Umorni Bukovsky

Koliko vas može reći ovu rečenicu:

» Prije pedeset godina mi je jedan mudri čovjek rekao : Nemoj mi vrijeđati uši svojim glupostima! »

Mnogi od vas se nisu rodili , nisu se rodili još dugo…dugo…mnogi su bili u povojima, srali i pišali u pelene,( normalno) puzali po podu i plakali cijele noći ( mnogi plaču još i danas ).
I sada se pitam što bi bilo da ste vi vodili ovaj zadnji rat ( koji rat ? ). Vi, kao genereacija 40 plus, minus, vi koji ste trebali biti budućnost, koji ste trebali naučiti nešto iz naših velikih pogrešaka? Što bi napravili da je vama oružje i moć bilo u rukama? Da li bi srušili baš sve crkve, da li bi sportske dvorane pretvorili u zatvore, knjižnice u mesnice, domove kulture u sektaške hramove, nogometna igrališta u praonice novca ili u terene za golf? Što bi naparvili s hendikepiranim, bolesnim, slijepim, nijemim, ružnim, starim, impotentnim, ćelavim…
Ako je blog presjek jedne realnosti, ako je vjerna kopija ove stvarnosti, svi bi mi zaslužili smrt po nekom od vaših zakona, ili vaših amandmana.
Mi smo vas čuvali od vas da vas demokracija ne pojede…
A vi ste sjeli pred monitor i prosipate pamet iz fotelja udobmog i toplog doma.
Ne radite ništa.
Iskrica kao budućnost.
Dosadno vam je toliko da ne želite čak ni djecu, ili bar život u dvoje.
Znam što je depresija, ali ovaj zapis nije plod depresije.
Sve mi se čini normalnije od vašeg: pljuc, bljuv, mrš, ljig, gnjid….
Čak bi i jedna šetnja zoološkim vrtom u ovo zimsko jutro bila bolja terapija od ovog mog teksta.
A prije trideset godina jedan stari čovjek mi je rekao:

» Medo, ti ćeš živjeti 100 godina jer si miran i staložen.«

Kakav zajeb!

.

'' Bogovi?! ''
'' Oni nisu kao mi. Oni se ne događaju odjednom!''

Osvanulo je jutro bez vjetra i vremenskih gluposti; mirno i tiho. Poslije Kraja Svijeta.
Srijeda- jutro uz sunce . Zrake su obasjavale, kroz zavjese , cijelo površinu i prašinu monitora. Bilo mi je glupo spuštati rolete da bi sakrio ovo i ovakvo sunce. Ako sam se pomakao da sa svojim tijelom sakrijem monitor, onda sam se u njemu ja ogledao, što je još gluplje, a najgluplje mi je izgledalo da se zbog toga ljutim…
Mislio sam si; dok sve to primjećujem, u ovim jutarnjim satima, ne može mi biti loše.
Čovjeku, kad nije dobro, nije ništa dobro… Bole me ožiljci, oni će me uvijek boljeti, bole me noge od reume, lijevo rame od zračenja i reume. Kažu da reuma napada one dijelove tijela koji su na neki način već oštećeni ( zakon jačega! ), boli me kičma od težine, a poboljeva i srce od raznih tegoba , i fizički i psihički, a i od godine proizvodnje.
Na zadnjoj kontroli, kod laringologa,rekao mi je, gledajući u mene kao da sam došao s tovilišta: '' Dok ide, ide!''
I ja sam njemu odgovorio:
'' Točno! To važi za sve! Dok ide, ide…'' ( i on je debeo, pije, puši, stalno nervozan.) Ipak mislim da mi je, u ovom trenutku, debljina uzrok boli u leđima i to na momente i prilično jakog. I u mišićima nogu. To je začarani krug i može se riješiti samo gladovanjem ( previše je gladi u svijetu da bih se dragovoljno priključio toj grupaciji )

Sunce je malo nestalo i napisah , škiljeći, ovih par rečenica.

( Napisala si mi da si u nekom drugom filmu. Kao što bih ja trebao bježati od hrane i ti bi trebala više gledati zajedničke filmove.s većinom ljudi u zajednici, ili bar u dvoje. Sviđa mi se kad nađeš vremena i pobjede za šetnju. To je dobar film! Volim kad od radosti zaplešeš. I to je dobar film. Kad pereš prozore i pjevaš. To je za Stranog Oskara…Naime, to govori da si iznad bola, da si u stanju ignorirati ga, izbjeći ga, pobjeći od njega, pobijediti ga, da si na jedinom putu koje ima i značenje…)

Ponekad pišeš da mogu osjetiti radost i radovanje baš u tom trenutku pisanja, a ponekad osjetim i razočaranje bez obzira na značenje i tumačenje riječi. Ne mudrujem, ali mislim da bi uvijek trebali pisati; u radosti i tuzi, s tabletama (štakama ) i bez njih, s Bogom i bez Njega. Tako. Samo pisati. Nema veza za koga.
Meni je jedan prijatelj poklonio Bibliju ( treću nepročitanu Bibliju ) ) i napisao je, drhtavom rukom alkića:
'' Medo,
Sve što je potrebno
za ovaj i budući
život,
nalazi se ovdje!''

I popio rakiju!

Nema me., a dan je tako lijep, pun sunca i snijega.

A vrijeme isteče…Neću stići reći sve što sam planirao. Ne želim da se to dogodi i pišem.

Znam da sumnjate kad kažem da se razumijem u ovisnosti.
U sve vrste za koje sam čuo. Ali sada sam otkrio novu vrstu, možda je to neka podvrsta neke vrste.

I baš me zabavlja.

Radi se o ovisnosti o tuđem mišljenju. Mislim da se ta ovisnost razvija i razmnožava, izmiče od kontrole proporcionalno s godinama. Ako se javi i ranije lakše se svlada i pobjedi i ne obraćamo pozornost na to kao na ovisnost. Kod mene je sada još izrazitija i teža zbog zdravstvenog kartona, zbog neke izoliranosti, zbog glasa… naime, uopće se ne ispripovjedam, ne izogovaram, ne istračam i onda kad čujem da je netko nešto rekao o meni, dobro ili loše, nema veze, to prilično aktivno doživljavam.
Normalno da čovjek reagira i na pohvalu i na mane koje mu se pripisuju, ali nije normalno da mu to uveseljava ili kvari dan, da mu regulira tlak i šećer, hormone, vidljivost...
i da nakon par dana zaboravi što je to bilo.
To baš i nije nešto što čovjeku treba.
Jednom kad ne bude ovako lijep dan i jednom kad ne bude na pragu proljeće, imam namjeru tu ovisnost detaljno obraditi, i pismeno i usmeno jer je sigurno da se nešto događa, da se nešto mijenja baš s godinama i uz njihovu pomoć…

Osjetljivost.

Kad pamtim, zašto pamtim, a kad zaboravim, što sam zaboravio…To je kvaka.

Mislim da sam ovo već negdje napisao, ili nekom poslao...izgleda mi jako poznato ovo moje mišljenje.

Déjà vu doživljaj ili déjà vu pojava, označava psihološku pojavu koja se izražava u smislu da ...

Jučer i danas je baš dan kao stvoren za kronike, mislim, kroničare, mislim na bolesnika. Zamislite…., ne, nemojte ništa zamišljati. Mogu si misliti što može zamišljati netko tko je prestao zamišljati i razmišljati. Koga je danas briga za druge kad jedva spašava svoje dupe. Kaos i kaotičnost, svemirski kaos ili nerazumljiva urednost i još ponešto sa strane; alzheimer, parkinson, demencija, onkologija, križobolja,?
Simpatično! Poznato. Blisko.
Dani su prekrasni. Onaj koji je stvorio bolesnike pobrinuo se i za utjehu. Samo mi nije jasno da od svih ovih zemaljskih kreatura i statista, u ovom cijelogodišnjem maskenbalu, baš se nitko nije sjetio mene.. osim Boga. Čini mi se da mi se neke stvari vraćaju u ravnotežu. S vaservagom precizno.. To je sasvim u redu. Ova seoska, zimska idila, ova nedirnute bjelina, beskonačna tišina i ''vrapci koji se po snijegu nabacuju s koricom kruha!'' Sve meni!
Mislim da je sva ova "ljepota" isključivo za mene i tko god je to još primijetio, trebao bi mi reći: hvala medo! Ali , neka. Mogu biti ponekad i velikodušan. Duboku u sebi znam da je sva to samo, za, i zbog mene. I to mi je dovoljno…Aha.
Kvačim blog, odlazim ispod snijega, izvaditi par naramaka drva. Ništa strašno za mladića ( mene će pamtiti po tomu što će svi govoriti; kod nas u selu je živio ''jedan'' koji je živio 50 godina bez kanile i 50 godina s kanilom… većinom je šutio iz ...demokratskih i domoljubnih razloga! Dok nije zauvijek zašutio.

" Vrijeme je veliki učitelj. Šteta je , međutim, što ubija svoje učenike".

Prije ili poslije. Većinom prije jer " nitko nije toliko star da ne bi mogao poživjeti još koju godinu."

Trojica studenata su dobili zadatak da nauče napamet tefefonski imenik velikog grada.

Student fizike pita da li u njemu ima temeljna istina neke teorije i kad su rekli da ima samo abeceda, on odbija učiti.

Student biologije pita da li ima u njemu evolucije i kad su mu rekli abeceda također odbija učiti.

Student medicine samo pita:

" Do kada?"

Ovo što u blogovoma citiramo jedni druge , to nazivaju transfer i kontratransfer Vraćamo jedno drugom naše rečenice i pokušavamo podvaliti jedno drugom da čitamo sami sebe. Evo, čitaj to si ti napisala (o), čitaj i razmisli. Međutim, nije to uvijek ispravan put i često ''Oni'' nisu u pravu. Njihova naštrebana pravila, koja već dugo nitko nije mijenjao niti dopunjavao, govore da kad terapeut pogodi metu, pacijent se buni, svađa, odbija a siguran sam da kod mene nije tako. Kad me ''nađe'' , ja se povlačim jer me boli, mislim da će prestati ako šutim, da će me tišina spasiti, da će me ostaviti na miru, molim da me se ne primjećuje. Kad se bunim, to je zato što je priča iluzija, istina izblefirana, što doktor izmišlja, testira, što priča gluposti, stručne, stare i netočne fraze…

Do kada?

Nova medicina - nove Europe.

Biznis.

Nastojim te udaljiti od hormonalnog doživljaja stvarnosti, ili bar ublažiti njegovo djelovanje i za uzvrat dobijem urlanje:'' Jebeš dušu i klecanje koljena!''. Hvala fina!
Čitam da hormoni toliko snažno djeluju na ženski mozak da se za njihov utjecaj može kazati da oblikuje doživljaj stvarnosti kod žene. Oni utječu na ženine stavove, ukuse, poslove, želje, te određuju, iz dana u dan, njezine prioritete…Ako je žena, kronološki u najuzbudljivijim i najjebenijim godinama… živa ludnica od hormona.
I to se mijenja iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Hormoni su odgovorni za nastajanje novih misli, emocija, interesa… Za vrijeme mjesečnice mozak se mijenja i do 25%, pa se polako normalizira, pa opet 25% ! I sada zamisli sebe , pogotovo sebe s tom svojom ''marcijalnom ženstvenošću''.

Hormoni mogu utjecati na to hoćeš li biti brbljava, koketna, izazovna, ponuđena, hoćeš li priređivati i posjećivati zabave, pisati zahvalnice, maziti se, tetošiti, brinuti o tome da ne povrijediš tuđe osjećaje, biti natjecateljski raspoložena ( kraljica mature ) , masturbirati ili se jednostavno jebati…'' ( neke riječi u ovom citatu su moje )

( Dva hormona liječnici znaju a ima ih još 6 za koje nemaju pojma po autorici '' Tajne ženskog mozga'', inače mr, neuorobiologije, doktora medicine i specijalistice psihijatrije pri Harvardskom med. Fakultetu, izvjesne Louann Brizendine ).

Nemoj meni ništa pripisivati, insinuirati, globalizirati... samo sam prepisivao o stanju kad me ne možeš smisliti.

Danas sam razmišljao i vizualizirao za Sudnji dan i nisam siguran da li ću biti jasan. Ne bih želio s mojim komentarima u ništa se petljati , naročito ne preko vas, ili preko Beograda, a nije vidljivo da li svi znaju što se sprema za cca jedan sat.
Ako bih se opraštao, osvrnuo bih se s merakom na ono '' Ja sam sanjar '', jer, poslije događaja iz Dan poslije , trebalo bi znati, da će svi sanjari nestali zajedno s delfinima… a i ono bivši muž, bivši ljubavnik, bivši fuk prijatelj će izgubiti taj značaj.
Svi ćemo biti nešto bivše...
To sam htio reći.

Hrvatska je jako dobra za Sudnji dan. Ne mogu i nema smisla napisati deset puta : '' Hrvatska je dobra!'', zar ne? Dakle, u dvije –tri grozno praktične rečenice, objasnio sam situaciju glede mene.

Puno pozdrava!

Nemojte me čekati.

Što se tiče ovog pisma, ne čini ništa što ti se ne sviđa.
Ništa u njemu nije toliko važno da bih morao dobiti objašnjenje.
U ovo doba rijeka uvijek nešto nosi, ako nije zaleđena.

U prohladnom, nemirnom, tihonijemom i glumljenom sumraku ( glumim da mi ništa nije ), u ovaj ponedjelkjak koji je tako blizak Badnjaku, u pripremama, trgovini, računima i zalihama, u razvrstavanju lampica i kuglica, pod svijetlom uličnih ukrasa i mirisa prirodnog bora, hoću još i nešto napisati. A sve je rečeno, otkriveno i nema ništa novog ( nisam osposobljen za neku originalnu priču koja će nekog oboriti s nogu. Mali i skromni umirovljenik piše male i večernje tekstove i ne osjeća se genijalno u ni jednom fragmentu života )


Nikada mi godine nisu bile zaštita, nikakva pamet, nikakav osmjeh ni podsmjeh, nikakva neozbiljnost, prolaznost, šala, i nikada nisu važili dogovori ni planovi…

Uvijek sam slavio i priznavao ljubav

Neću pitati nikoga '' zašto i čemu '' . Tako to mora biti!I Nije to priznanje da sam nešto kriv.

To je prirodni proces u kojem nema pravila, nema dogovora ni planova . Tako to mora biti. Ta suradnja mojega duha, mog tijela i mog srca s emocijama koje su poznate i jedino se može, u ovakvom trenutku, izraziti kao bol, kroz razne nijanse bola. To je logično i uobičajeno. Bez obzira što je logično,uobičajeno, ponovljeno….

.... bol može čovjeka gadno ogorčiti.

Ali mu može, koliko je više osobniji taj bol, koliko je više svoj, može mu pružiti radost, još veću i jasniju radost u stvarima koje on već dugo ima.

Na primjer; ja?

Počinjem biti svjestan da vidim, da hodam, da slušam, da mirišem, da dodirujem, da volim, postajem svjestan svih mogućnosti koje su mi na raspolaganju ( odgurnem bolest na stranu, iako mi je uzela pravo na glas, pravo na hranu - ovako kako ja govorim, to nije govor i ovo što ja jedem, to nije hrana, kažem onako usput, ne prigovaram , ni ne kukam ).

Radost je u nestanku lažnih iluzija, budnih snova, nadanja u čudo, u posljednju priliku, nestanu sve zablude, izmišljene varijante i ostanem sam i iskren, sam i gol na čistini koju mogu, mirne duše nazvati starost, ili novo doba, ili dan poslije...
Pa što!?
Čovjek je uvijek sam kad jako voli, pogotovo kad razumljivo voli, kad voli i može prijatelju reći:
'' Ovo je moja ljubav! '' I ništa više.( tako sam predstavio Dragicu jednom starom prijatelju ( starijem i po godinama ) i bio sam te večeri- noći nezapamćeno nagrađen, a ona je govorila da nikad nije bila tako sretna kao taj trenutak tog upoznavanja )
Pa što?!
I u ovom dobu ima oaza, izvora, noći, dana, sunca, ima toliko raznolikog i tajanstvenog života, u pustinji mojih godina se krije tajna nastanka čovjeka i čovječanstva, tajna Malog Princa i Tajna Ruža…
Samo se moram malo primiriti da se i uspomene primire, ne samo primiriti, već se i pomiriti s njima i početi raditi ono što znam; gledati, hodati, slušati, mirisati i dirati vrhove neobičnih dina, ili bar onoj jednoj dini koju sam vidio, smijati se svojoj radosti i svojoj zanesenosti, pa i plakati, ako tako hoće moja narav ( rekao bi Nietzsche ) I tada se ljubav otkrije u čitavoj svojoj ljepoti i veličini: Tada ti jedna sličica objasni smisao jednog dana, jedne pjesme, jednog krika i jedne slobode.
(Ne mogu svi ljudi biti jednako slobodni i jednako sretni…)
Tada postaje jasno zašto govorimo ''vječno'', ''zauvijek'', ''samo ti'', " samo tvoj'', zbog čega govorimo zakletve tako strasno i iskreno i zaželimo zaista povjerovati da govorimo istinu… i da govorimo zauvijek!
I to je meni najljepše, prepustiti se tom trenutku sreće kojeg možda nisam ni zaslužio. Da toga nije, nikad ne bih čuo kako jeca violina, nikad ne bih znao kako se čuje razbijena čaša, kako zvuči jeka od stakla--- pa opet, pa opet...

Nikad ne bih rekao ''jebemti život!''.

Da nije ljubavi, tog prkošenja razumu i stvarnosti, tog raspoloženja koje se protivi i fizici i ravnoteži i poništava sve poznato, banalno, ustaljeno, a poništava i čovjekovog neprijatelja u njemu, njegovo ogromno ''EGO'', ''cijeli život bi bio samo povratak kući''.
I kad sve ovako opišem , kako mogu pomisliti da predmet te ljubavi nije važan, da ta ljepota jednog ramena nije važna. Predmet moje ljubavi je nešto najdivnije što sam vidio, što mogu zamisliti, što postoji…

Ljubav je stvarno prekrasna, dok je ljubav i dok traje ( baš sam jedinstven! )

Poznato je da su se ona poljska grofica i Balzak dopisivali 20 godina i da su nastavili i poslije susreta. A on je bio težak i ružan čovjek i ona to nije vidjela. Bravo, grofice! "Ljubav radije umre nego da životari."
Uzmi ovo moje pisanje kao da dijelimo radost svih naših Božića i kao da ih neće moći miš grickati, jebemu malog miša…

Račun za popravak crkve 1862. godine
Prijepis originalnog računa jednog majstora, koji se
čuva u Etnološkom muzeju u Zagrebu

R A Č U N
kaj ga je za posel zbavlen vu crikvi svetoga Mihajla vu
Bozulovečkoj fari složil meštar Herman Kralec leta
gospodnjega ajntauzendosemstosezdesetdrugega.

> 1. Svetomu Mihajlu perje popravil
.......................... 8
> 2. Njegovoj kaci rep nastukal i pokle ga zalakeral
......... 10
> 3. Desnem habaru berke podkurtal i pupak popravil
.......... 11
> 4. Jezušu krv promenil
..................................... 15
> 5. Postament sprefarbal
.................................... 9
> 6. Črlene morje od ptičjeg dreka osnažil
................... 25
> 7. Faraonu korpu na glavi sprefarbal i nove špice na
gače del..... 30
> 8. Sudnji dan sprefriškal, nebesa spreširil, napravil
par zvezdah i mišje dreke osnažil ... 42
> 9. Svetoj Magdaleni kolena sprefarbal i novu pantliku
metnul... 73
> 10. Svetoj Ceciliji levu sisu ajnštosal
.................... 16
> 11. Svetomu Jožefu stražnje odelenje zacementerjal
......... 13

> 12. Pet devih spreda i straga osnažil i red postavil
....... 90
> 13. Svetomu Andrašu hlače i plašc podkurtal za jedan
pedalj... 72
> 14. Mariji na tronošku kiklu skefal i škornje popravil
..... 85________________________________
> Se skup: .......... 6 forinti 25 krajcerov

S glubokim poklonjenjem

Kad si čovjek umisli i zamišlja da je drugačiji
od drugih, nameće si nepotrebnu obvezu i
odgovornost da to mora biti.
Kolikogod to bilo prozaično ( u smislu dosadno,
neduhovito ) biti kao ostali, toliko je to prednost
kao bijeg, kao skrivanje, kao sklonište u velikoj
grupi, masi, gradu, gužvi...
Biti običan je nešto kao maska koju ne mogu skinuti.



Pripremam se za lijep Božić, bit će valjda bez bola, imat ću nekoliko dragih posjeta, bit će ugodno hladno, čist zrak .
Priredit ću predstavu urednosti, tihe glazbe, svijeća, pšenice, svete vode, svježeg cvijeća, slame pod stolom i tople sobe. Imat ću pečenicu, grah salatu, hladetinu, kolača, čokolade, svih vrsta pića i ukrasa, tisuću lampica na četiri prozora.

Kad bih još mogao dogovoriti svježe i lagane pahuljice u igri na svjetlosti vanjske rasvjete....

A ove jeseni sam imao neobičan slučaj a nisam ga rekao. Naime, napisao sam svom terapeutu dosta problematično pismo jer to nismo mogli rješavati na kvalitetniji način. Nije mi odgovorio, a ja sam ga tek nakon dva tjedna upitao da li je dobio poštu pod tim i tim naslovom. Pitao sam, u odlasku, onako, usput, na kraju.. Reagirao je uzbuđeno:
" Kada?, gdje? kako? Ne! Stanite! Čekajte! "
Objasnio sam ukratko i rekao da ću poslati isto večer ponovo. Dobio sam brzi površni odgovor, pa zatim detaljni, pa zatim analizu. Ono što ga je zbunjivalo je da ja nisam 15 dana postavio nikakvo pitanje iz tog pisma i da ga dvadesetak dana nisam spomenuo., a on ga, kako izgleda, ipak nije dobio! Rekao sam mu da nisam sumnjao u dospijeće, a njegov je izbor bio da li će odgovoriti ili ne…
I onda mi , ovih dana, zbog toga, padne na pamet '' ona '' . Jednom sam joj napisao da mi je dužna 60 odgovora.

Koji sam ja papak!!? Seljački, svinjski, ili čak, možda i onaj najveći... volovski papak!

Kako mogu zaboraviti elementarne stvari.!? Stvar odgovora je isključivo stvar njenog izbora, ne postoji ništa drugo osim njenog prava na izbor. Da sam joj napisao 132 pisama, 86 stihova, 87 haiku i da nisam dobio niti jedan odgovor, nemam pravo vršiti pritisak, slati opomene, ili zahtijevati neku korespondencijsku suradnju. Kakva Ravnoteža? Moj izbor je bio pisati…i tu priča počinje i završava…
Ponekad se jako naljutim, kao da je nečija obveza odgovoriti, kao da tražim kućnu njegu jer sam nekakav registrirani bolesnik. A imam izbor. Čak je i pisanje o tome višak i nepotrebno, kao da se opravdavam za svoj eventualni izbor…
Kad smo već kod tog prava na izbor, ispričat ću vam jednu priču (Jorge Bucay: '' Ispričat ću ti priču ):
U jednom selu živio je gospodin koji je imao čudnu bolest očiju.
Čovjek je bio slijep posljednjih nekoliko godina svog života.
Jednog je dana u selo došao poznati liječnik, s kojim su se posavjetovali o njegovom slučaju.
Doktor je tvrdio, da čovjeku, ako ga operira, može vratiti vid.
Svi su se u selu složili i odlučili skupiti novac za operaciju.
Njegova žena je bila protiv toga... njegova žena nije htjela da mu se vrati vid''

I evo u čemu se sastoji poanta ove priče. Poanta ove priče se sastoji u tomu da svatko ima pravo na svoje tumačenje poante .
Priča nije lagana, i može se o njoj napisati priča!
Ne znam da li sam pisao da sam svom dobrom, pametnom prijatelju čestitao '' krsnu slavu'' ( Sveti Nikolaj ) i pitao sam ga : '' Kako si? '' Dobio sam SMS : '' Tvoje pitanje je vrlo složeno i komplicirano, i nemam ni prostora, ni riječi da ti objasnim kako sam!''
Klimnuo sam glavom u znak slaganja! Hoću vam reći da je priča o slijepcu sigurno neobična i na humani, filozofski, pa i ljubavni način!!!
i onda mi prijatelj pošalje poruku:
" Znaš li ti da smo nas dvojca ekološki jebači?"
" Zašto?"
" BIO- jebač!

Veselo, o blože!!!!

Dan ljudskih prava

" Ateisti diljem svijeta trpe progon i diskriminaciju. U sedam zemalja vas to može koštati glave." ( fejs )

Da li je sotonizam suprotnost vjeri? Kaže se "Bog i Vrag".
Vjeruju li ateisti u postojanje sotone? Ako ne vjeruju, zašto i to ne propagiraju. Vrag ima manje zabrana, ili im je Vrag bliži sa svojim programom i manje licemjeran.
Ateizam nije suprotnost ničem, osim sam sebi.
Najbolji slogan za uvjerenog ateistu bi bio :" NEMAM BOGA! "
To može izazivati diskriminaciju, progon, tu imam potpuno razumijevanje i stojim uz svakog čovjeka koji kaže: "Nemam boga!"
I to je potpuno ljudski.... Jasno!

'' Bilo bi mi drago da se razumijemo i bez pisanja.''

Ma, razumijemo se mi i bez pisanja. Imam toliko divnih rečenica za tebe, fino sročenih, oblikovanih, kratkih, jasnih, duhovitih i korisnih: sve je toliko blisko i baš naše da mi se čini da je nemoguće da to ne osjetiš i ne primiš...i onda mi se dogodi da za par sati, kad to pokušam staviti i pretvoriti u slova, pola toga zaboravim, ili pamtim u nekakvoj reduciranoj formi, polovično...
Odlučio sam sve to zapisivati onog trenutka kad mi ideje dođu. I ostao na površnoj odluci.
Nije toliko važno da li ću ti to poslati, opričati ili će ostati u računalu pod nekim ezoteričnim naslovom, bitno je da se ja mogu tome vratiti kad poželim. U vremenu koje mi je preostalo.
Svaka naša ( ili moja priča ) koja se na neki način bavi s nekim drugim, drugim osobama a kojih nema u blizini, svaka primjedba, krritika, zamjerka, karakterna osobina, privatni odnosi, fizički izgledi, duhovne mogućnost, međuljudski odnos i prepotencija, snobizam, umišljenost, sve je to OGOVARANJE. Čak i kad ne koristim ni slova , ni šapat, ni riječ, kad sve ostane samo u mojim mislima, kad samo o tome mislim, moj ego je učinio svoje za sebe, on se zadovoljio s tim da sam mu pružio zadovoljstvu u razmišljanju na takav način da sam ja ( on-ego! ) drugačiji od drugih.
A ja jesam drugačiji.
Fizički, kao prvo...pa hrabrost, kao drugo, pa život pod zemljom kao treće pa kao četvrto...
To je nasljedno, to je ovisnost i to s godinama postaje sve nazočnije, jače, uvjerljivije, nedodirljivo, nepromjenjivo, uvrjedljivo preponosno...To je tako, to su godine!
Šezdest tri žive godine nemira!
Gledam, s jedne distance, tu našu ''slavnu generaciju '' i ne mogu vjerovati u svu tu nepotrebnu i beskorisnu važnosti i pozicioniranost. Naravno da se to ne tiče svih nas( Nikole, Mije,.možda i kod Gordane i Vesne) dok je kod svih drugih taj cool sve izraženiji.
Što se više gledamo u ogledalo , to smo sve više ljuti na druge.
Nisam ti ovo napisao iz neke kurtoazije, znaš i sama koliko se dugo nosiš s jednim, recimo, dostojanstvenijim imidžom od prosjeka i koliko ti je to postalo dio uobičajene stvarnosti, bez potrebe da to bilo komu objašnjavaš i dokazuješ.
Moj mi je terapet rekao da to postaje dio neke iskrenosti koja dolazi s godinama i da se pretvara u istinost i našu istinu, koja nema nikakvu svrhu osim sama sebe, nikog ne ugrožava, ali ima nekakvih spisteljskih zaostalih ambicija, ili neke čežnje za nečim..... Iskrenost koja postje istinitost nosi turbni pečat i nepotrebni glamur...
Budući da sam o tome razmišljao, znači da sam za sebe već izvršio ogovaranje, klevetu, tračanje, crven konac oko struka, crnu mačku, i ovo ogovaranje je za tebe. Spomenut ću krug naših starih prijatelja ( Furda, Stane, Joza, Josip, Mijo, Karla i dr.), koji se sastaju često uz Savu, love ribu mrežama i vršama, možda i bombama, što je vrlo profinjeno i zabavno, slikaju se sa šaranom od 10 kg i somom od 14, prave fiš paprikaš ( riblju čorbu ) kojeg kasnije bace, pokazuju fotose, a ribu nisu upecali, nisu se dva sata s njom borili i onda ju, ako je neoštećena, pustili da ode, kao znak suradnje i uvažavanja...nizvodno....lagano...umorno...
Kakav je njihov i moj inters u ovom subotnjem druženju. Mi smo dva potpuno i i radikalno različita svijeta, ( ne mislim na politiku, i ne mislim na materiju, i ne mislim na status.)
Ovaj moj psihijatar i specijalizant na internoj mi je rekao da se na mom tijelu vidi koliko je strašan bio svaki napad, ta ljutnja i koliko je recidiv bliska mogućnost:
'' Shvatite da je vaš imnnološki sustav svakim napadom za 20% oslabljen. Ono što medicina pokušava učiniti u takvim slučajevima je da mogućnost recidiva vremenski učini što udaljenijim jednog od drugog, da bi se dobilo na vremenu i da se čitav organizam kvalitetno oporavi. a vi ste samovoljno prekinuli terapiju potpuno neobrađeni. Ne mogu vam pomoć jer nemam nikakvih med, podataka, osim vaših riječi koje su sigurno subjektivne ''


Ne brini puno za Martu i mene. Ona misli da me ima oko malog prsta, a ja mislim da sam je stavio kao tek ubrano cvijeće u vazu bez vode i pustio da polako vene. Ponekad je njena reakcija na život jedna vrsta poziva u pomoći, jedna vrsta poezije, a onda sve drugi dan negira i čudi se svojoj slabosti. Sadašnj '' dragi '' joj je prije par nedjelja rekao da mu je supruga u drugom stanju, ( treći put ) što ju je toliko pogodilo da sam čuo doma, 300km dalje, kako plače. Napisla je vrlo emotivno pismo kojeg se je sutradan definitivno stidjela. Rekla je, kao opravdanje, zašto se ne bi ispalkala i izjadala nekom nepznatom, pametnom čovjeku u nekoj tamo daljini. Ona ga toliko voli a on se razmnažava s drugom.
Neće to između nas dugo potrajati, jer sam ja ipak neki tamo romantičar, a još k tomu i star, naime, ona ne pozna nijednog tipičnog, ili netipičnog, niti bilo kakvog drugog starca. Traži od mene da joj nađem nekog poput mene samo 20 godina mlađeg i neka da odmah šaljem u Munze, jer je Munze je konza ( Zemun i zakon ).
Nisu mi jasne još uvijek neke riječi iz tvog pisma, ali uzmi da sam neko vrijeme boravio u graničnom području magije, da je mozak još uvijek djelomično tamo, bar neki dijelovi a neke se stvari neće nikad vratiti iz tog svijeta.
Vjerujem da se neće usuditi doći u subotu na to druženje. Ako se ne želiš svratiti do mene ( kažu stari ljudi, da bolesni ljudi stalno sve pozivaju u posjetu. To je nešto kao instinkt, ili bolesnička perverzija). Ako ti se ne staje, prikoči i zatrubi, bit će mi to jako blisko i drago i dugo će se čuti jeka...čekam!
Napisao sam ovo pismo i da ti daš sud o jednom djelomično oštećenom mozgu, o tome da li postoji nekakva drastična razlika u izražavanju i opisima, i sadržaju, prije i sada jer ja to za sebe ne mogu isčitati, ne mogu dati procjenu...
Ako pročitaš, hvala, ako komentiraš, još veća hvala, ako prešutiš, svrstati ću sve u još jednu posljedicu ovog iznenadnog i skoro smrtonosnog napada studeni...snijega... i godina

Molim te samo jedno, učini to za mene, učini to meni, zakorači jednu stepenicu više iznad ostalih i pogledaj malo s visoka.
I neka ja budem s tobom.
Zbog ove zimske večeri, želim se osjećati vrlo važan.

Možeš li mi to učiniti. Nitko o tebi neće misliti ništa ni bolje ni gore, a zrak gdje se smjestimo bit će puno čisći.....

Ponedjeljkom je već pomalo dosadna serija '' House '' i sjetio sam se da je jednom imao pacijenta koji je tri godine uzaludno obilazio specijaliste ( njih šest ) koji nisu mogli otkriti od čega mu dolaze neizdrživi bolovi. A i nesanica.

Rečena je jedna neobična dijagnoza: bol može uzrokovati lijek protiv bolova. Kako? Ovako: kad počne malo boljeti, čovjek uzme tabletu protiv bolova! Mozak ju prepozna i zna protiv čega je. Ako nema dovoljno bola, mozak se sjeća i stvara jaču bol jer je registrirao tabletu. Tražio ( House ) je od pacijenta da bude četiri sata bez tableta i trpi bolove da se uvjere da li je bol uvjetni refleks ili je od nečeg nepoznatog… ( možda nesanicu izazivaju tablete za spavanje? )

Hoću reći da treba pokušati, ako jako ne boli, ne piti tablete par sati da se vidi što će biti. Kod ovog pacijenta u seriji je ipak bilo nešto drugo, ali isto skriveno u mozgu da nikakvi snimci nisu mogli otkriti.. ( Čitao sam da centri koji kontroliraju epilepsiju, šizofreniju su većinom skriveni i teško ih je otkriti )
.
Bio sam na tehničkom. Auto je mlad 15 godina. Nisam prošao. Zadnji desni kotač slabo koči, ne radi rikverc svjetlo i nemam zadnji brisač. Ostalo u redu. Otišao sam kod majstora, brisač za twingo košta 550 kuna i uopće ne mora raditi, ( ukraden mi je u Vinogradskoj i trebao sam samo izvaditi ostatak i zakrpati rupu ) ) ali ga moram imati jer je predviđen, rikverc svjetlo je proradilo, valjda je štekalo jer je auto bio na pranju, a kočioni cilindar treba proraditi. Ako ne bude išlo isto oko 300-400 kuna + pakne + ulje za kočnice+ rad i ode preko tisuću kuna, i+ tehnički + osiguranje.
( U Croatiji sam dobio poklon: pet lijepih kemijskih i skupih, ali bez uložaka jer su se osušili. Službenik mi kaže da su to zalihe od Rizvanbegovića .)
Kad sam mu rekao da mi ne treba ni brisač, ni rikverc svjetlo i da neću nikad koristiti taj brisač, da popravljam i kupujem dijelove koji su bez veze, spomenuo mi je i pokazao kamere i svoj otkaz….
Jede govna!!!!
Moj prijatelj s jeseni prošao s golfom četvorkom da uopće nije bio na traci. Gdje su bile kamere? Moj Twingo radi i izgleda kao dobar auto. Deset puta mi je rekao :'' Nemojte se ljutiti !'' a šef je samo šutio. Rekao sam mu da se ne ljutim, samo mi nije jasno kako se ne boji Boga. Probati ću donijeti svete vode i poškropiti djelatnika , ako sam ga urekao u ovih par dana . I stavit ću par crnih svijeća na zadnja sjedala tako da budu vidljive… Praznovjerje je deset puta opasnije od vjere i ljudi se više boje. Pokušat ću i s punim mjesecom. On je samo ponavljao; nemojte se ljutiti.. Nek se jebe.. Dat ću mu stari odrezak od mirovine s iznosom 1.412, 00 kuna i razglednicu sa .. " Sretan Božić, gospodine!"
Bilo bi mi lakše da se mogu posvađati, ali ne mogu samo tako ostati bez mirovine koliko će koštati sve to vezano naštimavanje poslova, moram ga malo zbuniti…nek si misli…
Mogao sam koristiti i ja više svojih veza i prošao bih, ali sam bolestan, i treba mi ispravan auto, Hoću znati u čemu se vozim. Međutim, ovo su picajzle. Rikverc svijetlo, zadnji novi brisač kao nova vrijednost. Nisam znao ni da ga imam. Zadnji Brisač??? Kao da ću sve vrijeme voziti u rikverc i treba mi zadnje svjetlo i zadnji brisač. Uh, kako svi samo uzimaju.
Iskreno rečeno, ono što stvarno nije dobro to su ''mišelinke'', izgledaju kao nove, ali stare su 9 godina i popucale su između ripni. To ga ne smeta. Valjda se ne vidi na toj jebenoj kameri.
Sada ću popiti tablete za živce, za tlak, za šećer, za spavanje,malo slušati glazbu i žubor potoka, malo gleduckati mjesečeve sjene i vukodlake što se kurče rubovima šumarka i malo odspavati… Ako uspijem zaspati, sve će biti ljepše kad se probudim!

Već sam mirniji , čim sam ovo napisao a da sam se mogao posvađati, bio bih sasvim u redu…
A potući!
Uživao bih.

Za nesanicu je dobar i blog.

"Nigdje drugdje balovi nisu toliko romantični i svečani kao u Beču. Ta tradicija ushićuje kako domaće ljude tako i goste, i to mnogo više od samo jedne noći, te ispunjava grad svečanom atmosferom.
Zanosni okreti u koracima valcera donijeli su intimno zadovoljstvo u svečane balske dvorane.
I Johann Strauß Stariji koji je sa svoje 152 takve uspjele kompozicije utemeljio prevlast valcera, svirao je taj zanosni ples sa svojim orkestrom od Beča do Londona. „Smijem li zamoliti za ples?“ najljepši je poziv pri dugoj balskoj noći zbog kojeg srca uvijek brže zatitraju. Kada dame biraju – pritom dame mole gospodu za ples – i muškarci saznaju kakav je to osjećaj biti odabran."

I što sad ljubav ima s tim?

O da...ima, ima. Ima.

Moja suseljanka, nešto mlađa od mene, dok sam ja bio visok, lijep, crn, a ona vragolasta i razigrana do naših najljepših šljivika, je često plesala u našem domu kulture sa mnom, naše nedorečene valcere. Danas, ona posjećuje Bijelu kuću, bečke balove, domjenke po američkim i inim gradovima ( supruga uvaženog vojnog atašea jedne bivše Yu- republike ), laganog koraka, vitkog stasa i nemirnog pogleda. ( vidio sam je nakon mnogo godina ove godine na Dan Mrtvih ).
A ja? Ja, po ovoj hladnoći, na kanalu Strug, koji odvodi višak vode iz Save u Lonjsko i Mokro polje ( Parkovi prirode ) pecam svoje posljednje štuke i povremeno masiram ukočeni vrat od zračenja
A bio sam idol.
Bio sam pojam.
Bio sam za mnoge "nešto drugačije".
Danas imam neprocjenjivu vrijednost u svom srcu za sebe i svoj život.
I kad bih ponovo birao, opet bih to bio ja, opet bih rekao: "Dame imaju prednost!"
Najmirnije odu oni čiji životje bio običam, mali, neprimijetan...
I od svega bečkog, bečki odrezak mi još uvijek izmami najiskreniji osmjeh.

"Zabranjuje se semenki grickanje, za guzu vatanje i majke jebovanje!