Umorni Bukovsky

Da. Ona je bila prijateljica, prijateljica noći, vozača, kamiona. Ja sam bio transporter novca od točke A do točke B na autocesti. Viđali smo se , onako u prolazu… pozdravljali a i povezli po višoj sili. Iz moga kraja je.
Tog jutra je padala kiša. Hladna, uz hladni vjetar. Jesen. Na parkiralištu blizu naplatnih, ispred naplate, vidio sam je kako bijesna izlazi iz kamiona i pokazuje srednjak. Nije došlo do nagodbe i prkosno je izašla na kišu u onoj papirnatoj kabanici koja služi kao ukras kad ne pada kiša. Inače je za kurac. Kabanica.
Obavio sam utovar i krenuo prema točki B. Kamion je otišao, a ona je i dalje stajala na istom mjestu. Nije to bilo zdravo. Skrenuo sam prema njoj i stao. Ušla je u cady bez riječi. Promrzla, prokisla, raskvašena. Nije to bilo prvi put da sam je povezao. Prvi put je bilo da je bila bespomoćna.
» Vozi kamo god hoćeš ali pojačaj grijanje!«
» Nikakvo grijanje tebi ne pomaže!«
Krenuo sam . I stao sam pod prvim nadvožnjakom i iz prtljažnika gdje sam držao »sve za ribolov » izvadio ribolovnu trenerku, majicu, čarape… Ništa od toga nije bilo blistavo ni čisto, bilo je samo suho.
»Presvuci se, ali skini sve to mokro!«
» Nećeš gledati?«
» Naravno da ću gledati, vozit ću i gledati da vidim što me zanima, a i više, ako uspijem«
Mlada je bila, 15-tak godina mlađa od mene… mlada, zgodna, ljepuškasta. Presvlačila se iskusno. Vidjelo se da se zna presvući brzo i efikasno, u vožnji, u kabini. Grudi- skladne, prikladne, ne prevelike, pizdišće- kratka, kovrčava, bujna vegetacija površine u cm..nešto je s površinom trokuta štekalo kod mene, neki kvadratni korijen, visina, uglavnom za čitav dlan i za više od bikinija.
»Kako to da nisi obrijana?«
» Svaka roba ima svoju cijenu«- bila je ozbiljna .
Grudnjak i gaćice je stavila na klimu, ostalo je bacila iza sebe.
»Ako ideš doma, imamo stajanje kod moje kuće . Doručak, kava, putni nalog..« -rekao sam tektak
Tako sam radio svako radno jutro jer sam ustajao u četiri sata. I stali smo kod mene. Peć se tek razgorila, zid od kupatila ugrijan, tople vode kao u priči.
»Odi u kupatilo«- pružio sam joj veliki ručnik, »istuširaj se od tog mirisa ribe a ja ću pokušati naći nešto pristojno za obući.« I dok je ona pjevušila, ja sam našao jednu toplu, staru majicu koja je već dugo vremena bila na dijeti, isto takve bermude, čarape i poveći lovački prsluk iz one serije sa sto džepova .
Došla je u sobu s ručnikom oko sebe i opet bezbrižno oblačenje. Moja kava, koja mi je obično dobro došla, sada se ugnijezdila negdje iznad kurcišta i nije djelovala bezbrižno.
» Bilo bi pametno da taj striptiz malo ubrzaš, žuri nam se.«
Dobila je prirodnu boju, dobila je prirodno raspoloženje, i pomalo zajebani osmjeh.
»Je l' stvarno nemamo vremena?«
» Imamo. Ali, ako misliš na ovo«- pokazao sam na uredno složeni krevet, » onda ću ti reći da ta zadovoljstva ne volim raditi nabrzinu, ne volim poslije toga nikamo ići, i u ovom tvom slučaju bi mi to izgledalo kao naknada a ne kao dobro djelo. Trenutno mi bolje odgovara da je dobro djelo. Polazak!«
»Dobro, dobro«- mrmljala je, » samo sam vidjela da ti se sviđam iako nisam gledala.«
Ostavio sam je pred njenom kućom. Poljubila me u obraz i » vidim te često!« nestala.
Moja Zg-veza je bila na granici zamora materijala. Obostanog. Kad god sam je pitao da li da je pričekam poslije posla i kadgod je imala najobičniji izgovor od sat-dva, nisam je čekao. Tako se ubijala romatičnost, navika, ovisnost. Znala je da izgovor i čekanje znači moj odlazak , a ipak je sve češće imala još mali poslić… Nisam se htio boriti jer nisam joj bio drugi, deseti, ini …bili smo odrasli i dovoljno stari da više ne budemo ni broj.
Vrijeme je postajalo sve hladnije. Došla je zima, duge noći za razmišljanje i samoću. I stalno isti posao. Moju suputnicu sam znao povesti…Obično bi rekla : » Do prvog motela!«, a ostala bi u autu do zadnjeg motela. Ja sam šutio, a ona je lovila lokalne radio stanice već prema lokaciji auta i pjevala. Sasvim malo smo pričali. Lijepo je pjevala. Ljubavne pjesme, većinom, ili se meni činilo ( meni su sve pjesme ljubavne, čak i rodoljubne ).
I kad je osvanulo proljeće jedne subote, u toplom svibanjskom danu, pozvala me truba iz automobila na verandu. Stajala je na cesti kraj nekog velikog vozila i galamila:
» Jel primaš posjetu?«
» Jel može kava?«
»Odvest ćeš me nazad?«
Odgovarao sam klimanjem glave.
Ušetala je u kuću pored mene, ušla u sobu kao da sve zna i kad sam je znatiželjno pogledao, rekla je:
» Došla sam na dva cijela dana!«
» Jebemti, morao bih otići kupiti kruha.«
» Ne trebaš! Sve što nam treba je u mojoj vrećici samo se trebamo dogovoriti tko kuha.«
Tako je počela ova priča koju mislim ispričati.
Jednom.
Kad prestane kiša. I s mirisom bagrema.

Sjedi Šime na obali, pijucka domaće vino i gleda u daljine. Prodao je svu ribu, prodao je svo maslinovo ulje..... Zaslužio je malo odmora i čašicu dobrog vina. Sirotinja ostaje sirotinja, a vino ostaje vino..
Misli si, onako površno, da l' da se priključi prosvjednicima, ili da naruči još jednu rundu. Ipak se odluči da pogleda što to rulja viče i traži. I baš kad je ustao, naiđe neka čudna Romkinja nalik Kleopatri i reče mu:
» Dobri čovječe za jedan denar ću da ti gledam u dlan i da ti sve vidim.«
Šime se nasmije, izvadi denar i pruži dlan.
Ciganka melje i melje… i onda se malo bolje zagleda u dlan i ozbiljno i grubo progovori :
»Umrijet ćeš u sirotinji, bos i gol, ali ćeš onda postati slavan. Milijuni ljudi će znati za tebe, tvoja će slika visiti na zidovima najvećih građevina, i tvoje ime će pisati na svim jezicima.«
»Jebote, a što će pisati i tko će me uslikati. Je l to zbog toga što sam razredio maslinovo ulje s vodom? »- upita Šimun
Ciganka zatvori oči, skoncentrira se i kaže:
» Pisat će na slici:

Peta postaja

SIMON CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ

Šime se nasmije i priključi gomili.
Vojnici ga uhvatiše i prisliše , zaista , da pomogne nekom ranjenom čovjeku nositi križ.
Davno je to bilo, ali ja vam to tek sada kažem.

Napisat ću govor u ime naših sela i naših ljudi. Onako, jednostavan, kako
bi to izgovorio i moj otac.
Službeni govor će sigurno imati vojska ili neke političke ili umjetičke udruge.
Oprostit ću se u ime naših njiva, šuma, lipa, jablana, sv. Roka.
Neka bude i patetično ( mora biti u takvim slučajevima )
, ali neka ne bude predugačko .
Ideju o zemlji proširit ću i na grančicu starog, slavonskog hrasta ( mogao bih i to
napisati kao da je posljednji pozdrav zemlje i šuma iz rodnog kraja ).
Svaki takav oproštaj uvijek je pomalo teatralan, čak je i crkveni
obred jedna predstava i neću se zbog toga suzdržavati. ( U sebi ću se
oprosti od njega samo u svoje ime u reći ću mu mu da sam zaboravio zašto se
nismo izdivanili do kraja, zašto smo se razišli)

***
Meni je obična južina vrlo moćna i bolna na ozračenim mjestima, a mediteranska
klima me ubija u kašljanju.
I crvena zemlja.
Moram krenuti vrlo rano, moram ići sam da mogu
stati baš u svakom trenutku, na svkom mjestu.
Imat ću posljedica koje nikad nisu iste i predvidljive. Još ću pogledati
prognozu za sutra
Sestra mi je poslala poruku ..".i on je tebe puno volio " na ono moje;
"kadgod sam govorio o starom prijatelju, uvijek sam mislio na
njega... ).
Nekao mi je djelovala kao da je govorila u
njegovo ime...
I, eto, sve više priča o " starom prijatelju " su ispričane do kraja.
Mi koji ostajemo... još prepisujemo.
Ponavljamo iz dana u dan jer dužinu priče mjerimo, ne u karticama, već u danima.

Obična i jednostavna dnevna matematika koju nastojim obojati svijetlim bojama.

Luda noć. Prva Nova godina na Trgu. Prvi jasni znaci nacionalizma i rodoljublja lagano dolaze, trepere s pjesmom i u pjesmi. »Prljavo kazalište« i ruža poklonjena Mojoj majci …pa opet… Vesela lica, smijeh, budnice, himna i ponegdje koja zabrinuta njuška i njuška na zadatku. Nisu oni nikomu smetali, smetali su sami sebi i njuškali krvavi trag koji se slutio. Oni su znali.
Bio sam u društvu, bio sam u društvu svoje dame i sto tisuća pjevača, plesača, čekača, pijača, pa sam opet bio samo s njom.
Nije padao snijeg već su rijetke pahulje lebdjele lijevodesno, goredolje kao duše neklih davnih građana ovog grada…bijele duše, da nas posjete da neki naši nisu otišli zauvijek i uzalud.
Oko tri smo krenuli doma. Malo vina, malo dobre studeni i čudna nova probuđena radost.
U Nikoloćevoj ususret nam dolazi gospođa mojih godina. Stane, nasloni se na zid i pričeka... imamo prolaza kao da smo cijela ulica ljudi. Vidim suze na licu, prepoznam tu opijenost; sve znaš, sve vidiš, sve pamtiš a noge ne slušaju.
» Sretna 1989. god.!«- kažem mirno.
Tiho »hvala«!
»Mogu li vam pomoći!«
»Ne budali« kaže moja draga, » nećeš valjda pomagati svakom pijncu kojeg sretnemo.
» Kad bi bili ljubazni i pomogli mi doći do Bogovićeve. Nisam naučila piti i eto…« . Obriše suze.
Uhvatim je pod ruku, odvedem u Bogovićevu, prvi kat!, odnesem je na kat, otključam vrata stana, vratim ključeve i zatvorim vrata .
Požurio sam za mojom ljubavi, ali sam zakasnio. Na onom malom park placu kod Kazališta gdje su stajali i autobusi nije bilo više mog auta. Tramvaj je došao za pola sata i vozio samo do Savskog mosta. Dalje sam, uz nasip, pješaka , na Jarun. Nisam bio ljut, ali nisam bio ni spreman za prigovor. Srećom, sve je prošlo bez komentara. U tišini pamćenja.

*
14 godina kasnije. Ilica. Blizina Vinogradske bolnice. Bez glasa. Terapija zračenjem i poneka večernja piva. Nekada i više od poneka. Kao te večeri.
Obična jesenska kiša. Nemam zraka za trčanje i lagano se povlačim od haustora do haustora. I onda Ilicom, lagano policijska hrvatska patrola. Stanu kraj mene i prstom me pozovu da im priđem. Odgovorim im, isto prstom, da oni priđu meni. I izađe, ljutito, suvozač, uzme moju osobnu i vrati se nazad u vozilo.
Čekam u haustoru, prokisao, formiran, prohlađen. S kanilom u vratu, s 25 doza zračenja i s devet piva u želucu. Čekam pola sata. I odlučujem ih požuriti. Kucnem u prozor i dobijem znak rukom da odbijem od auta.
Odbijem se.
Nakon 15 minuta krenem opet do patrolnog vozila. Pokucam na prozor. Ništa. Lupnem šakom tri puta po krovu. Momak izađe van, popravi kapu, popravi pendrek, vrati mi osobnu i onako iz poluokreta me promaši i udari palicom po ramenu. Odgovorio sam kao nekad. Kratki desni kroše u bradu i dečko je sjeo na pločnik i otresao glavom. Nisam čekao da ustane već sam se okrenuo prema svom cilju…Vinogradskoj. Čuo sam komešanje, mali jauki, jedan ženski glas je je rekao:
» Gospodine, gospodine, kolega vam je slomio nogu. Vidi se kost. Treba hitno u bolnicu.«
Pogledao sam i vidio njih dvojicu i jednu ženu. Gospođa je pomagala smjestiti povrijeđenog u vozilo, upalili su rotirku i otišli.
Došao sam u bolnicu oko 23 sata. Spremali su obavijestiti policiju da se nisam vratio do 19 sati kakav je kućni red.. Ispričao sam sve sestri i otišao u krevet. Oko tri je došla policija ( dva civila ) i uzeli moju pisanu izjavu. Ispričao sam istinu. I potpisao. Za vikend nisam išao doma jer sam dobio upalu pluća. Ni drugi vikend nisam dobio izlaz.
I nakon šest mjeseci, po prijavi državnog tužilaštva, prvo sudsko saslušanje. Nisam imao odvjetnika, ali nisu ni oni imali prevoditelja za moj šapat. Nije došao oštećeni jer su mu nešto krivo operirali i lomili su mu ponovo nogu. Bila je ona žena, jedan policajac, sudac, netko iz ureda javnog tužitelja.
Djelo je okfalificirano kao nanošenje teške tjelesne povrede osobe pri vršenju službene dužnosti. Do 5 godina strogog zatvora. ( Svašta..bio sam bar pet metara od njih kad se čulo komešanje ).
Žena nije ništa vidjela osim policajca koji sjedi na betonu, tiho jauče i pokazuje na kost. I kolegu koji se uputio za mnom, dok ga nije pozvala.
Drugi policajac je tvrdio da sam gurnuo kolegu i da je pri padu slomio nogu.
I zakazan je drugi termin. Opet nije došao oštećeni. Opet krivo zarastanje.
Nitko nije mijenjao iskaze. Promijenio se sudac.
I opet odgoda.
Taj put me sudkinja zamolila da ostanem i da porazgovaramo u njenom uredu.
»Sjedite«- rekla je, » ja sam Renata. Da li se vi mene možda sjećate?«
Rekao sam da se ne sjećam i da nemam baš često sudske parnice, naročito ne u Zagrebu.
» Dakle, ovako: 01.01.1989. ste vi jednu ženu doveli pijanu u njen stan, oključali stan, položili je na pod, ostavili ključeve i tiho zatvorili vrata s vanjske strane i nestali. Ta žena sam bila ja! Nisam vam se nikad zahvalila. »
I na trećem ročištu nije bilo oštećenog, ali je bila njegova pismena izjava da gospodin Medo nema ništa s lomom njegove noge. Okliznuo se na rinzol i nezgodno pao.
Presuda:
Gospodin Medo nije kriv. ( osmjeh sutkinje )
Epilog:
Policajčeva noga nikad nije zarasla kako je trebala i 2005 u onoj slavnoj Mesićevoj čistki vojske i policije, kao trajni invalid je otišao u dobru policijsku invalidsku mirovinu ( povreda na radu ) i sretno živi negdje sa svojom obitelji v zagorskim bregima.
A Medo opet ništa ne zna o Renati.

Svijet je tako mali i na to uvijek treba računati.

Ovaj tekst je pregledan 215 771 puta:

"U polumraku poznate sobe
ja sam joj pričao uporno, dugo
da sve je gotovo, da nema više
i da mi nismo jedno za drugo.

Prvi put iskreno, bez trunke laži
ja, poluglasno, što mogu tiše,
istinu rekoh da je ne volim,
da kraj nje nisam sretan više.

Rekla je, sve je u redu
rekla je, zagrli me jače,
rekla je, nije mi ništa
i tek je onda počela da plače

Rekla je, nemoj da brineš,
rekla je da nije važno,
rekla je, brzo ce proći,
samo me zagrli snažno.

A ja sam šuteći grizao usne
dok bivši snovi po sobi lete
i nisam znao sta da joj kažem
sav bespomoćan kao malo dijete."

***


I kad su nizozemci napuštali grad, plakali su....
bijaše to uzalud potrošena tjelesna tekućina.
a onda je počela teći krv, slična našoj,
koja i danas teče u venama
jer smo živi i...volimo se.

Zimska, planinska idila. Sve je bijelo, baš sve. Očistio sam ulaz, bio na cesti, u trgovini, nakupovao namirnica i pripremio se za kišu koja bi trebala početi padati.
Krasno. Reumatično. Divna nesanica. To me umiruje.
Valjda i nešto mislim.
Osjećam.
I stojim!
Stojim bos u snijegu na balkonu .
Ništa mi se neće dogoditi jer mi se sve već dogodilo.
Pun sam.
Znam.
Nije to prvi put.
Prkosim bolu, uspomenama, virtuali, reali, kolačima, pritisku.
Prkosim anticikloni.
Nikad nisam htio da se nekomu dogodi nešto loše, ili drugačije. Uvijek sam samo zaželio da svima bude kao meni, da svi prođu što sam ja prošao i da nađe mir kakav je moj.
Je li to pošteno!?
A nije uopće ni tragično, samo je izrezbareno u nizini, i u zidovima bolnica.
Ponekad se i pucalo. u zrak , ali i ispred sebe

Ovu snježnu idilu, dio toga, onaj koji se ne tiče mene, poslati ću vama…
Kad to napravim, kad pustim da me napuste neke teške misli za trenutak, ponovo sam onaj stari.
Čudno, sve sam stariji a sve češće želim biti onaj stari.
Volim kao da je jučer bilo.. i ništa ne pitam, ne znam zašto je moralo baš ovako biti.. A bilo je baš ovako!
Baš me briga tko je rekao da su ljudi kao lonci na vodi, plutaju neodređeno i međusobno se sudaraju.
Kad se napune vodom , potonu na dno.
Kao jučer.
Onomad.


Hoću li znati živjeti u miru, kad se jednom sve smiri!!?

Stavljam upitnike, kao da pitam.

Pitao sam se. Više ne.

Brišem na desno. Desno , pa nazad.

Kad smo prekinuli vezu koja nije bila virtualna( rekla mi je da se zaljubila !), napravio sam ono jedino moguće i ispravno;
Bez riječi sam vratio njene ključeve ( bilo ih je pet, dva od ulaza u zgradu, jedan od stana, jedan od podruma i jedan od šupe u podrumu gdje smo držali bicikle i još poneke ispravne kuhinjske aparate ).
( Nikada ih nije tražila i kad bih ih ostavio negdje neprimjetno, zbog neke svađe, tako su se neprimjetno znali vratiti u džep odjeće) ali taj put sam ih stavio na stol, na vidljivo mjesto, duboko svjestan ključeva i sinbolike i otišao.
Bez ičega u rukama.
Od onog što bih uzeo, ostale su video trake s raznih veselica, svadbi, pa čak i dvije gdje samo pas i ja na izložbama, a bez nje.
Jednu je snimio, kako to kažu, profić, inače i ratni snimatelj i prijatelj, i puno prostora je poklonio meni i dobermanu.
Bili smo pravi klošari.
Pas bez povodca hoda uz nogu i ne interesira ga ama baš nitko osim mene. Dugi manitil mi je čak djelomično pokrivao i vojničke čizme, a crni šešir pasao je uz dobermanku i sjedu bradu.
Danas mi je žao te trake.
Sve ostalo da sam uzeo samo bih me podsjećalo na nju, vuklo repove i privlačilo pogled i misli.
( a što bi još moglo ostati? )
I nismo se od tog dana ni vidjeli ni čuli. Bit će 10 godina ovog ljeta. Zašto ovo ponavljam kad sam već pisao o tomu. Zato, evo, proći će deset godina, da nikad nitko mene nije tješio, nije ni pokušao. Te sam godine ostao bez glasa i ona to ne zna.
i danas ne trebam zbog nje utjehu.
Jedne večeri, prije, su mi uspomene i tišina dovukli suze. Taj organski poremećaj ne mogu iz objektivnih razloga kontrolirati i baš su mi tada navratili kućni prijatelji i rodbina koji me dobro poznaju. Tada je bratić rekao jednu čudnu istinu:

" Ne plače on zbog uspomena ili zbog bola u grlu, ili zbog posljedica zračenja, on plače jer je pijan."

A tadašnji doživljaj rastanka bio je još agresivan, nazočan, slabo izliječen, bio je teret kao da je čitav mali svemir, ili tamno nebo palo na moja prsa, na mene.

Tih dana sam napisao dvije riječi:
'' Trebaš mi! ''
To je izazvalo jedan davni, divni osjećaj.
Htio sam se prisjetiti kako je to kad znaš i osjećaš kao da nekog imaš i da se to vidi.

Mogu se još s tim nositi, mislim, s ljubavlju, i danas, i sutra, i nadam se da će ta stara bola biti kao što je i prirodno, prilagođena, i organizmu, i godinama. Ona indijska kaže da Bog daje svakome onoliko boli koliko može podnijeti. Budući da ja imam još nekih olakšavajući faktora, stvarno bih se trebao opustiti uz ovo što imam i uživati u novoj snazi emocija, u novoj emotivnosti.
U ljubavi, jebote!

Još kad bih bolje upoznao ovu ženu, poznao kao običnog čovjeka, kao običnu ženu koja priprema slaboslatko Slatko i džemove za doručke na travi, kompot od jabuka i čaj od metvice i kopriva, i koja me gleda kao da me oduvijek zna.
Bolest me je naučila i privikla da me se može prekinuti u razgovoru bez ikakvih problema i da ja tu ništa ne mogu. Mogu otići, fizički se udaljiti, pomisliti da će ipak poželjeti da dovršim što sam počeo pričati, a onda vidim da nije uvijek tako. Taj mi se osjećaj pojavi i ponovi i tada po nekoliko dana ne kažeš ni '' zdravo ''. Tada razgovor završi i ja se vraćam kući, vratim se u sebe

Nemojte tražiti dlaku u jajetu u ovim riječima. Opet samo popunjavam prazan prostor

Kakogod nazvali tu našu igru, tu našu jutarnju izmjenu riječi, znam jedno; meni se sviđa i mislim da će se nekakav ozbiljniji smisao svega toga samo odjednom pojaviti kao čudo…
kao čudo
neviđeno…. tvoje, moje, naše,
globalno, univerzalno.

Kad sam sve prespavao i kada sam ponovo čitao, uočio sam gdje sam griješio i što te je moglo dosta i doista iritirati. Naime, u velikom dijelu moga pisanja i razmišljanja, obračunavam se sa svojom prošlošću, sa svojih dvadesetak i više godina, sa svojim bivšim suživotom. Napisano je tako direktno kao da nešto tebi zamjeram i to se je moglo povezati na taj način…ali, nisam pomislio da mogu povrijediti, ili naljutiti. Neosjetljivo sam fotokopirao samog sebe u mutnu kopiju.

Gledajući onako općenito, ipak je tu bila riječ o svjetovnim pitanjima, o svjetovnim relacijama, nije da se samo opravdavam, već hoću reći da '' nas sve '' više zanima duhovna dimenzija našeg odnosa, duhovna inspiracija, duhovna suradnja i duhovna korespondencija.
Kako smo i kada zalutali u druge vode, nemam pojma. Valjda malo po malo.
Naravno da je i to važno, ali sam trebao izbjeći svoje naslijeđene stereotipe ( ta riječ ''stereotip'' toliko odgovara mojoj pogrešci i bez obzira što znaš njeno značenje prepisati ću značenje iz rječnika : ujednačen,uvijek isti postupak, svakidašnjost, nepromjenjivost, neoriginalnost, banalnost, otrcanost, ukalupljenost ) I kad je riječ o tim stereotipima u ponašanju i pisanju, nekako se mogu i tolerirati, ali kad je riječ o stereotipima u razmišljanju, trebao sam biti pažljiviji. Nema istih situacija, nema istih ljudi, nema istih odnosa, nema istih emocija, nema istih ljubavi..
I to je dar, netko je rekao da je to prekrasni Božji dar, to da ne možemo sve shvatiti i da se ništa ne ponavlja.. Ovo zadnje uvijek treba imati na umu.
Svakako sam bio, blago rečeno, nepažljiv, kao da sam te zamišljao manje osjetljivom ( ni to mi nije jasno, zašto ). Moji parametri i argumenti osjetljivosti su sigurno pomakli granice "normalne osjetljivost."
Sve moje bivše ljubavi, moj posao, rat, bolest, bilo je tu previše grubosti i tragedija da bi se mene moglo računati pod normalno osjetljivim. Ne znam koliko mogu biti objektivan za sebe, ali mi se čini da sam, ili preosjetljiv, ili neosjetljiv, ovisi o tome gdje me se nađe, u caku ili ciku. Dobro je ako u tim promjenama mirujem, ako ne pišem pisma, ako se ne družim, ako ne trebam ništa reći, onda se te promjene nekako ublaže i približe, zavežem ih na kratak lanac, ali ako sam aktivan, nikad nije poznat ishod. Kao što ti kažeš, i to se ne može mijenjati! Ali..

( Još uvijek nisam odgonetnuo, nisam saznao što znači ''ali'' . Neprekidno, čak se i u snu ponavlja, šapčući se pitam, šapčući neprekidno sam sebi; što ali? što ali? što ali? i godine prolaze a ja nikad nikog nisam pitao što je to ''ali'', nisam spominjao, pričam, pišem komentiram, ali ostaje " ali ". Da li tebi može pasti napamet što bi moglo biti to ''ali''? Kad netko počinje rečenicu ; '' Dobro, ali …"
'' Krasan početak, početak koji se ne zaboravlja, početak koji boli danas do najdubljeg dijela, početak od kojeg zabole izvađene glasnice, početak kad se čovjek zaklinje..
Sada zamisli da sam takav pisao pismo! Opet kažem da se ne opravdavam, bio sam miran i smiren kad sam se tebi obraćao i… pogriješio sam.
Možda se to može dogoditi i tebi. U velikoj želji da budem interesantan, čovjek svašta kaže i…napiše, bez neke zadnje namjere.
( Vraćajući se s odigrane nogometne utakmice, onako ugodno umoran, prolazeći kraj susjedove kuće u čijem je dvorištu bila grupa poznatih ljudi oko vatre, pečenica, stolovi, desetak parkiranih vozila ja sam doviknuo:
'' Uživate!?''
Isti čas sam se sjetio da imaju smrtni slučaj, da su to karmine, ali je riječ odletjela. Nema tu isprike . To sam rekao. Rekao sam, pitao sam: "uživate li?" Kasnije su mi se smijali i klimali glavom u smislu; koja si ti budaletina. )
Pišem o nepromišljenosti, kako bi nam olakšao pogreške, kako bi nam umanjio zamjerke, kako bi nam riječi zvučale nježnije čak i onda kad izgledaju grube..

I ne sumnjam u tebe. Ne mislim da nešto među nama nije istina. Nemam nikakvu lošu predodžbu o tebi, ni o sebi na bilo kojem području. Jednostavno, može doći do nesprazuma, do zamjene teza i jedini način da pređemo preko toga je da zaboravimo..

Onako kako smo zaboravili tisuće stvari i onako kako se ne sjećamo ni jednod svog prijašnjeg života. Ni smrti.

Oni prave letjelice da bi letjeli
Oni se štite kad pada kiša
Oni lože vatru kad je hladno
Oni se skrivaju od vjetra
Oni prave kuće u koje se zaključavaju
Oni kuhaju i peku hranu
Oni idu drugom čovjeku kad treba nešto zamijeniti u njima
Oni umiru u različitim godinama
Oni svoje mrtve zakopavaju u zemlju
Oni se razmnažaju dodirima
Oni rađaju mlade u bolu
Oni ne razgovaraju sa životinjama
Oni plaču i smiju se na glas
Oni ruše šume, buše zemlju, ograđuju rijeke.
Oni sebe nazivaju ljudima.

U svemiru je najprije bila duga tišina a onda se prolomio smijeh…
Jedna je zvijezda pala.

Nije to sve..

Oni nas traže….

Savršeno odabran dan za jedan dobar film u dvoje. Oblačno, snježno, tiho, bezljudno i svako čvrsto rješenje mi se činilo savršeno. Mala odluka za dvije osobe, obične osobe... u maloj toploj sobi.
Ispred videoteke je bio parkiran terenac s upaljenim žmigavcima ali na tri parkinig mjesta. Znao sam da to neću prešutjeti i prepustio sam se spontanosti i inerciji. Nikad, u takvim slučajevima, nisam pomišljao tko bi to mogao biti, već je sve ovisilo o prvom utisku, o onom da li parkiranje ima prolaz, negdje, gdje se u meni otkucava karta za prolaz.
Ušao sam u v-teku i glasno, više nego glasno, pitao, ali ne i provokativno rekao:
» Tko to parkira na tri mjesta na par sekundi?«
Službenica mi je ramenom pokazala da je netko među policama.
I izlazi lijepa i zgodna mlada žena, i iza nje isto tako mlad i zgodan muškarac. Oboje zaslužuju pozornost za radni dan;
odjeća, obuća, visina, težina, miris, osmjeh.
Sve, apsolutno sve je dobilo prolaz. Čak i oči.
Nasmijali smo se sve troje. ( u mom osmjehu je bilo i divljenja, i zavisti, i osude boga i svih onih »bogova« koji ljudima istovremenu daruju i ljepotu, i mladost, i novac , i sretne trenutke…sve što sam ja dobio na kapaljku i to u niz godina )
Službenica mi se ispričala rukom i odlučila njih obraditi prije, iako sam imao već naručen i pripremljen film ( provjereno telefonom ).
Njih dvoje su imali svatko po dva DVD u ruci. Muški je stavio svoje filmove na pult a ženska se odmah nakostrešila:
» Nemojte ništa upisivati, nećemo uzeti ova dva muževa jer sam jednog gledala a drugi je bez veze, neka akcija…«
»Uzimam ih! Pišite!- mirno je rekao Muž.
Tu su izmjenili nešto poput osmjeha. Uzeli su sve četiri DVD-a. I krenuli prema izlazu.
Djelatnica me pozna, zna za narudžbu i samo mi pruži film. Već sam bio zadužen. Zahvalim se osmjehom i šapatom i odmah krenem za Suprugom i Mužem. Otvorio joj je vrata, ona je izišla na stepenice ( ulaz je bio malo povišen ) a On je ostao stajati na vratima:
» Pička ti materina glupa! Jebat ću ti mater samo mi još jednom nešto javno prigovori. Razbit ću ti tu tvoju lajavu njušku pred svima, mamu ti jebem…«
Ona se okrene prema njemu s namjerom odgovoriti, stisnutih i bjesnih očiju i primjeti mene i pokloni mi osmjeh. I On načini polookret, ali bez osmjeha.
Priznajem da su me iznenadili.
Došli su do krivo parkiranog vozila, on je dostojanstveno otvorio vrata Ženi, prešao na vozačko mjesto, vezali se, ugasio sva četiri i dao desni, zatrubio i odoše, po zakonu, desnom trakom.
Neko vrijeme sam ostao stajati na stepenicama a onda sam požurio prema parkiranom svom twingu i pri vozačkoj egzibiciji udario sam malo u crvenog Juga ( samo sam mu branikom razbio štop svjetlo ). Naravno da sam otišao, iako sam imao kasko i nisam pio. Nisam imao živce za službeni zapisnik.
( ukoliko je netko vama razbio štop svjetlo na crvenom Jugu kutinske registracije, to sam bio ja )

Dobro kaže stara kineska:

» Ništa nije onako kako se čini!«

Otkud i zašto kod mene gorčina i nelagoda? Zašto pomisao na vas stvara u meni dojam da sam nešto zbrljao, da se nisam držao nekih nepisanih pravila, da sam iznevjerio samog sebe? Koliko mi života treba da shvatim da ima drugačijih ljudi? Znam da će to nestati, taj utisak, ali mi sada razum ne nudi nekakvo realno obrazloženje iako mi treba.
Da li sam bio previše nametljiv, previše iskren, da li sam bio dosadan i naporan, da li sam bio bezrazložno jako bolestan tražeći milosrđe i samilost, da li sam bio nerazumljiv i grub, nepristojan, indiskretan…?!
Ispitujem svoju savjest bez odgovora i rješenja…

Ovakvi moji nastupi mi zbunjuju. Zbunjuju me zato što u samom početku nekakvih ''odlazaka- povrataka- nestanaka- prestanaka-očekivanja'' uvijek sebi nešto predbacujem i sebe krivim…a imam dosta takvih slučajeva.
Nemoguće je da sam uvijek ja kriv i nemoguće je da uvijek mora postojati krivica.
U psihijatriji postoji pojam koji se koristi u promjeni terapeuta, nazivaju ga '' svježe oko '' ( fresh about , ako sam dobro razumio! ). Isto bi se moglo koristiti i za " novog blogera", drugačiji stil", ''svježe misli'', ''svježe uho, ''svježi stavovi'', ''svježe pismo'', ''svježi sabor''….itd, itd, itd…
Ako mi je to poznato, tko ili što stvara nelagodu i gorčinu?
Mogu li se tu ubaciti žučni kamenci kao faktor? Slušao sam mnoge, slušao sam Housea ( koliko se njemu može stvarno vjerovati , mislim koliko je serija stvarno zasnovana na medicinskim činjenicama, a koliko je samo scenarij!? ) i učinilo mi se da je zaključak da žuč, reuma , gušterača djeluju i na način razmišljanja. Indirektno! Preko bola! Može li gorčina i nelagoda biti anatomskih korijena, a ne duhovnih!? Možda i mogu, međutim nije medicinski dokazano i ostaje zbunjenost…
Nije ovo pismo nikome nikakva zamjerka, pogotovo nije umna molba, naime, što duže nosim ovaj križ to sam sigurniji da mi neće trebati nikakav Šimun Cirenac, prije bih rekao da je ovo pokušaj da što prije počnem pozitivno misliti i da vas, bez gorčine, stavim na vaše mjesto…ili, na mjesto koje vam pripada, ili, na mjesto na koje mislim da ste vi za sebe odabrali. ( ako budem mogao tako visoko dohvatiti to vaše mjesto ! )
Ili ako se sjetim svih vas koje upoznah.

Izmijenili smo do sada bezbroj lijepih rečenica, lijepih riječi, hrvatski jezik je lijep i nije to bilo posebno teško.
Bili ste mi jedna uspješna i lijepa iluzija i baš sam ovih dana često blizu nekih drugih iluzija.
Uzmite proljeće koje je htjelo doći pa se povuklo, ali je aktiviralo ožiljke bez obzira na porijeklo. Puno je tih proljeće iza mene i podsjećaju me na amputiranu nogu gdje se još uvijek javlja neamputirana aura te noge i zajedno s posljedicama urastanja nokta na palcu u meso izaziva bol. ( to je točno jer u raju nitko nije invalid, ta duša- aura zadrži cjelovitost iluzije kompletnog tijela – to vam piše u Bibliji, poslanica ta i ta…)
Ta bol je iluzija, moje glasnice su iluzija, moja stoma…neki dan sam prestao disati da bih došao do maramice i obrisao nos, iako moje disanje nema blage veze s nosom. I to mi se događa nakon deset godina …( rekao sam vam da Dr. House svoj štap naziva imenom. ( Mali Georg ) Kao prijatelja.. Opet nešto ludo simpatično i ljudsko od njega, i rekao je '' Trinaestici" :
'' Tebi treba zračenje a ne obredno žrtvovanje ".
Ja bih moju žuč mogao nazvati '' gorka rijeka'' ili ''Katarina'' a stomu ''Etna'' ili " Sv Rok", ili nekim drugim laganim a živim vulkanom ili prometnicom
Nije naš organizam kompliciran, on je savršen! ( znam, znam, nemojte ništa misliti! )
Meni je teško shvatiti to savršenstvo, i opterećujem se, i tražim smisao, i vidim dvostruko, ili uopće ne vidim… i uvijek nešto uđe na mala vrata, iz neke nepoznate dubine samodopadnog i samodostatnog mozga.( Sa čim se to može ponositi ružni skup stanica, ružni organ ( nije samo ružan već i ljigav- mislim na mozak) koji jedini u tijelu ima takvu moćnu zaštitu i sigurnost među tim kostima u toj tekućini, i najviše mjesto, a radi s 3 posto ( ako?! ) kapaciteta? ( Einstein je rekao da, kad bi čovjek koristio 100% mozga, ne bi uopće imao tijelo, bio bi čista energija…. Ostali dio parazitski izumire ne nudeći baš ništa! ).
Za trenutak ''odlutah u dubine, ili praznine, ili beskorisnu beskonačnost, ili nerazumljivu vječnost '' .

'' Blago onima koji su živjeli u neuzbudljivim vremenima''!

Iskreno rečeno, već mi par dana mozak nudi ovo pismo uz najbanalnija obrazloženja;ponovi, obradi, kopiraj, neke ode..

Piši! Piši, pa to je blog, pa i to su samo ljudi… zar ti je tako teško jednom dnevno prevesti slijepca preko ulice iako slabo vidim, obići nepoznatog bolesnika, prekontrolirati ulje, posjetiti daljnjeg, napuštenog rođaka, otići na Križni put, pročitati pismo jednog pacijenta???


' Svi bosanci dobre konje jahaju, a bosanke ruse kose češljaju!''

Ništa se osobito ne radi!

Mirovine iz domovinskog rata preseljavaju u susjedne republike.


Talijanska poslovica kaže. '' Nemoj opeći jezik s tuđom juhom!'' a irska: '' Nikad ne slušaj talijanske poslovice!''

Srbi u Istočnoj Slavoniji opet četnikuju
Objavljen registar branitelja.. ne i napadača.
Vatikan nam je oprostio neke dugove…
Papa dao otkaz.
Svijet , kao da je poludio!

I to sve bez mene!

Ne radi se to o ''duhovima'', već o "dušama".

Bitne stvari ću prenijeti doslovno, a neke ću pokušati shvatiti na svoj način. Sve je iz knjige ''hrabre duše'' i govori o osobama koje su primile svoje zemaljske poteškoće na način da iz toga nešto nauče, radilo se o bolesti, invalidnosti, rastancima, siromaštvu, porocima ( drogi, alkoholu, politici ) grobu kao uspomeni, gubitku kao što je smrt...

O ljubavi i sreći.

O bolesti gdje nema uspjeha ili neuspjeha.

Posrijedi je jednostavno odabir i primanje poruke. Mi moramo prihvatiti sve mogućnosti.

Nijedna nije ni izuzetna ni posebna.. Sa stajališta duše nijedan događaj ili put nije ''loš''. Sve je samo iskustvo, a svako iskustvo nudi sjemenke razvoja…i prihvaćanja.

Recimo da opažamo smjer autoceste. Opažamo i izlaze, sporedne ceste i zaobilaznice. Sve je to na našoj karti, kompjutoru, i u našem umu, i sami odlučujemo gdje ćemo stati ,odmoriti, gdje izaći i nije nužnost da se držimo ''autoceste''. Ako vjerujemo u svoje vozačke sposobnost, to daje moć našim mislima.

Naše fizičke stanice čuju naše misli.

Ono što sa stajališta fizičke osobnosti može doimati kao kazna ili nagrada sa stajališta duše prilika je za razvoj i početak
A kombinacija ''vjerovanja'' i ''skoncentrirane misli'' dovoljno je jaka da pomakne planine. Da, planine!

" Njegovi osjećaji prema samom sebi još su se više promijenili kad je shvatio koliko se ljudi mole za njega. Mnogi su mu uputili riječi ljubavi i potpore, mnogi izrazili svoje čuđenje ( još si živ?), i rekli koliko ih je nadahnuo…
Njemu je bila potrebna velika patnja. Ne znači da je potrebna i drugima."

'' Žilava sam i u sebi imam more suosjećanja za ljudskost. Uživam biti ljudsko biće. Dobro shvaćam ljudsko iskustvo i dobro ga koristim. Ovo što sad prolazim upotrijebiti ću da bih pružila ruku drugoj ženi i rekla:'' Hajde, ti možeš preći taj most!'' Nikad se nisam osjećala kao žrtva raka. Nikad nisam osjećala da mi se bolest dogodila. Negdje duboko u sebi osjećala sam da sam je izabrala.''

To mi je neosporno dokazalo koliko sam učinila, na koliko sam života utjecala i više nisam mogla poricati da sam dobra osoba, puna ljubavi, koja je dala znatan doprinos ovom svijetu.''

*

"Jednog poslijepodneva prekinuo sam uobičajeno dosađivanje i pošao u šetnju - i doživio nešto još snažnije od meditacije. Odjednom sam osjetio silnu, bezuvjetnu ljubav prema svima koje sam ugledao. Riječi ne mogu primjereno dočarati silinu te ljubavi. Nikad nisam doživio tako intenzivan i dubok osjećaj – nisam ni znao da to postoji, da je to moguće.

Prema svakoj osobi;
- majci koja je vozila svoje dijete u kolicima,
- taksistu koji je čekao isplatu,
-djetetu koje se igralo na uglu,
- frizeru koji je šišao iza prozora svog salona

Osjećao sam čistu, bezgraničnu ljubav…

( tu mislim da se Tolle proserava )

Eto to su neki citati pomiješani s mojim razmišljanjem.

Možda treba pročitati nekoliko puta i vidjeti da li nas smiruje, da li ima bar malo koristi takva vrsta čitanja. Ako je to samo još podsjećanje na bol i bolest, stavit ćemo Tolla na policu kao osušenu grančicu masline ( u stara vremena su takvu grančicu palili kad se spremalo nevrijeme )


I moja velika isprika onima ( ako ih ima!? ) koji se možda sjećaju ovog teksta.

Nije to nešto što bi trebalo ponoviti, ali vidim da na blogu ima prostora...kao i na groblju.

Koliko smisla ima pisati kad te svako moje pismo zatekne uvijek u istim mukama.. Pitao sam te da li da prestanem pa nisi ništa odgovorila, ni da, ni ne. Ne bih ti htio izazivati nesporazume i kritike s odgovorima koji ne mogu biti drugačiji nego bol.
Meni se u nedjelju dogodila žuč. Valjda od pečenja ( ispekli smo but odojka ) i ono malo mlade masnoće.....
Probudila me poznata bol oko 4 sata ujutro i nije nikakva apoteka pomagala .
To je bol za koju žene kažu da je gora od porođaja….Ne znam što nisam izvodio, i konačno, oko tri sata poslije podne, popio sam već ne znam koliko tramala, popijem gemišt voltarena i misara, i zaspem, komiram se.
Probudio sam se nakon sat vremena i bilo je malo lakše; mogao sam misliti i sjetim se da bih negdje u svojoj apoteci trebao imati ''spasmex'' star najmanje dvije godine. Pronašao sam ga, . rok valjanosti 2013.god i navalio s njim. Upalilo je, ali uz glad.
Ništa nisam smio jesti, Prekjučer sam sam kupio neku dijetalnu salamu od soje, juhu od graha, mrkve, dvopek,
i konačno jeo…
Danas je čist dobro, ali i strah od dijete.
Opisi fizičke boli su tako dosadni ali strašno funkcinalni za depru koja opet fino funkcinira kao upaljač za sve ono duhovne metastaze koje se skrivaju od pogleda i zračenja.
Bol sličan opisu žučnih kamenaca; mučnina, groznica ( ustvari svaka jaka bol izaziva groznicu ), slabost, bol koja se manifestira u svim položajima i svim uvjetima je bol ali nije za poeziju, iako je to čista poezija ( Ima li UZ nepoznatih bolnih leptirića u želucu, ili UZ nesanice? )?
A onda i moja svakodnevna količina kašlja koji nedozvoljava da se išta smiri.
Nema opcije: Mir!
I pomislio sam da je svaka konstanta ustvari određena vrijednost kad je naučimo obraditi i prihvatiti. Nešto tu nije u redu, što nema veze s mozgom na svjesnoj razini.
Upala gušterače također strašno boli, a ni žuč, ni gušterača ne moraju povisivati tjelesnu temperaturu, niti prikazivati nužno lošu krvnu sliku. Pogotovo kod žuči, krvna slika može biti super a bol neizdržljiva… kad snijeg pada ili se topi, ili je jesen, ili je zima, ili su labudovi.
Tako se tuga i bol pretvore u grubu žalost za mrtvim prijateljem koji je bolovao od nedostatka rata i uzbuđenja i danas je pokop, a ja se skitam kroz EU čekajući svojih pet minuta.
Može jutro i bez srk?
Može!

Ne brini ti previše za sebe. Kao što si jednom rekla da te ON
uvijek podsjeti ( tvoja ljubav prema njemu ) da bi mogla voljeti i
nekog posebnog, slobodnog, duhovitog, svjetskog, jednako tako jako i strasno
kao i zabranjeno voće,
tako se i meni čini tvoja osobnost i tvoja pojava kao nešto
stepsko,.pustinjsko, planinsko, monsunsko
(gorska služba spašavanja.)
Jebemti, a što ima s druge strane neke
drage osobe koju poznam, ili kakvu si mi poruku poslala u izazovnoj
fotki?
Često te gledam i ako nije slučajno, prije ili kasnije, ćeš mi
još nešto reći osim toga da sam zadnji na listi.

Ništa te nisam pitao.

Ipak sam dobro učinio što sam produžio bez tebe.

Pokušat ću najprije odgovoriti sebi na pregršt dilema .
Pitam se o željama, vrijednostima, čežnji, ispunjenju…
Koliko se zadovoljstva krije u čekanju, u nadi, u mašti, u snovima, u samoći, u pogledu u daljine, a koliko su ispunjene želje opravdala naša očekivanja.
Mogu se nositi sa željama koje se ne mogu ispuniti, ali imati nešto što postaje teret i obveza ( mačka, pas, cvijeće ) krije u sebi nepotrebni snobizam.
Imati skupi automobil kojeg ne možeš ni prodati, ni održavati, imati nedovršenu veliku kuću u koju nema smisla ulagati, imati rodbinu koja te poziva na rođendane radi poklona, iako te ne mogu razumjeti..
( moj prijatelj iz škole je živio u nesređenom braku i često sam ga slušao kako govori da mu se ne da ići doma- djeca su otišla a žena je švrljala bez veze… Vozio sam ga često na posao i slušao. Nisam razumio. Morao je postojati nekakav izlaz. Shvatio sam koliko je to njemu bilo teško kad je prije desetak godina, na poslu, samo spustio glavu na stol, bez riječi, bez jauka, bez ikakvog znaka. Izdalo ga srce.)
Što je s našim prijateljima? Da li me ljute, ostavljaju, udalju se postupno i namjerno neprimjetno?
Kako samo mogu biti takvi!?
( „ Znam da se na ovaj osjećaj i pretpostavke obično
ne mogu osloniti. Jer svaki put kad sam ih provjerio,
uspostavilo se da je sve drukčije nego što sam pretpostavljao.
Moj bijes je bio izazvan mojom MAŠTOM. Ova
vrsta bijesa nije potkrijepljena informacijama, već počiva
na projekciji i sumnji i samim tim je i neosnovana.“ ( iz CC bloga ) )

Svrstavajući svoje dileme po prioritetima, svoje bijesove po intenzitetu, svoja mišljenja po pretpostavkama, vidim da mi je sve to potrebno radi reakcije, radi akcije, radi očekivanja bilo kakvog odgovora.
Takav život sam naučio živjeti:
Imati želje koje se ne mogu ispuniti.

I večeras ću opet razbiti čašu u čast svih vas koji me ljutite.
Kao dokaz da ste mi potrebni.
Znam da sam zauvijek izbjegao mogućnost biti ravnodušan.

Ostalo sve se uklapa u starosnu grupu i zdravstveni bilten.