Umorni Bukovsky

Od te naše mature prošlo je četrdeset i nešto godina godina. U tih četrdeset i nešto godina susreli smo se osam puta, iako smo svi zajedno bilo šest puta. Družili smo se, recimo osam sati toga dana. Šest puta osam je četrdeset osam sati i podijelivši to s četrdeset godina, dobijemo malo više od jednog sata na godinu.
Ruku na srce, nedovoljno za bilo kakav odnos a kamoli za dogradnju nekog prijateljstva, mislim ozboljnog prijateljstva između svih, pa čak i između pojedinaca.
Ono što nas veže to su zajedničke školske godine, koje si ti, davno prije, dok si još znala pisati, odmah poslije rata, uokvirila u prekrasnu rečenicu ( parafraziram ): '' Zar je moguće da smo to mi, mi iz one mala klasične gimnazije, da smo opstali i ostali ljudi?''

Pišem to radi "dogovora" o susretu svake godine, svake prve subote u šestom mjesecu?

To narušava staru tradiciju maturalnih obljetnica, ublažuje faktore iznenađenja, radosti, promjena, to nas pretvara u skup umirovljenika i onih zadnjih radnih godina, koje povezuje jedino Mirovinski fond i mjesečni iznosi, ne koliko smo zaradili, već koliko su nam udijelili ili koliko će nam udijeliti. Umirovljenici se vežu nekom teškom ili manje teškom sadašnjosti, onima koji još rade posao je opsesija i vječna tema, a nas, u biti, vežu fine niti najljepšeg dijela naše mladosti.
Sada kada postajemo stari, gluhi, gubavi, ogorčeni, debeli, šepavi, s venama, teškog koraka, sve sporijeg razmišljanja i refleksa, s pjegama i bradavicama na cijelom tijelu, s ozbiljnim fizičkim i duhovnim promjenama, tek sada smo odlučili da se viđamo svake godine. Zašto? Zar smo toliko željni gledanja što starost radi od nas!? Zar smo sadisti, voajeri, bolesni kroničari? Dobro, neka nisam u pravu, ali će takvi česti susreti izreći neke riječi koje se neće moći zbrisati, potpuno nepotrebne riječi a neki lijepi dodiri, pogledi, želje, trenuci bit će zamagljeni staračkom glupošću…
Zbog čestih susreta reći ćemo mišljenje koje smo držali u sebi 40 i nešto godina.
Komu to treba?
Meni ne.
Vidimo se 2014. god. U ponosnim godinama!

Kažu da je danas petak. I da je 15.07. Može biti. Ne želim se ni s kim sporiti oko toga jer nisam siguran, a nije ni nešto presudno. Možda je to nekomu važno, možda je nekome rođendan, obljetnica vjenčanja, možda se treba nešto danas dogoditi, možda ne rade trgovine….Nisam ništa provjeravao. Imao sam svoju nesanicu do 3 sata, i onda sam se naglo probudio u 3.15 i osjetio želju za ribolovom. Nisam otišao jer je i to dio jednog određenog ritma kojeg nastojim ne poštivati. Naime, u ribičiji se osjećam kao neka nova , neotkrivena dimenzija i opća zbrka oko mene se još zakomplicira; ne pijem , ne pušim, jedem vrlo malo i izbjegavam ljude. A to izaziva kaos. Nije da ih obilazim, ja ih ne vidim. i onda se sudaram. Svijet koji se stvori oko mene je svijet bez mržnje, rata, prevara, zločina, zločinaca, smrti.
Kada sam ,onomad, živio u Kini ( 1850-1864 ) trajala je pobuna protiv mandžurske dinastije Ching, kao možda najznačajniji događaj u Kini u 19 stoljeću. Pobunu je vodio Hung Hsio Chuan iz Kantona, a želio je osnovati novu dinastiju – Taiping – VELIKI MIR. Imao je mnogu pristaša među pripadnicima siromašne klase ( znači, među svima ). Pokret se širio vrlo agresivno istočnom dolinom rijeke Chang.
Pobunjenici su 1853.god zauzeli Nanjing kojeg su proglasili svojim glavnim gradom.
U početku uspješna pobuna, kasnije je ugušena od strane i uz pomoć britanske, francuske i američke vojske.( jebeni Britanci, Francuzi, Amerikanci )
Pri tom su ubijeni milijuni običnih , siromašnih Kineza da je rijeka Chang godinama tekla dolinom u prekrasnoj crvenoj boji .
Onda je netko , mnoga godina kasnije, donio zakon da ratni zločini ne zastarjevaju i, odmah je tomu dodan amandman, da to važi samo za Hrvate. Njima može suditi tko se sjeti . Ako se nitko ne sjeti, mogu suditi sami sebi i ubijati svoje pobjedničke generale u svako doba. Ionako su to, kako reče jedan poznati nick na blogu, sami logističari , kokošari, podrumaši. Posebno oni koji su rođeni u Hrvatskoj .
To me natjera da se zamislim….i vidim malo unaprijed. Mene će jednog dana tiho upiti zemlja za vrijeme suše, ili ću se rastopiti u jutarnjoj svježini rijeke, ili će me ubiti grom iz vedra neba, ili će me stisnuti zrak…i onda ću se preobraziti u pticu ( neku sitnu, tihu ), u psa na lančiću u šetnji parkom nekog većeg grada, ili u drvo koje smeta Jugu.
Zaslužio sam takvu sudbinu jer djelujem mirno, smireno, bezglasno i jer izbjegavam pecati na gliste jer ne želim da itko više umire u mojoj blizini…a ribu puštam . Ustvari, moje pecanje izgleda kao edukacija riba.
Tako se osjećam ovo jutro nakon što sam promijenio posteljinu. Sve miriše na čisto, nedirnuto, nepeglano..sve miriše…
… kao ona klupa u parku pokrivena ranim lišćem, kao pogled na prozore napuštenih stanova, praznih dvorišta…i sve više vidim mjesta gdje me nema…

Neki križevi su nerazumljivi. Moj križ je takav. Ne razumijem ga. Ako je meni težak, zašto njoj nije lakši njen križ, zašto njoj nije lijepo, zašto ona nije sretna?

Čuo sam da je tuga sablast koja plaši ljude.

Crv na nebeskim vratima?
Bistri zvuk kolovoza?
Čovjek s jednim listom u
listopadskoj noći?
Divlja kozja krv?
Rupa u podu?
Vojnik koji šeta pod stubama sveučilišta?
Fakultet uličnog ugla?
Stalno na domaku besmisla?
Trubač?
Iznenađen dolaskom večeri?
Kapetan Carpenter?

O, kapetane! Moj Kapetane!

Leptir invalidske stolice?
Nebeska kočija?
Moja slatka, stara itakodalje?
Jabuka nedjeljnog jutra?
Gavran?

Zašto nisam slikar?

Daljne instrukcije:
Jedan je čovjek vidio loptu od zlata, Nakon slomljene ruke!
( Stvaranje američke posebnosti - naslovi )

Ili na hrvatski:
Svakidašnja jadikovka, ili
Mala voćka poslije kiše?

Da li Ilija Stari, drvosječa, može složiti danas 25 m cjepanica u flanku, da li Franjo Prekoceste treba drva za sedam godina, da li šećeraši u Gudovcu imaju svoju Udrugu, da li blagajnik na naplati sv. Rok može za osam sati naplatiti tisuću vozila, da li velečasni Zvonko ima curu, da li je netko predsjednik najboljeg Kluba liječenih alkoholičara na zapadnoj hemisferi, sve to uopće ne može utjecati na moje današnje posljepodne, a pogotovo ne može utjecati na razvoj i razmnažanje flore i faune u priobalnom području Piranskog zaljeva.
Biti predsjednik Pogrebnog društva " Bolji život " u Obrovcu koje drži rekord po broju jednodnevnih ukopa umrlih od azbestoze, i na svečanoj sjednici tog istog Društva, kao predsjednik, dobiti plaketu i nagradu u vidu izrezbarenog, ručnog rada, malog lijesa, može na čovjeka stvarno utjecati da se osjeća uzvišenije od ostalih.. još, ako mu je tu plaketu dodijelio u ime Vlade naš saborski zastupnik Luka, to je taj hrvatski ponos od sedmog stoljeća. ( ima tu i plemenskog ponosa ljudi s kamenjara )
Ako se ne može na brzinu shvatiti sva metaforičnost ovog teksta, i veličina besmisla jednog jadnog predsjednikovanja, jednog jadnog utorka, osjetiti podsmijeh, porugu, i neku vrstu žaljenja i u odnosu na Zvonu, Krešu, Davora, Pjera, talijanski bide, francuski krevet, ako me nije odmah razveselilo, strpiti ću se, doći će sve na svoje i samo ću se odjednom početi smiješiti... pospano , tiho, razjebeno.
To bi mogao prakticirati, isto postupno, ( kao jogu ) i u slučaju Micromicozoranskihhdzevskih aplikacija s principom uzročne reverzibilnosti, i odmoriti i srce i dušu na duže vrijeme. Mislim da se mogu uzdići iznad planova Općinskog vijeća općine Iskrica Blog u slučaju planiranog pošumljavanja nekih dijelova Poganovog polja ( problem je što je to još uvijek katastarski pod općinom Parka Prirode i Raznih životinjskih Sličica ) i što je to Polje većinom pod vodom...
Izađem na blog, na površinu, kao stara ribetina..samo da me vide jer neću sigurno zagristi
Naravno da sam sve napisao s okusom sunca , suše, mrzovoljnih seljaka, da bih si malo ukrasio ovaj utorak, ublažio osjećaj kontrole i pokušao , neuspješno, obrisati moderne i skupocjene naučale, ne da bolje vidim, već da mogu vidjeti što ne želim gledati...
'' Drago mi je da te ne vidim!''
I meni je drago da me ne vidiš!'' ( virtualna školjka )
I još što se mene tiče:
'' Nisam želio imati ništa s fanaticima, propovjednicima, abolicionistima i trezvenjacima."

I završio sam među četiri bijela zida na broju 8!
Kao Napoleon.


( Opet odličan blog od istog autora )

Timus čakra - izvor namjere

Thymus chakra je mjesto odakle namjera potice, to je veza izmedju emocija srca i razuma jezika. To je ono sto cini udah prije nego progovorite, jer to je mjesto gdje se formira namjera iza rijeci koje cete potom izgovoriti. Mozemo reci da vase srce osjeca na odredjen nacin o necemu sto ima za reci. Energija se penje u grlenu chakru ali prolazi kroz Thymus chakru prvo, dajuci poticaj za pripremu govora udisanjem daha - ili zaustavljanjem daha da vas sprijeci od govora. Zato vi uvijek ne kazete ono sto vam je na vrhu jezika. Kada krunska chakra govori, s druge strane, ona salje energiju kroz 6. chakru (trece oko) koja energiju ukrasava. Rezultat je kreativna ekspresija koja moze ili ne mora biti istinita. Thymus chakra djeluje kao neki "detektor lazi" prepoznajuci energiju koja nije istinita. Zato imamo teskoca sa govorom kada smo uzrujani. Protok energije iz srca je uvijek zamisljen da bude miran, i to je stvarno jednina vrsta energije koju Thymus chakra "razumije".

Kao sto ta chakra djeluje kao most u budnom zivotu, izmedju emocija i razuma, takodjer djeluje kao most u sanjanju, ali na potpuno drukciji nacin. Ako ste ikad imali san o osobi koju cete kasnije sresti u stvarnom zivotu, onda ste koristili tu chakru u svom snu. Ako je ta chakra otvorena u vasem "sanjajucem tijelu" onda cete moci spojiti vase snove sa stvarnom realnosti, ustvari, sadrzaj vasih snova bit ce stvarni budni svijet umjesto njegov prikaz. Ako je ta chakra zatvorena u vasem budnom tijelu onda pojedinac nece imati namjeru da izrazi svoje emocije iako ih osjeca i ustvari zna sto zeli reci. Takodjer ako je ta chakra zatvorena u vasem sanjajucem tijelu tada necete imati namjeru da premostite ponor izmedju sanjanja i budjenja sa strane sna, da posjetite svijet dok spavate. Zadnja vazna stvar za spomenuti je ta da postoji odredjena ranjivost koju ta chakra ima, da bude manipulirana od vanjskih sila bilo na javi ili u snu. Krajnji rezultat je isti, zavrsavate sanjajuci neciji drugi san i dijeleci njihovu namjeru za bolje ili gore po vas. Simbol za Thymus chakru u budnom stanju je mapa zarolana kao svitak, predstavlja stazu necijeg zivota. Simbol za ovu chakru u sanjanju je par krila, predstavljajuci mogucnost da se prijedje ponor nepoznatog uz pomoc covjekove vlastite snage.
Preslikano s googla, autor Crni Skaut.

Ušao sam na Glavi kolodvor sa zapadne, slobodne strane zgrade i odmah se susreo s budućnosti. Šetalište je bilo prazno, ne potpuno prazno, već sam svim ljudima gledao u leđa, svi su odlazili, a na prvom peronu je stajao vlak, plavi vlak u nekoj svjetlucavoj izmaglici.
Potpuna tišina uopće nije djelovala zastrašujeće, dapače.
Ukras koji je krasilo vlak je izgledalo kao krilo, lokomotiva je bila kao kabina aviona i sve je mirisalo na let. Kroz proziran materjal kupea mogla se vidjeti unutrašnjost svakog , cijeki vlak kao na rendgenu. Laganog koraka zagledao sam se u svaki kupe tražeći mjesto i društvo. I tada sam je ugledao. Nju. U istom su nam se trenutku susreli pogledi. Na trenutak mi se učinilo kao da mi želi nešto reći. Rekoh; za trenutak. Nije ništa rekla i bez znaka prepoznavanja produžio sam dalje. Sjeo sam na najveću moguću udaljemost od nje, ali ipak da mi vlak bude u blizini. Na klupi je sjedio čovjek mojih godina, raspoložen za razgovor:
» Viditi ovaj vlak, oni koji s njim otputuju, nikad se neće vrati!«- reče.
» Da li je moja karta za taj vlak?«-pokazao sam mu kartu. » Vidim da se razumijete.«
» Nije, ja imam kartu za taj vlak i ako se želiš mijenjati…..?«
Šutio sam. I primjetih na peronu svog starijeg susjeda kako se tiho približava lagano udarajući i kuckajući u beton sa svojim štapom jer je malo šepao zbog išijasa. I on je sjeo na klupu i odmah počeo:
» Vidio sam Martu i zaustavila me i rekla mi da ti kažem da bi željela još nešto razgovarati s tobom. Eno je na prozoru.«
Da li je to bio bljesak radosti ili straha što me naglo podiglo i krenuh!? Okrenuo sam se radi pozdrava ovoj dvojici i prepoznah prošlost, moje vrijeme prošlo, kako me slijedi. Nisam htio bježati i pričekah tu sjenku, gledajući neprekidno u prozor i u nejasni lik u toj peronskoj svjetlosti.. I dok sam čekao, brzinom, kao u snu, stigoše pitanja; O čemu nas dvoje imamo razgovarati? Da je pitam zašto je plakala na rastanku kojeg je željela, da je pitam kako se mogla zaljubiti u drugog i mene voljeti, da je pitam zašto je nakon što sam otišao svu moju odjeću dala Crvenom križu, da je odmah promijenila namješataj, boju zidova, bacila i uništila cvijeće? Da je pitam zašto smo se još noću povreme sretali u njenom stanu, u mraku vodili ljubav i držali se tako grčevito jedno za drugo dok me jutro ne bi otjeralo. Da je pitam zašto se zaljubila i kakva je to ljubav bila kad je uvijek bila tužna, da je pitam zašto smo u te dane rastanka govorili ; doviđenja..da je pitam jeli sretna?
Ne, ne i ne!
Sva pitanja smo riješili i nemamo o čemu razgovarati. Imao sam i znao sve odgovore.
U tom me trenu stigla prošlost, čvrsto uhvatila za ramena, okrenula me nazad i pružila mi ogledalo. Ono što sam vidio u njemu bila je najgrublja moja istina.
I vidjeh onog majstora u sa crvenom kapom, kapom boje krvi i zakletve što daje znak za polazak i odlazak. Prošao je kraj mene i znao sam da još mogu ući i da će sa mnom ući i moja prošlost.
Tada začuh grubi zvuk zviždaljke pri samom uhu, grubi zvižduk sirene vlaka.
I trgoh se.
Lagano i odsutno shvatih:
» Još me bude misli lude!«

Često sam posjećivao Motovun, gradić u unutrašnjosti Istre. Iz raznih razloga. Nekad je to bilo zbog treninga konja, nekad zbog kosidbe i spremanja sijena, nekada zbog festivala, zbog izložbi, koncerta, nekad usput, a nekad i kao turista. Često je i zdravlje bio razlog.
Imao sam prijatelje u Motovunu!
Sviđalo me se sve u gradu..od prvih ranih krumpira u onoj crvenoj izazovnoj zemlji do prve ulovljene ribe u mirnoj Mirni. Vidikovac je jedinstven... tko voli polja, kuće su stare .... tko voli starine, a bosonoga šetnja Mirnom i rukoribolov... duhovita igra, jer nitko nije ulovljen zauvijek.
Sviđalo mi se jahanje bez sedla u okolici Motovunu.
Zadnja posjeta je prekinula prijateljstvo i Veli Joža je ostao sam na zidinama. Kao u priči!
Nakon » teškog« predhodnog dana, ( opijanje ), nakon 300 km vožnje, nisam bio raspoložen za nikakve šetnje, novosti, događanja. Htio sam smiriti uznemireno i umorno tijelo u smirenom pogledu na polja pod usjevima, gledati na Mirnu koja je odnosila nemir ( inače je na starim kartama koje se mogu pogledati u muzeju grada, može jasno vidjeti da je grad i njegova okolica na sjecištu poznatih energetsko, bioenergetsko, magnetskih podzemnih struja s pozitivnim predznakom koje su načinjene ( karte ) još u 18 stoljeću od nepoznatih autora ( ezoterija ).Nešto kao Golfska struja.
Domaćini su bili uporni da s njihovim klincom odem u još jedan obilazak , dok spreme večeru. Odbio sam šetnju i samo zamolio da me ne primjećiju. Ne znam od kud im je došla ta nezgodna ideja da oni znaju što za mene najbolje.
Inzistirali su na obilasku.
Na kraju su moji izmučeni živci popustili:
» Recite mi da li ste vi sudjelovali u gradnji Motovuna. Ima li u bedemima uzidan ijedan vaša kamen, a makadanu ijedna vaša cigla,da li ste zasadili ijedno stablo, stvorili vidikovac, obradili polje?
Niste!
Što mi želite pokazati a da je dijelo vaših ruku? Sa čim me želite impresionirati a da je to vaše?«
Znam da sam bio grub, nepristojan, iskren.
*
Tu iskrenost prenosim blogerima prikazivačima sličica, linkova, stihova, energije, filozofije.
Ljudi, blogeri, što je tu vaše, istinski vaše. Da li je suglasnost da je lijepa neka fotomontaža nekog kičastog pejsaža koji nigdje ne postoji, umjetnost, da li je objavljivanje tuđe fotografije starca koji mota cigaretu, ili ima tisuću bora, ili ne puši, da li je to moja umjetnost. Da li je 50 000 pročitanih knjiga znak da sam ja postao književnik, da li je spoznaja i susret sa svemirskom energijom, znak da je to moje i da ja imam pravo to prisvojiti, tumačiti, da li je poznavanje rocka i klasične glazde znak da sam ja glazbenik?
Dali je moj boravak u Kini, u Etijopiji, na Islandu nešto što me čini izuzetnim, vrijednijim, ratnikom ili letačem? Da li je itko u tome uživao osim mene?
Ne, nije. Nikakvo pravo nema harmonikaš na tuđu pjesmu koju pjeva i svira. Čak kad je i izvedba neponovljiva, ipak to nije njegovo.
Trebao bih napisati slikoviti putopis o Islandu, uložiti svoje skromno znanje pisanja da te utiske približim, podjelim sa vama. To bi bilo dobro. Ne činim to jer sam lijen. Ne činim ništa da neke ljepote oslikam svojim riječima. Buljim u one kamenčiće u svom potoku što voda odnosi i kotrlja kao što život to radi meni... i mislim da je dosta što sam živ i što se znam nasmijati. Istina tiho, ali zar je važno da se osmjeh čuje, neka se vidi u mojim očima, neka ga netko pročita u ovom tekstu.
» Obišao sam pola svijeta da bih se uvjerio da je baš onakav kakvog sam zamišljao. »
Gdje se tu sakrila moja originalnost, poruka za vas, moja spoznaja da sam nešto drugačiji, ili da sam nekog pobijedio, ili da sam nekom dokazao da znam više.Ili da sam bolji. Ili, ne dajbože, učitelj ili vizionar?
Sakrio sam svoj egoizam iz čistog egoizma.

Opalio je svojoj ženi šamar. U kupatilu. Nije bitno zbog čega. Ona je glavom udarila u ogledalo i ogledalo se razbilo Kasnije su se ozbiljno posvađali čijih je to sedam godina nesreće. Na šamar su potpuno zaboravili. Jebala me džoga, ako lažem.

Osjećam zoru.Ne mogu govoriti, ali mogu čuti, i mislim kako su veliki darovi koji imam: mogu hodati, mogu vidjeti, mogu čuti....i slušam ove jutarnje ptice i ovaj potok i ovu sovu koja se sprema na spavanje.
Ne mogu spavati Ništa strašno. Sjetim se svih onih koji nemaju gdje spavati i znam da i oni nešto osjećaju. Možda ne znaju da to što osjećaju zovu nadom...
Neki se neće ni probuditi.
Svašta se događa ovo nedjeljno jutro...i prepuštam svoje prijestolje onima koje ga žele, koji su našli svoju svrhu da budu na vrhu, da budu drugačiji.
Moj je san ispunjen.
Nekako sam baš ono što jesam!

Tko živi u jučer, star je, tko živi u sutra, mlad je , tko živi večeras, dobro večer!

Možda si opet u šetnji.?! Pokušaj čuti zov tog svog Drveta koji te veže sa Zemljom, probaj osjetiti to mjesto gdje se za trenutak bol smanji, uspomene osvježe s nečim posebno dragim i lijepim, registriraj bilo što, što je neobično bar za trenutak, e, i to je to. To je tvoje mjesto, tvoje drvo, tvoj dio šume.
To potječe od prastarih ''driuda '' gdje je čitav svijet bio šuma. Iskreno, duboko vjerujem da mene cvijeće uzemljuje, da je cvijeće ono što me tjera da se što prije vratim iz nekog grada, iz bolnice, s mora, pa čak i iz trgovine. Cijela moja soba je jedna terapija i jedan lijek, i spajanje s ''energijom, ljubavlju i svjetlošću'' . S Bogom.
To je moje verbaliziranje moje svakodnevnice, potrebno i korisno, i čim mi se vrati volja za pisanjem i pričanjem, ne oklijevam. Znam da mi je ponekad teško, čovjeka "malo" boli glava pa odustane od spremanja ručka, a da ne bi bio zbunjen dužim i jačim bolom.
Sve se to da uspješno riješiti i pobijediti. Da nije tako ne bi bilo ove moje želje da redovno pišem, ovih mojih misli koje su često uz tebe, ove moje i snage i nade i u ove posljednje dane proljeća!
Zalutaj u šumu, zalutaj u mir i zvukove, i znakove, i poruke prirode…zalutaj s osmjehom i bez straha. Ne dozvoli da te situacije pretvori u "obredno žrtvovanje".
Imaš mene!!! I ja imam tebe
Baci kamen u rijeku i malo misli o tome. Samo tako, da promijeniš temu! Otiđi na ušće, ušća su uvijek bila tajanstvena i moćna.

Ušće Une u Savu.

Ne znam tko se od vas sjeća jedne male gostionice na početku Maksimirske. Nedaleko Kvatrića. U dvorištu. I u tom dvorištu , u tom prolazu smo igrali šah i belu, za sitnu lovu, ali i za pravu kad smo je imali.
Bio sam neko vrijeme u krizi i uglavnom sam kibicirao.
Taj me dan nije ništa išlo osim konjaka.
Išao sam od stola do stola i davao komentare.
Konačno sam se smirio uz jednu dobru partiju šaha, dvojice dobrih šahista.
Kako je partija postajala zanimljivija , ja sam više trkeljao. Nije za mene vrijedilo:
„Daj, Medo , šuti!
Ni deseti put nisam zašutio.
Stalno sam vidio najbolji potez.
Konačno se jedan od šahista ustao, pogledao me onako s visoka i svom snagom me upucao u glavu. Odletio sam zajedno sa stolicom do zida.
Polako sam ustao. Stresao glavom, ispravio stolicu i vratio se kibiciranju.
Zašutio sam.
To je bio najbolji potez tog dana. Za sve.

Ulazeći u novu, nepoznatu prepisku s ženom čudnog životnog puta i čudnih životnih sklonosti, naime, dipl.ing., završeni student gitare i veliki ljubitelj klasike, koncerta, opera i opernih kuća, koja i danas kalkulira, štedi, odriče se običnih stvari da bi mogla otići negdje na koncert, na poznato mjesto i poznatu melodiju, operu, mjuzikl. Mislio sam, mislio i smislio; idem se malo "igrati" i napisati joj pismo koje će je iznenaditi. i evo pisma:
'' Moje veze s glazbom mislim da su u genetici i to po očevoj strani, lozi…svi u njegovoj obitelji imaju sluha i svi lijepo pjevaju ( ..i piju ). Moj otac je bio veliki zaljubljenik u talijanski belcanto, pa tako i u Verdija, Puccinija, Donizzetija, Leoncavalla ( to je dobio kao talijanski zarobljenik u Veroni za vrijeme rata… ) Tu svoju sklonost je prenio na mene jer sam od rane mladosti, od prvog radija, slušao s njim razne isječke iz opera, naravno, preko radija. Moja majka, vrlo pobožna žena, nije bila iz posebno nadarene glazbene obitelji, ali je, ne znam iz kojeg razloga , voljela orkestralnu i , naravno, crkvenu glazbu. Vrlo često je odlazila na koncerte pa je mene, kao klinca, vodila sa sobom. Ne znam da li je to bilo iz razloga što me nije htjela nikome ostaviti, ili je, ciljano, htjela probuditi kod mene zanimanje…sjećam se da mi je u početku bilo dosadno, ali sam odjednom, slušajući tu vrstu glazbe, počeo doživljavati vizualne efekte i to mi se jako sviđalo ( jesam li tu počeo piti?! ).
Znam da sam slušajući '' Slike s izložbe '' M.P. Musorgorskog, stvarno imao dojam da uz mene prolaze različita ulja na platnu, akvareli i još neke nepoznate crtarije.
U gimnaziji sam bio član Glazbene sekcije, gdje sam, osim sviranja klavira i još nekih instrumenata, počeo učiti o povijesti glazbe kao neobavezan predmet. I dan danas ''Historija muzike '' prof. Andreis-a zauzima posebno mjesto u mojoj krnjoj, pokradenoj biblioteci..
Za vrijeme studija sam bar dvaput tjedno ( kad sam bio trijezan ) stajao na galeriji HNK-a i tako odgledao i odslušao sve opere koje su se u to vrijeme prikazivale ( 1968-1971 ), čak po nekoliko puta. Zahvaljujući neurednom studiranju, hrvatskom proljeću, radu preko stud. servisa, pokupovao sam mnoge ploče velikih majstora orkestracije koje su mi stalno bile u opticaju. Tako sam kod kuće imao 7 od 9 Beethovenovih simfonija koje sam odslušao bezbroj puta u bezbroj stanja, ali svaki put se javljao neku novi vizualni doživljaj i zato baš Beethovena smatram jedinim i jedinstvenim.

On je toliko prepoznatljiv , ako baš i ne poznate neko njegovo djelo, prepoznat ćete ga…

No, nije to slučaj samo s njim, njega vežem za neke emotivne uspomene, ali jednako tako se može prepoznati Mozatra, Bacha, Čajkovskog, Chopina i mnoge druge. Svaki ima svoje.. stil! To što ja posebno volim 'B' , ne znači da ove druge ne volim. ' B' je jednom napisao u svom pismu knezu Lichnowskom :'' Kneže, to što jeste, postali ste slučajem i rođenjem, dok ja svoj položaj i svoje ime dugujem samom sebi. Knezova je bilo i bit će ih a Beethoven je samo jedan!''. U odnosima s aristokracijom, 'B' , nikad nije saginjao glavu i uvijek je govorio svoje mišljenje ne obazirući se pred kim to govori. To se osjeća i u njegovoj glazbi.
Rekao sam da volim i druge majstore. Baš sam jučer ( nedjelja ) kuhajući ručak, slušao dva klavir koncerta, jedan Greegov a drugi Chopinov. Bilo je slušljivo. Danas je sve, naravno, na CD-ovima, premda mi se čini da nema bolje reprodukcije od kvalitetne ploče na kvalitetnom gramofonu ( moja linija je Schneiderova iz ranih osamdesetih i još je u funkciji. Koštala je cijelo malo bogatstvo. )
Uz sve što sam napisao, slušam i volim i modernije skladatelje, Schonberga, Stravinskog, a '' Carmina Burana '' Carla Orfa je pravo remek djelo..
Za opere je Verdi svemoguć ( meni! ) , ali su mu vrlo blizu i Puccini, Donnizeti, Lisinski, Zajc, Bizet, Gluck itd.. Sa subote na nedjelju, gledao sam i slušao na drugom programu ''Rajnino Zlato'' od Wagnera ( Wagner je na neki moj način jedan jedini, možda zato što ide uz viski iz flaše do kraja ) i moram priznati da mi on ne sjeda uvijek dobro i jednako u uho što mi se mi se ne sviđa. Ali prije nekoliko tjedana bio je Verdijev '' Rigoletto" i bio je poseban , bez obzira na moje raspoloženje, a znam je na pameti i uvijek je užitak.
To je ono skriveno i nevjerojatno kod slušanja; kad neku stvar slušam i gledam više puta, to je kao nogometna utakmica, sve ovisi o izvođačima. Kod različitih izvođača ista arija zvuči drugačije, a koji put, s lošim izvođačima i neprepoznatljivo. Nedavno sam slušao Puccinijeve ''Turandot'' Nessun dorma u izvedbi jednog našeg tenora i nisam ga prepoznao jer mi je u uhu uvijek Pavaroti.
Međutim, kako i kada sam se razbilo i sve više ostajao doma , repertoar mi se proširivao, počeo sam slušati skoro sve; šlagere, šansone, rock, mjuzikle i otkrio sam da me još uvijek fasciniraju glazbeno scenska djela. Poče sam cijeniti A.L. Webera i to rock operu ''Isus Krist Superstar '' i ''Fantoma u operi'' za kojeg se još nisam opredijelio da li je opera ili mjuzikl..
Eto, napisao sam nešto o osobi koju ne poznate , kojem je, u svemu tome, najljepše vizualna kombinacija koja, ponekad nalikuje na laganu halucinaciju, lijepu i kontroliranu halucinaciju, a to je nestvarno, nemoguće i očaravajuće, to je ono što želim…letjeti!!

Naime, već prije spomenuh: "Ja želim letjeti!"

( Vjerovali ili ne, ovo pismo je dokaz što se sve može izgooglati, i uz malo mašte.....)

Čitam da hormoni toliko snažno djeluju na ženski mozak da se za njihov utjecaj može kazati da oblikuje doživljaj stvarnosti kod žene. Oni utječu na ženine stavove, ukuse, poslove, želje, te određuju, iz dana u dan, njezine prioritete. Živa ludnica od hormona. I to se mijenja iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Hormoni su odgovorni za nastajanje novih misli, emocija, interesa…"

Hormoni određuju čime će mozak biti zaokupljen. Oni pridonose brižnom društvenom, spolnom i agresivnom ponašanju

Mogu utjecati ( hormoni ) na to hoćeš li biti brbljava, koketna, izazovna, ponuđena, hoćeš li priređivati i posjećivati zabave, pisati zahvalnice, maziti se, tetošiti, brinuti o tome da ne povrijediš tuđe osjećaje, biti natjecateljski raspoložena , masturbirati ili se jednostavno jebati, jebati, jebati…''

Dvojica su gazde; estrogen i testosteron. Prvi je kralj, moćan, svime upravlja, strastven, agresivan, zavodnik, a drugi je brz, odlučan, silovit, marcijalan, moćni zavodnik, muževan, neosjetljiv, nema vremena za maženje.
( to su dva za koje liječnici znaju a ima još 6 za koje nemaju pojma po autorici '' Tajne ženskog mozga'', inače mr, neuorobiologije, doktora medicine i specijalistice psihijatrije pri Harvardskom med. Fakultetu, izvjesne Louann Brizendine)
Nemoj meni ništa pripisivati, samo sam prepisivao o stanju o kojem si mi pisala, da ne bi sebe optuživala da si sklona bludničenju. A kad i pišeš tako, meni to izgleda sasvim normalno i prihvatljivo… Čak volim i čitati! A tako se dogodi preljub i tamo gdje objektivno nije bilo nikakvog razloga…nađu se dvoje, na pravom mjestu, u pravom trenutku, reagiraju i kasnije ne znaju što se dogodilo. Znam jednu tragičnu priču koja je bila isključivo hormonska ali neću ti sada kvariti i smanjivati djelovanje progesterona koji je majka moždanog Valiuma ( napomena: ovdje se isključivo govori o djelovanju hormona kod žena i to su potpuno novi med. podaci )

Bilo mi je puno lakše pisati o ovim hormonima, nego napisati ijednu rečenicu o sebi u ovom trenutku. Priznajem ti moć, priznajem ti savršeni lik, ( koliko si previsoka ? ) priznajem ti žudnju, strast, priznajem ti sve što napišeš jer je to sve: ''to sam ja!''. Nije mi jasno kako tebe netko može povrijediti.Na ovim fotkama si toliko živa i ultravioletna da nema tog faktora zaštite od tebe. Jedino mogu izgorjeti. Nećeš ti to dopustiti. Izgraditi ćemo takvo "prijateljstvo" gdje ćeš ti ozbiljno paziti da se ove moje lijepe ruke ne opeku i da ovo moje umorno srce izdrži. Možemo mi to, uz svu ovi izazovnu i iskrenu korespondenciju.
Znaš, gledaj to ovako: 'možda će mi to jako njegovo rame nekad zatrebati'' ili ovako; kad dođeš u moje godine i kad se sjetiš ovih pisama reći ćeš, zadovoljna sobom:'' O tempora, o mores !" I to bez trunka žaljenja. Nećemo ni umanjivati ovo što se događa.
U biti ti nemaš pojma o ničemu. U meni ima više ljubavi nego u čitavom tvom gradu. I strasti! I čežnje! Ja vodim borbu u kojoj neće biti pobjednika, samo ljepota i vjetar u mislima, s mirisom tijela koje se odmara, a mjesečina stvara sjene tijela neviđenih oblika i položaja.
Patetika?!
Ne, već par ljubavnih rečenica za ljubavno pismo i to, isto, kao tvoji pozdravi pri kraju pisma. ( poljubac, volim te ) M Moje je manje formalno. ( još ni jednom nisam napisao da te volim )

Ljubav dolazi u svim oblicima! Kao opomena. Nama.

Imam lijep rukopis i ako bi ti poslao pismo rukopisom i ako bih primio pismo rukopisom, to bi mi se učinilo kao da smo se rukovali.

Oprosti na onim hormonskim uvodima i opširnosti, ali zaista mislim da se , uživajući igraš sa svim tim prirodnim darovima . To mi je drago. Kad bi se na nekom astralnom nivou približio tebi da te zaista mogu vidjeti, to je magija, a magija ima svoju cijenu koja je, sada, za mene jako teška ( obredi, svijeće, dugotrajne meditacije, kontrola snova…)

Neka ide ovako nježno i polako….

Medo.

Sjedi bracni par s flasom vina i on kaze:

"Kladim se da mi neces moci reci nesto reci sto ce mi istrovremeno ugoditi i naljutiti me."

Ona razmisli i odgovori: "Imas veči kurac od naseg susjeda."