Umorni Bukovsky

Dakle, rodbine imam!

A da li mi idu na živce? To su neki osjećaji koje je teško odmah definirati… Sada kada o tomu mislim, mislim da mi ne idu na živce, ali kad se vratim s tih njihovih fešta, ili kad oni odu od mene, ja se osjećam slomljeno i izgubljeno. Stotine onih detalja koje sam prešutio, s kojima se nisam slagao a ništa nisam rekao, sve one njihove obične i zajedljive međusobne packe i ubodi, svaka njihova glupost, prirodna, spontana ili slučajna, sve me to stiže i pingpongira sa mnom. Nekad samo odmahnem rukom, a nekad je prilično intenzivno i grize negdje unutra neko vrijeme. Onda se pitam, da li je itko od njih vrijedan ovih helexa i coaxila koje popijem radi njih.

Da li mi rođaci idu na živce? Valjda idu!!!

A i njihova proslava Božića više liči na neko zastrašivanje, nego na neko radosno, tiho, dostojanstveno doživljavanje rođenje Kralja.

Poslušajte ih:

- salata od hobotnice

- račići sa zelenom tjesteninom

- pašticada s plavim umakom

- posuda s žutom vrpcom

- obučeni u žuti prslučić i plavo-žute, prugaste hlače

- šlape boje kose

- naočale u nijansi blago dimstanog luka, ili slonove kosti

Više ne mogu na takav Božić , bez obzira na sve moje simpatije, moram se zahvaliti jer bih od tih jela dobio noćne more. ( ne znam ja to jesti, morali bi me hraniti što bi izgledalo previše zahtjevno ) Je l' se ta hobotnica još miče?
" I zamisli tko će nam doći; moja ''najbolja prijateljica''. To je omiljena sintagma djevojčica; moja najbolja prijateljica, moja najbolja prijateljica, kao nešto što drugi nemaju…

…i to se ponavlja svake godine, mislim djetinjstvo! ( Moja najbolja prijateljica! )

Jebiga, ja nikad nisam imao najboljeg prijatelja. A ako sam ga imao, nisam to znao, nisam registrirao. Možda to shvatim u ovoj starosti!

'' Dok prosjakova pogreška ne šteti nikom osim prosjaku, kraljeva pogreška šteti svima osim kralju .

Mogao bih početi raditi samo ono što mi se sviđa.

Kadgod se primaknem tastaturi s namjerom da napišem blog, padnu mi na pamet vaši svakodnevni posalovi. Da li je tu potrebno neko pametovanje? Da li su potrebne analize?
Nisu.
Koliko su potrebna neka destruktivna pisma, narušavanje profesionalnog sklada, ritma? Vi ste u svojim blogovima svi tajanstveni, slikoviti, glazbno nadareni ...raspjevani.. jebežljivi.
Svakih nekoliko dana, ciklički, a mogao bih pogledati u vaše blogove kojom to logikom i frekvencijom…
Sada kad je to rečeno, znam da je to TO, taj ciklus, nazočan kod nas dugi niz godina.. Mijenjajući subjekte, nisam primijetio niti registrirao da je to ciklus. Bili su uvijek novi i drugi ljudi, nove i drugačije situacije. Da sam to znao mogao sam voditi evidenciju;
.... vremenska razdoblja, pa onda i niz uzročnih i popratnih pojava: godišnje doba, biološki sat, vrsta prehrane, utjecaj zvijezda, položaj mjeseca, političko-društvena zbivanja, materijalno stanje, tlak, šećer, kg, ggt, ultra zvuk žuči. Mogao sam napraviti tablicu, matematički, statistički…
Ne bi to bilo ništa novo. Jedan od bardova sf-a, Isaac Asimov, je to izmislio i nazvao '' matematičko- psihopovjesna analiza.'' Nije najljepše u tome što bih imao pred sobom svoju prošlost, već bih imao i obrasce svog ponašanja za budućnost, imao bih mogućnost predviđanja svoje budućnost, ili svoga karakterističnog ponašanja u budućnosti. Mogao bih točno predvidjeti vrijeme ulaska u novi stres, infarktivno stanje, moždani udar, duži stadij depresije…

Da sam to radio zadnjih petnaest godina, kad je počelo s glavoboljama i nesanicama, danas bih mogao mijenjati parametre i direktno utjecati na svoju budućnost . Nažalost, sad je kasno!
Ali…
Koliko sam ja kao takav, prihvatljiv ili neprihvatljiv, razumljiv ili nerazumljiv, dosadan ili inoventan, nazočan na životnoj sceni je stvarno baš sitnica.
Ona kap iz slapa.

Hoću reći, pa i nema me puno.

Naš svećenik je nekidan rekao:

'' Moj osnovni zadatak je da dušu čovjekovu pripremim i pošaljem u vječnost!''

Što, pred takvim zadatkom ( uratkom!!! ), predstavlja moja mala ''kap'' i moja mala digresija od standardnog ponašanja? Pitam sebe? Je li to ona '' skromnost koja se između ostalog sastoji i u priznanju očitog: Ne treba tajiti da ja za sebe mislim kao o malom centru i da je ovakav homo sapiens pripreman milijardama godina ''.
Takve rečenice, izjave, priznanja su me držala i drže na blogu i zbog njih žalim, one mi nedostaju, one su prijateljstvo, one su druženje, one su svrha i terapija…bez kojih će biti teško...ako odem
Znate da je blog na neki način iritirajući, da smo neke stvari spremili pod otirač, ali ih nismo riješili, da su neki odnosi zacementirani kao ''loši'' i na krivom mjestu, onda znate i da je dobro da se neko vrijeme svi povučemo i smirimo.
Napravimo kronologiju zbivanja i zbrojimo parametre:
Da je ovo ''cirkus'' je grubo, metaforički i pjesnički, i nije samo vaš, već i moj , i naš. Kao, i naš ''sabor'' , naše općine, naša vlada, pa i naša država. Meni nije bilo teško ''prepoznati '' mnoge faktore, vama je to bilo još lakše i sad kad smo prepoznati, sada je puno teže. Svima!
Neki su svjesni vlastitih zabludu. zašto i ja ne bih bio zabluda, zabluda kojoj oprostimo, zabluda koju razumijemo, zabluda s kojom se dopisujemo? Meni su vaši i moja pisma terapija i to terapija u kojoj uživam, koja me odmara i vraća, pa i kad ne dobijem odgovor, ja nađem u tome poruku, smisao, terapiju.Neka pisma i komentare ću čuvati, povećati, prepisati, i, ako poživim, pojavit ću se jednog dana s njima, pred vama, i pitati:'' Jeste li vi pisali ova pisma?'' Kad kažete da jeste imat će te me na brizi. Kad se približite genijalnom, onda će iz ''svijeta bolesti'' izroniti jedan Medo s ''tisuću i jednom bolesti'' i isto toliko dijagnoza i lijekova i cijelom abecedom gripa i upala. I društvenih poremećaja.
Možda pametujem, a možda i kažem nešto novo. Neće biti definirano ako ne kažem. Neće biti definirano na moj način.
Taj čovjekov '' ja '' je toliko opasan za čovjeka, tako da je i ona ljubav za samog sebe vrlo problematična. Trebalo bi se vratiti na ono jer '' ako nema ''ja'', nema ni problema!'' Odreći se sebe i samoljublja i prihvatiti sebe kao dio ljubavi prema svom bližnjem je čitava jedna duhovnost, jedna duhovnost koju nisam svladao:

'' Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe''…


P.S. Kad bi čovjek lagano i potanko čitao Bibliju, vidio bi da je puna šovinizma, nacionalizma, prokletstva, bluda, ratova, krivokletstva, izdaja, lažnih bogova, orgija, pijanstva ( pijani Noa je bacio prokletstvo na najmlađeg sina Hama zbog toga što se ON, Noa, napio i gol spavao a Ham se smijao ( opravdanje; ''Noa je bio zemljoradnik i imao je vinograde!!!'' Gle ti to!! ) Onu dvojicu cinkaroša je uzdigao jer kletva glasi da će Ham dovijeka biti sluga svojoj braći. Od Hama su nastali Egipćani i ostali sjeverno –afrički narodi ( Hamiti ) kojima i dandanas Izraelci žele gospodariti a poteklo od dvojice izdajnika i ulizica. Što bi bilo da su ta dvojica , Sem i Jafet, šutjela? I nije se Noa prvi put napio, i živio je 950 godina. Trebalo je to njegovo pijanstvo trpjeti tolike godine. I sve ostale poroke. I kolik je star bio Ham kad se smijao? 600 godina? Zar čovjek star 600 godina nema pravo na svoje mišljenje i na blagi prezir prema starom neliječenom alkoholičaru ( Noa ) koji nikako umrijeti. I pije..pije… 920 godina je previše da bi se bilo nečiji sin.
Ja sam na strani Hama, i ja bih se smijao! A možda bih bio i radikalniji!

Noa se trebao utopiti.

Pita Milošević đavola:

"Je l' mogu da pozovem Beograd samo na minut i vidim kako stoje stvari u
mojoj zemlji? Da li su sačuvali Kosovo, kako moja stranka...?"

- " Može " - odgovori đavao

Završi Milošević razgovor a vrag mu kaže: " Ovaj poziv košta miliun dolara!

- " Nema problema."- reče Milošević i plati.

Čuje to Sadam pa i on upita:

- Mogu li i ja da nazovem Bagdad? Ovi moji imaju probleme, pa me
zanima kako ih rješavaju.

- " Može, ali će te to koštati 2 miliuna dolara ". - kaže vrag.

Sadam završi razgovor i plati.

To je sve čuo Tuđman pa upita đavola:

- " A je l' mogu ja nazvati Zagreb? Zanima me kad ćemo u Evropu, kako su izbori, kako korupcija, zanima me puno toga" ..

- " Može!" . - reče đavao.

Kad je završio razgovor Tuđman upita:

- " Koliko trebam platiti?"

" Ništa." - odgovori đavao.

-" Kako ništa. Ova dvojica su platili po miliun i dva a ja ništa?"

" Kad zoveš iz jednog pakla u drugi pakao, računa se kao lokalni poziv". - odgovori đavao

Prošle godine, kad je pao prvi snijeg, izišao sam na terasu pozdraviti srne u snijegu, uživati u onim prvim snježnim satima i pejzažima, i pri ulasku u sobu, nisam dobro zatvorio balkonska vrata, nisam kvaku dovoljno zakvačio.
Ne znam kad ih je vjetar otvorio, onako desetak cm, skrivene su zavjesom i hladnoća je pičila po cvijeću. Dobro sam ložio peć, sve bolje i bolje, a to što mi je nešto hladilo noge, to mi je odgovaralo. Naime, moja reuma se na hladnoći smiri. Borim se hladnoćom protiv reume.
Reagirao sam tek kad sam vidio da se cvijeće osjeća loše, međutim za neke je bilo prekasno ( slonova šapa, dva fikusa, puzavac i jedno za koje ne znam kako se zove ) Odnesao sam cvjetnjake van na terasu i zatvorio sam vrata.
I evo sada, ustvari prije dvadesetak dana., oko Svih Svetih, vratio sam jedan veći cvjetnjak u sobu, uzimao zemlju iz njega i dohranjivao ove žive. I tako je ostao cvijetnjak u sobi. Kad bih zalijevao cvijeće, onako usput sam zalijevao i to ništa… tu mrtvu zemlju.
I ovih dana, primijetio sam među cvijećem i dvije mladice bivšeg cvijeta. Glavica je pustila mladice nakon 20-tak mjeseci i iskreno me obradovala, obradovala me je kao neka dobra poruka, znak, sretna ruka…sada su tu već listovi od desetak cm i posebno pazim na njih. I svaki put se osmjehnem kad ih pogledam. Neka tiha radost i toplina. Pozitivne vibracije...
Eto, tako na mene djeluje i vijest da je nešto bolje. Mrvicu po mrvicu. I svaki put kad mi se bol vrati, vrati se malo slabiji a organizam je jači. Je l' jasno što hoću reći? Ovaj moj cvijet je jedno čudo, istina malo čudo i donosi nadu. Radujem se rastu, ozdravljenju, radujem se otvoreno, sa sjajem u očima, s vjerom, sa svakim jutrom.. danom…
To se ponekad naziva optimizmom.
A ponekad je čista smušenost, glupavi osmjeh i glupa nada da se sve može mijenjati na bolje.

I kod nas.

Ne znam drugačije, draga!

Vjeruj mi da sam prošao svašta, da se iza ovih poklonjenih 63 godina krije mnogo iskustva, iskustva iz fizičkih, duhovnih, podzemnih i nadzemnih, beskonačnih a evo sada i virtualnih područja. Je l' to moja duša nešto uči? Ne vjerujem. Učenje je obično jednostavan, prihvatljiv način neke spoznaje, u principu ne stvara bol, nerazumijevanje, čuđenje, sastanke, rastanke a vrlo je rijetko da je učenje stvaralo ljubav… Prije bi mogli reći da je ljubav stvarala i omogućavala učenje i sve ovo što spominjem i što mislim napisati.
Što je onda bilo ako nije bilo učenje? Iskustvo za dušu.? Test? Ispit?
Ne znam.
Koliko poznam sebe, koliko sam zapamtio niz svojih doživljaja, uvijek su bili dio jednog većeg programa i svrhe i nikad nisu bili bez smisla. Nije taj smisao uvijek bio odmah vidljiv, ali.. nisam donosio velike odluke, ali sam donosio ispravne.
Da li ja sada prepoznajem taj smisao?
Ne, ne prepoznajem ga.
Treba proći određeno vrijeme da se kockice tog mozaika slože u nešto smisleno i razumljivo.
Tebi bi sve trebalo biti puno jasnije.
Tebi se za dva dana dogodila ljubav u nekoj božanskoj dimenziji.
Tebi događaje pomažu tumačiti anđeli, duhovni vodiči, znanje iz granične zone.
Kako to da ih nisi slušala i da si u toj dvodnevnoj ( desetodnevnoj ) ljubavi, uspjela zaboraviti ljubav baš onda kad nam je najviše trebala?
Napisao sam ti mali osvrt iz svakodnevnice gdje mnogi ljudi stvari iz svojih snova, iz svojih želja rješavaju jednostavno, bez mnogo ljubavi i mudrosti . Većina njih vjeruju da je to možda i jedini način i da nađu tu toliko traženu i priželjkivanu ljubav, to neko zajedništvo i bliskost, tog ljubavnog partnera za vrijeme koje je pred njima…i lutaju, kemijaju, mućkaju, izmišljaju…nadaju se.
Kod tebe je sve bilo riješeno. Ti si skinula plašt, zbacila okov i oklop i prihvatila ljubav koja ti se pojavila.
Zar je takvo što moguće? Ako je, to je divno.
Kad ti se u mislima stvorila pretpostavka da bi predmet tvoje ljubavi ( ja ) mogao napraviti neku glupost ( radi se samo o pretpostavci u tvom umu, da bih bio jasniji ), ti meni, lako i na brzinu prepuštaš odluku, daješ mu pravo na izbor, svoj blagoslov.
Zašto si mi rekla da mogu otići kad to poželim?
Prevedeno, kad si pomislila da se dvoumim između nas i neke prolazne avanture koja ne traži nikakvu žrtvu, čekanje, strpljenje ti me puštaš da idem, puštaš me lijepim riječima i daješ mi svoj blagoslov na tom putu.
To je grubo. Ne rješavamo nas dvoje sudbinu svijeta da bi svijet trebao našu plemenitost.
I podcjenjuješ moju ljubav, to nije pošteno prema meni ni prema onom što osjećam za tebe….
Znam, napisala si mi o tome što je ljubomora i posesivnost i kakve sve bolne trenutke može priuštiti, ali da tvoja ljubav može potpuno ignorirati i zanemari moju, to baš nije ni ljubomora, ni posesivnost. Više liči na spontanost - idi ako hoćeš!!!
Nisam ti osporio da se lijepo znaš izražavati u temama osjećaja i osjećajnosti, u temama bolesti, povrijeđenosti ( svi alternativci to rade vrlo dobro ) i pišeš prave riječi, pišeš riječi koje tješe dušu i srce, riječi koje čovjeku trebaju . Lijepo! Lijepo ih je čitati.
Zašto sam te morao na to podsjetiti, podsjetiti da se ljubav bori za ljubav?

I ostaje jedno jedino pitanje:

Gdje je bila tvoja ljubav kad si mi dala blagoslov da mogu otići?

Ako želiš odgovoriti, odgovori bez nekakvog pozivanja na velikodušnost, plemenitost, bez svih onih obećanja sebi, bogu, vremenu, odgovori kao obična žena, kao žena koja voli, sada, jako, bez ostatka, i bez uspomena, i znanja. Odgovori jednostavno zbog nas, zbog te naše ljubavi i zbog te naše budućnosti.

Sve ostalo su sitnice koje također mogu boljeti, ali se mogu riješiti jer nisu bitne za ništa dublje…

To je jedino što je ostalo od prošle noći, a može promijeniti čitav život.
Medo

Nije moje mišljenje već je prepis iz Općih karakteristika kućnih ljubimaca:

" Mačke nisu samo čovjekov podsjetnik na brutalnu prošlost samo u agoniji i smrti. U njihovim kricima bijesa, ljubavnim dozivanjima, u klizećim kretanju kroz travu, u gladi koja besramno bliješti iz njihovih polu zatvorenih očiju, u svim pokretima i radnjama oglašavaju srodstvo s divljinom, svoju neukrotivost i SVOJ PREZIR PREMA ČOVJEKU.
Ne davajući ništa za uzvrat, one zahtjevaju sve, promuklim, gladnim, cvilećim vriskom koji odzvanja samosažaljenjem i u cijelosti optužuje svijet za izdaju i prekršeni ugovor.
Njihove oči su sumnjičave i pohlepne, oči škrtca. Ponašanje im je istovremeno i arogantno i ponizno. Uvijaju kičmu i trljajući se o noge ljudi, naričući žalosni zov, dok im oči iskre prijetnjom i pandže klize unutra-van iz svojih ležišta.
Neumjerene su u svojim zahtjevima i ne daju zahavali za svoj plijen. Njihova je jedina religija nepkolebljiva vjera u božanska prava mačaka. Psi postoje samo za ljude, ljudi postoje samo za mačke. Mačke, zatvorene u svoju narav, smatraju sebe vječnim središtem svemira.
Spasite mačku od utapljanja u kanalu! Što će vam dati za uzvrat? Dopustiti će vam da pogladite njeno krzno, darovat će vam prijazno predenje poput nekog tko vam čini vekiku uslugu. Tu završavaju izrazi njene zahvalnosti..
Mačke nemaju sedam života. Imaju samo jedan i taj je obično kratak, nasilan i tragičan. One pate, i ako mogu, čine da i drugi pate. One su životinjski sebične, one su, ukratko, stvorenja strašnih i užasnih potencijala, kristalizacija praiskonske egocentričnosti, matrijalizacija tame i prljavštine, one su zelenooke zvijeri koje neznaju ni za svjetlost, ni sućut, ni snove, ni nadu, ni ljepotu, niti išto drugo osim gladi i zasićenja te gladi."

Ali su one s čovjekom od početka svijeta....

Sve divne mačke su agenti, glumci...baš su ono što se od njih očekuje.

" Sjediti za kuhinjskim stolom i planirati budućnost izgledalo mi je, više od svega, kao okrutno razmetanje "

Što to imam planirati za svoju budućnost?

Boju čarapa, boju okvira naočala, obrezivanje nokata, nazivanje dimnjačara, buljenje u zid, presađivanje ruže...pisaanje bloga?
Mogu li to biti planovi za budućnost?!
Ili nešto jače:
Velika humana dijela, ljubav koja se ne može opisati, duhovna temeljna obnova, stvaranje svetog prostora?

Kako bih mogao otkriti smisao, običan čovjek sa smislom za otkrivanja smisla? ( svaka misao je nekakav plan )

A sve je uvjetovano domovinom u kojoj sam rođen, u kojoj živim i odlazim, domovinom koju jedinu imam i ljudima koji žive u dvogledu mojih očiju.

Čini mi se da bih trebao odigrati jednu nogometnu utakmicu, početi pisati knjigu čiji je kraj već napisan, ili opsovati " sunce žarko" i skupiti preostale živce..trebao bih reći :
" Hvala !" I otići svojim putem.
A tko mi to brani?

Pokušat ću prenijeti neka iskustva ljudi koji su poznati kao mediji, koji imaju sposobnost kanaliziranja i primanja poruka iz drugih dimenzija. Ne radi se to o ''duhovima'', već o "dušama". Bitne stvari ću prenijeti doslovno, a neke ću pokušati shvatiti na svoj način. Sve je iz knjige ''Hrabre duše'' i govori o osobama koje su primile svoje zemaljske poteškoće na način da iz toga nešto nauče, radilo se o bolesti, invalidnosti, rastancima, gubitku roditelja ili djece, siromaštvu, porocima ( drogi, alkoholu ).

Radilo se o ljubavi i sreći.

U bolesti nema uspjeha ili neuspjeha. Posrijedi je jednostavno odabir i primanje poruke. Mi moramo prihvatiti sve mogućnosti.
Nijedna nije ni izuzetna ni posebna.. Sa stajališta duše nijedan događaj ili put nije ''loš''. Sve je samo iskustvo, a svako iskustvo nudi sjemenke razvoja…i prihvaćanja.
Recimo da opažamo smjer autoceste. Opažamo i izlaze, sporedne ceste i zaobilaznice. Sve je to na našoj karti, kompjutoru, i u našem umu, i sami odlučujemo gdje ćemo stati ,odmoriti, gdje izaći i nije nužnost da se držimo ''autoceste''. Ako vjerujemo u svoje vozačke sposobnost, to daje moć našim mislima.
Naše fizičke stanice čuju naše misli.
Ono što sa stajališta fizičke osobnosti može doimati kao kazna ili nagrada sa stajališta duše prilika je za razvoj i početak
A kombinacija ''vjerovanja'' i ''skoncentrirane misli'' dovoljno je jaka da pomakne planine. Da, planine!

" Njegovi osjećaji prema samom sebi još su se više promijenili kad je shvatio koliko se ljudi mole za njega. Mnogi su mu uputili riječi ljubavi i potpore te izrazili svoje divljenje, rekli koliko ih je nadahnuo…

... Njemu je bila potrebna velika patnja. Ne znači da je potrebna i drugima."

'' Žilava sam i u sebi imam more suosjećanja za ljudskost. Uživam biti ljudsko biće. Dobro shvaćam ljudsko iskustvo i dobro ga koristim. Ovo što sad prolazim upotrijebiti ću da bih pružila ruku drugoj ženi i rekla:'' Hajde, ti možeš preći taj most!'' Nikad se nisam osjećala kao žrtva raka. Nikad nisam osjećala da mi se bolest dogodila. Negdje duboko u sebi osjećala sam da sam je izabrala.''
To mi je neosporno dokazalo koliko sam učinila, na koliko sam života utjecala i više nisam mogla poricati da sam dobra osoba, puna ljubavi, koja je dala znatan doprinos ovom svijetu.''

"Jednog poslijepodneva prekinuo sam uobičajeno dosađivanje i pošao u šetnju - i doživio nešto još snažnije od meditacije. Odjednom sam osjetio silnu, bezuvjetnu ljubav prema svima koje sam ugledao. Riječi ne mogu primjereno dočarati silinu te ljubavi. Nikad nisam doživio tako intenzivan i dubok osjećaj – nisam ni znao da to postoji, da je to moguće.
Prema svakoj osobi; majci koja je vozila svoje dijete u kolicima, taksistu koji je čekao isplatu, djetetu koje se igralo na uglu, frizeru koji je šišao iza prozora svog salona – osjećao sam čistu, bezgraničnu ljubav…

Eto to su neki citati pomiješani s mojim razmišljanjem.

Možda treba pročitati nekoliko puta i vidjeti da li smiruje, da li ima bar malo koristi takva vrsta pisanja. Ako je to samo još podsjećanje na bol i bolest, mijenjat ćemo teme, odustat ćemo, odbaciti, ignorirati


Ovaj moj jesenski ružin grm ima sedam ruža i dva pupoljka. Žuta ruža..

I cvijeće ima različiti imunološku sistem i bori se....hrabro...kao i " hrabre duše "

Prošećem... odem na moj potok, napišem njeno ime na papiriću i pustim da ga voda odnese. Nestvarno je kad se s ljubavi možeš šaliti i igrati, kad te sluša i poštuje, kad ti uvijek da dovoljno zraka i kad uz sve to znaš da je to ipak ljubav. Možda neki oblik od kojeg se ne grčiš, koji se sastoji samo od lijepih doživljaja i utisaka i kojeg dobivaju samo oni koji su najviše propatili .
Jedan filmu ima zgodan insert.:
Žena se nalazi u bolnici jer ima malih problema sa živcima, i zaljubljuje se u čovjeka koji je prebolio infarkt. Ostale su mu oduzete noge i govor, u kolicima je.I na pitanje kako ga može takvog voljeti, ona je mirno odgovorila:'' ON ME NE ZBUNJUJE! '' ( meni je to u tom trenutku izgledalo kao rješenje svih mojih emotivnih zabluda i pitanja )

Možda je tajna ljubavi u ovim kasnijim godinama baš u tomu; nema suvišnih pitanja!

Eto, takav je taj život. Mog jednog djeda ( nije pravi ) pitali su kako je to doživjeti 92 dvije godine, a on je pokazao na obližnji most i rekao:'' Djeco, kao da sam od onog mosta došao do vas…Par koraka!

I do ljubavi smo udaljeni samo par koraka

( Moj psihijatar pije dnevno šaku raznih tableta i jučer je rekao da mu je užasno smetalo kad mu žena proveze kroz žuto a sada vidi da mu smeta i kad prođe kroz zeleno.. )

Pozdrav bez ikakvih ljubavnih zbližavanja.
Dovoljno smo zbliženi. Moram ostati normalan.

Ona me ne zbunjuje.

Plač osvježava i trenira mišiće lica, Isto kao i smjeh.

Zato treba povremeno plakati makar i za umirućom pticom, ili za obožavanom i neiskrenom, ali i preživom Tonkom, pa čak i za lažnom ali novim Dečkom. Napisao sam da je plač brižni način njegovanja samog sebe, ali, ako je to tako rijetko, vjerojatno je zaboravio doći iz srca, ( plač ) međutim sigurno je da je trening i kozmetika ovih 44 mišica na licu..Bar se nešto vraća u funkciju dok plačemo!
Više ne znam što da radim s Novim. Sve što smislim, predložim, objasnim, ti već imaš najmanje dva argumenta protiv, ne samo općenito već kontriraš svakoj riječi. Uvjerljivo i uvredljivo! Na takav način ( može to zaista biti i dobro! ) možemo jednog dana, iznenada, doći i do konsensusa …zamisli, ja nešto kažem, ti pročitaš i kažeš samoj sebi:'' E, to je to!!'' Prosto nevjerojatno! Međutim '' u ljubavi i ratu nema pravila '' i tko zna dokle mogu ići moji prijedlozi i tvoje omalovažavanje svega što ja kažem. Možda postoji crta ili ponor koji ti, usprkos ludoj i fanatičnoj fizičkoj kondiciji, ne budeš htjela preskočiti.. nemoj me krivo shvaćati, ne kvarim ja sada ništa, pa to bi bio grijeh bacati klipove dok je nešto prekrasno, ja samo razmišljam na svoj način i ne lažem ni tebi, ni sebi. To je jasno, zar ne?
Nekoliko puta si mi napisala da voliš bocnuti, izazvati ljubomoru, namjerno koketirati, flertovati, da ti to pričinjava zadovoljstvo i lagani užitak, a da su neki glupani to i zaslužili , ''nisam mogla a da ga malo ne potkačim''. A onda krupne riječi, krupnije od Tibeta, snažne, odlučne, definitivne, kao sve tvoje ujedinjene bujice, tvoje čekanje:
'' Takvo je ponašanje za mene sramotno, ne umijem ja igrati takve igre , to je za mene neprirodno i oni koji su to pokušali meni bili su kratkog vijeka!''
( nisi se meni do sada usudila reći takvu laž, veća je od riječi Velikog Brata )
Znaš da ja nemam , ljudski, ništa protiv Novog, ali mi ne moraš toliko muljati i to sve u par dana. Dobro, voliš ga, dobro, divan je, dobro , topiš se od miline, ali to sve ne znači da sam ja slijep i da ne umijem zbrojiti dva i dva. Shvaćaš da se ne ljutim, samo ti hoću dati više vjerodostojnost, samopoštovanja, grube istine i vratiti ti tvoju jedinstvenost. Ne možeš biti dvije osobe, dvije podvojene osobe zbog jednog ''ljubljenog muškarca'' kojeg će prva malo jači sjeverec zauvijek odnijeti na dno, ili preko rijeke.. A ne vidim nikakav smisao da meni sve to zamotavaš u neki novi doživljaj. Razumjeti ću te ako priznaš da sve što lažeš i iskrivljuješ meni, lažeš i iskrivljuješ i sebi. Onda sve ima smisla. Tako je lakše opstati, i tebi, i meni, i Njemu….
Možeš mi napisati pismo iz srca a možeš iz pete, možeš iz razuma a možeš iz duše, možeš iz lijepog, sunčanog, romantičnog dana, iz desnog ramena, a možeš iz sumornog, kišovitog sumraka ili podruma, Možeš mi napisati razbacanim slovima, a možeš napisati pjesmu, možeš riječi pretvoriti u ljubav, a možeš sve zamrljati tintom i otiscima , možeš ga napisati da sve razumijem i da se radujem , a možeš i kao poziv za sastanak zbora stanara.
Ovu dugačku rečenicu napisah kao podsjetnik da te poznam i da već podosta čitam između redaka. Hoću ti reći da osjetim kad u kuću uđe pismo u kojem ima ljubavi i za mene, a osjetim kad poštar donese račun. Nemoj me pitati što to znači. Znaš ti što to znači, samo što odgurnemo to znanje na stranu za neko drugo vrijeme i ono padne…. u koš! Na puno pitanja mi nisi odgovorila, na puno zahtjevnih riječi nisi poslala ni riječi mira, a ponekad dobijem od tebe i novinski članak. I izvještaj o vodostaju rijeka " Sava-Slavonsku Brod" ).
Da li se ja bunim ?! Ne! Koliko god ti meni trebaš pomalo svaki dan, iskrena, moja za 5 minuta, za pet rečenica, za jedan pozdrav, tako se mogu pitati koliko ja tebi trebam ako mi napišeš pismo da si spremila cvijeće na toplo, kupila nove zavjese i svjetloplavu posteljinu za francuza. Da li se ja ljutim? Ne! Ja samo pišem da mogu razlikovati tvoja pisma, jer, kao da su pisana na dva različita jezika. Je l' to neka moja ljutnja? Nije.

To je kao moja omiljena pjesma koju prekinu s reklamom o prodaji Torpeda.

Budem potpuno sretan kad mi napišeš da si stigle lavlje šape za onu kadu boje purpura.

Jučer sam malo kopao po svojoj literaturu. Imam desetak knjiga čiji naslovi počinju s '' Moć… ''ovog ili onog. Imam desetke knjiga koje govore o MOĆI kroz razne metode. Imam knjigu '' o svladavanje uma'' gdje autori kroz cijeli tekst konstantno citiraju razne druge autore iz tog područja i s tim potvrđuju svoje metode. Koriste navodno ''alfa'' valove koji su i znanstveno dokazani da su negativni za čovjeka. Na tim valovima funkcioniraju mačke i kad su god išli istraživati mjesto gdje se mačka voli odmarati, registrirana je negativna energija:
'' ZAPAMTITE da je cjelokupni sadržaj ovog bloga zaštićen autorskim pravom pa se ne može koristiti ni u kakve komercijalne svrhe. Vježba mentalnog treninga strpljenja, trpljenja nepravede i klevete, zaštićena je autorskim pravom iz 2003, 2009 i 2011 godine u korist Mede Debelog.
Isto tako uzimam autorsko pravo nad ''Očenašem'' i '' Anđelu, čuvaru mili'' od molitvi, od knjiga je Biblija također zaštićena. Buduću da se u mom selu mnogo psuje, ovim autorskim pravom zaštićujem sve psovke , od pičke materine do Male Kape sv. Save.. Sva prava pridržana."
Da me ne bi krivo shvatili, mislim da je ovo potpuno individualno pravo , Svi doživljaji koji su na granici susreta s vanzemaljcima, i na granici Čuda, ako su pomogli bilo komu u praksi, ako su učinili čovjeka izuzetnim čovjekom i dokazanim altruistom pripadaju pod navedno pravo. . Da li je bitno što čovjeka navede na to da bude dobar čovjek, da li je to nekakvo čudo, nekakva tragedija, nekakve poruke, ili jednostavno unutarnji glas, ne znam. Ne znam ni zašto netko to doživi tako jasno a drugi osciliraju od velikog dobročinitelja pa običnog malog škrtca i prznice, ali je dovoljno da je zaštićeno.
Moja iskustva su nepotpuna, ali i zbog načina života , društvenog života gdje je često bio nazočan i alkohol, nikad se nisam usudio nešto istražiti do kraja, ući u doživljaj jer sam se bojao nekakvog teatralnog nastupa pod utjecajem alkohola gdje bi, recimo onu svoju astralnu projekciju, ( moja astralna projekcija je također autorsko pravo ) poslao u svemir
.
"Jedno prekrasno kasno jesensko večer, ili već noć, dok je vani još bilo prilično toplo od dnevnog sunca, u sobi je bilo predivno, prohladno, svježe, moje. Išlo mi je sve od ruke, čak su kockice u ljubavi bile uredno i poželjno ( požudno ) složene. Istuširao sam se, otvorio prozor kroz koji me se Sjevernjača činila da je u sobi, i tako mokar i gol ispružio se po pokrivačima na krevet. Gledajući u tu tamnu zvjezdanu noć, vizualizirao sam kako prohladna tama ulazi u sobu, kako me pokriva i zaštićuje. Zamišljao sam tamu kao osvježavajući oblak i …zaspao sam. Probudio sam se jer sam se počeo gušiti pod nepoznatim teretom koji me pritiskao. Odmah sam bio potpuno budan i svjestan. Znao sam da se nešto neobično događa. Pokušao sam se rukama obraniti od tereta, bio je pretežak, pokušao sam ustati ,nije bilo šanse a teret je postajao sve teži i sve sam teže disao.I sjetim se vizualizacije prije sna. Zadnjim svjesnim stanicama koje nisu bile ugušene ili pod panikom, opet sam nekako vizualizirao tu tamu kako se lagano diže sa mene i kako sasvim polako, svojom voljom odlazi kroz prozor van. Tako sam ležao nekoliko minuta dok nisam osjetio kako se teret smanjuje i konačno sam ustao, upalio svjetlo, vizualizirao cijelu kuću obasjanu jakom svjetlošću i nisam nikad više tražio osvježenje s tamom na taj način. Ali, priznam da nisam ni tražio, ni istraživao što se stvarno dogodilo ( neznanje je najbolja obrana ) Pošteno, možda je samo bila potencirana autohipnoza…ne, ne, neću ni danas po tomu…. ( zaštita )
Zaštićujem i sve snove, ljubava nenapisana pisma, iznevjerena obećanja, uzaludne nade i one metode pružanja ''pomoći '' koje imaju bar nešto u sebi što se može primijeniti, naročito ako se čovjeku posebno sviđa i ako želi jako vjerovati...i to ne može bit dostupno da se bilo tko s tim igra bez moje suglasnosti .

Zaštićujem i zato da se naučite moliti, naučite moliti molitve koje nisu sebične.
Većina vaših molitvi je jako sebična
Pa da vidimo što to možemo zajedno raditi a da nije zemaljsko…
Pažljivo pročitajte i mir i sa susjedovom vragom!

Napisat ću nešto o jednom pradavnom događaju koji se po ničem ne razlikuje od bilo čijeg pradavnog, dragog, siromašnog događaja, a ni od današnjeg našeg načina razmišljanja:
Bilo je to za Uskrs dalekih pedesetih. Roditelji su mi kupili nove hlače, novu košulju, novu vestu, nove čarape, nove cipele…samo sam ih gledao i mirisao, čekajući s neizmjernim veseljem dan kad ću sve to odjednom obući ( kakav frajer! – mislio sam a nisam još išao u školu- prvi znaci nesalomljivog ega ). Samo da se nešto ne dogodi!
I dogodilo se.
Ono što danas izgleda nezamislivo, to se onda događalo. Naime, već u četvrtom mjesecu sam za toplijih dana hodao bos. Nisam se prehlađivao i nitko nije imao ništa protiv ( obuća se čuvala kao i sve drugo ). Nije bilo struje u selu, nije bilo asfalta, nogostupa, i ja sam pronašao kamen na koji sam razbio palac. Nije ga bilo posebno teško naći Nije tu bilo doktora i neke mudrosti, zabrinutosti, žurbe, ili neke tragedije… Baka je malo zalila rakijom palac, malo grlo i svoje i moje, malo posula nekakvim praškom i : ''Pazi drugi put!''. Ne bih se toga sjećao jer je takvih razbijanja palaca bilo stotine, ( i danas su mi nokti na palčevima čudni i različiti ) da to nije bilo onaj tjedan pred Uskrs. Mislio sam da će proći. Ma da! I kad sam se na Uskrs pokušao obuti, nije išlo, palac nije stao u cipelu…bol je bila neizdrživa… Gledao sam kako mama i tata, stric i strina, bratić i sestrična, ma cijela sela, cijeli moj svijet lijepo obučeni kreću prema župnoj crkvi. Taj put do crkve ( 3 km ) je onda bio kao modna pista ( danas je to parkiralište pored crkve i svatko tko kupi novi auto, obavezno ide nekoliko tjedana na nedjeljnu misu i to malo ranije, kako kaže, da uhvati mjesto za parkiranje iako mjesta uvijek ima i previše ), a ja sam gledao za njima i plakao… Sjećam se tog plača i bakine utjehe kao da je bilo jučer…
Rekla je:“ Bit će još Uskrsa i razbijenih palaca!“
Napisah ovo da vam kažem da sam stari vjernik i da vjernici ne bi smjeli biti praznovjerni, ali nema tog čovjeka koji to nije. Naš predsjednik je agnostik, znači da misli da ono što je danas nerazumljivo i znanstveno neobjašnjivo da će se s vremenom objasniti uz pomoć tehnologije koja se razvija ( inače je agnosticizam i znanstveno odbačen, i kao filozofski, i kao naučni pristup, isto kao i komunizam, darvinizam…Znanstveni skepticizam ne kriju ni najveći umovi današnjice.. A ipak su Stožer bili bazirali u Novinarskom domu gdje je SDP prvi put pobijedio. Javno priznaju da je to ''jedini'' razlog.
I ono najinteresantnije što sam pročitao o praznovjerju je to da je ono nesumnjivo dokaz velike vjere.
Nije važan bog i oblik te vjere, već ono što nam se događa unutar nas…dakle, sasvim je prirodno da se bojimo da nešto ne ''ureknemo'' i svi kucamo u drvo ( evo, ovog trenutka sam kucnuo u naslon stolice! A meni je praznovjerje zabranjeno )
Moj profesor njemačkog i latinskog, pisac ogromne knjige latinskih izreka i poslovica, akademik, inače stari marksista, s kojim povremeno izmijenim pokoji mail, počeo mi je slati one lance sreće što ne volimo ni on ni ja. Bilo mi je to neobično i malo sam se raspitivao. I saznao; njegova supruga, koja izgleda još vrlo dobro, oboljela je od parkinsona , ili alzheimera ( recimo da su oboje u kasnim godinama, u dobrim mirovinama, ona se bavila instrukcijama, on piše knjige ) i sada se pojavilo to čudo od bolesti . Kako medicina tu nema nekih uspjeha, on pokušava i počinje vjerovati u nadnaravno, u čuda…Lanac svete Lucije

Vidite koliko meni malo riječi treba da objasnim svoje mišljenje o tome zašto ne volim pisti da sam drugačiji ( sada bježim od te riječi ''bolji'' ).
A štogod Bog odluči, odlučit će da vas i mene neće ništa pitati.
Većina mojih alternativaca govore da mi mogu pomoći samo tako da mi pojačaju imunitet a da su posljedice trajne tj. uvijek će mi smetati i sunce i hladnoća.
A najčešće će mi sve ići na živce
U ovoj svojoj večernjoj '' kreativnoj vizualizaciji'' za poboljšanje raspoloženja trebao bih , što uvjerljivije, zamišljati kako se nezadrživo spuštam niz snježnu padinu uz oblak snježnog oblaka, ili kako pobjeđujem u nekoj utrci u plivanju, trčanju, biciklizmu…uz ovacije olimpijskog stadiona jer to je to... bit pozitivnih vibracija..
Svi to mi znamo, ali nam ne pada na pamet misliti korisno i pametno.
I onda napišem ovo…..

Onaj tvoj mail o izlazu kao ''Izlazu'' me u jednom dijelu podsjetio na Lalu koji se sam tješi:

‘’Vol`o bi da se Sosa ne švalera, a ak` se švalera nek` ja ne saznam, a ak` i saznam da se puno ne jedim.’’

Zapravo je sve poznato. Ispada da razloge za zadovoljstvom i općim statusom trebamo naći u statističkoj potpori, jer na ovoj Planeti puno je gorih od nas. Ipak, ljudsko srce nikad nije zadovoljno ..., pa nam svi ti razumni statistički argumenti nisu uvijek utješni. Nisu nikada utješni. To već ne pali ako nas npr. nesnosno boli zub, a da o težim bolama i ne govorim. Stvar je svakako u mogućnosti duranja, podnošenja i prihvaćanja bola i nalaženju utjehe.
Anđeli čuvari nam svakako trebaju. Puno puta nismo pod upravom razuma, pa su onda još potrebniji. Jutros sam se oprezno vozio kroz pljusak magle i odjednom u retrovizoru vidim auto koji od mene vozi dvostruko brže (100 km/h) i pretječe me kao da je Petrovo. Neka mlađa ženska. Odjurila je i nema je. Nisam je usput našao u jarku ( hvala Bogu …eto tih anđela ).

Mudrac nebi bio mudrac da mu je teza lako mjeriva.

Dužnosti ljudskog bića su onolike koliko ih dotična jedinka ( jadnik ) u datom trenutku može postavit kao svoje ljudske dužnosti. Na primjer : U obrani Domovine jedan mladi čovjek (ne samo Jedan) je osjetio da mora nešto učiniti i za vlastitu dužnost kao dužnost ljudskog bića. Uzeo je pušku i otišao na prvu obrambenu liniju (kojoj je jedan drugi čovjek tepao " prva crta") i tamo je nesretan poginuo. Ovaj drugi ( drugačiji Jadnik )se odmah prihvatio svoje "dužnosti ljudskog bića" te se u kratkom roku, na valu pljačkaške tranzicije, našao u samom društvenom vrhu: bogat, ugledan, državotvoran,... On također nije propustio priliku izvršiti "svoju ljudsku dužnost" i zakoni prirode ga nisu primorali na niže oblike života. Za sada. No, kako bilo da bilo, ostao je živ. Onog poginulog su zakoni prirode primorali da ode pod ilovaču. Ovozemaljski gledano za visoki stupanj "dužnosti ljudskog bića" dobio je najniži oblik života, tj neživot, nastavak života u obliku smrti . Onaj drugi....
Mora postojati zajednički nazivnik za "dužnosti ljudskog bića". Vjerujem da ih ima Netko i da taj Netko upravlja Zakonim prirode i omogućava mudracu da lijepo kaže misao o ljudskoj dužnosti, a mi moramo razmišljati o donosiocu zajedničkog nazivnika i o zajedničkom nazivniku. Dodao bih po narodnjački: sam si je kriv. I prvi i drugi. Jebga. Nikad se ne može o tome reći ništa novo
Papa pati.
Bush pati
Mi patimo.
Neko manje-neko više. Pomoći nema.
Dao nam Bog dugog i pametnog duranja.
Iznad ilovače.

Probudio sam se čudnog raspoloženja, ustao se nekako zdraviji i mlađi… Upalim CMS a Masimo Savić pjeva:
'' Tvoja je ljubav kao vino, ista je boja i gorčina…''
Počnem razmišljati kakve je boje ljubav i onda se osjetim kao da sam ovaj dio noć spavao sa ženom, osjetim miris žene u sobi, osjetim miris kave koju kuha a ja čekam, osjetim da nisam sam…osjetim, osjetim …osjetim nešto kao da sam sretan!!!
Imam lud mozak i tako mu malo treba da mi pruži i uzvrati iluziju, da mi ostvari san kojeg se ni ne sjećam najbolje…bilo je nešto lijepo u velikom društvu u kojem sam imao nekog.. Nije to neka određena žena, to je samo jedna žena a toliko je drugačija soba, toliko ljepše cvijeće, to je bio samo netko tko me voli..i sve odjednom ima smisla!
Stvarno koje je boje ljubav?
Mislim da ću si skuhati kavu .

Ako ti ikako mogu pomoći, reci, napiši… Nećeš mi biti, ni ostati, ništa dužna!

I nemoj plakati za Dan mrtvih. Daj mozgu naredbu i shvaćanje da je to blagdan Sjećanja, novih modnih detalja za dnevnu modnu reviju na groblju, i u crkvi, i da su pokojnici, poslije svega što su prošli, samo otišli od nas i da su čak nakon nekog vremena otišli u nebo…
Jako puno će ljudi biti sretno što su oživili uspomene. Otvori prozor i pusti tim sretnim vibracijama da uđu u sobi i da te osvoje. A ja ću ti napisati najljepše pismo što budem znao. Samo, nemoj plakati!
Ne, noćas.

'' A sada sam zadovoljan s ova četiri zida, s odmorom i

tišinom. Nemam razloga tražiti izlaz negdje drugdje…

Nema dvojbe da će mi ovo dojaditi za dva-tri dana, ali za sada

…zadovoljan sam..

Jer sam primijetio da je svijet iza obzora postajao

godinama sve manje i manje konkretan, postajao je

apstraktniji, ali ga je uzalud pokušavati zaboraviti, ili

ga pokušati ne čuti, pokušati ga ne govoriti, kad su mi

najdublje uši naćuljene i teško je, kao kad bi mržnjom

pokušao otjerati ljubav…

U svemu postoji progresija. Životi, ljubavi, susreti,

ratovi, povijest , sve vuče bezimeni trag, sve se ukopava

u crnu i bezličnu budućnost, grabi i servira nam činjenice

iz najobičnije slučajnosti i stvarnosti.

Meni je toga bilo dosta…''


Stara kineska mudrost kaže '' da ništa nije onakvim kakvim se čini!'' Ok! Ali, zašto ja, ili vi , ne bi pokušali vidjeti kako ustvari jest. Ako su, većina, digli ruke od mene zbog moga tihog ali dugog jezika, ako je to ono što je jasno , vidljivo, stvarno, priznato a mudrost kaže da to nije tako kako se čini, pokušavam istraživati kako je ako nije kako se čini. I kad nađem neku objektivnu drugačiju činjenicu, opet moram pomisliti da nije ni to tako kako se tada čini, i onda mora postojati nešto potpuno neshvatljivo….Zamršena i zanimljiva situacija.

"Zašto bi sve moralo biti preveliko da primijetim i premutno da shvatim…???"

Toliko o filozofiranju i o činjenici koliko mi nedostaješ.

( Zdravlje je relativno za zdravog čovjeka. Sve mu smeta ( je l' vam to poznato ).
Samo mu ne smeta njegov rog. A taj rog je prirodna zakašnjela izraslina, čak se može, zarazno i genetski prenijeti i na muža i obratno i najbolje ga ne dirati.
A kičma je najbolja kad je''strašna ''. Nedavno sam snimao na rendgenu kičmu i pri očitovanju specijalista je rekao da je toliko deformirana da se to ne može opisati. Njima je najlakše kad su dva pršljena zadebljana i preporuče operaciju na koju , po njihovoj preporuci, najsigurnije ne ići . I onda vas pošalju neurologu, pa kardiologu, pa pulmologu, pa okulisti ....pa itd...
Kad nakupite dovoljno dijagnoza, primijetite da je šećer i masnoća otišla gore, da trebate na dijetu prije konačne terapije.. I što je u svemu vrlo simptomatično, još niste bili ni kod psihijatra, ni kod neuropsihijatra a kilometrima ste udaljeni od psihoanalitičara. Tada vam ambulantni liječnik da recepte po kojema, po potrebi, uzimate što imate. Ako vam ne bude bolje, cijeli postupak se ponavlja…ponavlja.. i počnete si sami stavljati obloge od ilovače…Hrvatski znakovni jezik sam svladao s još 50-tak novih riječi. Ali, još uvijek i najčešće koristim srednji prst, pregib lijeve ruke s desnim dlanom na pregibu, čveger ispred ciferšlusa na hlačama , dvica i lupanje desnim dlanom po čelu…A kad nekog trebam, ne zovem ga kažiprstom, već se udaram po bedru…
Hoću reći da za komuniciranje tim znakovima treba imati sugovornika, a svi nekamo žure….

Valjda ulazak u EU i dolazak Novog doba ili... mirovinu. )