Umorni Bukovsky

Vaši postovi, zapisi, oglasi, odlasci, natječaji, linkovi, prepisi, pisma, komentari oduševljavaju, nasmijavaju, osvjžavaju, zrače, ona su šarmantna, prepuna duha, ideja, viška riječi, suza , osmjeha, životne borbe, samostalnosti, odluka, bitke sa sobom u svijetu, I izvan svijeta,
puna smisla i ljubavi
to je potraga za istinom i to ne samo u svakoj osobi, već u svakoj riječi:
prevrćete riječi, svoje i tuđe, beskompromisno tražeći najgore moguće tumačenje...kao prevoditelj i to onaj zadužen za najgore, kao šaptač koji ne zna tekst a zadužen za pesimizam, za ruganje, kritiku, ponižavanje..
.
I tako je svaki ponedjeljak.

Zašto bih ja bio drugačiji, ili, nedajbože, bolji?

Sve je to dio narodnog folklora: Lijepom Našom nedjeljom u dva.

Tko sam ja? ( ovo je ljubavno pismo )

Rat je počeo pola kilometra od moje kuće. Ostao sam u selu, nisam ništa premjestio ( nemam ni jedne slike, nemam ni jedne knjige, nemam četiri ispisana rokovnika, nemam... i nikad više neću imati ).
Kako sam se našao u ratu? Eto, nisam više mogao izdržati svaku noć na straži a ujutro ići na posao. Prestao sam ići na posao. Firma je poslala kontrolu, pravnika i šefa iz Zagreba, koji su me probudili, oko podne, prestrašeni, blijedi, ( pucalo se u blizini ) da bi mi rekli da će nešto srediti. Pisat će mi godišnji, rekli su. Kao da se tada nešto moglo srediti, i kao da je posao bio bitan. Radilo se o glavi.

Neposredno nakon rata, dvije tri godine kasnije, pokušao sam nešto isposlovati s psihijatrom, jer mi se nije sviđao moj posao. Nikad mi se nije sviđao moj posao. Preko veza i uhodanih puta, došao sam do osobe koja je navodno sudjelovala u tom istom ratu i koja je pomagala braniteljima. Mene su mučile ljubavne brige. Dugogodišnja veza je bila pred raspadom, a ja nisam znao da li ima smisla zadržavati je uz sebe. ( nisam imao nigdje ništa )

Nisam ljubomoran što je netko nešto lijepo rekao prije mene i što to meni ne bi palo nikad na pamet…Vidim da se
citati većinom čine beskorisnim, jer ih se uopće ne čita. Smatrate da sve znate reći svojim riječima.

Ali ja, dakle, počnem priču, ne o ratu, već o ljubavi. ( tako se nije dobivala braniteljska mirovina )

A moja slušateljica, moja psihijatrica, u jednakim ljubavnim govnima kao i ja . I pričamo mi, pričamo, sat, dva , ulazimo u treći a nigdje odgovora. Dobijem recepte za neke jake psihotike, preporučila me jednom svom kolegi, čvrsto mi stisnula ruku i rekla:
'' Nemate pojma koliko ste mi pomogli, koliko mi je puno značio ovaj naš razgovor.''

A onda mi se jednog dana, već sam bio operiran i svećenik je dolazio mojoj kući da me ispovjedi, dogodi ispovijed i iskrenost svećenika . Rekao mi je da se više ne može nositi sa svim i da bi trebao zatražiti pomoć medicine Tako sam ja, kao anarhista, pustio te kreatore duše u svoje okvire i često sudjelovao u razgovorima koji su pomagali i njima. Zato ne postoji mogućnost da ako ih posjećujete da će te postati ovisni o njima. Uz malo poklonjene pažnje i razumijevanja, uz našu govorljivost, oni su u opasnosti da postanu ovisni o nama.( Ostane mi utisak da sam razgovarao sa čovjekom koji bar malo ima pojma o čemu sam htio razgovarati. )

A alternativci su priča za sebe. Od Štefa, Virne, do onih što traže vodu po pustinji. Meni su oni dragi, a uzmem onoliko koliko mi treba, slušam onoliko koliko mi izgleda normalno i nemam nikakvu bojazan pred njima. Čak sam doživio da otvoreno prizna da ima blokadu i da ne može do mene.

'' Do moje se duše dolazi jasnim, širokim putem. A tako i ja idem ka drugima '' ( citat )

Jedna divna, egzotična, efektna, afektirana, ezoterična, simpatična izmišljotina, jer na kraju tog puta nema nikoga. Piše na vratima: '' Zatvoreno'' ili '' Preselli'', " Vraćam se odmah" , " U kućnoj posjeti "

Možete li mi to nacrtati? Kako bi nacrtali golubicu? Kojim bojama?

Ako krenete prema meni , put prema meni je obična uska staza. Znači li to da bi je vi proširivali, krčili, asvaltirali?! Dok bi vi to radili , ja bih se izmjestio.
Znam da je potrebno u nekom poslu ponekad napisati lijepu i neistinitu rečenicu za '' širu javnost'', ali smo obećali ( opet citat ) : '' …ali ću bar pisati vama, samo za vaše oči, potpuno predano, samo vaša.'' Naravno da se osmjehujem i zadržim osmjeh i kad začuđenost tim riječima prođe..
Usuđujem se ovako pisati jer mi postavljeno dosta pitanja na svakojake teme. Vaš bivši muž je običan čovjek koji , kao i većina nas. voli viceve. Ne vidim tu frustraciju, čak mu se i divim, na neki način. Ostaviti vas! Za to treba hrabrosti i jako , jako puno ljubavi, nažalost, prema drugoj ženi ( upetljavam se u kučine ali se ne bojim. Znam da ćete vi to raspetljati jer ste tu doma, to je vaš posao ; biti pisac, ali u pravom trenutku i na pravom mjestu.
Kad se vratim vašem tekstu i kad razmislim koliko ste vi tema samo dodirnuli ( usitnili, nadrobili ) , ovo pismo mi izgleda kao uvod. Nisam ni počeo slagati slagalicu, ni o vama, ni o sebi, nisam ni počeo drobiti a redovi su se naslagali. Vjerujte da bih mogao napisati knjigu o vašem pismu.
Zamolit ću vas da pročitate ovaj uvod i da me ne ljutite s mojim citatima.


Čekam dan i trenutak kad će mi ova žuč dozvoliti pristup jelu i piću.

Moje rijeke ne da se spajaju odjedenom ( knjige ) , one se MORAJU spojiti. Inače nema improvizacije, kombinacija, iluzija od tog paralelnog čitanja…ostaju samo četiri pročitane knjige koje čitam odjednom
I gdje sam tu ja?
I zašto sam ja?
Nemojte da izludim čekajući!

Ima li itko pojma o čemu sam ja to htio pisati? Ma, nema veze . Ima raznih opcija.

Zove Jure Jozu. U Široki:
-Jozo, dolazi, naša sam ti poso!
- Koji poso?
- U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
- Pa ti si lud! Znaš da ne znam pravo ni pisat.
- Jebalo te pisanje. Ne za dopisnog, već za redovnog člana!

Ova mala duhovitost mi je dala ideju. Naime , kaj? U Hrvatskoj je evidentan nedostatak kvalitetnih književnika. Moj prijedlog bi bio da Nekavo Vladino vijeće za imenovanje donese odluku da se dvadesetak došljaka s tajanstvenom i nepoznatom prošloću u susjedim državama ( prostorima ), koji su našli svoj mir i kruh kod nas, imenuje te ljude Velikim i Ozbiljnim književnicima. Nema veze što nisu ništa pisala. Nitko, ionako ništa ne čita. Bitno je da naše Društvo Književnika dobije 20-tak novih književnika koji bi, automatikom, postali i akademici.
Isto tako moj se prijedlog odnosi i na Crkvu. Crkva stalno kuka da im fali svećenika. I eto jednostavnog rješenja. Sabor imenuje 50 svećenika iz roda hercegovačkog u red isusovački, a 50 svećenika iz roda bosanskog u red petrovaca . I ovce na broju i vuci siti.
Naša država ionako nalikuje na veliki svatovski šator, na veliku svadbu s posebnim gostima u velikom dnevnom boravku. Pod šatorom se okupilo svakakvo društvo. Ispočetaka su nam svirci svirali: " Ne može nam nitko ništa " a poslije ponoći smo se pokefali između sebe. Svatko ima nekog svog za prebiti. Ti naši svatovi- država, kao i svaki svatovi imaju svoje pijane, vesele, uvažene, svoje kumove, djeverove, slavljenike, svoju bezimenu rulju, Starog Svata, svoje satove i svoj nakit..
svoje obećanja i svoje veliko " DA ".
I sigurno da će na kraju netko biti jeben. U zoru.
I da to neće biti prvi put.

Svirci moji, valja poći, možda zorom griješni ljudi odlaze u raj?!

A '' Povratak''? A Cesarić ?
U gimnaziji sam bio član svih mogućih slobodnih aktivnosti i sekcija; šah, strojopis, dramska, literarna , rukomet, folkolor, drugi strani jezik, tehnička grupa, samo da ne moram ići kući, da ne idem na njivu, na svakodnevnicu . Na literarnoj smo recitirali i nastupali, Jak, robusan, svadljiv, grub, sklon incidentima, bio sam vrlo zanimljiv recitator i dobivao sam vrlo neobičan i bogat repertoar. I dosta prostora, Profesorica je govorila da je " to " baš za mene.
Jednak patent sam imao u JNA. Samo iz drugih razloga. Da izbjegnem vojne posljepodnevne aktivnosti i da se borim protiv ljubavi i ljubomore.
Gdje se tu sakrio " Povratak"?
Na svadbi jedne moje sestrične su nas vrlo rano i vješto izmanipulirali i napravili kraj svadbene svečanosti.
Popizdio sam.
Svirci su se počeli pakirati a još je dvorana bila puna svatova.
Otišao sam na pozornicu, uzeo mikrofon i vrlo profesionalno i naučeno, ali prirodno počeo s '' Povratkom '' Nisam u nikog gledao, recitirao sam sebi. Odjednom je nastala tišina, prestalo je oblačenje i pripremanje za odlazak . Slušali su otvorenih usta, i mladi i stari, i pijani i trijezni, zaljubljeni i ostavljeni.
U četiri sata ujutro, u svadbi , netko recitira poeziju. Pa je došla '' Crna žena'' , pa '' Svakidašnja jadikovka'' pa ''1909'' ( to je ono ''…jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova….)
Dobio sam neshvatljivi, začuđeni pljesak jer sam na kraju razbio pivsku bocu od zid pozornice i poslao mladence i kumove u krasni i lijepi kurac. Nitko nije htio otići. Pola sata smo ostali samo stajati. Puna dvorana.
Sjećam se da me je sestrična molila da ako ja krenem da će svi ići… Nije bilo šanse, i nisu mi baš oprostili, ali nisam ni ja njima… I dan danas se priča o toj recitaciji, i o tom nastupu…
Eto, tako imam lijepih sjećanja na '' povratak'', na ljubavnu poeziju a i volio bih provjeriti kako bi to izgledalo da se nakon 40 godina u poljupcu nađu neka ista usta.
Da li bi srce zaigralo, da li bi se srce sjetilo, da li bi prepoznalo staru ljubav…?!
Uskoro će četiri sata, 44 godine kasnije. Mogao bih si skuhati nešto za doručak, a dok se kuha doručak popiti nešto. Prije desetak godina, kad bi se našao u takvoj situaciji, počinjala je i glavobolja… i prestala sama od sebe.
Tako će jednom otići i ova nesanica.
Nekom drugom tko ima težih uspomena.

Poznato je da je jedno pivo vitamin B1, dva piva B2, tri piva B3, a cijela gajba B-kompleks. Neka netko pokuša s pola B-kompleksa reći ovu jednostavnu i informativnu rečenicu:
" Moj šarafciger je najšarafcigerastiji šarafciger od svih najšarafcigerastijih šarafcigera na ovom šarafcigerastom svijetu. "
Ako ne ide , potrebno uzeti čitav B- kompleks.

Evo mene da i danas, kao i svaki dan, rješavam Platona, platonske ljubavi, Edipov kompleks, uzburkane posteljine nepriznatih snova, nevidljive pupčane vrpce, srodne duše, zaljubljenost u dečka svoje prijateljice, evo me da se naslikam riječima i iskrenošću i sa starom usvojenom i prihvaćenom svojom tugom .
A gdje si ti?
Kaže Vlado da nitko ne voli da se osjeti kao igračka. , a sam je sebe stavio, u odnosu na tebe, 20 i više godina na vrtuljak, životni, bračni rulet gdje je svaki slučajni dodir doživljavao kao nešto tajanstveno, intimno, erotično i uzbudljivo između vas dvoje….Kao da je dodirivao riđovku i riskirao svoju sadašnjost, ugriz, otrov…
Ne razumijem tko je tu čija igračka, ili bolje rečeno, tko u svojim maštanjima ima potrebe ići sve dalje i dalje, sve do onog da prestaneš razumjeti da si igračka, već da si faktor.

Ti nikad nisi bila ničija igračka! ( Možda to košta malo više? U praksi. )

Ti si samo željela biti dio neke svoje predstave i glumiti svoje glavne uloge, svoje slave, pameti, taštine.( a tko to ne želi ). Oni koji su te dobro poznavali i drugačije voljeli , to su ti pružali i davali, a obitelj te je čuvala da ne pretjeruješ. ( muž je smirivao prašinu, djeca bila alibi, roditelji predstavnici za javnost )

'' Mogu i ja tvrditi da sam tvoj ekskluzivan časopis, s rasponom od ljubavi do porno stranica. Zabavlja a ne goji…“ Tvoj biser!

Mogu i ja to biti tebi ( istina, bilo bi puno više romantike nego seksa na tim stranicama )

Za svakog od nas posebno izdanje i jedan jedini unikatni primjerak.

I moja su pisma samo za tvoje oči. Imam čak dogovoren tehnički detalj: u slučaju moje nagle smrti, doći će prijatelj u moju kući i spržiti će sav sadržaj računala.
I tako će nestati časopis kojeg smo s toliko obazrive i pažljive ljubavi , uzajamno izmjenjivali, naručivali i biranim riječima dograđivali, čak i vrlo opasne sadržaje, krupne riječi ozbiljne prigodne odluke.
Molim te, iako ti to znaš i stalno dopunjavaš novim pričama, nemoj biti toliko groteskno ( u smislu: čudna, nastrana, komična, pretjerana) PATETIČNA. Zar ovo nije patetično:
'' Moj najbolji prijatelj će biti neka nova internetska aplikacija koju ću držati za ruku, a svi ostali će se paunariti okolo sa svojim ženama, bolestima, problemima, kolačima, dnevnim boravkom, opsesijama…“
Već sam ti rekao da se ne obazireš na moju bolest. Zovni me, ako me budeš trebala i gdje god bila, ja ću doći…makar mi to bilo zadnje što ne zaslužuješ i što činim za tebe u ime nečega.

'' Bijesna sam i očajna!''

Od onih 20 dkg ''Nečega'' ( duše , valjda, ili srca ) što te izbjesni i od čega pizdiš, 50% već nije tvoje. Tako se bar pokušava voljeti. Najprije uzmeš kavu, pa vlat kose, pa neku prozirnu svjetloplavu maramicu, pa…pa.. čim ti se pruži prilika, uzmeš sve! I bit će ti sve lakše i sve stvarnije….

Uspješni bijeg od aplikacije. U nečiju stvarnost.

"Živim sa ocem četrdeset godišnjim udovcem. Imam 20 godina. Zaljubio sam se u udovicu staru 35 godina koja ima 18 -godišnju kćerku. Oženio sam tu udovicu, a moj otac i moja pastorka su se zaljubili i oženili se nekoliko mjeseci kasnije. Nakon godinu dana meni se rodio sin, a malo poslije moja pastorka je rodila sina mome ocu. Poželjno je pomoći i objasniti tko je kome što u rodu!

Već me dvije večeri kad legnem, počne boljeti jedan od ovo malo zubi, iako sam pun tableta protiv svega. I ljudi i bolesti, vrućine i ribolova, izleta i gljiva.
Ustanem se, natočim hladnu colu, malo mućkam u ustima i prođe. Nemam pojma koji mu je kurac… da ne budem prost! Nikakvih upala, ništa vidljivo, nikakvih promjena, oštećenja, čak pomislim da je od nekog lijeka, ali kojeg?? Bojim se odustati od cijele te apoteke, te terapijske prakse i agonije da se ne bi nešto ozbiljno poremetilo, ali sam siguran da tablete protiv depresije , protiv nesanice, i protiv živčanosti uopće ne djeluju.. Evo, maloprije sam očistio sobu i zapeo nogom za punu lopaticu prašine i još sam ga udahnuo. Tu neurozu ( ljutnju ) koju sam osjetio u želucu, ne bih smio osjećati jer sam u pola osam popio terapiju.. ( U trgovini, već 15 godina kupujem dukatovu plavo trajno mlijeko kod te naše ''Nade'', i prodavačica mi jutros spakira plavo, svježe, jednodnevno. Zašto me to dira? Poslao sam SMS s biranim riječima, koliko sam mogao i znao birati….
Kad bih sada popio tabletu za spavanje, spavao bih do dva sata, a dalje uopće ne djeluje. U bolnici dobivao sam u debelo meso, međutim, kad god je sestra navratila, ja sam sjedio na krevetu i meditirao. Jedna od njih je predložila da odustanemo od toga, jer sam već bio sav plav po '' starki ''a nisam spavao. Prihvatio sam. Sada imam kutiju ''sanvala'' ali radije stavim malo lavande na jastuk ( ulje ).
Znam da sve ovo što pišem izgleda razmaženo, i plačljivo, i plačipičkasto, i djetinjasto, ali znam da imam puno vremena i onda razmišljam o svemu i svačemu. Zadnji put kada sam boravio u bolnici, primjetio sam da meni ustvari ne dolaze posjete za vrijeme posjeta. Meni dolaze posjete po noći. Poznati i nepoznati, živi a i oni drugi. I često mi je ugodno biti budan i ne primati posjete.
Uzeo sam večernju terapiju, sjedim pred monitorom i čvrsto odlučujem: " Noćas ne primam posjete!"

Pita novinar premjera:
» Kakvu Hrvatsku ste zatekli? Nije bilo clean starta…?«
Milanović među ostalim odgovara :
» Krenuli smo iz low starta , sprinta, a ne sa clean startom.«

Koja bijeda hrvatskog sluganstava.

Od hrvatskog su ostali gotovo samo pomoćni glagoli, glavne su riječi strane, sugovornici se poistovjećuju s njima kao da su materinske, što znači da ni novinaru , ni premjeru, ni Hrvatska ni hrvatski jezik nisu roditelji i autoritet.
Autoritet im je drugdje, vani, on vlada svijetom, nameće svoj jezik, koji se širi u koloniji Hrvatskoj.
Što je najgore, taj autoritet, koji s lica zemlje briše ili nastoji izbrisati nacionalne jezike, kulture, materijalnu i duhovnu neovisnost, svoje podložnike uspjeva potkupiti osjećajem da su , oponašajući ga u u jeziku i na druge načine, Netko i Nešto kad su najviše nitko i ništa.
A s premjerom takva postaje i Hrvatska.

Milan Ivkošić, Večernji list, Obzor, 18. kolovoza 2012

Moj PS: Svaka sličnost s blogerima Webloga je daleko od zdrave pameti. Mi smo, jednostavno, iznad bilo kakvih i čijih procijena. Mi smo nadljudi.
Vladane, drži se ti ekavice.

LIMUN - tajna koja se ljubomorno čuva !

Probajte ovo

Iscjediš pola limuna, razrjediš sa pola litre mlake vode i piješ.

jednostavno, alkalizira tijelo, super je.

Limun (citrus) je čudotvoran proizvod za ubijanje kancerogenih stanica. Snažniji je 10000 (deset tisuća) puta od kemoterapije.

Zašto mi ovo saznajemo tek sada ?


Zato što postoje laboratorije koje su zainteresirane za proizvodnju jedne sintetičke verzije koja će im donijeti ogromnu zaradu.

Vi od sada možete pomoći jednom prijatelju obaveštavajući ga da je limunov sok blagotvoran za sprečavanje te bolesti. Njegov ukus je lijep i ne stvara one strašne posljedice kao kemoterapija.
Ako imate mogućnosti, zasadite limunovo drvo na terasi ili u vrtu. Koliko ljudi umire dok se ljubomorno čuva ova tajna, da ne bi bili pogođeni multimilioneri velikih korporacija. Kao što znate, stablo limuna je nisko, ne zauzima mnogo prostora i
poznato je po svojim raznolikim plodovima. Možete uzimati limun na razne načine: možete jesti plod, cijediti ga i praviti razna pića i kolače.
Pripisuju mu se razna svojstva, ali najpovoljniji efekat ima na ciste i tumore. Ova biljka je dokazani lijek protiv svih tipova raka.
Smatra se takođe da je on antimikrobski agens širokog spektra protiv bakterijskih infekcija i gljivica, da je efikasan protiv internih parazita i crijeva, da regulira veoma visoki krvni pritisak i živčane poremećaje i da djeluje antidepresivno.
Izvor ove informacije je fascinantan: on potiče od jednog od najvećih proizvođača lijekova na svijetu, koji tvrdi da poslije više od 20 godina rada u laboratoriji od 1970. god. je konstantirano da limun uništava maligne stanice u dvanaest vrsta raka, među kojima je rak debelog crijeva, dojke, prostate, pluća i gušterače. Sastojci ove biljke su pokazali da djeluju 10000 (deset tisuća) puta bolje od Adiamicina, kemoterapijske droge za usporavanje rasta kancerogenih stanica. Ono što je još iznenađujuće je to što limun uništava kancerogene stanice, a ne utječe na zdrave stanice.

Naučni institut za zdravlje, L. L. C. ; 819 N. Koz ul., Baltimore, MD, 1201.

Nad selo su se spustili oblaci. Ne jutros. Ne jučer. Ne ove godine. Na selo su se spustili oblaci. Tamni, gusti, opasni. Nitko ih ne gleda, nitko ih ne vidi, nikoga ne brinu. Ponekad se samo neki ljudi oštrijeg uma pitaju da li ih uopće treba vidjeti, pa se okrene susjedu i pita ga:
'' Jesu li ovi oblaci što ih ja vidim vidljivi?«
'' Koji oblaci? ''
I ponovo uzmu kosilicu, obojica, i ponovo kose…kose.
To nisu dobri znaci. Simboli su to zla i nemira, poplava i bujica, odrona i klizišta.
» Nađite mi 50 pravednika i spasit ću selo.«
» Nađite mi 50 pravednika i spasit ću grad…državu…svijet! »
Ma, tko želi tražiti? Po čijem kriteriju? Tko će izabrati? Tko će biti izabran? Tko?
Nađite mi jednog pravednika da bi mu prepustili pravo tražiti njih 50.
Nema potrebe, jer zatvorimo misli, dušu i oči, prozore, prekrijemo bunare, spustimo rampe na ulazu u šumu i sunce nam grije lice, ruke, krovove, usjeve, njive, potoke, ceste, mostove, tv programe, izbore.
Mi smo slobodan narod u izgubljenoj zemlji.
» Imaš psa? Ili konje?
» Ne, imam brata. I susjede.«
I pritegnem jednu rupu na opasaču. Debeli se trbuh sporo presavije preko njega i rukom ga malo podignem… Zadovoljno, svakodnevno, uspješno, usputno.
Pokušavao sam govoriti o oblaku, uzeli su mi glas, htio sam pisati, rekli su mi da nemaju vremena i da je moje vrijeme prošlo, htio sam psovati, otjerali su me kao divlje pse kojih je sve više ali nisu naši. Tuđi avlijaneri u mom dvorištu.
Divlji psi dolaze jer im odgovaraju ljudi. Ili su došli s ljudima koji im odgovaraju.
Ja sam bio njihov. Seoski. I svoj. To je naopako. To nije dobar znak!
Uzeo sam svoju iznošenu torbu sa svim uspomenama i krenuo tražiti rijeku na kojoj je jutarnja magla i ne vidim oblaka, nekamo sam krenu jer moram hodati…moram ići…moram odlaziti i vraćati se bez reda vožnje
Pomislio sam da sam ja dio oblaka. Nisam. Oblak me ne bi pustio. To je dobar znak.
I evo me ovdje u ovom pred kišnom danu.
Izvadio sam zubalo, stavio ga u tuđu čašu, u tuđu vodu, u tuđoj zemlji.
Pokraj noge je torba. Na njoj piše 63!
Izmjerio sam puls. 63! Slavonsko srce još kuca ritmično i snažno.
I legao sam u novi krevet. Dopodnevni odmor. Prognanik kojeg nitko nije otjerao. Prognanik koji je pozvan da u miru proživi ovaj ostatak svog sna o domovini i ljubavi.
Za onog tko zna voljeti, žena i domovina uvijek idu zajedno.
Drugačije je uzalud potrošen put.
I da…po trnju i do mudrosti koju treba dostojno dočekati.
( meni su strašne daljine i osam kilometra od mog sela a i kad se premjestim ispod svoje žalosne vrbe pod susjedov orah )

P.S.Vidim da pada kiša, vidim da su slova mokra i raskvašena, blatna, da su slova kišovita i prolazna.
Ima li još drugdje oblaka koje nitko ne vidi?

NIGDJEZEMSKA

'' Kako si?
'' Ja? '' upitala je. '' Dobro sam. Umorno, ali dobro.''
'' Umorno? ''
'' Da, umorno '', rekla je oštro

" A zatim bi se sve opet odigravalo, jedan od onih isplaniranih razgovora koji brzo krenu krivim putem, koji ga ostave samog i ispune bijesom, bijesom koji sve objašnjava, u kojem se sve vraćalo natrag obasjano nemilosrdnim svjetlom: skretala bi pogled kad god bi njegove oči u njezinima tražile suosjećanje.
Cijelo se je vrijeme brinula za dom i obitelj i njegujući majčinsku etiku koja joj je služila kao ograda u bezgrešnosti, ne ostavljajući mu načina da joj pristupi, načina da pronađe krivnju ili osjećaje, želeći da izgubi srce, da zatomi svoje najljudskije želje i očekivanja, da sam nosi svoj tajni teret, nijedanput mu nije prišla kad je proživljavao najteže trenutke, čak ni onda kad je plakao u kuhinji.
Samo ga je potapšala po ramenu- po ramenu!-, ali nijedanput ga nije čvrsto primila, zagrlila, ne zbog nedostatka humanosti, već zbog straha da će od nje tražiti više nježnosti, nježnosti koja bi ju mogla dovesti lice u lice s onom najdubljom odbojnošću, odbojnošću prema svom suprugu ili prema sebi samoj ili oboje, odbojnošću koja je došla niotkuda, ili iz nje same, ili možda iz onog što je on učinio ili nije učinio, tko zna, ona nije željela znati, bio je preveliko razočaranje, neoprostivo, bilo joj je bolje zakopati se u svakodnevne poslove, u djecu, u posao, a njega ostaviti da se snalazi sam, kako se ono kaže, da se povuče u sebe i svoje misli, pustiti ga da se pokrije po glavi i nestane u rupi koju je sam iskopao..
Govorila je: '' Za mene se ne treba brinuti. Ja sam odvjetnica! Zarađujem dvjesto pedeset tisuća dolara na godinu! Jebote! Mene treba voljeti!''
A on se, ukratko, borio protiv poriva da joj kaže da odjebe…"


( Profil 2009, str. 103 )

Na ulazu na autocestu, dok sam dijelio kartice, jedan mladić iz Bosne, pokazao mi osmrtnicu. Pogledao sam i upitao:
'' Da. Vidim. I ?''
'' To mi je brat. Ubijen je u Orašju!''
'' Moja sućut! Ali ne razumijem zašto si mi to pokazao?''
'' Da mi daš besplatnu karticu!''

Dao sam mu besplatnu karticu!
Nisam mogao vjerovati da je sve toliko jeftino.
Zar je to sve što može dobiti? A slika je već izblijedila.

*

Nazvao me poznanik u večernje sate ( druga smjena ) s pitanjem da li može navratiti do mene na razgovor. I stiže s pričom da nije vidio svog sina 15 godina ( zabrana približavanja) i da je sada postao punoljetan, i dolazi ga vidjeti.
'' Može li slobodna smjena zbog dočeka?“
'' Naravno, za takve događaje uvijek će se naći zamjena.“
Nakon sat/ dva stiže Glavni Gazda i otrese se na mene:
'' Jesi li ti pustio XY na slobodno?“
'' Jesam.'' – I ispričam zašto, kamo, ljudskost.
'' Eno ga loče i razbija u '' Kod Ane ''. Kakav sin, kakav doček! To mu je stara priča i uvijek nađe novu budalu.''

A ja se radovao susretu sina i oca nakon 15 godina.

*

Onda je, nekoliko godinama kasnije, jedna gospođa, prekinula naše dopisivanje s riječima:

'' Zet mi je imao moždani udar! Nisam više za dopisivanje!''

Znao sam što to znači, ali nisam mogao vjerovati da je i to tako jeftino!
Mogao bih još nabrajati, ali čemu. Svima je to poznato.


Zašto se takve stvari bez emocija meni događaju?

Zar je to moja naivnost i moja stvarnost!?

Znam da mladić iz Bosne ima gostionicu, ne znam kako je završio '' moždani udar '' zeta gospođe s kojom sam se dopisivao, a otac i sin se nisu nikad sreli. Otac je umro. Rak pluća.

Stvarno trebaju što prije pronaći tu ''božju česticu'' jer je ovaj svemir bez nje pretežak!

Ako ne znaš ispravno zaključivati, onda šuti! Šuti o meni!
Ti meni ne trebaš!
Ti meni nikad nisi trebala!
Ti meni nisi nikad ni pomogla!
Mislio sam preći preko svega , ali ti nastavljaš svojim
pametnim, netočnim i uvredljivim komentarima.

'' Za tebe trenutno nemam vremena, jer taman imam vremena
pa ga sada trošim za sebe!'' ( nikad nisam tražio, niti trošio tvoje
vrijeme )

'' Što tebe briga za moje vrijeme'' ( točno! ) .'' Nemam ga
za tebe a trošiti ću ga kako ja hoću!'' ( Apsurdni napad, afektirani,
pred ozbiljnim ljudima, pred svjedocima, i ostavljaš me nijemog i
zapanjenog, a ja sam ti samo nudio novu knjigu za čitanje )

'' Samo te molim da se ne zaljubiš!''

'' Nisi ti terapeut da nekom trebaš!''
*
Mali povratak u bližu prošlost.
Potrebna i bitna digresija.
Tri godine nakon moje operacije, dolaziš prvi put mojoj
kući i kažeš mi da si alkoholičarka, grliš...moliš... plačeš...itd..
Nakon par mjeseci dolaziš opet da bi mi rekla da ideš na liječenje .
I odlaziš!!!! ( bio sam ti u posjeti, vratio sam ti onu
Vinogradsku laringologiju na koju te prisilio bivši muž )
Nakon povratak, nema te tri godine, operirala si kosti,
dugo bolovanje i dolaziš ponovo kod mene, piti kavu, jesti čokoladu,
ogovarati svog ljubljenog i svog bivšeg i ogovarati, zajedno sa mnom ,
našu terapiju i članove ....
Niti jednim svojim djelom, radom, postupkom ti meni ne
pomažeš, naprotiv, vrijeđaš ( ''nemoj se zaljubiti'', jer bi to tebi
mogao biti eventualni teret, kao da sam ja balavac, stvarno, kakva
skromnost i preventiva! Što si ti sebi umislila da ja plačem kad ti
odeš ?), ali niti jednom svojom riječju, postupkom, djelom nisam od
tebe tražio pomoć, niti sam te zvao na to jutarnje ''kavenisanje'',
niti ti meni znaš pomoći...
( Priznajem da tu činim grešku: počinjem razgovore o
vremenu. To je globalno pitanje i globalno razmišljanje: ''vrijeme''
?. Precijenio sam te! Nisam imao pojma da bi ti to mogla tumačiti kao
neki moj vapaj , SOS, ''čežnja za tvojom blizinom''.)
Da li su te kave bila preblizu?
Naime, meni idu na živce sve osobe koje se razbacuju riječima
'' nemam vremena '', jer je to svjesna prepotencija, svjesno
naglašavanje nekakvog svog bitnog utjecaja na život i životnu okolinu.
Tako je bilo, tako je i sada. Htio sam ti objasniti da je pojam
vremena stvar uma a ne djelovanja, obveza, sati. Pogriješio sam što
sam tebi išta išao objašnjavati...

Svaka tvoja posjeta mojoj kući bila je isključivo u nekakvu
tvoju korist. Od čokolade, dosade, nemira u vlastitim odnosima do
liječenja neke ''bašmebriga depresije ''. Ni jednom u proteklih osam
godina ti nisi došla mojoj kući obići bolesnog čovjeka, obići
prijatelja, niti ti je to bilo na pameti pri dolasku. A onda se usudiš
reći: '' Za tebe trenutno nemam vremena, jer taman imam vremena i
trošim ga za sebe! '' Tako nešto se kaže kad se nekog želi
nerazumnjivo povrijediti i uvrijediti. A ti nastavljaš. Zbog čega si
ljuta? Zbog prijateljstva? Samo zbog prijateljstva?

Rekao sam da je moj odlazak na to večernje druženje bila moja
želja i potreba da pomognem. Iskustvom bolesti i pacijenta. To je
normalno, ljudski, kršćanski, uostalom, tako sam i odgojen...Kada sam
osjetio, a i primijetio da nitko ne treba moju pomoć, pokušao sam se
diskretno povući. Kako si ti , i zašto, zamijenila moju želju za
pomoći s nečijom potrebom za mnom ( nisi ti terapeut da nekom trebaš
), ne znam. Ako to radiš namjerno, onda je pokvareno, ako radiš
nesvjesno, onda si nepromišljena i trebala bi paziti što radiš, ako
misliš da to nije ništa, onda si bolesna... i blesava.
Gledaj , mene ne zanimaju tvoji motivi, niti tvoje pametovanje.
Smatrao sam se tvojim prijateljem što, de facto, više nisam. Nemam ni
jedan argument, ni u pričuvi, koji bi mogao nešto slično potvrditi. A
da ne bih ispao nekakav sivonja pred samim sobom, kojeg si povremeno
koristila za veslanje i preveslavanje, napisao sam ovo pismo..
Nije to nikakva iskopana sjekira. To su činjenice koje je bilo
potrebno reći da ne bih morao o njima misliti, činjenice koje mogu
postati samo gore i to meni nije potrebno, jer:
Ti meni ne trebaš!
Ti meni nikad nisi trebala!
Ti meni nikad nisi pomogla!
''ZA TEBE VIŠE NEMAM VREMENA, JER TAMAN IMAM PUNO VREMENA I
TROŠIM GA ZA SEBE!''

Medo

P.S. Nemoj trošiti vrijeme na komentar, ne trebam ga, suvišan
je. Ako si opet nešto krivo shvatila, zadrži to za sebe. Pismo je vrlo
jasno i nedvosmisleno.

Ova noć je bila posebno vruća i sparna sve negdje , skoro, do ponoći. Susjedi su imali krizmu ( crkveni obred koji bi u civilnom prijevodu značio nešto kao vjersku punoljetnost, …znači da osoba, od sada, od te inicijacije, sama odgovara za svoje pogreške i grijehe ) i kad sam se vratio s fešte, čak sam malu kušao i pečenice, u sobi je bila seoska toplana i puna soba punoljetnih snova.
.“ U mene kuća'' nije bila zaključana od 1995., jer sam , takav kakav sam, zaključio da je bila 4 godine bez mene i da nema potrebe za ključem. Tako se znalo dogoditi da se probudim u 3 sata poslije ponoći i da nađem u fotelji susjeda ( malo šizofrenije ) kako je uključio video, tiho, i… sluša pevaljke- narodnjake. Objašnjavao mi je zašto to voli; pjesme mu se sviđaju kao i druge pjesme, ali su pjevačice prave i prelijepe. Nije me to posebno smetalo, najviše mi je smetao dim, naime, on je sa svakom novom pjesmom palio i novu cigaretu ( umro je ove zime! ): Noćas sam otvorio vrata na sobi i hodniku, prozore na V i nisam mogao zaspati sve dok se sve nije malo ohladilo.
Inače, meni je topli zrak ugodan za disanje.
Probudio sam se oko osam, u društvu. Naime dvije bratove mačke su uselile. Starija se smjestila pod noge na krevet, a mlađa pod noge na podu. Pitao sam ih što je to, a one su se onako po mačji protegle, napravile desetak joga vježbi i odšetale van. Mačke funkcioniraju na principu alfa valova koji im odgovaraju i koje upijaju, a ti alfa valovi su za čovjeka reaktivni valovi , baš zato se događa da mačke čovjeku snižavaju tlak, usklađuju ritam srca, učvršćuju san i naravno, imaju buha… Nekako mi je bila draga ta posjeta, kao neka SMS poruka koju ne razumijem i ne znam od koga je…
I odlučio sam napisati pismo o pismima, ali nikako započeti. Brat i njegovi su otišli na more i ja sam preuzeo brigu za dvostruko domaćinstvo ( ima 6 mačaka i dva psa i ogroman broj cvijeća, što kućnog, što vanjskog. Naravno da nisam zapamtio kad se što treba zalijevati, jer ja sa cvijećem razgovaram. Kada što bude trebalo vode, vlage, pozornosti, javit će se, ili će javiti mom cvijeću a ono će mi prevesti…smsirati.
Izgleda da sam slomio desni palac na ruci , ili me ugrizlo nešto nepoznato. Cijela ruka je malo veća, nije to problem, problem što fest boli i to od petka. Budući da nisam baš nekako čvrsto spavao, razmišljao sam i palo mi je na pamet da bih mogao napisati pismo po narudžbi. Reci kakvo pismo želiš; ljubavno, poslovno, administrativno…. Ako se odlučiš za ljubavno, bilo bi poželjno da želju uže specijaliziraš, ljubavno na početku, ljubavno u najvećoj sreći, ljubavno kao posljednje, ljubavno za proljeće, za ljeto, za jesen, za zimu, ljubavno za dvadesete, četrdesete, šezdeseta, za ljubomoru, za patetičnost, za onaj trenutak kad te Piletina ostavi i ode i ti ostaneš sama, i kad, umjesto da pjevušiš po kući, neka stara tuga pomiješana s neizvjesnošću ti stvori pritisak u srcu, u grlu…( I uvijek isto. Što mi bude ljepše to je stvarnost okrutnija. Pa pokušam ponovo, pa ponovo, kao da će broj odnosa promijeniti taj okus poraza….)
Odlutao sam!
Pisma?!
Reci mi kakvo pismo još nisi dobila, ja ga počinjem pisati ovaj čas, kao knjigu, kao zagrljaj, kao glas, kao ples, kao miris… Ne moraš mi vjerovati! Provjeri me. Ako želiš izvještaj o dionicama i to ću ti poslati, ali što će tebi lova… Kod tebe bi još više love samo napravilo zbrku, veći kaos. '' Kraljice kaosa!''
A što se tiče onih '' kretena '' s kojima si dijelila krevet i za koje si rekla da tada nisu bili kreteni.
Nije točno!
Kreteni!
Dijelimo čuđenje kad nas netko prevari, uvrijedi, zajebe, obično kažemo; tko bi rekao za tog čovjeka da je takav a baš je bio fin, a on je takav oduvijek, nekad nismo mogli znati, nekad nismo htjeli slušati, nekad to nije izgledalo važno….ali je on je takav, baš takav kakav se je konačno otkrio.
Imam pismo od Dragičine kćeri, koja me indirektno upozorava, još u prvim godinama, na svoju mamu, a meni je čak bilo neugodno to čitati.. Kćerka mi nije nikad rekla da je to pismo napisala kad je bila ljuta na mamu, samo me je ponekad pogledala kao psa za kojeg je znala da će biti odvezen u divljinu zavezanih očiju, i izbačen iz auta. Zato nisam nikad puno zamjerao Dragici, bio sam opomenut, upozoren, upoznat i to ne od bilo koga.
Jednom smo se šetali pijacom ( Trešnjevački plac ) s vrećicom između nas, u prelijepo nedjeljno jutro, kad je kćerka počela plakati. Pogledao sam je začuđeno a ona je rekla. '' Znam kako će mama bez tebe, ali će meni biti teško…i ne razumijem tog Boga….!!!
Vjeruj mi, da ni u najtežim trenucima, nikad mamu nisam poželio uvrijediti da joj kažem što njena kći misli o njoj ( iako mi Dragica pokazala kćerkino pismo iz Amerike u kojem piše :'' Mama, ne volim te, i nisam te nikad voljela, zbog tate, i zbog svih onih divnih, običnih ljudi koje se otjerala!''
'' I ? ''- pitam ja.
'' Kad bude starija i kad ona bude majka, shvatit će da sam sve radila zbog nje. ''
Nisam imao komentar, ni onda, ni sada.
Ovo je digresija na temu da kad me prvi put ostaviš, ti si kriva, ali kad me dugi put napustiš, ja sam kriv. Digresija na ljude s maskama za koje se jako iznenadimo kad ih skinu..
A mi smo počeli izvrsno!
Mi smo najprije skinuli maske!