Umorni Bukovsky

Nedostatak ljubavi rađa sebičnost.

Neću napisati nikakvu mudrost ako tu moju spomenutu ljubav podijelim u tri dijela: ljubav, vođenje ljubavi i fizička ljubav ili seks.
Vidljiv i odvojen čimbenik je nedovoljno, malo ljubavi i kada se stvara emotivna atmosfera kaosa koji je najplodnije tlo za sebičnost ( mislim o sebičnosti gdje od „ ljubavi „ tražimo baš ono što mi njoj ne možemo i ne znamo pružiti )

'' Volim svijet i sebe u njemu, krećem se kroz njega kao da mi ne pruža otpor. „

I u takvom svijetu kojeg sam stvarao godinama i iskustvom, koji je potpuno moj, iznenadi me sjeverac, val mržnje iz susjednog doma, val istuširane bolesne, jadne, nemoćne i tužne insinuacije, zvuk vlaka uz svira vlak, neki niski pritisak zraka, ( kao danas ). Iznenadim sam sebe s ljudskom reakcijom ljutnje koja mi pokvari večer. ( jednom je „Mama“ ( džusika ) lijepo objasnila kako i nepotrebna i neželjena svađa, ipak može pokvariti večer )
Ostanem neko vrijeme blokiran, to je onih pet sekundi prije novog udisaja kada je čovjekov najslabiji moment, to je onaj „cak“ kad smo izloženi i bez obrane. Nisam sposoban misliti, nemam moć vizualizacije nečeg ljepšeg; stara, poznata i prepoznata panika s manjkom zraka me preplavi i jedino što mi preostaje je uzvik prema dolje, prema zemlji i podzemlju ljudsko duha. „Hej, to nije prema zaslugama, to nije bilo potrebno!“
A onada shvatim da to nije ništa novo, da sam i to često govorio, da se taj uzvik događa svima i da treba pričekati energetski udar pozitivne energije.
Svejedno, opet bih mogao napisati dirljivo pismo. Pismo u kojem neki dvoje predstavljamo nešto drugo, neku blažu dimenziju ovog svijeta, neku nježniju dimenziju ovog svijeta, i njih dvoje koji su zajedno prošli skoro sve, ( i lijepo i ružno ), neku ljubav i prijateljstvo, što je , začudo, prošlo zajedno.( Možda zato što nijednpog nije bilo dovoljno?!) zajedno i koje, začudo, ima i svoju budućnost. Svi su njihovi bivši, ali i mnogi „sadašnji“ vrlo pametni, duhoviti, nježni, pažljivi, zaljubljeni a oni na moru svako na svom kamenu, svako sa svojim snovima i svako pred još jednom dugom jeseni, dugim jesenskim noćima i dugim, pustim, bijelim, zimskim trakom lampe na snijegu ( DT ).
I tko će ubaciti drva u peć?
Tko će otvoriti prozor da uđe malo svježine?
Tko će koga pozvati bar na jedan vikenda kad samoća prekrije paučinu.
Njih dvoje koji nisu nikad bili potpuno iskreni i njh dvoje koji sve više imaju neizrečenih riječi a trebali su reći…

„ Ti mene zavodiš kao i ja tebe. Legitimno.“

To su bile zadnje riječi neki dan. Ima li nada u njima.?

„ Što je stara?“
„Ništa, što bi bilo!“
„ Jesmo li mi dva idiota koji šeću svoje pse po parkovima i nasipima bojeći se pogledati u rijeku?“
„ Ne, nismo. Mi smo sebičnjaci kojima je i pas teret.“
„ Dobro sam, jebemti, dobro, ustvari puno bolje.“
„ I ja!“
„ Samo da prođe ovo ljeto i ova vrućina!“

A onda. Što onda? Epilog?

Evo ga, poznati:

„Moram priznati da to meni ide boje od ruke i od riječi kad to ne radim namjerno, kad se opustim i pišem luckasti i munjeni kraj, kad sam neozbiljan, kad sam sa strane, ili ispod, ili iznad . Dok imam zdrav razum, trebao bih naći neko duhovno sklonište za nas dvoje, nešto duhovno gdje bi mogli plakati, smijati se, neko mjesto za ublažavanja ovih dnevnih sudara, mjesto gdje bi svaku stvarnost oblikovali po svom kalupu. Uostalom to svi rade, ali većina misli da se ponaša po nekim uobičajenim standardima. ( kakav je to standard kad se kao paunovi prošećemo trgovačkom ulicom, i utješno trošimo novce, i čekamo i dočekamo ulazak u EU.

Prestao sam pričati o ljubavi, prestao sam tebi pričati a nemam nikog drugog .

Stisnuo sam te kao gromadu leda na otvorenu ranu, osvježava me, ali i gledam kako se lagano topi. Teško da će izdržati do jeseni.

Nije ona princeza ili princ na bijelom konju.

Težak je to rad zaslužiti jesen.

U dvoje!“

" Pisanje je kao poljupci, samo se ne dodirujemo usnama "

U ovaj poprijeki, prevrući, trideseti i neslani petak, u dijelu internetske sobe, između zida, kreveta i zida, prije ručka a poslije nesanice, idem vam dosađvati. Znam što radim. Dovesti ću svoje pisanje do apsurda i onda ću pobjeći u tišinu samog sebe. Negdje u meni mora postojati mir. Kakav sam ja to alternativac? Neću ni misliti da ne mogu.

Glumit ću žutu ružu i brojati do 64 .

Ljubav me uvijek posjećivala.
Ljubav me je uvijek primjećivala!
Nekad potajno, s maskom, a nekad sasvim otvoreno, javno, radosno kao da je upravo tiskana u novoj nakaldi.

To može čovjeka ponekad zabrinuti.. te izdavačke kuće… trebali bi i za ljubav uvesti tehničk pregled.
Ako ne prođe, neka se sredi i popravi. Hoće li tražiti nove dijelove, ili kupovati polovne, nije važno. Važno je da je ispravna.

Molim vas, pročitajte ovo:

»Svugdje gdje sam ja ima oaza, sunca, hlada, izvora, noći, dana, ima toliko raznolikog i tajanstvenog života, u meni se krije tajna nastanka.
Radim ono što sam naučio raditi; gledati, hodati, slušati, mirisati i dirati vrhove neobičnih planina, ili bar onih koje sam vidio, smijati se svojoj radosti i svojoj zanesenosti, pa i plakati, ako tako hoće godišnje doba ili dužina čekanja.
Tada se ljubav otkrije u čitavoj svojoj ljepoti i veličini.
Tada ti jedna sličica objasni smisao jednog dana, jedne pjesme, jednog zvona i jedne slobode. (Ne mogu svi ljudi biti jednako slobodni i jednako sretni… i svako zvono ima drugačiji zvuk )
Tada postaje jasno zašto govorimo ''vječno'', ''zauvijek'', ''samo ti'', samo tvoj'', zbog čega govorimo zakletve tako strasno i iskreno, i zaželimo zaista povjerovati da govorimo istinu… i da govorimo zauvijek! »

Zato pišemo, čitamo… i ponavljamo se.

Potreban je samo jedan petak, malo svježine, malo hlada i igra boja u njemu, pod palicim sjena i vjetra i otkrivam čudo u sebi.
I to je meni najljepše, prepustiti se tom trenutku sreće kojeg možda nisam ni zaslužio. Da toga nije, nikad ne bih čuo svirače, nikad ne bih znao kako zvuči razbijena čaša, nikad ne bih čitao poeziju, nikad vam se ne bih javio.
I kad ovako to opišem , kako mogu pomisliti da sam jako važan zato što volim, i da je ta ljepota neke ponovo nepoznate emocije prema jednom ramenu toliko važna.
A predmet moje ljubavi je nešto najdivnije što sam vidio, što mogu zamisliti, što postoji…
Zaista bi bilo divno da se mogu sjetiti svih tih bivših ramena.
Koliko bih dragih i ugodnih obloga mogao staviti ovog trenutka na svoje srce…

I zajebati ovu aritmiju.

Tercijalna obrada komunalnih i industrijskih otpadnih voda:

"Tercijalna obrada uključuje različite procese obrade koji
se izvode nakon sekundarne obrade da bi se ispunili
specifični zahtjevi kvalitete izlazne vode (efluenta), ovisno
o propisima odnosno o recipijentu u kojega se ispuštaju
obrađene otpadne vode.
Tercijalna obrada otpadnih voda može sadržavati:
- uklanjanje suspendiranih tvari,
- uklanjanje otopljenih organskih spojeva,
- uklanjanje otopljenih anorganskih materijala,
- uklanjanje bakterija i virusa, odnosno dezinfekcija
pomoću: klora, ozona, ultraljubičastih zraka, adepinske kiseline… (O=C(O)CCCCC(=O)O. C(CCC(=O)O)CC(=O)O. InChI. InChI=1S/C6H10O4/c7-5(8)3-1-2-4-6(9)10/h1-4H2,(H,7,8)(H,9,10) Yes Y
Estri adipinske kiseline su supstance koje se široko koriste kao rastvarači, u industriji
boja, polimera, poljoprivrednoj proizvodnji, itd. Poznavanje viskoznosti čistih estara kao i njihovih
smjesa sa komponentama s kojima imaju industrijsku primjenu je od velikog značaja za
projektiranje, simulaciju i modeliranje tehnoloških postupaka i uređaja. Pored toga, poznavanje
viskoznosti tečnih smjesa se smatra efikasnom metodom za izučavanje molekulskih interakcija u
tečnim smjesama, kao i neophodna osnova za ispitivanje fleksibilnosti primjene termodinamičkih
modela za korelisiranje i predviđanje ove značajne transportne osobine.
Cilj ovog master rada ( bloga ) je eksperimentalno određivanje i modeliranje viskoznosti
ternernog sistema dimetiladipat + tetrahidrofuran + 2-butanol u temperaturnom intervalu 288,15 –
323,15 K i na atmosferskom pritisku. Eksperimentalna mjerenja biće izvršena na viskometru Anton
Paar SVM 3000. Za modeliranje viskoznosti smjesa bitće korišćeni empirijski modeli polinomskog
tipa ( Jacob-Fitzner, Colinet, Tsao-Smith, Toop, Scatchard i Rastogi) kao i
prediktivni UNIFAC i ASOG modeli.

Znanstveno-istraživački rad u najvećoj mjeri je posvećen razvoju fizičko-kemijskih metoda kemijske analize, posebno dokazivanju, određivanju i razdvajanju toksičnih elemenata i jedinjenja u vodi i zraku.
Značajni znastveni rezultati ostvareni su u razvoju i primjeni selektivnih piezoelektričnih senzora za određivanje tragova organofosfornih jedinjenja, nitro-jedinjenja, eksploziva i fenola. U okviru zaštite životne sredine važan faktor je razvoj i primjenom metode za prečišćavanje vode kao i razvojem kemisorpcionih materijala za separaciju, uklanjanje i analizu toksičnih sjedinjenja u vodi i zraku (arsenova jedinjenja, organofosforna jedinjenja, cijanidi, teški metali ( Arsen poseduje dvije altotropske modifikacije: prva modifikacija- alfa je krt metal,koji burno reagira s vodom. Druga modifikacija- beta je zlatne boje, mnogo manje reaktivna od alfa modifikacije. Čist arsen se dodaje nekim legurama čelika, a i se dodaje siliciju u električnoj industriji.), "

Ukoliko nekog interesira detaljnija obrada ovog problema, može slobodno postavljati pitanja na ovom blogu.

Zajebavanje s ovom temom imat će posljedice na sva naša buduća pokoljenja.

P,S. Posvećeno Dudhu i Elementu Voda.

Sve se uklapalo baš za to. Mjesto je bilo udaljeno od sela oko 6 km, na proplanku, s izvorom vrlo hladne i gladne vode, ( gladna voda je ona voda nakon koje si opet ponovo, jako brzo, gladan ) s malo većim stolom , s dvije klupe…
Hladnoća oko izvora je smanjiivala i broj komaraca na podnošljive ubode.
Jednom mjesečno bi se našli tu gore, generacija i oni oko generacije. Meni je uvijek bila poklonjena posebna pozornost. ( radio sam u firmi i uvijek imao za prilog, i nije me opterećivalo ni posao; komadanje odojka jer sam i znao i uživao u tim mesarskim , gurmanskim poslićima )
Taj dan, te subote je odmah poslije prvog napada, prve kušnje pečenja, dao do znanja da se sprema oluja.
Bilo je sparno, dosta komaraca, muha, osa, obadova…ljetna igra prirode.
I naravno da smo kasno krenuli s pakirenjem za povratak.
Oblak nas je našao na pol puta. Crn, nizak, pun munja, gromova, kiše…
Većina se bojala tih gromova u šumi, vjetra u šumi, slomljenih letećih grana.. Većina nije voljela šumu.
Traktorista je ugasio traktor i predložio da se svi sklonim pod kola.
Nisu pristali jer su se nazirale livade iznad sela, kraj šume i htjeli su pobjeći samo od tih munja, od stabala.
Juriš prema izlazu.
Poznavao sam šumu, tu sam se rodio, odrastao, puno puta zajedno s blagom sačekao da oluja prođe, da se prolom prolomi i da sve ode… Uzeo sam svoju torbu s mesarskim priborom i sklonio se u jednu iskopinu gdje se iskopavala ona žuta zemlje za zidariju. ( pržina )
» Nemojte trčati, staniti, ima ovdje mjesta za sve!«
Ma da. Nisu me ni pokušali čuti.
Kad sam se ugodno smjestio, udaljio od sebe noževe i sjekiricu, čuo sam :
»Medo, Medo! »
Poznao sam glas. Netko s kim nisam ništa imao, ali rado bih da sam imao.
Seoska tvrđava, neosvojiva, iako je već bila na faksu ( dobro, dobro, ne bih baš stavljao ruku u vatru , a nisam ni držao svijeću )). Uvijek smo se milo gledali i uvijek smo tu milinu pretvarali u odgađanje, u jednu ovakvu priliku, u jednu sigurnu priliku. Pokazao sam se i pozvao.
»Trebala sam se odlučiti da li s njima trčati do kraja šume , ili čuti tvoj glas. Odlučila sam se za tebe."
Bilo je već za nju kasno jer ju je kiša oprala do kože. Izgledala je divno. Te pripijene krpice uz tu mladost, uz te »parametre«, reljef Dijane. Sve što sam inače vidio u njoj, sve je bilo točno takvo. Nikad nisam gledao kroz nju.
Buljio sam u nju poželjno a ona je mene gledala nježno, znatiželjno kao da da je htjela reći. » Sada nemamo izgovora.«
Drhtala je od onih hladni pet minuta nakon prestanka kiše i dolaska sunca. Ipak je to bio samo olujni ljetni pljusak i treba samo malo zaštite.. Baš to malo zaštite sam imao. Imao sam suhu, laganu košulju na sebi, a u alatu sam imao još jednu čistu kuhinjsku krpu i jedan ručnik.
»Možeš improvizirati zaštitu, birati toplinu, birati između ručnika i košulje, birati mene, možeš…«
»A ti ćeš mi napraviti kapu od kuhinjske krpe ?«
»Da, ja ću ti napraviti kapu od kuhinjske krpe!«
» I moram se…«
» Trebala bi ako želiš biti u suhom. «
Odlično se zabavljala i sa mnom , ali i sa sobom, i sa riječima:
» Vidim, ako je to, to što vidim, da ti sve ovo nije svejedno."
Oborio sam pogled i vidio da se vidi da mi nije svejedno.
Tada se pojaviše neki glasovi. Tražili su nju. Ne mene.
»Ljubice, Ljubice!«
Nisu nas mogli pronaći, znao sam, a mi smo imali dvije mogućnosti. Obje su govorile puno:
Javiti se ili se ne javiti.

Nedavno sam ti napisao da ćeš možda nekad trebati ovo moje jako rame.
Nisam pri tom mislio na stvarni zagrljaj , već na jednu drugu vrstu potrebe koju smo, nažalost, već oboje prolazili.
Kad smo rastali bili su dani žetve baš kao i danas, ( možda i zbog tog mirisa otkosa pšenice pišem i rekla si da nikamo ne ideš, ali da nemaš više vremena za mene),.Napravio sam ono što i drugi; bez riječi sam odstupio. Pametno ili ne, ali sigurno najlakše i s najmanje pogrešaka, krivih riječi i krivih koraka. Samo sam zakoračio u stranu sa tvog puta ( kasnije sam uzeo ono najbliže što bi se moglo nazvati mojim )
Onda si jednom kasnije napisala: '' Trebaš mi! '' što je izazvalo jedan davni, divni, nepotrebni osjećaj. Osjećao sam se kao da nekog imam. Bila je obična zabluda. Tada sam mislio da je samo to, obična naša zabluda, danas vidim da je bila i zabluda i zamka. S dosta podlosti i kušnje. Kao da si htjela vidjeti neki stari film. Ako bude karata, dobro, ako ne, bar si se prošetala do kina.
Prkosno sam ti napisao da mi se više sviđaš s dugom kosom. I to nije bilo bez razloga. Kad god si me varala, vraćala si se s kratkom kosom i drugom bojom. Ne znam što si s tim htjela, valjda sakriti dodire i mirise tuđih prstiju u svojoj kosi, otiske, ugodu..ne znam, jer nisam pitao a nisam ti nikada to ni rekao.
Napisala si :„ Trebaš mi!“, a ja sam te pitao da li ćeš se poslije susreta ošišati. Nisi razumjela ( često me nisi razumijela ). Uvijek si se bojala da se u tim mojim nerazumljivim pitanjima otkrivaš a da ne znaš koje dijelove sebe otkrivaš. To te samo malo uznemiravalo, bilo je nešto što trebaš zaobići a mrzjela si zaobilaznice i kružne tokove ( da, otkrivala si se, ali nisam to nikad koristio protiv tebe )
( Ošišala si se poslije Francuza, poslije doktora, poslije Vukovarca. Sjeti se da li je toga bilo još. Možda je to nekakva podsvjesna ženska radnja, mudrost, predstava. Pišem ti zato da znaš da je to dekodirano )

Pomirio sam se sa svim ( imao sam dobre razloge za to ), shvatio da se ja mogu nositi s ljubavlju. Bol, ljubomora, beznađe, sve je lakše od bezosjećajne ravnodušnosti i stalne večernje depresije. Mogu se još s tim nositi, mislim, s ljubavlju, a i nadam se da će i bola biti sve manje, da će se prilagoditi, i organizmu, i godinama.
Nadam se da će bol promijeniti svoje navike.
Dosadan je i kao gost.
Ona stara indijska kaže da Bog daje svakome onoliko boli koliko može podnijeti. Budući da ja imam još nekih olakšavajući faktora, stvarno bi se mogao potpuno opustiti i uživati u novoj snazi emocija, u novoj emotivnosti.
U ljubavi, jebote!
Još kad bi bolje poznao ovu ženu kao običnog čovjeka, kao običnu ženu koja priprema slatko i džemove ali zna uživati i u slavonskoj žestici i u jelu i u piću
Bolest me je naučila i privikla da me se može prekinuti u razgovoru bez ikakvih problema i da ja tu ništa ne mogu, mogu otići ili fizički zaprijetiti.
Isto tako mogu i prekinuti ovo pisanje ( komu ovo treba? protok vremena?)
Pomislim da će čitatelj poželjeti da dovršim što sam počeo pričati, a onda vidim da nitko ni ne misli od ovog nešto uzeti za sebe. Tada bih pisanje trebao završiti, izlet je završio pa se i ja vratiti kući.
Neću.
Imam tuđih misli za sve vas nepostojane , i nevjerne Tome, i Jude, i Utajivače.
Nemojte tražiti dlaku u jajetu, jer nastavak je samo moj odabir.
Kakogod nazvali tu našu igru, tu našu izmjenu riječi, istine, djelova dana, znam jedno; meni se sviđa i mislim da će se nekakav ozbiljniji smisao svega toga samo odjednom pojaviti kao čudo… kao čudo neviđeno….
Oprostite mi što zavirim i pod drugu stranu novčića. Sigurno nisam netko tko bih vam mogao nanijeti bol, pa čak i u nekom velikom nesporazumu.

***************

"Ali nema smisla da se u pismu, koje ti ionako nikada neću napisati, svaka druga rečenica bude sastojala od te dvije riječi i tri točkice koje nagovješćuju još teže osjećaje. Mogla bih ti reći još tisuću stvari, mogla bih te držati budnim pričajući ti noćima, ali sve bi se to svelo na te dvije riječi. Zar ne?"

"Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, sa ljupkosti odraslog čovjeka, a ne tugom djeteta.
I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje.
Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga, sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće. I nauči da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan i da uistinu vrijediš.
I pamtim naš prvi put. Ti si se pretvarala da se ne bojiš, ja sam se pretvarao da me nije briga. Pamtim i zadnji put kada sam te vidio, onaj dan kada sam te zauvijek izgubio. Ja sam se pretvarao da se ne bojim, tebe nije bilo briga."
I ona je sretnija, mirnija, sigurnija. Vrijeme je bol učinilo podnošljivom. Naučila je živjeti s krhotinama neke davne priče ostale u dalekome gradu. I da je bliže, ne vrijedi!
Ionako bi bilo daleko.
Ipak, postoje priče koje se nikada potpuno ne prebole, ne zaborave. Tu su da te podsjete da postoji netko.. Stranac čiji je pogled nepodnošljivo ranjiv, dodir suviše ponosan.. Trag izgubljene bliskosti i dva spuštena pogleda.."

Ovdje ne razbijamo glavu o tome zašto je netko nešto rekao, što znači to što je netko napisao, ovdje stavljamo rečenice i stihove iz estetskih razloga, nešto što volimo, što je lijepo izrečeno/napisano, nešto što nam se sviđa.

Nekim pričama o ljubavi uvijek fale posljednje stranice."

*****************************


Pa napišimo ih, nismo mutavi!

Što ostaje poslije ljubavi, poslije rastanka?
To su dva različita događaja. Znači da bi trebalo postaviti i dva zasebna pitanja?!
Što ostane poslije rastanka?
Što ostane poslije ljubavi?
A onda se mogu pitati zašto je došlo do rastanka? Splet nesretnih okolnost, osobna tragedija, poslovne ambicije, odvojenost…može se brojati u nedogled.
Što ostane poslije ljubavi?
Tu je odgovor puno lakši kad bi željeli biti iskreni. I obično je jedan jedini: nestalo je ljubavi!
( Zaljubili smo se. Volimo ponovo! )

Netko je u rastanak i propalu ljubav potrpao svašta, od emocija do administracije:

"Telefonski broj u memoriji mobitela, koji s vremenom izblijedi, i jednog dana se greškom samo obriše.
Lozinke, nickovi. codovi od raznih računa kao kombinacija naših rođendana, slavnih susreta, najljepših ljubavnih dana…
Ostanu i neke pjesme koje nas sjete, i neka mala praznina u srcu kad negdje u pozadini zasvira neka balada.
Ostaju i neke ulice kojima smo skupa prolazili, koje još uvijek u svojim zavučenim kamenjarima skrivaju naše mirise.
Ostanu i neke stare poruke u inboxu mail-a, koje se ne brišu jer su poezija, jer su svjedoci jedne velike ljubavi.
Ostaje i pokoji pogled slučajnog poznanika koji više ne vidi tvoju ruku u mojoj ruci;
Ostaju naše raširene zjenice shvativši da su među našim prstima sada neki drugi prsti.
I naše skrivene staze s kojima smo se vraćali poslije ljubavi.
Ostanu naši prijatelji, koje smo, onako sponatano nazivali našim prijateljima, a danas, kad nas nema okreću, glavu na ulici. To nisu bili naši prijetelji, bili su tvoji i moji, jer se prijatelji ne djele.
Ostaje rodbina koja nam uvijek nešto čestita jer se lakše sjeća .

Ostane u ustima gorak okus, gorak zbog mnogih uzaludnih godina .
Spoznaja da više nikada nećemo biti mi i biti tu. Jedno više iskustvo i jedno poveće razočarenje. Ne ostaje baš mnogo, zar ne?"
Sve to ostane kad se rastanak dogodi iznenada i kad se ljubav ponovo dogodi s novom nadom i novim početkom ( »sve ljubavi na vrijeme prekinute su velike ljubavi« )
Htio sam napisati nešto za odmor. lagano, lepršavo kao …:
''Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga! »
Čak ni kad su otkljčana.

Mi smo…da!

Sudbini ništa nije tako lako i jednostavno kao ispuniti našu želju. Znam nekolko sigurnih načina da je zamolimo da to učini.
Jedan se sastoji u obredu sa svijećama:
Točno i precizno formuliramo svoju želju. Napišemo ju na komadić papira. Očistimo prostor. Zatim zapalimo svijeću boje našeg horoskopskog znaka u to u sat i dan našeg rođenja. Kad svijeća bude pri kraju, ( prvi, drugi dan –nije važno kolko dugo svijeća gori ) na njenom plamenu zapalimo papir sa željom. Pažljivo, da ni jedan komadić papira ne bude izgubljen.
Zatim od toga napravimo kuglicu koju odnesemo do prvog potoka i bacimo u potok. Potok će to odnijeti do riječice, riječica do rijeke, rijeka do mora. More do oceana, ocean do svih obala…
To je tehnički dio.
Ako je ikako moguće sve ti raditi u samoći i tišini.
A što napisati na papir. Želja mora biti jasna, razumljiva, kratka. Želja ne smije biti protiv bilo čije volje, ne smije sadržavati telepatiju, sugestiju, utjecati na tuđu budućnost.
Radio sam oko dvije godine na svojoj želji.
I kada sam bio siguran da je to baš moja želja, da sam zadovoljio sve kriterije, učinio sam sve ovo što sam opisao.
I čudo se počelo događati.
Želja se počela ispunjavati….
Jako mi je žao što vam ne smijem reći tu svoju želju, jer…
Želja mora ostati vječna tajna!

Ako je suditi po sadašnjim životnim popularnim misliteljima, nije bitno za nas ni ono jučer, ni ono sutra, već ovo sada. Samo nas to određuje, ovo što činimo ovog trenutka.
Ako sa svojom životom zaslužujemo karmički drugi život, onda s ovim danom zaslužujem dobru subotu.
Ako sam jutro imali radosno...tako se nastavlja čitav dan ( mjerne jedinice vremena nisu bitne )
Ako...
E, nije sve tako jednostavno.
A kako je?
Što ja znam kako je.
Nekad nekak.
Znam da ne bi trebali puno komplicirati.

Evo kako je Matoš doživio ulazak Hrvatske u EU:

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Mi smo ipak hrabro i željno ušli.

( P.S. Ovaj tekst je kao zadnja priprema pred ovo petkovsko večer .
Priprema!
Pozor!
Kreni! )

Sjedio sam jučer i prekjučer na obali Save kod Zagreba. Mislio sam pecati. Promjenjljivo vrijeme i vrijeme pred kišu ne daje dobre preduvjete za uspješan ribilov…i odustao sam. Sjedio sam, gledao vodu oko stupova mosta i bavio se mišlju da nešto mislim. Nisam ni primijetio da sam počeo misliti, da se sjećam i događaja i riječi koje hoću zaboraviti. Ili sam pokušao. Imao sam dobru namjeru.

A onda su se oglasila zvona sa svih zagrebačkih zvonika.

Da. Zvonila su zvona Zagreba, zagrebačke županije…možda i šire….možda su zvonila zvona cijele Hrvatske!?

Što se dogodilo?

Da li je opet izabran Papa?

Da li je opet umro drug Tito?

Zračna uzbuna?

Opći potop?

Da li su uskrsnuli sveti Petar i Pavao?

Ništa takvog sporadičnog. Zvona su zvonila jer su dvije slavne osobe našeg bloga objavile svoju bolest.

Jedna ima bolest zbog koje se ostaje bez vozačke - epilepsiju( opasna u prometu ) a druga treba dobiti vozačku za upravljanje invalidskim kolicima ( artroza kukova )

I ništa više nije kao prije… i ništa više neće biti kao prije…

Prelila se moja čaša.

Preplavila me neka čudna emotivnost.

Zar samo ja čujem ta zvona, zar je to samo mene dirnulo??

I evo me, ove nedjelje, ovog prijepodneva pišem tekst, remniscenciju, pišem, umoran od svoje pokvarenosti. Neka mi bogoprostigrijehemoje.!



UVOD:

» Ne vidim zašto ljudi smiju dijeliti radost, smijeh, gluppost.....zašto ne mogu i smiju dijeliti dvojbu, strah i mudrost? ta očito jest da čovjek lamentira nad svojom rakom...čega se to vi svi bojite? svoje rake, znam. al ovo je ipak njegova...neka čovjek priča ako ima potrebu...i neka istog neba i nad njim i nad nama...vama. u čemu je problem? zar svatko mora pobjeći u mišju rupu kad se susretne sa izazovom zvanim bolest i smrt. zašto ju ne bismo mogli slaviti ili prije uobličiti, kako bismo se lakše s njome sreli? zašto nije dopušteno čovjeku za života jadikovati nad samim sobom? a zašto je tako poželjno da se svi skupimo nad rakom pokojnika (ma koji to bio) i važno ridamo...kao da je to važno...post festum! ma jebite se sa dvostrukim moralom!







RAZRADA:

»Medo, gadiš mi se! Doslovce i beskompromisno. Još nisam upoznala gadnijeg čovjeka koji bi gadnije eksploatirao bolest da dođe do potpuno iluzornog i potpuno nevažnog statusa među ljudima koji bi nekome zdravom u umu trebali biti usputno razonoda. A njegovala sam terminalno bolesnog djeda, muža, prijateljicu i sad majku. Fuj, fuj, fuj, fuj, fuj, fuj, fuj, fuj...!!!

Preletjeh komentare i na osnovu preleta odgovaram: tekst je shit, mudrosti nema, Medo je nula od osobe. I kvit

Daljnje komentare Medine ogavnosti pišem na svojem blogu. Tko mi se želi "napiti krvi" nek izvoli maknuti prste onamo.

Ovom crvu ne želim davati ni slovca koje ne zaslužuje. I neka se da pokopati, a ne spaliti - crvi će ga unatoč svemu još uvijek htjti.«

( sve ovo je Artroza kukova napisala o Medi bez stvarnih razloga, onak, iz zlobe.)

Autorica: ARTROZA KUKOVA

Dijagnoza:

»(O čemu je današnji zapis? Ma, ni o čemu, zapravo... Zapravo odgađam odluku što ću za ručak. Kuha mi se nešto fino, jede mi se nešto fino, ali mi je teško mrdnuti. Evo, odoh po čašu vina, zlatnog muškata kojim se počastih jučer poslije fizijatrijskog pregleda, jer uvijek se počastim nakon spoznaja koje mi nisu ugodne: imam artrozu kukova. Nije katastrofa, ali ako tu činjenicu ne prihvatim i ne pozabavim se njome na odgovarajući način, postat će, a ja ću završiti na operaciji, ili u kolicima. U kojima ću vjerojatno završiti poživim li dovoljno dugo. Jer, ta je boleština progresivna, degenerativna i nasljedna. I zato molim konzilij da joj ne liječi uzroke, ne, nije to zbog toga jer me jesu ili nisu dovoljno voljeli u djetinjstvu, nego zato jer sam naslijedila majčinu tjelesnu konstituciju, skup s boleštinama, a pride i sklonost sjedilačkom životu (od oba roditelja), i da me ne znam tko ne znam koliko volio, elegantno bih ga odjebala ukoliko bi ta ljubav podrazumijevala veranja, pentranja, istezanja i naprezanja koja su mi oduvijek mrska. »

*********



»Ma boli me taban izmišljaš li ili ne....ja nemam tih potreba cjepidlačiti oko toga je li netko napisao istinu ili ne. Jebemise...stvar je u razmišljanjima...i ne komentiram komentare nego tekst...u kojem ti svojoj izopačenoj percepciji daješ sebi pravo nekome reći da mu obitelj jedva čeka da umre jer im treba 'njegov' kvadrat stana! Pa rekla bih ti pučkim izrazom: pi*ka ti materina tko si ti da nekome tko umire kažeš takvo što? Koliko trebaš biti trul?? Očito ti se prvo raspala duša..a s njom je i tijelo počelo.

sigurno si našao svoj način ..koji vidim, nije dovoljan samo tebi...iako ga tako prezentiraš...ali kao da želiš tuđu potvrdu....koju pak...tražiš prilično autoritativno..i agresivno! Surova istina...je tako individualna da je to brutalno. Po toj istini...ja bih ti raspalila šamarčinu posred face da mi tako pametuješ nad mojim mudrostima...samo zato jer ti imaš svoje..i to što umireš...možda brže nego drugi...ne daje ti pravo da drugima zvocaš!

Autorica: EPILEPSIJA SUICIDA

Dijagnoza:

Hvata me strah...steže se grlo...steže me u prsima. Boli... Srce preskače..i čujem samo njegove nepravilne otkucaje. Oblijeva me hladan znoj dok hvatam zrak...a kao da ništa ne udišem. Crnilo pred očima....zaspe se bijelim točkicama...i ja napokon pomišljam...evo ga! Umirem! Ovo je infarkt!!!

...u slijedećem trenutku sjedim kraj otvorenog prozora...osjećam vlažnost lica...dobivam zrak...i vraća mi se vid. Ispred mene nekoliko ljudi...svi zure u mene...zabrinuti...ispituju jesam li bolje...je li mi dobro...

Već dugo nisam imala napade. Još od prošlog proljeća...kad sam ih intenzivno doživljavala...i visila po medicinskim ustanovama...šetajući od specijalista do specijalista nebi li netko...itko..ustanovio što mi se događa. Neurolozi su sumnjali na aneurizmu...psiholozi na stres...magneti...ctg-i i ostala testiranja nisu pokazivala ništa abnormalno...sve dok neuro-psihijatrica koja me zadnja uzela na obradu nije posumnjala na epilepsiju.

...da...imam je u obitelji...naslijedila sam gen sklonosti....

..nego...bez obzira na to što sam cijeli svoj život suicidalna...nikad se nisam od toga liječila. Nekako sam živjela....i preživjela s tim. Ipak....onaj osjećaj...kad zaista povjeruješ da upravo umireš je tako....konačan..i beskompromisan. I kažu da ti preleti cijeli život pred očima..u trenu.....ali ja bih rekla da nije život...već sve ono što želiš učiniti...reći...vidjeti...otići...svega toga se sjetiš u tom trenutku...dok shvaćaš da ništa od toga nećeš moći...jer upravo sad..umireš...i kraj je. Nema dalje. Sreća je valjda...kaj se nekon toga mozak isključi...ili izgubiš svijest....pa sve to brzo prestane..i nestane. Ako se ne probudiš...i ne dođeš k sebi...ni ne znaš da....te nema.


ZAKLJUČAK:

Zašto imaš potrebu to reći? ta valjda zato što je i taj čovjek drugom čovjeku imao potrebu nešto reći! i čije je veće pravo reći? tvoje? to ti odgovori sebi!

*******

Kako ti rekoh i na pvt, a ovaj put naglas. Ovo nije zajebancija, majka si dvoje male djece, pa nemreš tu primati medicinske savjete na blogu. A takvima kao ti je i sranje dati savjet, jer kaj ako ga slijediš i pogorša ti se? Ok, kao terapija,

Pišeš o suicidu, pišeš priču (ili kaj) kako se rješavaš vlastite mame, pišeš o očima koje ti ne funkcioniraju, sada o epilepsiji, o emocionalnim, mogu reći ekstremnim, usponima i padovima, pa kak da se ne zabrinem? Ili muljaš?

Zaboravi spiku o lijekovima ovdje!



Ne mora sve ovo biti svakom jasno. Kad se podvuče crta i kad se napravi rekapitulacija, konačna specifikacija svih računa, mnoge stvari će biti puno jasnije.

Nitko ovdje na blogu nema pravo na posebnu vrstu kukanja. Svi smo zaslužili to što smo dobili i što nam se događa. Izazivali smo sudbinu do krajnjih njenih granica. Ako smo naletjeli na minu, nju smo i tražili, očekivali i nadali se.

Imam srce od kamena.

Imaš, dok ne naletiš na tvrđi kamen, na staru stijenu, na dragulj, na zvijezdu svemira…crnu rupu svojih zasluga.

******
Evo priče iz anala starih priča. Samo ću je pokušati prepričati:

» Bio je ratnik, dobar ratnik, Ratko. U borbama je zagalavio dva dana u jednom kanalu kraj Dunava . Pobijelilo je sve, i kosa, i brada, i nokti, i srce, i mozak.
Kad se dočepao Zagreba, nije ga se moglo prepoznati. Ni žena, ni rođena majka.( žena ga ubrzo ostavila, ali ne zbog preljuba već zbog sigurnosti nje i djeteta )
Ipak se u svemu našlo nešto i dobrog i za njega. Nakon par godina nemira, naslijedio je od strica dva hektara zemljišta, staru kuću ali strašnu lokaciju.
Negdje gore na Sljemenskim obroncima.
On i brat. Brat mu je u Beču, privatnik, i prepustio je sve njemu. Parcelacija, desetak građevinskih parcela i fina lova. Sve je prodao i nestao u zagorskim bregima…s Ptsp-om.

Toni je bio drugačiji . Oprezan, nemiran, kao mačak…slobodan. Rodio se u cirkusu, radio u cirkusu, vježbao i nastupao u cirkusu. Kad je izbio rat, družba se raspala i priključio se vojsci. I prolazio ratišta bez činova, bez napredovanja, bez posebnih zasluga i isticanja. Poslije rata počinje put preživljavanja…od galebarenja, konobarenja, sezonskih poslova i sezonskih ljubavi. Zgodan čovjek, pomalo tajanstven, šutljiv, sklon mistici i s vjerom u sudbinu.
To je poslijepodne stopirao na put prema drugom mjestu…nije mu bilo bitno koje. I stao mu je terenac, tamnih boja i tamnih stakla. Ušao je u auto da nije upitao vozača ni kamo ide…važno je da se ide..putuje, mijenja, pokušava…
Probudio se na dnu praznog bazena, gol do pojasa i s nejasnom slikom što se dogodilo….sjeća se da mu se naglo prispavalo i da je utonuo u san.
I , evo što sada ima…dno praznog bazena.
Ubrzo se upališe svjetla i uđoše dva ozbiljna tipa opasnog izgleda.
» Antonio«- reče, čini mu se šofer terenca, » pogledali smo tvoje dokumente i zadovoljavaš sve uvjete. Nisi prestar, nema te na internetu, u novčaniku nemaš nikakvih slika osim nekakvih cirkusnih reklama. Hoću ti reći da ako večeras loše završiš, a hoćeš, nitko te neće tražiti.«
To mu je govorio naš Ratko. I nastavio:
» Radi se o tome da meni treba povremeno doza adrealina koju ne mogu dobiti u lijekovima. I vidiš, ovdje u brdima imam lijepu kuću, bazen, mir, dobrog prijatelja i s vremenom na vrijeme si priuštimo poneku borbu prsa u prsa s nepoznatom osobom. Ti si peti. Četiri su pokopana u vrtu i , pokazalo se da ih nitko nije tražio. Nestali ljudi. Svaki dan ljudi nestaju, ne?«
I Ratko vješto i lagano skoči u bazen. Gol do pojasa.
»Vidiš onog mog prijatelja, gore? On ima pištolj, vidiš pištolj zataknut za pojas... i kad bi se nešto loše okrenulo protiv mene, on će te ubiti. Ne govorim ti to da ti uništim moral, već ti govorim svu opasnost kojoj si izložen. »

Ratko je bio jako zadovoljan sa sobom, oči su mu sjale onim čudnim, dragim životinjskim sjajem, a smješak čak simpatičan.
» Budući da sam domaćin, ja biram i oružje. Ovaj put je izbor ; NOŽ!
I u bazen doletješe dva noža, bovi noževi, noževi koji pjevaju.
Ratko je svoj spretno uhvatio a Tonijev je pao na beton. Pod noge. Toni je sve vrijeme šutio. Tek sada je pokazao malo zanimanje. Za nož. Poznavao je nekad tu vrstu, ali ne zna da li se puno mijenjalo.
» Domaćine, može li minutu- dvije da sve ovo dođe do mog mozga?«
» Samo se ti pomoli, ispovijedi, sjeti se svega, ali nemoj tražiti milost. Nema je ovdje. Otišla prije 22 godine.«
» Nema pravila? Nema time out? Nema odmora. Nema rundi? –pitao je Toni.
» Nema!«
Sagnuo se, podigao nož, nježno ga pomilovao drugom rukom, pa ga prebacio iz ruke u ruku i čekao.
»Borba može početi!«- oglasio se jedini gledatelj.
Toni je napavio pola koraka i pogodio Ratka u vrat. Pritrčao do njega, dok je padao i uzeo mu nož i pogodio malo iznad želuca, ispod srca revolveraša ali mu je pao u bazen da nije ni pokušao doći do pištolja.
Oba su pala.
Obrisao je svoje otiske, našao svoje papire, uzeo hard disk i napisao poruku.
» Prekopajte vrt ovog čovjeka.«
Čitao je u novinama da su našli zakopane mlade ljude, ali o zadnjoj borbi ni riječi.
Tonija ne traže.
»Vrč ide na vodu dok se ne razbije.«
Trebali su se potruditi pročitati što je radio u cirkusu.
Bio je bacač noževa.
**********

( sve sam ovo prepričao zbog mnogih onih koji na iskricama traže više nego što daju i takvi su sve do onog trenutka dok ne nalete na boljeg od sebe, tvrđeg )

Poznamo se iz davnina. On je bio privilegirano gradsko dijete, a ja sam bio privilegirano seljačko dijete. Razlika je bila u tome što sam ja uvijek bio u pravu zbog ovih činjenica;
bio sam stariji i bio sam puno jači.
Kako smo preskakali godine, tako su i razlike bile sve veće.
Odustao sam od dugogodišnjeg studiranja, on nije....
Prihvatio sam prvi posao koji sam dobio bez politike, on je s politikom i faksom dočekao šefovsko mjesto u rafineriji, kupio ogromni stan, mečku, ševio sve što je bilo slobodno. Ako i nije, ali je svugdje bilo spominjano i njegovo ime.
Meni su pripisivane neke romantične avanture.
Zajednička nam je bila ljubav prema žestici, prema konjaku.
I prijateljstvo se je učvršćivalo. Postalo je vrlo stabilno kad se on kao ing. nafte prijavio u dragovoljce i odradio i taj domovinski rat vrlo časno.
Nakon moje operacije ( on 45+ , ja 50+ ) sreli smo se slučajno u frizerskom salonu.
» Medo, čekam te u birtiji kod Pjera ( Stari Pjer ).«
Nisam otišao jer nisam znao o čemu bi mogao s njim šutjeti.
Drugi put me je doslovno odvukao u bircuz i bez imalo obzira mi objasnio moju situaciju.
( imaš privremeno rješenje o vrlo maloj mirovini, bolestan si, izložen vremenu, bez nekakvih veliki mogućnost za financijske akrobacije, a ja imam love i mogu odvojiti , i mogu te čekati, a mogu i reskirati da odapneš i da ne vratiš )
Prihvatio sam pomoć.
( dobio sam zaostatke, dobio sam pristojan iznos od kolega s posla, nešto otpremnine i vratio sam mu. Istina je da smo sve to isti dan i spičkali )
Nedavno sam kupovao povrće i prodavačica me upoznala sa činjenicom da je Edo otpušten iz bolnice, da je imao teški napad gušterače, da leži dva dana u stanu i da ne izlazi, da nije vidjela da ga bilo itko obilazi, da ga nije vidjela.. ( stan je prekoputa voćarne )
Nakupovao sam mrkve, jabuka, mente, ledenog čaja, mladog krumpira, dvopeka…
Pozvonio sam.
Pa sam onda zvonio dugo.
Čuo sam slab glas ( i ja slabo čujem ):
» Otvoreno je!«
Ležalo je nešto mršavo, zgvrčeno, žuto i buljilo u mene.
» Meedo!? Ti?«
Skuhao sam ajnpren juhu, mrkvu, naribao jabuka, sve primakao krevetu….i vodu i čajeve. Polako i drhtavom rukom je pojeo juhu, i dobio malo boje. Rekao mi je kamo da odem, komu da se obratim i tko će mu organizirati daljnju njegu.
Izmjerio sam šećer, tlak, puls, temperaturu, složio terapiju za tri dana ( toliko je bilo lijekova )
Ništa posebno teško i ništa posebno.
» Nešto mi obećaj!«- gledao me upitno.
» Znaš da ne boravim dugo u našim krajevima, znaš da nisam baš ni jako mobilan, ali ako je u mojoj moći, obećavam.«
» U tvojoj i mojoj moći ...jeste.«
»Reci!«
» Ako ozdravim, hoćeš li mi pomoći da ubijemo vozača hitne pomoći?«
Nasmijao sam se. On nije.
»Tko je on?«- htio sam ublažiti zahtjev. Rekao je ime i prezime. Jebemti, to mi je bio i nećak, i kum , i susjed.
» Samo ti ozdravi, pa ćemo vidjeti!«

**********
Dok sam odlazio, razmišljao sam, ako mu pomognem, da li sam ja u sukobu interesa?

Bit ću kratak.
Znam, imate posla, a i kroz godine sam se naučio reći kratko i jasno ono što imam i što mislim da je važno. I da puno ne gnjavim pisanjem To treba učiti. Naučio sam to od svog bivšeg šefa. Ako sam ga tražio slobodan dan, nikad nije pitao zašto. Rekao bi može! Ili ne može!
Jednom sam trebao uslugu iz Osiguranja. Pitao sam ga da li ima koga u CO.
» Što trebaš?«
» Nisu mi isplatili štetu za auto iako je rješenje već dvije godine pravomoćno.«
» Je l' imaš rješenje kod sebe? »
Pružio sam mu rješenje, on je okrenuo neki broj, pozdravio i samo rekao broj štete.
Okrenuo se prema meni i glavom mi pokazao da idem po novac.
Kasnije sam ga pitao koliko sam dužan a on je protivpitanje: » A za što?«

To mi se sviđalo.

Takav sam poželio biti, iako mnogi ljudi nisu takvi. Na primjer; moj gostioničar. Najprije bi me uvjeravao da nijedan konjak nije ravan njegovoj rakiji, onda mi natočio jednu besplatnu i , držeći flašu konjaka u ruci, počeo priču.
» Znaš onaj moj stari šljivik s 500 stabala starih šljiva? E…, izvadio sam čitav jedan red i zasadio orahe. I našao sam kupca za orahe. Znaš Đuku, mog strica? On ti ima vezu za Njemačku i svi će orahi otići za Njemačku. Po dobroj cijeni. Znaš da se rastao od Milke. Sada živi s jednom Švabicom u njenoj kući. Baš je neki dan nazvao i pitao je i za tebe. A Švabica je malo starija, iako izgleda jako dobro. Danas ta šminka čini čuda. Moja sestra se pomladi za deset godina kad se lagano i pažljivo našminka. Stvarno, što ti ne bi pokušao hodati s mojom sestrom?«
»Hoćeš li ti meni natočiti taj konjak?«
» A kamo se žuriš? Jučer je Jakov u brzini skočio na traktor, noga mu se uglavila između kvačila i motora i kvrc…ode kost. Ima on blizu 70 i kosti su sve slabije…«
»Čuj, Ivane, ako moram čekati na konjak, daj mi bar cigaretu!«
»Sada se i živciraš, a zaboravio si da si bio u ratu i da je pola tvojih bilo u Popvači…Znaš da oni skoro svi piju na teku?«

Ja volim biti kratak…

I ovdje na blogu znam napisati tekst o mačkama, i obično netko spomene njihov tajanstveni život i netko postavi pitanje zašto ljudi imaju više nickova, zašto mu to treba, zašto se svađaju a ne poznaju se, pa netko uleti s receptom za kolač, pa o ljepoti Rogoznice i ljepoti ronjenja na dah, pa prodajem rabljeno ulje.

I sad je i novi hrvatski pravopis u igri. Što vrijedi, ako nemaju mehanizam kojim ga mogu ufurati među narod. Nije to samo tako. Napišemo pravila i vi sada pišite tako. Treba narod educirati. Treba mu objasniti i zašto to treba znati. Meni nije jasno zašto bih ga učio. Pisat ću i govoriti onako kako sam radio 60 godina..

Počeo sam i rekao da ću biti kratak i bit ću.
Samo još ovo o pravopisu.
Kod mene jedan dalmoš predaje matematiku. Neka mi netko objasni kakve veze ima ikavica s jednadžbom parabole ili s derivacijama ? Inače profesor daje i instrukcije i nekidan me zaustavi da ga odvezem do Mije jer je Mijin sin išao na instrukcije i sve je dobro prošlo. Kad smo stigli kod Mije, Mijo je imao spremljenu rakiju, kulen, špek a rekao je da ima i svježeg mesa, ali nema sada vrećica da mu spakira.
»Imam ja!«- kaže prof i izvadi zgužvanu vrećicu iz bermuda. Mislim si da on uvijek ima jednu vrećicu u svakim hlačama…zlu ne trebalo.
Željezo se kuje dok je vruće- znao je govoriti moj pokojni stric –kovač.
On je, inače bio veliki zajebant. Moj bi otac stavio na rame tri motike, kosu, lopatu i uputio se kod njega. I onda bi ga u radionici (veštet ) pozdravio:
»Zdravo, brate!«
A stric bi ga mirno upitao da što će mu te motike i lopate, i srpovi, i kose. Jel možda treba da ih on naoštri? Otac bi rekao da da.
"E, moj Josipe, onda ti ne trebaš brata, već majstora. Vrati se van i uđi ponovo i pozdravi sa » zdravo, majstore!«
Strica je izluđivalo posebo ono . »Hvaljen Isus, kume!«
Jebemti, pa mi smo u selu svi kumovi. Netko je dobar sa svojim kumovima, netko nije. Moj brat bira i birao je kumove tako da se sa svakim može za nešto porječkati i danas nije dobar ni sa jednim svojim kumom. Obično se pomire za svinjokolje, ili za neke veće radove na kućama i onda opet šutnja. Tu puno kumuju i supruge koje imaju puno više vremena jer su većinom domaćice i sve znaju.
Kao i moja kuma.
Nije joj ravna niti jedan radio postaja. Čovjek dobro mora davati informaciju jer je za čas upleten u seosku igru pokvarenog telefona. Jednom sam rekao da će mi doći njegovateljka, a ona je skužila » Njegova tetka » i imali smo velikh problema sa mojom strinom koja je tetka od kuma….
Zato je najbolje biti kratak.
Kratke jasne rečenice kao ja danas.
I ne može doći do zabune. Tekst je svjež, brz, svatko stigne pročitati i svima je bistro da medo uvijek tako piše.
Nisam čak morao ni napisati da ću biti kratak, već samo reći to što imam. Odmah se vidjelo da ću biti kratak. To se nauči u zatvoru kad su jedni u onom krugu u šetnji a dok drugi stoje okolo. Tada moraš u sekundi reći što imaš, zapamtiti gdje si stao i kad ponovo prolaziš kraj te osobe samo nastaviš. Znam kako to izgleda jer sam u ratu bio često na straži s jednim bivšim robijašem koji je ubio svoju ženu i njenog brata i osuđen je bio na 18 godina a odležao je 12 godina. On bi počeo priču .« Kad sam bio u Mitrovici…« i napravi kontrolu našeg stražarskog prostora… » došao je jednom Miljan Miljanić« i opet ode… Bio je dobar kamenorezac i u zatvoru su ga jako cijenili.
Mene je žicao cigarete, ali je uvijek u džepu imao nešto za pojesti. Bilateralna kompenzacija---rekli bi. Ima i trilateralna koja mi se više sviđa za objašnjavati, ali sam obećao da ću biti kratak..
Srećom da se mogu kontrolirati, inače bi se ovaj post pretvorio u Markove konake i izgubila bi se bit. Ne znam kakva je razlika između bloga i foruma, meni je blog zbog svoje kratkoće vrlo privlačan. Zahvaljujući ovakvima koji pišu kao ja, za sve ima mjesta i vremena i nitko se ne mora posebno potruditi da me prati. Otvorite moj blog i odmah vam je sve jasno. Nisam ja kao Meija i Mai da nešto objašnjavam ako nisam siguran što hoću reći. Kod mene uvijek važi ona: ispeci pa reci..
Da i da skratim jer sam obećao…

Jebemti, zaboravio sam što sam htio ukratko reći.

Kako ne bih zaboravio kad se stalno netko upleće i ubaciva. Takva je i moja tetka Maca. Ona još nije završila svoju priču o prošlom urodu marelica i o pekmezu od njih. To se je pojelo za tri dana…a ona meni kaže.
» Ček', baja , da ti kažem što je čiko Matija rekao u vezi berbe višanja kod tebe. Nije on protiv, ali…«

Mislim da ću zbog objektivnih uvjeta na blogu, morati sve ovo malo produžiti jer su neke stvari ostale nedorečene…

Nisam rekao da kamenorezac radi na Krku i da ima dosta posla i da se oženio s nastavnicom koja živi na Krku.
Nisam rekao ni da na Pagu imam rodbine i da se može i trajektom s Krka na Pag, nisam ni pričao o sistemu za navodnjavanje na Krku koje je potpuno zapušteno a potječe još iz vremena Zrinskih.

Zrinski su bili dosta pošteni plemići. Znam….

U ovaj prošli petak dobio sam jednu od svojih tihih i neobjašnjivih duhovnih poticaja:
»Javi se starim, školskim prijateljima!«
Sjednem, napišem par riječi i pošaljem dva linka: »Za stara dobra vremena« i »Ko palma veje ziblje« uz najljepše pozdrave.
Bilo je to u poslijepodnevnim satima, onako sponatano, nakon dvije godine šutnje To moje prijateljstvo s njima je sjećanje na mladost, na godišnjice matura, dok nam je odrasli život bio i ostao prilično različit, na različitim političkim i bitno različitim visoko pozicioniranim društvenim ambicijama i relacijama, a često i na neprijateljskim pozicijama.
Dobio sam odgovor od supruge » Odlažem odgovor »!
Nisam komentirao, nisam se pitao što to znači, nisam ni imao neke posebne potrebe ni obveze prema sebi to rješavati.
U taj isti petak, u kasnim večernjim satima , javi se zajedniči prijatelj da je gospođi umrla mama. Nije to učinio kao informaciju već kao svoj upad. Naime, nešto je načuo da je suprugu umrla majka, a to je naša seljanka, i bila nam je kao majka. On je nazvao izraziti sućut a mama se javila na telefon tako da se jedva snašao. Od nje je čuo da su oboje odsutni zbog njene majke, zbog toga…
Pogasio sam tehniku i prebacio na ručno ( umno! ). Što to mene veže s tim onostranm, vandimenzionalnim, s osjetilnim na bazi predosjećaja? Nisu mi takvi događaji rijetki. Da li trebam nešto posebno činiti, ili prihvatiti da se to događa, kao što se događa puni mjesec, plima i oseka, zavijanje divljih pasa..?
I tako ja to sve skupa odložim za neku obljetnicu neke nove mature…
Jučer, u utorak, oko deset sati ujutro, osjetim neprolaznu glad. Nema placeba.
Nisu pomogli ni sokovi, ni kava, ni autogeni trening.
Izvadio sam iz zamrzivača čvarke, narezao luka, stavio pred sebe s dva topla peciva i čitav sat guštao.
Moje zdravstveno stanje zabranjuje čvarke, svježi kruh, pa čak i luk koji nije dobro otpustio.
Nije mi to palo na pamet da imam veto.
Fino sam to krčio i pomalo dodavao soli. Bezbrižno, kao mamina maza, koji si može ispuniti svaku željicu.
I taj utorak, taj jučer jedva preživjeh. Sve se pobunilo. Cijeli mehanizam probave i cijeli mehanizam poznatih žlijezda. Jedne su radile što ne trebaju, druge su prestale raditi. Cijelu noć nisam spavao i veselio se kao veliki kad sam morao trčati do toaleta
Sada mi je malo bolje.
Ostalo je duhovno pitanje, taj moj famozni .samohvaljenički predosjećaj, moj bioenergetski zanat, sposobnost…
Zašto onostrano zakaže kad sam ja u pitanju?
I što mi treba obavijest o nečijj smrti, ako postoje sms, mailovi, telefoni. I dnevne novine.
Da li da to rješavam , ili da i to odložim za neko svoje zrelije doba?

Baš kad pomislim da sam zreo i pametan.

Ozbiljnija tema je kušnja!

Test.

Ne moraš ti tražiti odluku, '' konačnu odluku "

Nazovi ga nedjeljom poslije ručka, dok se nepomućeno i ushićeno podgrijava sa svojom profesorčicom ( ako predaje na srednjoj školi onda je profesorica, bez obzira na tvoje umanjenice i omalovažavanje ) i svojim slatkim nasljednicima koje tako razumno i uvjerljivo odgaja.

( Kako to da ti, tako pametna, ne kužiš da si zaljubljena i da sve što on radi je fenomenalno i izvrsno, i da je njegov odnos prema svijetu lišen bilo kakve tvoje kritičnosti, kritična si samo u onom slučaju ako se osjećaš povrijeđena i zapostavljena.)

Dakle, nazoveš ga u to '' ne-doba '', opišeš zbog kojeg kvar ga zoveš i zbog kojih boljki ( nekih ženskih ) nisi raspoložena za odlazak u grad, u voćarnu, ( pitanje je gdje i rade u nedjelju popodne! ) i svojim najslađim glasom mu objasniš kako bi ti dobro došao grozd malvazije, ne mora biti grčka, može biti i istarska. Naravno da ćeš prihvatiti ispriku, pa nisu dijete, samo kažeš ako bude nekamo išao, i usput se malo duriš…Drugi put, u ponoć, ga nazoveš da ležiš i sva goriš ( 39,0 ) , treći put bih tako rado otišla baš s njim na plivanje jer se osjećaš tako puna energija da sva pucaš i želiš da te vide s njim…. u skokovima s daske u bazen
Nikad nemoj tražiti dar, to je najlakše makar i koštao znatnije. Uvijek traži jednostavnu glupost s kojom mu izpromiješaš uobičajeno zadovoljstvo koje uživa bez tebe i sjebeš neke planove koji se ne tiču tebe a ni vaše ljubavi. Nećeš ti zbog tog biti zla i nametljiva, naprotiv, samo ćeš se ponašati u skladu njegovih velikih riječi tih dana o velikoj i neprolaznoj ljubavi i o svemu onomu što bi on bio u stanju učiniti za tebe.
Naravno da iskušenje u tomu da ostavi svoju obitelj ne dolazi u obzir, vjerovala ti u to ili ne. Mislim da on nije to u stanju učiniti, vidiš po njegovom ocu koji je toliko patrijarhalan da se ne usuđuje ni nakon sedam godina poslije smtri majke dovesti u kuću drugu ženu iako je ima ( ne boji se on svoje djece, on se boji snažne tradicije cijelog svog kraja i njihovog drugačijeg mišljenja. Čak su i žene tako odgojene) A vidiš i po tomu kad si saznala da se i dalje razmnažate bez tebe, i kad si mu dala naslutiti da bi mogli biti '' gotovo '' da je otišao bez da se okrenuo. Jeti, nerazumljivi Jeti.

Znam ja da ćeš ti to riješiti pa makar i uz malo više bola.
Poznate se vi!
Ti i bol!
Preljub, ljubavnica, ljubavnik... jebite se!

Napravi i ovu test scenu:

Lomi se jednog kišnog vikenda, kidaj odjeću , drži prst na njegovim prsima:'' Tvoje uspomene?! Tvoje uspomene!? A moje? Što je sa mojima? Ja sam , jel, jaka, ja neka trpim, nosim".. i smij se , i laži, i glumi, i baš te briga koliko je istine u svemu tome…

"Gdje su moje uspomene, moj mladiću?''

Ne bi to bila histerija, to bi bila argumentirana bol jedne zrele žene koja nikad nije upoznala jedinstvenu , nedjeljivu ljubav....Nestao je Mišo, bijele golubice, mladosti…soba je bila ispunjena nepoznatim bolom o kojem on ništa nezna Obični mladi ljubavnik. Teretanac. Rukometaš. Dva sata se bori sa sobom, poružnili se, postaraj se, oslabili par kilograma za dva sta, ugasi oči.

Kad bude htio zvati hitnu:

'' Nemoj''- reci,'' čvrsto me zagrli , drži me! Nemoj me večeras ostaviti samu!''

Nasloni glavu na njegova prsa, utihni i od umora zaspi nekim nemirnim snom, povremeno se cijela trzni.
Neka te čuva cijelu noć i neka misli što će reći gdje je bio. Neka te primi još jače i tako cijelu noć. I zovi svoju kćerku . Ujutro, da odmah dođe, i kao malo dijete, sve joj ispričaj, prvi put joj je pričaj vašu kratku prošlost pred njim bez panike, bez kletve, bez zamjerke, bez optužbi… '' I sve to što sam ti rekla, to je ON, sve je to ovaj tu ovo jutro, moja prošlost, moja sadašnjost i moja budućnost .

Teatralni test.

Ako se poslije možeš nasmijati. ima nade za tebe!

Neka ti Baklje Ivanjske osvijetle put i sakriju tužne oči u Sjenama Svog Svetog Sjaja .
( svaka je ljubav sveta na svoj način )

I bje selo satkano od ratnih rana, tužnih, umornih pogleda i usamljenih žena, bje selo uz Savu gdje je tuga navečer vladala, samoća spuštala svoje tamne zavjese na prozore drvenih kuća, bje selo ostalo na uspomenama o kojma se nije pričalo…
I bje potok, obični potok, koji se spajao sa Starom Savom na jednoj livadi okruženom šumom, poljskim hrastom , grabom, divljim trešnjama i starim vrbama.
I ljepotica jedna bje u tom selu.
Zlatokosa.
Sunčica.
Plavi poljski cvijet.
Toliko je bila lijepa da je toj ljepoti svatko davao svoje ime. A nije se zvala Zlatokosa, nije ni Sunčica, nije ni guščarica Anka. Ono malo momaka u selu nije se usudilo ni misliti o toj ljepoti. Nikad joj nitko nije rekao:
» Sunčice, ti si prelijepa!«
A dani su prolazili, dani…godine…
Jednog proljeće vidješe na ušću potoka u rijeku, na livadi uz potok, Zlatokosu i momka, lijepog nepoznatog momka. Mislili su da je iz drugog sela, mislili su… neki su mislili da je sve to čudo i nisu vjerovali svojim očima.
Na Sv. Iliju, 20 srpnja dođoše sa Zapada gusti, tamni oblaci. Popodne, dok se žito kosilo. Iznenada… I udari grom. Ubio je nekoliko životinja i mladića.
Seljani pričekaše dva dana. Nitko ga nije tražio Onda sahraniše mladića na svom groblju. Na križ su stavili NN.
Sunčicu nisu više viđali. Samo ponekad u sumrak na stazi prema potoku.
A stara ciganka joj je rekla:
»Malena, kasno je je za sve. Morat ćeš roditi! Bilo bi najbolje da odeš iz sela. U bijeli svijet.«
Potok prozvaše Sunčica.
I ona je jedno večer krenula. Nije daleko otišla . Do ušća Sunčice u Staru Savu.
Tu je uvijek bila nečija mreža u vodi.
Ujutro ribari izvadiše mrežu a u mreži mrtva leži ribara starog kći.
Janja.
Danas se potok zove Sunčica, Stara Sava Plavokosa a Janja ode u pjesmu.

http://www.youtube.com/watch?v=HFefc9fGOM8 ( prebaciti na google a ne na youtube )