Umorni Bukovsky

Jedni odlaze drugi dolaze.

Na blog. Na blogu je sloboda, slobodna interpretacija, slobodne su sve riječi , svaka emocija, na blogu smo igrači, a ne ljudi, a ako smo ljudi onda sno lažni, umišljeni, izmišljeni, prepotentni, slobodni od zakona i pravila, slobodni od kolektivnih ugovora i otkaza, čistih ruku i prljavih jezika koji najveću štetu nanose izgradnji i održavanju osobnog, istinskog, vrijednosnog identiteta.

Ovih dana blogerske šutnje sam razmišljao i shvatio da nitko uopće neće o meni misliti ništa ni bolje ni gore, nakon ovog blogiranja.
Ako je tako, zašto ne bih malo pokušao razbistriti vodu. Tako i tako sam prihvaćen kao kolateralna žrtva.

Da li su svi oni kaotični blogeri otišli na drugi planet? Nisu. Oni su tu, u reali, opasniji nego što su ikad bili. Oni gaze po leševima, optužuju, daju otkaze i ružne preporuke, udružuju se sa sličnim da bi učinili veće zlo, da bi prikrili svoj kaos , svojim autoritetom i izgledom, svojom ambicijim i svojim porazima. Ne traže empatiju, traže žezlo za osvetu.

Pišemo jedni o drugima. Većinom pišemo loše i onda u komentarima to pokušavamo ublažiti. Tako dolazi do jedne veće razlike između naših znanja jedno o drugom:
Oni što pišu sebi i oni što pišu o nama, i o drugima.
Ovo sam dobio od jedne prijateljce koja je pisalao o sebi: ( pa sam djelomično rastavio na razlomke )

- nije ni čudo da oni što me stvarno vole, bježe od mene kao iz naručja bogomoljke
( ne objašnjava zašto, što im to radi, gdje i kako ih lomi, uništava, odbacuje )

- suviše sam putena za početak i to je veliko sranje za vjernost, a sreća za Turke
( tko su turci? Ti , ja, 40+. 50+, debeli, ćelavi , mlohavi, jednokratni ? )

-valjda sam teška za održavanje i nepodnošljiva na neki duži rok
( dobro pozicionirana žena, s izgrađenom poslovnom prošlošću i utvrđenim znanjem svoga posla ne može biti teška)

- stvarno sam kraljica Kaosa
(Gdje i na čemu je izgradila to svoje prijestolje, gdje su neimari, gdje su robovi, gdje su leševi, gdje počinje i gdje završava taj Kaos? Da li je to odnos bilateralne kompenzacije u našoj realnosti? )

- sve radim sama , oduvijek i nikad ne tražim pomoć od muškaraca
( Nije mogla stvoriti kaos bez muškaraca, bez žena, bez ljudi. Da li oni danas uživaju u svojoj kraljici i njenom kaosu ? Ako su pobjegli kao iz naručja bogomoljke kako joj mogu pomoći ? ))

- ne primam poklone
( na, ne prima već ih uzma iz kaosa, to nisu pokloni, to je njena nagrada, pravda, ravnoteža, zarada )

- iz brakova i veza izlazim tako da sve ostavljam
( stanove koje je dobila od režima, naslijedila od pokojnika, dobila od provizije..kuće kupljenae na dogovorenoj aukciji )

- ne trebaju mi ljubavni izgovori za seksualne avanture
( ?! ...ovo su posljedice izgrađenog, okrutnog egoizma , posljedice 12 orgazama dnevno )

- ne trebaju mi uzvišena osjećanja da bih podlegla tjelesnim užicima
( nema mjesta za uzvišene osjećaje ako se 12 puta dnevno orgazmira…treba se tuširati, jesti, odmoriti, telefonirati, odgoditi , ugovoriti novi orgazam )

- ne prija mi da ti baš suviše trebam
( ni onom komu ona suviše treba, također to ne prija, ako je već pao u ruke bogomoljke )



Nisam kompetentan za muško-ženske odnose, čak ni za sebe u nekoj novoj i nepoznatoj varijanti, jer je to varljivo, promijenjljivo, neprovjereno i to zbog toga što se sve bolje laže u svim područijima, zbog toga što se ne govori sve, što je istina stvar trenutka a ne stvar povjerenja . Nisam ni pokušao komentirati nešto što nije rečeno odprije, čak nemam ni takvu maštu.

Malo je toga ostalo za reći osim da počnem pisati o nijansama u bludnosti…krevetativno, kamasutratitativno ( to nas još nije počelo privlačiti ali s vremenom će ostati dvije mogućnosti, da opsceno pričao o tomu, o svemu čega se sjetimo, ili ćemo se zavući u onu svoju već izgrađenu školjku…. Naime, 60+ je u igri, treba ponavljati, jer sjećanja na kreativnost polako blijede).

Naročito ako se čovjek godinama zanima za ljudsku duhovnost, za unutrašnji svijet, i naročito, uz toliko mnogobrojne i darežljivo ponuđene karakteristike kvalitetnog života, novog doba...

P.S. Ne vjerujem da itko vjeruje u to da, ako sam 60 + godina živio bez nje, da to mogu opet. Ne mislim samo na sebe, ili na nas dvoje, mislim općenito. Ona je 45 godina živjela bez Njega, a sad se već tri godine skriva, vara, krade, topi, prelijeva, razlijeva, skupljaju je kantama, opravdava se sebi, drugima, selu, gradu, seksu, susjedu, kumu, razmnožava se preko njegove supruge, plače, mrzi, moli, voli, drhti, grči se….

Nemam namjeru uspoređivati sebe u tom kontekstu, samo sam htio upozoriti ( jer sam pametan ) da Neki događaji, kako mijenjaju čovjeka u 30-tim, u 45-tim, tako ga mogu promijeniti i u 60 +-tim, bez obzira i na kurac.
( tekst je djelomično prepisan od mene )

Zovem se Silvestar Švrk zvani Brzi.

U prosjeku je moja očekivana životna dob 655,5 dana. Usporedbe radi, najdublja starost ikad zabilježena kod moje "standardne vrste" je 996 dana. Možda vam se to čini malo, ali nama ljudska vrsta ide užasno na živce i dvije ljudske godina mi se čini kao dvjesto srednjoevropskih godina, jer mi vrijeme sporo prolazi.

Zahvaljujući činjenici da s ljudskom vrstom dijelim čak 99% gena , kao i onima o sličnosti razvoja embrija, simptomima mnogih bolesti i zajedničkih oblika poremećaja i ponašanja, nije čudno da, kao jedan od glavnih modernih organizama, dobivam još važniju ulogu. Moja vrsta postaje bitni sudionik u otkrivanju tajni ljudskog genoma.

Kao i većina mojih srodnika sam pristaša noćnog života ali sam aktivan i u sumrak. Može me se sresti i po danu, osobito ako mi je ugroženo životno područje . Moji srodnici žive svugdje - nema ih jedino na Antarktici i nekim manjim otocima, kao niti u moru. Danju pojedemo oko 10% svoje ukupne težine u obliku vrlo fine i posebno odbrane papice koju vrlo lako probavljamo. Rijetko smo pretili za razliku od čovjeka.

Stanujem kod simpatičnog samca Jakova, dobro situiranog, ugodnog izlegada, srednjih godina, kao suradnik u njegovim ljubavnim avanturama,( izbacivač ) iako on misli da sam samo obični kućni ljubimac.

Kad sam došao kod njega već sam imao doktorat, crni pojas, nevjerojatnu brzinu, bistrinu i umjerenu potrebu za hranom. Prestao sam brojati sve banalnosti koje sam morao ignorirati dok se nismo sprijateljili.

Kao prvo nije smio dovesti ni blizu kuće mačku jer je njen smrad otrovan i neizdrživ. Zabranio sam mu mentu kao miris jer me tjerala na povraćanja. Zabranio sam mu pranje izbjeljivačem. Ustvari , zabranio sam mu sve što mi je palo na pamet, i zabranio bilo kakvog drugog kućnog ljubimca i dao mu do znanja da sam ovisnik o maslacu od kikirikija.

Što se tiče slabijeg spola , on s mojom boljom polovicom kao posjetom nije imao nikakvih problema , dok sam ja s njegovim povremenim damama itekako morao biti oprezan. Panično su me se bojale. Skakale su na stolice , krevete, stolove i tako sve do ormara. Horor. Bilo je jako opasno biti u njihovoj blizini radi mogućeg pada, ali i zbog vriske koja je parala uši. Užas. Jedan obični šamar bi ih utišao i otjerao paniku, ali Jakov je bio fin, ili nije smio pokazati zube.

Samo sam se trebao maknuti, ili se nisam smio pokazati.. dok nije dolazio trenutak za odlazak gosće.

Neki dan sam pročitao na kandelaberu uputu:

»Mamci se postavljaju na skrovita mjesta, a preporučujemo postaviti ih u kutije, cijevi ili slične posude kako ne bi došli u kontakt s hranom, vodom ili domaćim životinjama. Bitna smrtonosna doza kako bi » primjerak« i s malim unosom mamca bio suzbijen je 15 grama na svakih pet metara u malim hrpicama CHROMORAT i STORM PELETE u zatvorenom prostoru (na suhom) postavljaju se u hrpice ili hrpice od 45 g na razmake 5-10 m ako se suzbijaju veći primjerci Proizvode se i parafinski BLOKOVI otporni na vlagu pa se mogu upotrijebiti i na otvorenom. »

Zar je to suradnja, prijateljstvo, suživot?

Popizdio sam.

U kavom to jebenom primirju i blagostanju živim.

Ujutro sam spakirao svoje stvari u malu kutijicu od nekakvih Jakovljevih terapija, uzeo čačkalicu kao štap i bez pozdrava se uputio u nepoznato.

Od divnog i pitomog kućnog ljubimca, od ljepuškastog kućnog miša, preko noći sam postao opasni poljski glodavac.

Pridružio sam se onoj milijunskoj masi svoje vrste koji žive po šumama i poljima daleko od ljudi i u stalnom ratu.

Uostalom i čovjek je počeo koristiti otrove i kemiju protiv sebe.

Stan sam našao u nekoj vikendici i čitam na internetu:

Kumovi iz Švice su kupili nekakav uređaj, koji navodno koristi švicarska vojska za istjerivanje miševa iz njihovih hangara, silosa i škola, koja se sastoji od nekakve kutije i dva senzora, koja montiraš negdje i oni valjda proizvode nekakav zvuk koji najviše sliči na siktanje zmije. To je valjda za prevenciju, jer su skužili odakle su miševi ušli u kuću, pa više ne budu, ali su skužili da onaj u kući ima doktorat: još se nije ulovio, barem ne do danas: koristili su sir, lijepak. lovku... i ništa. Uskoro dolaze, pa ću ih baš pitati, da li je podstanar još u vikendici ili je odselio.

Nisam odselio i ne mislim se predati….

Ljudske seronje.

Ni ta švicarska vikendica nije bogzna što.

Zovem se Silvestar Švrk zvani Brzi.

U prosjeku je moja očekivana životna dob 655,5 dana. Usporedbe radi, najdublja starost ikad zabilježena kod moje "standardne vrste" je 996 dana. Možda vam se to čini malo, ali nama ljudska vrsta ide užasno na živce i dvije ljudske godina mi se čini kao dvjesto srednjoevropskih godina, jer mi vrijeme sporo prolazi.

Zahvaljujući činjenici da s ljudskom vrstom dijelim čak 99% gena , kao i onima o sličnosti razvoja embrija, simptomima mnogih bolesti i zajedničkih oblika poremećaja i ponašanja, nije čudno da, kao jedan od glavnih modernih organizama, dobivam još važniju ulogu. Moja vrsta postaje bitni sudionik u otkrivanju tajni ljudskog genoma.

Kao i većina mojih srodnika sam pristaša noćnog života ali sam aktivan i u sumrak. Može me se sresti i po danu, osobito ako mi je ugroženo životno područje . Moji srodnici žive svugdje - nema ih jedino na Antarktici i nekim manjim otocima, kao niti u moru. Danju pojedemo oko 10% svoje ukupne težine u obliku vrlo fine i posebno odbrane papice koju vrlo lako probavljamo. Rijetko smo pretili za razliku od čovjeka.

Stanujem kod simpatičnog samca Jakova, dobro situiranog, ugodnog izlegada, srednjih godina, kao suradnik u njegovim ljubavnim avanturama,( izbacivač ) iako on misli da sam samo obični kućni ljubimac.

Kad sam došao kod njega već sam imao doktorat, crni pojas, nevjerojatnu brzinu, bistrinu i umjerenu potrebu za hranom. Prestao sam brojati sve banalnosti koje sam morao ignorirati dok se nismo sprijateljili.

Kao prvo nije smio dovesti ni blizu kuće mačku jer je njen smrad otrovan i neizdrživ. Zabranio sam mu mentu kao miris jer me tjerala na povraćanja. Zabranio sam mu pranje izbjeljivačem. Ustvari , zabranio sam mu sve što mi je palo na pamet, i zabranio bilo kakvog drugog kućnog ljubimca i dao mu do znanja da sam ovisnik o maslacu od kikirikija.

Što se tiče slabijeg spola , on s mojom boljom polovicom kao posjetom nije imao nikakvih problema , dok sam ja s njegovim povremenim damama itekako morao biti oprezan. Panično su me se bojale. Skakale su na stolice , krevete, stolove i tako sve do ormara. Bilo je jako opasno biti u nnjihovoj blizini radi mogućeg pada, ali i zbog vriske koja je parala uši. Jedan obični šamar bi ih utišao i otjerao paniku, ali Jakov je bio fin, ili nije smio pokazati zube.

Samo sam se trebao maknuti, ili se nisam smio pokazati.. dok nije dolazio trenutak za odlazak gosće.

Neki dan sam pročitao na kandelaberu uputu:

»Mamci se postavljaju na skrovita mjesta, a preporučujemo postaviti ih u kutije, cijevi ili slične posude kako ne bi došli u kontakt s hranom, vodom ili domaćim životinjama. Bitna smrtonosna doza kako bi » primjerak« i s malim unosom mamca bio suzbijen je 15 grama na svakih pet metara u malim hrpicama CHROMORAT i STORM PELETE u zatvorenom prostoru (na suhom) postavljaju se u hrpice ili hrpice od 45 g na razmake 5-10 m ako se suzbijaju veći primjerci Proizvode se i parafinski BLOKOVI otporni na vlagu pa se mogu upotrijebiti i na otvorenom. »

Zar je to suradnja, prijateljstvo, suživot?

Popizdio sam.

U kavom to jebenom primirju i blagostanju živim.

Ujutro sam spakirao svoje stvari u malu kutijicu od nekakvih Jakovljevih terapija, uzeo čačkalicu kao štap i bez pozdrava se uputio u nepoznato.

Od divnog i pitomog kućnog ljubimca, od ljepuškastog kućnog miša, preko noći sam postao opasni poljski glodavac.

Pridružio sam se onoj milijunskoj masi svoje vrste koji žive po šumama i poljima daleko od ljudi i u stalnom ratu.

Uostalom i čovjek je počeo koristiti otrove i kemiju protiv sebe.

Stan sam našao u nekoj vikendici i čitam na internetu:

Kumovi iz Švice su kupili nekakav uređaj, koji navodno koristi švicarska vojska za istjerivanje miševa iz njihovih hangara, silosa i škola, koja se sastoji od nekakve kutije i dva senzora, koja montiraš negdje i oni valjda proizvode nekakav zvuk koji najviše sliči na siktanje zmije. To je valjda za prevenciju, jer su skužili odakle su miševi ušli u kuću, pa više ne budu, ali su skužili da onaj u kući ima doktorat: još se nije ulovio, barem ne do danas: koristili su sir, lijepak. lovku... i ništa. Uskoro dolaze, pa ću ih baš pitati, da li je podstanar još u vikendici ili je odselio.

Nisam odselio i ne mislim se predati….

Ljudske seronje.

Ni ta švicarska vikendica nije bogzna što.

MG
Kuc...kuc! Jeste li doma?

DJ
Upravo sam i ustao iz kreveta jer me bole kosti od ležanja. I od promijene vremena.
Supruga sutra ide na gastroskopiju i traži neke nalaze već dva sata. Misli da sam ih ja bacio, a ja ne bacam ništa. Čak ni prazne kutije od lijekova! Dobro je kad svoju zaboravljivost možeš podijeliti, nije dobro ako to nekom i dalje zajebaje žuč.

MG
Jebga,ter ga jebi! Da ne ponavljamo koje sve sitnice pokreću nemile procese.Posebno su sranje žljezde sa unutarnjim lučenjem. Sve je vezano na živce i na vanjske podražaje kao što je hrana, cuga, lijekovi,... Jedan od jebenih podražaja je i tražiti neke papire koji su dobro spremljeni. Sada me oblije znoj kad se tog sjetim, pa razumijem vaše traženje nalaza. Inače sam u krasnom , pa sam se danas dva puta nakratko povezao na Vaš enegetski transformator. Drži se ti ler gasa i polako sa žuči.Da se pofalim:meni su našli polipe na žuči, pa ih moram "držati pod kontrolom" jer kad počmu rasti nastupa sranje i treba ih izvadit. Eto. Statusno smo u krasnom kurcu manje više svi, No ima razlike i dobro je ako čovjek može održavati status bez bolova i strahova za goli život

DJ
Jebali ih njihovi polipi. Meni su najprije našli upalu gušterače, pa polipe na žuči, pa kamenje, pa pijesak. Dobio sam želju da naoštrim nož i da sam pogledam tu žučnu kesicu, jebala ih žučna kesica. To naši majstori- mesari jednim potezom ogule s jetre i bace kokošima, koje odskoče od toga, u strahu. Kasnije ipak poćohaju.
Kažu mi da je kod mene operacija žuči i otklanjanje komplicirano (još je u pitanju pijesak ) jer imam šećer i salo i morali bi raditi kiruršku operaciju ali ne laserom. A to onda zajebava zaraštanje rane zbog sala i šećera. I , kažu, ako ne boli, malo pripazite na jelo i bez brige...nema operacije

MG
To i je sve mesarija. Ako zajebu trpi pacijent. Nesmiješ ni pitat što je problem. I to tako ide !

DJ
Eto, gdje se žuč sjebe. Na glupostima koje su nam nekad puno značile...:hrvatski jezik! Na primjer.

MG
Bio sam kod Mladena , pa kaže da je čuo od Tome da je Želja prilično loše. Znaš li ti išta?

DJ
Znam
Ima neko unutranje krvarenje gdje je izgubio dosta krvi. Ako se od toga izvuče, onda ima gadne probleme s želucem i gušteračom od kojih će se teško izvući ali će dobiti par mjeseci a za par mjeseci se može svašta dogoditi. Bilo bi dobro da se sada organizam uključi u oporavak i da ga prestane boljeti...
Ovako je on svjestan, izložen bolovima i zna dijagnozu...

MG
Sve je nekako lakše kad nisu bolovi.Bolovi ubijaju nadu i sve ruše. Ruše otpornost i nose čovjeka u predaju...

DJ
Sve je vrlo nepovoljno i za smisao borbe.

MG
Sjećaš li se nekad davno kad smo išli u školu i u Paklenici kod onih Kovjanića je godinama jaukala neka baba. Onda sam mislio da je to neki hir, a sada vjerujem da je godinama bila u mukama. Oslobodi Bože!

DJ
Znam. Ali ako ti doktori daju godinu dana života, trebao bi to prihvatiti s radošću ( to bi mogao biti dobar motiv ) jer se za godinu dana zaista može svašta dogoditi. Ako tako hošeš gledati..

MG
Jasno! Moja mama je dobacila lijepe godine, no osjećam da je uplašena mogućim odlaskom, pa joj znam reći da trebamo zahvaljivati Bogu za svaki novi dan. Neznamo kad će tko dobit poziv.

DJ
Sjećam se da sam kalemio jabuku i da sam rekao da mi je dočekati da rodi. Kad sam vidio prve cvjetove, rekao sam: odjebi s prvim rodom, čekam da narasteš 10 metara u visinu ( sada je redovito skraćujem, prizemljujem ).

MG
Jasno mi je. Život nekako brzo prolazi kao zimsko ferije. Sjećam se s kolikim sam ushićenjem čekao prvi dan, pa iza toga slijedi petnaest dana koje ću iskoristit do daske. Onda odjednom još dva dana do škole i gotovo ferje.

DJ
Život je kurvanjska posla i taj njegov kurvanjluk smo skužili, i nismo ni mi nevinašća. Prljavi igraju prljavo...mislim na život i smrt. Mani dostojanstvo!

MG
Je li Najbolja našla nalaze. Obično su negdje pri ruci. Moja mama kad nešto izgubi pomoli se sv .Antunu i nađe izgubljeno.

DJ
Nije, i nije to ni bitno...to su nalazi kirurga s zadnje kontrole koji kažu da nema znakova recidiva i da je sve čisto i uredno. Ne treba joj to na gastroskopiji , to je više onaj nalaz koji volimo kao diplomu....
MG
Razumljivo. Dijagnoza je dijagnoza, no oslobađajuća je kapital.

DJ
I treba ga dati svojoj doktorici. Zašto joj to danas treba, to Bog razumije žene.

MG
Baš tako.

DJ
Znam da sam ga pročitao( bio je na slovenskom i da sam joj ga vratio da mi sve prevede, više zato da se pohvali nego zato što nisam razumio ) I sada mene pita gdje sam ga ostavio?
Dobro...dobro....DOBRO! - mislim si.

MG
To je tako. Štogod od svojih zatražim, odgovor je nemam pojma, pa ti si se s tim služio..Jebi ga tako je to. Najlakše je vjerovat da je drugi zajebao.

DJ
Otkrio sam novi lijek za nas. Kad te jebe želudac i kad imaš neke jebeduskare s tim unutrašnjim sagorijevanjem uzmi čašu colu. Jebeš upozorenja. Cola je kao kemoterapija. sve se nabrzinu normalizira.

MG
Ja sam preksinoć prije spavanja popio višnjevac. Djeluje opuštajuće. Već sam zaboravio na taj učinak.

DJ
Našla je nalaze.
Našla je u košu : »Brez znaka ponovitve bolezni.«
Fala Bogu. Odmah mi se žuč umirila...

MG
Sada bi trebali forenzičari iz sapunica da otkriju tko ga je ruknuo u koš.
Ili odmah preuzmi odgovornost da se žuč još više umiri.

DJ
Pij višnjevac...jebavanje s bolovima i krkljancem je opasnije od čašice cole ili rakije

.MG
Možež si mislit tko bi to mogo biti..? Bacač nalaza?

DJ
Naravno. Čitamo se idućih dana. Idem malo glumiti Sizifa.

"Dragi moji...

...odlučio sam 07.rujna proglasit za čitavu Crkvu danom posta i molitve za mir u Siriji, na Bliskom Istoku i u čitavom svijetu, i pozivam da se toj inicijativi priključe, na način na koji smatraju najprikladnijim, sva braća kršćani nekatolici, svi pripadnici drugih vjera, ateisti i svi ljudi dobre volje.

Franjo "

*********

Riba je već gotova ( oslić bez glave ), a grah će biti kasnije gotov. Odat ću vam jednu tajnu mog posta. Otkad su rekli da post za one starije nije obvezan post, ja kuham grah s domaćim dimljenim špekom i domaćom kobasicom, s junetinom, i s krmićem, Stavim da se kuha mrkva, celer, peršun, paprika ( ljuta ) i još svašta što se nađe... . Kad bude gotovo, meso odvojim i pripremim kao prilog i ukras, a grah procijedim i pomiješam s crvenim lukom. Kasnije, kad se riba ohladi, povadim kosti i također pomiješam s grahom i lukom. Tko god je to kušao, bio je oduševljen i zainteresiran za recept. Ne smijem im reći da to nije posno i da je zbog toga posebno. To što to nije klasnični post, preuzmem na sebe kao moj grijeh….
To se zove Grah Salata!
I mislim da se moja molitva sastoji u tome što sam duboko svjestan zašto to radim i moje misli su čiste u tom ručku i toj molitvi i želji za mirom. ( nemojte me optuživati za licemjerje...ipak se trudim! )

Nismo ni hodali da bi mogli prekinuti. Zajebano. Nisam mogao reći da je sada gotovo kad ništa nije ni bilo.
Bile su neke duboko skrivene emocije koje su nanosile bol koju nisam smio priznati. Pa je boljelo još više,.. drugačije….podmuklo.
Jednog dana je trebala ići u ZG na važan sastanak i trebala je povesti sa sobom člana RS ( mene ) ili predsjednika sindikata kao verbalnu podršku. Iako sam bio mnogo lajaviji, ona se odlučila za Sindikalistu. Bio je mlađi, oženjen, jednostavniji, bezopasnji i vjerojatno ugodniji za društvo.
Sakrio sam se u malom parku unutar firme i mučio muku koju nisam smio imati. Sati su prolazili…ljepuškasto proljetno vrijeme…tijelo željno sunca i zaspao sam na klupi. Kad sam se probudio, sjedila je sa strane , u travi pokraj klupe…valjda je čekala da nešto kažem…Probudio sam se još tužniji.
I rekao sam:
»Ne mogu ja to više ovako. Imam doma desetak pisama koje sam ti mislio poslati i uvijek sam našao razlog da ne pošaljem. Sutra ću ti donijeti, pa se odluči.«
Bila su to ljubavna pisma.
I sutra sam ih dao na čitanje. Naslovljena na nju, njeno ime se okretalo u njima, njeno ime se slavilo, mrzilo, voljelo…
» Za sat jedan ću doći po njih. Ako hoćeš čitati , to je dovoljno vremena, ako nećeš…onda je svejedno."
Zakucao sam na vrata njenog ureda malo ranije i vidio da plače.
» Javila mi se prijateljica iz Zg da ju je njen Marijan ostavio i da je našla poruku u kojoj piše: »Samo ti nastavi plestati, ali bez mene!« ( plesačica u Ladu )
» I ti zbog toga plačeš? Nisi čitala pisma?«
»Nisam!«
Uzeo sam pisma, izašao van, nazvao direktora i promijenio lokaciju rada. Otišao sam raditi na blagajnu, sedamdeset kilometara dalje…
A onda je došao rat…i sve se pretvorilo u danas, u sada, u zbrku života, siromaštva, beskućništva .
Valjda sam je zaboravio.


Nekoliko godina kasnije, došla je u ured načelnika HV majka jednog mladog borca, uzdrhtala, uplašena, slomljena, ( bio sam navratio tamo na čašicu razgovora i koju vijest iz bivših krugova ):
» Zar ništa ne možete napraviti za mog Krunu? Ubija se iz dana u dan. Ne trijezni se. Priča da ima rak želuca i da neće dugo. Nema posla, nema rješenja, nema prijatelja. Mora nešto postojati«.
» Što, na primjer?« -pitao je načelnik.
» Medina firma prima nove radnike. Idemo napisati molbu!«
Gledali su u mene.
» Nemam više nikakvih vezica. Svi moji su, ili propali, ili su previsoko otišli.« - pokušao sam se izvući jer nisam znao što bih ja mogao.
» Napiši molbu ovaj trenutak!« -majka nije odustajala.
Uzeo sam papir, znao sam formu molbe, adresu kadrovske, od majke sam dobivao podatke o Kruni. I napišemo mi molbu.
Majka ju je odnijela na poštu.
Pozvali su ga na razgovor koji je ( po pričanju ) ovako izgledao:
Predsjednica komisije ( Ona gospođica kojoj sam pisao pisma koja ona nije imala vremena čitati ) je pitala Krunu kakve on veze ima s Medom. On je rekao:
" Nikakve."
» Kako nikakve, kad vam je on, Medo, pisao molbu?«
» To je slučajno. Moja majka je kod načelnika plakala…bla….bla….«
I Kruno je dobio posao. Dobar posao na kojem je napredovao. Danas je poslovođa. Oženjen, ima kćer i tri sina i živi jednim mirnim i jako vrijednim životom.
Alkohol mu je prošlost, rat je negdje duboko, zdravlje ga služi….

Ponekad pomislim kako je ipak bilo nekakve koristi od mojih ljubavnih pisama.
Nepogledanih i nepročitanih ....

Svašta se može skriti pod hrabrost, neustrašivost, čvrsti pogled i ponosni hod. Može se skriti u priznatu prošlost, u brojne zasluge, u poštenje, pravdu, principe.
Ako se čovjek dobro istrenira, i ako svoju okolinu privikne na to da sve može i mora sam.
I onda ga gledaju, ne propuštaju priliku da se svaki dan rukuju, da se zajedno nasmijemo, da ponove ono otrcano;
»Ovo je medo dobro rekao!«
Ili
» Medo uvijek kaže pravu stvar u pravo vrijeme!«
Ili
» Medo ima puno životnog iskustva!«
Tko može zaviriti iza zavjesa moje predstave, tko se usudi biti nepoznani svjedok, tko sumnja?
Iskreno, nitko i ne želi sumnjati u autentičnost jednog života svog suvremenika, seljana, životnog akademca….

******
Dan je bio kao i obično u kasnu zimu; prohladan, oblačan, cmoljav, pun bakterija i virusa, gripozan, dan za glomazni otpad. Čak su i djeca, školarci, putnici bili nervozni.
Nisam imao apetita već par dana i nisam se htio s tim suočiti. Za ručak sam popio čaj od mente, dva dvopeka i malo pileće salame. Gurnuo sam glavu u pijesak i spremao se za još jedno skrivanje u krevetu.
Onda lagana mučnina, pa malo teža..pa dva tri koraka do sudopera.
I krv.
Zatvorio sam sudoper da vidim da li je baš krv, ili je čaj, ili nešto nepoznato. Krv! Mnogo krvi. Poznam krv. I svoju. Bez bola.
Hm?
Pa opet.
Mozak me služio, otkazivale su noge, ruke…drhtao sam. Dohvatio sam se mobitela ( imao sam dogovorene signale za takav slučaj ). Nije bilo vidljivost, a mob je poskakivao u rukama. Dovukao sam se do kreveta, i osjetio opet dolazak mučnine. Mislio sam da imam vremena do kupatila, a onda ne znam što se dogodilo. Ležao sam ispred vrata, uz zid.
Ništa nije bilo slomljeno, ništa razbijeno, ništa srušeno. Ako se pokušam ustati, padam!
Puži, medo, naučio si puzati! Kako se zove korak u puzanju? . Puz?
Ne znam koliko je trajao povratak do kreveta. Kad sam došao sebi , bio sam ispružen između kreveta i stola. Dohvatio sam se moba i pozv.
» Nemam sada vremena!«
» U lovu sam!«
» Je l' jako hitno?«
Temperatura je u sobi naglo padala, tresla me neka groznica, tlak se očitavao 80/60.
Ako je koma, od čega je? Tlak, šećer, nešto s želucem? Gubitak krvi je bio očit. Dopuzao sam do hladnjaka i počeo piti vodu, običnu vodu, mnogo obične vode i ledenog čaja. Konačno sam ustao i dovukao se do kreveta.
Medo, zomby.
Probudio sam se u jutro. Nije bilo poziva, nije bilo poruke. U sobi je bilo -3 . Grijalica iz kupatila je grijala sama sebe da se ne zamrzne.
Dva po dva drveta , dva sata i… sepet drva. Puz po puz. Mislio sam da ne bi bilo fer ostati u podrumu zbog pada i udarca.
Naložio sam vatru, utoplio sobu koliko toliko i odlučio:
» Ako je došlo vrijeme odlasku, bar ništa ne boli! Nije to tako strašno.«
I dalje sam nastavio piti vodu. Prošao je i taj dan. Više mi nije trebao mobitel.
Treći dan je navratila sestrična, pa hitna, pa bolnica, pa nepoznati uzrok krvarenja. Dvije doze krvi. Odmah.
Nakon četiri dana stanje se nije popravilo.
»Nalazi nisu dobri!«
Peti dan me pita glavna sestra:
» Gosp, kako to da vam nitko ne dolazi u posjetu?«
» Nemam ja nikog. Ja živim od uspomena, i u uspomenama!«
( da sam umro, nazvala bi moj broj, moju kuću, moju sobu u kojoj nema nikog, ne može ni biti kad sam u bolnici )

Tada sam zamolio Boga da mi pošalje pomoć, ili da me uzme.
Poslao mi suprugu. Brzo, jako brzo.
( čuvajte se samoće, vi, samotnjaci! )

Laganje je umjetnost, filozofija i pokvarenost. Laganje je kao disanje, apsolutno potrebmo…tko ne laže, taj ne krade, tko ne krade taj ne ubija, a tko to ne radi, skuplja prazne boce i ipak laže…laže kao četvrta varijanta, kao bolest, ili kao zadnji trzaji….
Idemo osuditi laž kao pokvarenost i koristoljublje i ostaviti za neke teške , jesenje, depresivne, samačke i duge noći. (Tada ćemo najlakše uočiti svu težinu laži kao materijalističkog instrumenta.)
Ovog sunačanog jutra sjetimo se laži kao poštapalice, pošalice, vica, mudrosti, kao lijepih snova, kao nečeg što nam uljepša dan a nikom ne nanese štetu.
Moj » školski« je umjetnik, slikar, kipar, esejist, kroničar u laganju. Najviši dojam je ostavio kad je pred njegovom kućom stala cijela povorka motornih vozila, dva milicajca na motorima, jedno patrolno milicajsko vozilo, crni mercedes, pa opet dva motorista i malo sa strane kombi pun specijalaca:
» Je l to kuća Ivana D?«
» Da!«- odgovorio je mirno jer je slutio o čemu se radi.
» Uzmite svoj mesarski alat, treba vas drug Tito!«- rekao mu je šef protokola.
U kroniku njegovih bisera svakako ulazi i ova rečenica s kojom počinje svaki poslijeratni razgovor:
» Kad sam ja na Trpinjskoj cesti uništio prvi tenk…«
A ja vam kažem ovo: » Ljepotica me nježno zagrli, pa uhvati pod ruku i odvede u mladu cedrovu šumu punu raspjevanih ptica i skrivenih loža od divljih ruža:
» Medo, nikad ti nisam rekla….«

"Jamie je rođen iskrivljenog tijela i sporog uma. U dobi od 12 godina još je bio u drugom razredu i izgledalo je da nije sposoban učiti. Njegova učiteljica, Doris , često je bila ogorčena zbog njega. Meškoljio bi se u svojoj klupi, slinio i ispuštao groktave zvukove.

Ponekad bi, opet, govorio jasno i razgovijetno, kao da je neko svjetlo prodrlo u tamu njegovog mozga.

Ipak, većinu vremena Jamie je iritirao svoju učiteljicu. Jednoga dana nazvala je njegove roditelje i pozvala ih na razgovor. Kad su ušli u praznu učionicu Doris im je rekla: "Jamie bi zaista trebao ići u školu za djecu s posebnim potrebama. Nije pravedno prema njemu da bude s mlađom djecom koja nemaju poteškoća s učenjem. Pa, među njima je razlika od pet godina."

Majka je tiho plakala u papirni rupčić dok je njezin suprug govorio. "Gospođo učiteljice," rekao je, "Nema škole takove vrste u blizini. Bio bi strašan šok za Jamieja kad bismo ga ispisali iz ove škole. Mi znamo da se njemu ovdje jako sviđa."

Željela je suosjećati s nima jer njihovo jedino dijete bilo je neizlječivo bolesno. Ali nije bilo pravedno zadržati ga u razredu. Imala je još osamnaestoro djece koje je podučavala a Jamie je ometao nastavu. On i tako neće nikada naučiti čitati ni pisati. Zašto trošiti trud uzaludno? Dok je razmišljala o situaciji preplavio ju je osjećaj krivnje. Evo, tu se žalim na svoje probleme koji su ništa u usporedbi s tom sirotom obitelji, razmišljala je. Gospode, pomozi mi da budem strpljivija s Jamiejem. Od tog dana trudila se iz sve snage ignorirati njegovo neartikulirano glasanje i prazan pogled.

Stiglo je proljeće i djeca su uzbuđeno pričala o dolazećem Uskrsu. Doris im je ispričala priču o Isusu i da bi naglasila ideju o novom životu dala je svakom učeniku po jedno veliko plastično jaje. Rekla im je: "Sad želim da jaje ponesete kući i sutra ga donesete natrag u školu, sa nečim unutra što će pokazivati novi život. Jeste li razumjeli?"

"Da, gospođo Miller," odgovorila su djeca ushićeno, svi osim Jamieja. On je slušao pažljivo, ne skidajući oči s učiteljice. Nije čak pravio svoje uobičajene zvukove. Je li razumio zadaću? Možda bi trebala nazvati njegove roditelje i objasniti im zadaću kako bi pomogli Jamieju.

A poslovi su je spriječili i nije nazvala roditelje

Slijedeće jutro devetnaestoro djece je stiglo u školu, smijući se i razgovarajući dok su stavljali svoja jaja u veliku pletenu košaru na stolu gospođe učiteljice. Nakon što su završili sat matematike došlo je vrijeme za otvaranje jaja.

U prvom jajetu Doris je pronašla cvijet. "O, da, cvijet je svakako znak novoga života," rekla je. "Kad biljke provire iz zemlje, znamo da je proljeće stiglo." Mala djevojčica u prvom redu mahnula je ručicom. "To je moje jaje, -" doviknula je.

Slijedeće jaje je sadržavalo plastičnog leptira. "Da, i to je novi život, također." Mala Judy se ponosno nasmiješila. Zatim je Doris pronašla kamen pokriven mahovinom. Objasnila je djeci kako i mahovina predstavlja život. Javio se Billy s kraja učionice.

Zatim je Doris otvorila četvrto jaje i uzdahnula. Jaje je bilo prazno. Svakako je to Jamiejevo jaje, pomislila je, i naravno on nije razumio njene upute. Ah, samo da nije zaboravila nazvati njegove roditelje! Pošto ga nije željela posramiti, Doris je samo ostavila jaje na stranu i posegnula za slijedećim jajetom.
Jamie progovori:
"Gospođo , zar nećete govoriti o mojem jajetu?"
Zbunjena, učiteljica odgovori,
"Ali, Jamie, tvoje jaje je prazno."

On se zagleda u njezine oči i reče tiho:

, "Da, ali i Isusov grob je isto bio prazan."

Vrijeme se zaustavilo.

Kad je ponovo mogla govoriti, Doris ga upita, "Znaš li ti zašto je njegov grob bio prazan?"

"O, da," odgovorio Jamie, "Isus je umro na križu i stavljen je tamo da ga njegov Otac podigne k sebi."

Zvono za odmor je zazvonilo. Dok su djeca istrčavala napolje na dvorište, učiteljica je plakala. Hladnoća u njoj potpuno se bila istopila.

Tri mjeseca kasnije Jamie je umro. Oni koji su došli na njegovu sahranu začuđeno su gledali u devetnaest plastičnih jaja na poklopcu njegovog lijesa. Sva su bila prazna."


*************
Ova priča nije moja. Čovjek ju je našao anonimnu na Internetu prije dosta godina i uz sav trud nije uspio saznati autora. Stoga ju samo preveo s engleskog. Ili bar pokušao.

I ja sam ju pronašao…prevedenu….

»Morska zvijezda nema mozak.
»Umjesto mozga ima tek živčani sustav, pa osjeća bol, a nastoji se od boli odmaknuti kako bi je izbjegla.
No, to je kod morske zvijezde tek refleks, ali taj refleks bez nekog šireg konteksta ipak pokazuje da je morska zvijezda svjesna neugode i da je nastoji izbjeći.«

U mom selu nema morskih zvijezda, ali ima mnogo pridošlica koje piju pivo pred dućanom, pričamo ratne priče i ratne drame i svi gledamo nekamo u daljinu jer se ne prepozajemo. Bit ćemo uvijek stranci jedni drugima.

Krajem svibnja je netko pogazio čovjeka u mom selu. Noću. Definitivno. Do kraja. I nastavio svojim putem .
Prvi jutarnji putnici su obavili uredno svoju seosku dužnost. Javili su policiji, policija je obavijestila dežurnog, dežurni istražnog i ubrzo je kompletna ekipa bila na terenu. Mrtvac je odvežen na obdukciju i promet je ubrzo bio ponovo uspostavljen. I tu je istraga stala. I stoji.
I nakon 4/5 dana nitko ga nije prepoznao, nitko ga nije tražio, ne zna se što je radio u našem selu. Komunalno poduzeće je tražilo nekog tko bi snosio troškove pogreba. Mislili su ga sahraniti na našem groblju , na teret naše MZ i pozvali su predsjednika na dogovor. Ovaj nije imao ništa protiv za groblje ali je bio odlučan i jasan za troškove.
»Sahranite ga. Ima mjesta, ali ne na naš trošak jer, bez obzira na veliki broj novih stanovnika, za ovog sam siguran da nije bio naš seljan ni jedan dan.«
I tako je i bilo.Jedan novi grob na teret Općine.
Kad smo predsjednika pitali kako je mogao biti toliko siguran, on nam je odgovorio:
» Nije bilo teško. Išao sam ga službeno pokušati identificirati i vidio sam ga….Bio je Kinez.«

Možda jednog jutra pronađemo i pregaženu morsku zvijezdu.
Koja osjeća bol i kojeg nastoji izbjeći.

Izgledalo je kao i mnoge petke do tada. Došao sam u stan oko pola osam jutro nakon treće smjene. Moja bolja polovica, moja IBZ, je otišla na posao i trebao sam odraditi neke jutarnje rutinske poslove i u krevet. Stavio sam vodu za kavu, snimio poboljšanje vremena, znači i otvaranje prozora. Smaknuo sam zavjesu s prozora u spavaćoj sobi, uočio neke okolne balkone i otvorio prozor.
Nisam ni gledao ni vidio ni cvijet ni cvijetnjak. Pao je, svježe zaliven na najfiniji perzijaner u ovom dijelu Europe, pao je i slomile se orhideje. Jedna skroz a druga skoro da nije. I razbio se cvijetnjak iz doba Platona. Pokupio sam krhotine, stavio na suh ručnik a za zemlju sam morao pričekati da se osuši.
Voda za kavu je kipjela, plin se gasio, džezva se užarila. Odustao sam od kave i javio štetu. Naravno da je tepih bio unikat, da je cvijetnjak bio keramika iz Grčke, i da su orhideje bile vrlo ozbiljan poklon.
»Zašto si držala cvijeće u tako skupom cvijetnjaku?«
»Zar si ga zbog toga trebao razbiti?«
Znao sam da ću izgubiti i otišao sam u kupatilo na tuširanje i brijanje. Skoro bez problema.Samo mi je tabac na kraju ispao iz ruke jer nije čep bio uopće zašarafljen. Nije to moja navika. Bočica je odletjela u kadu razbila se i oštetila kadu ( crna mrlja ). Ništa se nije dalo sakriti jer je miris tabaka bio vječan ( bar tri dana ) i otvorio sam onaj mali prozor na kupatilu.
Da.
Napravio sam propuh s otvorenim prozorom spavaće, s otvorenim vtatima kuhinje i s prozorom na WC i kuhinjska vrata su se naglo zatvorila i staklo na njima nije izdržalo. Nešto je palo na pločice, nešto ostalo na vratima stršati poput opasnih planinskih vrhova. Tamna petica stakla. Pokušao sam povaditi staklo iz okvira vrata kad se jedan komad sam odlomio i vrh se duboku zabio u gornji dio šake kao nož ( vidjela se kost ). Za par sekundi krenula je krv. Prstima sam ju nekako zaustavio. I opet , sada s krvavom rukom, na telefon.
» Doći će Mirjana! »
I dok sam čekao Mirjanu, stavio sam video traku s glazbom i upalio Tv. Jutarnj napon je učinio tv-u »kvrc« i nestalo je slike.
Mirjana je zaista brzo došla ( isto smjenski službenik ) i s pomalo previše prijateljske simpatije između nas. Pogledala je ranu, nazavala putujući tv servis i odlučila da moramo na kirurgiju. 6 kopči , onak mesarskih, na brzinu, uz sumljivi klimanje glavom ( » ne izgleda rana kao da je od stakla, više izgleda kao da je od noža« ) i nazad u stan. Bilo mi je bitno da više nema krvi na ruci. Mirjana je obrisala pločice, pokupila staklo i spremala se otići. ,kad se oglasilo zvono. Otvorio sam .
Dvojica policajaca.
» Dobro jutro!Jeste li vi taj i taj?« Buljio sam u njih pun razumijevanja.
» Dobili smo poziv s kirurgije da imate ranu od stakla na ruci koja izgleda kao rana od noža na ruci. Možemo li vidjeti ta vrata.?«
Pokazao sam ruku , vrata, pločice, staklo…
Oni će samo malo pogledati po stanu.
» Kakav je to jaki miris iz kupatila?«
»Kakva je to zemlja na tepihu?«
» Kakva je to keramika na ručniku?«
»Kakva je to voda na pločicama?«
» Tko je ovo?« pokazao je na Mirjanu.
» Prijateljica!«
» Čiji je stan? »
» Druge prijateljice, gospođe s…!«
»Tko ste vi? Imate li dokumente?«
»Imam u autu«
» Hoćete li mi dati ključeve i pokazati koji auto? Znači li to da je auto otključan?.«
»Prijatelji!«- pokušao sam skrenuti na šalu, » fali vam nož i mrtvac«!
Oni su samo šutke nešto zapisivali. Opet se čulo zvonce i ušao je serviser.
» Gdje je taj TV s kojeg ste samo obrisali prašinu?«
Policajac piše li, piše….

Da skratim. Uprljao sam nepopravljivo najdragocijeniji perzijski leteći tepih, razbio grčku amforu, oštetio kadu s lavljim šapama, razbio petmilimetarsko tamno staklo na kuhinjskim vratima, dobio 6 traljavih kopči na ruku, platio 6 traljavih kopči jer nisam imao zdravstvenu ( ostao ožiljak i to vrlo ružan ) , platio kaznu za otključani auto, kaznu zbog nenošenja dokumenata i dupli trošak za popravak Tv-a jer nije smio zbog policije raditi na crno. I ljutnju i moje IBZ i Mirjane…
I da.
Oko 11 sati sam sjeo u auto i pobjegao u Slavoniju, iako mi je policajac rekao da se ne udaljujem iz Zagreba bez obavijesti.
( još sam imao i problema s bolovanjem jer sam tek u ponedjeljak posjetio svoju doktoricu i rana se upalila )
Ništa od vođenja ljubavi.
Nije svaki petak samo tak, ne?

Običan dan, Dan svježeg kruha, logorska vatra, tihe i dobronamjerne osobe i u daljini čujem sunce kako izlazi, zvuk sunca i željeznice. I Save, vrba uz Savu.
Mogu i ovo:
Pred svima oko vatre reći svoju Istinu i otkriti svoje Želje.?? Tko je još tu za jedan običan takav dan , ili "Dan nepoznatih ljudi i nenapisanih sudbina?

»Autor je Istinu i Želje napisao velikim slovima.
To će reći da se radi,o tome jesmo li spremni jednostavno biti, umiriti se. Držati kamen i govoriti istinu, može se i tako da se šuti.
Šutnja je put. Slušati pucketanje vatre, biti obasjan njenim sjajem i u jednom trenutku osjetiti taj sjaj u svojim grudima. To je Istina..To je Sreća!
Podsjetilo me sad to na ispovijed, valjda zato što sam se samo jednom u životu ispovijedila i to kao odrasla...
nije mi ipak bilo baš lako reći, ali teže mi je bilo čuti samu sebe...no to je već druga priča....

Autor: srceizlato | 28.11.2010.

"Ok, kako nazvati čovjeka koji cure zove "sunce moje malo" iz najiskrenijih i čistih pobuda, a u istovremeno iz naj,.ne nižih, prizemnijih (zapravo ne znam kako nazvati) drka na to isto "sunce" prije spavanja?!"

sve je to ljudski. nema smisla suditi. svi smo u sebi podvojeni. nekad izaberemo ono što se smatra ispravnim a nekad sami sebe zapanjimo nepoštenjem koje prepoznajemo u sebi. ili ima neko tko je "stalno ispravan , moralan i "dobar"?!

Autor: palis

"Hm.
Blogeraši nisu moje "Pleme", ne znam kako je moguće uzeti vreli kamen iz vatre da se ne opečeš i što će ti istina koja se govori samo "u taj posebni dan".
Znači li to da čovjek mora govoriti po srcu i savjesti samo kad ima neki vražji topli kamen?
Ma okej, kužim obred."
nije stvar u vrućem kamenu.
govoriti istinu je držanje vrućeg kamen, hodanje po žici, ili po rubu ponora.

Autor: palis

Topla pričica kao i kamen iz vatre.

Ja sam ovo pročitala ovako:

nekada davno kad još nije bilo tv i ostalih medija, su se ljudi više družili, bili otvoreniji jedan prema drugome. Priča želi reći da bi bilo lijepo ponovo probuditi u nama međuljudske odnose. Ja uvijek volim istinu ali zavisi od situacija i prilike. Imamo više lica i tako oboružani pričamo svaki svoju istinu.

Autor: biserna

Mmmmm, ako je kamen topao ne smije te nitko prekidati. Vrati ga u vatru., Ako ima onih sa željama, netko će ga opet uzeti. Nije tvoja rečenica teška zbog riječnika, ona je takva da joj ne treaba komentar, kao ni Istini....

Autor: MedoDebeli

Mnogi stari običaji, koje su naši davni preci poštovali, danas gubi na svojoj vrjednosti jer je malo onih, kojima je istina način života i ogledalo sebe. Biti iskren i govoriti istinu je danas teže nego je bilo u ta vremena, kad su se izvodili ti običaji......
Kad ću uzimati taj vrući kamen, izgovarat ću svoje želje.....one su istinite: da bude među ljudima više poštovanja, prihvaćanja različitosti i tolerancije.....

Autor: plavooka-mala

ALOOOOOOO...?!!... ČUJE LI ME, ITKOOOOO??... IMAM KAMEN, HBTE?...:O... ;D

Autor: mmmmmm_da


Bilo je to prije tri godine.
Sve komentatorice i komentari su baš tamo gdje trebaju biti ( pa. što ako sam patetičan?! ):

U MOM SRCU!

Prijatelj Mirko, suborac i prijeratni poslovni kolega, rekao mi je, dok smo zajedno gledali ruševine moje kuće ( još se pušilo, avion je bacio bombu tražeći i gađajući tenk):
"Ne brini, čim to ludilo prestane, napravit ćemo ti novu kuću. Obećavam, a znaš da to mogu, od temelja do krova.!« Majstor je bio , to smo mu priznavali. Dobar majstor i vrijedan.
» Jebeš kuću, trebamo ostati živi«- Bilo nas je oko 30, svi naoružani lovačkim puškama i laganim lovačkim pričama da bi hrabrili jedan drugog.
Zajedno smo odradili cijelu 1991.god. I s pravim puškama.
Njemu se tada, u 92. god, pružila prilika da ode u HV profesionalno. I otišao je. Tu sam izgubio znanje o njegovom ratnom putu. Bilo ga je svugdje, dva puta je ranjen, dva puta se ženio, dva puta je bio na psihjatriji. Lutao je po svojim granicama, i ratovao sa svim vrstama neprijatelja. I nakon 95 god. , on je imao svoju priču i svoj obračun. Konačno je , pod kraj devedesetih dobio …boračku.
Dobru.
Dovoljno za pristojan život
. Za pristojan život koji je on zaboravio živjeti.
Pozvao sam ga radi par stepenica. Pio je pivo, palio cigaretu od cigaretu, povremeno psovao Boga bez razloga.
Napravio je posao, nije ništa naplatio i tako…povremeno počeo navraćati, na pivo, na posudbu, na vraćanje. Nikad mi nije izgledao kao slučaj PTSP, samo se ponekad znao nasmijati, glasno, ali bez nekog razloga.

*****
Imao sam rođakinju u obližnjem gradiću, rastavljenu, bez djece, i bez stalnog posla ( trgovac ). Ponekad bi se čuli, sreli, popili kavu, izmjenili jadikovke.
Meni se počela sviđati kombinacija njih dvoje. S njegovom dobrom mirovinom, njenom dobrom ekonomskom računicom, uz malo razumijevanja, mogli su živjeti jako dobro.Nazovem je, iskreno ispričam sve o njemu i dogovorimo jednu subotu popodne da navratimo na kavu.
I tako. Došao je s astrom po mene, kupili smo nekih sitnih poklona i pozvonili u dogovoreno vrijeme.
Izgledao je sasvim ok, traperice, lijepa majica, skupe cipele, novi auto i skoro stalno prisutan osmjeh na licu, bez treme, ratnik, muškarac, muž ..
Rođakinja se isto dotjerala. Malo šminke, malo mirisa, malo osmjeha, malo očekivanja…neskriveni interes.
Gledajući sve onako objektivno, i bliske godine, i relativno dobre godine i dosta stambenih zajedničkih prostora, ništa u toj vezi ne bi bilo neobično.
Kad smo ušli u dnevni boravak, Mirko je uočio mačku, običnu mačku ( dobro, možda baš nije obična jer nije voljela muškarce i bježala je od njih ).
Tako je bilo i tada. Sjurila se prema kauču. I sve bi bilo dobro da se Mirko nije htio upoznavanje baš s mačkom.
»Mic, muc, mica, mica, maca…« i Mirko prema njoj . Kad ja mačka shvatila ozbiljnost situacije, skočila je na regal, Mirko za njom, ona pod krevet a Mirko na koljena pa pozivi:
»Mic, mic, dođi mico, ne boje se !«- I Mirko se uvuče za njom i pod krevet.
Rođaka me pogleda, podigne pogled prema nebu, pa opet mene, pokaže pod krevet i tiho mi šapne.
» Vodi ga odavde. Ne znam tko je luđi od nas troje?«
Bio sam i ja iznenađen.
»Mirko, Mirko, daj izađi, kasnije ćemo s mačkom!«
Kad je izašao i ustao, uopćde nije bio zbunjen.
»Znate, ja volim mačke!«
Popili smo kavu, malo šutjeli i predložio sam da dođemo drugi put.
Nije bilo drugi put.
Prijatelj je danas u privatnom domu, izgleda dobro…od mirovine mu ostane za cigarete, kavu, šetnju…
Izgleda smireno, čak sretno.
A rođakinja je na minimalnoj mirovini, od toplica do toplica. I ona izgleda smireno i sretno.
I nisu živjeli zajedno ni jedan dan.

"Treba jedan pravi teokratski režim i šlus:

- pravili i pravila i pravila.

- to spašava, a ne ludilo od agresivne slobode koja to i nije.

-kao da je bez veze u religije utkana ritualizacija.

-zbog svladavanja ljudskog urođenog autodestruktivizma.

Autor: lanena- | 29.07.2013.


»Kao ateist vidim samo materijalan svijet. Ovo treba shvatiti dovoljno široko. Materija je u univerzumu ekvivalent energiji i samo jedno njeno pojavno stanje.
No i dalje se ograničavam na ono što fizikalni zakoni mogu objasniti, uz eventualne misaone ekstrapolacije izvan toga. Ekstrapolacije služe samo kao špekulacije o još neotkrivenom, ali i dalje materijalnom svijetu, jer skup informacija o svijetu možemo podijeliti na otkrivene i neotkrivene, pri čemu su otkrivene kap u moru neotkrivenih.«
( obične nebuloze o nečem što se ne može dokazati da bi na temelju toga čovjek bio ateista, priznao svoju nemoć da nešto ne zna i da zbog toga ne mota vjerovati u bogove. New age nojevi.)

Bilo koji vjernik i ja složit ćemo se o postojanju otkrivenog svijeta, to je ono što vjernici vide kao ovaj svijet u kojem žive. Razlika je u onome što to nazivam svijet neotkrivenog.

Svaka religija u taj svijet (sad se služim svojom, ateističkom terminologijom) stavlja sve ono što je do sada poznatim zakonitostima neobjašnjivo, pa i samog Boga.
Time dobiva moćno sredstvo da objasni sve na ovome svijetu kao direktnu ili indirektnu posljedicu Božjeg upravljanja ovim svijetom.
( da li to vjernici nameću kao rješenje bilo komu, da li je to primarno, da li postoje sustavi prisile. Dok se nije znalo kako nastaje munja, Božja su kola tutnjala nebom dok Keplerovi zakoni nisu bili poznati, Božja je volja pokretala planete, itd.
Napretkom znanosti i širenjem spoznaja vjernici se penju na više razine apstrakcije, prihvaćajući da Bog ne tutnji kolima po nebu, ali je stvorio osnovne zakonitosti koje je otkrila fizika, a koje objašnjavaju nastanak munje.« ( u zagrada su moji učeni prilozi autoru Ivanu )

Dolazimo do toga da je svaki stari običaj ( od kineske medicine i egipatskih piramida pa do današnjeg bermudskog trokuta, nano čestica, kompjuterskog fotošopa) samo jedno teističko praznovjerje.

Bez ikakve zadrške, pogansko nasljeđa, ili nečeg trećeg možemo se pripremiti i prekosutra proslaviti " Dan svježeg Kruha

Jednom godišnje ( 01.08 ) su stari narodi slavili " Dan svježeg kruha". Običaj kao običaj, osim što je ovaj imao »moć«, imao je jako duhovno pokriće...bio je to dan završetka žetve, bio je to dan zahavale Bogu za svako skupljeno zrno, dan dobrih i vrijednih ljudi, dan molitve....
Sve bi zavrašavalo u noći , uz vatru.! Ljudi bi se okupili oko velike vatre, sjeli i zauzelii mjesta i u mislima još jednom prolazili ono što su pripremili za svoj nastup. Trebali su biti spremni ispričati svoju priču, reći svoje želje, trebali su biti spremni na iskrenost i istinu..
U vatru bi stavili kamen kao simbol i kao vezu. Onaj tko bi uzeo kamen iz vatre mogao je pričati svoje tajne, svoje želje, svoj život, sve dok je kamen bio topao. Nitko ga nije smio prekidati. Vjerovali su da će Bog oprostiti svaki grijeh ( i je! ), ispuniti svaku želji ( i je ! ), i svaka čovjekova na glas izgovorena misao bit će ispunjena. Svatko je u svojoj istini blistao nekim čudnim sjajem..
Govornik je morao prestati kad se kamen ohladio i vratiti kamen u vatru. Nije imao moć tomu se oduprijeti i da ga ne vrati,. Onda bi došao na red drugi čovjek. Nije bilo gužve jer su svi došli na red, svi koji su htjeli govoriti.
Što je kamen bio vrućiji i vrijeme govora je bilo duže....
Postojao je samo jedan uvjet; govoriti istinu! ( to je bilo čudo i moć takvog dana )
( Sada se pitam, dok se kamen u mojoj ruci sve brže hladi, koliko nas je blogera spremno uzeti taj kamen, reći svoju istinu, reći naglas svoje najdublje želje pred svojim Plemenom.)

S toplim kamenom u rukama na sud i presudu Bloga.

Ja ću prvi.

Čujte moju istinu i moje želje.

Da li se sjećate kad ste zadnji put vozili auto na rutinu, odsutni, udubljeni u neke druge misli, zauzeti radošću, napamet??
Kad su te misli ružne, onda to nije dobro, ali kad su one dio nekog što volite događaja koji je pred nama, onda si opraštamo..
Prijatelj mi se javio s rijeke da na našem mjestu riba grize, ludnica, i da hitrno dopičim. Nisam puno razmišljao, pogotovo nisam dvoumio. Udaljenost je bila ( i danas je ) točno 26 km.
Otkazao sam sve dejtove, chatove, ručak, večeru.
Nakon desetak kilometara pristigao sam na zavojitom dijelu ceste šleper, ali šleper koji je vozio desetak km iznad dozvoljenog ograničenja..ono 50/60. Teškom mukom sam pristao na to.
» Stani, medo, znaš da tu uvijek ima policije i radara, i kamera, i lokalni, i županijski , i državnih.«
Valjda dva km prije skretanja na lokalnu cestu, nisam ništa planirao, drogirana budala, dao sam gas i prestigao kamion…i nastavio voziti istom povećanom brzinom. robot, kao robot ribič, kao robot ovisnik. I bila je ispred mene poznata ravnina i poznata preglednost ceste. Nije bila dovoljna preglednost onih dvorišnih mostića, kestena, I da, policija, ispod kestena, u hladovini:
-» Dobar dan, kontrola prometa, vaše dokumente , molim.« - kad sam skrenuo i stao. Fini, uredni, stariji gosodin, nepoznat ( vjerojatno neka njihova horizontalna rotacija ), čak simpatičan.
Dadoh mu sve, i sve on polako pregleda, zaklopi i zadrži. Nekim blagim i utješnim glasm me obavijesti:
» Vozili ste malo prebrzo!«- učinilo mi se da neće biti ništa gadno kad je čovjek tako fin.
» Vozili ste 83, a dozvoljeno je 50!«
» Prestizao sam ovaj kamion!« - uplašeno sam pokazao na šleper. Njega je obrađivao drugi plicajac jer su i njega zaustavili, -» pitajte vozača da smo sve vrijeme vozili izmeđ 50/60.«
» On je, ali vi niste. Znate li kolika je kazna? Ne? Tisuću kuna i dva boda.«
Dobro je da sam sjedio. Izašao sam van , i AP ( ako prođe ). Diplomacija. Primitivna. Pokušaj , medo, nemaš što izgubiti. Sve sam karte i adute ubacio na ovog finog nepoznatog čovjeka, opću rječitost, možda je ribič pa će me razumjeti, možda je i on ovisnik o nečem drugom, možda zna nekog drugog dobrog čovjek s kanilom, iako nisam izričito pokazivao na hendikep. Uostalom, pa čuo je koliko me čuje. I sve to vrijeme sam izbjegavao pogledati u drugog policajaca, mlađeg, koji je očito bio šef patrole .
» Gospon policajac, jebeš ovaj moj današnji ribolov ".-pokazao sam puna auto pribora, " Znate što možemo naparviti s tisuću kuna? Kupiti odojka, platiti pecaru, kupiti pića, počastitit cijelu vašu smjenu. Proveseliti se svi skupa negdje uz rijeku, uz pjesmu, šalu, pecanje… Ionako, puštam ribu… možete li naplatiti neku kaznu bar bez bodova?«- pokušavao sam ga lagano dobiti i na finoću, praviti kakve takve kompromise.
» Zakon je zakon, pravila su pravila!«
» Znam, znam, ali znamo da se sve krši, ruši, kupuje, plaća. Koverte svuda…medicina..gradnje, zaposlenje, provizije?«
Šutio je. Ja sam nastavio mljeti bez stanke i bez razmišljanja da li me razumije ili ne. Nisam mu dao šanse da se izvuče iz dileme. Osjetio sam da se koleba. Dilemica.
» Gospodine, ja vas razumijem, ali razumite i vi mene. Radar vas je označio, šef je vidio, šef mi je rekao koliko ste vozili. Ja bih vas možda pustio kad bih ja odlučivao. Ako vam on oprosti , nemam ništa protiv !«
» Pa, pitajte šefa, možda mu je neki dobar dan, danas?«
I on stvarno upita šefa:
» Što da radimo s njim?«
Ovaj je strogo pogledao kolegu, još strože mene.
» Ma, pusti ga!«- rekao je nezainteresiran.
Malo se iznenadio, ( bilo mu je drago jer je očito šef jako zajeban ) vratio mi dokumente, upozorio da pazim, zaželio sretan ribolov a ja sam zbrisao da sam jedva sigao reći » hvala »
Kako nekada treba imati i malo sreće.
I još nisam častio smjenu, a nisam ni bio s kumom , osim ono u prolazu, ruku gore.
»Šefa« sam prije 30 godina držao na krštenju. Imenjak. Karlo. Dragec. Dragutin.
Mali Kum.