Umorni Bukovsky

Još se u hladu moje kuće vide tragovi jutarnjeg mraza!

Vratiti ću ti ovih dana tvoje knjige, pa javi kad budeš za malo
razgovora. Meni je jučer aktivirana žuč. Platio sam čovjeku prikolicu
drva, masno, još za Božić, jer je plakao, a jučer mi kaže da mu je
traktor na terenu i što mi on može....Odgovorio sam : " Ništ'!
I tlak mi je sjebao, i šećer, i nisam spavao jutros do 6 sati. On meni kaže:
" Što mi može?", je l', kao ja nemam sreće. S kojim kurcem ti ljudi
razmišljaju?! Pa on je meni dužan lovu a ne " što mi on može".
A ja nemam drva.
Razmišljam da počnem žicati od ljudi, posuditi lovu i ne vraćati, neka me netko
dotuče, ubije, ovako se sam ubijam i varam sebe da živim normalno.
Kako možeš živjeti normalno i biti normalan u ovoj državi, i kako to
već nije meni postalo jasno? U što sam potrošio 60 godina kad se
ponašam kao zadnji, blesavi, bezglasni naivac i diletant, ogorčeni starac,
vječiti gubitnik, koji se usput zavarava da je još romantičar I stalno se sve ponavlja...
svake godine isto sranje....
čak su i sva proljeće ista
Žao mi je tih mladih. Jebeš tu mladost i tih 30 godina kad te život natjera da imaš iskustva
kao 50-godišnjak, i to umorni...i gdje sačuvati bar neku mrvicu
optimizma. Trebali bi iseliti svi mi na Novi Zeland, on će prvi
nestati u moru ( divan kraj !) poput Atlantide...bar će svi dijeliti istu sudbinu....
I jel' da je dosta mog optimizma za ovo jutro????! I sunca?
Pozdrav!

I ja bih svaki dan pojeo par zalogaja špeka, neka bude određenih masnoća u želucu. Kad gledamo sve te gelove za mnoge bolesti na principima raznih trava, umjetnih i prirodnih dodataka, uvijek je nositelj tih svojstava obična mast, Osobno vjerujem u recepte naših starih gdje je obična svinjska mast bila lijek za masu vanjskih i unutarnjih boleština. Sjećam se, nešto te ugrize, namaži mastijom, nešto te ubode, namaži mastijom, ubodeš se na vile , namaži mastijom , razbiješ palac , namaži mastijom, porežeš se na nož , namaži s masti, imaš hemoroide, imaš neku upalu, namaži mastijom....a ta mast je daleko učinkovitija u slanini nego ispržena s čvarcima. Tjeram sebe da mislim svojom glavom, a i pročitao sam da je svinjska mast zdravija od svih ulja pa čak i od ekstra djevičanskog maslinovog.
Recimo da su krava , goveda, vegetarijanci i to čisti, i da su svinje većinom vegetarijenci i da se svi mogu udebljati kao prasci . Svaki dan pojedu masu trava, prirodno osušenih ili svježih, ili, uzmimo kravu koja, kad počne ići na pašu počne davati puno više mlijeka. Hoću reći da vegetarijnastvo nije dijeta, da nije ispitano do kraja njegovo medicinsko djelovanje i da se sigurno u njemu krije masa umjetnih, nezdravih sastojaka. Zato nemojte odustajati od svojih navika i navika svojih pradjedova....rekoh napravite neku svoju kombinaciju koja će vam izliječiti bolest, a za dijetu ćemo zajedno....

Ne mislim se ni slučajno odreći navike da jedem meso, jedem meso, ali jedem sada goveđe, ali i svinjsko ...ili ribu, a da bih jeo špek.. normalno bi ću ga jesti, ovaj iz trgovine nije to..jesti ću domaći špek koji mi ne smeta a i ovi kod kojih kupujem meso obicno imaju špeka ali ovaj put ga valjda nestalo.. pojeli vegetarijanci....
.. Oprostite mi, ali moram ici sad kuhati... vidimo se odmah, čim zgotovim... vama želim da se nadišete lijepog čistog zraka i da se opustite uz žubor potočića.. uz tanko narezani špek i domaći sir s vrhnjem uz jednu papriku i šaljem vam pozitivne vibracije i dobre misli... i iznadprosječan izgled.....

«Pravo istraživačko putovanje ne sastoji sastoji se
od traženja novih krajolika,
nego u gledanju drugim očima."
Marcel Proust



Prije par godina sam pokušao ne samo gledati drugim očima već i slušati drugim ušima, mirisati bez njuha, osjećati bez emocija…" drugi čovjek sam , drugačiji i morao sam naučiti drugačije primati i prilaziti svijetu. I prvo rješenje od mirovine je tu, u ladici, 1.412,00 kuna, i otišao sam s malim kumom " Kod Ane " proslaviti taj događaj s dobrom večerom. Znam da ne znam s tim živjeti, nisam se mogao učiti na to, jer nisam bio ni bolestan i nije bilo ni potrebe, ali neću se ubiti…vježbati ću u hodu…

Obišao sam terene za pecanje, daleko su, a gorivo je preskupo…morat ću ostajati po tjedan i više dana uz vodu, ponesem kruha, slanine, soli, vode i ne vraćam se dok mogu..

Nekako će biti, ako se ne upetlja opet bolest na svoj način. Zbog nje se ne usudjujem imati planova, imati neko svijetlo na kraju tunela, zbog nje mi je mrsko tražiti neku pravdu, neki « boljitak «. Onaj " budala " u Vrapču napisao je stih, po naredbi da nešto napiše: « Molim da me ne primjećujete!» Tako bih trebao i ja, uzeti kartonsku kutiju, ili mali ormarić, zapečatiti, zaključati, blindirati i imenovati, krstiti, napisati na tom, velikim slovima; RAK i poruku njemu: « Molim da me zaboraviš!» i odnijeti na tavan To bi bila kreativna vizualizacija u pozitivnom smislu. S rakom treba sporazum a ne rat. Ustvavri tako treba sa svakim neprijateljem kad je puno jači: " Neću te kemoterapijom, a ti miruj!" "
I da kucnem...8 godina smo u primirju.

Za pozitivnije proljeće, za nedostižnu pravdu, za manje bolesti i straha, za kakvu takvu domovinu, nek' nam
ovaj Uskrs malo pomogne: . Ja ću u korizmi kombinirati pokoru i bolest. Valjda i božja administracije vodi neku evidenciju.

Uhvati par nemogućih minuta i navrati . Izmedju uzdaha i izdaha postoji pauza. Spoji par pauza i eto minute. 'Ajd' Bog!

Bio sam u kvaru. U kvaru je bio i hladnjak, i perilica, i vrijeme, i drva, i cvijeće, i dimnjak.
I prijatelji se bili u kvaru.
Onda sam imao ispite..ispite iz karaktera, iz osmjeha, iz stiska ruke, iz razuma, iz alkohola, iz pretilosti…stalno imam ispitne rokove i stalno nemam vremena.( da li to na nešto podsjeća? )
Imao sam utisak da ste mi poručili da malo prestanem pisati, pa sam malo prestao, iako, u ovom sadašnjem obliku, imam potrebu za igrom riječi, za pisanje, za čitanje, za slušanje…imam neko dnooceansko zadovoljstvo kad vam se javim, kao da rijeka jače poteče…da sam tako duboko zaronio i da samo ja znam da rijeka i dalje teče…A nisam nikakav čudak jer je za maškare, mojoj kući svratilo 15 grupa i uzeli mi 190 kuna, i sve voće, i čokolade, a jedna neobično našminkana dama, kao one iz noćnih ulica, je ostavila sva jaja iz košarice meni ( ovo je selo i svi imaju kokoši i jaja )..hoću reći da je moj život tako običan, a toliko boli…. i ljubavi. Rekla mi je jednom da moram voljeti i , ovog, i onog, i sve.. Ne, ne moram, oni čekaju da ja odem i da smire svoju savjest. A ne moraju se uopće obazirati. Meni nitko nije ništa dužan, ja sam sve zaslužio i nosim svoj križ bez onih dugova...
Koliko sam tražio, toliko sam dobio, ili ona stara: " što si tražio to si dobio" !
I kamate mi isplaćuju, uvijek, nekako s proljeća.....

Napisali ste: " Čini mi se da je alkoholičar nepodnošljivi nostalgičar za alkoholom! '' i da nemate vremena razraditi tu postavku. Budući da ja imam vremena, ja ću s mog nivoa ući u razradu. To je točno izuzmemo li ovo ''nepodnošljiv'', i možda zamijenimo s ''nepopravljiv'', ili ''vječiti'', ili ''nepromišljeni'', jer za nepodnošljivost moramo imati nekog komu je to nepodnošljivo; medicina je tu nezainteresirana, neutralna i , kako i treba, profesionalna. Budući da je nostalgija većinom tiha tuga, ni moja okolina neće osjetiti tu nepodnošljivost i budući da bih to mogao trpjeti samo ja, i s osobnog gledišta sve bi bilo riješeno onog trenutka kad bi zaista postalo nepodnošljivo. Točno bih učinio ono što i jesam: Prestao bih piti!"
Da je nazočan- je!
Da je aktivan- je!
Da je nezaboravan – je!
Da ima lijepih uspomena- ima!
Da je jako vješt i lukav- je!
Danas je srijeda. Pust i težak dan. Sjedim sam u sobi, u tišini, bez mogućnosti da me itko smeta, da prekine ovo nostalgično raspoloženje, i razmišljam:
'' Da mi je sada, u ovom miru, fino se opustiti, popiti dva-tri, pet, konjaka, skuhati kavu i zapaliti cigaretu, dok se odvikavam od alkohola, pušenja i kave. Tako bi se smirio, nestalo bi ove tjeskobe, a odvikavanje bi bilo mnogo lakše i sadržajnije…i veselije, i radosnije
Zvuči vrlo razumno, zar ne?!

Nemojte da vam idem na živce. Kao što na zadnjoj stranici novina, onako usput, pročitate najnoviju vijest , tako časkom bacite oko i na ovo učeno blablablanje.. Možda ste spasili jedan život, ili, u najblažem obliku: jedan dan!!! .

"Njegov put je nespoznatljiv
baš kao ni kamo ptice lete nebom."

-ARYATARABHATTARIKANAMASHTOTTARASATAKASTOTRA- ( 36 – 40 )

( samo kažete njegovo ime u knjižnici i.... nema problema! )

Danas je ponedjeljak i ništa se ne radi, pa rekoh; 'ajd' da napišem pisamce na blog.
Nije me dugo bilo, od jučer ujutro, Inače, ja ništa ne radim, ali kad i drugi ništa ne rade nekako se osjećam odmorno…( mogao sam napisati i « malo pismo « ali nisam mogao « malo pisamce «, shvaćate, malo pismo je nešto vrlo kratko i malo, a malo pisamce je skroz nevidljivo..hrvatski jezik ne prizma deminutiv deminutiva- umanjenicu umanjenice ). Jedna digresija: Znate, nekada sam mogao biti sretan s drugim ljudima, dijeliti i davati sreću, čak sam i sa cvijećem i drvećem, sa životinjama i pticama doživljavao i proživljavao godišnja doba….onda je nešto puklo…kao da je bol blokirala tu sposobnost…i osjećam sve slabije sreću, ali zato bol i nesreću primam vrlo dobro čak i tuđu. Ma dobro je, važno je da prijemnik radi a frekvenciju će, možda, vrijeme podesiti, ako bude vremena.

« Čovjek zaboravlja stvarnost i pamti riječi. ( zato sam ih ponovio )
Što više riječi upamti, to ga njegovi suvremenici
smatraju pametnijim. «
-ARYATARABHATTARIKANAMASHTOTTARASATAKASTOTRA- ( 8 – 9 )

Jedan sveučilišni profesor je na tv pričao o svačemu i između ostalog je rekao da STVARNOST dolazi od riječi STVARATI, a BOGATSTVO od riječi BOG i da, u stvarnosti, bogat čovjek nije ništa neprirodno. Nemoralno i nepostojano je bogatstvo nastalo na pljački, ubojstvu, zločinu i tu će Bog ili neke više sile, kadtad posredovati. Ovo sam napisao zbog Darwina, darvinove teorije, teorije današnjih autoriteta, jer stvari stoje ovako: krv se sastoji od leukocita i ertrocita . Zanimaju nas ovi drugi. Jedan ertrocit ima 250.000.000 hemoglobina, a jedan hemoglobin ima 640 aminokiselina a da bi nastala jedna aminokiselina u prirodnom procesu potrebno je PET MILIJARDI GODINA. Sigurno se može izračunati koliko vremena treba da nastane jedan ertrocit, pa onda jedan leukocit, pa krv ( da bi se došlo do slučajnog nastanka krvi vjerojatnost je nevjerojatna, lijepo rečeno od Mede ) )…pa onda sve ostalo. Svaka čast darvinizmu ali je zadnji trenutak da se obratimo Bogu. Možda sve to znate, ali ja nisam znao. To je dokaz, ne da darvinova teorija pada u vodu već da postoji BOG. Amen! ( Moj dokaz: svugdje važi zakon jačeg, i u Svemiru, veliki privlače male, znači da postoji i Zakon Najjačeg a to znači i da postoji Najjači )

« Jesi li osjetila navalu vatre i grmljavinu vode i to da si
svuda istodobno i da si dio svega – i oblaka i stabala,
životinja u šumi, svih ljudi, snijega na planinskim vrhovima"
( isti autor čije bi ime dobro došlo kao novi nick, pogotovo ako želite da vas pamte )

" Ne obara se svako drvo jednim udarcem"

Dan je iz ljepših snova. Ovakav dan se stvara u mašti, u najhrabrijim maštanjima, ovakav dan se ne može dogovoriti…

Probudio sam se dosta rano, naložio peć, osluškivao potok …nije me ništa boljelo. Pogledao sam temperaturu na terasi, minus nekoliko, pogledao prema bašči i oduševio se, na mojoj bijeloj djetelini, blizu kuće, malo stado hrabrih srna. Nisu se ni uplašile, iako sam siguran da su me vidjele. Kao u priči. Zastale su, nisu bliže prilazile, bile su na tridesetak koraka, i onda se lagano udaljile prema potoku…nekoliko se puta okrenule i kao da su željele reći: " Ne brini, doći ćemo opet!"
Kad je sunce, kasnije, obasjalo cijelu bašču, i to sunce je ludo, vidjeli su se nježni, površni tragovi u snijegu…( tako hodaju ptice ), nestvarni.. pod prozorom… u bjelini jednog čistog, mirnog, nedjeljnog jutra. Bilo je nevjerojatno, jedan ogromni, bradati čovjek gleda zapanjeno u srne, a one mu uzvraćaju običnim, krupnim pogledom šumskih trkača… To je nešto najljepše što čovjek može doživjeti; to, da ga plahe, šumske životinje računaju pod svoje…One mene poznaju.
Htio sam ih zvati, nahraniti, ugrijati, mahnuti rukom u pozdrav….ali, samo sam se nasmijao.. tiho
Nije to nekakav dobar znak za budućnost.
Nije to neka važna poruka.
Ne, nije! To samo, Bog, meni , Medi, osobno, želi dobro jutro na svoj način. Hvala mu.

Dobro jutro, svima. Ja vas ne zovem na kavu. Zovem vas na susret s očima srna, pod mojim prozorom.

A kako si ti? Da li sam ti ijednom pao na pamet?
Mislio sam da ćeš me, u ovim hladnoćama, ovaj dugi, zimski vikend, bar jednom, s tim svojim brzim prstima, zapitati; kako si ti, Medo? Jesi li živ? Dišeš li?
Ma, nema veze! Ti se drugačije raduješ ! S tobom se je neobično radovati! Teško te je pratiti. Prebrza si .
Dobro sam, draga moja.
Danas sam stvarno dobro i ništa me ne može zaustaviti, niti vratiti…
Poslao sam ti pozdrav po srnama i po dugim jutarnjim sjenama na bijeloj tišini. To ne možeš čuti, to moraš osjetiti…

Otiđi danas u tu svoju šumu na šetnju. Možda i ti imaš svoje srne. A možda se i sretnu te naše srne, i pričaju priču o nama. Lude šumske životinje.

Hej, je l' ovo jedna sretna priča?!

Ptice odbila nositi ovo pismo. Golubovi su mi već odavno otkazi. Lastavica nema Ove ptice, što su ovdje, kažu da im je dojadilo tamo- amo s tim lakim pismima. Odlučio sam napisati malo radikalnije pismo kako mi i priliči, ali mi treba vremena i pameti. I trebam niske oblake, zimsku kišu i tišinu. Trebam da me nešto stisne u grlu, i trebam malo tuge. Ipak ću vam ovo poslati s vjetrom, ili s riječnim virovima i strujama pa makar i uzvodno. Ili ga samo otpuhnem. Ovo pismo.
Došla je konačno knjiga '' Znak po znak ''. Spreman sam i za nju.. To je jezik djece '' Manjeg Boga'' !

Saul Kessler:
KAŽU DA SAM GLUH

Kažu da sam gluh
Ti ljudi koji me zovu prijateljem.
Oni ništa ne shvaćaju.

Kažu da sam gluh
Gledaju me kao čudaka,
Zato što ja ne čujem.

Kažu da sam gluh
Ja, koji slušam cijelog dana
Kako moje srce poigrava,
Kako sunce na zalazu pjeva
Kako odzvanja radost svih ljepota.
Čujem osmijehe što me pozdravljaju,
Zaljubljene koji šetaju.
Čujem potok, stablo i pticu;
Tko kaže da sve to ne čujem?
Da, makar to čudno zvuči,
U noći često ja i Boga čujem.
Koliku sreću mi nudi
Radosne pjesme, a opet

Kažu da sam gluh!

Tko od vas zna kako se dodirom slušaju valovi, i kako se dlanovima sluša glazba i kako licem sluša vjetar u krošnjama i kako se raduje svakom danu, svakom glasu koji je nečujan kao moj. Mi, mi smo obični nezahvalnici!!
Ja ne mogu govoriti, ali mogu čuti, mogu slušati....a stalno nešto prigovaram.
U osam godina čovjek bez glasa nauči gadno prigovarati. Znam!
Samo odmahnite rukom.

Medo!

Stvarno mi je žao. Što vrijeme vise odmiče, sve mi je vise žao i sve se više kajem i sve se dublje i iskrenije ispričavam. Ocigledno sam jedno sebicno i hirovito stvorenje koje umije povremeno da se razgoropadi preko svake mjere i tada valjda stradaju i krivi i nevini.

Mislim da sam zapravo htjela da ti porucim da mrzim kad mi predviđaš kraj s Njim. Ja znam da ce se on jednog dana desiti, ali ja za sada ne želim da taj dan bude uskoro. Ta perspektiva me cini nesretnom i mrzim kad se po tome kopa.

Mislim da ti i ne znaš tješiti. Previše si toga pretrpio da bi razumio. Tebi su to sitnice

Što se tiče tvog straha od recidiva, valjda sam ja i suviše zdrava i puna snage i zivota i frivolnih gluposti da bih shvatila što je to bol, posebno fizicka, i što je to biti teško bolestan, i što nekome koga sve boli moze da znači da o tome priča s nekim. Ja sam kreten kome to zvuči morbidno. I kad sam ja bila bolesna, to je sve bilo dosta brzo i radikalno; prešutjela sam sve bolove, detalje, rane i dijete svima, kao da je to neka sramota. I danas za to zna par ljudi, ostale misle da sam naglo oslabila 10 kg zbog ljubavnih patnji, a da mi je kirurg s kojim se nađem na kavi, bivsi ljubavnik. Nema opravdanja za mene, ne kazem to, ali sam ja zapravo htjela reći da si ti zavodljiv, vrlo, tim svojim bezglasnim pismima i, da sam ja bolesna, voljela bih da netko sa mnom vodi ljubav - pismima, vise nego da raspreda o mojim i svojim bolestima. Eto, a to sam rekla surovo i glupo.

A prepiska nam je lijepa.

Kad smo kod prepiske, u tom svom odvratnom mejlu pozvala sam te da mi pišeš drugacije. Poželjela sam da mi pišeš drugačije, jer sam se osjetila željnom da okusim čari jedne strasne, epistolarne ljubavi, negdje da je vise čulna nego romantična. Zato sam spominjala strast. Nisam imala nameru da vrijeđam tvoja osecanja i da ih ismijavam, jebiga, naprotiv. Nego sam dostigla stupanj bliskosti i uzbudjenosti koji me je naveo da zelim da ti posaljem sliku iz kade (zbog koje je mob mrtav i svi podaci izgubljeni) i pozvala te u neke zabranjene, neistražene sfere...Pozvala sam te da se prepustiš i da se mazimo...

Šutnuvši te u jaja, očigledno.

Mi se očito ne razumijemo i ocajna sam zbog tog nesporazuma od kojih mi se steze srce.

Jesam sebicna, narcisoidna kucka u čijem svijetu ima samo mjesta za mene, vjerojatno si u pravu, ali mi je žao sto sam morala da te povrijedim.

U trenutku kad sam ti pisala, nisam shvatila da to moze da se desi.

Jesam skot.

Ujutru mi se ne ustaje. Uvece se ne vidjam ni sa kim, bježim od ljudi. Kad zvoni telefon, psujem. prijatelja ponekad mrzim. Od muke sam sebi raskopala nevidljive bubuljice na licu i pojela sve nokte. Ne spavam. Vec par dana sam neuračunljiva. Ja sam bijesna vještica kad sam nesretna i... nepravedna sam, znam to.

Ipak, danas su se kockice ipak slozile nekako same od sebe.

Kada bi mi bar rekao da si mi oprostio i da si me precrtao, pa Boze moj, ali da te ništa od onoga ružnog nije previše uznemirilo i da si shvatio da sam ja samo jedna tamo blesava i nebitna...

Što god da misliš sada i ubuduce, ja tebe zaista volim, na neki svoj kretenski nacin.

Oprosti!

Luda Marta

P.S. Ovo sam ti napisala na poslu, s pola guzice na stolici.

Smao pmaetni ljdui mgou čtitai ovo.
Moežte li vejoratvi da ja svtanro mgou rzmjautei što sam npaiaso.
Femnoleanla slia ljoduksg mzoga, pemra itsžrainjvau na Cmabrigde Uinervtisjyu, njie btino po kjoem rdeu su sovla solžnea, vžano je smao da su pvro i poljsdenje sovlo na pavrom mesjtu.
Osatatk mžoe btii u ptpouonm nredu a vi još ujviek mžetoe čtitai bez porbemla.
Ovo je ztao što ljoduksi mzoak ne čtia skvao sovlo pobesno, ngeo rjieč kao cjielu. Zidvljaućuje zar ne? A ja sam ujivek msilio kkao je tčonsot psianja vžana!

Medo!

Nije meni neobicno da si tužan i umoran od tuge. Tužan i uplašen. Ja sigurno ne znam kako se nalaze izvori sutrašnjeg dana u samoci...I zato sam zadivljena tobom...

Imala sam babu Ljubicu koja je voljela samocu vise od djece, vise od ugleda, vise od naslijeđa. Preudala se pod stare dane (na "sramotu" djece, sinova, snaja, unučadi) za coveka koji je bio poznat po imenom: Čovjek Bez Brige! A kad je on otišao, tamo gde svi planiramo, ostala je sama, bez žaljenja. Nikad se nije žalila na samocu...

Ja sam dugo vjerovala da sam njena prava unuka. Voljela sam i bilo mi je lijepo u samoci. Volela sam tugu, misao, uspomene, žamor glasova, osmišljavanja, sjećanja na buducnost, sta ce biti, kako ce to biti uskladjeno s tisućama mene u meni, i tako.., bas sam bila uvjerena da sam jaka na tu moju Ljubicu, a kazu da su Ljube, Ljubice, Ljubinke, jake, odlucne, ma, muskarcine od žena!

Kad ono nije tako, sad sam ti ja prilicno preplasena od samoce koja se stalno, i meni i svim ljudima iz velikih zajednica, ponavlja i uveličava!

Nastavljam s divljenjem prema Tebi koji samocu savladavaš, hrveš se s njom na sve moguće načine, a ona plećata i bezobrazna, ne da se, vec te opsjeda... uporno...Što da Te tješim kad je tako. Umjesto ohrabrenja, ipak pokušaj da je otjeraš pjesmom ( pjevaj, to pomaze, u sebi kao pravi ) pjesmom u stihu, pjesmom u pismu, pjesmom u pjesmi... I onda si jak!

Tako dobar i nježan pobijediti ćeš samocu, tako zdraviji pobijediti ćeš minute. A minute srece je pobjeda. Kad si sretan, čudo si, ljudi prilaze radosnom, zadovoljnom, zaljubljenom, ne!, spremnom na radost, da! o, kako mi nedostaje riječi, a samo hocu reci da moras biti napregnut za skok i da on onda uspije...

Ne valja ne biti sam.Ponekad i duže Ne valja. Mada kad bolje razmislim svi smo dosta,i previše, sami i usamljeni!


Ljuba!

P.S. 1:
Nikad ne znas kakve su tajne u ljudima. A ja nemam tajnu tajne, imam potrebu za tugom i tužnim ljudima, da im se malo ispričam i da ih malo izdvojim. Možda ćemo imati djelić daha i srca u sebi i od onih ljudi koji su nam poslali dobrotu, spremnost da podijele svoju samocu, tugu, pticu bezveznicu...goluba s pismom....

Kod mene je minus, ali uz španjolske pjesme i dva radijatora sve je toplije!

Ajd zdravo! Stvarno: ajd zdravo!

PS 2
Ne opraštam Ti preteški tvoj niz:

-nikad nisam kupovao pet sladoleda

-nikad nisam kupovao dječje cipele

-nikad nisam imao prsten koji je nešto značio

i nemoj mi to više pisati. Ni nešto slično. Jasno?!

Bio sam tridesetak godina svjedokom najrazličitijih odlazaka s ovog svijeta. U svim uvjetima, pod običnim i pod strašnim okolnostima. Samotnih, grupnih, dobrovoljnih, nasilnih....Bio sam slomljen, začuđen, prestrašen, iznenađen, zbunjen.
I koliko sam shvatio, naša ljubav i naša tuga, ako su stvarne i jake, drže duše naših umrlih vezane za Zemlju ( možda je to čistilište za te duše!? ) i to bi bili ti duhovi o kojima se priča, koje zazivamo, s kojima se, navodno, razgovara i koji ne mogu otići i naći svoj put u tu besmrtnost.. To ne znači da mi ne smijemo moliti, naručivati mise, paliti svijeće, nositi cvijeće, ne , to znači da ih trebamo prestati voljeti zemaljskom ljubavlju.

Moja majka je umrla 1990.god. ( nisam bio doma ) i razgovarao sam s psihijatricom tih dana, da li moguće da ću doživjeti nekakav šok naknadno jer sam bio dosta vezan za majku a nisam osjećao neku duboku žalost?! Ona je odgovorila slično ovome; pustimo dušu neka ode jer ćemo se opet sresti. S ocem sam se oprostio sedam godina kasnije kao da ide na vlak, za neku nepoznatu stanicu u Austriju. Imam njihove slike na zidu gdje izgledaju kao da me čekaju, majka malo zabrinuta a otac se zagonetno smiješi. Iskreno, te slike su mi vrlo drage, bliske, i kao da su već proglašeni svetim. Nazivam ih svojim duhovnim vodičima, ali ne tražim od njih mnogo; malo mira, laganu smrt i blagoslov za svakog tko uđe u moju kuću…i ode iz nje mirniji i slobodniji, i ostavi malo razumijevanja.

Te moje molitve i razgovori s njima nikad nisu tužni, dapače..

Ne mora to biti neka velika istina, ali svaka vjera se zasniva na vjerovanju, zar ne!?

Pokušat ću ti pažljivo i mirno objasniti moj stav glede dopisivanja:

To su male iskre, bljeskovi mašte, duhovitosti, vica, ogovaranja, bezobraštine, radosti, tuge, gluposti, citata… To je ugodno i vedro skraćivanje vremena onima koji to rade. Ako to nije tako, ako je to teret, obveza, mučenje, taština, rutina, onda se to prekida pod hitno i bez žaljenja..

Moja primjedba da mi to nedostaje ne znači molbu, želju, prijedlog, zaista ne znači neki pokušaj utjecaja na tebe, već čistu, urednu, iskrenu konstataciju. Zašto bi mi trebale tvoje riječi koje ništa ne znače osim puke formalnosti ili informiranosti. To mi nije čak ni teško shvatiti. A postoji i drugi načini....

Kad mi se javi neka šašava ideja, čujem ludi vic:
( Došao čovjek u krematorij i pita da li spaljuju žene. Spaljujemo, ali uz troškove spaljivanja obračunavamo i oblačenje, prijevoz..... "Kakav prijevoz, eno je vani pred vratima, čeka!) , novost, pročitam lijepu rečenicu, poslovicu, napišem svoj stih, dobijem želju da to s nekim podijelim, s nekom srodnom dušom, sa sličnim pogledima, humorom..
Onda ću se potruditi pronaći takvu osobu.
Ako ti to nisi, ako se smijemo različitim vicevima, ako smo ozbiljni u različitim uvjetima, ako nam je Bog samo česta poštapalica i navika, ili deklarativno znanje, normalno je da se ne trebamo dopisivati, ustvari, nismo trebali ni počinjati, ali, olakšavajuće nam je to, što se nismo nimalo poznavali.

Pri kvalitetnom dopisivanju, kako ga ja zamišljam, čovjek dobiva energiju, rasterećuje se briga na neko vrijeme, zaboravlja na poslove, uživa, raduje se, smije se…Svaki drugačiji pristup i doživljaj je pogreška, gubitak vremena, apsurd. Besmisleno je sjedati za tastaturu s osjećajem tereta, bezidejnosti, obveze, ljutnje, zadatka, formalnosti i uljudnosti , zar ne?

Ako je bilo nekih nesporazuma tijekom dopisivanja, bili su obostrani. Do nesporazuma dolazi i tijekom govora a da ne bi u pisanju..

Inače, moje mišljenje je da se ništa ne mijenja u našim kontaktima, jedino ukidamo jednu staromodnu formu komuniciranja: dopisivanje! Ako želiš priznanje da si ti tako odlučila, imaš ga. Ne znači ti ništa kao što ne bi značio ni meni.

Neke teme će se ugasiti, neke provokacije nestati, a možda se pojave novi ljudi s drugačijim problemima, mislima, drugačijih godina i drugačijeg DNk-a

Medo

Svaki dan otkrivam nove mogućnosti u daljnjem vlastitom razvoju i napretku i onda se počnem baviti
ozbiljnom analizom tih anomalija. Tu je uvijek nazočan i '' višak vremena '' ili, kako bih to pohvalno rekao za
sebe, '' racionalno upravljanje vremenom ''.
Te dugotrajne, precizne, osobne, subjektivne i nestručne analize često me dovedu do neobičnih
i iznenađujućih otkrića. Jedno od tih otkrića je vezano i uz tebe. Nemoj to uzeti, ili uzimati kao neku vrstu podilaženja, upucavanja, najprije se sjeti svih mogućih parametara, a tek onda donesi sud da li se dodvoravam, ili sam ipak
formirao mišljenje na bazi više različitih, prošlih i sadašnjih , faktora.
Naime, kaj?!
Jedno popodne sam se probudio iz popodnevnog odmora ( pročitao sam da bi ljudima u mojim godinama
taj popodnevni odmor trebao biti obavezan ) i nisam se odmah mogao sjetiti gdje sam. Kad se stvar oblikovala
u ovu stvarnost, nastavio sam o tomu razmišljati; što bi se dogodilo da se jednom probudim u nekoj ćeliji, da se ne sjećam; zašto, kako, gdje, otkada? I onda pitanje izbora: '' Tko bi mi u tom trenutku, u toj poziciji
izgledao kao umirujući subjekt?'' Išao sam redom, od najbliže rodbine, prijatelja; ratnih, alkoholičarskih, seoskih,
hrabrih, išao sam po struci, znanju, vještinama…i samo nizao odbijenice. Kužiš, ako sam greškom zatvoren s nekim i snosit ću možda posljedice zbog tog drugog, uvijek sam u mislima našao što bi to moglo biti… i taj drugi je nešto bio kriv i po mom sudu....
I tako dođoh i do tebe. Pitanje što bi ona mogla biti kriva ostalo je visjeti u zraku i nisam se mogao ničeg sjetiti. Dalje sam to razrađivao i zaključio da ako nešto ima, e, iza toga ''nečega'' stojim i ja. Jednostavno rečeno,
u takvoj virtualnoj kombinaciji, u takvoj Robinsonovoj mogućnost, izabrao sam tebe kao jedinu osobu s
kojom bi imao nekakvu šansu da se izvučemo. Sve sam uzeo u obzir, i tvoje i moje znanje, iskustvo, stavove, sustave borbe, glume, kompromisa, rizika…
Kasnije sam bio malo i začuđen i iznenađen da imam takvo povjerenje u samo jednu osobu, takvu vjeru da bi se izvukli, i tako prikrivenu sigurnost. Nisam tu uopće mislio o prijateljstvu, jer sam događaj svrstao na preživljavanje.. na goli život
Jednom ću ti, kad stvarno uđeš u mirovinske vode, i kad te i misaoni i drugi čimbenici natjeraju na nerad,
nabrojati imena, nesuglasice, krivnju i sve ostalo zbog čega je ogromni broj ljudi proglašen nekompetentnim.
Ta moja analiza nije mene stavila na neko prijestolje, sigurno ne, to je bio alat, oruđe, nada, vjera da bih, i u, naoko bezizglednoj i nejasnoj situaciji, volio da to pokušam riješiti s tobom…
Sad možeš donijeti sud o podilaženju ili upucavanju.
Samo bi još trebala znati da sam to prilično dugo vremena detaljno prosuđivao.
U cijeloj toj zamišljenoj mogućnosti, nisam si dao pravo da bilo što znam o uzrocima, o bilo kakvom uzroku, znači totalno nepoznata situacije iz koje bi se trebali izvući….
Ako ti moje mišljenje nešto znači, to jako puno govori o tebi i o meni i mogla bi i trebala to uzimati u obzir.
Nemoj pitati; koje to? Ratnim rječnikom rečeno: obučeni za preživljavanje.
Na kraju, možeš cijelo ovo pismo shvatiti vrlo prozirnim, naime, kao neobični poziv da navratiš, ili
kao metafore koje su uobičajene za ponedjeljak ili za rano poslijepodne....

Idemo pobjeći odavde!

I to se dogodilo ::

Zbog bure, let na relaciji Zagreb-Dubrovnik je otkazan. Vodic jedne turisticke agencije je na salteru radio re-booking za svoju povecu grupu nestrpljivih putnika, kada se jedan ljutiti gospodin progurao do šaltera. Bacio je svoju kartu na pult i uzviknuo: "Ja MORAM biti na ovom letu, i to u PRVOJ KLASI!". Službenica na salteru je odgovorila: "Gospodine, zao mi je, prvo moram napraviti rezervacije za grupu ljudi koja ceka. Ako budete strpljivi sigurna sam da cemo vam na neki nacin izaci u susret".
Ljutiti gospodin nije bio nimalo impresioniran, i upitao je: "ZNATE LI VI UOPĆE TKO SAM JA?". Bez oklevanja, radnica na salteru je uzela mikrofon i rekla: "Molim cijenjene putnike na Zagrebackog Aerodroma za trenutak pozornosti. Na terminalu za domace letove imamo putnika koji ne zna tko je. Ukoliko bilo tko moze pomoci u otkrivanju njegovog identiteta, molimo hitno da se javi na salter broj 2".

Usred oduševljenog smijeha putnika koji su cekali u redu, nestrpljivi gospodin je bjesnim glasom dobacio službenici terminala: "Jebo te ja!", na sta je ona ljubazno odgovorila: "Zao mi je gospodine, ali i za to cete morati pričekati u redu.".

Žao mi se što to nije moje, naime, prepisano je.....