Umorni Bukovsky

Flora i fauna su dječiji izrazi i uvažavaju se do desete godine, do petog razreda. Onda sve to prelazi u konjske snage, auspuhe, terence, lovačke čeke i smog, (iako se govori o morskoj fauni, slatkovodnoj, kopnenoj, o fauni livada, šuma, močvara, špilja itd. Za razliku od faune, sav se biljni svijet naziva florom.).
Krk je separatistički otok odvojen neprorodno od Like i Slavonije, dok je demografski potpuna nepoznanica. Govori se da satnovnici otoka stoljećima nisu znali čiji su i tko su, i nije ih ni zanimalo. Jedno vrijemem sam tamo živio, čudio se i uživao. Od Vrbnika prenma unutrašnjoisti, vidje ćete sve kontinentalne elemente; vrbe, dunje, šljive, djetelinu, potoke, hrastove i bukve, divlje svinje i lisice, žečeve i krave, ovce i pašnjake, gljive i kestenje...
Jedan vikend se uputim u gradić poznat po pješčanim plažama, kroz poznate i drage mirise mog sela, kao što je prije bilo kod mene.
Išao sam , u samoću, potražiti neke svoje istine i upute, Trebalo mi je to. Trebala mi je križaljka da bih je uopće mogao rješavati. Bila je rana jesen i prekrasan dan, popode, rujansko popodne..
Hodao sam plažom, pijeskom, prema jednoj umjetnoj uvali. Nisam ostavljao tragove u pijesku, ili boje rečeno, nestajali su u trenu. Bavit ću se s tim kasnije da li sam duh, ili da li sam tu, ili da li sam samo projekcija. Moja kreativna vizualizacija se sastojala u tome da će me na doku dočekati osoba koja ima potreban mir i sredstva za mir. Miroljubac.
Zaista, na doku , uz jedan minijaturni vez, sjedila je osoba. Posalo sam joj i glasovni i ručni pozdrav. Okrenula se prema meni a ja je upitm :
" Imaš li mi nešto reći?"
" Ne!"
Bila je to mlada, petnastak godina mlađa od mene , zgodna i ljepuškasta djevojka, tamna od boravka i sunca a ne od sunčanja. Udaljio sam se i sjeo sam na kamenje dalje od nje. Nisam ja nedruštven, već nisam imao o čemu s njom pričati. Došla je do mene, svoj ručnik je stavila pod svoju guzicu, pogledala me malo duže:
" Prognanik?"
"Bio sam ? Sada sam veteran koji je izgubio rat, koji ima niz Pirovih pobjeda, i koji se ne snalazi."
" Ja sam Irena P,"
Učinilo mi se poznato ime i ja sam nju duže pogledao.
"Da, rukometašica sam bivše države i čekam da mi dođu papiri za JAR. Bit će nešto dolara, a njihov ženski rukomet nije nešto gdje ću se morati lomiti...ako sve dobro prođe. Ovdje sam već duže vrijeme kod tetke."
"Iz Spartaka?"
"Da! Sva se raspalo,."
"Zašto nema u pijesku mojih tragova?"
" Puše vjetrić , pijesak je suh, jesen je..."- kaže.
"Dakle, nismo iluzija? Ni ti, ni ja. Sigurno?"
"Sigurno nismo.Idemo provjeriti, evo, večeras, u Krku, ima koncert. Nemam ni posebne odjeće za to, a nemam niti s kim izaći, ni prevoza, a imam utisak da bi s tobom sve to izgledalo sasvim normalno .Ako budeš tu oko osam, idemo na koncert."
"Ti i ja, i ništa više?"-pitam.
"Možda nas koncert raznježi? Zlatko Pejakovićje tvoja generacija. a moj nekadašnji susjed!"
" Možda?!"- Izgledalo je kao da se oboje rugamo. Svako sebi. Uz čudan osmjeh.
I još samo malo divanili o mom boravku i poslu na Krku, o njenim roditeljima u Sesvatama, o tome kako joj otac nije dao da uzme niti jednu svoju uspomenu ( " Ostavljamo kuću i idemo, nemam pojma kamo idemo...nećemo nositi sa sobom novu bol već samo ovo malo nade...pokazao je svoje ruke )
I onda je ustala, stala pokraj mene, spotašica, pa čak i koji cm višlja od mene. Lijepa i za oko i za dušu.
Otišla je uzbrdicom prema obližnjem parku, uz potok koju teče par kilometara uz cestu prije utoka u more, uz zarasali i plitki potok s pitkom vodom , smokvama i žabama. Uz floru i faunu. Krenuo sam i ja nazad. Plažom. Iza mene su ostajali duboki tragovi moji bosih nogu. Nisam se htio baviti s tim dok ne završi ta večer. Noću puno bolje čitam poruke ako ih dobijem.
S večeri sam bio oko osam do devet tu, na mjestu ...tu!
Nije došla.
Niti to večer, niti ikada.
Doista, to mi se mjesto činilo jako ugodnim i dok je bilo vrime za... večernje razmišljanje... i za lagane majice, dolazio sam. Kasnije mi se pridružio stariji bračni par Njemaca, a vidjevši da znam njemački... i priče o njihovim sudbinama tako da nisan izgledao čudovišno ( ja nisam imao sudbinu, ja sam imao samo niz nepovezanih događaja na koje većinom nisam mogao utjecati ... nisam donosio velike odluke, ali nisam bio ni ništa kriv )

Možda je taj dan otputovala za JAR?

Ako ništa drugo, vidio sam, nakon nje, svoje tragove u pijesku.

Nemam spuštena stopla.

"Najveći estuarij na svijetu nalazi se u Južnoj Americi, na teritoriju države Argentine
.
Rio de la Plata ili Srebrna rijeka uljeva se u Atlantski ocean i pri tome svojim ušćem stvara najveći svjetski estuarij.
Rijeka je ujedno i granica između Argentine i Urugvaja. La plata je zapravo rijeka nastala spajanjem dviju rijeka, rijeke Parane i rijeke Urugvaj. Površina cijelog sliva rijeke La Plata iznosi oko tri milijuna kilometara kvadratnih.

Površina samog estuarija iznosi 35 000 kilometara kvadratnih. Dužina estuarija je 320 kilometara, a širina varira od 80 do 220 kilometara. S obzirom na te velike dimenzije, estuariji je relativno plitak zbog velike količine riječnog materijala koje donose sa sobom obje rijeke. Njegova dubina varira od dva do osam metara. "

( Poznate teme od novih autora. Ustavri sam želio izreći svoje divljenje...Zamislite ušće rijeke od Zagreba do Beograda. "

Imao otac dva sina.
I kad je došlo vrijeme, kada se umorio od gospodarenja, odluči, da se imanje ne bi dijelilo, jednom od njih sve ostaviti, jednom koji će ga naslijediti i voditi imanje, njive, vinograde, šume. Nije se mogao odličiti i pitaše razne mudrace i proroke...
Jedan od njih, onaj mlađi, bješe običan radnik, seljak, skroman i vrijedan, radio je što mu je otac govorio.
Drugi je bio načitan, školovan, često u gradu, često sa znanim i učenim društvom, često s Rimljanima na vjerskim i gradskim svečanostima, recitirajući pjesme, svirajući harfu, pijući najfinija vina...
Neki putujući mudrac reče ocu:
" Ostavi imanje onom koji je mudar, koji će postati slavan, onom koji će reći riječi koje se nikad neće zaboraviti, koje će stoljećima ljudi ponavljati, kao pjesmu, kao molitvu...kao vjeru i nadu...

Otac se zamisli i vidješe da to bi mogao biti onaj stariji sin iz grada i sve mu prepisa.

Mlađi, seljak, bjaše prognan od brata s imanja u uputio se u svijet, Nije prigovarao jer je mislio da otac zna što čini.
Putujući kroz te zemlje, daleko od doma. skarasi se kod jedne udovice. Buduću da je znao mnoge poslove, skoro sve seljačke poslove, uskoro su imali lijepo imanje , obitelj, mir, poštovanje..
A startiji je, onaj nasljednik, godinu za godinom potrošio je, u slavljenu, društvu, sve bogatstvo.
Otac,.pred smrt, pozove onog mudraca kojem je povjerovao i ispriča mu priču, i upita ga kako je mogao toliko pogriješiti.

Mudrac i prorok mu odgovori:

"Nisam se prevario. Tvoj mlađi sin živi u Palestini. Ima svoje imanje, ima obitelj, djecu. ljudi ga poštuji. I kad je kroz njihovo selo prolazio Isus, Isus ga je zatražio vode i posudu za vodu da opere bose noge.Tvoj sin ga je prepoznao i rekao:

" Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, već samo reci riječ i ozdravit će duša moja!"

Isus ga pogleda i pruži mu ruku...

Tako je pisano po prorocima.

"Znanost je, samoinicijativno, do danas, ostavila tumačenje disfunkcionalnog kao vlastitu izmišljotinu.

Isti je slučqaj i s pojmom " determinirani kaos" ! Ima jasno fizikalno određenje u kvantnoj fizici ali isti pojam je besmislica u drugim znanostima. U skandinavskim zemljama provodi se sociologijski projekt pod naslovom "kaos piloterne", koji izučava uzroke (auto)destruktivnosti, anarhizma… poglavito mlade generacije, što nikako ne ide u prilog apriorističkim tvrdnjama o globalnoj uroti.

Slična poveznica dviju konstrukcija riječi koje ništa ne znače osim vidljiva proturječja politička je sintagma iz jednopartijske bivše Jugoslavije – demokratski centralizam. Danas je pomodarstvo civilno služenje vojnog roka. Pitanje je kako je moguće da oni koji su protiv vojske i odore pristaju na civilno služenje vojsci!? »Dosljedno«, zar ne!? Slična je tomu sintagma pozitivna diskriminacija, koja se etablirala kao pojam u poticanju suživota!? "

I evo mene, tu, s mojom temom:

A život ti pruža prekrasnu šansu, šansu, da dok si lijepa kao morgenstern, kao kraljica svemira, obožavana, i očima ugoda i ugođaj, uvažavana, dok se krećeš u društvu svoje generacije koja kipi od adrenalina i strasti, uzmeš nekog iz tih redova za ruku, malo ga podigneš iznad zemlje, vratiš mu obilje izgubljene nade, vjere, svjetlosti, energije, da se smjestite preko puta obale i brodova i da se odmarate u zajedničkim promijenama, da pogledate u isto vrijeme u istom pravcu prema godinama koje će donijeti još više ljubavi...

Pametna si! Jako i predovoljno. Pomislim ponekad da sve znaš i možeš.
Zašto to radiš sebi?
Zašto se igraš sa sobom kao da si nečija igračka, robinja, pas koji je sretan kad vrati lopticu i dobije kolačić.
Vežeš se lancima koje sada nazivaš piletinom.
Tražiš li u svakom piletu otkupljenje i oproštenje.
Vidiš li u tome drugi i novi put?
Osjećanje da će ovaj put piletina poslužiti kao zaborav.

Mogla bi imati nekog da se , ruku pod ruku, probudiš, prošećeš..poznatim putem .uz poznatu obalu, s poznatim sjevercem i istim proljećem.

A ti balegariš po tuđoj obitelji, tražeći vezu koja nema veze, koja nema budućnosti, koja nema obaveza.
Namjerno!
što te tu ima privlačiti , što je tu privlačno?
Miris balege?
Friški miris tople balege?

To je moja teorija o disfunkcionalnom kaosu ( dokaz da model koji je osmislio Edward Lorenz definitivno vodi u kaos )

U ovom prošlom ratu ( tko se sjeća!? ), naša je promidžba radila dosta pogrešaka. Često samo slušali i imali na uvid djela i fotke neprijateljskih parapostrojbi na kojima su prikazivani naši ljudi, mučeni, masakrirani, okrutno ubijeni...

Cilj i efekt je trebao biti srdžba, bijes, osveta, a većinom se stvarao strah.

Strah koji sigurno nije bio pokretačko gorivo. strah s kojim smo se borili, strah kojeg smo nosili.

Sjećam se rečenica ( bio sam cijelo vrijeme najstariji ):

" Nemoj dozvoliti da me zarobe, da im padnem živ u ruke!"

Iz tog vremena potječe i ova rečenica, rečenica koju je , navodno, rekao čovjek koji je ranjen, pucao u svoju mlađu sestru. On je preživio, ona nije. Nije stigao sebe dokrajčiti. Onesvjestio se .
.
Kažu da je par godina kasnije rekao:

" Da li znaš da možeš plakati tako jako da ti se suze pretvore u krv!?!"

Jučer je na Saboru započela diskusija na temu koja je do sada bila izbjegavana. Saborski zastupnik je upitao:

" Zašto u sukobu interesa ne mogu biti dekani, ravnatelji bolnica, studentskih centara i trgovačkih društava u vlasništvu lokalne samouprave ili članovi uprave raznih holdinga?"

Saborska diskusija na kojoj je i opozicija zapljeskala.

Kako se baš ne snalazim u tim vodama sukoba interesa, tražio sam od svog osobnog komesara tumačenje.

I on mi reče:

"Hrvatska lopovska hobotnica ima malu glavu u odnosu na krakove i njihove bezbrojne "pipce" koji su isisali i sisaju krvotok ove privrede. Jasno je da razni lokalni šupci, koji su prvobitnu akumulaciju ostvarili devedesetih, do sada su, uz minimum znanja, multiplicirali ukradeno jer imaju poslovne veze u okviru hobotnice za koju ne važe nikakvi zakoni i ima snažnu samozaštitu.

Ja se i dalje pitam:

"Lijepo si to rekao?! Ja bih rekao, onako iz zavjetrine, da se i dalje krade . Ne krade onaj tko se boji. onaj tko ne zna, i onaj tko nema što za ukrasti.

Njegova mora biti završna:

"I onaj tko neće. I onaj tko neće. Da! Znam neke ljude koji su takvi (iako se kaže da za nikoga ne stavljaš ruku u vatru) ,no u strukturama vlasti su rijetki i moraju se čuvat lupeža i krakova hobotnice i tako postaju marginalci, često ismijavani i tako, a narod će na izborima reći da ne vrijede ni kurca kada nisu stekli sebi, neće ni državi. To je razina političke kulture. To je uteg na nogama demokracije, pluralizma, tolerancije, ekumenizma i drugih parametara kojima se ocjenjuje razina uljuđenosti nekog društva."

Zašutio sam jer svaki patrijski djelatnik me može nadlajati kad se sjeti.

Prisjetio sam se jedne rečenice:

Sve što nam se događalo u odnosima s lošim ljudima , sada nazivamo iskustvom , a druženja i suživot s dobrim ljudima, nazivamo uspomenama.

Kad sam malo zavirio u sebe, vidio sam da imam puno više uspomena!

Ovo je post dr Denisa Chan! ( Dr Dennis Chan :: Cambridge Neuroscience )

Ako ne možete odoljeti važnosti automatske obavijest čim se pojavi na telefonu, ( komp ) niste sami. Tu je element ljudske psihologije: svaki put kad smo primili obavijest, naš mozak proizvodi dopamin, kemijski povezan s nagradom i motivacijom. To je razlog zašto mnogi brandovi ulaganja i guranje strategija obavijesti drže važnom, kao što su gradili i promovirali aplikacije.
I to se isplati - više od polovice svih korisnika mobilnih i inih uređaja omogućiti automatske obavijesti na telefonu, te automatsku obavijest na brojene klikove u rasponu između 47% do 80% . Ako je učinjeno pravo, oni mogu biti snažan dio mobilnog posla... marketinške kampanje.
Spremni ste staviti na vježbu i ubrizgati malo znanost u sljedećem kliku? Smijemo li dublje zaroniti u neke klasične eksperimente psihologije i što nas uče o važnostii motiva putem obavijesti:

1. Personalizacija

Psihologija: 1953. Colin Cherry je zainteresiran za proučavanje kako ljudi selektivno čuje jednu poruku preko drugih u bučnoj okolini. Od tada, bilo je stotine dodatnih studija o selektivnoj pozornosti i kako pojedinci mogu posebno paziti na osobne podatke o njima, kao što je kad čuju svoje ime ili partnerov glas s drugog kraja sobe.

Strategija:

To je razlog zašto segmentirana obavijesti čini dobro. Mobilni korisnici su 3x veća vjerojatnost da će se pretvoriti iz personalizirane obavijesti nego iz generičkih. Provjerite kako Pandora generira personalizirane glazbene preporuke i kako povući korisnika natrag u aplikaciju.




I tako dalje….. ( za Alena, na znanje i ravnanje )

Kao bi funkcionirla neka nova balkansaka asocijacija nalik na Jugu. Možda bi nostalgičari u svom optimitzmu našli i parametre za tu mogućnost? Ja ih ne vidim. Ako postoje tri osnovna faktora koja se trebaju poklapati :

- Politički
- Ekonomski
- Bratstvo i jedinstvo

Nema ih!

Politički smo totalno podijeljeni. Desnice nemaju više niti jednu dodirnu točku osim mržnje.
Srbija nema uopće lijevicu u programu izbornih programa.
Hrvatska je lijevica nerazuman, korumpirana i ožalošćena.
Slovenaska je lijevica ustvari umjerena desnica na vlasti.
BiH je plemenska zajednica na turskim agovanjima.
Makednija, Kosivo, Crna gora je neisparvni pretis lonac

Ekonomski bi ta asocijacija izazvala agresivnu emigraciju stanovništava sličnu sirijskoj.

Bratstvo i jedinstvo je ubijeno i ne može se vratit ni pod cijenu najgore diktature.

Znam da sam jednoj staroj ljubavi obećao vođenje ljubavi pa makar u staračkom domu. ( niti ću ja moći, niti je od nje ostalo imalo sjećanja- to je erotska jugonostalgija)
Eto, to bi bila neka "Nova Yuga". Možemo žaliti za Starom, ali ništa ne možemo popraviti ,već se samo dublje dijeliti po iluzijama i snovima,. zabludama i Kumrovcima ...tugujući...

„ ( Jugonostalgija označava društveni fenomen u zemljama nastalim raspadom druge Jugoslavije, te sociološki pojam novijeg datuma. Označava prvenstveno stav koji idealizira ekonomija, kulturnu i sigurnosnu situaciju u socijalističkoj Jugoslaviji od 1945. do 1991. godine.)“

S tim se možemo baviti teorijski i filozofski, ali suživot i tolerancija je na prostorima bivše države nestala.

„ Ja sam svoj posao obavio. Jugoslavije više nema!“ ( Mesić )

Svim danjašnjim blokovskim, ekonomskim, bankarskim i ostalim institucijama bi samo pogodovao novi rat na ovim prostorima.

Hoćemo li to sami vidjeti, te mnoge raziike koje nisam spomenuo, ili nam trebaju Papa i Patrijah da objasne.

Južnih Slavena više nema.

Prošao sam kroz sve obrede Socijalističkog društva osim primanja u SK. Položio u JNA zakletvu.

I primio sam sve Svete Sakranente osim svećeničko reda ( nigdje u tim Sakramentima nije bilo zakletve! )

I nikad se nisam osjećao kao opurtinsta.

("Oportunizam označuje nedostatak bilo kojih načela i bezobzirnu prilagodbu u okolnostima vlastitog interesa. Oportunist rabi svaku priliku izključivo u svoju korist, bez obzira na daljnje posljedice. Oportunisti su samo površni u svojim izjavama koje su naspram inih ljudi nepouzdane i manje vrijedne, ali mijenjaju svoje ponašanje i stavove onako često kako se promijene vanjski uvjeti kako bi se za sebe postigao najveći pozitivni položaj. Oportunizam je svojstven izdaji i materijalističkom svjetonazoru".)

Socijalisrički savez radnog naroda je (SSRNJ ) je druga strana crkvenih sakramenata, I svatko tko je živio po tim načelima nije kršio ljudska prava a ni bio opuritunista samom sebi...

Negdje daleko, daleko preko sedam mora i sedam gora ima jedna zemlja starija i od vraga. Tu je plemenski zakon važniji od Islama i Islam izgleda kao nekakva vrsta nedavnog dodatka. Ugovor o vjerskom zadatku.

Kada je Aleksandar Veliki osvajao svijet, jako se mučio s tom zemljom.

Dobio je pismo iz Grčke od svoje majke:

" Što je to s tobom? Cijeli poznati svijet si pokorio a zaglibio u nekoj nepoznatoj vukojebini?"

On je posalo majci sanduk domaće zemlje, obične zemlje iz te Zemlje i rekao da prospe tu zemlju oko palače i da gleda što će se dogoditi. Navečer su dvojica vojnika obilazili palaču i primijetili su nešto drugačij tlo, nešto na tlu. I jedan reče:

- Idem ja, idem ja prvi!
- Ne idem ja, ja sam stariji.
-Neka si stariji, ali ne možeš mi ti zapovjedati!
-Mogu! I hoću!

I povadiše mačeve, I ubiše jedan drugog.

Kad je to javila Aleksandru, on joj je odgovorio:

" Da, takva je to zemlja. Tu je i zemlja neprijteljska Zemlja, nešto ima u njoj.
Ovdje pas ubija psa, ptica ubija pticu, zmije jedu zmije a ljudi se bore protiv ljudi i okrutno ubijaju jedni druge.

I u toj zemlji a današnjih dana, je grupa hrvatskih vojnika iz Mazar -e- Sharifa nedaleko Kandahara ostala bez logističke potpore,
Ostali su u selu kad ih je napala domaća vojska. Na poziv jednog starac, sklonili su se u običnu kuću, gdje nađoše još i dvoje djece. Vođa vojnika ih pozdravi i na engleskom reče starcu da makne djecu jer će ih napasti i topovima, I čim su se djeca sklonila, granata je probila jedan zid.
Plemnski zakon ( pustavala ) ima nekoliko stubova a jedan od njih je PANA, što bi više manje značilo nešto kao "zaštita".
Starac je ustao i rekao, izalazeći van kroz tu ruševinu:
Imate " PANU!"
Nakon par minuta se vratio i rekao na slabom hrvatskom:

"Možete ići . Put je slobodan!"

Zaista, kad su oprezno izašli van, nigdje ni traga niti vojsci niti oklopnom i cjevastom oružju, Sve je bilo mirno i napušteno

I vojnici se bez ikavih problema ili sukoba vratiše u logor.

Da!

Vođa voda je shavtio, sutra, prekosutra da je on na redu, da nešto mora učiniti, vratiti....

Reče svojima:

" Idem sutra u ono selu, idem naći starca. Moram s njim razgovarati!.

I tako učini!

Naravoučenje:

Nemojte prosuđivati nešto što ne razumijete! ( ateizam na europski način )

" Fiziološke potrebe organizma (primarne biološke potrebe) –
- To su najvažnije, najosnovnije i najjače od svih potreba čovjeka. Nezadovoljavanje tih potreba dovodi do smrti organizma. Ako jedna od ovih potreba nije zadovoljena ove ostale ne mogu funkcionirati. To su: potreba za hranom, vodom, kisikom, spavanjem (sanjanjem), potreba za seksualnošću (opstanak vrste), zaštita od ekstremnih temperatura i potreba za izlučivanjem
- Potreba za sigurnošću – temeljna psihološka potreba. To je potreba za stalnošću, redom, poretkom, strukturom i potrebe za predvidljivošću događaja u bližoj ili daljnjoj budućnosti." ( vidi googl pod biološke potrebe ljudi )

*

Već sam spominjao nešto o tome na osnovu neke sf priče ( Zamisli, oni svoje mrtve skrivaju ! ) kada su nas analizirali svemirski došljaci.
Kako bi bili da sami sebe analiziramo i da nekakvo eventualno ukidanje tabu ponašanja i sličnih prepreka pogledamo iz svog ćoška, svojim očima i svojim procijenama?!
Čovjek je obje ove vrste potreba ( fiziološku potrebu i potrebu nza sigurnošću ) uvrstio u nešto što radi, obavlja skrivajući se. Skrivamo svoje tijelo ( drugo je zaštita od vremenskih uvjeta),skrivamo svoje spavanje, skrivamo svoju proždrljivost- osjećaj gladi, skrivamo svoj seksualni čin, svoje pražnjenje crijeva i mjehura. ( čak imamo i posebeno opremljene javne prostorije gdje je sve to i rizično baš zbog skrivanja )
Rečeno jednostavno: skrivamo svoje jebanje, svoje sranje, svoje pišanje, svoju strast za žderanjem, svoje spavanje i svoje snove, skrivama i masu svojih bolesti.

Potrebe za sigurnošću smo opteretili najrazličitijim navikama, srodnošću , proljetnom štimungu, estetici i ambalaži.
I najgore, a vrlo često su uzrokovane i poticajne, zamijenjene materijelnom sigurnošću, pa tek na kraju strahovima od psihičkih oboljenja i smrti )
Pitam se da li su to društveni tabu, ili moral, ili nešto što određuje život i drugima? Kolko smo žrtve o " o tempora , o mores "?

Istovremneno dvije vrlo ružne stvari, ružne, opasne i nepotrebne koje sigurno ugrožavaju i sigurnost drugih , radimo javno:
- pušimo cigare i cigarete i pijemo alkohol

Mnogi će reći da se te biološke potrebe nehigijenske kad ne bi bi bile skrivene, ograđene, uokvirene u posebne prostore..
Ne bih se složio.
Pas se smije zasrati i pišati gdje hoće, golubovi seru po nama, svaka stoka sere na sred ceste, a mi tehnički ne možemo riješiti svoje najobičnije sranje već ga nosimo u crijevima dok se ne pojavi javni wc a tada već imamo tvrdu i bolnu stolicu. Ili, na nešto reagiramo, uzbudimo se, dobijemo jaku potrebu za seksom i moramo čekati večer, običaj i obično i zaboravimo da smo bili napaljeni .
Jedino što radimo uredno, svakodnevno, danononoćno i svakosatno je pušenje i pijenje. Tu nema fulanja, preskakanja, stida, zastoja, ni skrivanja
Trujemo sebe, druge, okolinu i sve to radimo vrlo otmjeno.

To se naziva civilizacija društva.

( mogao bih o tome još tisuću riječi ali čovjek je to praksa a životinja je životinja, pa i pisaci čitatelji nisu jedno! )

P.S. Stvarni razlog za nastanak ovog teksta je moja jutrošnja stolica, Bila je bezrazložno tvrda i bolna. Volio bih da me je netko vidio kako patim! ( možda bi se i farmacija drugačije odnosila od ovog današnjeg pristupa, kad bi vidjeli moju izmučenu facu i krvave oči )

Objavit ću na blogu ovaj košmar, ovu nedjeljnu zbrku, ove misli koje se , poput kišnih muha pojavljuju i grizu.
glasovi u glavi, dok iz daljine dolazo miris stepe i zvuk crkvenih orgulja.

"Svakako si uočila taj fenomen, darling, da najljući hrvatski nacionalisti, kada god dođu na vlast, vode zemlju tako da se mirne duše može reći kako je ona pod stranom okupacijom.“


Tko je Viktor Ivančić, tko je Ivan Ivančić, Zdravko Sever. što je to Feral Tribune? Što je to asocijalan, nedruštven, neurotičan?
Tko je Ezra Pound?
Kolinje, betonske deke, šalovanje, prekrivanje kuće?

Asocijalnost, nedruštvenost, napor, mrgud...tu pronađoh sebe kao starog stepskog vuka koji bi najradije šetao stepom....

"A…imamo u duši i sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali….svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi."
...kao rekreacija, kao kreacija, kao izraz.

Nisam volio kad me se zove na svadbe, na obljetnice, na kućne zabave, krstitke, pričesti, krizme, na rođendanske proslave, na momačke večeri... Da, nisam volio, Ali sam išao, odlazio sam i uvijek sam se dobro zabavio. I dok sam čekao taj dan, znao sam da će biti ludovanje, da će bitui ludo.

Ona druga medalja drugačijih druženja je kad su me zvali na kolektivni rad: kolinja, žetve, kosidbe, kućnu betoniranja, prekrivanje krova, šljive, berbe. I u sred ljeta i u studene zime, i sa svakakvim ljudima. Morao sam ići jer su i meni trebali svi ti ljudi, imao sam sve te poslove kod sebe, morao sam ili vratiti ili zaslužiti.

Mogao sam prigovarati:

" Nemoj me zvati 15 dana ranije. pokvariš mi sve dane dok to čekam i odradim. Svako jutro, svaka kava, svaka grupica ljudi me je podsjećalo da u iduću subotu moram na rabotu, tlaku, prisilni rad, nove žuljeve, sate i sate stajanja.
Kad su me svi već počeli shvaćati, zvali su me drugačije, zvali su me drskije, još mrže:
" Medo, sutra koljemo svinje. Trebaš mi samo dopodne za fizičke poslove, trebaš mi za posao gdje ništa ne trebaš misliti, izreži slaninu i salo i otopi mast i idi kući. Dođi navečer na večeru.
Uh, jebote, kao da čekam na seoskom trgu, kao najamnik, kao najjeftinijieg glupog nadničara.
Zar sam ti ja berač pamuka?
Treba li meni ta tvoja plantaža?
A moj plan za tu subotu?

Kad su prijatelji skužili da se ja svakako ljutim, ostavljali su mi pismene poruke po odluči ili odbij. Odbijajući, odbijam i svu pomoć sebi u istim poslovima.
To je meni, takav ja, izgledao kao da se bojim ljudi, druženja, zajedničkih poslova a nije mi bilo teško, bio mi je mrzak posao kao posao.
Moj averzija prema takvim oblicima rada je bila obična lijenost, ili bijeg od odgovornost za taj dan.

Što je sa onim divnim osjećajem kad ne znaš što će ti dan donijeti..?

*



Feral Tribune je bio hrvatski satiričko politički tjednik, lijevog usmjerenja.

Isticao se provokativnim naslovnicama i izrazito kritičnim pristupom .Parafraziranje i fotomontaže prepoznatljive su osobine ovog tjednika.

Kritičari su zamjeravali tjedniku neobjektivnost i uvredljivost.] Zbog mnogih optužbi su vođeni sudski postupci protiv njegovih novinara

Nove znanstvene mogućnosti stvarenja slobode kod prof Tomislava Ivnačić.



Ovo je kao uvod o mom asocijalnom ponašanju, o mojoj nedruštvenosti, o mojoj lijenosti, i to u obliku koji je prihvatljiv.
Mogao bih danima o tome, ali ne vidim korist, nitko to ne čita i nitko nema rješenje.

"A i ništa nije takvo kako izgleda!" ( Zrnca nade )

Idemo se ovako dogovoriti. Najprije za "blog" (? ) a onda za cijelu državu.
Dajte nam pet godina, pet godina izbora, odluka i vlasti, demokratsku vlast da pokušamo nešto učiniti, Ako ne uspijemo, radite od svega što hoćete.
Tko bi bio taj " MI"?
Mi, Hvati, rođeni u RH. Nema veze gdje su korijeni.
Dakle, bez bosanaca, hercegovca, dijaspore, srpske manjine i ostalih značajnih i međunarodnih strateških i blokovskih faktora.
Dajte nam samo pet godina, puno pravo i svu odgovornst. Ako ne bude puno bolje, ako se ne vidi da se život mijenja, zbrišite nas s lica ove zemlje , s ovog područja koje danas zovemo "Lijepa naša". Zar je pet godina puno za budućnost djece... rijeka, mora, hrvatskih regija?
Imamo lijepu zemlju, bogatu zemlju, zašto ne bi imali i budućnost takvu. Nemamo dovoljno nafte ali imamo dovoljno vode. Zvuči i izgleda patetično i utopijski, ali je bar nekakav plan i program.
Mi, Hrvati, rođeni u Hrvatskoj, nemamo se kamo vratiti, pobjeći , sakriti...mi nećemo imati alibi, niti izgovor.
A kad krenemo prema gore, neka se svi priključe u tom usponu. Trenutak je svjetski za uspjeh, trenutak je takav da je i uspjeh teško zaustaviti, trenutak je takav kao na burzi....

Eto, to bi bio moj razvojni program kad bih bio vlast.

Nitko ne mora nikamo odlaziti ....samo se nemojte petljati.

Sarkazam je zlobna, ljuta, zajedljiva, oštra i gorka poruga ("koja grize u meso"); ...Jest!

Ironija je forma crnog humora. Od ironije su jači sarkazam i groteska.

- Rijetko će ljudi dati školske primjere sarkazma i ironije. Ali,razlika je u tome da je ironija slično što i sarkazam, samo što je sarkazam uvredljiviji od ironije."

Primjer za ovo gore je javna isprika Anime za Medu. ( mene ) Uglavnom, ja jesam nacionalista. ne veliki, ali jesam. Jučer mi je čovjek postavio pitanje što je to Veliki Hrvat, jer je sebe uvrstio u obične Hrvate. ( treba definirati pojam što je to " obični hrvat " . Možda sam i ja samo obični?!

Isprika je razlog ovog teksta jer je u naslovu , napisana crnim, krupnim slovima:

- "Javna Isprika Medi. Pojma nisam imala da je moj glupi komentar imao podlogu u realnosti, na moju žalost,.eto, dogodilo se što jest i ja ne bježim od toga, S moje strane bilo je vrlo neukusno: vrlo neukusno, nezgodno i potpuno nepotrebno.

Pa onda kaže:

" Nećemo širiti negative .
Isto tako znam, da Medu uopće nisam intersirala kao čovjek, inače si nikad ne bi dozovlio onakovo komentiranje. ( ?! )
Ja se nemogu sjetiti ,da sam ikad ovdje nekoga namjerno uvrijedila ili tračala.
O nacionalizmu i ostalom neću s tobom ... ti i Medo ste potpuno pristrani I to vas smeta pa smatram da vam je to dovoljno.

. ( nije trač! -ima moju sudsku osudu iz 1971, g, valjda) )

"I to je breme. Odbijam jednumlje I bilo koju vrstu nacionalizma .Ovo apropo osvrta da stavljam samo srpske I muslimanske književnike, da si čitala, znal bi da sam uvrstila mnoge naše pisce."

Sve ovo je malo kaotično...Da bi se uspješno obradila kronologija, trebao bih imati i više živaca i znanja i opet bi svako ostao na svojim tvrdnjama. " A sve je to isprazno! "- kažu.
Ne bih širio daljnje negative i pokušao sam izbjeći bilo što na osobno - nacionalističkoj a i na nacionalnoj bazi. Nesporazum je nastao je što se Anima ispričava meni a cijeli tekst i tijek ispisa se tiče drugog nicka. ( Meije )

Nikad nisam bježao da mi se prigovori nacionalizam, ali sam ga u dobroj količini i s dobrim namjerama tolerirao kod svih naroda bivše Juge na njihovom terenu. Ako ne pređe u šovinizam, ako nije prijeteći i nastran, to je jedini način da mali narodi sačuvaju svoje identite. Kao građani svjeta ćemo nestati prije nego što su ostali građani svijeta to planirali..

P.S.Nikad i nikamo neću iz ove moje vukojebne i nikad neću postati građanin svijeta. Prije će me ubaciti u program " ludog, malog Zelenog".

"Mehmed (Meša) Selimović (Tuzla, 26. aprila 1910. – Beograd, 11. jula 1982.), srpski pisac muslimanske veroispovesti. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu."

(Cijeli svoj život se izjašnjavao kao srpski pisac!!! Kakve to veze može imati s jadnom hrvatskom kulturom? )

Dobronamjerno sam Animi skrenuo pozornost da bi mogla, zbog objektivnosti, proširiti repertoar i na svjetsku kniževnost a ne se uporno držati srpske .( Meša je bio dobar i poštavan pisac u bivšoj Jugi. Sada nema ni Yuge ni Meše.) Nisam vidio u čemu je sastojala ta uprnost Anime i Meše, ta neprekidna citiranost. I to sam rekao. Nisam osjetio niti da sam bio agresivan, niti sam se s tim svrstao u bloške kategorije.. niti sam to htio.....imam samo Hrvatsku kao domovinu.
Nije tu bilo nikakvog osobnog mišljenja o Animi ( a inače nije loše! ), ali moja domovina ima svoju kulturu ; svoj jezik i svoje književnike ( Derviš je pripadnik derviškog reda, sekte i predstavlja učenika koji se posvetio islamskom učenju, prijevod s turskog je siromah!)

Koliko to znam i mogu... pokušavam ostati uz nju, uz domovinu, kakav je takva je .

Gdje je moja pogreška kao barba ( starca ) Mede? Kad se takav moj "ispad" ponovo pojavi na blogu a ne ode u zaborav, imali to nekakvu poruku koju ne vidim a znam prilično dobro čitati i ono što nisamo napisali?!

(Op autora: Onaj zadnju Mešin citat je bilo obično , površno filozofiranje i nisam ga našao među njegovim biserima.)

Oprostite što je petak, a ja ima sve rješeno! Rukomet, suprugu, pravo na TV, amis 203 , i prigodnu dijabetičku dijetu )