Laprdarij

;)

Otkud toliko žuči prema starijim ženama? Obzirom da si došla ovdje gdje je generacija tvoje mame, možda podsvjesno tražiš mamu. Ili si se ovdje došla svađati s vlastitom mamom.

Aha, evo i što je bio povod ovog zapisa, tvoj komentar:

"ali garantiram ti da me "koje mi mogu biti mama" ovdje ne tuže i ne ruže jer me gledaju kao mame. :)"

pazi, smješko

Da se podsjetimo:
Na moje pitanje trebam li nju pitati za dozvolu o čemu ću pisati, odgovara:

"ne trebaš, ne, ne.
ali ako mi nagaziš na nogu namjerno, dobit ćeš žestoku šljagu.
netko će se samo povući.
netko zacviliti.
ja ću te odalamiti da ti mozak stane
(OVO NIJE DOSLOVNO, nego metafora... mada ... razumijemo se.
No, nije prijetnja).
simple as that.
dakle, kad dolaziš u moju avliju, ako budeš srala, to ćeš pobrati za sobom.
malo, pomalo... naći ćeš mjesto gdje možeš srati nekažnjeno
(ti, ili bilo tko drugi- ništa osobno).

o tom se radi. i uvijek će se raditi."

Ček, i onda se takva osoba čudi kaj je dobila po njonji? I još se i hvali kako kod nje nema in between, samo ekstremi.

Dijete drago, budi sretna da si još živa

Naš najbolji gradonačelnik, a bio je samo v.d. Sjećamo te se :)

U prvom ću licu. Moja realnost odraz je mojih uvjerenja. Velika istina! Ako ne prepoznajem vlastita uvjerenja kao takva, pogledam oko sebe i 'pročitam' svoje uvjerenje iz toga kako živim u pojedinim segmentima. Najbolja uvjerenja imam u vezi s poslom, zatim novcem, pa prijateljima, izgleda ipak i u vezi s djecom. Loše stojim s partnerstvom i vezama. Obzirom da sam ovdje gdje jesam, na Iskrici, pretpostavljam da većina koja se tu našla ima loša uvjerenja u vezi s partnerima, ljubavima, brakom, vezama.

Drugim riječima - ne vrijedi ono - "nemam sreće u ljubavi", već vrijedi - "koje je to moje krivo uvjerenje zbog kojeg ne nalazim odgovarajućeg partnera"? Trećim riječima, moja je odgovornost. Nije to slučajno. Divno, ha :)?

Ako nije slučajno, ako je to moja odgovornost, onda se nešto po tom pitanju može i poduzeti. Kopanjem, čitanjem signala i tragova, poput Indijanaca koji išće samog sebe. Nije to jednostavno, no nije ni nemoguće.

Kopanjem se dođe do različitih zanimljivih krivih uvjerenja, no kad izađe neko uvjerenje na sunce, uz pitanje - a zašto imam to uvjerenje - krene daljnje kopanje i dođe se do srži koja obično glasi "nisam dovoljno dobar/vrijedan". A eto, ja sam kopanjem došla do toga da se ne osjećam vrijednom takve sreće. Jer kad mi se nasmiješi neka veza, ja se ukočim, zablokiram, postanem zombi. I onda budem s partnerom s kojim je lako biti. Koji me se ne dotikavlje. Jer me ne košta.

A otkud to? Od doma, tak vele. Ne znam otkud mi takvo uvjerenje, vrtim film, starci su mi bili super, no očito je bilo nešto što mi se urezalo. U krajnjem, nije to ni bitno, staraca nema više od 30+ godina. Na meni je da se s tim borim, ili pustim. Da sam deset ili više godina mlađa, i da znam ono što sada znam, možda bih se i borila. Sad mi se nekako čini - ok, nisu svi za sve, ako se moje uvjerenje promijeni dobro, ako ne, opet dobro. Ima segmenata u kojima mi ide super, zapravo sve ostalo mi ide super.

Želim vam da i vi nađete svoja kriva uvjerenja, da vam zabljesne zašto imate loš posao, nemate novca, prijatelji vam okreću leđa, možda imate isti izazov kao i ja, i da vam krene.

Hehe, i kak to zvuči? Ok, ovo je opet jedan od cicimicastih blogova. Što je cicimici blog, pitati Eternisa. Često se ja pozivam na Etea, a to je zato jer je čovjek insiprativan. No, ovaj moj zapis ne bude zapravo o Eteu.

Jutros čitam neki portal i naiđem na riječ "Priznanje". Nekako mi poznata ta riječ odnedavno, pa dumam, nije lako ujutro odmah svega se sjetiti, i zabljesnu mi pred očima: Tako je, priznanje, nekakvo priznanje se od mene očekuje na ovom blogu! Osim riječi Prizanje ne sjećam se točno što bih trebala priznati, nešto mi je u magli, no pokušat ću. Ako je nekomu moje priznanje toliko važno, zašto mu ga uskratiti? Ok, nemam nogu, priznajem. I duboko se sramim, molim te podsjećaj me svaki dan da nemam nogu kako se ne bih uljuljkala u pomisao da ju možda imam, i da sam možda kao i svi drugi. Hvala ti!

Mislim i mislim, priznanje je vezano uz nogu, ili uz nešto drugo? Aha... uz godine.. kaj ono trebam priznati, da imam 59? Priznaj, te priznaj.. pa evo priznajem imam 59. I nogu. Sad više ne znam je li noga bitna. Imam 59 i sve ono kaj ide uz 59. Iako nemam kronične bolesti, što je super, mozak radi zadovoljavajuće, tijelo služi, evo jučer sam strugala boju sa zida, psmtr i boji jer nije bila samo boja nego nekakav glet koji se ne da smočit, drži za popizdit. Ali frend rekao - treba glet dole, i ja ga deri. Odrala sam ga skoro svog, na kraju mi dopizdilo i velim frendu, jebote ako taj glet tak drži da ga nikak nemrem sastrugat, pa nek ostane. A ne, onda ne bude ravno! Jebiga. Sanjala sam glet. Komentiram s frendom - gle, ovakav posel ne bi jedna dama trebala raditi već bi pila negdje koktel i sunčala se, i platila fitnes, aerobik ili koji k već. A ja radije špahtl u ruke pa razgibancija. Nije samo ruke, već i po lojtrici gor i dol, osjećam i koljena jutros. Da skratim, kod mene uvijek ima prednost konkretni posel ispred bilo kojeg sporta (dvoranskog). Sport ako se imaš viška vremena, a doma je baš sve zgotovljeno.

No, di sam stala? Aha, priznaaajeeeem, tadadaddadaada.. ET. A onda se sjetim da taj koji želi moje priznanje o godinama, ni sam nije daleko. A onda se i odao. Do sada je bio sa starijim curama (to 'curama' to je figurativno, isto kao i 'dečki' u tim godinama). I digne mi se roleta: pa cijelo to priznanje uopće nema veze sa mnom. Već sa zadnjom curom - starijom od njega, koja ga je zritala. I sad dečko mrzi sve koje se starije od njega. Jer, zamisli, starija je od njega, a ne želi ga. Koji je to udarac na ego! Hoći reći, mi cure od recimo 55+ smo jako svjesne da se moramo duboko nakloniti svakom dečku namjerniku koji se udostoji pogledati nas (bilo stariji od nas 20 godina ili mlađi), a još ako nam dobaci koju riječ, svrš! Ne smijemo uspostavljati eye contact jer bi to bio znak da se možda smatramo ravnopravnima, nego gledamo u pod. Tak je i u Japanu. I tako ponizno gledamo u pod, što je možda i dobro, jer da dignemo pogled tko zna kaj bi videle. Ovak si mislimo - ovo je neki mačo, pun ko brod, s 3 fakulteta, na trbuhu pločice unatoč godinama, ne pije, ne puši, brine se za svoje tjelesno i mentalno zdravlje, nosi vrećice iz dućana.. Ponizno gledam u pod, jer nosim grijehe svih žena mojih godina koje su se usudile dečku reći da ih ne zanima. Jer su valjda omaškom podignule pogled. Žena mojih godina više nema kriterija. Jedini kriterij je da ju dečko hoće. (Hahhaha, imam jedan zapis na tu temu :)) Jako sam pojednostavnila stvari. Ako on nju i hoće, pa ne bu on to samo tak rekel, jer bu onda ispal lak muškarac. Nego će joj prvo dat na znanje da ova mora gledat u pod. No eye contact. Se sjećate bika iz filma Sonja i bik? Njega je eye contact sa Sonjom koštal, samo je rep podvinuo i predao se. To je iskonski muški strah - a bik je muško, jel. Vrijedi li i obrat? O'brat.

Opet me odnijelo.. dakle, čuj dečko, riješi tam di je mjesto i vrijeme, nemoj mene tlačit s priznanjem. Tlači onu o kojoj je zapravo riječ. Nije prvi put, već sam ja bila vudu lutka te dotične, no više ne mislim pomagati kako bi porušeno samopouzdanje ostalo na hrpi, bome šutnut ću i zadnju ciglu pa se skupljaj.

Rezime: to je kao kad dijete cendra i neće jesti - iskusna mama zna da nije tema hrana, nego treba pročitati što dijete zapravo poručuje, pa ispadne da je tužno jer mame nema doma cijele dane. Pa dijete zagrliš, jer se od djeteta ni ne očekuje da verbalizira. Ali od nekog dečka...

Prije 3 godine pisala sam o tome (pred)osjećaju li biljke potres. Link


Ovaj put je riječ o magnoliji. Magnolija cvate u proljeće dok još nema lišća već su samo raskošni ljubičasti cvjetovi na njoj. Poznam tu magnoliju, divim joj se svakog proljeća.

Ovog proljeća magnolija nije cvala prije nego joj se razvilo lišće, tako da sam cvjetove tražila unutar lišća. Bilo mi je to čudno. A ima i čudnije. Prije par dana prolazim pokraj magnolije i na podu vidim laticu cvijeta. Kak? Pa kraj srpnja je.. Pogledam gore, a u krošnji nekoliko cvjetova. Sirota se magnolija skroz zbunila. Možda je i to od potresa.

Pa ovak. Ako profesorica u ranim tridesetim zafrlji jedinicu nekoj curi od 17 godina, a što će ta cura od 17 mislit nego da joj je profesorica jalna zato kaj je mlada.. A ova stara u tridesetima čemu uopće troši zrak kad više nije za niš.

Pročitala sam oproštaj Brkate, a pročitala sam i njezin zapis gdje se miješala u odnos Meije i Sare.

Brki svaka čast na introspekcijama, to je vrh! To sam i pohvalila.

No, mlada je. Brka se ne sjeća kako je spominjala ženidbu u vezi s Tomom. Da, smije ona obuć minicu i ne odgovara nimalo za reakciju oko sebe. Obzirom da je Brka mlada nije joj za zamjeriti što ne baratu mudrošću. Ok, možeš ti reći - ja sam obukla minicu, eto, a ti mi ne smiješ ništa. A što ako taj ima neke druge skale? Ajd obuci minicu i ušetaj u azil izbjeglica. Točno, oni ti ne smiju ništa. Ali... I, je li to bilo mudro? Isto kao što ti auto mora stati na zebri. E, sad, auto juri, a ti zakoračiš na zebru jer auto mora stati. Ok, je li to mudro? E, pa nemreš se sa svakim zezati oko ženidbe, davati nadu sam tak. I onda se čuditi da je on to možda ozbiljno shvatio. Mi Tomu znamo godinama, znamo njegove granice, dobije on po nosu, al šta ćemo s njim kad on ne zna/ne može drukčije? U pravu je Brka, Tomi ovo mjesto znači puno više nego drugima vjerojatno. Kod Tome je to dosta jasno. Ima likova kod kojih nije to baš tak jasno i navučeš si na vrat začas nekog.

Meni je pitanje svih pitanja, što bi mudra žena napravila?

A što se Sare i Meije tiče, nije to baš crno-bijelo. Kao ni ništa ovdje, a i šire. Uostalom, znate moje stavove. Ako se ne zna povijest, ne miješati se. Nek svak gradi svoje odnose (što i nije jednostavno, je li?), i nek se ne miješa u tuđe.

I kako naslov kaže, nije ovdje svatko cvijeće, ali je to naš vrt u kojem ima i korova, i taj korov isto ima smisla. Ne znači da je korov meni isto što i drugima, no upravo to je i zanimljivo. I ne dam vrijeđati starosjedioce.

... izbori.

Čitala sam kod Flyingpicketa komentare. Pa si mislim - kakve izbore imamo kod izbora (glasanja).

Prvi je izbor - glasati ili ne. E, taj je kritičan. Treba glasati. Ako ne glasaš, nisi nikog zajebo gore nego baš njemu ideš na ruku, a zajebo si cijelu državu malih ljudi, one dole, mene si zajebo.

Drugi izbor - glasati za nekog velikog ili za nekog malog. Toliko ima stranaka i opcija da se lako pogubiti. A većina govori isto. Malo je onih artikuliranih, koji su afirmativni, koji imaju program, pričaju o njemu, a da je program suvisao. Ne kao Bandićev metro od Frankopanske do Draškovićeve. Jebote, on ne kuži osnovnu ideju metroa, a to je brzi vlak na veće udaljenosti. Pa nema metro stanicu kao tramvaj, svakih 200 metara. Uostalom ,mi imamo metro, ali nije pod zemljom nego je nad zemljom, i dobar je osim što rijetko vozi, i povezan je samo istok-zapad. Ode ja... Ok, hoćeš li glasati za nekog po principu - dajem na hrpu da prevagne, ili za neku malu stranku koja je jako ćeće, i onak je baš po mojem ukusu? Glasati onako - po duši?

Treći izbor - glasati protiv. Dakle, ne zanima te što ovaj drugi nudi, samo želiš da onaj prvi ne pobijedi, pa ćeš glasati za nekog tko će tu tvoju ideju ispuniti. To je podvarijanta drugog izbora.

Vuk Vuković, genijalac, slaže program za predviđanje rezutlata izbora, pa ga validira, ima neke uspjehe. On i njegovi to rade kroz ankete, i čarolija je - kako postaviti dobro pitanje! Pa kaže on - pitanje: za koga ćete glasati na izborima - nije dobro pitanje jer ne daje dobru predikciju rezultata. Ali pitanje - za koga mislite da bi bilo dobro glasati? - daje izvrsnu predikciju. Pa ako idemo razmišljati u tom smjeru, razlikuje li se to kod tebe? Postoji li opcija koja ti se sviđa, ali misliš da za nju ne bi bilo dobro glasati jer je taj glas izgubljen, i postoji li opcija za 'koju bi bilo dobro (pametno) glasati'?

Jučer nešto kažem sinu, a on meni - ma ti si samo štrebala i u knjige buljila kad si bila mlada, ne razumiješ ti to!

I onda si mislim kak je to sve skup blesavo. Djeca imaju o meni sliku kak sam tak nekak stisnuta, neiživljena, ne ide mi se nikam, ne pozivam društvo doma.. I misle da sam takva bila cijeli život. E, sad, je li bolje da tak misle, ili da znaju recimo istinu?

Iako djeca ne prihvaćaju neku sliku o roditlejima koja nije blizu savršenoj. Kažu da djeca nikad ne zamišljaju svoje roditalje kako se seksaju. Čak da i ne mogu. Sjetim se svojih roditelja - nisam ih bome ni ja zamišljala u klinču. Brrr!

Pa sam to klincima i rekla. Da nisam ja baš takva svetica kakvom me zamišljaju. A oni su mi rekli - šuti! I rekla sam im kak roditelji lažu djeci, i da su to uglavnom bijele laži, i kak mi je to glupo. I kak sam i ja lagal, i ne govorim im o mnogim stvarima, a možda bih trebala..

Ono što je moj maksimum je da sam svoja pred njima. Da se ne pravim nekakvom super mamom, jer i ja nešto ne mogu, ne znam, ne snalazim se, pogubim se, neugodno mi nešto bude, ne da mi se, i tak.. A i imam neka svoja uvjerenja koja su mene pratila, pak i ja sad to prenosim njima, možda kriva, a opet ima i toga što im nisam prenijela, a bilo bi dobro da jesam..

Jučer sam im rekla - a što vi mislite da sam sa skoro 60 godina riješila sve svoje dvojbe, da sam otkrila tajnu života? Da sada sve znam? Eee, daleko sam ja od toga..