Umorni Bukovsky

Evo, ispred nas su '' Dani Slave'', dani Antifašističke Borbe i dani Nezaboravne Državnost, dani Moše Pijade, i Luke Bebić, i Luke Modrić. Nekako se osjećam pjesnički , a budući da si vi stari drugovi, odnosno drugarice, poželio sam to napisati. I da, skoro zaboravih, bit će tu i '' Baklje Ivanjske '', u živo, pred kućama naših prijatelja zbog kojih se osjećam kao Posljednji Mohikanac, kao posljednji među Posljednjim.
( To se Indijansko pleme vodi kao izumrlo, i pomalo skrivam svoje porijeklo, jer zakon je zakon i ako je nešto izumrlo onda ne može biti preživjeli niti jedan . Možda me ostave, jer moja posljednja nije Mohikanka, imam 62 godine tako da bi se teško mogao roditi i posljednji PoluMohikanac.)

Je l' znate da je većina starih filozofa umirala vrlo mlada, ispod prosjeka za ono doba, ispod 30 godina. Onaj moj psihić kaže da je "filozofiranje" težak posao i da je većina umrla od upale žuči, tj.od posljedica te upale. Ni prije 5000 godina, ni sada nije bilo za to lijeka. Najbolje su prolazili i najduže su živjeli oni koji su se pravili ludi i govorili:'' Nisam ja odavde''. Jebeš ga, kad ja to shvatim u 60-tim, i kad sam u žuč već natrpao kamenja .

Svako jutro čim ustanem, pomolim se sv Ivi i zamolim ga da mi nitko ne dira žuč. Badava sve, kad ja prvi počnem po njoj kopati, valjda mi je to ostalo iz onih dana dok je bilo Indijanaca i dok smo zajedno tražili i ispirali zlato po potocima. Imao sam napad te žuči, i otpušten na vlastitu odgovornost. Koliko je taj moj postupak zabrinuo doktore i osoblje najbolje je ilustrirao taj moj '' psihijatar -specijalista'' koji radi u kao internista ( specijalizacija ). Ovako on to opiše; kad kod njih dođe debeli i teški čovjek, preko 60 godina, i koji zbog nekih svojih muha hoće prekinutu liječenje i ići doma, trojica specijalista trče pisati otpusnicu. I samo paze da živ uđe u taksi, a onda mu mašu zastavicom Barcelone , ili s kockastom kapom. Znači da sam ja imao i sreće s doktorom. ( dao mi je antibiotika za dva dana )

Situacija će biti sve gora i gora. Ja se svakako pripremam. Neki dan su mi prijatelji kroz prozor ubacili onaj automatski bolnički krevet u kojem je sve pomično; i uzglavlje, i podnožje, i visina od poda, i kosina lijevo i desno, i kosina naprijed i nazad. I daljinski. Super univerzalni krevet za masu eksperimenata. Ima još jednu neobičnu osobinu i univerzalnost, naime, osnovna mu je namjera bila da ide od umirućeg do umirućeg . Zadnji je na njemu umro moj susjed (63 ) i kako nitko nije dolazio po krevet, ja odem, "šepajući", s kanilom, u Crveni križ, i dobijem ga na revers i, neka mi netko prigovori da sam praznovjeran, ili da mislim živjeti vječno…Sav posao ( prilično je težak taj krevet ) smo obavili uz smijeh i zajebanciju, iako sam primijetio da se jedan od pomagača boji i sjesti na njega. Gurnuo sam ga prema krevetu a on se izmigoljio kao da sam ga gurnuo u rijeku. Meni savršeno odgovara zbog bolova u nogama. Podignem ga toliko visoko da mi noge ne dodiruju pod, i onda ih lagano njišem što im paše, iako ne znam zašto . a paše im i odmor uz podignuto podnožje.

Nemojte me proglasiti perverznim, samo si pokušavam malo ugoditi, a vrijeme odlaska je već odavno dogovoreno i određeno bez obzira na krevet. Samo se čeka da obavim još neke zadatke, a što, nažalost ja ne znam koje. ( Smisao kreveta!?)

. Ako hoćete imati kuću na selu, dohranite me. Jedini je uvjet da, ako padnem u komu, da me što prije isključite. A ovi moji mlađi prijatelji na moju ponudu da me dohrane, odgovaraju; tko bi tebe dohranio, pa ti nećeš nikad umrijeti! Priznajem da mi je to lijepo i drago čuti.

Temperatura je oko 14 ujutro, a oko 41 poslijepodne što nije nimalo ugodno za duže sjedenje uz kompić, ili knjigu…. ni za disanje. To bi trebao biti početak ledenog doba. Ako ste čitali da su se one sjeverne struje, struje u Sjevernom moru za ozbiljno i za stalno promijenile… Gledao sam losose, i oni se čudno ponašaju.
A pročitao sam i nešto što se tiče baš mene; moram početi razlikovati život samca od usamljenosti, i to razlikovati ne samo umom već i djelima. Ovaj tjedan sam mogao ići četiri dana negdje kraj Zadra,u neko vojno odmaralište, kao časnik HV, ali mi se učinilo predaleko za autobus, jer to ne idu invalidi, već zdravi časnici HV. Ipak sam ja, zbog kanile i višesatnog drmusanja, invalid, istina civilni ali ipak invalid. Hoću reći da se i tako razlikuje život samca od usamljenosti. Samci ne moraju biti usamljeni….ako ne žele.

Toliko za ove predslavljeničke dane.

Blago onima kojih se to ne tiče.

I kompić mi ima neku manu. Naime, kad prelazi na drugu stranicu,na Wordu, nekamo pošalje tekst prve stranice… Ponekad pronađem pod ''oštećen'' a jučer mi je cijeli roman, i to ljubavni roman, otišao, nadam se, u cvijeće. U računalu nije, bar na meni poznati način. Ostao je naslov i prazna stranica, kad otvorim naslov. Sve je kao normalno, samo nema teksta. Šteta!!! A bio je pun inspiracije, povrataka, ali ne žalite jer bi ionako otišao na drugu adresu. Problem je što kad pomislim da ponovo takvo što pišem, osjetim grčeve u želucu, od straha i napora, od ponavljanja vječnih istina, romantičnih….
a možda i od tih mojih dragocjenih kamenčića koje ljubomorno čuvam...?!

Veličinu bakterija je najlakše objasniti na
usporedbi. Vrh igle je za jednu bakteriju kao za
nas nogometno igralište. I sada, kad Remark kaže
da je " sreća igra na vrhu igle ",
postavim si pitanje: što sam ja? ...ako se dovoljno
smanjim...i kad mislim da ne mogu više, e, onda
se još smanjujem i odjednom, vidim, imam
prostora, imam jako puno prostora i sreća se
može razmahati...plesati...množiti...
I zaključujem:
Sreća ovisi o tome koliko
sam ja mali,
a ne o vrhu igle!

Čini mi se da ste i vi bili bolje raspoloženi nego inače, ili mi se samo čini!?

Vi svoj nihilizam prikrijete znanjem i znanošću, mnoštvom činjenica, duhovitošću, napadom, transferom. To radite stručno, to radite svjesno, to radite oduvijek i radite uspješno…kao iskusni blogeri (ice )

Ne mislim za sebe da sam nihilista, možda sam neki otvoreniji pesimista, uglavnom, pokušavam što točnije verbalizirati , pismeno i usmeno, svoje mišljenje koje u meni stvara , običnim rječnikom rečeno, tjeskobu, srdžbu, osjećaj nepravde. Nekada uspijem, a nekada dolazi do progresije…

Zadnja pisanja na ovim stranicama tražila su da napišem reminiscenciju. Volim samo tri strane riječi: reminiscenciju, aproksimativno i internetska aplikacija:

U mojoj župi je stolovao četrdeset godina isti župnik, vlč. Zvonko Ljuti. On je svoje nedjeljne propovijedi počinjao ovako:

'' Dragi moji vjernici, braćo i sestre, vi živite kao životinje, kao obična stoka; žderete, pijete, parite se i stječete. Nema tu Boga, nema tu Milosti , Isus je umro uzalud. Danas je nedjelja. Pogledajte koliko vas je došlo na sv. Misu. Gdje su drugi? Vašem susjedu sam rekao da ne bi trebao orati nedjeljom. Znate što mi je odgovorio, ( on mene uči! on mene uči! - lupao je šakom po propovjedaonici ), rekao mi je da ne može biti grijeh... raditi.
Bog je rekao da je sedmi dan za odmor, to je zapovijed, to je svetinja. On to okreće, tumači tako da može danas bacati umjetno gnojivo…
Ne možete Boga prilagođavati sebi i svojim nezasitnim grešnim potrebama….''

I tako bi naš Zvonko vrijeđao i izazivao svake nedjelje. Njegove podnevne mise su trajale od pola jedanaest pa do pola dva, oko dva sata je bila samo Propovijed.. Uvijek je to bila Predstava.

Ali je znao lijepo završiti:

'' Eto, Bogu hvala, Bog će nam poslati svoju milost, poslat će Duha Svetog na sve nas što smo danas ovdje, što poštivamo Nedjelju, dati će nam hrabrosti da budemo primjer svoje vjere, i kao Prvi kršćani, da izdržimo sve napasti i kušnje… Da bi učvrstili svoju vjeru u ova teška vremena, pomolimo se:

Vjerujem u jednoga Bog!"

On je nas toliko priviknuo na batine i grube riječi da se nismo puno ni uzbuđivali. Ponekad je i imenovao i one koji su došli i one kojih nema. Mene je prozvao ovako:

'' Pogledajte našeg Medu, došao je iz svadbe direktno u crkvu i još je pijan, došao je na sveto mjesto, na svetu Misu pun grijeha, traži, na grubi način, mjesto da bi sjeo jer ne može stajati. Umoran je! On mene uči kako žive zapadnjaci. On meni priča priče sa zapadne strane."

Nitko se nije okrenuo prema meni, nitko me ništa poslije nije pitao, nitko nije komentirao.


Znate što mi je žao!? Žao mi je što će se zaboraviti one moje riječi na kraju, moja obrana: '' Aut Cezar, aut nihil!"

Kada bi mi mogli i znali biti drugačiji?!

A onda to ne bi bili mi! Iskreni u vrijeđenju, otvoreni u nagađanju, nemilosrdni u opraštanju.
Onda to ne bi bio naš blog
Kamo bi nestali svi ti virtualni nickovi koji svakodnevno govore istinu o nama? I o sebi!

Opet sam napisao dobar blog!

Opet sam napisao dobar blog!

Ovo je pismo rezultat vremenskih neprilika, stanja u meni koje izazivaju te vremenske promjene, bola, koji se može durati, ali ne prolazi, a i ljubavi koja se može durati, ali ne prolazi. Neka ne prolazi, ali molim sve zadužene za mene da tu ljubav ne umnožavaju. Neka ostane ovako draga, simpatična, blaga i uvijek ću je njegovati i čuvati.

Ako ima li nešto u ovom pismu što ti ne godi, pripiši to kiši, i običnom kuhinjskom krpom zbriši s ekrana. Tako i tako., to su pisma za brisanja , i to je sudbina svih naših pisama ….

Nekako te drugačije volim kad pada kiša, iako ti to vjerojatno ne znači ništa. Priznajem da me to ne iznenađuje baš previše, ili bar ne previše ljubavnički... Sunce jedino!

Ako ti se čini da je ovo pismo previše... uz kišu..., svaka nova ljubav je ponovni polazak u prvi razred i baš to je ono što nam se u njoj najviše sviđa. Uostalom, ti sigurno o tome više znaš! Iako ponavljam razred, nisam sigurni da ću položiti sve predmete

Neću ponovo čitati, neka ide….pismo moje! Na blog. Sretan ti put i nemoj izazivati nikakve nevolje. Svijet je pun nevolja.

P.S. Živjeti iz dana u dan bez ljubavi, prodavati sebi iluziju Mladosti a nemaš snage za dva dana vjernosti, i onda sve to nazvati svojom ljubavlju i plakati i nazivati ga ''babojebcem''.
Ne tražim da mene voliš ali njega voli zbog sve one ljubavi i bola kojeg ti je pružio i kojeg bi ti još mogao pružiti i kojeg svakodnevno pruža sebi. ( i iz mene piše ljubomora, priznajem ovim zaostalim kišnim kapima na prozoru koje će sunce uskoro osušiti i s njima će otići i moja tajna. Tu tajnu sada znaš ti i kapi kiše na prozoru. Zaista imam ogroman broj iskrenih i šutljivih prijatelja!?)

Ti si jaka, jako jaka, tvoje su emocije sadržaj i rezultat promišljanja tvog razuma….tvoja ljubav je tvoj racio…

A ,evo, pojavljuje se sunce, kao u pjesmi, kao pjesma

Kao rukom palim jednu jedinu dnevnu zvijezdu.....

'' Bože, hvala ti za sve što si mi kroz godine života dao.

Sada mi pruži dovoljno snage da se sam za sebe mogu pobrinuti

u dane koje si mi još odredio. Na kraju – pozovi me k sebi!"


U dva dana se je dogodile mnogo toga. Rekla si: " Medo me voli!"
Rekla si: " Skužila sam da Medo nije zaljubljen u mene.
Rekla si: " Mislim da ću se osvetiti!"
Rekla si: " Čula sam da je i Medo pedofil".

I tako si mene dovela u stupicu iz koje se ne znam izvući. Stupica za međede. Naime, po pozitivnim zakonima RH:

" Prijetnja je svaka aktivnost koja putem straha utječe na drugo osobu i sve što nas prisiljava da radimo protiv slobodnog odlučivanja smatra se prijetnjom"

Što sada učiniti? Priznati da te se bojim i prihvatiti činjenicu da si mi prijetila, ili u skladu svog ogromnog ega: ja se nikog ne bojim! , napisati da se ne boijim i izbrisati postojanje napisane prijetnju.

A ogovarati nekog, bez dokaza, širiti neistine i klevete, također je krivično djelo, kriminal, podzemlje...

Ipak ja znam što ti najviše voliš. Voliš da ti odam bar mrvicu priznanja, baš kao što i ja to obožavam, naročito od tebe. Htio ili ne htio moram ti priznati. Ona rečenica:

'' Biti si njim je klupko radosti!''

.... to mi je tako iskrena, meni osobno draga, i rečenica, kao da je izvučena iz moga srca. To se jednostavno ne može ljepše reći . A onda sve ukrasiš nekim malim, dragim lažima. Kao da ne misliš svojom glavom.

Ja bih se sada trebao malo uplašiti te tvoje uigrane, istrenirane i naučene metode " oslobođivanje zvijeri u sebi." Ta zvijer nije naša, nas zaljubljenika. Ne, nije! Ta zvijer je tvoj kućni duhovni ljubimac, ti ju hraniš, maziš, mrziš. , razjaruješ i na kraju- vežeš za sebe na vrlo kratki i slabi lanac..

Ne moraš me upozoravati da usporimo, da imamo vremena, da se saberemo…mi imamo sve vrijeme, i kad ti se bude činilo, u Burmi, ili Kini, ili Africi u nekom poplavljenom i kišnom danu, samo pozovi mene, kao malog anđela, ili malog Budu!...

Kad se ljutiš, onda napišeš:''

Ima u tebi toliko gorčine i ponekad si zao!!!!''

S gorčinom se slažem, ali sa zloćom ne! Kad se malo narugam, našalim, podsmjehnem, ljubomorno stisnem usne, to nije zloća. I ti kažeš da te ponekad nasmije i da je ponekad duhovito ali promatraj i ovako:'' Stvarno, ne postoji ni jedan razlog koji bi u meni mogao stvarati zloću prema tebi, a čak ni prema puuno šire. Samo bi mi trebalo uz očiglednu gorčinu i neka opsjednutost zlom???!!. Znaš i sama da uz dužu, u duši bolest, i njenog prihvaćanje, dolazi strpljivost, praštanje i oprost. To se najprije realizira prema Bogu, a onda i prema ljudima, valjda prema nekim prioritetima simpatije i prijateljstva, a i neke šutljive malodušnosti.

To, sa čim se bavi moja psihijatrija je drska iskrenost, otvoreno srce, a kad bi me bolje poznala, vidjela bi da govorim istinu na jedan blesavi, ludi, neobični i grubi način. Znam da to može boljeti druge ljude, ali isto boli i mene. U tu istinu smo svi uronjeni pa čak i Ahilova peta. Tu nema ''Milosti božje!''.

I opet nešto o "našoj ljubavi" od kojeg ti praviš klupko koje se nikad neće rasplesti . Možda, kad bih vjerovao u ona čuda: ''Lazare, tebi kažem ustani!'': ( da li je Lazar tu neka metafora, ne znam! )

'' Jedina stvarna,ozbiljna i nepremostiva prepreka da se moja ljubav prema tebi ne pretvori u nešto više i bitnije, u nešto više od nježnosti i razumijevanja su moje godine i moja bolest. Nijedno nije hendikep i sve je baš na svom mjestu. I neka tako bude. I neka tako ostane. Nekad vrijedi živjeti za jedan sat ljubavi. Zato sam ti rekao da možemo biti i prijatelji i '' ljubavnici'' , onako virtualni i to bez riječi...skriveni u onom " obriši "

Samo si ti ugnijezdi i bez obzira na sve moje bolesti. Ni jedna moja bolest nema neke anatomske veze s ljubavlju:'' Ljubav treba zaslužiti!'' kako ti reče; '' i u pitanju je mnogo opasniji mehanizam. Zasluživanje ljubavi!!!

Slobodno se ti uvali u moje srce i u moje krilo. ; nitko te ne može, niti ima pravo,odatle ni pomaknuti a kamom li maknuti..

A neke šale, pa čak i grublje dozvoljavam tebi zato što to isto dozvoljavam i sebi…volim, kad se ti sa stilom i ljutnjom, narugaš meni ( ne priznam nikakvu svoju bolest ). Jebo me pas ako lažem!

Tamo gdje to ne volim , tamo mi se nitko ni ne može narugati. Naime ja sam lav koji se još uvijek šetao pustinjom na staroj slavi. Oslobodi se potpuno svih obzira. Ništa sa mnom nije lakše ni teže zato što sam bolestan. Dapače..

Slobodno udari i ništa neće biti ni sramno, ni tužno, ali mora biti istina i mora biti iz srca. Kao ovo moje.

I jako mi je drago što smo toliko slični , ili potpuno jednakih emocija i simpatija o zajedničkim prijateljima. Možemo ih mirne duše nazivati " našim prijateljima" , a fala Bogu i nema ih previše

Poljubac i za sutra, s mirisom dvopeka i čaja

Medo

P.S:
Komp. mi se zagrijava, da je malo prikladniji mogao bih ga koristiti i kao peglu a danas nije ni važno." Ml " sebe drugačije gledamo u tom klupku radosti. (Ja i komp!)

Pokušao sam napisati pisamce bez bockanja, ali s tobom se sve može pretvoriti u oluju. Javi se ! Onako, bez riječi...telepatski....

I u takvom i ovom svijetu koji je tvoj, potpuno tvoj, ponekad te iznenadi sjeverac, hladna anticiklona, vodeni val iz susjednih država, neki niski pritisak zraka, također iz susjednih država ,( malo čega lošeg može doći iz Afrike, to ti je već davno jasno, osim Velikog Dečka koja je prirodna mješavina više nepoznatih i neodređenih emocija, i dobrih i loših ), i onda ti to donese malo tuge. I meni. Ma, ne brini proći će nas…

Znam za sebe: '' Dok na slaboj svjetlosti ulične rasvjete, gledam u prazan i uredan svoj krevet, preplavi me depresija kao da ju je netko nabacao u mene i to u ogromnim količinama. Nisam sposoban misliti, nemam moć vizualizacije nečeg ljepšeg; stara, poznata i prepoznata tuga me preplavi i jedino što mi preostaje da se skrijem negdje u najtamniji kut terase, i da tiho prošaptam: Dobro večer, tugo! Dobro večer i drago mi je da si me posjetila, ali te molim, lijepo te molim, nemoj me ostaviti samog.

Opet si mi napisala nešto novo. Pismo u kojem nas dvoje predstavljamo nešto drugo, neku blažu dimenziju ovog svijeta, neku nježniju dimenziju ovog svijeta, i to nas dvoje koji smo zajedno prošli skoro sve, ( i lijepo i ružno ), neku ljubav i prijateljstvo, koje , začudo može proći zajedno i koje, začudo, nema i svoju budućnost. Svi su tvoji bivši, ali i mnogi sadašnji vrlo pametni, duhoviti, nježni, pažljivi, zaljubljeni, daj mene spremi i neku posebnu, jeftinu,plavu kovertu i drži me među onim crvenim cipelama iz Rima, koje više ne voliš, pogotovo ne noću. Te će mi cipele pričati još neispričane priče o Marti i koja se, bez razloga boji, o Marti koja se od straha skriva u tuđim zagrljajima koji su , globalno, vrlo nesigurni i površni. Nitko ne bježi od tebe , sve si vrlo profinjeno otpremila i to s mirazom.. Nisi ti neka osoba iz grčke, egipatske, perzijske mitologije, prije bih te pronašao u sadašnjosti....ukrajinskoj, ruskoj, pa čak i balkanskoj stvarnosti..

'' Ti mene zavodiš kao i ja tebe. Legitimno''. Moram ti priznati da to meni ide boje od ruke i riječi, kad to ne radim namjerno, kad se opustim i pišem luckasta i munjena pisma, kad sam neozbiljan, kad sam sa strane, ili ispod, ili iznad (?). Dok imama zdrav razum, trebao bih naći neko duhovno sklonište za nas dvoje, nešto duhovno gdje bi mogli plakati, smijati se, neko mjesto za ublažavanja ovih dnevnih sudara, mjesto gdje bi svaku stvarnost oblikovali po svom kalupu.

Uostalom to svi rade, ali većina misli da se ponaša po nekim uobičajenim standardima. ( kakav je to standard kad se kao paunovi šećemo trgovačkom ulicom i trošimo novce a ulaskom u stan potežemo teško oružje, '' tko je brži '', uz crne trešnje i ostatke raspucanih, svježih marelica na usnama?).

To naše sklonište bi bilo puno ljubavi, prijateljstava, razumijevanja ( mnogo od toga smo već počeli ali je to smo jedan puteljak, ogranak nekog nepoznatog šireg puta, ali sam siguran da je tajna , da je rješenje baš u tome.)
Pogledaj koliko se ponavljamo iz godine u godinu: žene, muškarci, more, prijatelji, hrana, posao, brodovi, grčke, jadrani… Toliko smo robotozirani i glupi da ni ne primjećujemo da se dosadno i uporno ponavljamo. Kao guske kad sagnu glavu pri zvuku aviona na par tisuća metara.

Znam da se pitaš kako sam i misliš da sam bolje jer pišem neko polu ljubavno pismo!

Pa dobro sam, jebemti, dobro sam do neba. Puno bolje!

A imam i tebe da ti napišem ove riječi,.da ih razumiješ i da se sklonimo, za početak, u ono sklonište gdje bih stavio glavu u tvoje krilo i nečujno plakao Kad bi me zapitala:'' Je l' ti to plačeš,?'' ja bih se, kao pravi lav, uspravio i odlučno prošaputao: '' Ja nikad ne plačem!''. Jebga! Takav je taj život kad se neprestano ponavlja. Ponekad mi se čini da je ova moja bolest i ova moj bol ipak nešto novo, iako je potpuno nerazumljivo, suvišno i iritirajuće…ipak je to novost!

Kako gnijezdo lastavice i poklonjeno cvijeće!?. Reci Velikom Dečku da ga jedan tvoj stari prijatelj smatra osobno odgovornim i za cvijeće i za lastavice. Neka stavi ruke na leđa da ne bi nešto razbio i neka pažljivo i polako ide za tobom , sprječavajući te da prebrzo ne utrčavaš u sutra. On nije još "ikona" i smije zalijevati cvijeće, a smije ga i kupiti. On smije i trošiti na tebe, zbog tebe, nositi darove sa sjajem u očima

Prestao sam pričati o ljubavi, prestao sam pričati o bivšima, prestao sam ići na svadbe i sjediti negdje blizu tamburaša, tužan i sam, prestao sam plaćati stare pjesme.
'' …kad u grlu stane riječ''!
I počeli su sve više govoriti da sam normalan. Smiješno. Hrpa ispijenih i polupijanih kreatura daju psihološki profil o čovjeku kojeg , zapravo, nikad nisu vidjeli, nikad mu nisu pokušali zaviriti u dušu. Staviti ruku na te ruke koje plaču…..

Bio sam vrlo dobar i iskreni pisac ljubavnih pisama. Ako želiš, onako radi znatiželje i poezije, mogu ti napisati, ili mogu bar pokušati napisati nešto romantično, pomalo istinito i samo za tebe. Nemoj mi govoriti da sam ''tamo neki romantičar" a da je tvoj svijet nešto sasvim drugo. Svjetovi se vjetrom vrlo rado izmiješaju i kad isploviš iz jedne ''luke'' uz povoljan vjetra, teško ćeš se vratiti u tu luku a da se ništa nije promijenilo…Ti to znaš, ali Ti i Dečko zajedno to teško shvaćate. Zato ću tu biti ja.

I sad taj moj poljubac koji može trajati vječno. Ono malo zraka što imam u ustima je iz prirode, iz okoline. Znači kad bi se ljubili u sjenci jasmina, moji bi poljupci mirisali na jasmin.. Ili pod kestenom na kesten, ili u travi na pokošeno sijeno…

Pretjerujem, ali se i osjećam nekako življe. Sinoć sam čuo da bih mogao i preživjeti i poživjeti….

Ako napišem da te volim, molim te da to pročitaš onako kao sam to opisivao. Nemoj ti pretjerivati.

Stisnuo sam te kao gromadu leda na otvorenu ranu, osvježava me, ali i gledam kako se lagano topi. Teško da će izdržati do jeseni.

Bio sam u pravu.
Nije izdržala do jeseni.

Primiču se Duhovi. Prva obljetnica mog neizvršenog zavjeta.

Imam prijatelja, iz ' 92-e god., pravoslavca, pravoslavnog vjeroučitelja – i, tako, nekako sam obaviješten o praznicima i blagdanima, vjerskim, i jednim i drugima. Prošle godine sam išao na kontrolu u Zg i znao sam da su tih dana Duhovi ( imam kalendar- pravoslavni.) Prolazeći kraj Sabornog hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Preobraženjskoj ulici u Zg, nešto me pozva:
« Uđi! «
I ušao sam.
. Prvi put sam bio u hramu Gospodnjem. Sve je, kažu, obnovljeno, sve blista, sve u slikama, slikovnica za odrasle. Na pločicama vlati trave u dvije hrpice i jedna žena plete male vijence od trave. Stajao sam u onom prvom dijelu od ulaza, koji je za grešnike, kad me ona pogleda, pa me opet pogleda i priđe mi :
» Otiđite u manastir X , kraj Koprivnice, recite Gospi svoje muke, pomolite se, i vidjet ćete…!» Nikog nije bilo u hramu osim nas dvoje. Nisam znao da li je smijem tražiti jedan vjenčić, jer su, rekla je,: Trojnice ( duhovska nedjelja, ponedjeljak, utorak ) i izašao sam van da pitam mobilni.... prijatelja.. U tom trenutku je opalio top na Lotršćaku i zazvonila su zvona, bilo je točno podne. Prijatelj mi je rekao da smijem žicati i ja sam se vratio nazad. Hram je bio prazan, Ušao sam u središnji dio, uzeo desetak vlati, pogledao, još jednom, pogledao sadržaj ikona i ikonostasa, dok je postariji gospodin gasio svijeće. Htio sam ga pitati gdje je nestala ona žena, onda sam shvatio da bih sve iskomplicirao svojim šapatom, pogotovo ako on nije vidio nikakvu ženu. Na glavni ulaz nije izašla. Izašao sam i otišao s uvjerenjem da moram ići u taj manastir. Dao sam si obećanje....
Sve se nekako čudno poklopilo ( slučajno! Ne postoji! ) , i moja kontrola, i Duhovi, i put kojim sam išao u bolnicu ( tražio sam neke knjige u Bogovićevoj ), i zvona…Kad mi je ta žena prišla, pomislio sam, kasnije, bilo je točno pet do dvanaest. Kako to da sam ušao u crkvu, dvanaest godina sam bio tu, živio u Zagrebu, to je inače Cvjetni trg, kino Balkan. kino Zagreb, redakcija Večernjeg, oglasi , tu su pjesnici čitali svoje pjesme, to je centar Zg-a, a ja nikad nisam ni pokušao ući. Nikad me nitko nije ni pozvao.
I, eto, spremam se za posjetu. Spremam se godinu dana.. Ne očekujem ja nikakvo čudo, ( zašto bi se meni događala čuda kad nisam ovo tržio, nikakvo prosvjetljenje…trebam malo mira u duši, malo sna u noći, ponekad nepoznati osmjeh i malo nade…)
Jučer je, na vašaru, jedna mlada, zgodna Romkinja, prodavajući mi kratke hlače, izvodila takvu predstavu da me sve boljelo od tihog smijeha. Ozbiljna ona, ozbiljan ja, lažemo... a ja se ne čujem, samo ona..i priča li, priča..zašuti da bi me za trenutak slušala, da bi uhvatila zraka i dobila novu inspiraciju. Kupio sam hlače i osjećao sam se divno. Netko, potpuno nepoznat, mi je poklonio pola sata smijeha i bez milosti se sa mnom cijenkala. Ona misli da je pobijedila, a ja bih dao dvostruko za one trenutke radosti. Mislim da je i ona uživala jer je imala kupca kojeg je čula kad je htjela i pri tom je govorila što je htjela.
To je to..malo nade!! Malo smijeha za staru dušu. Znao sam ja da će se to dogoditi, da će negdje početi. Mislio sam da je to bila "ona", ali ona nema vremena, ona je neozbiljna kad se radi o anđelima, ona titra na drugim frekvencijama, na zemaljskim vodičima i nagradama. Pri tom mislim, pri tom, da će se nešto dogoditi, na sve ovo što sam napisao , na neočekivani optimizam, na stišavanje bijesa, kazne, oštećenosti…kao da se ukazuje svijetlo, istina daleko, ali ipak je svijetlo. Parafraziram; ja ne vjerujem u izuzetnu koncentraciju koincidencije!! ( Ili ; ja sam primjer spontanog ,parakauzalnog, humanoidnog meterološkog fenomena, ili nadnormalni, inkrementalni induktor precipitacije.). Što mi je stanje bolje , tražim riječi kako bi na nerazumljiv način to što bolje objasnio, ustvari, ne snalazim se baš najbolje s pozitivnim i optimističkim raspoloženjem.

Gubitak je prolazan i može se uklopiti u godine koje su mi preostale na zemlji.

Često čovjek mora otići u negativnu krajnost da bi bio dovoljno motiviran za duhovni razvoj itd., itd...

Stvarno....itd!

Nemoj se sekirati kad me ne razumiješ. To je većinom prirodno stanje normalnih, običnih ljudi. Da sam na tvom mjestu, više bi se trebala zabrinuti kad me razumiješ. tada si u onom euforičnom stanju koje za sve, za apsolutno sve, imaš objašnjenje. I boli te briga jesi li u pravu! I tko to ima pravo komentirati...
I ne mogu ljubavni jadi biti mučenje, a ne mogu ni škoditi, jedino, kad nas alternativaca, pokušavaju, imaju želju ka realizaciji ( svako dobro skoncentrirana misao želi se realizirati u stvarnom svijetu ), i to na jednom višem astralnom nivou i u nekom zagonetnom vremenskom tjesnacu.
Uletjeti u prazan i slobodan prostor. I ne biti mučenje.
Ono što mene stvarno brine je mogućnost da se stvarno poželimo sresti u živo. E, to bi se pretvotilo u jedan muški, narcisiodni suicid. Iz poznatih i vječnih razloga, želio bih izgledati što pristojnije a zbog tvoje simpatije , tvojih iskrenih i jednostavnih riječi, ne bih te želio razočarati, i bez obzira na sve zdravstvene, obrambene, imunološke sisteme i preporuke, ja bih prešao na gladovanje. Ne bojim se ja tvog poziva, niti neke slučajnosti, ja se bojim svoje ludosti, svoje želje da te vidim pa makar me to koštalo i metastaza ili raka gušterače.
Takva ludost meni uopće nije nezamisliva,već naprotiv, kao potpuno nova i draga avantura. Vjeruj mi da bi te našao i s ovo malo informacija koje imam. Skupim malo love, sjednem u auto, uzmem vreću za spavanje i polako za Afriku - naći jednu selo i jednu Martu. Što tu ima neprirodnog? Ili teškog! ? Koliko se žena u Africi zovu Marta?
Ne volim te onako u prolazu, ne volim te drugarski, ne volim te negdje u daljini i nemoj izmišljati i praviti se blesava; ja sebe ne volim ovakvog. Kad bih ja mogao pričati kao nekad, šarmirati, hofirati, ne bih se toliko rugao svom izgledu.. I još jedna sitnica, poznata i uobičajena, da se mi češće možemo viđati i da se donekle privikneš na izgled, sve ono lijepo u meni bi polako dolazilo do izražaja... Ne moraš mi vjerovati, ima žena tvojih godina, i s malo više kilograma kao i ja, kojima se stvarno sviđam. Kad im to kažem , dobijem odgovor da sam se i ja njoj godinama udvarao i da šutim...Znaš ono, omršavi pola kilograma pa kad nikog nema vrti se predamno da primjetim gdje se najviše vidi taj gubitak kilograma....naravno da mi se sviđa takva zajebancija ali se mi viđamo svaki dan...
Ne brini ti više za moju glavu, meni je instaliran sistem '' Opstanak '' i ništa mi se ne može dogoditi.
I ti i ja, a i mnogi drugi koji su vični pisanju, najlakše se snalaze sa seksualnim konotacijama. Uvijek može biti nešto duhovito ,provokativno, lažljivo i uvijek je nemoguće provjeriti. I ništa ja ne kontroliram. Na samom početku dopisivanja sam ti rekao da se taktički izmjestim. Sada već registriram da se ne bih želio izmjestiti u tvom slučaju i tako se planovi i kontrola polako mijenjaju i izmiču toj kontroli.
Opet ću ti ponoviti i to bez ikakvog pozadinskog značaja: Samo ti budi i ostani ona svoja , a u mapama su već ucrtani i Sava, i Nil, i Dunavske ade i Kineski zidovi. Složili smo se da ništa nije slučajno. Možda smo se upoznali da napišemo neku ludu knjigu pri čijem bi se pisanju morali neprestano družiti par godina pa onda neslaganje oko kraja, pa nestanak struje, pa dolazak '' novog doba''. Pa preživljavanje Sudnjeg dana. A sublimacija ( pretvaranje čvrste tvari neposredno u paru i pare u čvrstu tvar ) će sjebati to " Novo Doba "
Ne znamo mi što nas čeka. Bogami, ne zna niti taj tvoj Novi, to Dijete, ta Piletina
Pa, ljubim te u taj ožiljak kraj pupka. Tako neprimjetan da bih ga morao tražiti. Eto, zašto je seksualnost tako zahvalna tema. Tražio bih i rukama....
Rekao sam ti da imam lijepe ruke. Na njima imam 23 ožiljka i kad te ruke potamne na suncu, a ti ožiljci dobiju malo svjetliju boju i vidljivost, nije bile žene koja nije poželjela pomilovati te umorne, isprebijane, žalosne ruke.
Znaš, što sam stariji sve mi se čini da sam spavao s puno više žena nego što sam ja to mislio. I kako svjedoci polako odlaze, ja sve više lažem i postajem sve bolji i bolji.
Pozitivna i kreativna vizualizacija.

Krleža je rekao da i mjesečina može biti pogled na svijet.
Pogled na svijet može biti i pogled u čašu zlatne rakije.
Pogled na svijet može biti i prazni pogled.
Smisao života i pogled može biti i u čašici gorkog pelinkovca
Smisao života može biti i u čekanju idućih natjecanja u kvaliteti rakije,
i zlatna medalja za najbolju rakiju i za najbolji kulen.
Nitko nema pravo nikom postavljati mjerila.
Nitko nema pravo nikomu postavljati svoja mjerila.
Krleža je rekao da i mjesečina može biti pogled na svijet

Nekidan mi je grom oštetio komp. Naravno da nije bilo ni jednog olakšavajućeg faktora, Sva je otišlo. Modem, pa ono iza njega ( pržilica ), pa je oštećen i disk..pa se kvar proširio i na knjige u blizini. Popravak je koštao 1.400 kuna i dobio sam pune ruke dijelova koji su riknuli.
Došavši kući, uključio sam ga i napisao mail majstoru ( inače je ing. i nešto predaje u srednjoj školi ).

" Dragi majstore!

Znam da ne mogu s tobom razgovarati o kvaru, ni o cijeni, ali ću ti ispričati priču, jednu digresiju.
Digresije je Hemigvej.
Došavši u neki indijski grad, u neku od posebno poznatih trgovačkih ulica, poželio je kupiti neki suvenir. Ušao je u trgovinu, našao što je tražio i pitao; koliko? Trgovac je rekao 100 dolara. Da ne opisujem nijanse, Hemigvej je uspio sniziti cijenu, nakon sat jedan licitacije, u kojoj je prvenstveno uživao trgovac, na 20 dolara.
Samozadovoljno je uzeo suvenir, samozadovoljno i važno je pozdravio trgovca i krenuo. Trgovac nije mogao odoljeti tolikoj prepotenciji i morao je nešto reći. A rekao je :
Gospodine Hemigvej, ja sam vas prepoznao, i znao sam što će te uraditi. Nemojte se ljutiti, ali ne možete vi uspješno raditi posao koji vi radite jednom godišnje, kao ja, koji to radim sto puta dnevno . Taj vaš suvenir ste mogli dobiti za 4 dolara jer mu je tolika vrijednost. ''

Ne znam da li je potrebno objašnjavati zašto sam ti ovo napisao. Mislim da nije, dragi majstore..

Područje o kojem bi nas dvojica trebali sada razgovarati za mene je totalna nepoznanica, ipak ću ja navratiti još do tebe.
Posao je napravljen i plaćen, zar ne?!
Pokušati ću uživati u svakoj tvojoj rečenici koju neću razumjeti, doći ću iza pulta da budem svjedok oštećenog diska, kojeg si presnimio i zamijenio i da ga vidim svojim očima. Pametno ću klimati glavom kao da mi je sve jasno. Znam, da ti znaš, da ja ništa ne znam, i da se smiješiš u sebi. I ja ću se smiješiti u sebi ( malo kiselo zbog 1.400 kun )
Ali, što bih trebao!? Najbezbolnije za moj ego je neograničeno povjerenje u tvoju poslovičnu pravednost i poštenje.
S tim su najmanje oštećeni i disk i ja.

Nisam ovo pisao s nikakvim ciljem. Više-manje je napisano zbog toga što volim pisati. I da znaš da sam i ja malo uživao u tvojoj prevari. U jednostavnosti te prevare. Volio sam to uvijek, ali je sada situacija takva da moram pisati, jer se ne mogu upustiti u glasovnu polemiku. Nadam se da me razumiješ , a računalo je " tvoja duša" a '' moj suvenir ''..

Srdačno! Medo

"Istina je da ogovoranje služi egu i zato jer nam je naš ego nedostatan, insuficijentan, ( slab, nepotpun, nedovoljan ) pa promatranje tuđih boli i nedostataka odmiče pogled od svojih, naših, koji nas stvarno bole.
I dok se god bavimo drugima znači da nas nešto jako i neizdrživo smeta kod nas samih.
Jedino što time niti pomažemo drugima, niti sebi.
Odmičemo snagu libida od onoga koga stvarno možemo i trebamo mijenjati i rasipamo ga u pisma, isprazne
kronike, izmišljen kritike, obične laži.
Da se razumijemo, sve je to normalno i apsolutno ništa bolesno (ukoliko uspijevamo koliko toliko normalno živjeti) te nas vjerovatno spašava od nečega lošijeg i opasnijeg.
Istodobno nam ne stvara novu vrijednost, nije kreativno niti proaktivno već samo reaktivno na jednoj
temeljnoj, primitivnoj razini samozacijeljenja.
Dok pišemo o drugima smo ružne i nepotrebne seoske tračare i to one od najgore vrste:
zavidne, nesretne, mrzovoljne, ljutite, uništavalačke, samodopadne, jezičave....
Kad pišemo o sebi, postajemo pjesnik od čijih stihova zatitra srce drugih ljudi i oni se prepoznavaju u našim riječima, našim snovima, našim stihovima, našoj mašti i time dobiju blagoslov od stvarnosti.
I dobiju svu svoju opravdanost."

Poslovica kaže: "Što ne valja s početka , s vremenom se ne popravlja."

Potpuno je iluzorno očekivati da će se neki likovi na našim stranicama promijeniti.
( naravno, niti ja! )
Mi smo to od samog početka i da kraja. Do kraja Iskrica, ili nečeg trećeg.

I ovaj tekst nije o njima. Ovaj tekst najviše govori o meni. On je zbroj nekakvih mojih simpatija i nesimpatija, fotokopija mojih želja i mog smisla u svim mojim pisanjima, onim napisanim do sada, i onim što ću napisati.

Za ljubav znamo što je.
Ljubav je ljubav, sama po sebi je takva.
Naša je samo jedna inačica, jedna nijansa koju smo uzeli iz obilja stvorenih i koju smo imenovali.
Uvijek se nadamo da smo postupili najbolje, a to nije tako.
Odlučivalo je srce, a ne razum.
Razum će biti krivac.

Jako simpatična i prigodna pričica za dva sata poslije ponoći.
Puna simbola, ali i poruka.
Noć kao na straži, "mrtvoj straži".
Mogu se pripremiti za prijelaz, odlazak, za let ili pad, smjer je iluzija, toliko duša je prošlo tom stazom, i gore i dolje, da je put utrt, vidljiv, označen, osvijetljen.
Strah od smrti je na sedmom mjestu ljudskih strahova, ( na prvom mjestu je trema, strah od publike… bez veze, ali točno! )
Kad ovako sjedim i pišem , probuđen bez nekog razloga, bez nekakvih drastičnih bolova ( ovo što osjećam je svakodnevno i kad toga ne bi bilo, mislio bih da nešto nije u redu sa mnom), mogu si dočarati ( to je isto kao « dovračati « ) mnoge zemaljske ljepote;
- hladovinu kanjona Colorado,
- buku slapova Niagare,
- bistrinu zraka na Tibetu,
- pastrve u Gackoj,
Mogu se dostojanstveno oprostiti od tih krasota, ali se ne mogu oprostiti od sebe, mislim, ako ikad umrem da sam nešto zajebao… krivo stao, stao na koru od banane, naslonio se na slabu ogradu
U duši imam jednostavno prejednostavnu viziju, predodžbu te Gospođe!!
Znam da sam sanjao njen dolazak; došla je kao vrlo zgodna žena, oniska, kratke crne kose, tamnih očiju i u tamnoj, lepršavoj haljini kao sa slike ( mislim da me progoni lik Fride Kahlo ), počeo sam nešto govoriti, iako sam znao da me se ne čuje, pokušao sam rukama dati neki znak, ne znam što sam htio, uglavnom je nešto jako blisko bilo u tom susretu bez prepoznavanja , nešto već viđeno. Viđeni susret. Susret ratnih prijatelja.
Sigurno je bila Smrt, ali ne kao izvor straha, već kao nepoznata prijateljica, netko tko mi treba, netko iz budućnosti. Probudio sam se,. i osjećam sam se vrlo siguran i zaštićen ( možda je to moj anđeo obučen u crno? ) popio sam čašu vode, i onako, u mraku pokušao protumačiti taj san, sjedeći za stolom pola sata. Ništa nisam otkrio što već od prije nisam znao
Što se tiče tumačenja, novost je u dobrodošlici i u spoznaji da nije došla po mene.... neka pričekam.
Moje vrijeme još nije došlo.
I eto, to vrijeme dijelim s nepoznatim čitateljem.

Ništa nisam izmislio, nigdje nisam vrijeđao, nigdje nisam nikom glumio odvjetnika , želio sam da mi pišete, da mi odgovorite, da se dopisujemo ( nisam shvatio što vi pod tim razumijevate!?). Prihvatio sam vaša obrazloženja da je život u Africi drugačiji, da nemate vremena ni inspiracije, onda me Kleoparta prisilila na ovih par rečenica. Mislio sam da sam se uspio prizemljiti i učvrstiti toleranciju bez da vas razumijem, jer svatko ima pravo na svoj izbor, sviđalo se to meni ili ne,
( izbor može biti i neistina, laž, oholost;
poput mnogih drugih oholih i bahati ljudi, i kao praksa, vi ste svoje uvrede smatrali produžetkom iskrenosti…
i tu sam pao!! )
Moto da ''uzmem ili ostavim '' brzo se raspao, jer je ostala gola i ružna, gruba i nepotrebna, otkrivena a neizrečena ISTINA; što da uzmem, ili što da ostavim. Nije mi se moglo dogoditi da mi se vaša pisma ne sviđaju, jer vi niste pisali, niste čitali, niste reagirali. I onda je taj savahili ponudio uskličnke, osupnutost, nerazumljive promjene raspoloženje, različite klasne i rasne nivoe, nepotreban smijeh i nepotrebne ljubaznosti i sasvim suvišne ogrebotine i rezove ( što da daš ženi koja od tebe ne treba ništa!? ). Otišli ste u Afriku na susret s drevnom egipatskom mudrošću, sa novom znatiželjom i bogatstvom Kraljice, a meni je ostalo pitanje: zar se to nije moglo drugačije i jednostavnije reći!? "Loša kraljica uzima svijet za svoj harem i onda ga jebe…jebe..( tako prosto a zvuči tako iskreno i točno ). Za dobru kraljicu je svijet arena, pozornica…"
Mogao sam ovo pismo završiti s kompromisom, ali jedan mučan kompromis za drugim i tako sve dok se čitav život ne počne činiti nerazumljivim. A ja imam sliku svoje kičme, oštećenje i okoštavanje nekoliko pršljenova i...sve se teže saginjem.
Ako sada kleknem, ne vjerujem da ću više ustati.

'' Riječ '' ja '' utjelovljuje najveću pogrešku i najdublju istinu, ovisi o tomu kako je koristimo.
U uobičajenoj uporabi svih nas, najčešće je korištena baš ta riječ uz bliske sinonime ''mene'', ''moje'' ''meni'', '' sa mnom '' i jedna je od riječi koje najviše navodi na krive zaključke."

Dakle, tko ili što sam ja?!

Skup raznih organskih dijelova i organa koji sve slabije surađuju, sve teže koordiniraju, sve nerazumljivije funkcioniraju, čak, naprotiv, jedan drugom bacaju klipove, nanose štetu a onaj dio koji je svojom lokacijom, svojim imidžom, svojom zaštitom ( uronjen je u posebnu, finu, elastičnu tekućinu i zaštićen čvrstim, najčvršćim i najtrajnijim kostima ), onaj dio koji bi to sve trebao urazumiti, objediniti, popravljati, da li je to um ili mozak, ili neka energija unutar toga organa, on se pravi lud i ne registrira najobičnije sabotaže ( na primjer; jetra koja je oštećena i koja propada nije registrirana kao organ kojem je potrebna pomoć, dok operaciju običnog jebenog nožnog palca svrstava, po krivom prioritetu, u vrlo ozbiljan poremećaj, bar po intenzitetu bola kojeg nam reflektira. ) Taj '' ja '' na fizičkoj razini možda bi i prošao s pet samoglasnika, ali ona bit '' mene '' ( i tebe, i svih drugih! ) ostaje neobjašnjena. Tako to mora biti.
I kad se netko stvarno potrudi da uđe u dio sebe, da malo otvori bar prozor, taj se više ne trudi da to bilo komu objasni, jer za druge to ne važi i ne vrijedi kopirati, toliko je individualno.
Takvoj osobi nije ni potrebno da to bilo tko zna.
Zašto sam to sada pisao. Prvo, i glavno, i jedino: imam vremena! Nije to presudno, ali je velika pomoć pri definiranju, pri korištenju literature, šalabahtera, natuknica napisanih po fusnotama.

I još ovaj citat:

'' Što ste hitriji u pridavanju verbalnih i mentalnih etiketa ljudima, stvarima, situacijama, događajima, to vam je udaljenija i beživotnija postala i postaje vlastita stvarnost. Na taj način možete postati pametni, priznato pametni, ali, po vlastitim procjenama koje ne želite priznati, gubite unutarnju mudrost , kao i radost, ljubav, stvaralaštvo i živahnost..
I što više čovjek bude u pravu u procjenama drugih, to će se više udaljavati od samog sebe, jer '' ja '' koji toliko poznaje tuđe stvarnosti, ne želi priznati da svoj ''ego'' čak ni ne analizira, ne dira ga."

I ja se pitam tko sam ja?

" Tko umre ove jeseni, za njega nema zime!"

Već mi je par puta skrenuta pozornost da na terapiji odvučem pozornost terapeuta na moj mlin, tj. da pričamo o temama koje mene zanimaju.
Možda je to i točno, ali je točno da bi mi to bilo nemoguće izvesti da... tema nije zanimljiva i terapeutu.
Ipak sam opaske uzeo u obzir i pokušavao sam što manje piliti o alternativi. Tako se dogodilo da sam propustio komentirati vaš monolog o vjeri i Bogu. Vi ste stručnjak, imate diplome, zvanje, titule, zanimanje. To je činjenica. Čak, moje mišljenje, vrlo dobar medicinski stručnjak, specijalista
Ali.. ( svi vole taj «ali» )!
Vi ste stručnjak u medicini, vi ste jako dobar stručnjak u jednoj od grana medicine. N i s t e s t r u č n j a k, niti specijalista za Boga, za vjeru.
Nisam ni ja.
Međutim, moje katoličko djetinjstvu u ortodoksnom socijalizmu, moje školovanje u tim istim uvjetima, moje poodmakle godine mi daju pravo misliti da o Bogu i o vjeri znam više od vas. Svećenici koji su mene odgajali, svoj su križ nosili po raznim zatvorima, gubili sva građanska prava, bili u kućnim pritvorima i njihova vjera je bila manje birokratska no što je to danas crkva napravila od nje.
Moj je svećenik, župnik u mojoj župi, od mog rođenja, kad me je krstio, pa do 1991. god.( te je godine i umro u progonstvu, nije dočekao svoju Hrvatsku ) bio u nekakvim graničnim područijima , između toga da ga ubiju ili da mu oproste.
On mi je govorio; « kad bi čovjek pročitao knjige koje se skrivaju u vatikanskoj knjižnici, postao bi gospodar svijeta « ili, mojim riječima zapamćeno; ako nije zabranjeno prihvatiti postojanje vraga i duhova, onda se može i proučavati njihova priroda. U to proučavanje njihove prirode, za sada, ulazi i veliki dio alternativne medicine i alternative općenito.
( Ako se brijete žiletom, stavite novi žilet na mjesečinu i više se s njim ne možete obrijati. Fini kristali koji mu daju oštrinu, mjesec, odvuče. Kao što mu piramida vrati. )
To nema veze s vragom, s vjerovanjem, s religijom. To je nepoznata fizika ali ne još za dugo. Jednom ste komentirali da ne shvaćam bit ispovijedi. Bog, koji je u meni, dozvoljava mi da mnoge crkvene stvari tumačim na svoj način, čak mi pomaže u tome. Isti je to Bog kao i vaš, samo je moj parlementarniji i svakodnevniji . ( T. Ivančić je u jednoj od svojih zadnjih knjiga:» Ovisnost i sloboda « iz Biblije uzeo Mojsijeve riječi o drvetu kao oruđu i zaključio nešto u smislu da bi rašljarstvo moglo biti grijeh ( Jehovini svjedoci to stalno rade ), dok u isto vrijeme , u istoj knjizi, objašnjava da ateista može spasiti svoju dušu ako je dobar čovjek.)
Tko je tim teolozima dao pravo da tumače Boga na svoj način i da traže od drugih da tako bude, da vjeruju da je tako, da vjeruju njihovim filozofijama. Kao da su dobili božju objavu koju su , kao pastiri, dužni objaviti običnom puku.
Moj način vjerovanja, a prema tome i vaš, ili bilo koga trećeg, je nešto individualno i ne traži sljedbenike. Da se razumijemo, pišući ove retke, pokušavam si pomoći s tim da me netko razumije.. i ništa više.
Sve što nisam komentirao na seansi a bilo je u vezi Boga, ili blizu toj temi, učinio sam sada. Nemojte krivo shvatiti, pročitajte još jednom. Ako je malo svojeglavo, i vjera je svojeglava. Da nije tako zvala bi se nekako drugačije, na primjer: "Dudhaimurvimorusov teorem o životu poslije smrti ili prije rođenja « ili «MaiSarajin sindrom o životu anđela na zemlji «