Umorni Bukovsky

Običan topli ljetnji dan, obična apoteka i obični moj popis terapije. Ne mogu pisati o gorskoj službi spašavanja ili o graničboj patroli na moru kad nemam pojma. Pišem o onom šro je meni blisko. Ako živim običan život, imam i obične priče, ako živim život pacijenta i priče su pacijentske, a ne doktorske..

*
.
Izlazio sam iz trgovine na našem glavnom trgu kad sam primijetio svoju bivšu doktoricu. Prepoznao bih je prije, ali je opet promijenila auto, bolji,veći , novi i skuplji. Ostala je plavuša, je povećala i dekolte a vrijeme sise i to umjereno izazovno...rekao bih na tu daljinu )
Prošli smo puno toga zajedno.
Od vježbe akumpukture do njene prve specijalizacije.
Zadnjih godina joj se događalo svašta . Umro joj je muž, umro Ernest- pas, kćerka se udala, završila dvije specijalizacije i u jednoj postiže zavidne rezultate. Honorarno radi u još dva grada i uvijek joj je ordinacija puna
Podigoh ruku i znak pozdrava i pođoh prema njoj da se pozdravim a ona dovikne:

-" Žurim, vidimo se!"

( prmijenilo se i to da je postala vrlo slobodna udovica, birano društvo i birani izlasci, ali, nisam je vidio više godina i meni je bilo normalno pozdraviti se )
Ušla je u auto, prošla dva metra kraj mene, bez pogleda, bez osvrta, bez trube bez mah, mah..To je bila potvrda ignoriranja..Ja sam, tobož, obišao svoj auto i sjeo na mjesto vozača. Da je netko pratio zbivanje , ne bi primijetio da me je izbjegla. Znala je to ona, i što je najgore i teže , znao sam ja. Nisam imao pojma što se moglo desiti osim njene društvene pozicije i ovog mog nerazunljivog govora gdje je trebalo koncentracije i dobrog sluha da se razumijemo bez naprezanja. Nije joj se dalo.
Sjedio sam u autu i pokušao biti objektivan, ali prvo što mi je palo na pamet bilo je:
" Doći će ona meni !"
Tada prorade godine i iskustvo:
Zašto, medo, tako? Kakav revanš, kakvo vraćanje loptice, kakva ravnoteža?! Nije ona meni ništa dužna i može se slobodno ponašati kako joj odgovora pozicija i status. Imam dovoljno godina da ne moram nikog čekati i dočekivati.
I smirio sam se
Mogao bih reći da mi je bilo više žao nego krivo, bio sam više tužan nego ljut....

*

Sredinom prosinca prošle godine, usred hladne noći ( sve su noći bile hladne ), oko dva/tri sata, vraćao sam se s hotelske svadbe i na zaustavnoj cesti sam , najprije primijetio auto, a onda ososbu koja mi je mahala, Stao sam više iz navike ( jedan predavač iz pružanja obvezatne prve pomoći nam je rekao da nikad ne stajemo i ne vrijedi vam govoriti da sam to ja rekao, ja sam vojni lječnik i meni će se vjerovati ) . Prepoznao sam moju doktoricu.
"Oh, hvala bogu da si ti!"
"Zašto, hvala bogu, i zašto ja?
Nije osjetila ubod.
"Danas mi drugi put odlazi guma. Ili ćeš mi dati svoju, ili ili ćemo pozvati pomoć ( mob mi je prazan ), ali ćeš mi, svakako, praviti driuštvo.."
"Prehladno je da ti pomažem, kasna je noć da sjedim i čekam! Lijepo ti sjedi sa mnom u auto, ostavi trokut i vozim te do prvog izlaza."
"A ne! Ne ostavljam ja svoj auto bez nadzora."
"Onda ćeš sama pričekati pomoć. Vidiš da s kanilom nisam osposobljen za ovakvo vrijeme."
"Ja sam mislila....
"Ideš sa mnom , ili ostaješ?"
" Ostajem. Odi na prvu naplatu neka pozovu bilo kakvu pomoć."

Bacio sam se u brzinu, na naplati se nisam sjeto što sam trebao, kod kuće sam priložio peć, skuhao čaj i onda se sjetio i Hak-a, i naplate, susjeda s vučnom ali je već prošlo dosta vremena da bi još bila na cesti. Vjerojatno je netko stao i pomogao.

Epilog:

Prošle subote mi se javio njen kolega , moj školski s porukom: "Ćujem da si moju kolegicu ostavio u govnima".

"Ne sjećam se. Koga? Gdje. Kada? Ja? Komu ja mogu pomoći? Mora da si me s nekim zamijenio."

Lopticu je vratio moj pokvareni anđeo.

Loša vijest je bilo koja vijest koja drastično i negativno mijenja moj pogled na svoju budućnost. To obuhvaća široku paletu dijagnoza i situacija u rasponu, primjerice, od toga više ne smiješ voziti automobil nakon posebnih dijagnoza (dijagnoze epilepsije ), ili da moraš na amputaciju zbog dijabetičke komplikacije, pa do smrtonosnih bolesti kao što su malignom ili bolest srca.
Saopćavanje loše vijesti uključuje prilagođavanje informacije potrebama , nastojanje da se razumije pacijentovu perspektivu, te partnersku suradnju.
Psihološke posljedice saopćavanja loše vijesti na nagao i neosjetljiv način mogu biti strahovite i dugotrajne ( ovo je smiješno, ovgo dugotrajno, ako je pacijentu s rakom pluća ostalo tri mjeseca života i ti mu to naglo saopćiš )
Saopćavanje loše vijesti je vještina koja se može naučiti i razvijati praksom. Kod saopćavanja loših vijesti, činjenice možda neće biti upamćene – ali način na koji su izrečene upamtit će se sigurno. ( meni su rekli da su posljedice zračenja trajne a ja sam dodao da, srećom, nisu dugotrajne i sic...zapamtio sam )
Gdje postoji timski rad, tim bi trebao osigurati da saopćavanje značajnih vijesti većinom preuzme stariji kliničar. Osim što imaju stručnost u pogledu bolesti i njenog liječenja, on ili ona trebao bi primiti odgovarajuću edukaciju o komunikacijskim vještinama. No, ponekad pacijenti i obitelj traže odgovore o svom stanju i skrbi od manje iskusnih članova osoblja. Zato bi odgovarajuća razina edukacije o komunikacijskim vještinama morala biti dostupna svim radnicima. ( potpuno deklarativan i politički podoban tekst, prenesen rijčima i neistinit poput obećanja )


Palijativna skrb je sveobuhvatna (zdravstvena, psihološka, socijalna i duhovna) skrb s ciljem pružanja potrebne njege bolesnicima s neizlječivom bolešću koja značajno skraćuje životni vijek.
Nastoji se ublažiti bol i podići kvaliteta života pacijenta neizlječivih ili složenih bolesti. Hospicij je jedna od ustanova u kojoj se provodi palijativna skrb. Osnivač pokreta palijativne skrbi je Engleskinja Cicely Saunders 1967. godine. Ona je nastojala omogućiti neizlječivim bolesnicima da umru u što udobnijim uvjetima.

Evo je:
• osigurava smanjenje bolova, olakšava disanje, uklanja mučninu i druge stresne simptome;
• zagovara život te umiranje prikazuje kao normalan proces;
• nema namjeru niti ubrzati niti odgoditi smrt;
• integrira psihološke i duhovne aspekte pacijentove skrbi;
• nudi sustav potpore kako bi pacijenti živjeli što aktivnije;
• nudi sustav potpore kako bi se obitelj lakše nosila s bolešću;
• koristi timski pristup kako bi se ispunile potrebe pacijenata i njihovih obitelji;
• poboljšava kvalitetu života;

I dok se svi kršćani raduju rođenju, meni je pred očima moj križ. I kakav je blagdan... Nova godina. Nećakinja mi je otišla u Njemačku sa cijelom obitelji prije dvije godine i sada, za Božić si je zaželjala da iduća godina bude kao ova...prekrasna želja za sve nas..

Smrt sam prepisivao ( o smrti) samo zato da joj pokažem da se ne bojim.
Loših vijesti je bilo uvijek
Nekad ih nismo čuli, uočili, razumjeli, nekad su bile smješne i nepotrebne...pa je vrijeme ubrzalo ritam i ta se ploča počela brže okretati oko sunca...

Onda se uhvatiš da učiš na prste brojati.....unatrag!

*****

Papa Francek se moli za svoju starost, traži nas da se molimo za njegovu mudrost u starosti, Kao da je htio reći da je starost ipak fina svila koju treba nježno njegovati, ne prati u perilici koja ima u sebi oko milijun bakterija, već pozorno ...rukama.
Onda uleti u priču gospođa Blogerica ( 60+ ) implicirajući neobično ponašanje staraca, čak cijelim naslovom:

"JEBOTE, KOJE VULGARNE PORUKE MI ŠALJU OVI STARCI, KAJ SI ONI MISLE..DA IZMEDJU NOGU IMAMO KANTE ZA OTPAD?"

Mislim da je nastala pogreška u shvaćanju nas staraca. Većini su godine i bolest umanjile sluh i vid (učili su nas da čovjek ima pet osjetila, odnosno osjetne organe za vid (oko), sluh (uho), opip ili dodir (u koži), okus (na jeziku) i njuh (u sluznici nosa) i pretpostavka da su se ostala tri pojačala. Dva se gube a tri se pojačavaju. Ako je vid pun alternativnih ponuda i još dodamo sluh?!
Daklem, starci slabije vide i čuju ali bolje doživljavaju opip, njuh i okus.
I kad neki starac kaže ženi od 60 + godina da je jako privlačna, on dijeli veliki i iskreni kompliment: žena je zadržala svoju ženstvenost, svoju vitalnost, svoju svježinu toliko da zrači, da je puna tih pozitivnih vibracija, blista i svijetli. Mi je njušimo, pipamo bez dodira, svježina je kao povjetarac...osvježavajuća. Neki starci to ne znaju zadržati kao svoje svojstvo, ali sigurno nije, nužno, nazočna nastranost , ili seksualnost ( iako može toga i biti jer reagiramo instinktom a ne razumom...to Papa traži za sebe...mudrost a ne strast )

Čak je i onaj školski vic pokušao nešto reći: komu pica ne miriše....

Sebe sam svrstao među one koji se ponose svojim okusom, otmjenošću svog dodira i nijansama svog njuha....

Primijetio sam to kod doručka.

"Ima noćii kada ne znam kuda lutam,
sve zbog tebe jer mi stvaraš boli,
ja te volim tako silno da umirem..."
i onda,
i onda sjedim pred kompom , masiram noge deepom i krauter olem i čekam zoru, čekam da jutro svane...a ti mirno spavaš,
a Tonka sanja nešto nemirno....:

"Mislio sam da je život dvije , tri čase rujnog vina
vrisak žena s koljena i jecaj violina
volio sam mnoge dane, mnoge noći nisam spavao
ženama sam život dao, a kafana mati bila.....


Sada moja kuća truli, ne tišti me zato jad
ženama sam život dao i ostat ću uvijek mlad
mislio sam da je život dve, tri čaše rujnog vina
vrisak žena s koljena i jecaj violina....
.
I onda vidim čovjeka, kroz prozor, na ovoj mjesečini, ide kroz noć i pjevuši; Hladan vjetar poljem piri...
Mislim da je Zvonko!

Završetak čavrljanja

Nekako sam se upetljiao u duhvni smisao duhovnosti , u duhovnost Duha Svetog, ustvari u duhovnost druge Božanske Osobe iliti Isusa Krista.
Isus je pravi čovjek i pravi Bog, Isus je u nama za sve vijeke...Isus...
Ako je bio u meni zadnjih 20 godina, fest se namučio i ne kužim zašto je dolazio da spasi svijet ako se i dalje muči sa mnom.
Uopće nisam posebno teška osoba, ali sam siguran da patim i da znam za patnju.
Isus sjedi s desna Boga Oca, Isus je sada u raju... bio je pribijen na križ, Uskrsnuo....Slavimo njegovo Rođenje, Smrt, Uskrsnuće a on ostaje sa mnom u svoj mojoj smiješnoj tragičnosti.
Isus nije sretan kao čovjek kad živi sa mnom.
Zašto je Bog svoga Sina izložio takvoj patnji?
Da spasi čovjeka?
Sada i Papa Franjo, suigrač Leona Messija, tvrdi da se možemo spasiti i bez Isusa.

Ako netko zna zašto je Isus dolazio i ako zna meni to jednostavno pojasniti kad mi je sve očiglednije da Isus u meni nije, u mojoj duhovnosti, nije sretan, volio bih da mi to objasni ovdje ili na mailu.

Nije to nevjerovanje, to je ona poznata sumnjičavost protiv koje se moramo boriti .

To je uvreda .

I svaki dan Mu nanosim novu uvredu.

Pisati o Isusu na iskičarskom blogu, među ovim nekrstima, bezbožnicima, jevrejima, ćifutima i komunistaima?

Još nove patnje za Isusa.

Ili je sve metafora, a znam da je metafora vrsta laži....

Kao i pjesnici....

( Čekam pomoć uz nerazumljivu molitvu.)

Pisac teksta ne da je bio zaljubljen, nego je bio zaljubljen do neba, i Kristinka u originalu, barem za mene, ima najbolji tekst od svih pjesama (u doslovnom prijevodu idu ovako):

Jednako, kao žuti cvjetovi šafrana, miriše tvoja kosa, Kristinko,
Isti okos kao jutarnji vjetar , tvoje je ime, Kristinko.
Istu boju kao što je ima maslina, imaju tvoje oči, Kristinko,
Jednako kao bijeda boli me, kada ti nisi sa mnom Kristinko.
Mekša od portugalske svile je tvoje je zapešće, Kristinko,

Volim te, sve ostalo je nebitno, kada nisi sa mnom, Kristinko.

Niti jedna zvijezda nema toliko sjaja koliko ga je u tebi Kristinko,
Ti, valjda i po noći imaš višak svjetlosti,
pokloni mi ga malo, Kristinko.
Volim te, sve ostalo je nebitno,
hoću zauvijek biti s tobom, Kristinko.
Ljepši nego zumbul u vrtu,
ljepši je tvoj osmjeh Kristinko,

Volim te.

*********


Kažu da je malo pretjerano patetično.
onda je i cijela Biblija....patetična.
Nije. patetična. To je uznemireni riječnik zaljubljenih, zar ne?

Na joutubu imate i tekst Tereze Kesovije ( dakle naš, kao subotnji začin ):

Iznad oblaka i plavom beskraju
tvoje oči vidim, Kristinko,
moje misli starim vlakom putuju
do tvog srca, do tvog osmijeha.

Tu u vrtu raste isti bijeli cvijet,
miriše na tebe, Kristinko,
svi smo otišli u neki drugi svijet,
među nama bezbroj godina.

Ispod prozora još čujem isti glas,
zove tvoje ime, Kristinko,
ali sada tamo više nema nas,
ostala su samo sjećanja.

Prve tajne, prve nježne ljubavi,
sve to dijelili smo, Kristinko,
mi smo isto htjeli, isto voljeli,
mi smo bili dio jednog sna.

Samo uspomene kao vreli trag,
prijateljstva davnih, Kristinko,
tko je srcu jednom bio tako drag
nikada se ne zaboravlja.

Ova pjesma našu priču čuva sad,
u njoj mi smo vječni, Kristinko,
s pjesmom svak je opet barem na čas mlad,
zapjevaj je s nama, Kristinko.

Jučer sam bio kod svoje kuće.
Prije desetak godina sam uporno zasađivao bršljan želeći da obraste moju poprilično običnu verandu na stupovima. i bršljan se uporno sušio bez obzira od kuda sam ga donosio( donio ).
Sada me nije bilo doma tri godine i napravio je čudo. I verandu. i stupove i stepenice i stablo žalosne vrbe i tlo ispred kuće...sve je obraslo bršljanom i to s krupnim i zdravim tamno- zelenim listovima. Palo mi je na pamet da bršljan ne voli ljude, ili se srami pred ljudima rasti. Na terasi koja nema krova počeo je tjerati izdanke u vis ...Ludnica!

-Možda jer napuštene kuće obgrli bršljan?

Znam. Nisam te to pitao. Pitam zašto raste kad mene nema.

-Zato kaj volu napuštene nekretnine.

Dakle ovako bih trebao razmišljati: Bršljan ne voli ljude! Sve su životinje i dalje bile u njegovoj blizini. Na kom to principu? Da li ne voli samo loše ljude ili ne voli općenito. Moja kuća je između dvije kuće, uredno i lijepo dotjerane, s dvije supruge i šestero djece, s osam mačaka i dva psa ) i to mlađih ljudi ( mog brata i jednog Baje) i nije htio rasti dok sam ja bio doma...
To ja ne opraštam niti bršljanu....
Sada je prekrasan kao ukras. I ne misli prestati obrašćivati jer je prekrio tlo ispred kuća kao mekani tepih....kuća sada ne izgleda napušteno već vrhunski uređeno....i lijepo..
.
-A možda zna da ljudi ne vole bršljan, pa bježi od njih?

Ljudi se boje bršljana, kod mene u selu, zato, što kažu da svakakve životinje, ( zmije, gušteri, miševi, pauci ) uz bršljan ulaze u kuću....Meni su i te životinje ukras u bršljanu, meni je to kao zov prirode....istinski zov..

..Ali u bršljanu fakat ima svega. iako mi je lijep.

Na vrhu , na ploči terase je potjerao metar jedan mladice u vis, bez oslonca...rastu kao stablo...nevjerojatno...baš ono što sam želio dok sam bio doma. I to tri mladice...
. Čini mi se kao nedostatak suradnje između prirode i mene a ne znam zašto!
Ima sela i kuća u Lonjskom parku prirode gdje su čitave kuće ( ok, drvrne su ) obrasle, iako u kućama žive ljudi...stariji ljudi...možda još nisam imao godina ?
To su pitanja koja bih volio rješavati a ne jugonostalgiju i mržnju prema svemu hrvatskom....Trebao je ostati verbalni prekršaj da se vide kako je nama bilo živjeti u šutnji...bez barjaka i hrvatskih budnica...polu skriveno

Moj dijalog s blogericom. Normalno ( je l itko napravio definiciju što je to normalno ) je da sam izbacio tekst gdje je ona bila pametnija od mene. Uostalom, to je moj bršljan, moj tekst , moj blog i kod moje kuće.

"Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt."

Mnogi citatoraši zovu Tina u pomoć za ljubav, za svemir i beskonačnost, ali, ovdje na blogu, nikad nitko nije napisao Sveta Smrt, nije se zapitao, nije citirao....Spominju crve, ilovaču, dva kubika zemlje...a Tin kaže samo dvije riječ: sveta smrt!.

Mislim si što je mislio kad je rekao " sveta smrt?" Pogotovo me zbunjuje ovo " sveta". Ali, tko sam ja ovako star i umoran?

Skicu i sadržaj sam pronašao kod moje kuće. Jedno poslijepodne sam kopao po vrtu i navratio mi susjed. Tražio sam gliste jer riba nekada ne voli one kalifornijske već domaće. Pita me je l' sam ja njega zvao na pivo.
" Nisam. Pitao sam te jesi li otočio vino?"
" Ja razumio, dođi na pivo!"
Odem po pivo i riječ pa riječ, provokacija na provokqacija. i on će:
" Jel ti nemaš pametnijeg posla nego ići u ribe'!
" Što ćeš ti sutra raditi, na primjer?- pitam.
"Pečem rakiju!"
"Dobro, idemo malo to razraditi! Idem u ribe i uglavnom puštam ulovljenu ribu ako nije oštećena. Nema tu nikave posebne štete.A ti? Ti ćeš ove godine ispeći oko 3000 litara rakije. Točno? I što ćeš s njom?
( ima dva ogromna šljivika; jedan poljski i jedan brdski ).
"Većini ću uspjeti prodati, Sin i ja. Svaki na svom poslu "( rade u Zagrebu ).
"Od tri tisuće litara rakije, sjebat ćeš bar pet brakova.
"?!?"
"Napravit ćeš bar pet alkoholičara. Bar će jedan umrijeti ove godne."
"Nije točno. Napravit ću deset svadbi veselim. napravit ću svaku vatrogasnu zabavu- zabavom , svaki kirvaj- kirvajem, krstitke-krstitkama i tamburaše- tamburašima.
" Za par godina će sigurno 500 ljudi biti bolesno!"
"Ionako su bolesni, samo im rakija olakša bol"
"Tvoj će šečer s 12 otići na 18!"

Ne znam do kad bi to trajalo da nije rekao:
" Daj donesi konjaka, pivo mi je slabo!"

Kad sam se vratio s konjakom, on kaže:
"Jebga, od nečeg moraš umrijeti! Navrati. Peći ću rakiju cijeli tjedan."

I ode u svoj beskraj . Ostadoh sa svojim glistama i svojim hobijem.

( Njemu su šljive a meni ribe. Nema tu pametovanja. )

Je l' ovo svijetla budućnost što su mi sekretar i komesar obećavali?

Jutros sam se ustao i rekao:
" Idem hodati protiv sebe!"
S ovim kilogramima, i s ovom oduševljenjem, i s ovim optimizmom , uvijek hodam protiv sebe. Ugrožavam opstanak.
Za sva govna koja sam natrpao na i u sebe nisu krivi moji zubi, jer ih nemam. Kriv je oštećeni metabolizam a za njega su krive razne boleštine koje su , usput, mijenjale sve moje navike.

Što je tu mogla učuniti ona sića od mog mozga'!?
Ništa"!

Samo patiti i gledati kako se čovjek pretvara u karikaturu, a kako želi zadržati i dostojanstvo i ponos.
( Pitam se kako biti duhovan i mudar kad sam sve fizičke komponente uokvirio u sarmu, recimo sarmu, ili u čvatke i špek pomiješano s sviježim kiselim kupusom, dimstanom na masti od nedjeljne pečenice i bez osjećaja krivnje.)
Opravdavam ovakav svoj opstanak činjenicom da je opstanak pri kraju. Imam opravdanje umjesto optužbe.
Cijeli svijet jebe vlastito dvostruko mjerilo.
Sva znamo, ali to sve ne važi za mene.
Uvijek sam bio drugačiji ( umijesto torbice s dokumnetima, u jednoj ruci imam šljaku a u drugojmali kofer u obliku lijesa. Nitko me ne pita kamo idem.)
I zašto ne požurim na ovoj hladnoći
A što bi me pitao. Idem tamo gdje će duša otkriti novu dimenziju i gdje će nestati kilogrami.
Tko se pita gdje je to, vidjet ćemo kad stignemo,

U daljini, umjesto zvuka željeznice, čujem zvuk zvona s tornja sv, Roka....
Pitao sam terapeuta da li su to ti glasovi koje ljudu čuju.
Nije znao.

Zar ovo nije smješno : " Biti star je duhovna zadaća!"

Gdje sam to mogao naučti i saznati? ( vidi naslov )

Ti stani s jedne strane vrata, nema veze s koje, iz sobe u sobu, a ja ću stati s druge...i kad čujem korake, otvorit ću i po onoj staroj ću uzviknuti:

" Vidi, vidi! Tko nam to ide? Tko nam je to došao?!"

To bi bio najjednostavniji i najjeftiniji ulazak.I jedini bi imao sav smisao i svu simboliku... Inače, otvori chat oko ponoći da i tu ceremoniju obavimo. Bit ćete primljeni u moj dom, u moju kuću, na običnu večeru i piće. Ako ništa drugo, bit će iskreno i jeftino...

I stiže brzo i razuman odgovor:

Baš tako i nikako drugačije. Tako to ide i kod nas.
Ceremonija služi da se uveličaju banalne navike finoće i licemjerja (? ). Radije bi im uprizorio svečani povratak u pizdu materinu. Tada bih mi se razmahala scenaristička mašta i to bi bio spektakl...
Prihvaćam poziv na chat.
Koliko se sjećam priče o silasku sa drveta:
"Bio je bolan. Ovo boli još više, no moramo izdurati!"

Srdačan pozdrav sa Balkana.

i onda se više nismo čuli oko četiri godine, Zašto.?
Zato što smo jednostavni i ne držimo do najobičnije pristojnosti. Bar ono reda radi. Trebali ste mi čestitati Novu godiniu ili rođendan.

Opet ćemo se vidjeti kad umre neki zajednički rođak ili prijatelj.

Ti to nazivaš primjerom o čemu da pišem. Ma, piši nove, ako stare nisu za objavu. Mislim da je naslov izuzetno dobar i prihvatljiv, Nikog ne vrijeđa, nikog ne češe i ne svrbi a imam priču....samo ju trebam napisati. Znam, to nas sve muči....ta patetičnost nenapisanih priča...

.Evo ti naslov: Jednog dana, kad snijeg zamijeni kise.

Kasna jesen u šumi koja više nije moja
Uzeli mi šume.
Eto dvije rečenice za početak.
Nije to briježuljak s potokom ili proplanak s izvorom. Ma ne. Uzeli su mi čitave šume gdje sam odrastao i gdje je moja duša sazrijevala.
Stajao sam i gledao.
Nijem.
( nastavak jednog dana kad snijeg zamijeni kiše )
Kad se prsti odlede i kad se magle dignu...
Gotovo.
Primjer kratke priča o tome kako pisati kratke priče. Jel da ti se sviđa?!
Svi su glavni likovi u mirovini, pa, ili su umorni, ili su bolesni ili su umrli....
Željko, tebi kažem: " Ustani!"
Ne vrijedi. Trebam čudo da bih napravio čudo i opet ne mogu promijeniti red. Mogu i trčati ali red ne mogu prestići...
Obično vrlo brzo potegnem sudbinu kad me riječi ostave. Prebrz sam. Trebao bih sa sudbinom polako.
S. .d .. n .!
Ajde !
Nije ovo prazni Maksinir i podsljemenske siromašne kućice...Kamenom su zidali ograde jer šume nisu njihove....
Ja bih sve to na blog!
Onda moram dežurati a nemam što braniti....igram se kratke priče jer ne znam napisati pravu...dobro...dobro...ne znam i neda mi se....Ja bih htio priču koju kad kritiziraš dirneš mene u najslabiju kariku. I pizdim....

Hoćeš kritiku?

Da...ali za priču a nje nema . Ovo gore ne mogu braniti. a ako mi sada napišeš da ne znam, ja bih priznao da ne znam i da ne smijem. Priznao bih ....na blogu ne bih.

Ljenčugo!

Velika Subota nije tako velika i poznata kao Veliki Petak. Meni je posebno u sjećanju. Oko 11 sati na jednu Veliku subotu umro je moj otac. Tiho, a od raka. Zaspao, pa se probudio, nešto je htio reći ali je ponovo zaspao i nije se više budio.
Sprovod je bio na Uskrs u tri sata.
Došlo je nevjerojatno puno ljudi jer ih je puno bilo doma....za Uskrs.
Naše seosko groblje se nalazi na brežuljku iznad sela preko puta naše kuće, ali novoizgrađeni put i asvaltirani, ide okolo , manjom uzbrdicom, a stari prijašnji put je, u komesaciji, dodjeljen- vraćen vlasniku zemljišta komu je bio i oduzet. Tko je htio ići težim a kraćim putem , tko nije mario što ide i prolazi kroz tuđe dvorište, još uvijek je, makar silazio, tim starim putem.
Vlasnik tog prolaza je bio naš kum i dosta ljudi je s groblja sišlo njime. Znali su da ih kum neće dočekati, da neće reći ono svoje poznato; to je moj put a nije seoski....

U tome se sastojalo taj dan naše kumstvo i kumova toleramacija za taj dan?

Imao je, uz njega, uz svoj put, većim dijelom njegove dužine, u travi, neoznačene šumske klade . ( lugar mu je govorio da će sutra.. i tako iz dana u dan ). Još od jeseni.

Netko je od pogrebnih posjetitelja to vidio i prijavio. Bio sam nazočan kad je došla policija i kad je došao šef šumarije radi procijene. Nisu imali nalog a šumarija nije imala što raditi na privatnom posjedu.
Inspektor mi je rekao da ne pravim galamu, da je sve samo formalnost i da su došli samo reda radi.
Jest vraga.
Nakon mjesec dana je je kum dobio od Općinskog suda rješenje za šest tisuća kazne i od MUP-a zahtjev ( u roku od 48 sati ) za povrat svega lovačkog oružja ( sudski krivično kažnjavana odsoba ne može imati dozvolu za oružje )
Nema ga ni danas.
Ako netko, sigurno zna kad je sahranjen moj otac, to je moj kum.
Nismo nikad sazanali tko ga je prijavio.
Neki dan je i on umro, a nepoznat ???