Umorni Bukovsky

More

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

Josip Pupačić

Idu mi na onu stvar poezija i srbovanje. Kao da su samo oni pisali i pjevali...
Ko to kaže, ko to laže.... srbija je mala.

Pročitajte i jednu hrvatsku pjesmu.

Znam stotine sličnosti, a samo je jedna razlika: cipela je poderiva bez obzira na cijenu. I firmu.

" Emocija se pojavljuje ondje gdje se susreću um i tijelo. Ona predstavlja reakciju tijela na um, mogli bi reći odraz uma u tijelu. Primjerice, napadačka ili neprijateljska misao stvorit će u tijelu nakupinu energije koju nazivamo bijesom.
Dokazano je da će ljudi koji u sebi nose mnogo bijesa, ako toga nisu svijesni i ako ga ne izražavaju, vrlo vjerojatno doživjeti napad, verbalni , ili čak fizički - napast će ih drugi bijesni ljudi, često bez ikakva očita razloga. Oni zrače jakim bijesom, tako da to neku ljudi osjete, a to potiče njihov vlastiti usnuli bijes." ( Tolle )

Virtuala bi sve to trebala poništiti, jer se ljudi ne susreću u tjelesnim oblicima, ali to se ne događa. Naprotiv, virtuala izaziva snažni, nemilosrdni i ružni napad bijesa koje je teško kontrolirati.
Zašto?
Zato što virtuala ne podliježe zakonima, intervenciji, sankcijama.
Na virtuali svoj bijes, kasnije, objasnimo šalom, malom isprikom, folkolorom, zezanjem, ubijanjem vremena. Nikad si ne priznamo da smo svoj bijes ostavili na blogu, drugima s manje ili više riječitosti, a da pri tom nismo ugrozili vlastitu sigurnost.
Ili, baš zbog toga.
Mnoge mučne uvrede izrečene i naslikane na blogu, u reali bi bile kažnjene; ili od strane Zakona, ili od izazvane osobe.
Odmah.
Mnogi virtualni heroji i vođe bi vrlo brzo zašutjeli.
I tako, virtuala postaje poligon za najgore vrste riječi koje možemo smisliti jedni o drugima.
Blog postaje baza za kukavice iz reale, za prazne puške, za ćorke umotane u bezdušnu riječitost ( Ima li euro dušu ? ) i nepotrebne strancizme ( od turskog do engleskog i američkog ) , Blog sa svim svojim blogerima je samo još jedan " Let iznad kukavičjeg gnijezda ", jedna priča istočno od demokracije.
Zbog ovog prepisanog i vlastitog, ne mislim sebe izdvajati, ne mislim da sam ja nešto drugačiji.
Nisam kukavica, ali znam da bih mnoge stvari u reali jednostavno prešutio, okrenuo se od toga, jer me se to ne tiče.
Ali ne. Igram dalje i ja.
Dakle, uživajmo i dalje u toj neobičnoj slobodi koju smo jednostrano prisvojili.
Kao umne i civilizirane osobe. Na vlastitu čast i poštenje.
Moderni Ljudi....Ljudi budućnosti, samo ne znam čije:

Opet vam pričam istu priču:
" Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju.
Sjećate se ruže iz Malog princa? Sjećate. Moramo podnijeti i nekoliko gusjenica, ako želimo upoznati leptira."
Zar zaista želimo upoznati leptira? Ovdje? Prošla su sva godišnja doba i po nekoliko puta, a leptir otpleše svoju igru i nestane. I opet gusjenica. I opet nova nada.
» Nitko nema više mogućnosti upasti u laž od onog čija se laž poklapa s njegovom istinama«
I tako, neprekidno slažemo svoje laži i sve više nam se sviđaju. Improviziramo da savršenstva u
ljepote riječi i virtuale….
Kao mali bogovi .
Zašto ne?!

Kad se ujutro probudite, imate li komu ispričati svoj san? Ako imate, i ako se volite, to ne znači da se morate početi jebavati tako rano:
" Znaš, draga, sanjao sam da sam plivao mutnom rijekom....."

Opet vam pričam istu priču :

" Svaka je želja uzaludna, osim želje za smrću! "

Sjedi zec u šumi i nešto piše.
Naiđe lisica i upita ga:
" Što to pišeš?"
" Doktorsku disertaciju!" - odgovori zec.
" A što ti je tema?" - upita ga lisica.
" Kako oderati lisicu" - odgovori zec.
" Idiote jedan, kako se usuđuješ!" - poviče lisica, uhvati zeca i
odvuče ga u grmlje iz kojeg se tada začuše izbezumljeni krici.
Potom zec izriađe iz grmlja i nastavi pisati.
*
Malo kasnije naiđe vuk.
" Što ti to pišeš?" - upita vuk.
" Doktorsku disertaciju!"
" A o čemu?"
" Kako oderati vuka?" - odgovori zec.
" Kako se usuđuješ!" - zaurla vuk, pa i on odvuče zeca u grmlje.
Začuše se ponovo krici i onda se sve umiri.
*
Izađe potom zec iz grmlja, a s njim i medvjed koji mu reče:
" E, jesi li vidio zeko? Nije važno što ti je tema. Važno je tko ti je
mentor !!!

Izašao sam van , na dvorište, i pogledao; ima još dosta ovog dana, ima topline, a i dolazi jeseni.. i ne biva sve
jesenije već sve tužnije… a ipak, kao da sam bogat… puna polja... ima svega…

Imam svoju sobu, imam mira o kojem se može samo sanjati, imam i vlastitu tišinu, imam priču, imam ruke..imam dušu!! Naslonim se u stolici , zatvorim oči.. i izmišljam.. znaš, treba znati umrijeti, treba zaslužiti blagu smrt..

Kad se prisjetim svog djetinjstva i mladosti, kao da je sve jučer bilo, prošlo je neobično brzo, a kad sagledam događaje, vlastite i tuđe, kao da živim tisuću godina…sve je tako kratko i da li je potreban rak…nisam se ni počeo smijati a već su mi izvadili glasnice, nisam ni dar otvorio a ono posljednji tango....

Nisam ja nekakav simpatizer života ali bih volio da me ostavi na miru da živim svoj život ..neka mi ne poklanja, ali neka mi ne oduzima elementarno, ili, neka mi ne uzima na ovaj način..

Bio sam ovih dana na groblju i to u neobične sate - vrlo rano i pogledavao razne
spomenike i čitao razne poruke. Vidio sam mnogo cvijeća i svijeća na grobu mojih roditelja , a ja mislim da je to posvećeno i meni, svi oni koji nisu imali hrabrosti doći i vidjeti me, otišli su na grob mojih roditelja- kao da ću im ja zbog
toga oprostiti..... a ja nemam komu bilo što opraštati, niti će moji suvremenici bilo što pamtiti—zajeban je taj osjećaj krivnje kad živom čovjeku poklanjaš sjećanje na grobu njegovih roditelja, i još... savjest, kad je pustiš da živi!!

Brine me, jako me brine sposobnost , zdravlje, snaga i izdržljivost mog mozga.. Neki
dan sam analizirao realne mogućnosti, što bi se moglo dogoditi; mogao bi se početi gubiti,
pisati pisma, blogove, doživljavati jesen, i zimu s puno topline a ne hladnoćom, mogao bih početi voljeti
živjeti, takav kakav sam, mogao bih se početi radovati… u većini slučajeva sam prilično
ravnodušan , i onda, kad me zapuhne val radosti i širok osmjeh ne znam kamo s tim.. samo čekam da prođe..To čekanje je Križni put.. ne smijem ništa činiti jer znam da će me proći i samo čekam. Sjedim na stolici ispred ugašenih ekrana i čekam. Te krajnosti su mi potpuno nepotrebne i ne znam što ih izaziva, nije alkohol, nisu tablete, nisu novci –samo dođe i ode baš ih briga za trgove…
Jedan dobar, pravi, današnji i naš psihijatar bi mi rekao: " Ja vas potpuno razumijem!"

Oprosti što dolazi jesen, oprosti što je tako vruće, oprosti što ne mogu ništa izmijeniti, ja sam pomalo kriv za sve...uništio sam svog vanjskog neprijatelja.

Netko se gore igrao s dušama i sklepao mene...

63 lampiona.

I svi gore!

Marta!

Ovih dana šutnje sam razmišljao i shvatio da ti uopće nećeš o meni misliti ništa ni bolje ni gore, napisao ja ovo pismo ili ne. Ako je tako, zašto ne bih malo rasteretio ovu svoju sumornu dušu. Tako i tako sam adaktiran kao kolateralna žrtva.

U ovoj dosadašnjoj izmjeni pisama očigledno je da sam ja uglavnom pisao o tebi, a očigledno je da si i ti uglavnom pisala o sebi. Tako je došlo do jedne veće razlike između naših znanja jedno o drugom:

- nije ni čudo da oni što me stvarno vole, beže od mene kao iz naručja bogomoljke

- suviše sam putena za početak i to je veliko sranje za vernost a sreća za Turke

- valjda sam teška za održavanje i nepodnošljiva na neki duži rok

- stvarno sam kraljica haosa

- sve radim sama , oduvek i nikad ne tražim pomoć od muškaraca

- ne primam poklone

- iz brakova i veza izlazim tako da sve ostavljam

- ne trebaju mi ljubavni izgovori za seksualne avanture

- ne trebaju mi uzvišena osećanja da bih podlegla telesnim užicima

- drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka nigde neće biti

- ne prija mi da ti baš suviše trebam



To je samo dio tvojih opisa, onaj poznatiji i duhovitiji dio… U tvojih xy pisama ima svašta, ima radosti, užitaka, tuge, samohvale, samokritike i kuđenja, ima najviše tebe onakve kakva si pred sobom , ali ne i tebe u nekom čvrstom obliku,već tebe kako se osjećaš taj dan a to je promjenljivo i nepostojano. Sve što ja znam o tebi su samo emotivni trenuci iz nekih zabavnih i tjelesnih doživljaja, ponešto je iz maštanja, većinom neke kratkotrajne trenutke, reakcije kroz koje se provlače opravdane pogreške, pogrešni potezi, uzvišene laži, čudna opravdanja: '' ja ne mogu više, a i ovo što dam je prilično nesuvislo, prekomerno pogrešno i nakaradno!''

Nisam kompetentan za muško-ženske odnose, čak ni za tebe i Dečka, jer je to varljivo i to ne zbog toga što ti lažeš, već zbog toga što ne kažeš sve. Nisam ni pokušao komentirati nešto što nisi rekla, čak nemam ni takvu maštu. Malo je tebi toga ostalo za reći o tebi i tvom momku a da mi nisi poslala, jedino da počneš pričati o nijansama u bludnosti ( to te još nije počelo privlačiti ali s vremenom će ti ostati dvije mogućnosti, da opsceno pričaš o tomu, o svemu čega se sjetiš, ili ćeš se zavući u onu svoju već spomenutu školjku….)

…jer ne prolazi da relativno iskusni 60-godišnjak nema što reći o muško ženskim odnosima, naročito ako se godinama zanima za ljudsku duhovnost, za unutrašnji svijet, i naročito uz toliko svestrane karakteristike koje si mi opisala, pa ja sam upoznat s nijansama:

- nisam ti davao savjete, već sam ti pisao svoje mišljenje

- ništa ti nisam sugerirao,već sam govorio svoje mišljenje…

U tvom zadnjem pismu kojeg si pisala s pola dupeta, ne postoji i nije napisana ni jedna rečenica koja bi izgledala prijateljska prema meni:

" - ja ne znam gdje sam težak

- ja ne znam gdje sam grub

- ja ne znam gdje sam zao

- ja ne znam gdje se pravim pametan i važan!"

Nigdje nisam tražio tvoju 100 % posvećenost meni, ni tvoju 100% pamet, ni tvoju 100% iskrenost, ni tvoj 100% interes….

Nema te rečenice!

Ako si iz nekog konteksta uspjela nešto slično insinuirat tako da to izgleda kao moja žela, žao mi je jer to nije točno. Nikad od nikog nisam tražio takav odnos, a naročito ne sada kad od većine, pomirljivo, niti tražim niti dobivam išta. Ja sam stvarno zaboravio što to znači posvećenost meni…. Eto, ti pišeš i pričaš svoje! A i ja svoje.

Ne vjerujem da ti vjeruješ u to da, ako sam 60 godina živio bez tebe, da to mogu opet. Ne mislim samo na sebe, ili na nas dvoje, mislim općenito. Ti si 45 godina živjela bez svog Dečka, a sad se već tri godine skrivaš, varaš, kradeš, topiš, prelijevaš, razlijevaš, skupljaju te kantama, opravdavaš se sebi, drugima, selu, razmnožavaš se preko njegove supruge, plačeš, mrziš, moliš, voliš, drhtiš, grčiš se…. Nemam namjeru uspoređivati tebe i mene, samo sam te htio upozoriti ( jer sam pametan ) da neki događaji, kako mijenjaju čovjeka u 30-tim, u 45-tim, tako ga mogu promijeniti i u 60-tim:

'' Poljubac! Volim te! Već mi nedostaješ! Ljubim te! Ja volim tvoja pisma , a volim i tebe , kroz njih, a možda i bez njih! ''

I to bi, Marta moja! to bi trebala biti istina. To nije mala, divna pažnja, učtivost, kurtoazija, već je to velika, teška, fatalna istina od koje čovjek protrne i zadrhti. A onda se ta tvoja nesretna i fatalna ljubav prema meni pretvori u normanu istinu i iskrenost:'' Ne prija mi da ti baš suviše trebam!'' ( normalno, jer sam samo jedna internetska aplikacija, jedan internetski zalogaj pomalo gorkog okusa, ili sam potpuno bez okusa ) .Mislim da je sasvim u maniru pristojnosti priznati učtivost ali i napisati da mi trebaš, zbog svih onih tvojih divnih rečenica i pozdrava. Bio sam učtiv, fin, bezopasno zaljubljen, bio sam prijatelj koji se trudio biti iskren i duhovit, prihvatljiv a ne i nametljiv, bio sam pristojni 60-njak kojem i priliči takvo ponašanje.

Ipak se moram osvrnuti, ne zbog sebe, već zbog tvog poludupetnog pisanja. Pišeš: '' Danas sam dobre volje, bolje raspoložena, sigurnija u sebe, čini mi se sve ok, osećam se dobitnički, ne mogu da se setim nijednog ozbiljnog problem, zdrava sam , dobro izgledam, dete mi je super, srećno i samostalno, lepo i pametno, imam super posao, dobro je plaćen, imam puno prijatelja, okružena sam ljubavlju i pažnjom, a imam svoju slobodu i upravljam svojim životom. Uz sve to , onaj koga obožavam uzvraća mi ljubav od koje mi se ,od sreće i dragosti, grči utroba.''

Kad to pošalješ prijatelju, mora mu biti drago, ali kad to pošalješ meni, u jednom trenutku pisanja o razlikama i različitosti, u trenutku kad se pitaš da li smo mi uopće bliski , onda se nekako spontano zapitam ; želiš li možda od mene paralelu, usporedbu, moju antitezu, želiš li da te podsjetim da su mi odsjekli grkljan, da su mi odsjekli 10 cm dušnika,da su mi bacili glasnice,oduzeli glas, da su mi pri štemanju i montiranju te aluminijske cijevi pod bradom oštetili štitnjaču što je, domino sistemom, izazvalo nesanicu, pretilost, tlak, šećer, vodu, znoj, glavobolje. živce, žuč, gušteraču, bubrege, da te podsjetim da sam izbacio kauč i da sam kroz prozor, ubacio bolnički, automatski krevet koji inače koriste oni iz: Ave, Cesar, morituri te salutant!'' Želiš li još vjerodostojniju komparaciju? Bilo bi to jako ružno, tužno, bez dostojanstva i za tebe i za mene. Znam da sada misliš da bolest koristim kao asa, ili kao motiv za popuštanje. Nisi u pravu. Ja ne želim nikakvu pobjedu, ni popuštanje, u mom slučaju se ne igra na pobjedu i u ovom dosadašnjem dopisivanju nijednog trenutka nije bilo govora o ničijoj pobjedi. To naše dopisivanje ne treba pobjednika. Rekla si da možda uopće nismo bliski, možda ti želiš nekakvu patriotsku pobjedu, jer ako nismo bliski, onda te ja nimalo ne poznam!

Ponekad čujem zvono. Nekad zvoni bolest, nekad zvoni samoća, nekad zvoni Internet, nekad zvoni ona ikona iz one kaotične subote, nekad zvoni za misu ( danas je Petrovdan )

I sada ga čujem. Čujem ga iz Etiopije, iz Burme, s praznog parkirališta…s tehničkog pregleda

Ne zvoni to ljutnja,ili nerazumijevanje, ili žalost, ili kraj priče..

Ne!

Tako zvoni čežnja, tako zvoni nada, tako zvoni glad… Znam sve više tu vrstu gladi. To je glad za ljubaznošću, za druženjem, za prijateljstvom, glad za riječima, glad za pozornošću; slijepa, samačka, nijema glad. Postajem skriveno sve slabiji, a valjda je i to neki znak: postajem usamljen a ne sam, kukavica bez odgovora i izlaza, pobjednik s isprikom -nisam kriv što je pobjeda Pirova. 2+2= 4! Bez teorema, bez dokaza, bez žaljenja.

Vidiš na što nalikuje ovo pismo. Poslije nas mi se riječi raspadaju, rasipaju, razlijevaju, bježe, skrivaju se…. Kao da sam stavran? I ovo što sam napisao, treba zgaziti jer izgleda zgaženo. Počet ću pisti na papiru. Rukopisom. Izgleda nježnije i moćnije dok ponovo čitam i… prepoznajem sebe! Izgledam ko živ!

Tvoj do groba!

( nemoj si umisliti da je to nekakav strašan kompliment. To može značiti par dana, ili ovo ljeto, ili do jeseni… )

Medo

P,S. Ako ne smijem komentirati, petljati se, polemizirati, prigovarati, žaliti se, šaliti se, protestirati, nagađati, predviđati, prorokovati, ako ne smijem ništa znati osim onog što mi ti kažeš i za što dobijem autorsku dozvolu da o tome smijem razmišljati, onda sve mogu uokviriti u to da si ti jedna divna, svojeglava, jebežljiva, pametna, samostalna, zaljubljena i lijepa žena…

….i koja to sve zna! Vratit ću ti onu tvoju lijepu sliku s pegicama ( moju ikonu ) pa se gledaj do mile volje…

I kako se onda dopisivati, kako svaki dan nešto napisati da bude novo, da bude pohvalno, da bude uzbudljivo, za taštinu i da ne dođe baš do nikakvog neslaganja i nesporazuma. A velika je patnja nesporazum!
Lažem!
Patnja je nesporazum a nije nesporazum patnja . Velika patnja je nešto peto

Hajde, javi se i s pola dupeta.

Javi se i iz crkve. Ili od matičara! Ili s krstitki njegovog sina.

Biti u sretnoj vezi ne znači prestati postojati za drugi svijet.

Zašto sam na blogu, ako živim s nekim posebnim? ( pitanje s pvt-a )

Tako se može postavljati pitanja iz svakog područja:

Zašto pušiš ako si u sretnoj vezi?
Zašto navijaš i voliš nogomet , ako si u sretnoj vezi?
Zašto jedeš i piješ, ako si u sretnoj vezi?
Zašto spavaš, ako si u sretnoj vezi?
Zašto se sam prošećeš, ako si u sretnoj vezi?
Zašto popiješ, ako si u sretnoj vezi?
Zašto voliš životinje i cvijeće, ako si u sretnoj vezi?
Zašto vjeruješ u anđele, ako si u sretnoj vezi?

Pitanja ima bezbroj i na svako bih mogao napisati priču. ( Zašto pisati priču, ako sam u sretnoj vezi ? ).
Mislim da sretna veza sva ova pitanja povezuje u jedan smisao kojeg mogu nazvati „ moj komadić sreće ''.

'' Ništa se ne suši brže od suza ''. Zaboravimo na opekotine i ožiljke i čvrsto povjerujmo sa smo u sretnoj vezi.
Siguran sam da postoji! Za svakog od nas.
I za ove " matore ".

I kad mi je najljpše, sjetim se tebe i poželim ti poslati dio te sreće. Ima toga puno u meni. Naučio sam voliti bez bakšiša.
I to je sve što mogu učiniti za tebe, to je jedino što je ostalo, nekakvo nejasno sjećanje da ti ne znaš biti sretna, ne znaš biti sama a ne znaš dijeliti .
Nije nam bilo suđeno biti zajedno i zato se ne sjećam zašto smo se rastali…pa što!?
Možda zato što sam ja drugačiji?
A to, drugačiji, ne znači da sam postao zbog tebe, ja sam oduvijek bio drugačiji. To ne znači da sam bolji, pošteniji, pametniji, mirniji, ili neko novo doba, ili u nekom novom nivou viši stupanj. Ne! Biti drugačiji je dovoljno kad sam znaš , negdje u sebi, da si drugačiji i već si drugačiji. Nepotrebna je usporedba s bilo kim, iz bilo koje pozicije, u bilo kojoj situaciji ili bilo komu vremenu…
I priroda , u životinjskom i biljnom svijetu, pozna te razlike. Poznat su Vuk Samotnjak, Kit Ubojica, Bijela Vrana i Crna Ovca, Bijeli Očnjak, poznate su nam čudesni psi i još neobičnije mačke, kukci koje žive u nafti, poznati su nevjerojatno stari primjerci raznih vrsta drveća, neobična boja cvijeća, djeteline, oblici povrća, cvjetanje u jesen, kameni cvjetovi…
Sve je to dio života, ovog našeg života a nekakvog nebeskog ili svemirskog .
Iz te posebnosti stvara se osama i samoća, pa i neki vid nesretnog i bolnijeg pogleda, stvara se težnja da budem kao ostali, da se uklopim u većinu.
A sve je davno riješeno.
Moram biti to što jesam…drugačiji!
Otišao sam od kuće, a ružmarin ostavio da drhti sam među korovom.

» Vidiš li zraku svjetlosti?«- pitao je Debeli.
» Da, naravno!«
» Sada digni rolete! Je li sada svjetiljka upaljena ili nije?«
» Ne znam!«
» Kako? Ne vidiš sada svjetlost?«
» Ne, sada ne.«
» Znaš li zašto?«
» Pa, zato što sunce…- pokušao sam objašnjavati.
» Ne možeš je vidjeti jer da bi vidio svjetlost, mora postajati tama. Znaš! Sve postoji samo ako postoji i suprotnost. Tako je to sa svjetlošću i tamom, danom i noći, muškim i ženskim, snagom i slabošću.
To je tako u vanjskom svijetu i, naravno, u unutrašnjem svijetu. Kako bi mogli osjetiti svoju snažniju stranu kad u nama ne bi postojala i slabija strana. Kako bismo mogli naučiti bez neznanja? Kako bismo mogli biti muškarci ili žene kad ne bi postojali žene i muškarci. I, još više, kako možemo misliti da smo rođeni kao dječaci ili djevojčice kada u svakoj stanici svog tijela nosimo 50% informacija jednog spola i 50% informacija drugog spola?
Sve naše kvalitete, stanja, vrline i mane, um naše su, ali u paru sa svojim odgovorajućim suprotnostima. Svatko od nas nije samo dobar, ni samo pametan, ni samo hrabar. Naša dobrota , inteligencija i hrabrost uvijek postoje uz našu zloću, našu gluposr i naš kukavičluk. I obrnuto!«
J. Busey
I sada se pitam gdje ljudi nađu sve one ružne riječi i uvrede kojima etiketiraju druge ako ne u sebi, kao dio sebe.
Jedna osoba s bloga mi je ovdje rekla da joj se gadim. Gadljivost mora biti izazvana osjetilom mirisa što je virtualno nemoguće. To bi trebalo značiti da je svoje mirise iz svoje unutrašnjosti pripisala meni, da je prepoznala nešto iz sebe, neku svoju suprotnost koju ne voli….
Gadim li se sam sebi!?

(Ti me više ne voliš!
Kažem to još jedanput, glasom promuklim ali ipak dovoljno glasno da čuje procvjetalo svijeće u sobi, ugašeni radio, uredno složeni krevet, prazni okviri naših slika, prazni ormari, kažem glasom kojeg ja čujem..
I kažem to opet: Ti me više ne voliš.)
A počelo je kao ljetnji pljusak. Vraćali smo se s ljetovanja kad se njen auto pokvario. Kišilo je.
» Jel' sam ti rekla da idemo s tvojim?«
» Nisi. Čak si obavila tehnički i registraciju, kupila nove gume, oprala, očistila gepek…
»Izmišljaš. Morala sam obaviti registraciju...a da si lakše vozio…
Nekako smo stigli do Zagreba na krilima sreće i mog strpljenja. Čim se dokopala telefona, počela je priča o meni u stilu »ovaj moj me je čitav put zamarao. Umorna sam kao pas.«
Auto je prokuhao i hladio se,a ja sam bio jako vruć i spremao se prokuhati. Nešto sam mrmljao u stilu da nije fer, da sam umoran, da nisam mehaničar…
Meni je GO završio, a ja sam morao u prvi radni vikend, a ona je imala još 15 dana. Moja je sezona bila ljeto. Spadao sam u onu grupu šljakera koje ne primjećujete: carinici, policajci, razne vrste blagajnika, konobari, kuhari, bolničari, prodavači…
Tko, iz te sorte dobije 10 dana u sezoni, može se zvati sretnikom.

( Ti me više ne voliš.
Možeš biti tu pokraj mene, ili u drugoj sobi, ili na balkonu, ili na drugoj strani svijeta, ili na novootkrivenoj zvijezdi, možeš izgledati prekrasno, preplanulo, sa svilenim rupcem na dekolteu, zadihana od trčanja i šetnje, blistava u osmjehu…mislio sam što da ti obećam, što bih mijenjao na sebi, kakav poklon, kakvo iznenađemje , kakav još nedjeljni provod da se trgnemo iz sukoba, da se zagrlimo a istina se nudila kao otvoreni prozor u sred ljeta, i kao što je bio..)
» Možda bi bilo dobro da se malo ne viđamo, a možda ne bi bilo loše i da prekinemo, da pokušamo prekinuti.«
» Možda?!«- rekao sam tiho.
Uzeo sam svoje ključeva, prebacio prtljagu iz njenog auta i otišao.
Ona je to posljepodne našla ponudu u Večernjaku za pratitiljicu jednom poslovnom čovjeku i otišla 10 dana s njim u Njemačku. Složbena pratiteljica. Za keš!
Sjedio sam 10 dana na poslu, radio koliko sam mogao i znao, i gledao kako mi rasut prvi rogovi.

Bilo je gadno.

A sve je tako jednostavno, tako jasno, ljudski…« Život je predugačaka za ljubav«!

Tog ljeta na tom ljetovanju je shvatila da me više ne voli.

Ali nije to bio kraj. Igrali smo se s krhotinama, s razbijenim čašama, s prijateljime koji su nas obilazili i koji su vidjeli slomljene ruke i noge, izgubljene i prazne poglede, koji su sve znali i ništa nisz znali…igrali smo još godinama na bazi ugašenih osjećaja i običnih navika.( Najteže je bilo s izgubljenim povjerenjem, ne samo prema njoj, već općenito )
I tada je došla bolest. Moja. Kao što su mi odrezali grkljan , tako su mi iz srca izvadili i nju. Nisam imao pravo ni na krhotine- ruku na srce. I po drugi put sam otišao. Nisam otišao autom, otišao sam srcem.
Deveta je godina da je nisam vidio, čuo….
I sve kao da je bilo jučer, samo više ne boli da se moram držati za ogradu. A i kad zaboli….prođe.
Možda je sretna? Ne znam. Ja se se trudim da napravim nekakav okvir od ovih godina koje su još preda mnom.

Vidim, rogova više nema!

» Ekološki pridelano konopljino olje vrhunske kanadske kakovosti polnimo z največjo mero ljubezni do narave in zavoljo spoštovanja vrednosti vašega zdravja. Zavedamo se, da z vsako steklenico doprinesemo k univerzalnemu zdravju in dobremu počutju človeka. To nas osrečuje.
Konopljino olje vsebuje sestavine, ki so idealne za človeško prehranjevanje, kar mu daje posebno mesto med rastlinskimi olji ( ne segrevajte nad 180*C )«
Ukoliko ne znate ovo prevesti, savjetujem vam da naložite vatricu i lagano ga dolijevate na nju. Ne pomaže protiv raka ( inače je lijek protiv raka ), ali će te se nadimiti i nasmijati.
P.S. Detaljne upute na Googlu pod « Ulje od konoplje », ili »Tinktura od konoplje ». Reklamacije ne uvažavam.

Bolje jedan pravi pršut u frižideru,
nego jedan obični prasac u krevetu .