedna.

Kako znati hoće li naša dobra namjera fakat imati i dobar učinak? Sad mi padaju na pamet psihološke igre opisane od Erica Bernea: izbjegavati igrati te igre i biti spasitelj, progonitelj, a bome i žrtva. To su uloge iz kojih 'dobre namjere' ne završe dobro.

Odgovor je: teško. Jedan od odgovora je čini mi se - ovisi koliko smo u stanju ući u tuđe cipele. I nadati se najboljemu (kojem bodu na našem karmičkom računu).

Što je sve Koko vrtjela po glavi? Lakše je nabrojiti što nije..

Uglavnom, papa Franjo je faca! Kao što je i Mai primijetila - dobrodošla :), čovjek misli. Svjestan je da smo u 21. stoljeću. Jedan od rijetkih katolika koji ne pati za srednjim vijekom. Ili barem za 60 godina unatrag dok su se mise još držale na latinskom, i znanja su bila dostupna samo svećenstvu. Ostalo je bilo hereza.

Živjeti vjeru. Razumiju li katolici uopće što to znači? Ovdje na blogu, ne moram ići dalje, već se vidi kako nemaju pojma što to znači. Btw, jedan moj frend, katolik, koji u velikoj mjeri živi svoju vjeru, neki mi je dan rekao: Koko, nisi krštena, znam da nisi neki katolik, ali ti živiš kako bi svaki katolik trebao, čak niti ja ne živim to što zagovaram. Rekao mi je - ono što si ti napravila - to je ono - okrenula si drugi obraz! To je vrh vjere, veli on - ja to ne radim! A ti jesi! Detalji vas ne zanimaju. Mene je to fakat dirnulo, suze mi krenule.. Da, ja živim vjeru. Ne treba mi religija. Niti crkva. Veli moj frend, ne bi škodilo ići u crkvu.. Išla sam.. i malo mi se je zamjerilo kad je ženi pozlilo i pala na pod u crkvi, čekali smo hitnu, da svećenik nije niti jednom rječju rekao nešto u smislu - pomolimo se za našu sestru.. Samo je prešutio i nastavio misu. I kako da ja njega shvaćam kao nositelja vjere? Došlo mi je da dođem za oltar i ja to kažem, ja nekrst!

Zato je papa Franjo faca! On to vidi, i ima petlje to iimenovati. Zato jer ima pokriće, on živi vjeru.

Razmišljala sam i o pojmu - domovina. Što je to? To bi trebalo biti mjesto gdje su meni dragi ljudi, i gdje se osjećam sigurnom. Gdje mogu živjeti dostojanstveno. Domovina je okvir koji mi omogućuje da proživim svoj život ugodno. Da imam za jesti, krov nad glavom, mir, i da mogu djecu podići. I sve kaj ide uz to. Jezik: volim hrvatski, znam ga puno bolje od većine, i borila bih se da jezik ne nestane, koliko god mogu. Kad mi primarne potrebe budu zadovoljene, onda dolazi jezik. Znači, prvo ja i moja obitelj namireni s osnovnim stvarima, onda jezik, pa domovina.

Smeta mi kaj se od te tzv domovine radi cirkus i emocionalno se ucjenjuje. Iskreno, fućka mi se za domovinu kojoj se fućka za mene. Da joj se barem fućka, nego me vidi kao hranu za parazite. A to ne mora biti tako. Razumijem porez, politiku solidarnosti, ali ovo što se događa kod nas ne razumijem. Većina tih velikih domoljuba niti ne pozna Hrvatsku, nema pojma što je zapravo vrijedno u Hrvatskoj, i tu znam puno više od prosjeka. O čemu mi onda pričamo? Upravo oni potvrđuju moju teoriju - prvo oni i njihove obitelji, zatim jezik i ako, a onda tek domovina. Pa nemojte onda mene ucjenjivati! A voditi državu je posao. Država je orgnaizacija u kojoj nema mjesta emocijama. Sve sam već valjda rekla na tu temu, tko je komu poslodavac i tko koga plaća.. Njesra od države.

Trebalo bi omogućiti ljudima da idu u države u koje bi željeli, pa bismo tada vidjeli gdje će završiti. Evo, Hrvatskoj se otvorile granice i što se dogodilo - ode narod. I to je uredu. Idite gdje vam je bolje. To je kompliment državi u koju idete. Ali idite ako vam stvarno tamo bude bolje.

Zato su ove migracije zanimljive - ljudi žele sebi najbolje, i svi bi u Njemačku i slične zemlje. Kakva domovina! Već sljedeća generacija neće se sjećati, neš ti.. Ako može Njemačka, može i Hrvatska. Ali ne može. Jer smo bedasti.

Evo, opet se vidjelo ovaj tjedan kako nam je sudstvo u banani. To je Franjo, ne papa nego naš prvi predsjednik, prvo razjebo u Hrvatskoj. Sudstvo. Naravno. I kad nemaš sudstvo, radiš što želiš. Dok tu ne bude reda, a ne bude jer ne budu sami sebi pilili granu na kojoj sjede, nema sreće u Hrvata.

Popularni sportovi u Hrvata :)

Fališ tu... vraaaati seeee..

Nekaj se je promenilo... Nekak je zrak čišći, lakše se diše.

Iz sadržaja Skyjeve knjige dva naslova poglavlja su mi privukla pozornost :)

Jedan je "Pažnja kao psihička energija". Zapravo, ne sjećam se jesam li čitala tu knjigu, možda i jesam. Događa mi se da zaboravim. No, čitala ju nekad ili ne, baš neki dan u školi moje kćeri bio je roditeljski i školski psiholog nam je održao kratku prezentaciju kako pristupiti adolescentima. Usput je rekao kako djeci u toj školi treba govoriti - daj manje uči, idi se zabavljati. I kako ga brine jer se čini da se djeca u toj školi ne zabavljaju, samo uče i rade. Eh, i onda se još profesori u takvoj školi nešto bune!

No, ja ne bih bila ja kad me ne bi odnijela neka digresija. Da nastavim nit - na tom roditeljskom sastanku mi se je još jedanput potvrdilo - nečija pažnja je najdragocjeniji dar koji možemo dobiti. Naravno, i dati. Zato je teško dobiti nečiju pažnju. Pa i roditeljsku. Lakše je dati novac, poklon, napraviti nešto, ali dati naprosto pažnju, sjesti nekomu nasuprot, gledati ga u oči i slušati ga što govori, bez uplitanja i mudrovanja, nuđenja rješenja i dijeljenja savjeta, bez stavljanja sebe u prvi plan - to je jako teško.

Što sve ljudi rade kako bi zaokupili nečiju pažnju, ili hrvatskije, pozornost! Glumci, plesači, pjevači, političari, spikeri, performeri raznih fela, blogeri, svi se oni (mi, ja) bore za nečiju pozornost, hrane se tuđom pozornošću. I to je osnovna ljudska hrana, bez koje se ne može. Bio neki pokus s malim majmunima gdje su malom majmunu dali umjetnu majku i hranu, bilo mu i toplo, i hrane je bilo, no majmunčić je izabrao živu majku iako ona nije imala hranu. Tak nekak je bilo. Kažu da je dojenče/beba koje odraste bez pozornosti ozbiljno oštećeno poslije.

Iskusila ja to na svojoj koži. I meni paše nečija pozornost naravno, i zahvalna sam na trenucima kad ju dobijam. Trudim se i davati ju svojim bližnjima. A zgodno je vidjeti i nepoznate kako reagiraju kad im se ponudi pozornost. Svi su je gladni.

Pozornost se gotovo može opipati. No, ne mogu se svi nositi s većom količinom pozornosti ako nisu navikli kao mali. Pa im otuda strah od javnog nastupa.

E, drugi naslov je "Užitak gledanja". Nemam pojma što je iza tog naslova, no taj me je naslov privukao jer sam baš nedavno razmišljala o snazi pogleda. Pogled i pozornost su vjerojatno dio iste priče. Tj. pogled je oblik davanja pozornosti. I pogled se može opipati. No, ne bih ja o užitku gledanja, već o užitku - biti gledan. Osjetimo mi kad nas netko gleda, zašto? Zato jer pogled ima veliku energiju, isto je gotovo opipljiv. Može nas porezati, uplašiti, ali može i itekako maziti. To se može vježbati sa životinjama. Desmond Morris je sigurno na tu temu svašta napisao. Sjećam se jednog haskija iz susjedstva kojeg se nije smjelo pogledati u oči. Poludio bi, postao agresivan. A prelijep, s prekrasnim plavim očima, tko ne bi u njih zavirio? No, taj pes nije dal 'eye contact'. E, da, 'Sonja i bik' genijalan film o 'eye contact' Sonje i bika.. to sam već bila komentirala.

Pogled je moćno oružje. I oruđe. Recimo, kad hodate plažom, i osjetite pogled nekog zamamnog mužjaka, kako se osjećate? Mmmmm... Pa recimo kad vas vaš dragi skenira pogledom.. nije li to prekrasno? KAd je njegova pozornost usmjerena na vas, pa na jednu točku na vama? To se osjeti poput dodira. Ma, može biti toliko gusta da ju rezati možeš! I to su dobri ljubavnici, koji ne škrtare na pozornosti, i pogledima, koji imaju vremena za to, body painting pogledom, uh.... Uostalom, što je tantra nego igra pozornosti?

Dobar mi je Skyev blog o sreći. Pak sam si pogledala link koji je priložio, i prisjetila se kad sam prvi put čula za 'flow' stanje. I fakat, u 'flow' stanju se osjećam sretnom. A u 'flow' me hite različite stvari. Posao često, imam neke poslove koji me tak ubace u 'flow' da zaboravim doma otići. Hiće me programiranje, rad s robotima, svladavanje nekih novih aparata, pa doma šivanje, uređivanje stana, a ponekad me i blog hiti u 'flow'. Zapravo mislim da sam na blogu upravo zbog tog osjećaja.

Zgodno tip u linku veli u smislu - bez veze je odmaranje kad niš ne radimo, jer upravo 'flow' stanje odmara, poticajno odmara. Puni baterije. Eto, i sad se malo osjećam 'flow'.. jer mi je veći dio dana bio u 'flow'.

Tajna je u - strasti. Raditi ono za što osjećamo strast. I obrnuto. Pa ispada da sam strastveni bloger. I jesam.