Umorni Bukovsky

Znaš Martina, ti si mi bila kao mladenačka tajna. Nitko za tebe nije znao. To se ne govori u vrijeme kad se godine opasno množe. O tebi je najljepši dio u šutnji. Pa, ja sam ozbiljni čovjek da bih bio zaljubljen. Krio sam tebe, i krio sam svoj pogled, svoje oči.. krio sam se u ribičiji uz rijeke, u čitanju , u usamljenim šetnjama, u kartama. Možda sam to radio nevješto, možda su vidjeli da volim, ali sam odgovarao da ne volim, da, tko se zaljubljuje u mojim godinama, da je to smiješno, da li me je netko vidio s nekim itd..
Krio sam svoju ljubav od drugih, da je ne bih morao dijeliti…
I onda je došao kraj ( ''Mislim na tebe!''….. rečenica s kojom si se oprostila, a s koliko ironije i licemjerja je rečena ova antologijska rečenica, u jednom, zaista, teškom trenutku ). Zastori su se podigli i jedna je maska pala ( govorila si; ja sam jedna topla, nježna, poželjna, vjerna i odana žena?! ) .
Poslala si mi najgori dio sebe. najgore riječi, i najgore emocije. Nisi mogla pričekati da se smiriš od bola za gubitkom, željela si pisati dok ti je smrt i bol za bliskom osobom svježa da bi mogla biti otrovnija . Znaš ti lijepo opisati vrhove vulkana u Etiopiji i hladne noći libijske pustinje i dunavske otoke, ali ti ne znaš pisati o čovjeku, ti nisi nikad zavirila u nečju dušu a da nisi vidjela nešto ružno u njoj…
Više nisi moja tajna, više nisi moja ljubav. Zovem prijatelje i pokazujem im tvoju sliku, sve one slike gdje si lijepa i slobodna, onu moju sliku, sliku samo za mene ( kad me pitaju tko je to odgovaram; jedna pička! ), zovem prijateljice da čitaju tvoja i moja pisma. Hoću te razdijeliti na tisuće komadića tko da nestaneš kao prašina zbrisana vjetrom po ovim mojim poljima i koja će ponovo na proljeće biti zaorana s dubokim brazdam i s jakom traktorima Gledam u poruke i vidim upute:
„ Očisti! Izbriši! Uništi kopiju!“
Neću tako. Hoću da te drugi raznesu iz mog srca, da te nestane po tuđim krovovima, tuđim dvorištima, oranicama i da svaki komadić bude detaljno zbrisan za sva vremena…
Što sam ja od tebe tražio?!
Gdje sam ti stajao na putu, na toj tvojoj širokoj cesti?
Zašto ti je trebalo jedno onakvo pismo?!
Tko si ti meni?
Što ti imaš s ove dvije žalosne vrbe pred mojom kućom? S tri ogromna stara oraha, iza kuće, uz potok, sa cvijećem u mojoj sobi, s ožiljcima i grubom kožom na tijelu, s umornim nekad lijepim rukama? Što ti imaš s mojim ubijenim prijateljima, i mojim prijateljima koji su sami sebi presudili, koji se još ubijaju?
Što ti imaš s onom skitnicom koju sam nekad poznavao?
Kakvo si ti izmijenjeno stanje, i nastranost u prirodi. Ti si mutacija koja je izmakla kontroli.
Neka ti bude to lijepo tijelo, izumireš iznutra. To je dubinski smrad. Nafta. Napuštena bušotina. Cijeli tvoj organizam je jedan rak i bol koju nanosiš nije prirodna, to su otrovi alkemije, ružna magija koju nisi nikad znala ni nositi, ni kontrolirati. Možeš ti imati najljepše noge i najprofinjeniji dekolte i uske haljine, i možeš imati mnogo fakulteta i znati desetke jezika i biti jako pametna, ali to ništa nije tvoje, to je društveno, ti si društveno vlasništvo, ti si plaćenik. Čak si i za emocije plaćena. Cijelo vrijeme nekom pripadaš i s tobom netko raspolaže. Ti nisi roba s greškom, dapače, ti si tražena roba ali bez svojstva, bez samosvijesti, bez osobnosti.
Ti si profesionalna, plaćenička dekoracija.
Ti si TV proslava nove godine, praznički slet, okićeni bor na trgu.
Komu je tvoja ljepota i tvoja pamet uljepšala život za cijeli život? Tko se sjeća lanjske dekoracije, ukrasnih papira i balona s dočeka?
Ti si manekenska šetnja ulicama velegrada za jedno večer, za jednu večeru, za jedno piće, za jednu cigaretu i jedan jutarnji pogled u prazno, i jedno jutarnje pitanje; Tko si ti, što ja tu radim? S kim sam ja to ove noći, s kim sam ja to?
Sva tvoja putovanja završavaju u tebi, sve tvoje slike i sjećanja završavaju u tvom kaosu, u depresiji sa starom ili novom piletinom, jer ti si….otrovna, samo jednom jestiva, tvoje kurvanje ima svoju cijenu koju ćeš tek platiti, platiti ćeš negdje u nekom ludilu…..
I dok sam te nosio, dok sam mislio da ćeš me pustiti u svoje srce da ti pomognem vidjeti, da budem tvoje oko i tvoj osmjeh ti si se užasnula od sebe a meni napisala da me se plašiš.
Ja sam se trebao plašiti tebe, tvog kaosa, tvoje cijene na tržištu, tog blata na toj tvojoj širokoj cesti. Nisam se plašio jer ja sam stvaran, nepromjenjiv, konstanta i jer je ova duša ponijela dosta iskustva i jer sam ti došao s maslinovom granom bez ijedne zle misli i pun divljenja. ( Nikad nisam pomislio ni da ćemo se sresti ! )
Oštetila si me, poslala si hrpu nepoznatog otrova na moju adresu bez ijednog razloga, valjda je to u tvom svijetu normalno i jače od tebe, jače od svega, jače od postojanja stvarnosti, od postojanja smisla….istine.
Tko zna što je to zaista bilo?
I gdje je sredina? Istina? Svjetlo? Izlaz?

I ja mislim na tebe, ružno se… cereći. Kao budala…
... tužno i grozno.
Medo Koji Sjedi

Znaš Martina, ti si mi bila kao mladenačka tajna. Nitko za tebe nije znao. To se ne govori u vrijeme kad se godine opasno množe. O tebi je najljepši dio u šutnji. Pa, ja sam ozbiljni čovjek da bih bio zaljubljen. Krio sam tebe, i krio sam svoj pogled, svoje oči.. krio sam se u ribičiji uz rijeke, u čitanju , u usamljenim šetnjama, u kartama. Možda sam to radio nevješto, možda su vidjeli da volim, ali sam odgovarao da ne volim, da, tko se zaljubljuje u mojim godinama, da je to smiješno, da li me je netko vidio s nekim itd..
Krio sam svoju ljubav od drugih, da je ne bih morao dijeliti…
I onda je došao kraj ( ''Mislim na tebe!''….. rečenica s kojom si se oprostila, a s koliko ironije i licemjerja je rečena ova antologijska rečenica, u jednom, zaista, teškom trenutku ). Zastori su se podigli i jedna je maska pala ( govorila si; ja sam jedna topla, nježna, poželjna, vjerna i odana žena?! ) .
Poslala si mi najgori dio sebe. najgore riječi, i najgore emocije. Nisi mogla pričekati da se smiriš od bola za gubitkom, željela si pisati dok ti je smrt i bol za bliskom osobom svježa da bi mogla biti otrovnija . Znaš ti lijepo opisati vrhove vulkana u Etiopiji i hladne noći libijske pustinje i dunavske otoke, ali ti ne znaš pisati o čovjeku, ti nisi nikad zavirila u nečju dušu a da nisi vidjela nešto ružno u njoj…
Više nisi moja tajna, više nisi moja ljubav. Zovem prijatelje i pokazujem im tvoju sliku, sve one slike gdje si lijepa i slobodna, onu moju sliku, sliku samo za mene ( kad me pitaju tko je to odgovaram; jedna pička! ), zovem prijateljice da čitaju tvoja i moja pisma. Hoću te razdijeliti na tisuće komadića tko da nestaneš kao prašina zbrisana vjetrom po ovim mojim poljima i koja će ponovo na proljeće biti zaorana s dubokim brazdam i s jakom traktorima Gledam u poruke i vidim upute:
„ Očisti! Izbriši! Uništi kopiju!“
Neću tako. Hoću da te drugi raznesu iz mog srca, da te nestane po tuđim krovovima, tuđim dvorištima, oranicama i da svaki komadić bude detaljno zbrisan za sva vremena…
Što sam ja od tebe tražio?!
Gdje sam ti stajao na putu, na toj tvojoj širokoj cesti?
Zašto ti je trebalo jedno onakvo pismo?!
Tko si ti meni?
Što ti imaš s ove dvije žalosne vrbe pred mojom kućom? S tri ogromna stara oraha, iza kuće, uz potok, sa cvijećem u mojoj sobi, s ožiljcima i grubom kožom na tijelu, s umornim nekad lijepim rukama? Što ti imaš s mojim ubijenim prijateljima, i mojim prijateljima koji su sami sebi presudili, koji se još ubijaju?
Što ti imaš s onom skitnicom koju sam nekad poznavao?
Kakvo si ti izmijenjeno stanje, i nastranost u prirodi. Ti si mutacija koja je izmakla kontroli.
Neka ti bude to lijepo tijelo, izumireš iznutra. To je dubinski smrad. Nafta. Napuštena bušotina. Cijeli tvoj organizam je jedan rak i bol koju nanosiš nije prirodna, to su otrovi alkemije, ružna magija koju nisi nikad znala ni nositi, ni kontrolirati. Možeš ti imati najljepše noge i najprofinjeniji dekolte i uske haljine, i možeš imati mnogo fakulteta i znati desetke jezika i biti jako pametna, ali to ništa nije tvoje, to je društveno, ti si društveno vlasništvo, ti si plaćenik. Čak si i za emocije plaćena. Cijelo vrijeme nekom pripadaš i s tobom netko raspolaže. Ti nisi roba s greškom, dapače, ti si tražena roba ali bez svojstva, bez samosvijesti, bez osobnosti.
Ti si profesionalna, plaćenička dekoracija.
Ti si TV proslava nove godine, praznički slet, okićeni bor na trgu.
Komu je tvoja ljepota i tvoja pamet uljepšala život za cijeli život? Tko se sjeća lanjske dekoracije, ukrasnih papira i balona s dočeka?
Ti si manekenska šetnja ulicama velegrada za jedno večer, za jednu večeru, za jedno piće, za jednu cigaretu i jedan jutarnji pogled u prazno, i jedno jutarnje pitanje; Tko si ti, što ja tu radim? S kim sam ja to ove noći, s kim sam ja to?
Sva tvoja putovanja završavaju u tebi, sve tvoje slike i sjećanja završavaju u tvom kaosu, u depresiji sa starom ili novom piletinom, jer ti si….otrovna, samo jednom jestiva, tvoje kurvanje ima svoju cijenu koju ćeš tek platiti, platiti ćeš negdje u nekom ludilu…..
I dok sam te nosio, dok sam mislio da ćeš me pustiti u svoje srce da ti pomognem vidjeti, da budem tvoje oko i tvoj osmjeh ti si se užasnula od sebe a meni napisala da me se plašiš.
Ja sam se trebao plašiti tebe, tvog kaosa, tvoje cijene na tržištu, tog blata na toj tvojoj širokoj cesti. Nisam se plašio jer ja sam stvaran, nepromjenjiv, konstanta i jer je ova duša ponijela dosta iskustva i jer sam ti došao s maslinovom granom bez ijedne zle misli i pun divljenja. ( Nikad nisam pomislio ni da ćemo se sresti ! )
Oštetila si me, poslala si hrpu nepoznatog otrova na moju adresu bez ijednog razloga, valjda je to u tvom svijetu normalno i jače od tebe, jače od svega, jače od postojanja stvarnosti, od postojanja smisla….istine.
Tko zna što je to zaista bilo?
I gdje je sredina? Istina? Svjetlo? Izlaz?

I ja mislim na tebe, ružno se… cereći. Kao budala…
... tužno i grozno.
Medo Koji Sjedi

Zove se Ruda. Folksdojčer je. ( Volkdeutscher ) Potomak. ( Nikomu nije jasno zašto su njegovi roditelji ostali ovdje, pa čak ni zašto je on ostao nakon što su otvorili granice. ) Malo je stariji od mene, ali se dobro poznajemo. Iz društva na novogradnjama i društva uz šank.
Kao momak je bio zaljubljen. U krivu djevojku. U krivo vrijeme. Na krivom mjestu.
Bila je to svima poznata tajna ljubav koja nije slutila na dobro.
Nju su dogovorili drugom. Slavicu. I bje tako. Kćerka bivšeg seoskog bega se udala za jednog propalog zadružnog sina.
Bez Đenke i bez suza.
Ruda se oženio Ankom Slavonkom, sitnom, vrijednom ženom i šutke su odrađivali svoje dane. Obje su radili kao nadničari dok se Ruda nije zaposlio na ŽTP-u. a onda se dani pretvoriše u sve ljepše vrijeme. Umjesto ''Seoske straže '', državne kućice koja je ostala kao ostatak žandara, napravili su si svoju kuću. Ruda i Anka.
( Bože, pa njih dvoje su legende ).
Njegova prva ljubav, Slavica, je krajem prošlog stoljeća ostala udovica, ali nikad se nije čula ni jedna riječ. Nikad nitko nije spomenu prevaru, nevjeru a selo sve zna. Postojali su samo Ruda i Anka kao primjer vrijednosti, skromnosti, zajedništva.
Prije desetak dana Anku su odvezli u bolnicu. Ženska opaka bolest. Teško će se izvući. I svi se pitaju da li će možda priča završiti u pjesmi:

''U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.''

Ako tako bude, to bih trebao i vama javiti.
Prije toga, prije kraja priče, svima vama želim sretnu MMXII godinu.

Sretan Božić svima na blogu, svima na iskricama, svima koji pišu i svima koji čitaju.

Sretan Božić našem Presdsjedniku Države.
Sretan Božić našem Predsjedniku Vlade.
Sretan Božić našem Predsjedniku Sabora.

Sretan Božić svima u Remetincu.

I svima u Roždaniku.

Tipična zimska idila. Sve je bijelo, skoro baš sve. Očistio sam ulaz, bio u trgovini, nakupovao namirnica i za neki novi snijeg što bi trebao početi. S dva prekobrojna drveta u peći, napravim sobnu temperaturu da mogu biti u majici i kratkim hlačama dok je vani vijavica… To me umiruje.
Možeš li zamisliti kako bi izgledao kip, tvoj ili moj, naš, bista; nijedan se mišić na licu nije pomakao a suze. Kamen plače. To su suze koje se ne brišu, čekaš da se osuše, inače bih onaj ručnik ili maramicu s kojom sam ih brisao morao baciti u peć..
To su svete suze!
To se ne može razvlačiti po sobi. Moja je bolest teška, toliko koliko su teške moje uspomene i moje tajne…
I stojim!
Stojim bos u snijegu na balkonu .
Ništa mi se neće dogoditi jer je bol jača od svega..
Znam.
Nije to prvi put.
Prkosim bolu i uspomenama.
Nikad u svojim sjećanjima nisam htio da se nekomu dogodi nešto loše, ili drugačije. Uvijek sam na kraju zaželio da njoj bude kao meni, da prođe što sam ja prošao i da nađe mir kakav je moj. Je li to pošteno!?
Te uspomene su toliko neobične u svojoj patnji da su ponekad drage i ne znam kamo bih s njima.. Evo u ovoj snježnoj idili, dio toga ću poslati vama… Kad se to dogodi, kad pustim da me napuste za trenutak, ja ponovo volim, volim kao da je jučer bilo.. i ništa ne razumijem, ne znam zašto je moralo baš ovako biti.. A bilo je baš ovako!
Ne zna ni Bog!

Hoću li ja biti dio nečijih ružnih sjećanja, kad se jednom sve smiri!!?

Mislim da je '' bolje ne dirati u nešto što je nepoznato '', a pogotovo što bi lako moglo postati ''poznato'' i pokvariti nešto '' što je tako toplo''.

Lijepa kombinacija svih nas u ovoj rečenici…

Odlučio sam prepisati malo teksta koji se bavi zdravljem jarca jer su jarčevi konzervativni, radišni, štedljivi, metodični i oprezni. Njihov život je zasnovan na trajnim građevinama i ustaljenim vrijednostima, bile one materijalne, društvene ili duhovne.
Mnoga jarčeva oboljenja se mogu spriječiti, ili makar ublažiti nadilaženjem sebe.
Kako se to može postići?
Joga je jedno od sredstava. Jedno od ustaljenih načela astrologije je da oni čije su sudbine vezane nebeskim obilježjima Jarca posjeduju u sebi neku vrstu duhovne tvrđave koju je sv. Tereza Avilska nazvala '' Unutrašnjim zamkom''. Čak i najtvrđi materijaliste među Jarcima ( a ima ih mnogu u ovom znaku ), može naučiti zatvoriti oči i povući se u ovu ''samoću duše''.
Za one kojima je potrebno nešto opipljivije, bit će korisna slijedeća tehnika joge. Iskušajte je bar tri puta prije nego što donesete sud o njezinoj koristi:

Vježba joge je slijedeća:".... "

Ako ima zainteresiranih, recite, da ne prepisujem bez veze!

Ako nešto često ponavljamo, ljudima se to počne sviđati ( hitovi ) ili ih nervirati, ali
ostaje činjenica da o tome pomalo razmišljaju:

''Anđeli s nama komuniciraju brojnim načinima: preplavljuju nas osjećaji, boje, mirisi, čujemo zvukove, uronjeni smo u glazbu, vidimo slike, pokretne i nepokretne, cijeli filmovi promiču ispred nas. A ponekad se anđeli i dopisuju s nama. I komentiraju naše blogove."

To su ta čudesna stanja u kojima se ponekad nađemo, ti susreti koje nismo planirali, te poruke koje nam šalju, ta ljubav koju treba vježbati, povremeno nam prenosu poruke, ali se stalno za nas mole …

Mislim da smo dovoljno pozornosti dali anđelima i da dio posla između nas moramo obaviti sami. Imam od jučer pet različitih i lijepih priloga, većinom o anđelima, i jutros sam išao sve čitati ponovo jer sam zaboravio. Ipak su to tehnički mediji i brzina kojom pročitamo je velika.
Kako bi bilo, i da li bih zaboravio kad bi te poruke bile vezane uz neki događaj. Da li bi mozak to samo tako prihvatio kada bi se radilo o novcu?
Nedavno mi je navratio lokalni mladić i cuger, na piće i posuditi 50 kuna. Iako me to malo vrijeđa. ( mlad, zdrav a ja u mizernoj mirovini ) Natočio sam dvije rakije , dao mu 20 kuna, i rekao da mi je već dosta dužan. Kad je odlazio, nije me nešto razumio a ja nisam htio ponavljati, on je prstom dodirnuo svoj vrat i valjda aludirao na moju stomu, i rekao: ''Bože, valjda je tako moralo biti!''!
To je poruka koju ne mogu zaboraviti, ali je to , istovremeno, odmaknulo od mene svaku ljutnju i bilo mi je drago što ga nisam istjerao, iako ću to morati, prije ili kasnije ipak napraviti. Naime, on, pijan navrati u 23 sata samo na jednu rakiju, razbije mi ugodu prostora, raspoloženje, donese dio nečeg nepoznatog i ne kaže ništa .

A ipak sam ja samo amater! Bili smo na hodočašću i kad smo odlazili , izlazilo se unatraške iz crkve i pjevalo se : "Zbogom, zbogom, zbogom Marijo!"
Lijepa pjesma i... svi plaču osim mene.
U tom mom mozgu pojavi se misao da se ne mogu oprostiti od Marije, da je ona sa mnom kao i anđeli, a kad bi mi bilo žao atmosfere koja nastane, ja bih došao živjeti u blizinu, ili ne bih uopće odlazio dok ne bih odlazio radostan.
Ne psujem ( ove poštapalačke izraze , ne donosim sud več ih znam iz svakodnevnice ,ne smatram psovkom ) , nisam nikad opsovao nekog sveca koji nije ništa kriv, a gledam ljude, "velike psovače", kako plaču dok izlaze iz crkve i mislim kako je to licemjerno i kako je to što ja mislim o njima ustvari novi moj prijestup.
Amater sam zato što je većina mojih osjetila prilagođena običnom životu i stvari vidim bez uljepšavanja , ali i bez nekakvog uzvišenog razumijevanja. Grijeh je grijeh i nije moje da praštam ili da osuđujem, a to što vidim , vidim običnim očima bez milosti. Nisam došao u fazu da volim sve ljude, iako sam prošao i savladao fazu mržnje i nepraštanja Čak imam utisak blagoslova da mislim da mene nitko ne mrzi….

I ono što bih malo suprotstavio sebi, svojim pogledima i svojem mišljenju , sebi koji sam slab i nedosljedan je ova prepisana rečenica:

'' Dopusti da ti pomognemo, ali način na koji ćemo to učiniti , prepusti nama!''

I tako sam prestao biti buntovnik!

'' AKO Bog postoji onda je sebičan, zao, ravnodušan, osvetoljubiv, monstruozan!''
Neka bude tako, ali početi rečenicu s '' AKO '', odmah mi se ponudi pitanje : '' Što, ako Bog NE POSTOJI?!'' Tko je onda sebičan, zao. ravnodušan, osvetoljubiv, monstruozan? Netko to mora biti zbog svih tih razloga koje su implicirani i koji postoje u ljudskoj zajednici.
Izražavati svoju sumnju u postojanje nečeg i već biti puni okrutnosti, teških definicija, grubih optužbi. Našli ste krivca, dali mu ime, stavili ga na stup srama i onda se izjašnjavate da ON ne postoji. Je l' se vi to igrate sa sobom, da li se vi to igrate sa mnom, ili se ipak samo igrate riječima i virtualom?
Ako Bog postoji, da sam na vašem mjestu, ja bih ga ostavio da postoji, neka bude kao '' Nešto '' o čemu nemate svoje mišljenje. To se primi kao agnostik a meni se brka s autist, i nema neke velike razlike osim što agnostici duže žive od autista…štreberi!!!

A dolaze blagdani. Neateistički.

Blagdani me oduvijek iscrpljuju, umaraju, pa čak kad sam bio s nekim tko je zabavan, razigran, mio, i kad mi se činilo da zaista dišem, samo, zar sam mogao i trebao biti novi, potentniji i drugačiji muškarac nego inače. Ta sva naša vika, galama, pjesme, izleti, obale i svuda miris pečenice, purice, kotlovine, graha, hobotnica, tj bezbroj životnih eliksira, umara me. I još me više zbunjivalo kad su ljudi to počeli nazivati vrijednosna ustrajnost u tradiciji, ili čak opominjuće: „ Božić je !“ ( trebao sam ostati dosljedan tezi da je fikcija nadmoćnija od stvarnosti i u ime te dosljednosti održati svoj sitnokaluđerski doživljaj ) '
Razumijem se u običaje, razumijem se i u diskretnost obiteljskog kruga, u ono ''gledaj svoga posla'', ali me blagdani razdražuju i onda se namjerno još više razdražujem. ''Roba sam s greškom'', ali što sam stariji sve sam veća greška i vrijednost mi neprestano raste. Možda jednom postanem i loš čovjek. Bit će mi lakše, '' s gubitakom osjećaja duše kao inicijacije'' ili '' kad se pretvaram da sam neiscrpni izvor '' ( čega ? ) što toliko nadahnjuje.
Blagdani su obveza.
Blagdani su prepisivanje i ponavljanje.
Blagdani su bespotrebna infuzija.
Blagdani spajaju nespojivo.

A onda buđenje, povratak. Kao povratak sa skijanja. Potrošeno previše novca, nekoliko lomova kostiju i puno priče…
A svi vide da šepam.

Jedna od mojih prvih komunikacija s doktorom nakon operacije i to napismeno ( imam napisani original ), ovako je napisano:
'' Dragi Majstore!
Ova dizna pod bradom od jutros ne valja. Ne radi dobro bosch pumpa. Ako je možete popraviti, molio bih da je prije izvadite iz motora pa popravite, jer trokiram dok uživo popravljate.
Hvala!''
Doktora su zaista blaženi. Oni što prežive ne mogu prestati s hvalom, a oni drugi neka mašu iz groba s bijelom zastavom. A meni se ponekad '' događa '' i jedno i drugo, samo što moram biti puno oprezniji.
Najbolje je ovako anonimno .
Iza njihovih riječi stoji struka, spretnost, trening, nastupi, plaćenički identitet, a iza mojih stoji duša, i emocije, stvarnost koja je samo moja.
Oni imaju punu kantu rezerve a ja imam sebe.
Te su moje loptice ( pisanje ) puno teže i prvenstveno moram misliti da ne povrijedim sebe: moje žongliranje je kao dizanje utega! Iza mojih riječi je '' pjesnička sloboda '', ne postoji vrijeme za prihvaćanje, sve je stjerano u jedan životni tjesnac samo s jednim izlazom, onim na koji sam i ušao. Često mislim da, uz riječi, moram žonglirati i s prošlošću, i s drugim bolestima, i s preostalim vremenom, s prijateljima koji odlaze, s materijalnom stranom duhovnost, a bogme, i s Bogom!

A , bogme, i s Vragom.

I još uvijek i s doktorima.

Netko se ljuti! Može. Ima pravo. Bog nam je dao razum, i sve kategorije mogućnosti, i životni stav, i sadržaj, i smisao.
I Glas! I Riječ!
Nemam zamjerki, nemam prigovora, nemam komentar!

Prošli tjedan je umro Matko. Naš Šetač. Sahranjen je ovdje, na našem groblju.

Izgovorio je najviše glasnih monologa, onih svojih, bez replike, bez publike, bez pisca, u šetnji bez pozornice. Izgovorio je najviše primjedbi uz čudan osmjeh.
Nekoliko puta smo zajedno večerali negdje u restoranima, ne zbog razgovora već zbog našeg načina života.
Obojica smo bili gladni, a ja sam imao i novaca.
Njemu je to bilo toliko prirodno da nikad nije rekao ''hvala'', već bi drugi dan došao po cigarete i kad bih mu dao ''opatiju'' , mrko bi me pogledao:
'' Nemaš marlbora?''.
Zadnji, ili predzadnji put zaustavili smo se u jednom selu na kavu, pri povratku, bila je kasna noć, bio je dobro raspoložen, bili smo među nepoznatim ljudima i opet, ne znam po koji put, sam ga pitao na koga se on ljuti kad viče. I odlučio je progovoriti, inače je samo odmahivao rukom :
- '' Da ti znaš, Medo, što ja vidim?''
- '' Što vidiš?''- oprezno i tiho sam upitao da ga ne uplašim, ili da mi ne pobjegne.
- '' To nije za pričati! Ja vidim ljude onakvima kakvi jesu a ne onakvima kako se prikazuju. Ja vidim što oni rade kad da ih nitko ne vidi! Ja sve vidim!''
- '' Ma daj! Pričaš mi priču. Daj mi primjer! Reci mi tko i što to radi ? Daj primjer!''
- '' Ne mogu ti dati primjer''- nasmijao se onako zamišljeno i odsutno, i zastrašujuće- „“zato što mi ne bi vjerovao i mislio bi da sam lud!''
- '' Pokušaj, nitko ne sluša osim mene.''
- '' Je l' bi mi vjerovao da onaj križ na našem groblju po noći gori. Ne svaku noć, ali gori.''
- '' Ne zanima me križ. Ne vičeš ti na križ već na ljude. Na koje ljude i zašto?''
- '' Ne mogu o tome govoriti''- stresao se čitavim tijelom, zamislio se, i kao da je htio nešto reći baš o tomu, ponovo se stresao, otresao glavom kao pas kad izađe iz vode. ''Ne mogu! Ne!''
- '' Sada se ljutim, stvarno se ljutim, ideš mi na živce i zajebavaš me!''- mislio sam ozbiljno kad sam to rekao i on je to osjetio.
- '' Shvaćam te, stvarno te shvaćam, vidim da si…''
- ''Što vidiš, jebote, je l' vidiš i mene? Kako mene vidiš? Tko sam ja? '' – bio sam ljut. Nisam mislio da će nešto odgovoriti, ili da mi je nešto dužan, već sam mislio da smo dugo susjedi i da zna da želim komadiće njegove priče i ljutila ma ta šutnja
- '' Ti si uvijek onaj isti Medo. Vidim te, ali ti si uvijek onaj isti Medo kao kad si imao pet godina i danas. Nikad te nisam vidio drugačijeg nego što te sada gledam.''
Bilo mi je nekako toplo i ljudski obojeno od tih riječi koje su došle iz nekog ponora svijesti jednog bolesnog čovjeka i bilo me je strah dalje o meni. Prešao sam na križ, dogovorili smo se da će me pozvati kad bude gorio, a on je , usput pitao da li se ja ne bojim ići po noći u šumu.
- '' Ne, ne bojim se. Matko, ja s više ničeg na zemlji ne bojim!''
- '' Shvaćam te!''- i nasmije se onako neobično, neobično ili obično ili svakodnevno, da ti nije svejedno.
- ''Što se kesiš?!'' a on se nasmije još jače.
- '' Nekad na križu gori guma od auta, a nekad visi rama od bicikla. Nikad nema Isusa.''
- '' Isusa ni nema na tom križu''- rekao sam. Stvarno na tom križu na groblju nema tijela. Dva gola drveta sastavljena kao križ.
- '' Znam, ali ima još jedan križ na ulazu u šumu.''
- '' Nema, ali… Baš fino. Idemo ga sada vidjeti. Idemo sada u šumu vidjeti taj križ!''
- '' Ti bi stvarno sada išao u šumu!?'' i prestao se smijati.
-
Kad smo se vratili iz progonstva nije nikad dobio struju, ni stakla, ni… žalio mi se
da po cijelu noć ne spava. Zamislim si mrklu noć dok kiša udara u najlone po prozorima, bolest u umu i zamislim bezbroj takvih noći dok bulji u prazne izmišljene likove i križeve…i nitko nikada nije došao….
Hrvatska je bila i njegova! Čak je i ta rečenica suvišna. Dan se kaže šuma , dan se kaže polje, godina se kaže potok, i blato, i šljivik, proljeće i jesen… zima se kaže selo bez Matka.

. Imam mnogo godina i ne želim se ni s kim cjenkati oko ničeg, ne želim primati packe, i ne želim usporedbe. Sve svoje '' glasovanje '' povlačim, sve svoje rečenice brišem iako su rečenice bile u kondicionalu kojeg nije bilo teško vidjeti.
I kao onaj starac, i ja sam izabrao svoje more, i svoj stari poderani čamac, otisnuo na pučinu, ali ne predaleko. Toliko da mogu povremeno biti biti sam, a da ipak mogu vidjeti kad netko dolazi…i primiti ga… toliko da ne budem umorni , sebični starac.
Pročitajte ove riječi. ( ako vam se čita ) kao malu uspomenu na Matka, ili ga ignorirajte.
Ništa se bitno neće promijeniti!
Matko vas nije upoznao.

Kao ribolovac sam često suočen s dilemom; što ja to radim? Nadmudrujem se s ribom ili.... i većinom izgubim pravu bitku. Dao sam joj mali mamac, tanki najlon, malu udicu, mnogo čekanja, i sve moguće šanse da bude na drugom mjestu. Zašto se odlučila na taj griz ravno je pitanju zašto pile pretrčava cestu zajedno s mačkom. Tajna ribolova je tajna sporta u kojem su nam šanse podjednake.

Lov nije sport, lov je zasjeda bez milosti, bez izbora, bez ikakvih šansi za lovinu:

" U početku, čovjek je bio sakupljač. Tek kasnije je postao lovac. Kod «primitivnih» civilizacija lov služi za pridobivanje hrane. Kod «razvijenih» civilizacija lov je tradicija feudalne gospode. U Europi čovjek više ne lovi da bi si osigurao prehranu, već se lov isključivo odnosi na upotpunjavanje slobodnog vremena, za užitak, za uživanje u ubijanju.
Sa čeka se streljalo na ljude u koncentracijskim kampovima. Lovac je danas jedini koji smije streljati na žive ciljeve sa sigurne čeke. Za razliku od vojnika, kojem nasuprot stoji jednakovrijedan protivnik, lovac je kukavica: strelja samo kada se životinja ne može braniti. Ubijanje je u krvi mnogim ljudima: sve je više ratova, sve je više lova. Rat je ubijanje naše vrste. Lov je ubijanje naše braće i sestara.
Theodor Heuss, koji se kao prvi predsjednik Savezne republike Njemačke morao iz reprezentacijskih razloga pojaviti na diplomatskom lovu, rekao je: «Lov je samo opis za kukavičko ubijanje životinja, koje nemaju nikakve šanse. Lov je nuspojava ljudske duševne bolesti.»

Teo Petričević, ACT "

Velika većina blogera(ica) se javno izjasnilo kao ateisti. Prije su svoju dušu pokrivali crvenom zastavom, danas je pokrivaju plaštem evolicije, interneta, satelita...i straha. Koliko traženja, lutanja, skitnje, nevjere, razvoda, samoće, izleta, prkosa u samo jednoj riječi: ateizam!
I eto, susreli smo se na iskricama. Ne kao protivnici, več kao suradnici koji zajedno traže oslonac da bi uzeli čvrsto svoj život u svoje ruke i pri tom uzeli i svoj dio sreće

" Po Tomcu znanje nije uvijek na korist čovjeka. Dapače, znanje može biti i opasno ako se odvoji od ljubavi. Ljubav je vrhunski zakon. To nije neka teoretska istina, nego ona koja se pokazala u Isusu.
U više navrata u njegovim knjigama naišao sam na misao Dostojevskoga, koji kaže, kad bi se i matematički dokazalo da se Isus i istina razilaze, radije bi ostao uz njega nego uz istinu.Tako je Tomac od intelektualnoga traženja formule istine u Isusu našao Splendor veritatis (Sjaj istine)
Kao što sam već jednom rekao, Tomčev izlazak iz komunizma najbolje je ocrtan jer je najdublje doživljen. On je otišao dalje od svih drugih koji govore da su izišli iz komunizma.
Neki su mu dali samo drugo ime te ostali i dalje u njemu.
Bilo je onih koji su bili u komunizmu zato jer su ondje držali sredstva za proizvodnju (materijalna bogatstva). I danas su oni uz ta Sredstva. Neki drugi bili su uz komunizam jer im je otvarao put u životnoj karijeri.
Tomac je sve te putove prepoznao. On je svoj put izlaska iz komunizma osvijetlio, proširio da drugima bude lakše napustiti tu svjetsku zabludu. No i za Tomca je taj put bio naporan.
"Dugo mi je trebalo da shvatim da se lijepi ideali komunizma i globalizma ne mogu ostvariti, da ružna praksa nije odstupanje od dobre koncepcije, nego proizvod loše koncepcije.«
Tko čita Tomčeve knjige osjetit će u njemu stalno nastojanje da shvati ključna pitanja čovjekova života, pitanja: života i smrti, dobra i zla, istine i laži, ljubavi i mržnje.
Traganje za tim odgovorima jest traganje za istinom i dobrotom, za razumijevanjem života i svijeta kao cjeline. Zato jasno uočava opasnost zaustavljanja na pojedinostima bez osjećaja za cjelinu. Pogotovo je to opasno kada se upire stalno samo u ono što je loše. Đavolski je, naime, ustrajavati na detalju bez obzira na cjelinu. Tu bi istinu danas trebalo na sva usta naviještati jer se ona lažno predstavlja kao cjelovita istina, a zapravo je opasna laž.
Namjerno bježanje od cjeline doista je đavolsko djelo.
Kada sam pročitao da su na njega utjecali od književnika najviše Dostojevski i Krleža, nemalo me to iznenadilo, jer sam znao da Krleža nije nikoga sokolio da krene prema vjeri.
No u daljem čitanju vidio sam da je on u njegovim djelima osjetio teškoće i bijedu nevjere.
Obuzetost ključnim pitanjima odražava se i na analizi društvenih i političkih prilika naroda i države. Tomac vidi u hrvatskom društvu organizirano zlo koje je umrežilo većinu medija i mnoge ustanove koje imaju jak utjecaj na javno mnijenje. On je formulirao te opasnosti za narod pod naslovom Deset sotonskih ultimatuma.
Svoje kretanje prema vjeri od nevjere Tomac obrazlaže i nekim mističnim doživljajima. U svom traženju puta okreće se i misticima. Citira Silesiusa:
"Morem biva svaka kap kad u more stigne
Tako i duša bude Bog kad se k Bogu digne."
Ima stranica koje su pravo duhovno štivo. Tako Tomac kaže: »Teško svakomu ako je pustinja u njemu, a blago pustinjaku ako je cjelovit«. Njegova rješenja nisu samo teoretska. Do njih je došao tražeći izlaz iz osobnih kušnji i dvojbi.
Iako se otvoreno priznaje vjernikom, ne skriva svoje teškoće s vjerom. Ne zaobilazi teška pitanja, nego na sve strane traži odgovore. Odgovori ne vrijede samo za njega, nego i za svakoga vjernika. I vjernik se neprestano bori s teškoćama u svojoj vjeri. Nisu tu, dakle, odgovori na teškoće samo onih koji su krenuli od nevjere prema vjeri. Tu su odgovori i na teškoće s kojima se bori i vjernik s „punim stažem“.

Tomac je tip hrvatskog intelektualca koji je ušao u sve pore našeg životnog prostora, prokrstario svim stranputicama hrvatske ljevice, sudjelovao u svim poslijeratnim procesima hrvatskoga društva, u njima živio i s njima se borio, njih usmjeravao i bio od njih nošen, i nakon svega toga završava kao vjernik i hrvatski domoljub.
Došao je do onoga gdje se glavnina od nas u svojim mislima i osjećajima nalazi, ali njegovim doprinosom to naše stajalište postaje nam mnogo shvatljivije i jasnije. Zato nam slika današnjega društva koje nam u svojim knjigama ocrtava izgleda vjerna i uvjerljiva, zato nam njegovo tumačenje tog društva, u kojem smo suputnici, može itekako pomoći da se snađemo i udovoljimo vlastitim zadaćama.
Mile Bogović

. '' Ostavi svu svoju prtljagu i hodaj po vodi!''
'' Ali, ja nemam prtljage!''
'' Vjerovanje da ne možeš hodati po vodi je teška prtljaga. Zato je odloži i hodaj! ''

Danas je dan za prvi korak. Pokušajmo zajedno. Kao da je prvi put.
I neka nam Bog pomogne.

S balkona u potkrovlju moje kuće, vidim groblje, spomenike na groblju, spomenik svojih roditelja. Kad nisam, iz objektivnih razloga mogao otići gore ( groblje je na brdu iznad sela), sjedio sam , uz zapaljenu svijeću, na balkonu i obnovio uspomene i molitve.
U nedjelju sam prošetao. Bilo je hladno . Bio sam sam.
Nekakva znatiželja nijemog promatrača me povukla da se bolje zagledavam u slike na spomenicima.
Hod - šetnja po groblju i pogledi sa slika, tupi zamišljeni, gotovo prekoravajući, s tih spomenika, nekako me dojmiše više nego ikad.
Ne osjećam se nikome kriv, no ti pogledi ( "oči su prozor duše" ) govore zapravo o njihovom duševnom stanju u trenutku slikanja.
Zapravo, nitko od njih u tom trenutku nije mislio da se slika za nadgrobni spomenik i utoliko je ta briga u njihovim očima veća, jer se nisu brinuli o onima koji će ostati na ovom svijetu, nisu se brinuli ni o onima koji su već otišli već su mislili o tko zna čemu. Možda o tome da nisu više ono što su bili u fizičkom smislu;
...dobar izgled, mladost, nadanja, prošli ili budući rat, prošli ili budući brak.
Sigurno nisu bili zabrinuti za svijetlu budućnost o kojoj često raspravljamo kao o profulanoj šansi koja se nikad više neće pojaviti. ( Bać Draga je imao 56 godina, tako piše na spomeniku, kad je otputovao, a meni je onda izgledao neoprostivo star. Sada kad sam stariji sedam godine od njega u trenutku njegova odlaska mislim da je stvarno taj život, u odnosu na beskonačnost svemira, teoriju kaosa, globalne asocijacije, internetske aplikacije, zapravo jedna usrana nanosekunda u koju se nakupi toliko sranja da ispada da je i ta sekunda previše ), a sa druge strane i tekuća sranja imaju svoje čari i sve to skupa, svi oni smrknuti ljudi i žene sa spomenika, okarakterizirali su:
To ti je život!
I mi se danas tješimo tom jebenom rečeničicom koja relativizira tugu i sjetu što ta sekunda od života nema kvalitetniji sadžaj.
Pođimo, dakle, u miru na izbore kao ljudi koji imaju pravo na svoj izbor.
I kao da to nešto zaista znači.
A kad se fotografiramo, pomislimo da će baš ta slika biti na našem spomeniku i nasmješimo se.
Prkosno.

REĆI ĆU TI TKO NISI
...kad vidim što te ljuti. Mislim da bi otprilike ovako moglo glasiti zlatno pravilo čitanja internetskih identiteta, osobito na dejting sajtu poput Iskrice. U stvar, samo za Iskricu i mogu govoriti, ali pretpostavljam da slično vrijedi i za ostale.

A pretpostavka se zasniva na nečemu što sam pročitala, nekoj studiji izgradnje internetskih identiteta, ali ta je bila o Facebooku i samo se ovlaš dotaknula dejting sajtova, na kojima vrijede slobodnija pravila: na FB-u polazimo od pretpostavke da nas netko poznaje, na dejting sajtovima da ćemo nekoga tek upoznati, dakle - da nas ne znaju u trenutku kad započinjemo priču o sebi.

A tu priču doslovce pripovjedamo (dok je na FB-u POKAZUJEMO, prema spomenutoj studiji [hebga, nisam zabilježila ni autore, ni link, nabasala sam na nju tražeći nešto deseto!]): od ispisivanja profila, preko pisanja poruka do zapisa na blogu. Pri tome postajemo (svjesno ili nesvjesno) svoj vlastiti lik, dakle entitet podložan manipulativnosti pripovijedanja sa svim pratećim pomagalima, od jezičnih do stilskih ili žanrovskih sredstava. Što znači da možemo neutralizirati svoj npr. naglasak, koji bi trenutačno otkrio naše zemljopisno porijeklo, ili svoj izgled, koji nas određuje spolno, dobno, estetski, pa i etnički, svoju obrazovnu razinu možemo prikriti lokalizmima, dijalektalizmima, namjernim jezičnim igrarijama ili jednostavno lakonskim izričajem... Kad smo te zapreke maknuli s puta (a to je lako!) ostaje područje čiste slobode: fabulativne slobode! Ilitiga, da ne gledate u guglu, moš pričat što te volja.

Eh, ali nije baš tako... Priča gubi smisao ako joj nitko ne povjeruje. Što će reći, naš internetski identitet treba netko potvrditi. Dakle, nije potpuno nezavisan, poput identiteta likova u pričama, nego nastaje u izravnoj interakciji svih ostalih sudionika u internetskoj komunikaciji, jer mu tek oni pridaju kredibilitet i omogućavaju a) postojanje i b) razvoj. A u svakoj fazi postojanja i razvoja, taj lik može izgubiti vjerodostojnost i uvjerljivost, te ili nestati, ili se modificirati na načine koje autor uopće nije predvidio, niti može do kraja kontrolirati.

Prvi tip s kojim sam se ovdje spetljala predstavljao se kao doktor znanosti u nekom prilično egzotičnom ( = teško provjerljivom) području. Priznajem da je titula bila presudna u mojoj odluci da odgovorim na njegovu poruku, ali daljnji tijek pripovijedanja - tj. dopisivanja - nije potvrđivao tako visoku obrazovnu razinu. Svejedno, meni se htjelo imati avanturu, a to mi je bilo nekak ljepše s nekim tituliranim nego s nekim muljatorom pa sam pristala "povjerovati", točnije, nisam provjeravala. Naravno, po ugašenju našeg odnosa, kroz koji je utvrđena nevjerojatnost obrazovne premise, autor je ugasio i taj identitet, tj. taj profil.

Moj internetski identitet neprestano doživljava provjere i/ili napade te optužbe da je lažan i neutemeljen. U nekoj mjeri jest: nisam vam lagala, ali sam vam (od srca nasmijana i zabavljena kao nikad prije) dopuštala da ga isfabulirate kako vam paše, služeći se tehnikom lakonskog diskurza, pučki rečeno, prešućivanja u ključnim fabularnim prekretnicama. Izniknuo je lik koji sama ni u ludilu ne bih mogla zamisliti, neusporedivo zanimljiviji od mojeg doživljaja sebe same, ali obvezujuć kad se etablirao: ukratko, postalo mi je nemoguće realno upoznavati svoje internetske sugovornike, motivirane za zbližavanje fikcijom koje nema. Zato sam ga demistificirala, tj. objavila svoje stvarne godine i fotografije. Za ostalo su se pobrinuli drugi.

I ja se ne ljutim zbog toga. Jer je moje ulaganje u moj internetski identitet skromno, a o njemu ne ovisi ništa. Međutim, postoje ljudi kojima internetski identitet pruža mogućnost kompenzacije realnih manjkavosti ili kompleksa koje u reali ne bi mogli niti zatajiti, niti kompenzirati. E, ti se bogme ljute!

Možda nisu izmislili sve, ali ono što jesu, to im je najvažnije. I tu najviše trebaju potvrdu drugih. Kad ova izostane, a osobito kad netko dovede u pitanje uvjerljivost izmišljenog dijela identiteta, nastaje borba na život i smrt. Jerbo, uistinu se radi o životu ili smrti tog virtualnog lika, koji onaj opipljivi jako treba. Najčešće se radi o nekim korijenskim vrijednostima koje stvarni lik ne može realizirati, ali virtualni postiže sa stopostotnim uspjehom: društvenoj uklopljenosti, seksualnoj privlačnosti, obrazovnim ili poslovnim dostignućima te općenitim moralnim dosezima "ispravnog življenja" u kodu autora.

Kad tome dodamo i pragmatiku uparivanja, tj. ostvarivanja konkretnih seksualnih ili ljubavnih odnosa, postaje nam jasno koliko je to visokorizična igra, daleko složenija od komercijalnih virtualnih tzv. RPG-a (role-play games).

Neki od nas RPG doživljavaju kao razonodu te će u trenutku kad primijete da je neki suigrač uložio previše u igru istupiti iz uloge i ponuditi ili realnu varijantu, ili istupanje iz lika - dakle, i iz igre, dok će drugi pizditi i nastojati uvjeriti ostale igrače da je lik koji ga izaziva lažnjak pa su stoga i njegove optužbe lažne, u nadi da će njegov lik na taj način preživjeti izazov i nastaviti igru, nepromijenjenog identiteta. Tipičan primjer ovakve strategije su laženka i pognioci, koje svaki izazov identitetu koji nastoje održati na ovoj stranici proglašavaju lažnim diskretirajući izazivača, točnije, dovodeći u pitanje uvjerljivost NJEGOVOG (češće NJENOG) virtualnog identiteta.

Praćenjem triggera bijesa, tj. prilika u kojima virtualni lik počinje svim sredstvima braniti svoj identitet možemo ustanoviti što je u njemu lažno; i to po mjerilima autora, tj. stvarne osobe koja ga je kreirala, a ne nužno po kriteriju izazivača, kojem se demistificirani lik/identitet može sviđati više ili manje od virtualnog. Jednostavnije rečeno, možemo utvrditi što je tko lagao; a ponekad i zašto. Ako nas baš zanima.

Ukratko, možda ovdje ne možemo sa sigurnošću utvrditi tko što JEST, ali možemo saznati tko/što nije.

Objavio/la VandaMia Alias VandaVampirica u 07:45