Umorni Bukovsky

Ti mene izigravaš kao i ja tebe. Legitimno.
Moram ti priznati da to meni ide boje od ruke i riječi, ako to ne radim namjerno, kad se opustim i pišem luckasta i munjena pisma, kad sam neozbiljan, kad sam sa strane, ili ispod, ili iznad .
Dok imam zdrav razum, trebao bih naći neko duhovno sklonište za nas , nešto duhovno gdje bi mogli plakati, smijati se, neko mjesto za ublažavanja ovih dnevnih sudara, mjesto gdje bi svaku stvarnost oblikovali po svom kalupu. Uostalom to svi rade, ali većina misli da se ponaša po nekim uobičajenim standardima. ( kakav je to standard kad se kao paunovi šećemo trgovačkom ulicom i trošimo novce kojih nemamo a ulaskom u stan potežemo '' tko je brži '', uz suhe šljive i raspucane marelice na usnama?).
To sklonište bi bilo puno ljubavi, prijateljstava, razumijevanja ( mnogo od toga smo već počeli ali je to smo jedan puteljak, ogranak nekog nepoznatog šireg puta, ali sam siguran da je tajna , da je rješenje baš u tome.)
Pogledaj koliko se ponavljamo iz godine u godinu: žene, muškarci, more, prijatelji, hrana, posao, brodovi, pa siromštvo, brige, grijanje, maštanje… Toliko smo normalni i glupi da ni ne primjećujemo da se dosadno i uporno ponavljamo.

Utipkam " Iskrice " i pišem poznati tekst.

I onda netko napiše da se raduje jeseni.

Zašto?

'' Ljudi su uglavnom glupi i to im treba reći.
Ako nećemo mi, tko će!?
Ako ne sada, kada!?“

Još malo od svakoga:

'' A sada sam zadovoljan s ova četiri zida, s odmorom i
tišinom. Nemam razloga tražiti izlaz negdje drugdje…
Nema dvojbe da će mi ubrzo ovo dojaditi, ali za sada
…zadovoljan sam..
Jer sam primijetio da je svijet iza obzora postajao
godinama sve manje i manje konkretan, postajao je
apstraktniji ali je uzalud pokušavati ga zaboraviti, ili
ga pokušati ne čuti, pokušati ga ne govoriti, kad su mi
najdublje uši naćuljene i teško je, kao kad bi mržnjom
pokušao otjerati ljubav…
U svemu postoji progresija. Životi, ljubavi, susreti,
ratovi, povijest , sve vuče bezimeni trag, sve se ukopava
u crnu i bezličnu budućnost, grabi i servira nam činjenice
iz okrutnosti najobičnije slučajnosti i stvarnosti.
Meni je toga bilo dosta…''
I još ću malo:

Stara kineska mudrost kaže '' da ništa nije onakvim kakvim se čini!'' Ok! Ali, zašto ja, ili vi , ne bi pokušali vidjeti kako ustvari jest. Ako su , moj brat i moj bratić, digli ruke od mene zbog moga tihog ali dugog jezika, ako je to ono što je jasno , vidljivo, stvarno, priznato, poznato a mudrost kaže da nije tako kako se čini, znači da je onda drugačije.
Pokušavam istraživati kako je ako nije kako se čini. I kad nađem neku objektivnu drugačiju činjenicu, opet je ne uzmem da je to... to, jer mora postojati nešto potpuno neshvatljivo…. Zamršena i zanimljiva situacija.
" Zašto sve mora biti preveliko da primijetim i premutno da shvatim…???"
Vozim se u vlaku, onaj vlak gdje je jedan vagon jedan kupe. Vidim da pola putnika u punom vagonu čita knjigu. Zar im baš nitko od putnika nije interesantan, zar zbilja nikom nemaju ništa za reći, pokloniti osmjeh, pogled. Pozornost.

Uostalom, zašto ljudi uopće, čitaju knjge kad su toliko pametni?

Toliko o filozofiranju i o činjenici koliko ste mi nedostajali!

Jučer je bio opet, ponovo, sam. Nakon jako dugo vremena prepozno je taj osjećaj. I situaciju.

Njegova supruga, prijateljica, pratiteljica, slušatelj, gledatelj, kritičar, njegov kućni dobri duh, čisti i sveti prostor, prozor prema suncu, zraka mjesečine je morala otići na oporavak. Čudan je taj život za svakoga, priznao ili ne. Netko to voli reći, netko to prešuti. Čudan i pun nepoznanica.

Prije par dana je posjetio svog liječnika i dobio novu terapiju, navodno puno bolju i provjerenu. Nije prije imao pravo na nju po članu tom i tom. Nije mislio ni zapamtiti po kojem članu Zakona. Nije ga ni zanimalo.

On je dobio novu i bolju terapiju, a supruzi je postalo vrijeme sve kraće. Nisu pomogle ni njegove nježne riječi, potpora, utjeha.

Nakon dva dana došli su po Danijelu i odvezli ju s hitnom. Nije ih ništa pitao jer je vidio da nešto s njom nije najbolje. Skrivala se po par sati u kući, šutjela je, nestalo je njenog osmjeha, pogleda, topline. I prije nego što su je odvezli, osjetio je da se gubi, da se gubi i ona i on, da se nešto opasno mijenja.

Teško se nosio sa samoćom. Najgore je bilo što je zaboravio gdje stoje važne stvari a i one manje važne. Nije mogao pronaći metlu, tanjur, kuhaču, šećer, nije znao upaliti radio, a kad je i uspio, nije znao pronaći njihovu stanicu. Neka srednjovjekovna komorna glazba činila je samoću tako gustom i teškom. Smanjila je prostorije. Gasio je radio, hodao na prstima po kući kad je morao hodati, osjećao je hladnoću u kostima a to peć nije mogla zagrijati.
Odjednom su počele i magle. Magla u kući, magla među krošnjama, magla u dvorištu. Brisao je suzne oči, prstima zadržavao kapke a onda neprekidno lomio prste jedne pa druge ruke. Kao da su prsti nešto krivi. Uvijek je u samoći puckao s prstima. Nezaustavljivo. Ruke su mu postale suvišne.

Čekao je da mu netko nešto javi, da mu objasni, razbistri, kaže dijagnozu.

Jutros je navratio stari susjed. S toplim jelom. Pričali su o vremenu. Nije spominjao suprugu, nije se ni jednom riječju osvrnu na nju, na Danijelu. Htio ga je pitati, ali je odustao. Da nešto zna, sigurno bi mu rekao.

Na odlasku ga je čudno pogledao i rekao nešto što nije imalo smisla. Pogledao ga je, nekako zabrinuto, i rekao:

» Dugo se znamo i nikad te nisam pitao:

Zašto se, ti, Slavene, nisi nikad ženio?«

Što su Zrinski, Frankopani učinili više za Hrvatsku od mene?
Tko je Amruš, Smišiklas, Pavel Miškin, Kušlan, Harambašić?
Zrinski- Frankopani su bili plemići i bili su u sukobu interesa.
Branitelji Hrvatske , koja danas postoji, (kakva- takva ) su, uglavnom, nepoznati i bolesni, ili su ratni zločinci, ili su mrtvi.
Službeni zahtjev. Jedna ulica za sve poput mene za koje narod nikad neće čuti.

Evo malo nježnosti u večernje sate ove klasične jesenske večeri koja mi je također poklonjena i povjerena….
Mirno je posvuda, istina, ali ne stoga što su ljudi zadovoljni i što žive u blagostanju,'' blaga i ponizna srca '', već stoga što su umorni i što su bili na groblju.
Što su posjetili svoje mrtve i što su se sjetili zašto su ih zaboravili.
Hvatajući zrak, uzdišući, boreći se nagonski za kisik koji mi je bio potreban, ali ga nisam mogao uzeti dovoljno, polako sam kliznuo na krevet, praveći laganu piruetu, da bi se sklupčao u pravom kutu .

U svakom cirkusu uvijek postoji bar jedna osoba koja nije u programu, a sastavni je dio tog sjaja. Da li to jedan patuljak koji nije dovoljno patuljak, da li to neka rugoba koja nije dovoljno nakazna, da li je to neki bjegunac od Zakona, siroče, luđak koji to nije dovoljno; nije atraktivno, nije uzbudljivo. Cirkus ga prihvati iz milosti, iz sažaljenja, iz navike, kao što bi prihvatio psa lutalicu, uz vatru, uz priču, nesvjesno i neprimjetno…
To sam ja u vašem (i mojem ) cirkusu koje se naziva i blogom. Baš ništa nisam dovoljno! Dobijem ponekad koricu kruha u vidu male pozornosti i onda se vratim, ili me vratite u štalu, u boks, timariti i napajati životinje i… Lavove…
Da li sam nerazumljiv s nazivom ''cirkus'' i nazivom ''višak''? Možda na prvi pogled, prvi dojam, ali ako stanemo na loptu, ako hladno sagledamo, pročitamo, razmislimo i usvojimo ovo što napisah, potvrditi će se ona iskrena rečenica da uvijek govorim istinu samo na neuobičajeni, ili na način na koji nismo navikli.
Koliko se dugo može biti nazočan i pasivan u jednom cirkusu?
Koliko dugo jedan cirkus ima tolerancije i moći za lažni identitet, utopiju? ( nije cirkus sirotište, niti starački dom )?
Ili je običaj da takve kreature idu od cirkusa do cirkusa, od misija do komuna, pisanih stranica, duhovnih vježbi i zaštite, do brige centra za skrb, za vječnost svoje duše i ambulanti za bol. To ovisi o godišnjem dobu, o recesiji, o banki, o mentoru.
Takve, kad umru, sahrane u mjestu gdje je cirkus gostovao, na teret lokalnih vlasti.
I onda se otkrije jedna zanimljivost; nitko ne zna kako se zvao…
Nije bio u programu.
Nije bio klaun.
Nije bio artista.
Nije bio krotitelj.
Nije bio pratitelj.
Nije bio prijatelj.
Na grob stave križ, ili ploču, ili zvijezdu, ovisi o mjestu i groblju. I stave dva slova: NN.
Da li je to tužna priča ?
Da li to tužna priča o nepoznatom životu?
Ne!
To, uopće, nije tužna priča. Takvih priča ima bezbroj o bezimenim ljudima. O ljudima. O nama. Razlika je u veličini cirkusa.

'' Zamisli, Oni svoje mrtvace skrivaju!''

Kako te opet ponoviti? Mogao bih koristiti magiju, vremenski skok, svemirsku kapiju, crvotočinu ili biti neki novi Faust pa da zajedno s vragom, i darovima, i erotikom pokušamo nešto iz Mračnog Srednjeg Vijeka. Sve sadašnje ovozemaljske metode su ti apsolutno poznate i prozirne.
Sada si u posebnom izdanju, ponovljeno, izvanredno izdanje, najsvježije vijesti i zbog povećanog interesa ne znam koga i ne znam zašto, neću davati tom izdanju nikakvo ime, ali ja se ne bojim i to bih trebao dokazati:

Idemo skočiti iz aviona bez padobrana. Možda smo orlovi?!

Onako, prije popiti lagano vino od višnje, smijući se našim dosjetkama, gledajući jedno drugom u ruke, u prste, povremenu u oči, ( ja imam hladne, zelene, mačje iz kojih se teško nešto iščitava, tako su mi često govorili ) prijateljski, bez molitve, bez uspomena, kao dva ljubavna komičara koji su sve prošli i koji se pokušaju sresti na toj vlažnoj i kliskoj stazi. Samo po jedan skok.

Nećemo skakati , šalim se.

Bolje da ti ispričam jednu jesensku priču.

Prijatelj i ja smo se odlučili zabaviti s pecanjem. Dan je bio hladan ali vedar. Dugo se znamo, oduvijek, i bili smo idealni par za ribolov. Nismo puno pričali, inače puštamo ribe ako nisu oštećene… što njemu paše jer ih uzima od mene, jer svi njegovi vole ribu. Pješačili smo, još po sumraku , bar 2 km, da bi bili dalje od glasova. I negdje oko sedam sati kad je riba konačno počela gristi, iz nekih šikara …. To sam ti već pričao.

Ponovljena priča bi trebala poslužiti za opuštanje mišića, za jedan duboki , zdravi uzdah punim plućima. I sada bi trebali preći na opuštanje srca, srca koje je samo malo specifičniji mišić. Četiri prsta iznad bradavice nalazi se akupunkturna točka koja normalizira ritam srca. Naći ćeš je tako ( ili da ovaj kapriciozni, umorni starac, s blaženim, nježnim i umornim rukama dođe pomoći ) što će se javiti bolom, naime, dok masiraš to područje, ta točka će te zaboljeti. Čut će se jauk. U uputama piše da je to samo preventiva, i da bi bio najbolje kod kardiologa.

Tako nastanu uzroci, pa infarkt, pa posljedice….

Jesi li ti to meni rekla da jedem govna?

Lijepa rečenica, a kad smo već kod govana, ima još jedna lijepša rečenica:

'' Kad pratiš govedo, u ovom slučaju mene, staješ stalno u svježa govna.“

Nisi mi rekla da me ostavljaš, nisi mi rekla da me ne voliš, nisi mi rekla da se želiš još razmnožavati, rekla si mi da si se zaljubila.
To je argument kojeg uvažavam i cijenim. Tu se nema što oprašatati.
Posebno je cijenjen u ranu jesen.
Čim ptice selice odu na jug.
I dugo gledam u prazno nebo.

'' Što ste hitriji u pridavanju verbalnih i mentalnih etiketa ljudima, stvarima, situacijama, događajima, to vam je udaljenija i beživotnija postala i postaje vlastita stvarnost. Na taj način možete postati pametni, priznato pametni, ali, po vlastitim procjenama koje ne želite priznati, gubite unutarnju mudrost , kao i radost, ljubav, stvaralaštvo i živahnost..
I što više čovjek bude u pravu u procjenama drugih, to će se više udaljavati od samog sebe, jer '' ja '' koji toliko poznaje tuđe stvarnosti, ne želi priznati da svoj ''ego'' čak ni ne analizira, ne dira ga."

I nitko se ne pita tko sam ja? Tko ste vi?
Obični ljudi obično ne razumiju obične ljude, iako se obično trude.

Sve je to loša reminiscencija.
Aproksimativno.

"I odjednom Kralj shvati da je prevaren! Kada je malo bolje razmislio baš od Mudraca je po prvi put i čuo kako je ljubav konačna.
Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmijeha i uputstva o njihovom korištenju.

Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, Kralj reče okupljenima:

“Pametni moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. Na knjigama i uputama.
No, želim da mu bogatstvo koje je stekao donese sreću.
Želim i da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo materijalno bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica takve ljubavi koju poklanjate svojim bližnjima je poput grude što se kotrlja niz brijeg – Postaje sve veća, i veća, i veća…i kao takva ruši svaku nedaću pred sobom!

Živjela ljubav: prava i beskonačna!”.

***

Jeste li nekome danas rekli “Volim te?”

KAD je David Rose, 24-godišnji mladić iz Kalifornije, članovima svoje
obitelji i prijateljima napisao oproštajno pismo, nije ni slutio da će
istim dirnuti milijune čitatelja diljem svijeta.

Naime, David je od rođenja bolovao od cerebralne paralize, a
zahvaljujući nizu drugih zdravstvenih problema, cijelog je života bio
gluh. Kada je obolio od teškog oblika upale pluća, sastavio je pismo
za članove svoje obitelji i prijatelje, a sestru zamolio da u slučaju
smrti pismo objavi na njegovom blogu.

David je oduvijek bio veliki ljubitelj društvenih mreža pa mu je zbog
velikog broja prijatelja objava pisma bila vrlo bitna. Međutim, nitko
nije mogao znati da će se pismo proširiti internetom i ganuti sve one
koji su ga imali prilike pročita:

*

"Danas sam otkrio da imam upalu pluća.

Ne radi se o lakšoj upali, kad kašljete nekoliko dana, a nakon toga se
vraćate kući i jedete sladoled.

Radi se o lošoj upali nakon koje vjerojatno ne idete kući.

Ova upala razvaljuje zdrave ljude koji treniraju i u stanju su podići
automobile pa ne znam kako će to izgledati u mom slučaju. Nikad nisam
bio u teretani, ali bio sam dva puta u komi. Doduše, druga koma je
bila okej jer sam imao smiješne snove. Uglavnom o mojoj najboljoj
prijateljici Kate.

U svom sam životu imao tri prijatelja s cerebralnom paralizom
ozbiljnom poput moje, a oboljeli su od upravo ovakve upale pluća.
Otišli su u bolnicu i nikad se nisu vratili. Prva je bila djevojka pod
imenom Tabitha. Imala je samo 10 godina i išla je sa mnom u razred.
Njena mi je smrt teško pala jer nisam mogao shvatiti zašto se nije
vratila. Bio sam premlad, a budući da sam gluh, učitelji mi nisu mogli
jednostavno objasniti takve stvari. Tek sam nekoliko godina kasnije
shvatio o čemu se radilo.

Kad sam imao 17, moj prijatelj John počeo je kašljati i odveli su ga u
bolnicu. Nikada ga više nisam vidio. Svojim se kolicima znao
zalijetati u moja i to nas je nasmijavalo. Nitko poslije Johna to
nikada više nije radio.

Posljednja osoba je bila Ellen. Dogodilo se to prije par godina. Bila
je starija od mene. Otprilike 35 godina i živjela je blizu mene.
Počela je ružno kašljati pa su je odveli u bolnicu. Nedostaje mi
Ellen, imala je lijep osmijeh.




Stoga, napisao sam ovo pismo i zamolio Nicole da ga baci ako će sve
biti u redu jer onda ću napisati novi post sa puno viceva o sisama.
Ali ako me za tjedan dana neće biti, zamolio sam je da ga objavi.
Stoga, ako ovo čitate više me nema i nekim ljudima želim zahvaliti i
reći neke stvari.

Za početak, zanima me ima li zvuka na nebu. Vjerujem da ima, ali nisam
siguran želim li ga. Ovdje na Zemlji sam bio gluh i zadovoljan, a
nitko mi zvuk nije posebno dobro objasnio pa mi nije ni nedostajao.
No, ako je to dio paketa, spreman sam ga prihvatiti. Recite nešto i
možda čujem.

Imam i poruku za neke ljude.

Mama, volim te. Ti si najbolja mama ikad! Nicole, znaš da te volim.
Najbolja sestra ikad. Hvala vam što ste ponekad zbog mene morali
zanemariti svoje živote.

Nichole, molim te budi sretna. Sreću nećeš pronaći u nekom tipu ili u
alkoholu. Pronaći ćeš je u sebi i moraš naučiti kako se ponovno
voljeti. To sad možeš bez moje pomoći. To što ti se dogodilo je stara
vijest i vrijeme je za novi život. Molim te, učini ono što si oduvijek
htjela. Znaš o čemu pričam. Ja ću te gledati i pobrinuti se da budeš
sretna.

Tata, opraštam ti i volim te. Hvala ti što si me došao posjetiti".


Imam i neke dobre prijatelje. Svi ste divni ljudi i nasmijavate me.
Kenny, nadam se da ćeš jednog dana vidjeti lijepo lice. Želim da
dobiješ moj DVD Taylor Swift i poslušaš je. Ja sam DVD pregledao sto
puta pa bi bilo u redu da je netko i posluša. Robbie, ti možeš dobiti
moje postere Taylor Swift. Neka mu netko kaže da to nije stvarno ona
nego njena slika. Smiješni Robbie.

Zahvalio bih se i svojim internet prijateljima koji su mi dugo vremena
slali svoju ljubav i svoju nadu.

Imam i neke nove prijatelje koje ne znam najbolje, ali super su. Erin,
tvoje će slomljeno srce zacijeliti, ali ne prije nego dopustiš da
zacijeli. Nadam se da anđeli izgledaju kao ti".

Nakon brojnih prijatelja koje je spomenuo i zahvalio im, David je
odlučio završiti svoju poruku:

"U svom sam kratkom životu naučio da ovaj svijet posebnim čine dobri
ljudi poput vas. U suprotnom bi se radilo o dosadnom plavom kamenu
koji se vrti oko Sunca tražeći nevolje. Posebni ste. Svi ste
jedinstveni. Volite se i nasmijavajte se. Dobra šala je dobar lijek.
Pobrinite se da svi oko vas imaju osmijeh na licu, ok? Uvijek radite
ono što je ispravno. Uvijek! Ali oprostite si ako to ponekad
zaboravite.

Sad moram ići. Volim vas. Stvarno vas volim. Izvanredni ste. Nikad vas
neću zaboraviti!

David"

'Ne pada sneg da pokrije breg, nego da svaka zver pokaže trag'", pa tako i ti možeš pljuvati i psovati, govoriš o sebi..

Zar stvarno misliš da je u redu da me u mojoj kući uspoređuješ sa zvjeri zbog dvije uobočajene riječi u kritici: proseravanje i taština. Možda si trebao i dodati Koljač i Ustaša. Ništa novo iz tvoje kuće. Molim te, vrati se doma, prešao si granicu.

Autor: MedoDebeli | 14.10.2012. u 22:13 | opcije

Nisam li u pravu?

Kao prvo;
prilog bi trebao biti uokviren u priču ( PRIČU!!! ) o dvoje ljudi koji se nose i bore s ljubomorom, malom, velikom, ispravnom, opravdanom, pa tek onda s onim drugim, s lažju, zezancijom, sitnim ruganjem, izazivanjem….. i sretnim završetkom.
Kao drugo;
postajem kao dječji kviz, postavljam pitanja radi komentara. Pitanje može biti zaista interesantno, originalno, provokativno, duhovito, svakodnevno, dosadno, ali je grozno pročitati ono na kraju: ' Ajde da vas čujem! Ili: ''što vi mislite o tomu?'' ( iskreno; čak to naše mišljenje nikoga niti ne zanima )
Kao treće;
ovo nije ni blizu priči, niti su točke uporabljive, niti su nove, niti su ikome potrebne. Ubijam svoje vrijeme koristeći dosta svoju čestu nazočnost da bi bio potvrđen, ili provjeren, ili klasificiran. ( popularnost )
Kao četvrto;
svaka stvarna ljubomora je patološka, ( znanstveno dokazano ), dakle ljubomora je bolest i traži stručnu pomoć, ako uopće ima lijeka, ako je uopće izlječiva. Ljubomora ne može biti predmet zezancije, kao ni šizofrenija, paranoja, halucinacije. Ljubomora nije zanoktica i ne piju se antibiotici.
Kao peto;
Ne smijem iznositi svoje mišljenje iz svog životnog kruga u kojem bi ljubomora dobila definiciju i PRAVILA. Nepotrebna konstrukcija. Ne razumijem zašto supruga ne bi smjela pregledati džepove moje košulje i izvaditi osobnu kartu, ili vinjetu, ili nešto treće. Ljubomorna osoba je bolesna osoba. Ostale nijanse su igrice, lagani udarci, šale, sve ostalo je dio ljubavi. Griješimo jedino u tome što i to nazivamo ljubomorom.
Kao peto A;
ja sam bio ljubomoran. Zaista opravdano, jer je sve što sam znao je bila istina. Ali; volio sam je takvu i patio. Teško. Jako….
P a t i o.
Možda je za tu moju emociju bio krivi naziv ''ljubomora''. Možda se to treba zvati kukavičluk, kompromis, jad i bijeda, mrvice ljubavi, trnoviti put. Bilo je najjednostavnije sve to nazvati ljubomorom i kažeš skoro sve.

Možda ovo nije priča?
Možda je zapisnik sa sastanka
Nečitljiva tmasta i nejasna fotokopija pluća i disanja.

Jutro je bilo neraspoloženo. Čudno. Trnovito za jutro. Tmasto.

Jutros mi je navratio sin pokojnog borca, branitelja.

U pola osam. Otac mu je umro od tumora na mozgu prije par godina i mali se raspištoljio; počeo piti, dobio otkaz, sada se klošari.. Pustio sam ga, zbog spomena na oca u kuću. On uđe s cigaretom,( dim mi ozbiljno smeta ) sjedne i pita me što imam za piti. Osjetio sam onu tipičnu i poznatu vrućinu u želucu, onaj drhtaj pred oluju… onaj nevidljivi kroše.
Smirio sam se bez riječi, natočio mu rakiju, a on veli da je jaka i je l' može i pivo. Dam mu i pivo i mirno kažem; nemoj dugo. Stvarno nije. I onda se dogodi čudo, čudo zbog kojeg sam rekao da je dan čudan. Naime, kad je otišao, osjetio sam neku čudnu sreću. Znamo da je rečeno :
'' Štogod učinite najmanjem od vas, učinili ste meni!''
Osjetio sam se ponosnim što nisam popizdio, što sam ga počastio kao svakog dragog gosta.
( nikada meni nije žao pića, ljuti me sama podla, teška i niska namjera da netko navraća kod bolesnog čovjeka, kod čovjeka s kojim ne možeš pričati, da navraća na piće, da samo on priča i obično se ne kontroliram; ide odmah van , ili ga ni ne pustim u kuću )
I napravio sam iznimku koja me obradovala. Vjerujte, da nije tako ne bih ni pisao. Tu je i ona izreka: tko rado daje , dvaput daje.. Ne kažem da sam bio oduševljen s posjetom, ali sam sve mirno odradio i dobio nagradu, a kad gledamo objektivno što sam učinio?

To uopće nije bilo dobro djelo.

Mala priča vezana uz slučaj lomova:
lomova nesretnih, nespretnih, lomova ponosa, prkosa,
lomova bolesti, starosti, lomova koje smo preživjeli ili koji nas čekaju.
Nadam se da neće ništa pokrenuti, ni izazvati, ništa usporiti ili odgoditi, nikoga uozbiljiti ili otjerati:

Moj susjed, stariji prijatelj, koji je stariji desetak
godina od mene i koji je moj stvarni učitelj u puno mojih ludosti, prije
nekoliko nečega, je slomio kuk. Odvežen je u bolnicu, ali nije htio na
operaciju s anestezijom. Toliko se bojao da se neće probuditi da je
htio na operaciju naživo. Naravno da operatori nisu pristali.

I tako je ležao par dana , pio analgetike i druga umjetna govna i trpio sve veće bolove.

I kad više nije mogao durati, rekao je supruzi da mu donese one stare
komovice ( vrsta rakije od grožđa i koristi se kao lijek kod upala i za masažu ).
Žena ga poslušala misleći da će si masirati kuk... Međutim, navečer, kad
je bol postala najjača, on je sjeo u bolničkoj sobi na svoj krevet, na bolnički
krevet, popio tablete uz rakiju, pa još jednu rakiju i zapalio cigaretu. Sestra je to
primijetila, zapanjena i sva u panici je uzviknula :

''Što to radite, čovječe ?''

On ju je pogledao i mirno rekao:

'' Ne morate mi vjerovati, sjedim na krevetu, pijem rakiju komovicu i pušim loše cigarete!''

Drugi dan su ga otpustili, iako nije mogao hodati. Supruga i rođak su
ga dovezli u kolicima do auta i trebali su ga nekako ubaciti u auto,
ali je on jauknuo čim bi ga dirnuli. I rođak ga pita sasvim ozbiljno:

"Dobro, kako da te uhvatim!?''

A budala, već smušen od bolova i još ne
gubi smisao za zajeb i podvalu, kaže:

'' Najbolje da me uhvatiš za kurac!''

I došlo je do duže stanke pri utovaru. Rođak se naljutio, sjeo u auto i sjedio
Susjed je sjedio u kolicima i cerio se uz dozu bola ( vjerojatno je ispraznio onu komovicu )

Bio je mjesec dana kod kuće, opijao se, galamio po kavanama i na kraju otišao pod nož..
Oporavio se potpuno, danas sjedi u birtiji i vrijeđa sve po redu. Najviše viceva priča na svoj račun.

( Ne pijem, ne pušim, ne jebem- živim kao svinja )

Govorili su mu da broji do deset, pa do dvadeset, trideset i stigao je do šezdeset. To mu je bila granica na kojoj se obično urazumio, kontrolirao, govorio suvislo, razumljivo…smireno. Tako su ga roditelji učili, jer su mu reakcije često bile nagle, čudne, smiješne…

Danas je došao na groblje nepripremljen. Htio je Mariju upoznati i pokazati majci. Počeo je kao uobičajenu molitvu:

»Znam da bi ti mijenjala i zamijenila Mariju, znam da nemaš u nju puno povjerenja, ali vjeruj mi da sam odrastao čovjek i da danas teško griješim. Pitaš se koliko ja volim Mariju. Volim je kao što volim sve ostalo otkako si ti otišla, volim sa zadrškom, volim s odmakom; kao svoj posao, svoj stan, svoj auto, volim kao što uspješan poslovni čovjek smije voljeti."

Ponovo je pogledao u ženu pokraj sebe. Znala je da idu na groblje njegovim roditeljima, znala je koliko mu je majka značila, znala da često pričao o njoj i s njom i nije nikad ništa pitala, i nije ništa kupila, nema cvijeća, svijeće za zapaliti, nema onaj pokorni pogled koji je njegova majka voljela. i još uvijek se činilo da cupka nervozno nogama, iako je bila kao kip. Jako lijepi kip.

I dok je razmišljao što još reći mami, sletjela je iznad majčine slike na spomeniku neobična ptica i nešto je zapjevala. Nije se razumio u ptice, kao što se nije razumio u mnoge stavri u prirodi, nije se ni inače razumio u prirodu i nije surađivao s njom. Ptica mi je bila stranac, galamdžija, ptica je bila uljez.
" Mama, jesi li to možda ti?"- upitao je pticu, kao što bi pitao poznanika da li je za kavu. Pitao je glasno, nespretno, nesigurno.
Ptica je dalje pjevala. Pjevala je, primijetio je, Mariji, pjevala za Mariju, pjevala ženskim promuklim glasom skoro razumljivo.

Žena je stisnula pod ruku svoju torbicu, Pogledala bezbrižno u pticu, u grob, i konačno u njega, odlučno, okrenula se bez riječi i oitšla laganom nizbrdicom u svoj svijet. Čuo se zvuk njenih koraka po sitnom pijesku kao da nešto lomi Ostao je sam i nijem na grobu. Nije imao ništa više reći majci Stajao je pokraj groba i šutio. Kao da je netko kliknuo na " Isključi." Bio je pogrešno uključen.

I počeo je brojati do šezdeset.....

Čekam da ova svakodnevna večernja doza medicine počne djelovati, ovaj placebo kemije, fizike, otrova, iluzije, poboljšanja, lažnih ramena i oslonaca, te navike i preparati civilizacije…a ipak počinjem pisti. I odmah jedna zabluda:
'' Ti si, vjerojatno, mnogo prirodniji od mene. Čovjekovo prirodno stanje je više negdje između potištenosti i iznemoglosti, čežnje i kajanja – otkud znam, kad ja sebi ne dozvoljavam ništa od toga – nego živim u optimizmu, energičnosti, neuništivosti koju zagovaram…'' ( laž, laž, laž )
( I ja svašta zagovaram. Moj mozak kornjače, spor, alternativan, prenatrpan, uvijek se smiješi jer je pronašao izgovor za neuspjeh, za gubitak, za zavjetrinu, za uzmak )
Slažem se da treba imati stav, iako je sve na vrlo klimavim nogama.
Što znači zagovarati?
Je l' to samoreklama, zastupništvo, psihološko i psihičko skladište, NA-MA duhovnih parametara, temeljna baza za udruženje jakih, bezosjećajnih? Knjiška roba, hit mjeseca, parada taštine, gej parada ?
Što znači zagovarati?
Što znači zagovarati kad te nitko ne sluša i nikomu nije važno osim tebi?! Kada te nitko ne čuje i nitko ne čita.?
Nije li i to samo pokušaj promjene, pokušaj zaborava, prevara, zumiranje, guranje glave u pijesak, samo novi Baltazar…!!! Onako nizvodno!
Kada se obično donese odluka da neću više biti zombi? Kada? Onda kada mi je tvorac, priroda, zvijezde, sudbina, nazovite to kako hoćete, jer se ništa ne mijenja, kad mi da zraka, vrati krvotok, cirkulaciju, vrati vid i ostala osjetila jer je sve bilo u komi. I to tada nazovem ''svojim'', to nazovem odlukom, to nazovem “dosta!“ , '' nova stranica života'' , " novi početak ".

Kako će mi itko vjerovati kad ja ne vjerujem sebi !

Poznato je to sve jako dobro o čemu ja pričam, znamo dobro zašto se izmještam , zašto sam se sakrio u riječi, zašto mislim da ovo što osjećam držim pod kontrolom. Život ima čudan okus. Život nije bakina kuhinja.
.
'' Mogu li?''- pitah.
'' Pokušaj, ali oprezno!''
Ništa nije znao o meni. Naoštrio sam kosu, ušao u otkos, proširio se, trava je bila do pojasa i samo se lijepo slagala:

''E, moj prijatelju, odavno ovdje nije pao takav otkos! ''

Zašto ga nisam poslušao? U životu primamo stalno poruke, ali smo polupismeni.
Koliko smo se puta igrali s riječima i bili duhoviti, dok smo slali mudre mailove drugima, i svaki put bi napisali bar jednu rečenicu koja nam je govorila da radimo gluposti. Tko nije uništio te tekstove, pročitajte, pogledajte; ta rečenica odskače, svijetli, čak smo je često napisali zasebno..odvojeno, naglašeno
A onda nam je kriva nečija pokvarenost. Nitko nije pokvareniji i sebičniji od nas. Uživamo u sebi, opet do iznemoglosti…Proizvodimo čireve i operiramo sami sebe. Uživo.

Ništa nije završilo, čak nije ni ružno završilo, mada ne znam što to znači.


Ne moram pisti o ljubavi, ali se pravimo da smo tu, jedino tu, definirali svoje stavove i odluke. U svemu ostalom kao da postoje neke dileme, samo o ljubavi smo sve riješili ( trebao bih…a nisam se nikad sreo s pojmom polu- izmišljene ljubavnice, izgleda mi zabavno a volio bih da imam pojma koji je to osjećaj ).

'' Evo, vratila sam se sa kave ''
.
Zašto ne voliš pse, cvijeće, glasnost, ljude koji pričaju i vesele se, zašto mrziš običnost, zašto mrziš suze, i dušu, i kako tako mirno možeš reći da sve prolazi kroz tebe. Bilo bih mi užitak slušati te, i bio bih pažljivi slušatelj s tisuću zbunjujućih pitanja i potpitanja, jer meni nije jasno kako se može sve to utrpati u isti koš a koš je već odavna prepun i osjećao se zadah na laž, izgovor, opravdanje, čistu posteljinu, piletinu.

Jedna friška digresija:

'' Nemoj bacati ove svoje knjige kad pročitaš!'' ( mnogo ih je na podu )
'' Je l' ti znaš nekog tko baca knjige kad ih pročita? – bar sam pokušao.
'' Znaš, počeo sam noću , u nesanicama, sve više čitati.''
'' Dobro, neću ih baciti!''

A tumačenje ovog dijaloga je poetičan, kad ne bi bio patetičan i kad ne bio okrutno iskren.

Eto, bar sam nešto od svojih misli pokušao komentirati. Morao sam opet početi, inače bih bio zatrpan u vlastite nedoumice, dileme, '' strahove ''. promijene i početke.

Pisanje je ponekad zaista ugoda.

Idem pokušati nešto nježno večerati da ne uznemirim tu stvarnu , fizičku žučljivost.

A ona bol? Ona dvostruka bol? To je kao magareće batine. Nekad ni ne vidim da me tuku, ništa ne osjećam, a i kad osjetim znam da će proći.
Hoću vjerovati da je to za moje buduće dobro, da sam primio poruku i da sam je shvatio. Kako reče dr Housu: '' Velike i bolne istine ljudima govorimo, a male laži skrivamo. "

" Kada smo postali tako izopačeni?''