Umorni Bukovsky

"Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas
srnama i košutama poljskim,
ne budite, ne budite, ljubav moju
dok sama ne bude htjela"
« Pjesma nad pjesmama «

A struk, gledao sam njenu sjenu na ovom zimskom suncu, ona se rastavlja, zrake sunaca obiđu tu vitkost tako da izgleda da nema struka. Jedne noći je rasplela kose, crne, duge, izgledala je kao one noćne plesačice na Griču: nestvarna, zastrašujuće a tako divna..bilo je dva sata poslije ponoći; da li sanjam!? Stala je kraj mog kreveta a ja je nisam poznao…
Neću više. Mogao bih pisati cijeli dan o koraku koji se ne čuje ali ja ga slutim, o mirisu kojeg nema, a uvijek nešto ostane u sobi, mogao bih…. ali neću te mučiti. Ovo sam napisao zbog onog; ma, nema veze...sada je to vrijeme Bit će još dana za bolest i tugu....kad ima ljubavi u srcu, sunce se rađa....
Kako živim. V. Krmpotić je rekla da joj teško pada što njena duša više ne razgovara s njom. Gledajući sebe i koristeći ono što sam pročitao: da je bolest način na koji naša duša privlači našu pozornost, izgleda da je moja duša još prilično zainteresirana za mene, malo- malo, preko bolesti pokušava uspostaviti kontakt. Možda postoji neki lakši način, ali je ona odabrala bolest. Vjerojatno bih sve druge metode odbacio ako neozbiljne i neuvjerljive. Ovako, bolest je moćna i jako, jako uvjerljiva. Pokušajte učvrstiti svoj kontakt sa svojom dušom preko pjesme, pjevajte, pjevajte…ja to radim ali se ne čuje..
« Ako je čovjek aktivan u nalaženju rješenja za svoje tegobe, ako je u tome odgovoran, tada je na pravom putu. Kad čovjek spozna samog sebe, kad se počinje doživljavati kao nekoga tko ima smisla, koga Bog voli, on će postati, malo po malo, zdrav i tijelom i duhom i dušom «.
Liječenje i ozdravljenje se odvijaju u svakom čovjeku na njegov način.

"Nitko nije toliko siromašan
da ne bi mogao biti sunčana zraka, toplina i svjetlost
nekom drugom.
I nitko nije toliko bogat
da to ne bi trebao!"

Malo ću te gnjaviti nekako s proljeća. i dok ne
prođe, mislim .ovi dani.....

Pjevaj onom srcu urezanom na klupi u parku.

Išao sam na vlak i zakasnio. Zakasnio sam na vlak. Na onaj moj vlak, ja sam zakasnio. Vlak je otišao a ja sam ostao. Ja nisam stigao na moj vlak. Onaj koji je došao, stao na mojoj stanici, pričekao, uzdahnuo, zasvirao i onda krenuo… Mene nije bilo u blizini ni da potrčim za njim. Ne znam što sam mislio. Možda sam mislio da će čekati. Nije čekao. Samo sam čuo, u daljini, znak za polazak Netko će reći, mogao si na drugi, bilo je vlakova. Većina ljudi tako i napravi. Mogao sam i ja, ali i danas znam, da sam otputovao s drugim vlakom, uvijek bi nosio tu misao da sam stigao s pogrešnim vlakom, na pogrešno mjesto, da ne poznam ljude u vlaku, da ne staje na stanicama koje poznam, da vozi prebrzo, ili presporo, ili preglasno, da vozi unazad, da se prozor ne da zatvoriti, da ne radi grijanje..
Moj vlak je otišao bez mene. Kao kad sjediš kraj rijeke i promatraš je. Ni jedan trenutak ne možeš vratiti, ponoviti…voda koja je protekla nikad se neće vratiti i, iako ti se čini da je to sjedenje kraj rijeke jednolično, ono je svake desetinke sekunde drugačije. Isti vlak u drugo vrijeme je nešto potpuno drugo..
Kad jednom zakasniš na svoj vlak, nikad više s tim vlakom, u to vrijeme, na zamišljenu stanicu i zamišljene poslove ne možeš stići, ni obaviti. Sve postaje prošlost koja se ne vraća.
Eto, zašto "jesen prođe, ja se ne oženi!"

"Čudno je to kad patiš
pa ne možeš da se vratiš
kad želim biti tvoja
al sam ničija čak ni svoja….
Samo jaučem ko pička…
Gdje mi je duša ratnička?
Gdje su mi borbe iz vena
Gdje mi je prag uspomena?
Planirala sam ostati dijete..
a sad mi se uspomene svete..

Alka Vuica: « Adamovo rebro «
P.S. Alka, ni kriva ni dužna, baš bi nam dobro došla......

'' Emocije su boje duše, one su predivne i nevjerojatne.
Kad ništa ne osjećaš, svijet postaje turoban i bezbojan

Interesantno je kako uvijek isti ljudi nemaju vremena. Ne samo među intelektualcima, već i među običnim pukom. Mislim da to nema veze s vremenom, da je to neki poremećaj, neka blokada, neka ovisnost o poslu ili obavezama, ili, čak obična bolest na razini i duhovnog i fizičkog. Možda je bijeg? Možda je skrivanje? Možda je imidž? Možda je lukavstvo? Možda je potrebna roditeljska pažnja, tj. netko odlučan tko bi lupio po stolu i prekinuo prenemaganje i kuknjavu? A možda su potrebni obični lijekovi koji se mogu kupiti u apoteci bez recepta. Kažeš: Dajte mi nešto protiv " j a n e m a m v r e m e n a ! '' Nikakve se posebne zasluge ne vide kod osoba koje nemaju vremena za razliku od onih drugih, jedino su ovi drugi sretniji i više naprave dobroga, više pomažu, više su s nama.
Zbog takvih odnosa ostat će ne napisane možda prekrasne priče, možda će nedostajati utjehe mnogima, možda putokaza. Samo znam da mi je jako žao zbog tih neispričanih priča, tako bih se obradovao, ali, nažalost, ostati će nenapisane. Dođe vrijeme kad je gotovo za priče. Prestati ćeš ih i sanjati. Šteta! Vjeruj mi, ovog trenutka me bole tvoje nenapisane priče, kao da je netko pobio sve moje golubove i ptice i kao da je sve, na trenutak, stalo. Šteta! Šteta!
Moja priča o Bogu - Trojstvu je ilustracija moje mašte zbog lakšeg mog komuniciranja. ( iz " Kolibe ") Napravi ti svoju slikovnicu, sa svom svojom maštom i uvijek se odazovi na poziv u srijedu u 9 sati u '' Upitniku''. Možda ćeš jednom pred kavanom, na stepenicama, ugledati psa, mačku i pticu kako miroljubivo dijele koricu kruha, pokraj njih Rubljov! Oni su ti dali '' Dane Velikog Bola'' i '' Dane Velike Tuge '', Oni će ti objasniti zašto, kakav si korak iskoračila i koliko si im bliža i draža. Pitaj ih! Pitaj ih zašto nemaš vremena. Znam i to da si već odavno vidjela svrhu, veličinu i njihov učinak. Nemoj suditi, nemoj ni pokušati suditi, to je odvratno teško i nije čovjeku određeno već si je sam, po nekoj hijerarhiji, uzeo tu ulogu, taj izbor.....
Radoholičar je teški ovisnik i teški bolesnik. To je gore od alkoholizma, naime, teže je za liječiti. Ako se ikada odlučiš na terapiju, na odvikavanje, imaš i mene za pomoć. Rado ću uskočiti u svaki tvoj izgubljeni i propušteni trenutak i svjesno ću preuzeti krivnju koju ćeš osjećati. Ja to mogu, ja to znam, a i ti ćeš, kad shvatiš koliko je ta ovisnost opasna, početi kvalitetno pomagati sama sebi. Samo da ne počnemo s terapijom prekasno…
Nešto od svega ovog napisanog je tak-tak, a nešto je vrlo ozbiljno. Nažalost, morat ćeš sama izvršiti selekciju i odabir, i korisno,.valjda, primijeniti.
Pa, do nekog budućeg ( ?! ) pisanja ili viđenja, puno pozdrava i lijepog i uspješnog " nemam vremena "!
Tvoj Medo!
P.S. Odnekud si, u svoj toj svojoj radišnosti, izvukla i riječ ''skepsa'' i povezala sa mnom i s mojim pismom, i to bi mi trebala malo pojasniti. Pogledao sam, za svaki slučaj rječnik i pod ''skepsa'' našao riječi; ''sumnja, nepovjerenje, nevjerica'' koje kao da su zalutale, ili su neka poruka koju za sada ne razumijem.
Kad bi to pokušala….
Koji sam ja dosadnjaković, a sve si mi lijepo objasnila!
Nemaš vremena!

Napisao sam u jednom blogu da se ne žurim s pisanjem i da imam vremena, da ćete pročitati jednog hladnog dana u zimskim satima, a danas je upravo takav dan… Nije važno..bit će još i sunčanih dana, a možda i još hladnijih zima, i za mene..
Zbog toga ću Vam i poslati ovu uputu:

KAKO NASLIKATI PTICU


Prvo naslikati kavez
s otvorenim vratašcima
zatim naslikati
nešto ljupko
jednostavno
lijepo
i korisno za pticu
zatim nasloniti platno na neko stablo
u vrtu
šumi
ili planini
sakriti se iza stabala
šutke
i ne mičući se
ptica ponekad odmah sleti
ali ponekad bogme potrebne su joj godine i godine
da se odluči
tu ne smijete klonuti
treba čekati
čekati i godinama ako je potrebno
brzina ili sporost kojom ptica dolazi
nije u nikakvoj vezi
s uspjelošću slike
Kad ptica sleti
ako sleti
onda jednako tako savršena tišina
sačekati da ptica uđe u kavez
i nakon što je ušla
pažljivo kistom zatvoriti vratašca
zatim izbrisati sve prečke redom
tu treba paziti da ne dodirnete ni jedno pero na ptici
Naslikati zatim stablo
tako da najljepšu granu odaberete
za pticu
naslikati zatim zeleno lišće i svježinu vjetra
sunčevu prašinu
zujanje kukaca u travi u ljetnoj žezi
i zatim pričekati da ptica odluči zapjevati
Ako ptica ne propjeva
to je loš znak
znak da slika ne vrijedi ništa
ali ako ptica zapjeva to je dobar znak
znak da je slobodno možete potpisati
Tada sasvim blago
ptici iščupajte jedno pero
i lijepo se potpišite u kutu slike. Jacques Prevert

P.S. Ja sam se potpisivao
ptica nije
ni ušla
a kamoli zapjevala
iako sam čekao duge i duge godine
strpljivo
imao sam loš znak ipak sam se potpisivao
kao i sada MedoDebeli


ČUVAJTE SE LIJEČNIKA KOJI NE VJERUJU U ZVIJEZDE

Dobro jutro.
Nisam se još pripremio za dan. Nekako sam i ja odsutan, kao zdravlje, kao nada, kao da čekam poruku, poštara, znak, signal, zeleno svjetlo....Ovo stanje, koje je sada, moram dobro prihvatiti , jer mislim da će me ubuduće često posjećivati. Jedini način da ne bude svađe je da ga prihvatim, da surađujem, da se dogovaram, da raćunam na njega, da mu se ne protivim i da njemu, povremeno, zaželim dobro jutro. Kako god se zvalo, ozbiljno ili prolazno , ono je moje stanje, stanje koje ne izaziva revoluciju, ali ni ne donosi mir. Ako ga moramo zvati metastaze, zovimo ga tako, ako je neka upala, vjerujmo joj.. Ja sam Medodebeli i ja to moram biti, to ne može biti nitko drugi, sa ili bez.....

Da bi tekst bio donekle jasan, moram reći da nemam glasnica....

Došla mi je jučer, nedjelja, tetka u posjetu, mamina sestra. Čokolada, sok i 20 kuna. Ali je sve od srca. Ima 77 godina, slabo čuje, slabo vidi i sve se teže kreće. Ne znam kako je došla do mene ( 3km ), tko ju je dovezao, ali je došla. Bilo mi je drago ( ona se uvijek moli za mene ), iako sam znao da se teško sporazumijevamo. Sve je bilo dobro dok je ona pričala, dok je imala novosti, dok je imala svojih priča o lošim i dobrim seoskim ljudima i seoskim zbivanjima, ali kad je počela tražiti moje mišljenje o nekome ili nečemu, dolazilo je uvijek do poteškoća..
I nekako smo završili njene priče. Još dobri raspoložen i dobar domaćin, kažem joj da se spremi i da ću je odvesti doma.
Mirno me pogleda i bez imalo zbunjenosti kaže:
- " Baja, ja tebe nisam ništa razumjela! Nekad te dobro čujem, ali danas baš ništa.".
Uzmem olovku i papir i napišem:
- " Teta, uzmi svoje stvari, obuci kaput i odvesti ću te doma."
Ona gleda u papir, pa u mene, pa u papir i veli:
- " Bez naočala, ja ništa ne vidim!"
Dam joj svoje naočale.
- " Na ove tvoje naočale , ja ne vidim puno bolje!"
Uzmem A4 i napišem zaista krupnim slovima:
- " 'ajde spremi se, odvesti ću te doma !"
Ona se zagledala u papir, nešto mrmlja, slaže, pokušava i na kraju mi pokaže prstom na tekst:
- " Baja, a koje je ovo slovo...i ovo....?"
Tetka je završila svoje školovanje, svoja četiri razreda, prije 67 godina i vjerujem da su se slova , u tih 67 godina dosta izobličila, smanjila a i postala su nebitna.
Nasmijao sam se. Nasmijao sam se nemoćno, i kad sam pomislio da ću morati preći na jezik znakovlja, ona kaže, moja tetka Ljubica kaže:
" Baja, 'ajde, da se ja spremim, pa ti lijepo mene odvezi mojoj kući!"

Bila je peta nedjelja, mjeseca siječnja, 2011. godine.

Ti si nestajala nekoliko puta, tako da sam prestao misliti o tomu kao o nestanku, prestao sam misliti da je to stvarno, nikad nisam ni mislio da je stvarno... Ti si nestajala više puta na više načina. Prvi put si nestala zrakoplovom u nekoj dalekoj zemlji, ili u nekoj zrakoplovnoj nesreći odlazeći na neku svoju misiju. Drugi put si nestala iz mojih osjećaja, iz mog srca, jer ništa nisam znao o tebi, nigdje te nisam naslućivao, nigdje locirao...nigdje te nije bilo. Baš nigdje.... Onda si nestala u kapitalizmu, u karijeri, nestala si kao da si umrla na nekoj modernoj autocesti... ili japanskom neboderu....
Na kraju si nestala u trećem braku, da bi se našla...????
A ja sam stajao kao kip, na istom mjestu, s istim čuđenjem.
Nisam znao da li te smijem tražiti ( tko sam ja tebi da te tražim? ). Nisam imao pravo tražiti ženu koja je svjesno nestajala, koja je uvijek planirala svoj nestanak.
Čekao sam da se opet pojaviš, prepoznavao sam te u jutru, u šumi, u potoku, u Savi, sretao te u pjesmi, u knjizi, u pismima...
i sada, nakon ovog posljednjeg nestanka, kad o tebi ne želim zaista više ništa znati, imam samo jednu želju, jednu molbu:
" Daj , molim te, nestani zauvijek! Da te moje oči više nikad ne vide!"

Nemoj braniti branitelje tim kretenskim govorom! Izgleda mi kao još jedna obična rugalica na naš račun. Da si razmislio, vidio bi da tvoja obrana na taj način... ismijava . Kako ti to nije jasno, ili si to učinio namjerno? U našim životima je najmanje tvoje zajebancije.....
Nemojte ovo komentirati!

Mišljenje stručnjaka: ( povijest bolesti )

"Što da vam kažem!? - Mene vaša pisma oduševljavaju, nasmijavaju, ona su šarmantna, prepuna duha, ideja, viška riječi, suza , osmjeha, životne borbe, nepredaja svijetu, smislu, i u potrazi za istinom i to ne samo u svakoj osobi, već u svakoj riječi: prevrćete riječi, svoje i tuđe, beskompromisno tražeći najgore moguće tumačenje...kao prevoditelj i to onaj zadužen za najgore, zadužen za pesimizam.
Dugo nisam sreo takvu osobu koja žonglira riječima i osjećajima bez straha da mu malo mogu ispasti predmeti s kojim žonglira - riječi i osjećaji, i razbiti se...No, vi shvaćate da sve ovo sa čim baratate u interpersonlnoj komunikaciji, u tom virtualnom svijetu, tek je dio onog u vama....nema straha ni žaljenja za razbijenim, niti plača, to bi bilo kao da dijete sprječavamo da padne dok uči hodati..."
Tko se je prepoznao u ovim riječima, neka se nastavi igrati, jer nam žongliranje ide sve bolje i bolje..
Mi smo vlasnici svojih riječi i svojih loptica, svojih padova i svojih strunjača. Mi gimnasticiramo samo s onim što je naše.Nemamo ni sličica, ni pjesmica, ni bojica, mi se obračunavamo sa sobom u svojim pismima i u svojim mislima....
A to je najteže i to je smisao ovog jutra. Sutra ćemo smisao naći u doručku u snijegu.....

Neću reći neku mudrost ako napišem da u životu, manje-više, sve ide svojim utabanim stazama. Ponekad izgubimo put u šumi, nestane staze na livadi, ponekad idemo kroz Nepoznato, ponekad smo prisiljeni ići dužim putem i na njemu preskakati živi pijesak, ponekad pod nama gori beton i topi se asfalt....a ponekad letimo!
Netko dođe do kraja prije, netko kasnije, uglavnom svi stignemo, sa " voljom " i na vrijeme!
Ono što mene muči je utisak koji je ostao poslije tebe. Otkuda i zašto gorčina i nelagoda?! Zašto pomisao na tebe stvara u meni dojam da sam nešto zbrljao, da se nisam držao nekih nepisanih pravila, da sam iznevjerio i sakrio samog sebe. Koliko mi života treba da shvatim da ima drugačijih ljudi? Znam da će to nestati, ali mi sada razum ne nudi nikakvo zadovoljavajuće rješenje, a trebam ga!
Da li sam bio previše nametljiv, previše iskren, da li sam bio nepotpun, dosadan i naporan, da li sam bio bezrazložno "jako" bolestan tražeći mrvice i sažaljenje, da li sam bio grub, nepristojan, drzak, u žutim minutama?
Ispitujem svoju savjest, ali ona ne surađuje, ne nudi odgovore, nema rješenja. Ono malo mozga stoji! 95% mozga parazitski izumire ne radeći ništa! ( Eistein je rekao da, kad bi čovjek koristio 100%, ne bi imao tijelo, bio bi čista energija! )
To isto ne bi bilo dobro!
Treba vjerovati da smo savršeni: " Početi život u kanti za smeće je veliki razlog za gorčinu, ali i za vjerovanje!" ( citat crnog beskućnika )

I ova magla je puna upitnika......

Kad mi netko dođe u posjetu, netko drag a dugo nije bio, vidim po njemu da želi ispraviti taj propust i onda nudi besmislenu pomoć: "Hoćeš li da ti donesem sepet drva iz podruma?" Pogledam ga, da budem siguran da će me čuti ( šapat ) i da će nešto pročitati s usta i iz pogleda. " I što da ja radim se tim jednim sepetom drva, da ga uramim. da ga stavim na ormar kao dunje na ormaru ili da napravim od njega malo svetište u kutu sobe? Što da ja radim s jebenim jednim sepetom drva cijelu zimu?" Obično me gleda uvrijeđeno, polako se pakira i polako ga nema nikad više.....
A moja reakcija je tipična reakcija svih bolesnih ljudi koji su prihvatili svoju bolest i svoj put. Kad se dogodi bolest onda je uobičajeni put ovakav.
-bolest
- samoća
- siromaštvo
I nema tu puno prigovora. Prirodni pad. Slobodni pad. I letim na krilima padanja....kao golub samoubojica
( za gradske blogere; "sepet" je drvena košara ispletena od lijeske i služi..... jebiga...služi! Za drva iz podruma!
Tko o čemu ja o zdravlju. Svatko piše o onom čega nema. Netko o Bogu, netko o vjeri, netko o prijateljstvu, netko o ljubavi, netko o ljepoti, netko o jebačini....

Znam da se ne mogu tješiti na način da stalno kukam zbog te svoje bolesti, ali se ne mogu tješiti i ni ako stalno šutim. Najgore je tješiti samog sebe....
Dobro je poznato da nijedno zlo ne dolazi samo, ali što je previše - previše je. Dao sam psihijatru pet slika pluća, pet očitovanja tih slika, dva mišljenja pulmologa, dva nova nalaza krvi, da on to dade jednom svom prijatelju , specijalisti na Jordanovcu ( bolnica je specijalizirana za plućne bolesti ) . Nakon par dana mi kaže da me specijalista želi vidjeti na Jordanovcu, u četvratak, rano, u pola osam na Hitnoj. Najprije sam rekao da neću, onda sam rekao da ne mogu, i onda me je natjerao da hoću....takav se pregled čeka i više mjeseci.
-" Ne boj se nije rak!"- kaže psihijatar
-" Nije još, djelomično nije, ili nije još siguran?" pitao sam samo da pitam.
-" Hoće te snimiti na neki novi aparat, jer mu nešto nije jasno!" ( kao rezultati na listiću kladionice ).

Ja njima ništa ne vjerujem!

Otišao sam kod moje doktorice po uputnicu a ona me je gledala blijedo, tužno i napisala je bolničku uputnicu ( znači da ću ostati ležati ) i na njoj napisala HITNO!!!! Kad sam joj uhvatio pogled , bio je toliko jasan i razumljiv: " Znala sam! ".
Nagledao sam se ja tih slika pluća i ako je rak pluća , onda je u početnoj fazi, jer kad se on raširi , pluća izgledaju kao "dalmatiner" , crno- bijela a moja su samo malo pobijelila s početaka , na vrhu, oko kanile, dok su ostali dio još uvijek zadimljen i crn...
Taj rak pluća pluća je vrlo susretljiv, milosrdan i pažljiv. Ako je, ( ja mislim da nije! ),treba mi par mjeseci, i polazak, s anđelima u plavom ili s onima s malim simpatičnim rožčićima . To bi značilo da imam taman toliko vremena da se oprostim s vama i da sredim papirologiju...
Svi će se snaći, pogotovo ove bezobrazne mačke, koje čak nisu ni moje.

Napisat ću ovaj blog kao dio zajedničke terapije, naime , htio bih se riješiti i odgovoriti na svako vaše moguće pitanje u vezi mene ( ako ih ima ), onda će ostati dovoljno mjesta i vremena za važnije stvari. Moji nesporazumi sa sobom, s okolinom, s bližom i živom okolinom nije nešto bitno.
Svatko od vas je bitniji, bar za sebe. Naravno!
Imajte strpljenja i pročitajte ovaj blog, jer sam stopirao vrijeme i piše vam gore koliko vam vremena treba, tako da možete odrediti da li imate toliko slobodnog vremena za čitanje.. Razmišljati o tome nije potrebno, ne morate, ili možete usput. Kako znamo , čovjek stalno nešto misli, i onog trenutka kad se nauči da ništa ne misli, to onda naziva meditacijom.
Oštećen sam s tim što ne mogu govoriti i još više pritisnut sa činjenicom da volim pisati. Jedno i drugo se nadopunjuju, što se mene tiče, međutim i jedni i drugo opterećuje sve one koji su na bilo koji način meni bliski, ili se trude, ili pomažu, ili čitaju...
Pročitao sam u novinama članak pod naslovom:" Pišite! Dnevnik trpi sve." u kojem autorica savjetuje da se piše iz više razloga: ono što mi je ostalo, i što sam zapamtio je mišljenje stručnjaka da bi trebali pisati rukom na papiru.Meni je to stara navika i ispalo je pametna navika ( inače , ja nemam puno pametnih navika ! ), napišem na papir, u dnevnik, ili napravim opširni koncept i tek onda prenosim u računalo. Ide mi lakše i brže to pisanje, bolje se snalazim na papiru i, čitajući ponovo, napisana slova na papiru imaju sasvim drugačije značenje od onih slova koja su direktno unešena u komp. Evo zašto:
" Pisanje dnevnika rukom, a ne vođenje bloga, osobito je korisno zato jer aktivira proces ( postupak ) koordinacije između oka i ruke što "zapošljava " lijevu stranu mozga, dok desna strana ostaje slobodna za procesuiranje emocija, intuitivna povezivanja, i u konačnici, za stvaranje novih uvida, zaključaka i rješavanje problema."
Da bih vam donekle ilustrirao moć " procesuiranja emocija", priznat ću vam da u mojim blogovima ima dosta isprovociranih izmišljanja, htio sam pokazati što sve čovjek može s priručnom literaturom, googlom, općenito internetom, i uz malo mašte snova i puno slobodnog vremena... Uvijek sam na kraju bloga htio priznati da nije sve bilo baš tako, i uvijek sam od toga odustajao. Nije mi to izgledalo kao varka, već kao uvrnuti i manje razumljivi smisao za humor...
Mislim da me dovoljno poznate i da ste prozreli sve moje podvale i podmetanja i da ništa nije bilo dugoročne prirode, i nije imalo namjeru vrijeđati, ili mijenjati stvarnost ma kako ona bila nemilosrdna prema meni ( već mi je spočitavano da svoju " izmišljenu bolest " koristim kao uhodane sustave za ublažavanje svojih slabosti, grešaka, da bolest koristim za određene restauracije i ispravke, da bolest koristim kao " olakšavajuću okolnost." ( kod koga bi to prošlo? - pitam se)
I ovaj novi citat je iz novina:
" Priča se kako je u društvu sjajnog srpskog glumca ( pokojnog ! ) Zorana Radmilović, u kojeg je rak bio već daleko ispred medicine, jedan njegov manje poznati kolega, koji je uglavnom dobivao trećerazredne uloge, požalio kako liječnici sumnjaju da i on ima rak.. Na to se glumački prvak žestoko pobunio, pa ga čak i izvrijeđao, govoreći mu, otprilike:" Ma, kakav rak?! Za sitniš nije rak. Za vas anonimce su prehlade, gripe, ozlijede od cijepanja drva, a rak je za nas prvake; velike bolesti su za velike ličnosti."
Nažalost, prvak nije bio u pravu. U bolnici gdje sam ja operiran uglavnom su bile drvosječe, radnici s pilana, vinogradari, voćari, obični seljaci i radnici, i naravno...svi su bili pušači...
I zbog ovakvih razmišljanja , dobio sam novi antidepresiv. Nisam primjetio da mi pomaže, ali nisam primjetio ni neke druge promjene..Uzimat ću ga. Možda ubije želju za blogiranjem...

Svima onima koji su danas na nekoj drugoj stranici, nekog drugog kalendara, čestitka:
HRISTOS SE RODI ---SRETAN BOŽIĆ!

Virtualna knjiga Mededebelog, jednog blogera iskričara. Prva knjiga za sve nas!
Kliknite na link, pa na knjigu i pročitajte ponovo. Listaj te i pokušajte uživati:

http://www.bookrix.com/_title-en-medodebeli-umorni-bukovsky