Umorni Bukovsky

'' Kako bi tek gadan bio kad nekog mrziš, jebote,
kad si ovako surov i opor kad nekog voliš . ''

Ako me malo voliš ili bar poštuješ, pokušaj se sjetiti neke moje rečenice koja je toliko surova i opora, a lažna, izmišljena, iskonstruirana i to radi neke namjerne provokacije, zbog nekog zla ili zlobe, ili neke glupe i nepotrebne insinuacije.
Ni jednom te nisam imao namjeru uvrijediti, pokvariti dan, utisak, raspoloženje, taštinu, krivo rekonstruirati i onda navaliti na to, kirurški obraditi. Ne, sigurno ne.
Ponekad si me uspjela iznenaditi nekom svojom istinom za koju sam možda trebao vremena da je shvatim, odmak ili razmak a ne odmah odgovarati i komentirati. Ne bojim se svojih riječi i zato reagiram odmah. Bez prisile, bez imperativa, instinktom.
Ne tvrdim da sam ja sasvim u redu ili izmišljeni lik, ali sam siguran da ne plješćem iz neke pokvarenosti, a ako se i dogodi uvreda , onda je to ''surovo i oporo'' izrečena istina. Sva moja istina o tebi sastoji se od tvojih podataka, nema ni jedne izmišljene rečenice, možda sam samo naglasio riječi na način koji tebi nije odgovarao, a meni se činilo da sam skinuo veo, da je pao zastor i da si oprala prozore ( ni to nije moje pravo! bespotrebno ponavljam tvoje rečenice. A na to nemam prava bez tvoje dozvole i traženja mog mišljenja, hoćeš reći. )
Rekli smo si na početku ovog dopisivanja ( davno ) da se nećemo previše štedjeti i da će nam istina biti primarna. Ako sam nešto naučio iz ovog tvog dosadašnjeg profila, onda bi bilo najpametnije da svako pismo par dan stavim na spavanje. I tvoje i moje. Dobro, ponekad je potrebna i neka uobičajena i svakodnevna duhovitosti s malo ironije i žalaca, ali je čisto pretjerivanje kad mi kažeš da sam zao i….sve one čudne pridjeve koje prvi put dobivam.
Rekao sam da me ne štediš, istina, ali ti nisam rekao i da pišeš svoje krivotvorene scenarije. Ne ljutim se, ali duboku u sebi znam da nisam takav i da u kompletu i detaljno opisuješ svoj koš za smeće, svoj virtualni prostor, da čistiš svoj prag s mojom metlom.
Zbog tih mojih ludih odluka i ludih navika koji ništa ne pitaju, ne čekaju i ne paze, evo, ja sve bolje pišem, pišem ti sve nježnija, opreznija i pametnija pisma . Jebiga, ako ti je to uvreda, to da sam ''pametan'', i da to kažem bez ikakvih argumenata, onda ću ti napisati i da sam beskrajno, nepopravljivo, apsurdno, agresivno, bezobrazno i kvalitetno….glup!
I naivan.
Pametan čovjek, sa ciljem pred očima, radi sve drugačije.

"Sve razumijem, sve je bilo vrlo slično sa mnom. I ja sam bila puno mlađa od njega.

Jedino što ja nisam željela pored sebe Svog Gospodina kad sam se i ja zadesila na operacionom stolu, prije pet i pol godina. Željela sam da on umre a da ja, možda, u tom trenutku, ne budem pored njega, da pored njega ne bude nitko i da ga to boli, boli, boli. I nisam za to nikada tražila od nikoga oprost, niti ću. Kažu da treba i njemu da oprostim. Ne pada mi na pamet.

Ja nisam vjernik, ne vjerujem u ispovijed, oprost, iskupljenje, kaznu.

Ako Bog postoji, on je sebičan, zao, ravnodušan, osvetoljubiv i gluh. Uvlačiti mu se dobrim djelima i molitvama značilo bi dati legitimitet tim njegovim sramnim napadima pravde, kreativnosti, zlobe...

Nisam spavala ni jela kako treba mjesecima, godinama, izgubila sam desetke kilograma, na kraju su mi operirali, od nekih ćelija. Bolest je rijetka, a moja varijanta iste još rijeđa. ( to me činilo ponosnom )

I htjela sam sve zaboraviti, da kao na kompu sve izbrišem i reprogramiram, tako je i bilo. Kad bi mi zalutala neka fotka g. Mog Gospodina sa čuđenjem sam ga gledala. Ružan mi je, odbojan. Stresem se na pomisao da smo bili bliski. Fascinirao me je jer je sve znao, tisuće citata, godina i podataka, gledali smo kviz i uvijek bi sve znao prije kvizovca i dovikivao odgovore, samozadovoljan i pun sebe. Kad bih ja nešto znala, jer nisam ni ja najgora, hvalio me je kao da sam kujica koja je donijela lopticu, a ja sam valjda bila sretna. Dosađivala sam se smrtno.
Mislim da sam ga se i bojala, i nisam mu sasvim vjerovala. Ipak, recimo da sam ga negdje i otkravila. Njegova djeca su mi govorila da je sa mnom bio bolji čovjek. Bio je bolji prema njima i nešto blaži prema potčinjenima. Da li mi je to laskalo? Nisam htjela vjerovati svom šestom čulu, eto.
I usput mu nisam baš bila vjerna; ponekad bih pobjegla sa nekim tko je zabavan, razigran, mio, i tada mi se činilo da zaista dišem.

Dakle, znam o čemu si pisao.

Briga me je li to guranje glave u pijesak ili nije.

Danas mirno i dugo spavam i kad kiša ne pada."

Nisam trebao pomoć, trebao sam čudo! " Učini čudo ( ? ) da ova neshvatljiva bol nestane! " Tražio sam Čudo!

Nigdje nisam vidio ni pomoćni izlaz, i rat sam počeo zbog toga, i rak sam dobio zbog toga, i alkohol ( nitko ne spominje alkohol, samo pranje čaše poslije neuspjele predstave ), i psihijatre, čak mi se i ludnica činila spasonosnom.

Čitali smo puno o besanim noćima, ja sam navečer lijegao u krevet i padao u nesvijest od ''potištenosti i iznemoglosti''. Kada bih se ujutro probudio, budan i prihvatljiv mir bi trajalo do prve sitnice koja bi me posjetila na nju, i tada opet isti dan, bez glazbe, bez riječi, bez pomoći ( to se nije ni moglo opisivati, nisam ja plakao, ja sam cijeli dan gladno ječao) .

Nije mi bilo dozvoljeno ni da naslutim da vrijeme nešto čini..sve se činilo trajno, neprolazno, zauvijek..

Zapravo, sada mislim da je dobro što se sve tako dogodilo jer bih inace bio danas u braku s jednom dosadnom, sveznajućom ženom koja bi imala 10 godina vise od mene, zavisio bih od nje i bio vjerovatno prilično umoran.
A ovako je umoran On, sto je manje zlo, iz moje perspektive.

A ja se, prije ili kasnije, ipak naspavam.

Bar kad pada kiša..

Draga Moja zauzeta Tonka, zauzeta i danju i noću, zauzeta i kućom i prijateljima, poslom i posjetima!
( dug i lijep naslov! )
I mamurlukom!

" Mrzim taj fokus, uveličavanje ogledala, raskopavanja, vrh planine, traženje okvira. Imenovanje.
Ne želim da me netko uvlači u nešto što to nije."

Pa , draga moja, što bi to značilo nego najgrublji i najiskreniji način saopćavanja da je istina za tebe svetinja.
I još dalje:'' Do moje se duše dolazi jasnim, otvorenim putem istine"… ( a što bih ja mogao drugo značiti nego najčistiju istinu? ) A istim tim putem istine i otvorenosti ti ideš prema meni. A sada mi pišeš da mogu malo i da ja lagim.. Nije meni laž nešto nepoznato, ali nije ni neophodno. Toliko dobro lažem da ponekad zaboravim i ne znam tko je što rekao. Obično pripišem nekom ruskom klasiku jer oni nisu baš previše čitani. Kad kažem da je Gogolj u svojim ''Mrtvim dušama'' rekao ''to i to ''i onda nagomilam hrpu svojih improvizacija i izmišljotinja, i laži, nitko se ne usudi replicirati…
Rekao sam onom mom poznatom psihiću da je jedan lijek dosta opasan i rizičan, a on je skočio:
'' Tko vam je to rekao?''
Kao iz topa sam ispucao, jer sam očekivao nekakvu rekciju:
'' Doktor R,Scoth Bakker!''
Nije ništa komentirao a inače je taj Bakker malo poznati kanadski pisac sf-a. I još sam dodao da mu je stil pomalo pokroviteljski, osim što je i čista edukacija…i jako stručan.
I ti na moju istinu utrčavaš:
'' Ti si u fazonu '' kiselog grožđa'' jer si mator i bolestan, pa sam ja onda neukusna, kisela, nedozrela, zaražena nekim biljnim virusima…''
Ja bih dodao da sam uz to što sam mator, debeo i bolestan i vrlo kratkovidan i zaboravan, Zamisli, ja zaboravim tko mi je jučer bio kiseo, zelen, visoko, uvrdljiv, prepotentan Čak se ne sjećam da li je bilo žensko ili muško.
Ti mene možeš nasmijati , ali ne i naljutiti, jer ne dajem i ne primam nikakav svjesni revanš i packe. Što je bitno, to vrlo lako zapamtim, s ostalim zalijevam cvijeće.
Sve što je u vezi s tobom vrlo lako pamtim i ne želim zaboravljati . Takvi se doživljajii obično nazivaju emotivnim, ali bi me svako jutro netko trebao pitati:'' A koga ti to voliš?"
Ako bih nekoliko puta ponovio isti ime, mogli bi isključiti ono '' smiješ i ti malo lagati….''
Bojim se da se nećemo pisati nekoliko dana , pa sam danas malo rastrešen.. Nisi mi još rekla ime '' Naša Novog dečka''.
Zaslužio je. Ako znam za bivšeg pilota Velju i za nekog ''Ludog Maksa'', volio bih i njega nazvati njegovim imenom.
Neka bude " Ludi Maks Dva"

Nisam već dugo pisao ovako jesenski kasno i bez veze.
Ipak , znaj , jesen nije bez veze. Jesen ne laže.

.'' Ti ćeš se ubit!? kazao je tata začuđeno
Njegov tata geolog ponosan na dril latinskog i grčkog koji nekoć davno prošao u klasičnoj gimnaziji.
'' A tko si ti , molit ću lijepo, da se ubiješ. Najviše mrzim kad se takvi jadnici kao ti stanu ubijati. Pogledaj se. Ti si, sinko moj, nitko i ništa. Ti si pičkin dim! Ni fakultet nisi završio.''
A.Tomić

I moj bi otac bio u pravu da mi je to rekao. Zato mu nikad nisam govorio da ću se ubiti.

I nisam je ostavio na cjedilu. Nisam.( ne mogu šutjeti )
Rekla je da ne pišem.
Nisam pisao.
Rekla je da će mi se javiti. Danas se javila. Bila je opet u bolnici i danas se vratila.
Pitala me je kako sam ja, i da pišem ako mi se piše.
Pisao sam danas i pozvao je na jedrenje koje će nas oboje slomiti. Po vašem savjetu!
Romantično i ubitačno!
Vidi se da nisam toliki balegar!
Ni gad....

Što se tiče ovog pisma, ne činim ništa što bi se trebalo sviđati
Ništa u njemu nije toliko važno da bih morao dobiti objašnjenje. Ili ga dati..
Živimo dalje…. ( " Pisanje je kao poljupci, samo se ne dodirujemo usnama " )

U ovom prohladnom, nemirnom, tihonijemom i drskojesenjenem danu ( glumim da mi ništa nije ), u ovaj grubi i neprekidni petak, u najtoplijem dijelu svoje sobe, negdje između regala i zida, upakirao sam se koliko sam mogao i znao i sakrio se, stavio flaster za ''mir'' na srce, pokušavajući se osjećati sigurno, zaštićeno, nevidljivo… Ipak, duboko u sebi , znao sam to iz iskustva koje je tako jebeno uvijek u pravu, znao sam da je to je to sve već bezbroj puta viđeno, doživljeno, opisano, i da sam se naivno, dječački, neozbiljno i površno sakrio i da će me Ljubav nepogrešivo i brzo pronaći…

Ljubav se uvijek igrala sa mnom!

Nikada godine nisu bile zaštita. Nikakva pamet, nikakav osmjeh ni podsmjeh, nikakva neozbiljnost, prolaznost, šala, šah, igrice, i nikada nisu važili dogovori ni planovi…

Ljubav me je uvijek posjećivala!

Neću pitati nikoga '' kako i zašto '' . Tako to mora biti.

To je prirodni proces u kojem nema pravila, nema dogovora ni planova . Tako to mora biti. Ta suradnja mojega duha, mog tijela i mog srca s emocijama koje su poznate i koje nazivamo ljubav jedino se može, u ovakvom trenutku, izraziti kao pismo, kroz razne nijanse prosto-proširenih rečenica ( stihovi bi bili bolji ). To je logično i uobičajeno.

To može čovjeka ponekad ograničiti, ogorčiti, zabrinuti..

Ali mu može, koliko je više svjesniji, koliko je više svoj, može mu pružiti radost, još veću i jasniju radost u stvarima koje on već dugo ima. Počinjem biti svjestan da vidim, da hodam, da slušam, da mirišem, da dodirujem, postajem svjestan svih mogućnosti koje su mi na raspolaganju ( Radost je u nestanku lažnih iluzija, budnih snova, nadanja u čudo, u posljednju priliku. Nestanu sve zablude, izmišljene varijante i ostanem sam i gol, sam i gol na površini koju mogu, mirne duše, nazvati stepom… tundrom….šumom…rijekom...mojim izmišljenom dimenzijom.
Pa što!?
Svugdje gdje sam ja ima oaza, sunca, hlada, izvora, noći, dana, ima toliko raznolikog i tajanstvenog života, u meni se krije tajna nastanka čovjeka i čovječanstva, tajna Vječnosti i Tajna Kraja Kojeg Nema
Samo se moram malo primiriti da se i bol primiri, ne samo primiriti, već se i pomiriti s njim i početi raditi ono što znam; gledati, hodati, slušati, mirisati i dirati vrhove neobičnih dina, ili bar onih dina koju sam vidio, smijati se svojoj radosti i svojoj zanesenosti, pa i plakati, ako tako hoće moja narav ( rekao bi Nietzsche ) I tada se ljubav otkrije u čitavoj svojoj ljepoti i veličini: Tada ti jedna sličica objasni smisao jednog dana, jedne pjesme, jednog krika i jedne slobode. (Ne mogu svi ljudi biti jednako slobodni i jednako sretni…) Tada postaje jasno zašto govorimo ''vječno'', ''zauvijek'', ''samo ti'', samo tvoj'', zbog čega govorimo zakletve tako strasno i iskreno, i zaželimo zaista povjerovati da govorimo istinu… i da govorimo zauvijek!
Potreban je samo jedan petak, malo kiše i vjetra, malo opalog lišća i igra boja u njemu i optkrivam čudo u sebi
I to je meni najljepše, prepustiti se tom trenutku sreće kojeg možda nisam ni zaslužio. Da toga nije, nikad ne bih čuo jecaj violina, nikad ne bih znao kako se zvuči razbijena čaša, pa opet, pa opet, nikad ne bih rekao ''jebemti život!''. Da nije ljubavi, tog prkošenja razumu i stvarnosti, tog raspoloženja koje se protivi i fizici i ravnoteži i poništava sve poznato, banalno, ustaljeno, a poništava i čovjekovog neprijatelja u njemu, njegovo ogromno ''ego'', i 'cijeli život je samo Povratak..
I kad sve ovako opišem , kako mogu pomisliti da sam ja važan zato što volim, da ta ljepota jednog ramena nije važna. A predmet moje ljubavi je nešto najdivnije što sam vidio, što mogu zamisliti, što postoji…
( Znaš da su se ona poljska grofica i Balzak dopisivali 20 godina i da su nastavili i poslije susreta. A on je bio težak i ružan čovjek i ona to nije vidjela.)

Bravo, grofice!

" Pijavice (Hirudinea) su člankoviti crvi prilagođeni parazitskom načinu života. Pretežno žive u slatkim vodama, ali ih ima i na kopnu i u morima. Većinom su ektoparaziti i hrane se krvlju kralježnjaka za čije se tijelo pričvršćuju. Imaju dvije mišićne pijavke — jedna okružuje usni otvor, a druga je na zadnjem kraju tijela. Tijelo im je izgrađeno od stalnog broja segmenata, tj. uvijek se sastoji od 33 segmenta.

U njihovim pljuvačnim žlijezdama nalazi se hirudin, koji sprečava zgrušavanje krvi domaćina.

Crijevo je prostrano i može imati izraštaje — divertikulume — u kojima se sakuplja krv (tako se mogu hranti npr. samo dva puta godišnje). Pregrade između segmeneta su iščezle i celom je redukciran. U našim slatkim vodama je vrlo česta vrsta pod nazivom „medicinska pijavica“ („Hirudo medicinalis“).

Croatobranchus mestrovi je vrsta podzemne pijavice, endem planine Velebit.

Google

"Dobrodošli na moju stranicu o hrvatskim zmijama.
Na ovoj stranici su podaci o svim vrstama i podvrstama zmija za koje se zna ili pretpostavlja da žive u Hrvatskoj, (ne)službeni podaci o njima i moja osobna iskustva.


Također ćete tu naći i informacije o ostalim zmijama sa kojima sam došao u kontakt, malo općenitih podataka o zmijama i zanimljivosti.


!!! Sve hrvatske zmije su
zakonom zaštićene i ne smiju se uznemiravati ni uzimati iz prirode, isto kao niti druge gmazove ni
vodozemce !!!"

M. Z.

Kad se čovjeku dogodi nesreća u životu, gubitak voljene osobe, gubitak nekog od najbližih, nekakav teški, neshvatljivi rastanak, recimo jednostavnije ; nekakva tragedija koja mu je uništila i vjeru i nadu, psihički okovala u zombija, onda borba za njega, borba za njegov povratak, za buđenje, i za njegov novi početak ima smisla.
Međutim, moje je mišljenje, i to ne od početka moje bolesti već oduvijek, da je groteskno ( po Klaiću: čudno, nastrano, komično, pretjerano, smiješno, neprirodno, iscereno, koje prelazi iz krvavo ozbiljnog u čudno i smiješno), vraćati nadu i radost u , kako kaže Oliver '' Ja gubim kad ljubim ( ''Bez duše, lijepa! )… u prilično '' izgubljen slučaj.'' u " robu s greškom "
Znaš, ja nisam imao milosti prema nikomu, nemam je ni prema sebi, to je pošteno i fer, i to sam ja.
Moj rođak je imao rak pluća, ali se jedan dan osjećao dobro i izašao je van na klupu, na dvorište malo sjediti. I baš sam ja naišao iz šopinga. Imao sam svakojakog voća i sve sam mu donio da si izabere. Uzeo je krušku, zagrizao i rekao kako mu prija, ali i kako već dva –tri dana ima apetiti.
Nisam mu dao ni mrvice nade:
'' Znaš, braco, naši su umrli ilii umiru u tvojim godinama (63 )!''.
Kiselo smo se nasmijali obojica, i umro je za mjesec dana.
Jednom sam trčao na Jarunu sa susjedom, poznanikom iz pecanja, također je imao rak nečega, kad mi je počeo pričati da možda ima šanse. Znali smo svi da nema i ja sam mu to rekao:
'' Ma, nemaš, jebote, svi čekaju dan i sat, jer im treba tvoja prostor u stanu.''
Ta grubost djeluje ponekad duhovito, ponekad bezdušno, ali iza nje se krije istina koju čovjek treba znati ako se misli boriti, jer je to gruba borba….Treba probuditi veliku količinu bijesa u sebi za neprekidnu borbu. Treba biti ljut. Prkositi.
Kakav težak uvod za ono što ti mislim reći. U nekim božjim spisima piše da se čovjek treba moliti i bojati Boga kao da će noćas umrijeti, a raditi i brinuti kao da će živjeti vječno. Ja bih to kod nas primijenio na ljubav: pišimo, udvarajmo se, ljubimo se, volimo se, lažimo, izmišljajmo, šalimo se i smijmo se, milujmo se riječima, tugom, radošću, izletima, esejima, nadom, kao da ćemo se večeras sresti i živjeti u letu kao golubovi, kao labudovi na jezeru, neuhvatljivi i nerazdvojivi, zauvijek, a negdje u kutu, i tvog i mog mozga, neka ne utišamo i ne zaboravimo misao iz stvarnosti;
Medo se može noćas ugušiti ( dobro, nemoj mi replicirati da to može svatko, ipak je to samo fraza ).
Naime, te moje bolesti su se nakotile i ako ih ne uzimam s maksimalnom ozbiljnošću, sa svom njihovom realnom snagom uništavanja, s njihovom namjerom i namjenom, ubit će me!
Ona tvoja zajebana i provokativna rečenica. '' Bogami bi to značilo da si mnogo zdraviji nego što misliš!"
Pišeš:
'' Ne znam što zapravo hoćeš! ''
Neću strah! ( strah od smrti je jači od volje za životom i to puno jači! On je strašno živ, aktivan , moćan, skriven, drzak. Volja za životom je neka romantična fraza u odnosu na taj strah )
A pisao sam ti da se ne bojim.
Kad sam u bolnici, nedavno, potpisivao se na svoju osmrtnicu, jer možda idem doma umrijeti, straha je bilo za trenutak u srcu, a onda sam udahnuo i rekao:
'' Makni se!''
Sada misliš da se hvalim, ali ga je istog trenutka nestalo. Gledao sam i slušao doktora koji se iskreno uzrujao, uspuhao, gubio dah pokušavajući me uvjeriti što će mi se možda dogoditi, ali je moj strah otišao!!! ( ''Jeste li vi mene slušali i shvatili?'' – pitao je )
Eto, toga se bojim, bojim se volje za životom koju nikad nisam izgrađivao već je bila nešto prirodano, dok sam strah od smrti trenirao, uvježbavao i progonio. A taj strah bi se pokušao vratiti s nadom, varati, podvaljivati, ući na neke skrivene ulaze.
Pokušaj me razumjeti, nedostatak straha je snaga u organizmu, u meni…
Znam da to znaš i možeš dograditi na drugačiji način, ( da trenutak ljubavi vrijedi kao cijeli život ) ali ja se borim onim sredstvima koje poznam. Ne želim da se ta volja za životom pretvori u neko sladunjavo i uzaludno moljakanje za svaki dan. Ustajem se svako jutro, zahvalim se jutru, suncu, kažem:
'' Dobro jutro, jutro, dobro jutro, sunce, dobro jutro; Bože; ja želim živjeti ovaj dan sa svim njegovim darovima i nedaćama: Hvala!''
Siguran sam da misliš da serem, ( I Bog misli da se preseravam ) ali sam čitao da neki ljudi požive i pet godina nakon onakve operacije kakva je bila moja, a meni je deveta godina.
2% su šanse nakon onakvog napada na gušteraču, a ja četvrti dan odlazim, bježim. Moj je prijatelj ležao tri mjeseca i pretvorio se u kostur.
Zato ti pišem da se igram, da plešem na nekoj mojoj ivici, s borbom koja je moj izum…i za sada samo moja. I borim se. I još uvijek ja vodim, ja serviram i to dobro.
Ako ne mogu biti Medo, i ako mi dozvoliš da biram, izabrat ću da budem Stepski vuk, a ne onaj tvoj Veliko Dečko. Na njegovom mjestu, poslije svega, ja bih umro, ja bih se ugušio..ili bih prestao disati. Legao bih na krevet, stavio svoju sliku pred svoje oči i prestao disati, zaustavio dah…
( Nitko nama ne brani da mislimo , da pišemo , da izvrćemo činjenice i posteljinu, da se pitamo zašto se grudi povećavaju i da se pitamo kako su izgledale prije a kako sada , da s povećalom tražim pjegice i bradavice i da se divim kad ih ne nađem, da se, bez ljubomore, povučem ako se približi On, jer je ON kao vremenska nepogoda, kao elementarna prirodna pizdarija koja će se jednom s tobom istopiti a u blizini ću biti ja i pokupiti samo tebe. Ukoliko se izmiješate, pričekat ću, jer ćeš se ti prije stisnuti i onda ga samo izlijem sa tebe. Ima on tko ga može sakupljati. )
I takve šale čine dio tog neobičnog dopisivanja.
I onda jednom čovjeku pukne film!
Jebemti! O tomu ću drugi put.
Nemoj o aseksualnim babama i bićima, o sumljivcima i dvojnicima , o sublimaciji koja se, ili koja se ne…..

" Ne znam što zapravo hoćeš?"

Glupo i krivo pitanje!

Pitanje je trebalo glasiti:

'' Ne znam što zapravo možeš!? ''

Opet se približavam!

Šalio sam se koliko sam znao, bio sam ozbiljan, koliko mi možeš vjerovati, bio sam svoj toliko koliko znam i mogu.

'' Za život kakav ja vodim, ovo tijelo mi odgovara.
I ne patim! Pate drugi. Oni koji me gledaju.''

Ne mogu spavati. Uzrok je nepoznat, a i da potražim pomoć psihijatra, dosadno mi, naporno i uobičajeno slušati njihovo stručno izlaganje i predavanje o mom djetinjstvu. Što ono znaju o mom djetinjstvu!? '' Ja potječem iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje!''- kaže ''mali princ''. Ovaj famozni misar kao lijek je kao obična mrkva, jedino se uz njega osvježim s vodom i ispunim normu i formu, razni ''sanovali'' mi donesu želučane tegobe i od njih sam odustao odavno i vrlo brzo…
Iskreno, nisam ja jako ni zabrinut; noć je puna mjesečine, skoro pun mjesec, nigdje ni jednog auta, vanjska rasvjeta ugašena, povremeno se jave podstanari s tavana; golubovi i sove, vjerojatno se guraju i svađaju oko mjesta bliže dimnjaku, i vode svoje bitke. Ponekad razmišljam, što bi to mogao biti uzrok tako dugoj nesanici. Od povratka, od 1995.godine. Nemam nikakvih strahova, ni paranoja, glasova, priviđenja, ružnih snova, halucinacija…normalan čovjek koji ne spava.
Ako nije problem u mozgu, gdje je?
Pomišljam da sam naslijedio neko znanje iz prijašnjih života, nešto u podsvijesti, nešto o ovom vijeku, nešto o čovječanstvu, nešto o kraju svijeta i da bdijem za sve vas. Možda sam prozvan da vam govorim, a ja sam vas iznevjerio?
Kada me ne bi boljeli kukovi i ožiljci od rastanaka, operacije i zračenja, od ležanja, ležao bih i meditirao…ove promjene aktiviraju i reumu u zglobovima nogu i ruku i moram se tuširati hladnom vodom što me potpuno udalji od sna, razbudi.. Pratio sam i mjesečeve mijene, i položaj zvijezda, i cvjetanje biljaka, i horoskop, i podzemne vode, i položaj kreveta, i spavao u hodniku, i spavao u dvoje, i spavao na moru, uz rijeke na travi, u hotelima, u bolnicama…. Nisam primjećivao neku razliku…Uvijek ista nesanica.
Evo sada! Nisam pod nikakvim pritiskom, čak je i bol u granicama normalnog, ali organizam ne treba sna. Izmjerim tlak, šećer, temperaturu, čitam, slušam potok, pjesme, pišem, smišljam neko poslanstvo i priču o smaku svijeta. Rekli su mi da ću preživjeti, ali još nisam shvatio zašto bi se mene tako kažnjavalo. Kad većina krene, i ja želim poći.
Nešto me zanima i pitat ću . ( kao posljedica nesanice i kao bijeg od teških i odgovornih misli i brige za sve vas ) Naime, još na našem početku bio je dogovor da nećemo miješati otvorenost, direktnost i iskrenost, s grubošću i nepotrebnom istinom ( nazvali smo tu nepotrebnu istinu nekom vrsto uvrede ). Rekao sam, u šali, da pozdraviš svoje najbliže, naročito priju.. Odmah si mogla vidjeti da je to onako reda radi, da se igram riječima. I ti odgovaraš da nitko od njih nema pojma o meni. Zašto? Ne zašto nemaju pojma, već zašto ti smatraš da je važno da ja znam da oni nemaju pojma o meni, da ja znam da nitko tvoj ne zna za mene? Mislim da je sasvim u redu da ne znaju, pitam te zašto je to bitno da ja znam? Što mi želiš s tim poručiti, reći, objasniti!? ( Primjećuješ li kako sam neodgovoran; u mislima o kraju svijet, ja ubacujem tvoju priju, i tvoje razloge, ali, koliko sam shvatio poruku, duga i smrtonosna pomrčina sunca neće bitno mijenjati ničiji karakter…bit će kasno za promijene )
To je interesantno pitanje, i kad bi se potrudila mogao bi biti interesantan i odgovor. Kako to meni izgleda, objasnit ću ti na mom primjeru. Prekjučer sam se molio Molitvu za tebe i to baš negdje u ono vrijeme kad si pisala pismo. ( Nije to moj posao da vodim pojedinačnu skrb za svakog pojedinca ) Bila je to obična molitva s običnim riječima, ali i s puno koncentracije:
'' Bože, pomozi mi da shvatim ovaj dio života pred sobom i da ga dostojanstveno proživim. Pomozi tako i Magdaleni, olakšaj joj bol i neka se vrati na stari posao, gdje će skupiti još više energije i motiva za borbu…
'' Tko ti je ta Magdalena?''- pita Bog.
'' To mi je nova prijateljica, prijateljica iz nesanice, a za dopisivanje!''- kažem.
'' Je li ju voliš? – Bog će.
'' Kakvo je to pitanje i kakve to veze ima s mojom molitvom?' I koliko ću je dugo moći voljeti na Zemlji, ako ju volim?“
'' Ima veze! Ako želiš biti veza i preporuka nekomu, onda ti taj netko treba nešto značiti.''
'' Dobro, znači mi, ili će mi možda značiti''- pokušavam se izvući.
'' Sereš! Nagađaš. Varaš. I dosadan si! Slušam te već neko vrijeme i.. dosadan si.''
'' Bože, ne mogu se ja s tobom svađati, ali nemoj mi govoriti da sam dosadan! To sam čuo bezbroj puta''
'' Onda se odluči koliko ti netko znači pa se pristojno moli!''
'' Ali, ja samo…!''
Međutim, Bog je otišao… nije me više slušao.

A što sam mogao? Vratio sam se u svoju aktivnu nesanicu. Bez brige i miran.
Jutros oko10 sati vidio sam da se dan uvukao u mrak, oblaci se spustili vrlo nisko, vjetar se nasmijao svim svojim granama i s bezbroj lišća. Vrlo glasno.
Malo zastrašivanja.
Ili su to prve probe?
Temperatura će padati brzinom od šest stupnjeva u sekundi.

Oprosti, ušao sam u neku ''čudnu'' fazu ( znam što će reći: '' gle! on još ulazi u faze i ne naziva je posljednjom!'' ). Sve mi smeta; i fizički, i duhovno, i alternativno…
Navesti ću primjer iz vjere: ''blaga i ponizna srca''! I kad bi htio to naučiti, gdje se to može učiti, od koga, kako se to uči, gdje su ogledni primjerci, gdje se skriva funkcionalnost toga? Ali, takvo frazerstvo je svuda oko mene, same fraze, ili u najboljem slučaju patetika.
Znao sam da će bolest nešto izroditi, nešto novo, nisam znao da može biti toliko snažno..
U zavadi sam s medicinom, i s većinom njenih grana. To je jedan začarani krug umišljenih specijalista, ( jedan drugom dogovaraju poslove ) i što je specijalista postigao, pred zakonom, veću mogućnost u vremenskom naručivanju, ono; za šest mjeseci u 9 sati, to je sebi važniji i, nažalost, neosjetljiviji. Preko neke veze sam došao do cijenjenog interniste- pulmologa radi kašljanja i otežanog disanja i dobio uputu ''stroga dijeta'' i neke tablete za jačanje srca ( alternativni lijek protiv infarkta je umjetno jako kašljanje i duboko disanje a on meni jača srce kalijem i dijetom, pulmolog) . Cijeli dan se jebem po ZG-u da bih dobio dijagnozu: dijeta! Kao da sam ćorav i da ne vidim sebe!).
Farmakologija je 30% placebo!!!
To je dokazana činjenica.
Lijekovi su sve skuplji i nedostupniji.
Ovo što se prodaje u našim ljekarnama je škart. Samo bi trebao biti još i pokvaren i star.
Moj operator me naruči u 12 sati ( laringolog ). Idem autom jer sam pomislio da ću se po danu i vratiti. Zamolio sam sestru da mu objasni da teže vozim po noći, on je otvorio vrata ordinacije i rekao:'' Komu se žuri, može ići!'' Došao sam na red u 18 sati.
Ne znam da li gledam svijet nekim drugim očima, ili, kako si ti jednom napisala, ''dok si znala pisati'': ''…. predvidljivih očiju koje otkrivaju onom koga gledaju da su prepoznati '', uglavnom se živciram i sukobljavam…
Riknulo mi je računalo. Totalka. Uzme mi 200 eura za popravak, instalira neke nove programe, ali ono što mi treba toga nema. Nema tebe! Ni ulaza ni izlaza. Ima pod rednim brojem i eventualno pod naslovom, i sad zamisli 860 naslova za ulaz, toliko za izlaz, ostao sam bez svih naših pisama! Odnosno, sve je izmiješano. Najljepše je to da majstor dolazi mojoj kući i prodaje mi foru o spašenom Windowsu i izvodi cijelu predstavu, takvu predstavu da smo postali prijatelji…
Imam vremena i otvoriti ću naslov po naslov, zapisati ime i prezime, naziv predmeta, datum, ako netko bude to znao vratiti na taj način u računalo, dobro, ako ne, služit ću se tekom i rednim brojem. Bilo bi najpametnije da svu poštu od zanimljivih i dragih osoba, ali i onu moju koju sam slao, lijepo, uredno i čitljivo prepišem na papir…To bi bio posao, ali i zanimacija…
Jedan moj ''prijatelj'' ( imamo istog psihijatra ) mi pošalje poruku: '' Molim te, javi mi zašto je on ( dr ) zabrinut?''. Popizdio sam! Da li on želi pomoći psihijatru, ili je psihijatar tražio da pomogne meni, ili je nešto naslutio da iritiram psihijatra, štogod da je, ne može mi slati poruku da mu javim, pa valjda da on riješi zagonetku. On ne može biti terapeut gajbi pilića. I što da mu radim!?. Odgovorio sam:''ŠALA!''
Ti si mi geografski dosta daleko, ne viđamo se, živimo u različitim sredinama, radiš, imaš obaveza i zanima me da li si ti nešto od ovog primijetila oko sebe, ili sam ja stvarno u nekoj čudnoj fazi. Kao da sam 20 godina bio slijep i gluh i sada progledao; vidim laž u odjeći, u koraku, u glasu, u prelasku preko ceste, i udaljavam se, odlazim…odlazim…u sve dublju jesen.

Da odigramo ruski rulet nas dvoje?

Onako, uz lagani bijeli pinot, smijući se našim dosjetkama, gledajući jedno drugom u ruke, u prste, povremenu u oči, ( ja imam hladne, zelene, iz kojih se teško nešto iščitava, tako mi često govore ) prijateljski, bez molitve, bez uspomena, kao dva ljubavna tragičara koji su sve prošli i koji se pokušaju sresti na toj životnoj stazi. Samo po jedan pokušaj. ( Slušao sam jednog ''igrača'' koji je rekao da ništa više nije kao prije, da je to nepoznata vrsta ovisnosti koja nema veze s adrenalinom, budi se nešto u mozgu za što čovjek nije imao pojma da postoji, mijenja se stvarnost, ali i budućnost )

Jednom, drugi put.

Bolje da vam ispričam jednu prvomajsku priču:

Bio jednom jedan Prvi maj, a možda i nije bio. Prijatelj i ja smo se odlučili zabaviti s pecanjem. Dan je bio hladan ali vedar. Dugo se znamo, oduvijek, i bili smo idealni par za ribolov. Nismo puno pričali, inače ja puštam ribe ako nisu oštećene što njemu paše jer ih uzima od mene, jer svi njegovi vole ribu. Pješačili smo, još po sumraku , bar 2 km, da bi bili dalje od proslava.
I negdje oko sedam sati kad je riba konačno počela gristi, iz nekih šikara , probila su se dva džipa i jedna veća limuzina stranih registracija. Parkirali su nedaleko od nas ( još mi nije jasno kako su mogli doći autima a da ja nisam znao za tu mogućnost! ) i počeli s istovarom. Čak su imali i motornu pilu za rezanje drva. Bila je to grupa od dvadesetak djevojaka i mladića, još ne razbuđeni od prošle noći. I umjesto mira i pecanje imali smo disko. Stariji ribič, s druge obale, im je zamjerio:
'' Djeco, jer može malo tiše, plašite ribu!? A nije ni ribički pošteno. ''
"-Šuti stari, imaš sreće što si na drugoj obali, inače bi bilo kupanja?- netko ga je utišao.
Pogledao sam prijatelja, a on je klimnuo glavom ( bio je do 40 –te aktivni rukometaš, najprije kao pivot a kasnije kao golman, snažan, grub )

'' Mladi prijatelji, utišajte radio, prestanite galamiti, plašite ribu, i mi smo s ove vaše strane !''- rekao sam mirno.

Bio sam u majici, a prijatelj je skinuo jaknu.
'' Samo su dvojica nekih fosila.'' -čuo sam šaputanje .
Tajna naše hrabrosti bila je u rijeci, em su bili ponovo i još uvijek pijani, em su bili neispavani i u vodi nisu imali nikakve šanse. Voda je bila jako hladna. Nas dvojica snažni i dobri plivači.Tada je jedna djevojka viknula:
'' Gledajte, zmija u vodi!''

'' Trebam tu zmiju živu!''- rekao sam jako glasno i skočio u rijeku.

Plivao sam za njom sve brže, ali je i ona ubrzavala. Kad bi ona ušla pod vodu i ja bih. Druga strana obale je bila grmovita i molio sam Boga da zmija prva stigne. Kad sam vidio da je izašla na obalu, izveo sam malu vodenu predstavu, mlatio rukama i nogama u izmišljenom lovu i konačnu uzviknuo :
'' Imam je! ''
Izašao sam iz vode nešto niže od našeg mjesta tako da me nisu vidjeli. Došavši do prijatelja rekao sam da je stavi u kantu s vodom dok se presvučem ( bilo je negdje + 15, ali je voda bila još hladnija ) i da će mi možda trebati kao mamac za soma. U međuvremenu se društvo utišalo. Apsolutna tišina, samo zvukovi pakiranja.
Nisam provocirao.
Ugasili su vatru, spremili roštilje, opremu, alkohol, upalili aute i odlazili. Netko je glasno doviknuo: '' Luđaci ! '' i nestali su.
Nasmijali smo se jedan drugom, čak se i stari ribič s druge obale smijao jer je on vidio da je nisam uhvatio.
''Bilo bi gusto''- rekao je prijatelj. ''
"Bolje je ovako, ja sam se okupao i ništa drugo!''
Već je i kupanje bilo mali blef , na Prvi maj, u hladnoj vodi a da ne pričam o životinji. Inače se ja bojim zmije kao i većina ljudi na svijetu, možda malo manje, ne želim je ubiti ali ne volim da mi se mota oko nogu a to one vole kad je riba u pitanju. ( ne morate mi vjerovati, ali događalo mi se da pedesetak žaba čuči oko mene, znajući da ih zmija neće napasti u blizini čovjeka.
Jednom sam pecao desetak dana na mjestu gdje su me prvih dana plašili stršljeni nekim pilotskim akrobacijama. Kad su vidjeli da ne odustajem i da im nisam opasan, ( imali su u tom grmu gnijezdo), odustali su, čak je znao jedan od čuvara sletjeti na moj prst uzimajući slador od kukuruza šećerca koji mi je služio kao prihrana i kojeg sam morao skrivati od njih.

Kao da je sva hrabrost u ratu.

Možemo sakriti karte i u ljubavi i u pecanju.... čak.

( Ovo gore bi trebalo poslužiti za opuštanje mišića, za jedan duboki , zdravi uzdah punim plućima. I sada bi trebali preći na opuštanje srca, srca koje je samo malo specifičniji mišić. Četiri prsta iznad dojke nalazi se akupunkturna točka koja normalizira ritam srca. Naći ćete je tako ( ili da ovaj kapriciozni, umorni starac, s blaženim rukama dođe pomoći pronaći je.. ?) što će se javiti bolom, naime, dok masirate to područje, ta točka će vas zaboljeti. U uputama piše da je to samo preventiva i da bi bili najbolje da nađete što prije nekog mladog, mlađeg kardiologa Žene.)

" Ako mu udovoljavaš, množiš ga.
Ako ga kažnjavaš, hraniš ga.
Ljubavno ludilo ne poznaje uzda osim očaja.
Budalu treba ubiti. "

'' Provedemo prve dvije godine života svoje djece u nastojanju da ih naučimo HODATI i GOVORITI i radujemo se i oduševljeni smo svakom njihovom koraku i svakoj novoj riječi….
Nakon toga provedemo slijedećih šesnaest godina govoreći im da sjednu i šute.''

CHAT ( ona i ja )

JA: -Sviđa mi se ona rečenica da je Bog kaznio ljude tako da im je dao vlastitu djecu.
ONA. -Ma, kako bi drugačije mogao napraviti...:-)?
-Nisu se djeca morala rađati, mogla su se proizvoditi...kao grožđe, ili kukuruz, ili kućni ljubimci...
- Da...pa si sada zamisli da ubereš dijete na drvetu...da visi kao jabuka, kruška ili kojegod voće.....
- Naravno da mogu zamisliti, ali je Bog htio da čovjek vidi kako je to kad te djeca iznevjere kao što su Njega Adam i Eva. A sviđa mi se ono kako učimo i veselimo se svakoj dječjoj novoj riječi, a onda im kasnije govorimo non-stop da sjede i šute.
- Ako bi djeci bilo dozvoljeno da rastu bez ugradnje u društvene kalupe, jako bi se, vjerujem, iznenadili kako mogu biti spontani i neposredni....
- Ma, da. Kaže da nas citiraju od riječi do riječi, samo mi lažemo da nismo to rekli, pa čak ni mislili...Eto, kako se uče lagati.
- Jeste, a u istom danu im zabranjujemo, da nam lažu....a kad kažu istinu o nama, gdje to ne želimo, opet ih uzimamo u "školu"
- Moj je jedan prijatelj govorio da je cijeli život laž. Svaki dan govorim neprekidno:" Da, gospodine načelniče, jeste, jeste gospodine predsjedniče, kako vi kažete , moj direktore! I onda dođemo doma i učimo svoju djecu kako moraju imati svoje ja i svoj ponos, dostojanstvo, svoje stavove. Bez veze ih učimo i mučimo, umjesto da mu kažem da šuti i da se ulizuje i da pužu....pred jačima.
- Istina...na žalost je tako i ako želi čovjek preživjeti u tom zvjerinjaku koji se zove život, mora naučiti plašt okretati prema vjetru.....
- Jebiga, i onda ga život vrlo grubo udari po gubici kad poželi biti svoj čovjek. Bilo bi jednostavnije kad bi roditelji djecu odgajali kao "robu s greškom". Manje bi bilo poraza i razočaranja. Znam da zvučim grubo i ružno, ali je to istina za 99% danas rođene djece. Sve je to roba za proizvodnju bogatstva drugima, i to manjini! M A N J I N I !
- Ne zna čovjek ni sam, kako bi bilo najbolje da odgajamo djecu... ako želimo da ne čine greške koje smo mi učinili i onda kada vidimo da smo pogriješili , imamo razlog za samooptužbe, ali na žalost ne možemo oduzeti djeci patnje kroz koje moraju proći....
- Naprotiv, činimo sve da ih krivo naučimo što je život. " Nećeš valjda biti "pružni radnik", ili " čistač ulica ". Ne, neće biti to. Bit će nezaposlen i gladan. Bit će beskućnik! Kako se svaka tema otvara za diskusiju. A na blogu meljemo s uvredama, umjesto da se izmjenjuju mišljenja i iskustva. I to je zato što smo glupi i što ništa nismo naučili kroz svoj život osim uvreda, moljakanja i ponižavanja koje nas je pratilo.
- Aha, kad bi bilo tako jednostavno odgajati djecu ne bi bilo toliko pogrešno odgojene sa negativnim sklonostima prema mnogim vrijednostima života....Svaki roditelj na neki način ima želju da njegova djeca postignu ono što sami nisu uspjeli... pa makar time unište djetetu osobno zadovoljstvo življenja i rada. A i mladost.
- U najboljem slučaju bit će ratnik koji će dati svoj mladi život za neku slobodu svog naroda o kojoj nema pojma, u ime neke demokracije koju nikad neće nitko doživjeti
- Kad bi roditelji odgojili svoju djecu da nijedan posao nije sramotan....da je časno biti čistač i pošteno zaraditi svoj novac.....
- Demokracija za neko novo doba, nove talibane!
- Da, na žalost je i na blogu kao u životu....pogaziti sto više običnih, poštenih i dobronamjernih. Jebeš demokraciju u kojoj drugi odlučuju koliko vrijede naši životi...
- Čuj, nije stvar samo u poštenju, veliki je problem imati posao i moći ga napraviti bez da uništavaš svoje zdravlje. Ima preteških poslova i ljudi umiru bez milosti. Mi se zgražamo nad ratom, a jedna provincijska cinkara, ili obrovačka tvornica azbesta, ubila je više ljudi i biljaka nego sve granate, ako uzmemo proporcionalno po površini i glavi stanovnika.
- Jeste... i za takav posao se ne može ili se pak neće izrađivati i uvoditi robotizirana proizvodnja....
- Metak je smrt, čista kao suza, u odnosu na cirozu jetra, ili rak crijeva, ili pluća....
- Nego mora biti ljudsko stvorenje, da se na kraju uništi od vječitog trovanja .....azbestoza i slična oboljenja su grozna a ne sagleda ih se zbog toga jer je u globalu plan da se što više ljudi poubija na takav način......kruto rečeno a to je čista istina......
- A taj cink i taj azbest ne služi ničemu bez čega čovjek ne bi mogao. Kao i plastika, najlon, poliesteri....Baš mi se sviđa ovaj naš chat. Već sam zaboravio da me je računalo ozbiljno iživciralo.
- Kad bi bilo drugačije već bi davno zabranili radove sa svim sto toliko štetno utječe na ljudske živote i zdravlje......otrovima, zračenjima i svime što uništava čovjekovu srž i čovjekovu prirodu......
- Zanimljivo je dirnuti koji puta takvu temu....!
- A kako se ti danas duhovno osjećaš? To je jedino na što možemo utjecati.
- Meni je s tobom uvijek zanimljivo razgovarati makar imamo drugačija znanja o mnogim stvarima. Ti mnoge stvari znaš imenovati na razumljiv i zanimljiv način koji je lako pratiti.
- Mene duhovno jebe fizička bolest i , vezano na to , i kičma. ( sve slabija savitljivost ). Kad jednom budemo stalno zajedno, taj će se osjećaj obveze doručka, ručka, pranja, peglanja, čišćenja svesti na improvizaciju. Tko bude jako gladan, ili gladniji, taj će nešto skuhati, tko ne bude imao što obući , taj će prati i peglati, komu bude smetala posteljina, taj će je promijeniti...Komu bude više žao gladnih mačaka, taj će ih nahraniti, komu bude više smetala trava, taj će je pokositi..itd...itd....
- U redu....slažem se :-)
- Nestati će i kod nas tog gadnog pritiska da nešto moraš. Moraš kad ti se bude dalo, a ne kad se to nekom drugom svidi, ili kad je to nekakva društvena obveza. Taj svoj imidž vrijednih ljudi nećemo trebati nikomu dokazivati...

I rečeno je još mnogo toga što neće svijet promijeniti ni za dlaku.
Svijet će se promijeniti uništenjem.