Umorni Bukovsky

Jako sam se uplašio kad se mama razboljela. Mislio sam da će nam tata kuhati.

Ja se ne svađam s roditeljima. Nisu moj nivo.

Ja sam čudo od djeteta. A i mama kaže da nisam normalan.

Ne znam koliko imam godina. To se stalno mijenja.

Tata je odrastao na selu. On je kravu vidio uživo!

Traže od mene da se popravim, a nisam ni bio u kvaru.

Ne znam koliko djed ima godina. To je viša matematika.

Tata nema novaca da mi kupi čokoladu, jer on radi za eksere.

Htio sam seku, a mama je rodila brata. Uvijek mora biti po njenom.

Pripremio:Zoran T. Popović

Blogirao i kopirao:
MedoD

“Jesam li veći kockar ja koji sam prokockao vlastiti novac ili neki koji su prokockali Svetinju, osmjeh djece i radost navijača!”.


Jednog dana kada ovaj
rat se zavrsi
jedva cekam prijatelji
sve vas da zagrlim
ovako sjedim sam
pa vam ponekad otpjevam


Lupi petama, reci evo
sve za Hrvatsku
poljubim zastavu i pustim suzu
neku iskrenu
o Boze cuvaj ti nase golubove
i sirotinju
jer bogati se i onako
za sebe pobrinu

Ima dana kada ne znam
sta cu sa sobom
jer nevesele mene bez vas
utakmice nedjeljom
a kada padne evo noc
dozivam vas imenom
vas su prekrili
zastavom i mahovinom

A ja sjedim sam pa ponekad
za vas odpjevam
jednog dana kada ovaj
rat se zavrsi
ma jedva cekam prijatelji
sve vas da zagrlim
o Boze cuvaj ti nase golubove
i sirotinju
jer bogati se i onako
za sebe pobrinu

Ima dana kada ne znam
sto cu sa sobom
jer ne vesele mene
bez vas utakmice nedjeljom
a kada padne evo noc
dozivam vas imenom
vas su prekrili zastavom mahovinom

"
Da, to je bio Josip Kuže! Gospodin, Trener, Dinamovac!

Zauvijek tvoj Sjever

Jutros, pri zoru, sam sanjao jako pametan san. Rijetki snovi su pametni, rijetki imaju tako jasnu i razumljivu poruku i… treba to respektirati.
Cijeli dan sam kosio livadu…gornju i donju Trnovaču. Bez vode, bez hrane, od ranog jutra do sredine popodneva, i po velikoj žegi…
Kad sam, mrtav od umora, došao do kraja te ručne kosidbe, kad se kosa totalno potupila, pojavljuje se čitava plejada likova iz moje bliske sredine ( svi su danas mrtvi ) i nitko nije zadovoljan. Dolaze moji roditelji, djed, baka, dva starija bratića, tetak i tetka… i moja dva bijela, vrlo draga vola…volovi mog djetinjstva.
Tetak i tetka se ljute što nisam pozvao tetka da to pokosi s konjima i konjskom kosilicom koju oni imaju… bratići su nezadovoljni što nisam pokosio među između naših njiva, otac mi prigovara da sam pri kraju previsoko kosio, da sam radio na ho-ruk, majka, baka i djed govore da nije suha trava a oni su došli voziti , da je svaki otkos pretežak i predebeo, a volovi, volovi mi očima zamjeraju što su, po toj vrućini morali ići dužim putem jer je na prečici još uvijek voda u jami na putu i ne može se proći…
Nitko nije zadovoljan i svi me gledaju s visoka…kao krivca
Nabacao sam trave na hrpu, sjeo na nju, popio malo vode koju su konačno donijeli i zaključio:

Nitko nikad nije zadovoljan s onim što si napravio, ako nisi ispunio njihova očekivanja.

Lagano sam se probudio, vrlo umoran, žedan, popio čašu vode i …spavao sve do sada ( sada je10 sati, ponedjeljak).
Nestalo je osjećaja krivnje, ali sam odlučio da više ni u snu neću raditi fizičke poslove. Moje je , u preostalom vremenu života na zemlji, da se pobrinem za svoju duhovnost.
To što su svi mrtvi koji su bili u snu nije nikakva poruka: Svi moji bližnji iz moje mladosti su umrli… i takav je svaki san u kojem je prošlost.

Zaustavio se crni golf ispred obiteljske stambene zgrade i ispred mene, ispred četiri vojnika i dva psa.
Pisalo je na vratima auta:
» Županijska uprava za inspekcijske poslove
Financijska policija« i bla…bla…
( Ne sjećam se točno što je sve pisalo )
U zgradi je bilo Zapovjedništvo prve pješadijske satnije, prve bojne, xxx pukovnije, jedna skromna trgovina i na katu prazan stambeni prostor.
» Dobar dan. Tko je vlasnik ove trgovine?«- pitao je jedan od dvojice lijepo obučenih muškaraca.
» Nemam pojma. A koga to zanima?«-
Važno je pokazao na natpis na golfu.
» Momak!« rekao sam, - »Momče!«,- nastavio sam, » nalazite se na području pod kontrolom HV, na crti bojišnice, 200 metra od punkta Unprofora i 400 m od neprijateljskog punkta. Razgovarate s dežurnim satnije. Ova četvorica su straža a ova dva psa su politički komesari. Dakle, sada kad smo se upoznali idemo ispočetka!«
» Pitao sam te…«
» Čuo sam što si pitao "me", ali ti očigledno nisi čuo, niti uvažio, to što sam vam objasnio i što smo se upoznavali. Budući da nemate nikavu dozvolu, pretpostavljam, vojnih vlast za boravak na ovom prostoru, a pogotovo ne za djelovanje, dajem vam ovoliko vremena da se pokupite i nestanete«- pokazao sam svih deset prstiju. »Inače će te biti zadržani do dolaska redovne policije.«
Izvadio je nekakvu značku i pokazao nekakvu iskaznicu.
» Ne znate što piše u ovoj iskaznici!?! U njoj piše...«
Znao sam otprilike što piše ( manjeviše je sve što piše protivustavno ) i htio sam uzeti taj plastificirani karton On je povukao ruku i rekao:
» Ne ide to svakome u ruke!«
» Divno i jako pristojno od vas. Trebam vam samo vjerovati.
Smatrajte se prislilno zadržani do dolaska policije. Matija, napuni pušku i pucaj u auto ako pokušaju otići. U gume! Idem pozvati policiju. A vi, budite mirni, zbog komesara«
Otišao sam u ured, nazvao policiju i rekao da pošalju patrolu i to po mogućnosti starijih i »težih« policajaca.
» Nema problema! Neka malo čekaju!«
Nakon sat jedan stiže policija ( poznate face iz rata ) i ja im objasnim nastup, ponašanje i kompetencije ( 0 ) zadržane gospode, pa onda i nesklad, drskost, teritorijalnu povredu i graničnu vrijednost.
» Što predlažeš da mi učinimo?«
» Predlažem da vas netko pozove na hitnu intervenciju, a da njih ostavite malo kod nas na edukaciji. Kad se vratite, uzet ćete podatke od obojice, a ja ću za to vrijeme napraviti izvještaj kakve su sve uvrede govorili na račun HV i hrvatskih domobrana. Zapisat ću sve izrečene prijetnje. Zapisat ću sve čega se sjetim, i što su rekli i što nisu«
»Znaš, stvarno i imamo jednu hitnu intervenciju u planu.«
Upalili su auto i otišli.
» Draga gospodo, poštovani inšpektori, vas će sada domobranski narednik, i dežurni satnije, i dragovoljac DR, i prognanik, i frustrirani beskućnik, uz pomoć straže i ova dva politička komesara duhovno maltretirati, jer ste ušli, naoružani i neovlašteno, bez dozvole, ali i bez pokušaja suradnje vaših šefova, na vojni teritorij kao posljednji , jeftini špijuni….«

*******
Nastavak ovog događaja je bio osam godina kasnije i bio je puno opasniji i ozbiljniji… S istim akterima, različitih funkcija ali u vrlo prijetećoj i izmijenjenoj situaciji.

"U tim starim njihovim knjigama piše da je Bog stvorio Adema, da Adema, dobro se sjećam . Pričao mi prije rata jedan Čeh, veterinar. I sve mu dao. I polje, i šume, i jelo i piće.
Dao mu i ženu.
Dao mu sve samo da ne dira jabuke, to su božje jabuke,
I ženetina nagovori Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio. Đe neće vidjeti.
I kapak.
Nestade rahatluka, nestade svega.
I od tada se čovjek pati, radi, živi i mre ko i svako drugo živo biće.
Sve zbog ote žene.
O...jebo joj ja mater."

Znala je da je danas taj dan. Osjećala je uzdah i miris radosti u prirodi kad je izašla .
Dok je gledala u izlazeće sunce, shvatila je da su sve zvijezde noćas bile njene, da su cijelu noć sjale za nju, da nisu daleko, da ništa nije daleko…nedostižno, neuhvatljivo.
Shvatila je da treba pružiti ruke i uzeti.
Bože, kako je sve lako kad otvoriš oči?!
Otišla je sa psom na Jarun, otišla, jer je pozvana, ima pozivnicu, ima svoj broj iz čekaonice, svoj prst na zvoncu.
Na jezeru je usidren mirovao bijeli brod. Nikad ga tu nije bilo.
Muškarac je izlazio iz čamca.
Da. On. Iz snova. Visok, muškarac, nasmješen, bijelo odijelo, cvike u kosi, tamne sunčane puti i krenuo prema njoj.
Sve su žice zatitrale, sve strune zadrhtale, glazba koju je toliko dugo čekala, glazba za kraj čekanja…Larina pjesma.
Nježnim i ugodnim glasom , upitao ju je na čistom hrvatskom:
»Gdje sam?«
» Tu si!«
» Ol rajt!, pomislio sam da sam tamo. »
» Ako me ikada više budeš izgubio, potraži me u vrtlogu vremena, jer sam se vjerojatno tamo izgubila- tražeći tebe.!«
Pružila mu je ruku i rekla:
» Marija- Marta- Huanita- Dolores- Ana- Ljerka pl. Jarunska«
Prihvatio je njenu nježnu, umornu ručicu i samouvjereno uzvaratio:
» Bond, James Bond!«
( odlomak )

Pismen čovjek je onaj koji piše a ne "ono" koje zna sva slova.
Što ste vi koji kurac ovo jutro? Ništ' koristi.
Nitko ni jedne jedine riječe. Gdje je vaša pismenost? Spala na jedno slovo. Na mene.
Što kaže Raky:" "Imam ja gomilu mana, ali mi nekako sve savršeno stoje...""
Kao da sam ih ja izmišljao samo za sebe.
Jutros mi stoje u duginim bojama.

Morat ću ovo ljeto u Međugorje na "pripreme".
Ne na nogometne.

" Ja sam s vama i za sve vas zagovaram i molim za vaše obraćenje. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

Prepisana uputstva za žene za prvi spoj:
( za sve one kojima je doktor zabranio kavu )


Ne morate biti savršeni!

Kako će upoznati vašu zabavnu stranu i vaš smisao za humor, ako se cijelu večer ponašate kao kraljica ili dama?!

Zavodite, pa opet, pa opet!

Cilj izlaska je zavođenje, pa nemojte se uvući u priču o poslu ili nekim drugim dosadnim temama. Cijelu večer koketirajte.

Odmjerite ga, pa pogledajte u nebo kao da ste vidjeli sunce.

Odmjerite ga i dajte mu do znanja da ste primijetili njegovo tijelo. Pohvalite ga.

Nemojte pričati o bivšem.

Nemojte pričati o bivšem ni kamuflirano u „jedan moj prijatelj“.

Nasmijte se njegovim šalama.

Važno je da se trudite biti dobro raspoloženi, pa se smijte i njemu i sebi.

Nemojte pokazivati fotografije svojih najzgodinijh prijateljica.

Nemojte pokazivati ničije fotografije, pogotovo ne unuka.

Nemojte ni povesti zgodnu prijateljicu na spoj kako bi razbili tremu.

Računajte i prvi put da će biti i drugi put.

Sve "ovo" može biti tema za razgovor.

Sve ovo zaboravite.

Preko sedam gora i sedam mora,, iza sedam dolina i sedam jezera i sedam pustinja, sedam šuma i prašuma, živio je otac i imao sedam sinova.
Bili su hajduci.
Jednog dana najstariji sin reče ocu:
"Nećemo više biti hajdukovci!
Od danas navijamo za Dinamo."
Onda se oženiše.
I živjeli su sretno i zadovoljno do kraja života .

Naravoučenije ( Pouka koju izvlačimo iz bilo koje životne situacije. Što veće sranje u koje smo uletjeli ( navijati za 'ajduk ) - mudrija pouka ):

Od krušaka i jabuka možeš ispeći bolju rakiju nego od maslina i lavande...e...

Moj »Abraham« je bio petkom.
50 godina.
Prosječni vijek alkića na ulazu u 21 stoljeće. Odlučio sam to proslaviti. Imao sam u ponuđenu pomoć od rođaka, prijatelja, seoskih tamburaša..
Ništa posebno:
Jedna pečenica i desetak kg roštilja . Malo raznih salata u kolovozu nije nikakav problem a ni trošak. Pečenicu bih ispekao u pekari a roštilj bi pekao bratić…onako, kao kolače…dok čekamo pečenje.
Tiha tamburica bez pojačala.
Društvo od tridesetak osoba. Malo više s djecom.
Moje Dvorište.
Ženska rodbina mi je obećala poslugu a ujak mi je rekao da neće biti problema s pićem. Otvorit će dućan ako nešto usfali.
I kako se taj dan približavao, tako je u zraku i okolici sve više zujalo o mogućem sukobu jednog tamburaša i jednog dobrog prijatelja zbog nekakvih ljubavnih ogovaranja koje nitko nije mogao provjeriti.
I prijatelj me upitao tjedan dana prije hoće li svirati i taj i taj.
»Baš fino. To sam čekao!«- prijeteće je zvučalo na moju potvrdnu rječicu
Ne bi to bio Abraham da se nije skupilo i nešto iskustva u tim mojim godinama.
Posjetama i pozivima, predkarcinomaškim promuklim glasom sam sve obavijestio da se Abraham odgađa za Abraham + 1. Osjećam sam nekakav ludi pritisak, nešto ružno i bez radosti.
Pet godina kasnije su se prijatelj i tamburaš sreli na nekoj drugoj fešti. Alkohol, stara mržnja, oružje i jedan je otišao zauvijek, a jedan je i danas teški invalid.
Od mene su dobili 5 godina života. Ili 5 godina pakla. Nije važno, jer sam i ja dobio svoj križ, ali bez njih….


Prošle jeseni sam krenuo iz susjedne Slovenije na kontrolu i po lijekove u Zagreb. Oko Krškog sam osjetio nešto kao bezvoljnost, nekakvu apatiju, odbojnost prema vožnji, ali i prema vozačima.
Stao sam na prvom parkirnom mjestu, ugasio auto i čekao da se javi prst, poruka, simbol.
Ništa.
Buljio sam u kontrolnu ploču. Nakon 15 minuta sam upalio auto, polukružno okrenuo i vratio se doma.
» Zašto smo se vratili? »- pitala je supruga.
» Nemam pojma. Vjerojatno nikad nećemo ni saznati. »- odgovorio sam mirno, ali mi se raspoloženje popravilo. Zbog zračenja sam postao osjetljiv i svaki prolazak kroz Krško izaziva kod mene različite reakcije. Nikad nisu bile tako drastične. Osjetim Krško i mislio sam da je to to.
Ipak sam morao po terapiju u našu ljekarnu.
I dva dana kasnije, u Zaprešiću na izlazu iz apoteke, učini mi se jedan čovjek poznatim. Da, bio je to bivši kolega s posla. Mršav, žut, slab. Nismo se vidjeli dugo vremena, ali nije u tom bio problem.
» Nisam čuo da si operirao grlo , nisam 15 godina ništa čuo o tebi.« rekao je tiho.
» Ma, već sam postao stari karcinomaš i ponekad zaboravim da me ljudi ne čuju.«
» Ja te dobro čujem, ali znaš da smo se mi i inače dobro razumjeli i očima.«
Bili smo ljubitelji istih sportova. On je bio bolji u borilačkim vještinama. A ja sam mu vraćao u nogometu.
» Vidim da si me jedva prepoznao. Naime i ja imam rak. Rak debelog crijeva.«
» To ti je sitnica. Par mjeseci kateter, malo kemoterapije i kao novi si«- nasmijao sam se, » i nećeš izgubiti glas.«
Nasmijao se i on:
» Odbio sam operaciju i pokušavam se izlječiti alternativom i svim onim ezoterijskim znanjem koje imam. Koje i ti znaš »
»Odjebi, Veki, s glupostima i što prije piči na operaciju. Nemoj me ljutiti. Nisi mali.«
Gledao me sa čuđenjem i nevjerovanjem.
I otišao je na operaciju.
Nazvala je njegova supruga , ovog proljeća, da je završio i s drugom turom kemoterapije, da je dobro, da su terapije i prognoze super i da će mu vjerojatno izvaditi i kateter. I da je dobio desetak kilograma.

Eto, zašto sam odusatao i vratio se onaj prvi put. Morao sam se sresti s Vekijem.


Kao prognanik sam trebao sobu. Rekli su mi da naša službenica izdaje sobu, ali ženskoj osobi. Otišao sam pogledati . Soba i uvjeti su bili super. I gazdarica.
Nazvala je muža u Njemačku i pitala ga je l' može Medi iznajmiti. Poznavali smo se. Pristao je.
Nisam vidio u čemu se sastoji moj otpor prema takvom rješenju, ali nikako preseliti na tu novu adresu. I soba je iznajmljena. Muškoj starijoj osobi. Po preporuci.
U ljeto druge godine ta starija osoba je dobila gadne lomove od nepoznatog počinitelja, a čujem da i službenica često dolazi na posao sa šljivama jer je pala zbog niskog tlaka, pukla grana dok je brala jabuke, vjetar otvorio naglo vrata na šupi. Uglavnom, one dane kad je muž na GO, kad nije na Zapadu, ona nespretno nešto napravi I tako to traje već dugo.
Ja se vratio doma, u svoje selo. Kao pobjednik. Pirova pobjeda…
Svi su vojnici Pirovi pobjednici…



Imam još mnogo toga.
Znam da svi imamo.
Toliko toga da ponekad ni ne primjetimo… odmah. Sitnice.

Drago mi je da si sebi dobra. Onda si i meni.
I svima drugima
Ja ti vjerujem. Nikad ne bi volio da nas dvoje budemo sami sebi podrugljivi ili smješni.
Licemjerni ili bahati.
Siguran sam da osjećaš moje misli.
I ja se ponekad plašim tvojih.
Što ti misliš dok čitaš ove moje ponovljene riječi, što misliš dok ja šutim?

I da, hvala ti još jednom. Hvala ti zbog lijepih ljudskih osjećanja, zbog bogatstva tvojih misli i zbog mog sjećanja...

I nemoj se nikad javljati. Radije prošeći stazama ovom šumom.
Ili se provozaj na biciklu do kapelice i do izvora gdje se vile okupljaju kad je pun mjesec.
Vile, dobri duhovi i anđeli.

Nemoj brati šumsko cvijeće.

Ostavimo bar šumsko cvijeće našim potomcima. Previše smo toga zgazili.

I ja sam dobro.

" Zašto si prenio onu djevojku preko rijeke"- pita svećenik drugog.
" Ja sam nju ispustio prije par sati, a ti svoju još uvijek nosiš!" - odgovori upitani.

" Nova zemlja nije utopija!"

Ako znamo skinuti teret sa svojih leđa, hodajmo po vodi!

Inače je Zaprešić poznat kao skupi i težak grad.
Dolazim svaki mjesec podići lijekove. Sa slovenskim registracijama, i iznova se čudim, zašto i kako to da me nitko ne dira, naprotiv…
Podigao sam prošli mjesec lovu, lijekove, kupio špek, mladi luk, krumpir, kupus, sir, vrhnje, gljive, junetinu, novine, knjigu, kavu…. Čak i nekakvu odjeću u trgovini polovnom robom u podhodniku tržnice.
I ošišam se svaki mjesec.
Dobro , nitko nije vidio tablice. A i izgledam kao Hrvat. Možda malo finiji, kao Zapadni Slavonac... otompotom…
Ali, parkirao sam skoro pred zgradom policije! Grade i izgrađuju baš centar grada ( cestu ) i teško je naći parking.
Otključao sam vozilo, otvorio zadnja vrata da svu tu robu malo maskiram na zadnjim sjedalima. Onak, stručno, da izgleda prirodno neuredno…
Gepek uvijek treba biti čist za rutinsku kontrolu. Ako je kontrola detaljna, tako i tako sve nađu. Odmaknuo sam se od auta na onu daljinu s koje će i carinik gledati na sjedala. Bio sam jako zadovoljan svojom genijalnošću u spontanom uređenju prostora.
I tako, mislim, kako sam pametan, kako na sve mislim, kako sam snalažljiv, kako sam sakrio miris špeka i gljiva…mislim…mislim…i čujem klik..
Klik!
Otkud sada taj klik kad su ključevi na prednjem sjedalu?
Gorko sam zaplakao.
U Zaprešiću, sam sa sobom, bez glasa i bez ključeva od auta. Pokraj auta.
Ušao sam u Zgradu policije. Dežurni je bio mlad policajac i srećom dobro čuje i razumije hrvatski.
» Gdje vam je auto?«
Pokažem prstom, onak civilizirano.
Vidim da vidi celjsku registraciju. Znam, sada će se probati izgovarati.
» Moram pitati šefa da li vam smijem pomoći, odnosno, da li smijem napustiti dežuranu-.«
»U kurcu sam! I dalje, i još većem.«-mislim si.
Međutim, mladić dolazi i kaže da ide do bagerista da ih pita da li tko zna otključati, ili ima kakav savjet. Jedan od njih je rekao da bi on mogao otvoriti, ali ne smije otići s bagera. Ostali nemaju pojma.
» Zvat ću mehaničara, ako je doma, tu je u blizini!«
I zove…zove…samo zovi…svi će sokolovi zate život dati.
»Pričekajte kod auta, doći će majstor za pet minuta.«
I dolazi terenac. Izlazi ovisoki majstor, više onako po izgledu trgovac- menadžer nego majstor i nakon bezglasnog upoznavanja, kaže mi da pokušam malo otvoriti zadnje staklo, jer, ako nešto pokvarim da ja budem i kriv. Uspio sam spustiti staklo centimetar i više se nije dalo.
Majstor je uzeo neku tanku žicu kao da je od kišobrana, zauzeo povoljnu poziciju, i pecao...pecao...i da ih upeca neće ih moći kroz otvor izvuću".- mislio sam.
Ne!!!
On je gađao na ključevima koji su na sjedalu dugme za otvoriti… i klik!
KLIK.
Skočio sam kao medo u lovu. Vrata su bila otključana.
» Uh, jebote, to se zove posao ! Svaka čast. Koliko? Spasili ste mi život.«
» Ništa! Platit ćete kavu kad se nađemo u Sloveniji.«
Ne morate vjerovati, ali je čovjek otišao u svoj auto. I dok je okretao svoje vozilo, uspio sam mu doturiti neku svoju varijantu njegovog truda.
Taj rad bi inače koštao jako puno. Svugdje.
Policajcu se nisam ni zahvalio. A imao sam slovenske registarske oznake. I nitko nije ni zatražio moje dokumente.
Ne bih ni mogao dati jer su bili zaključani u autu.

Čista petica za Zaprešić.

Eeetoogac!

Nekad smo se smijali kako je dobro imati tvornicu šešira ako tata može donijeti zakon o obveznom nošenju šešira.

Ovo o čemu razmišljam je osmišljen mehanizam po istom načelu samo se to provodi po tzv.lobijima - bandama.

Kod nas su ukinuli jmbg i i uveli oib.
Jmbg je obrisan u osobnim iskaznicama, a ako nešto obavljaš opet traže jmbg. I mogu uvesti i obvezatnog kućnog ljubimca iz pedigrea poznatog patologa.


Nobelom nagrađeni ekonomista Edmuhd Phelps kaže: " Ne mogu vjerovati da itko ozbiljan želi ući u EU!"

Nova vlada Islanda odbija ulazak u Eu:

"I dalje učimo o europskom eksperimentu i ne znamo u kojoj će mjeri biti uspješan. I dalje ne treba isključiti mogućnost da će se taj eksperiment pokazati nefunkcionalnim i neuspješnim", izjavio je Phelps .


Baš idemo! Tko nam što može. Ako možemo biti na Iskricama, možemo biti i u EU.

Uz kavu, da malo aktivira živce svim onima koji nisu bili na izborima.
Glasati se možeš i doma , ako ti dozvole!

Dobro jutro od Alpskog Hrvata.

Rasprava između Ikserice i Okserice počela je oko teme prirodnog porođaja i svegaq drugog, kada je X istakla da žene trebaju da se porađati kod kući jer su se tako rađala djeca i ranije. Na tu njenu konstataciju umiješala se O:

- To su nehumani uvjeti naročito sada u 21. vijeku.... bla...bla..bla- skočila je O, posle čega je nastala prava svađa ...

Kasnije su obje tvrdile to nije bila svađa već konstruktivna rasprava.

- "Među nama postoji generacijska i karakterna razlika, pa je normalno da imamo različita mišljenja. Sve dame s kojima komuniciram izuzetno poštujem i nadam se da će ovakvih konstruktivnih rasprava biti još više "

- "Veliki ljudi prave velike greške, a ja svoje priznajem. Mi, kao različite žene imamo problema, ali smo dovoljno inteligentne da ih rješimo na civilizirani način. Priznajem da ponekad umijem biti žena koja voli učiti druge i pametuje, a ne shvaćam da pojedine ne žele biti učene. Da se ovakvu rasprava vodila između pet različitih muškaraca, oni bi se do sada već potukli - kaže i X i O. ( google uz moju pomoć )

**********

Ne bih imao ništa protiv ni da se pet žena potuku između sebe na život i smrt a da ja određujem kraj borbe!

- Vjerojatno je riječ o neiskusnome medvjedu koji nije dobro procijenio visinu vode, pa je nespretno upao...
Gladni i žedni medvjedi u zadnje vrijeme dolaze blizu naseljenih mjesta. Viđaju ih . Seljani kažu kako ne pamte da je ikad bilo toliko posjeta medvjeda kao ove godine.
- Medvjedi su oportunisti. U naseljena mjesta dolaze u potrazi za vodom, ali i zbog hrane koje nanjuše .
Ljudima koji ga ugledaju preporučuje da ga ne diraju i da obavijeste lovačko društvo, koje će dalje djelovati u suradnji s interventnim timom za praćenje krupnih zvijeri.

***********

- Sigurno je da neće ništa ženama i djeci .
- Sigurno je i da ne traži pravdu.
- Sigurno je i da nije doša na izbore.