Umorni Bukovsky

Interesantno je i ovo:

Jučer me je Jazz obavijestio da je Zdravko Čolić bosanac, a Čole kaže da je Srbin, isto to kaže Kusturica , Selimović se izjašnjavao kao srpski pisac, Andrić je pod kraj sve pisao ekovicom.

Srbi su u Republici Srpskoj ukinuli svaki predznak bosanskog...tako da nema više Bosanskog Šamca, Broda, Gradiške, Dubice, Novog, Grahova itd...

Znači, Srbi ne žele biti bosanci,

Muslimani su bošnjaci a samo ta katolička raja iz Bosne žele ostati bosanci. I to bosanci u R. Hrvatskoj.

Zašto?

Zato da se razlikuju od nas, da nešto dobiju kao poticaj, da nešto smiju ukrasti, oblikovati, prevariri i pobjeći? Jel zato?

Samo oni žele biti bosanski Hrvati kao primjer za nešto. Trenutno je to dokaz da sada ne vole RH, i lažu, pretvaraju se, izmišljaju , prijete i glumataju. Nije RH samo Dom za bosance... ni za bosansku krizu...Postoje Bošnjaci, entitet Federacije i Republika Srpska. Ostalo je nerazumljiva provokacija u Republici Hrvatskoj i nije ničji izbor već najobičnija uvreda i podvala.

I kao katolicu su se opredijeli za neku isusovačku opciju koju Vatikan ne prizna...Fra Brne i ostala grupaška sekta... ( prvi put sam od njih čuo pojmove za svećenike;...jel petrovac ili isusovac )

Simptomatičano ( koji služi kao znak čega, nagovještava, med. koji služi kao znak neke bolesti.) je to da, niti Srbi, niti muslimane ne žele biti bosanci. Samo ti katolici iz bosne. Kako bih to mogao korektno politički i diplomatski, kao znalac, objasniti jednom međedu?

ZAŠTO je to tako?

Bar da pokušam a ne da stalno ignoriram i dilemu i pitanje... ako ne znam, onda nekakav odgovor idem tražiti, idem tražiti tumačenja na drugom mjestu ( blogu )

.A ćirilica...pa može za početak i u školama. Ima tko će to učiti i bez Srba.


.

Uvod:

"Kakve faking ima veze spol sa biranjem društva u kojem se osjećam opušteno, zadovoljno, apsolutno pripadajuće?"

( prije bih rekao da o tom osjećaju zadovoljstva . čak više od društva, može ujecati alkohol...dobra stara šljivovica u kasnim zimskim bijelim noćima i uz seljačke specijalitete )

Razrada:

"jbt. sve. ali, sve mi je kao dan jasno o ekipi koja tako rezonira. jasno mi je kako vole. kako se ljube. kako odgajaju djecu. kako i zašto se sastaju sa drugima. iz kojih razloga. šta daju, šta primaju... ok. o količinama zadnjeg neću tvrditi. iz jednostavnog rrazloga, što mi razmišljanje na tu temu toliko progresivno diže želudac, da nikad ne stignem do... tamo. jel.

*
i što je najveselije...- sigurna sam, da NIKOME od tih ljudi, ne pulsira spolovilo oldtajm. majketimile. di se to zavuklo. u kakvu šablonu.

*


dalo bi se zaključit da vas je nešto iziritiralo.

Što konkretno?


*

iritira me nasilni poredak stvari, "ma gdje može mene muškarac/ žena... to nešto... kao vlastiti spol." mislim, alo... ajmo fino roktati/ skičati/ siktati i neš tako... ko kad se glasamo različito :D

*

Gospođa, a čaj od metvice, valerijane ili slično?

*

paz ovo... "muško društvo"- ekskluziva. "žensko društvo"- još jedna. a da odemo svi u homoseksualce? hm.

*

*seksualna napetost, znači, isključuje mentalnu, duhovnu i inu opuštenost? ;)

*

Zaključak:



upravo pijem zeleni,

ma. bvz se palim. još mi se ne spava, ne čita, ne gleda film, ne priča sa ekipom udaljenom desetak metara. paaa... gorim malo :)

*



Prvi kometar:

" Sa sigurne udaljenosti mogu reći da se radi o obliku depresije, ili da se radi o običnom godišnjem stresu , ili da se radi o zimskim predznacima moždanog udara" ( medodebeli )

Mirno je i tišina kad se spuste magle jesenske, pa onda zimske i traju…volim te dugodnevne, guste magle koje možeš rezati. Volim i one šumsko jesenske i šumsko noćne kad ne vidiš drvo, kad se krećem tražeći prostor za kretanja s rukama ispred sebe. Nešto u magli A vjetar pokušava, uz bolan promašaj, probiti se, probuditi se, premjestiti maglu a nema kamo. Svugdje su samo magle. Nema kuća, nema sela, nema ljudi…ptica, nema lišća, ni zvukova, tragova.
Magla i ja.
I kad je nađem gdje je najgušća, najduža, gdje traje noći i dane, tu zastanem i osjetim na licu…osjetim, ne, nije to kiša…to je snijeg…snijeg u magli a nema neba… da li pada ili se diže, da li ide dolje ili gore…
Gdje se skrila gravitacija? Igra se golim granama, lomi ih nevidljivo i ne pušta…
Sve je mutno , sivo, nevidljivo…gledam a ne vidim , pričam a nema zvuka, hodam a nikamo ne idem..
Nikad nisam tužan. Možda su žalosne vrbe tužne, bagremi i hrastovi slavonski, možda… nikad nisam sam, sve što mogu zamisliti je tu pokraj mene ali se magle skrile…Je' to tlo vlažno pod korakom, ili se varam, da li sam na stazi ili me magla vodi u svoju dušu….u dušu magle…kao prijatelja, jer se nikad nisam izgubio.
Izgubim se kad se vratim. Kad blatnjava i vlažna cesta, mokre trave i krovovi, pusta i nezaštićena polja bez pokrivača…
Jednom me je prijateljica pitala kakav je moj život a ja sam rekao:

Cijeli moj život je… kao u magli!

"Zagreb je pobjednik ovogodišnjeg izbora za najbolju božićnu destinaciju u Europi te je iza sebe ostavio gradove koji su već godinama poznate kao destinacije za adventska putovanja, poput Beča koji se ovoga puta našao tek na 11. mjestu."

Portal "European Best Destinations "

Fali vam blato i ovce, kožuri i kaldrme...ili, jednostabno samo mrzite hrvatsto u svim oblicima.
Nemojte me tjerati da pišem tko pljucka,,, bljaka....pfuja.. zbljv... po Zagrebu.
Pola srednje bosne se preselilo u Zagreb.
I gadi vam se nova destinacija. ?

Možete se vratite kućama svojim...rodni kraj plače za vama..

Gusari su oteli jednog našeg prijatelja. Luku, Dubrovčanina. Inače je tada bio u funkciji prevoditelja u isplati otkupnine zbog jedne prijašnje otmice. Miran čovjek dok je mir. Govorio je 12 stranih jezika i trenutno je učio židovski. Upoznao sam ga u ratu , a kasnije smo se sreli na odjelu za rak ( rak jezika...dokaz koliko ne znamo zašto se nešto događa, zašto nam Onaj gore ne želi ništa objašnjavati...srećom je sve dobro završilo...glasnice su ostale, nakon par mjeseci jezik se prilagodio, metastaza nije bilo ).

Vijesti koje smo dobivali govorile se da se radi o manjoj grupi gusara, ali prilično nekontroliranoj i divljoj, ali tehnički baš i ne posebno opremljenoj, da su u euforiji zbog isplate i zarade, da se naveliko slavi i da noću na brodu ostne samo četiri /pet ljudi. Mene su pozvali jer sam bio u prošlom ratu kao nekakv pomiritelj koji je spriječavao česte sukobe i između nas.( u jedinici je bilo čistih vukovaraca, kijevljana, zagepčana koji su bili sve vrijeme do pada u Vukovaru, zapadnih Slavonca koji se imali svoje žrtve i mi... prognanici. Ono što nas je držalo na okupu je domovina i osveta )

Sve je bilo spremo, Manji brzi brodić naoružan s dva protivavinska mitreljeza i jednim beztrzajcem, jednim RRB i automatsko osobno nauoružanje.
Nas deset. Nas deset i kao posada .
Stigli smo u glavni grad i od Lukinih prijatelja kojih je imao po cijelom svijetu ( zadnjih deset godina je radio kao šef protokla ( osoblja ) na kruzeru, dobili detaljne informacije o gusarskom brodu. Parkirali smo se nedaleko otmičara i tri dana smo čekli da opet uđu u alkoholnu- narkomansku fazu i da izađu u gradić.
Akcija je bila u stilu delta forse. Sve je bilo rješeno za jedan sat, bez žrtava. Nitko nije najebao s nijedne strane.
Luka je bio iscrpljen, ne fiziči već psihički. Bio je svjestan da otkpninu neće nitko platiti a da se gusarima sviđa i njegovo znanje bantu jezika,( i narječja ) i da ga neće ni ubiti, ali niti osloboditi.
Zbrisali smo još tokom naći na udaljenost gdje je utjecaj gusara bio vrlo mali..međunarodne snage su znale za nas, bile su obavještene...bili smo na sigurnom.
I nekom je palo na pamet da se organizira u Dubrovniku doček Luke jer je akcija bila u izvedbi domaćih snaga. Nazvali smo Dubrovnik , pouzdanog čovjek, koji baš nije bio oduševljen:
" Vidjet ću što mogu učiniti za vas!" I nije se više javljao...
Iz dubrovačke luke je bilo vidljivo da je grad pun ljudi, da se pije, pjeva i slavi.
Iznenađenje za sve nas , pogotovo za Luku.( nije se nadao tolikoj popularnssti, pogotovo što smo mu pričali i da mediji nisu baš zainteresirani za njegov slučaj )
Dvojicu kontinentalaca smo posali u izvidnicu. Oni su poznavali Dubrvnik ali Dubrovnik nije njih. Vratili su se nakon dva sata s ovakvim izvješćem:

" Imamo utisak da se masa nije okupila zbog nas.

"Kako,. zašto, odkud vam to?"

"Gradonačelnik je svoj govor završio riječima:

"Kao sretna djeca otvorenoga Grada, želimo tu našu sreću podijeliti sa svima koji dobra srca stižu u ovaj Grad.
Pridružite nam se i u skromnoj molitvi i u opscenoj ludoriji.
Proglašavam 63. Dubrovačke ljetne igre otvorenima."

"Ima jedna zemlja na jugu Europe koja graniči sama sa sobom:

-gdje žive najljepše žene, a natalitet opada,
-gdje nezaposleni najviše rade,
-gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju,
-gdje vlakovi kasne po redu vožnje,

-gdje svi igraju nogomet, a prvaci svijeta su u vaterpolu, rukometu, tenisu,

-gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme.
-gdje je zdravstvo besplatno, a lijčenje preskupo,

-gdje su novinari slobodni napisati štogod im se naredi,

-gdje je svjetska kriza dobila državljnstvo,
-gdje su javne nabave tajne, a državne tajne javne,

-gdje se ratovi nikad ne završavaju,

-gdje se povijest ponavlja svaki dan,
-gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili,
-gdje je strana valuta uzeta za domaću,
-gdje ljudi svetkuju, a psuju Boga,
-gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju luđacina, a luđake sposobnim,
-gdje nepismeni pišu povijest,
-gdje su zakoni nezakoniti a anarhija normalno stanje,
-gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke,
-gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemaju pravo,
-gdje se svatko svakom smješka, a nitkom nikom ne želi dobro
-gdje sudski postupci traju duže od života,
-gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta,
-gdje prizivaju diktatora, a demokraciju smatraju porezom na budale,
-gdje smatraju da će zemlja napredovati ako što više nazaduje,
-gdje nisi normalan ako ne poludiš,
-gdje živiš samo zato da bi umro
-gdje je vrijeme beskonačno a glupost besmrtna....."

MedoDebeli:

Gdje umirovljenici nemaju vremana, jer moraju preživjeti.
Gdje nitko nema vremana, jer žuri u neko drugo vrijeme.
Gdje bih i ja nešto napisao, a vidim da su svi pametniji od mene,
Gdje nikamo nećeš otići, ako ne odeš.

Imam sada petero i više koji tvrde da ne znam pisati ( VV, baba,, Jimi. Hero, Was, Kre, Bis ).

Uvažavam.

Da znam pisati, pisao bih knjige i živio od toga.
( Koliko se ljudi bavi nogometom, igaraju dan i noć a nemaju rezultata. Pa atletika, opera, balet, pjesma, svirka...)

*

Ne može se čovjek baviti s ničim na vrhunskom nivou, ako je običan.

Znam da volim pisati.

A na kritiku svi imaju pravo. Nije da je kritika sasvim objektivna, jer blog to ne može biti, ali može ubiti volju ako mi netko kaže da pišem jeftino i blesavo..beskorisno..topničko-tenkovski dnevnik, pčelarsko -dosadno- seljački zapis...

Pišem onako kako znam. Jedan slaže slagalice, erotske stihove, pa linkovi, pa sličice, pa kopirani eseji. Na kojem se to bolničkom odjelu ili filozofije to polaže...? I eto...slažu kolonu i ona mu plješće...zašto bi od mene tražili vrhunske tekstove na blogu kad ih nemam?
Što je to blog?
I kad bih imao nešto bolje, ponudio bih to i nekom drugom...može li isti kriterij za lošeg pisaca i za Halida Bešlić? Na blogu? Za fotošop? Za tuđe eseje.
Pitam?
A o čemu sam pisao to što ne znam pisati, o čemu sam loše , seljački, zlobno pisao?
O onom što je bilo, kako je počelo, kako je jačalo, kako je postajalo sve okovanije, opsanije, ovisnije....
Što je to bilo?
Košmar?
Ružan san?
Kaos u prostoru?
Lutanje zvijezda?
Što se dogodilo?
Proljeće? Kasna jesen? Janjci na paši?
Stari bor u požaru?
Izvorska voda..izvor potoka?
Kad bi se radilo o jednoj kavi, o jednoj večeri, o jednoj cijeloj večeri, o jednom vikendu, o jednom svibnju, ili o devedeset i nekoj...
...mogao bih pisati pjesme, ljubavnu poeziju, mogao bih pisao o bolu na rastanku kojeg smo obje planirali...o prolaznosti naših zajedničkih dana, o neshvaćanju naših zajedničkih dana, o razočaranju koje smo teatralno pretvorili u tragediju, o samoći, o usamljenosti....osamljenosti
Radilo se o deset godina, a ne o vikendu i kurtonima...
Radilo se o životnoj uvjerljivosti a tu se izgubila romantika, patetičnost, zaljubljenost, poetska poanta...radilo se o životu, o istini, bolesti, o vjeri u Bogam, o vjeri u ljude.
Pravim se iskustveno važan a sve sam gadno i skupo platio, pravin se važan s tim godinama koje sam nazivao ljubav,
užasno važan...
važan do vrha tornja sv Roka i crkvenih zvona katedrala
do vrh brijegqa.
Pravim se važan s tom ljubavlju jer to nitko ne bi bolje odigrap od nas dvoje.
Bili smo kao stvoreni jedni za drugo da to loše odigramo.
Bili smo kompatibilni za zajednički poraz, bilo smo stvoreni jedno za drugo kao gubitnici,
I uspjeli smo.
Znam da se uspomene ne mogu zamijeniti novim uspomena.
Mogu se pomiješati, zar ne?
Uspomene!

Često ne znam postaviti najjednostabnije pitanje; kad je... to?
Pogreb, sahrana, ukop, sprovod, što je najbliže onom što me zanima.
Naime, ako mi se taj dan primiče, volio bih da moji uzvanci znaju na što su došli.

Za mrtve je svejedno, a za one gore, ima neke razlike, ukop je, recimo, dio obreda sahrane,
sahrana je, rekao bih dio sprovoda,
Sahrana ili pogreb su sinonimi.
Sprovod, od glagola sprovesti, ima vise znacenja
Naime, postoji li razlika između pokopa sahrana ili pogreba . To je postupak odlaganja posmrtnih ostataka ljudskog tijela ili leševa ( životinja ) ili pepela pokojnika. Ako je taj postupak praćen obrednim ili religijskim ritualom, naziva se pogreb . Pogren je dakle, naziv za ceremoniju u kojoj se slavi, posvećuje ili iznosi prisjećanje na osobu koja je umrla. Pogreb se sastoji od običaja koji svojim sadržajem razlikuju od jedne do druge kulture - a što uključuje različite metode sahrane, izgovaranja molitvi ili vršenja rituala, odnosno postavljanja nadgrobnih i sličnih spomenika.

( Vjeruje se da su pogrebi jedna od najstarijih aktivnosti ljudske kulture, odnosno da se prvi tragovi pogrebnih aktivnosti mogu datirati prije 300.000 godina. Na temelju artefakata pronađenih u pećini Shanidar u Iraku, pećini Pontnewydd u Walesu kao i drugim lokalitetima Evrope i Bliskog Istoka,a na kojima su neandertalski skeleti prekriveni poludom, paleontolozi su zaključili da su neandertalci svoje mrtve prekrivale cvijećem. To se tumači kao dokaz neandertalskog vjerovanja u zagrobni život, ali i dugu tradiciju toga kako se to sve zove.)

P:S: I googlajući , i pitajući one oko sebe, a i na fejsu, nitko mi nije dao odgovor da je i on siguran da je točan.

Na googlu svašta piše a nisam siguran da sam zapamtio.

(Samo jedna tema, ništa više.)

„Biti prirodan je jednostavno poza, i to je poza koja najviše nervira.“

Kad mi je umro tetak, tetka je bila vani u dalekom svijetu, vani, i to u bolnici. Bio je taj moj tetak velik igrač, kockar, cuger. željezničar, noćna ptica. ( rak pluća ).Tako je došlo do toga da sahranu moram ja organizirati, jer nije imao neke bliže, žive rodbine.
Da, ali…Tetak ne pripada užoj rodbini i mogao sam dobiti samo pola godišnjeg ili ništa. ( nije bilo onih slobodnih dana za sahranu) .Bilo je ljetno vrijeme, gužva na cestama i nisam našao nikog tko bi mijenjo. I uzmem pola godišnjeg bez ikakvog plana osim te sahrane.
Vidio sam da imam 12 slobodnih ljetnjih dana poslije tog žalosnog čina, da nemam partnera a nemam ni mjesto kamo bi se priljetio i odmorio.
I dođe, kao naručen, vjerojatno je i slutio, prijatelj s posla i predloži da umjesto njega odem u naše apartmane na rekretivni odmor na rate i preko sindikata. Trebalo je samo dogovoriti s vođom puta tu zamjenu ( prijatelj je malo zaglavio financijski, uletio mu dobar posao, izletila neka lova na kocki i nije ni htio da mu utrčavam s pomoći. Nije htio! )
Nađemo mi vođu puta, moja školska, ali smo , školska i ja, nešto, prije, muvali i s emocijama. Najprije sam ja bio RR, ( ratna rezerva ) ako joj propadne planirana, ozbiljna veza, onda smo bili oboje nogirani a imao sam i ja RR. Moja se veza malo bolje uigrala i održala jer nije ni bila nešto prstenovano . Kad je ona definitivno odvisila, i meni je bila „ otpisna“. Nije mi to nikad zaboravila.
-Prepuštam svoje ljetovanje, Medi. Sredi papire!
-Ne dolazi u obzir. Imam ja zamjenu ako netko odustane. Sve je to regulirano u slučaju da je netko spriječen.I u sindikalnom pravilniku.
- Ok. Onda ću ja otići s vama na more a drugi dan će doći Medo…
- Da, i mi ćemo medu istjerati.
I ona nas obiđe na cesti i krene doma. Bila je biciklista. Mi je prestignemo s autom. Izađemo van iz auta i prijatelj pokuša ponovo.
-Budući da je sve jako jeftino, na rate, obiteljsko.. Medo je spreman meni dati i financijsku naknadu ( bio sam spreman jer mi je rekao da s drugom firmom dolazi netko meni vrlo interesantan a cijeli slučaj je neplaniran, kao spontan )
-S vama dvojicom ne želim razgovarati, niti praviti ikakve planove. Nema šanse.
I opet krene u obilazak i odlazak.
Prijatelj se malo zamisli, pogleda svoj mobitel i zovne ju:
-Maco, a da nešto pogledaš na mom mobitelu. Imam zanimljiv prilog. Nešto kao Severina, onomad. Ima malo i tebe i tvog bivšeg, mislim ako se želiš sjećati. Bilo je to, nema dugo…( njen bivši je bio oženjen ali ne s njom )
Ona zastane, malo se zarumeni. popravi kosu.
-Nije to ništa neprirodno, samo si dosta starija, i nije nešto prelijepo za gledati .
Ona se vrati do nas. Gleda u nas, šuti, pa opet gleda, pa popravlja grudi…
-Kako ću znati da će to biti zbrisano?
- Evo ti mobitel. pogledaj i zbriši odmah. Vjerovat ćemo ti na riječ za Medu
I pruži joj mobitel. Ona klikne i gleda . Na snimci prijatelj i njegova supruga, kraj rijeke, na sunčanju i roštilju…
-Ovo si ti i tvoja supruga!- kaže Maca
-Gledaj do kraja, to je samo uvod.
- Znači kliknem na ovo obriši staru poruku i nema me više.
- Da!
I učini ona tako. I upiše mene za dvokrevetni apartman u Stela Marisu- Poreč.
I bje vrlo dobro, dobro vrijeme. dobri sportovi ( po danu stolni, bicikli, odbojka, navečer kuglanje, pikado, ples)
I sve ljudi mojih godima ( blizu 40-tih ).

P.S.Mojoj znatiželji je trebalo ipak udovoljiti i pitam , nakon povratka, prijatelja:
-Što je to bilo na mobu?
-Ma ništa. Supruga i ja roštiljamo a sin nas je snimo.
Ima jedna scena kad mi je žena prigovorila za pivo, a ja sam joj odbrusio:
„ Idi u kurac. To mi je tek drugo !!

“Ne pišem o poslu jer radeći u hitnoj službi svega ima osim lijepih stvari, točnije ima ponekad, ali sve manje i rjeđe.

Dnevna smjena, prvi teren – onesviještena djevojčica od 14 godina u Osnovnoj školi na satu tjelesnog. Rotirka, vožnja kroz crveno, pretjecanje automobila… stižemo za 4,5 minute na mjesto događaja.

Utrčavamo s kompletnom opremom, vidimo blijedu mršavicu koja sramežljivo sjedi na stolici i gricka makovnjaču. Drago nam je, bio je u pitanju kolaps, dobro da nije nešto gore. Provjerimo sve vitalne parametre, bolje je. Pitamo je za doručak, kaže da nije doručkovala, objašnjavamo da mora, osobito kada prvi sat ima tjelesni … i onda kreće priča, koja ubija i dovodi do pitanja: kada smo stigli do ponora?!

Djevojčici majka boluje od multiple skleroze, bila je učiteljica, sada je polupokretna, na stalnim terapijama i nije radno sposobna. Ima sestru od 12 godina. Otac ih je ostavio kada se majka razboljela i one su prepuštene same sebi. Usred zime u školi su bez jakne i u ljetnjoj odjeći. Djeca iz razreda skupljaju novac da im kupe doručak, odjeću, ali one nikad ne kukaju, nikad ne kažu da im je hladno, da su žedne, gladne. Sretne su što imaju majku i smatraju da trebaju otrpjeti i tako živjeti.

Pozivamo njezinu mlađu sestru da bude uz nju jer se uplašila, da ima nekoga pored, sebi bliskog. Ulazi djevojčica od 12 godina na vrata, spušta se na koljena i počne je ljubiti i grliti sva uplakana, ponavljajući: “Bit će ti bolje, ne plaši se”.

Plaču obje, okrećem glavu u stranu, jer shvaćam da mi idu suze, plačem, gledam da me ne vide, sramota je zbog posla koji radim, priberem se, osmijehnem.

Pitamo sestru je li jela, a ona kaže: “Neka, dobro je meni, nema veze, mogu ja da ne jedem, pomozite sestri”.
Ugrizem se za usnu da mi ne krenu suze opet.
Socijalna služba, sve institucije, nisu smatrale potrebnim da pomognu ovoj obitelji. Pitam se za što su ova djeca kriva: za bolest majke, za nesavjesnog oca ili za državu koja je neuređena toliko da za ovakve obitelji nitko ne brine?!
Možemo li ovako raditi s djecom, kao da ih imamo za bacanje, kakva će ta djeca biti ako i kad odrastu?
Vozimo sestru do bolnice da bude koji dan na pedijatriji, mlađa je ispraća u suzama, a meni ostaje teret u grudima.
Nema dalje, ovo je zlo. Koliko ovakvih obitelji ima kod nas, koliko bolesnih majki i očeva, koliko gladne djece, a koliko tajkuna, političara koji uživaju u blagostanju baš uzimajući od ovakvih obitelji?!”

B92/Danas.hr

Ne pitajmo što možemo učiniti. Učinimo nešto, ako ne danas, kada?

Što trebam učiniti kad je iza mene važan događaj kojeg trebam rješiti?

1) Ispisati gole činjenice u vezi s tim događajem
2) Moja zapažanje u vezi s tim što se desilo
3) Sva moguća objašnjenje i tumačenja

PRIMJER:

GOLE ČINJENICE:

Prije par mjeseci sam primijetio da mi nedostaju nekoliko kniiga
Moja kuća je stalno otključana.
Unatoč višednevnom traženju , knjige nisam našao

MOJA ZAPAŽANJA:

Ne pazim dovoljno na svoje stvari
U mnoge ljude imam neprovjereno povjerenje
Netko je znao da neću odmah otkriti
Netko je znao da sam te knjige pročitao i iskoristio ono što mi je trebalo
Dolaze , ulaze i izlaze da ih ne pitam što su trebali i kad znam da su bili

SVA DRUGA MOGUĆA TUMAČENJA:

Možda sam ih u selidbi negdje izgubio ili pospremio
Možda je netko uzeo s namjerom vratiti
Možda sam nekomu dao i zaboravio
Možda je negdje u podrumu
Pričekat ću još neko vrijeme i neću se ljutiti

ZAKLJUČAK:
Štogod da se dogodilo s knjigama, ja sam kriv. Mogu li tu svoju krivnju prihvatiti, promijeniti se glede čuvanja i spremanja svojih stvari, srediti odnose s povjerenjim i zakljućavati kuću?

Mogu.

Dakle, zaboravi ljutnju, zaboravi knjige, zaboravi druge ljude i mijenjaj sebe!

P.S.: novi termini u ovim odnosima:

- retroaktivi mir
- emocinalna proba( vježba stabilnosti )
- čišćenje ucrvale konzerve
- naučeno nezadovoljstvo
- logika zajamčenog nezadovoljstva

( i to sam sve negdje pročitao i prilagodio na svoj slučaj---ono što sam zapamtio )

Možda bih sustavom eliminacije došao i do knjiga, ali da li su knjige važne tog truda?!

Druga opcija je da sve to učinim, pričekam i da dobijem podatke iz podsvijesti. Jedno jutro ću , jednostavno, znati što se dogodilo s knjigama.

Hoćete nešto perverzno?
Zaustavim se kraj benzinske pumpe da bih zapitao prolaznike kako izaći na autocestu za Sl Brod. Troje prolaznika me šutke obiđu, jer vide kanilu i ne razumiju me.
Napišem na papir:" Kako do autoceste?" Opet pružim papir troijci prolaznika, oni neće ni pogledati; gle, debele mrcine i prosi. Misle da je nekakva potvrda mirovinskog da sam invalid.
Konačno jedna starija žena uzme papir, pročita i kaže onak iskreno: "Ne znam."
I tako, stojim na pumpi u domovini za koju sam se borio, Moja Domovina, stojim kao siroče i osjećam se kao siroče.
Nema TV, nema Večernjeg, Jutarnjeg, nemam čarape na nogama, nema Crvenog križa, Zelenog polumjeseca, nema srpa ni čekića i mislim gdje bih ja završio da sam iz Sirije krenuo u Njemačku!?
Vjerujem da bi me već u Turskoj ubili, ako ne u Turskoj onda u Srbiji kad bi vidjeli putovnicu.
Nikad ja neću vidjeti Njemačku. Nikad. Ne znam i ne mogu iz Zaprešiča doći do Ivanje Reke....

Gdje su bili admini?

Gdje ste vi bili, gospodine Renić?

Muž i žena gledaju horor...
Žena:"Oj majko mila."
Muž :"Prepoznala si je, jelda?I ja.“

Svaka noćna smjena ima svoju snagu, svoje druženje i svoju nesanicu.
Došao sam tog jutro doma iz noćne kao i obično iz noćne. Morao sam na tuširanje jer sam smrdio po kamionima, automobilskim plinovima, gumama, asfaltu, radijatorima. Još je bio sumrak ( ako uspijem leći poslije noćne smjene a da ne vidim sunce, to sam računao kao „kasno sam legao, kasno navečer“ i obično sam dobro spavao)
Ušao sam u hodnik iz dnevne sobe a jedan je lik, sjena, izašla iz kupatila kroz zid i kroz zid ušla u spavaću sobu. Zastao sam…malo zabrinut za sebe( noć ima svoju moć ). Da uzmem pušku? Kog će mi kurca puška ako to prolazi kroz zidove?! Nešto moram napraviti. Ako je halucinacija, i to moram znati. I otvorim vrata spavaće sobe, očekujući da nema nikog. Ali… za malim stolom, okrenut leđima, netko je sjedio…
„ Zdravo, drugar!“ –nije mi palo na pamet ništa pametnije reći.
Tip se okrenuo prema meni i učinio mi se jebeno i neugodno poznat, kad sam bolje pogledao.
„ Tko si i što si ti?“- ovo pitanje je već imalo smisala kao da sam se udario dlanom po čelu.
Tip me gledao…gledao..i gledao.
„ Ja sam ti, malo mlađi po izgledu, ali ja sam tvoja astralna projekcija, tvoje drugo ja, tvoja božanska nadsvjest.“
„ Stvarno? Pokušaj mi objasniti sve ali ukratko. Ako si paranoja iz moje svijesti, odjebi. Više se ne bojim paranoja. Poslije rata ne bojim se ni živih ni mrtvih….
„ Dobro. Znaš, onih mjeseci dok si se bavio snovima, jel se sjećaš kad si okliznuo i s one stare vrbe nad Strugom i pao u vodi?“
„I?“
„Imao si kanilu, odvojio sam se od tebe, trebao si utopiti, umrijeti ali si ti ili nešto sjebalo i nisi umro. Došlo je do zbrke u pozicijama, u IOZ-u, tvom i mom. Ostao sam u nekoj dimenziji gdje sam bio nitko a ti si se prestao baviti snovima. Nisam se znao vratiti…i evo me sada, ali kako i zašto ne znam samo se ne vraćam nazad..“
„ I kako ćemo to riješiti jer nemam namjeru s tobom komunicirati, kontktirati, stanovati . Bilo mi je dobro i bez tebe!“
„Idemo na rijeku, gdje si onomad pao, ako si za! Možda se tamo krije rješenje“
„Jel nas možeš prebaciti, ili moram autom?“
„Sebe mogu, a tebe mogu pokušati!“
„Nemoj ti ništa pokušavati. Idem ja autom!“
„Idem i ja s tobom, autom!“
Mislim da se nije htio rastati od mene.
Obuvo sam gumene čizme. Uz rijeku je bilo blato, znao sam.
Da vas ne mučim, pokušao me je gurniti u vodu. Jednom, drugi put… Obala je bila mokra, blatnjava, jutarnja i opet sam se okliznuo. Čizme.
Padajući prema vodi, probudio sam se.
Sjedio sam na stolici jer sam zaspao za stolom. Nije nikog bilo u sobi. Duboko sam udahnuo. Skinuo sam uniformu i morao ipak otići na tuširanje.
Lud san! Ali kurac lud…ludo tek dolazi. Pred vratima kupatila su stajale moje gumene čizme, prljave, prljave s friškim blatom. Nisam išao u kupatilo, ali ni u spavaću. Vratio sam se na stolicu i pokušao naći nekakav smisao. Odvojiti san , javu, bijele miševe. djeda mraza…
Trgnuo me telefon. Javila mi se sestra da je bila kod mene, da sam spavao za stolom, da je uzela čizme iz podruma, da je bila na groblju kod roditelja , da je malo uredila grob, da je mislila oprati čizme u kupatilu i da je zaboravila. Dok je pravila sendvič ( hladnjak je u hodniku )
I sada je mozak pravio realne kalkulacije.
Kad sam došao doma, ušao u hodnik, polupospan, oči su registrile čizme, prebacile informaciju u memoriju ali je to sve bilo nesvjesno ( kažu da sve što oči vide, mozak memorira ). Kako se sve to ukomponiralo u vrlo plastičan san, ne znam, ali sam odahnuo od tog svog astralnog Ja i od te svoje mlađe duše I zahvalio se sestri što nije nastala misterija.
Istuširao sam se, izašao van na terasu da se zdravo protegnem prije sna i gledam:
Moj auto je bio prljav od glave do pete s friškim blatom.
Još nisam smislio što da mislim. Brine me da li ja imam „ AlterEgo „

Ps. “Dosadni prokleti ljudi. Širom planete. Stvaraju sve više dosadnih prokletih ljudi. Kakav horor. Zemlja je umrežena njima. “

Kako to da ti nikad ne poželiš podijeliti nešto sa mnom, sa bivšim prijteljem, sustanarom, sugrađanom, suvozačem?!
Ako tvoj život nije interesantan, ako ti se ništa ne događa, opiši mi onu novu obitelj što je doselila iz Sirije.
Ako nisu iz Sirije, opiši mi pustinju u Etijopiji, nove stanove u Aveniji, novu boju zidova, nove zavjese.

Opiši mi ovu jesen u našem kvartu.

Znaš da sam ja zauvijek, jer moje zauvijek je neprekidan niz od " sada " Kada sam ostao bez opipljivih uspomena ( školskih slika i knjiga, male vlastiti knjižnice i malog leksikokografskog arhiva, bez starih molitvenika i djedovog dnevnika, kada sam ostao i bez svojih dnevnika, svjedodžbi, pisama, ostao sam i bez prošlosti )

Nikad više nisam poželio imati prošlost
.
Nižem niz od "sada" koje mogu pamtiti i pravim zauvijek. Ono što zaboravim, kao da se nije dogodilo.

Ti ni to ne znaš.

Pomirila si se s gerijatriskim manekenstvom. Niti ne osjćaš, samo ga pokazuješ. Ne zato da se hvališ, ne zato što znaš što radiš, ili zato što si ponosna na to.
Ma, ne.
Ti to više ne znaš sakriti. I kad bi mogla, ne znaš.
Da nisi tako uvjerljivo sama, kad bi imala nekog, starost se manje primijećuje u dvoje.
Tko još obraća pozornost na dvije starije osobe koje , u tišini, šetaju Arnu ( jebote. pa nema više ni Arne?) jednim parkom u jednu jesen prije rata.
Nisi poklanjala svoje emocije drugima, nitko ti nije trebao, nisi ničja bila.
Vrijeme te vraća tebi ..
Ne možeš znati da li si komu potrebna, ali su to tvoje misli...nije ti ni blizu pomisao da nekog imaš, ili da te netko treba.
Ne znam ni ja da li komu trebaš.
Meni ne trebaš.
Umro sam i otišao u nebo.
Tamo tebe nema.

Nikad o tomu nisi željela ni pričati.

Sada malo suza. Kao u dramama.

( Kome ovo treba?

Nakašljao sam se a voda u plućima se uzburkala i eto...ode par riječi...uzalud.)

Kao još jedno" sada".

"Laktovi kruti, koljena mokra od pada, niz leđa teče potočić hladne kiše,
Parcovi jure u svoja skrovišta hlada, ti i ja, prijatelji il nešto više,

Promrzli pijanac, u padu svojem hita, zabrinuti pogled slučajno ga prati,
Razigrani dječak, govori kao da pita, kada bih imao novaca,
znao bih koliko je sati.

Grlo ga pali, prepuna je čaša, duž puteljka, moj se pogled šeta,
Izgubljene misli i laž naša, kome još, ponoćni pijanac smeta,

Skrivene svjetiljke i strmi padovi noći, prostrane komode u drvenom obliku,
Kovitlac misli, tražim, a kako moći, pijano sanjam, sjedinjena u tvojem liku.

Pijanac nestaje, u padu misleći, kišne kapi svjetlucaju tugom,
Večeras sam sretna, a ne za dugo, i slavuj umire nad svojim lugom.


Svim pijancima u spomen iz samo meni znane zbirke. "