Umorni Bukovsky

Osvanulo je oblačno, nervozno jutro, dan drugi...minus pet (- 5)!
Dobro jutro -5!
Dobro jutro minusu!
Ustao sam bolestan. Ništa novo. Takav sam i otišao na spavanje. Te razne kombinacije koje radim s lijekovima i hranom uopće ne pale. Suradnja prirode i znanosti. Kurac-palac! Sve je biznis. Pokušavam naći neku varijantu ( inačicu ) po kojoj bi mogao jesti i piti a ne biti bolestan, ni lud, ni ljut.... Mislim da je to nemoguće, a za jednog 61-godišnjaka čak i vrlo glupo. Sve te karcinome, pankratise, tlakove, šećere, urologe. kamenje treba prebaciti na socijalnu skrb, ili , poput smeća, odgurati negdje na dno, na smetište i osjećati se zdravo i vedro kao današnji dan.... Kakve sam ja to iluzije imao za drugi dan 2011? Što sam očekivao? Život od mene ne traži ništa, ustvari vrlo malo, urednu, toplu sobu, čistu kanilu, malo obične hrane, jedan zapis kao što je ovaj...a ja to sve pokušavam zakomplicirati...baš sam medodebeli!
Svima sretna nova godina! ( pravopisci kažu da ako mislimo na cijelu godinu da se onda piše malim slovom, kao da je to nešto bitno )

( ? )

" Medo!
Imala sam astmatičan napad, pravi pravcati. Prije toga sam dobila " ubod nožem u srce". Slikovito rečeno. Od mene se teško što može sakriti, jer sam vještica, jer kad nekog volim, ja s njim komuniciram na drugim nivoima, dimenzijama i tako dospijevam do informacija koje me se ne tiču, ili koje trebaju ostati meni nepoznate...
Tog petka navečer, postavila sam, iz vedra neba, iz meni nepoznatog razloga, pitanje koje nije trebalo i imala odgovor koji me je jako zabolio. Skoro tri godine plovim na nekom sretnom oblaku sa čovjekom 16 godina mlađim i nikad se, u cijelom tom vrtlogu strasti, nismo oko ničega razilazili, sporili, raspravljali i ovo je bila prva rupa u oblaku, sigurnom i mekom, kroz koju sam propala. Silina tog bola me je neprijatno iznenadila, kao da sam očekivala da sam jača, zrelija, otpornija....
Kad sam se malo sabrala, rekla sam mu nježno i neodlučno da se možda nećemo više viđati.
I on je otišao!
Gledala sam ga kako se udaljuje, kao neki skrhani, nezgrapni Jeti, spuštene glave i ogromnih, obješenih klimavih ruku.
Mjesec, voljeni suradnik i suučesnik je blijedio, a krevet, umjesto na sedef školjke što je do tada bio, ličio je na izvrnutu mrtvu ribu koja pluta a ja na njoj kao rana.
Medo, rekla sam ti da sam bila vrlo nesretna. samo sam tebi rekla, nikom više. A ti me nisi čuo jer te nije zanimalo, jer te zanimam kad sam okrenuta tebi, a ne kad blejim na drugu stranu. To je prirodno, ali se nemoj praviti bolji od nas, od nas na drugim cestama i drugačijim cestama. I ne želim znati što o tome misliš!!!
Istina, on ima ženu i dva mala dječaka. ( drugi je malo stariji od nas, od naše veze ), a treće je na putu. i to je bilo to nezgodno pitanje, postavljeno sasvim iz neba, koje mi je došapnuo vrag koji je čučao na mom ramenu, valjda da sjebe neku iritirajuću idilu.
U nedjelju je napisao: " Volim te!", a ja sam odgovorila:" Volim i ja vas!" - što je bilo smiješno, cinično, grubo i iskreno.Nisam ja glupa da ne znam da "sve što je lijepo ima kraj." i da time što ja starim a on se razmnožava, nemamo nikakvu perspektivu...želimo biti sretni dok možemo, i kao da ćemo sutra umrijeti u nekom požaru, ili sudaru vlakova. Iako, ja jako vjerujem u to da je čovjek ono što misli da jeste i da svojom mišlju oblikuje svijet, da je svijet ono kako ga doživljavam, a ne ono što jest.. I u svemu mi je čak "simpatično " da će onaj koga volim biti po treći put repliciran, i makar ga neka druga replicirala a ne ja....
Tješim se da je vrijeme svima maćeha, živi se kako se živi, a neki su stigli i umrijeti.
Uostalom, mladi su ljubavnici odlična terapija!

Eto ti, Medo, moje priče. Tri puta si me pitao za njega, nekoliko puta aludirao, eto ti.....Da mi nisi drag, ne bih ti pisala. Ipak? Ti? Kapriciozan si . Umoran! I ne opraštam ti sebičnost.!
Ajde, mir, mir, nitko nije kriv, jedi govna, Medo...sada smo kvit.... pa lijepo...vidjet ćemo..!!!
Pozdrav
Marta

Zamislite da sam napravio branu na rijeci i stvorio jezero u sebi. I sve što se događalo, skupljalo se u tom jezeru, skupljalo se u meni, u srcu, u umu, u svakoj živoj i aktivnoj stanici moga tijela. I ja sam to nosio i još nosim...
Što bi se dogodilo da brana popusti i da se sve, sve ono lijepo i ružno što mi se događalo zadnjih 20-tak, da se probije van, da se razlije poput bujice: sve male tajne, istine, grijesi, ratovi, prkosi, snovi, ljubavi...?
A to mi može učiniti ovo pisanje, dopisivanja. čitanja...ovo opuštanje!
Osjećam ...ta brana pomalo popušta! Slabi. Cmolji.
Kako će izgledati ta bujica, što će srušiti pred sobom, što će odnijeti sa sobom, što će ostati, koliko daleko može otići, kako ću je zaustaviti, kako ću je obnoviti? Da li će nastati novo jezero, ili će postupno opet sve staro proklijati?
Jedno od gadnih pitanja za mene je, da li ja imam uopće snage to preživjeti.
I u ovo jutro, nakon dubokog sinoćnog razmišljanja, odlučio sam da ću, svim sredstvima pokušati sačuvati, održati i održavati ovu postojeću branu Da li mi je potrebna pomoć, da potražim pomoć, ili će sve ipak ići po onoj "sudbini" koja ne treba ni savjetnika , ni pmoći...sve će, ipak, prije ili kasnije ipak popustiti....
Priznajem da nisam u stanju u ovom trenutku, da ne mogu i ne znam, napisti nešto lijepo, ili bar uljepšano.
Vrijeme je tmurno, oblaci se spustili na zemlju, muče me sve vrste ožiljaka. U prirodi muk, sve miruje i šuti.
Baš sam zato otišao na groblje pokupiti ostatke posjeta i ukrasa, i nisam čuo ni jednu pticu, nisam sreo nijednog čovjeka...i nisam primijetio bilo kakvu razliku u ljepoti grobova poslije svih ovih jesenskih obreda, svih ovih lampiona, cvijeća, svijeća, molitvi...
Možda je ta razlika i taj sjaj, i neka ljepota nastala u našim srcima, možda smo mi živi bogatiji, možda....
Nema više čuda, nestale su Dobre Šunske Vile, Dobri Šumski Duh, a i Anđeli se taktički povlače...
Ne vjerujem da nas nešto može promijeniti!

" Neka vas u životu vodi pseći moto ( vrijedi za blogere !): ako nešto ne možeš pojesti ili pojebati, popišaj se na to! "

Prijatelji, želim vam svime sve najbolje, i onim velikim, onima srednjim i onima najmanjima. Želim da svi idete svojim putem. Mi smo išli svojom putem. Štogod mislili o svojoj prošlosti, mi smo imali svoj put i mi smo njime uporno išli.
I kada je padala kiša, i kada je bila jesen, kada je bila zima, kada je padao snijeg i led, kada su bile suše, zemlja pucala, kad nismo imali ni izvora ni ogledala, kad su se rušili gradovi, crkve, knjižnice od potresa, i od ratova, i kada nismo bili spremni i kada se gubio smisao...
..... i kad nije bilo ni struje, ni grijanja, ni auta, ni goriva, ceste su bile kamenjari, ili blatnjavi putokazi, bicikli su uništavani od uporabe, ali smo se gurali, vozili, hodali...I što smo naučili hodajući...? Bili smo vješti...i blesavi!
Pitam mladog " ing. za internetske aplikacije" :
" Jesi li čuo za Isadoru Duncan?" " - " Ne!"
" Jesi li čuo za Sergeja Jesenjina?" - " Ne!"
" Jesi li čuo za " Zbogom prijatelju", za " Kerušu", za " Pjesmu o ljubavi" "
Kako mu objasniti da je Jesenjin ostavio veći trag hodajući pijan, blatnim , prljavim, neosvjetljenim moskovskim predgrađem, nego Niel Amsrong i njegov povijesni prvi korak po Mjesecu???
DOKAZANO: Kamen s Mjeseca je lažan!

Mogao sam ovo jutro završiti s kompromisom, ali jedan jesenski kompromis za drugim i tako sve dok se život ne počne činiti običnim , a jesen sve jesenija..
A ja imam svoj zdravsteveni bilten, svoju povjest bolesti i prestao sam razmišljati u kategorijama mogućnosti: što bi bilo da je bilo..
I kakve veze i smisla ima praviti bolesne bolesnima, slijepce slijepima, gubitnike gubitnicina, budale budalama...
Stari Egipćani su govorili za žene koje se druže s budalama da kad spavaju ne sanjaju.
Siguran sam da većina žena na Iskricama još uvijek sanja!

Nekunoć sam kliknuo na jedan od alternativnih TV kanala, i uletio sam u scenu sa čovjekom ispred monitora, bulji odsutno u njega i povremeno poteže iz boce neku "žesticu" . To mi je bila dosta bliska i poznata scena i znao sam da ću se tu zadržati, ostati do kraja, do fajrunta, the Enda...Nije mi žao:
Film prikazuje besposlenog, zaposlenog, propalog, pijanog novinara i neuspjelog pisca koji, iz rukava, sipa otrov; i cinizme, i duhovitosti, vrijeđa sve oko sebe i šire...i nema milosti prema nikomu, ni prema sebi.( najgore oštećenje kod alkoholizma je bezosjećajnost - tada je stvarno sve na dnu ). On, na primjer , ne pušta vlastitog oca u stan dok mu ovaj detaljnije ne objasni gdje su se njih dvojica upoznali, odlazi ranije s posla i kao opravdanje kaže: " Idem širiti bol! ", kao da je to gripa, virus, bakterija , pandemija.. konobari u baru mu prijete da će mu početi napalaćivati i stanarinu, i režije...
I onda , odjednom, očekivani susret sa stvarnošću....
Nakon male tučnjave u baru, zbog njegovog vrijeđanja, dobio je udarac u trbuh. Ništa strašno za njega. Ujutro se budi s bolom u leđima i krvavom mrljom ispod sebe na krevetu. Odlazi u bolnicu i sluša presudu, interesantnu dijagnozu: " Cirozica jetrica i nekroza crijeva ". ( ta je nekroza simpatična bolest; sušenje pojedinih dijelova tijala zbog smetnji u cirkulaciji krvi, pri čemu zamrli dijelovi otpadaju- krasno! ). Vrlo slikovito i uvjerljivo prepoznavanje bolesti, iliti dijagnoza. Liječnici znaju biti vrlo maštoviti.
Pokušao je prestati piti, čekajući da mu organizam pokuša funkcionirati na običnu krv, da bi mu onda tek pokušali transplantirati novu jetricu. Nije uspio prestati...
Pisao je knjigu i završio je i knjigu i pisanje uz pomoć alkohola. Prijateljica, koja ga je povremeno obilazila i pomalo brinula o njemu glede nabave. pitala ga jednom, kad je bio u najboljoj fazi; koliko dugo piše tu knjigu a on nju pita koji je danas dan? Ona kaže da je četvrtak a on se zamisli, i kao da nešto duboku izračunava i konačno kaže: " 17 godina!"
Umro je na vrlo uvjerljiv i prepoznatljiv način istinskih alkoholičara; bez žaljenja! I s puno bola.

Ovo sam prepričao u čast i slavu umornog i narkotičnog Bukovskog koji nije već dugo među nama.
I u čast i slavu svih onih nepoznatih, i za jednog Boru, pjevača....

U ovih par mjeseci koje ste podjelili sa mnom u mojoj sobi, u naša jutra, u naše priče, nikad nismo spominjali, ni Vjeru, ni Boga. A dolazi Božić, dani Radosti, Poklona, Susreta. Kao stari vjernik pun sam tradicije, šablona i naštrebanih definicija, pun sam zapovijedi, i obreda, i blagdana, i običaja, ali me i svaki novi pristup, svako novo razmišljanje, svaka drugačija objava i osobniji doživljaj Boga, uči i probuđuje...i aktivira!
Zamislite da sam jedno jutro dobio poruku na neki čudan način, da mi je vrana donijela pismo na prozor, dok sam zračio sobu, i u pismo poziv od Boga u kojem me poziva da, ako imam pitanja, možemo se naći u srijedu, u kavani " Znak pitanja " u devet sati. Imao sam dovoljno pitanja i dovoljno znatiželjeda se obradujem... i odazovem...
I otišao sam na pozvani sastanak. Kavana je je bila prazna, mirna, čista, umirujuća i samo su za jednim stolom sjedile tri osobe...i nigdje nikog, ni konobara. Prišao sam im i odjednom shvatim, unatoč nevjerojatnosti, shvatim tko su oni:
Bog- Otac je bio u obliku visoke, snažne, odlučne, ali i ljubazne crnkinje, snažnog stiska žuljevite ruke, s malo ironije u osmjehu, bosonoga i vidio sam, kuharica po zanimanju.
Bog- Isus je , kao debeljuškasti , oniski, sredovječni, izmoreni i podgrbljeni stolar, bolesnih pluća i slabog vida, bio slika čovjeka kojem je svega dosta.
Bog- Duh Sveti je bio balerina, hitrih ptičjih i plesačkih pokreta, s vječitim osmjehom na licu i najšaraeniji kimono kojeg je stalno popravljala s tankim, lomljivim prstima.
Dakle, tako sam Ga sreo. Sjeo sam na četvrtu stolicu i upitao:
" Tko je od vas Bog!?"
" JA ", -odgovorili su uglas, - " Pitaj! "

Ovo je moj dio priče. Svoj nastavak morate sami dopisati ako želite. Ne kažem da vaš susret mora biti ovakav, to je vaša priča, vaša pitanja. vaša suradnja, a i odgovori su samo vaši...

Meni se ovo pročitalo u ovim zapostavljenim godinama, u ovoj tišini.. Dugo smo razgpvarali i rekli su mi da slušam i gledam i da ću nihove poruke dobivati na najrazličitije načine
.
Što ako su blogeri vrane?

( djelomično posuđeno od Williama P. Jung: " Koliba " - gdje se tragedija ogleda s vječnosšću.)

Jednom godišnje ( 01.08 ) su stari narodi slavili " Dan svježeg kruha". Običaj kao običaj, osim što je ovaj imao moć, imao je jako duhovno pokriće...bio je to dan završetka žetve, bio je to dan zahavale Bogu za svako skupljeno zrno, dan dobrih i vrijednih ljudi, dan molitve....
Sve bi zavrašavalo u noći , uz vatru.! Ljudi bi se okupili oko velike vatre, sjeli i zauzelii mjesta i u mislima još jednom prolazili ono što su pripremili. Trebali su biti spremni ispričati svoju priču, reći svoje želje, trebali su biti spremni na iskrenost i istinu..
U vatru bi stavili kamen kao simbol i kao vezu. Onaj tko bi uzeo kamen iz vatre mogao je pričati svoje tajne, svoje želje, svoj život, sve dok je kamen bio topao. Nitko ga nije smio prekidati. Vjerovali su da će Bog oprostiti svaki grijeh ( i je! ), ispuniti svaku želji ( i je ! ), svaka čovjekova na glas izgovorena misao bit će ispunjena. i svatko je u svojoj istini blistao nekim čudnim sjajem..
Govornik je morao prestati kad se kamen ohladio i vratiti kamen u vatru. Nije imao moć tomu se oduprijeti i da ga ne vrati,. Onda bi došao na red drugi čovjek. Nije bilo gužve jer su svi došli na red, svi koji su htjeli govoriti.
Što je kamen bio vrući i vrijeme govora je bilo duže....
Postojao je samo jedan uvjet; govoriti istinu! ( to je bilo čudo i moć takvog dana )
I sada se ja pitam, dok se kamen u mojoj ruci sve brže hladi, koliko nas je blogera spremno uzeti taj kamen, reći svoju istinu, reći naglas svoje najdublje želje pred svojim Plemenom.

( Podsjećam da nas je jedan nick, nedavo, sve pozvala kod sebe na tople kolače s makom i da sa sobom trebamo samo ponijeti svoju priču, svoju istinitu priču. Pozvala nas je sve. Tko je od blogera spreman doći, i pred svima oko stola reći svoju Istinu i otkriti svoje Želje.?? Tko je spreman za jedan običan " Dan svježeg kruha" , ili "Večer toplih kolača s makom"? )

SUBOTA, 27.11.10

1. Napisati ovaj blog.
2. Pokušati shvatiti što se to , u ova dva posljednja dana, događa sa ženskim nickovima na blogu. Kao da je počeo rat. Svatko protiv svakog. Nema koalicija, nema zarobljenika, nema milosti.
3. Konačno oprati prozore za doček Nove godine.
4. Nešto probati skuhati i onda to nešto probati pojesti.
5. Riješiti šahovski problem od prije dvije godine.
6. Uhvatiti " jebemu malog miša ", po mogućnosti živog, i održati predavanje o vlasništvu nekretnina i pokretnina. Nakon tog ga pustiti!
7. Pobiti sve " žohare " i ostale bagude. Nije ovo sklonište za puno lijenčina.
8. Pogledati bar jednu utakmicu Prve Njemačke lige
9. Chatirati s određenom ( istom ) osobom.
10. Otići u ZG i pogledati balet " Tišina moga šuma".
11. U ponoć pokušati zaspati.
12. I spavati.

Dosta posla za "ovo " stvorenje?! Za danas!

Danas mi iz ZG stiže glas. U maloj kutiji s pojačalom, baterijama i punjačem, glas da bih mogao naglas izraziti svoje zadovoljstvo, ili svoje nezadovoljstvo, i , Bože moj, osjećam se nekako drugačije. A čim se osjećam "nekako drugačije", odmah se sjetim tebe...i počnem pisati.
Negdje sam našao tekst da sam ja , ustvari, trik, varka, vic! Trik Velikog Opsjenara ili završni vic.( Možda samo vic?!)
Kaže, da sam jedna ogromna, nevjerojatna iluzija do takve krajnosti da počinjem biti stvarnost, da sam zapravo istinit..
Ali, meni se sviđa da sam trik. Kakav jednostav odgovor na ono vječno : " Tko sam ja?! A ja sam iluzija, laž, toliko velika, stvarna, uporno ponavljana laž, da sam počeo vjerovati u sebe; vidim se ovim lažnim očima. čujem se preko aparata. težak sam, mislim, pišem, dakle....
I opet pomislim na tebe. Da me sada vidiš?!

Ili, kako voljeti zbog malih stvari!?
Nemoj me mrziti zbog onog što sam ja, ili samo zato da bi me mrzila. mrzi me zbog onog što si ti...što si ti sada ili što ćeš postati ako nastaviš..
Mene ćeš teško promijeniti i to nije tvoj zadatak. ako si mi pokazala gdje sam oštećen, gdje sam nepotpun, učinila si mnogo. Ostalo je moj posao, moj zadatak.
Isti tako postupi i ti. Uvidjevši da možeš mrziti, shvati i da možeš voljeti, da u tebi ima još jako puno Ljubavi. ( to je ustvari puni krug samo s različitim predznacima ). Trebaš ju samo priznati, pokazati, dozvoliti. Ispunjenje tvojh želja nastalih u mržnji bit će jako ružno i bit će praznina...Priznati prezir prema drugima, znači prezirati i sebe, a ispuniti svoju želju u ljubavi je prvenstveno ljepota, onda nada, pa smisao....
Ispunjenje tvojih želja iz ljubavi je , zapravo, i bit onog zbog čega si ovdje. Da si oportuni mrzitelj, da si pohlepna, častoljubiva, sebična, bezosjećajna, tražila bi druge kanale, druge sustave, druge ceste, šire ceste, jer ovaj blog je sitnica za istinsku mržnju, ali može biti start za nešto novo, za nešto drugo...I kad to osjetiš, tada počneš pričati iskreno, suvislo, kao da si dobila dopuštenje. Riječi počnu teći....nezadrživo!
Nemojte se rugati, znam što pišem!
( Zar su iskričini blogeri pali tako nisko da se izruguju i preziru ....LJUBAV? )

Odmah na početku Svijeta, Bog je pokazao da ne misli opraštati. Otjerao je pobunjenike, Adama je, zbog crvljive jabuke gadno kazno: " Zemlja neka je zbog tebe prokleta; s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svoga!", pa Opći potop. Kula babilonska... Bog ništa nije oproštao ( Isus je pokušao nešto ispraviti - bio je to jalov pokušaj: " Bože. oprosti im, jer ne znaju što čine! )
I sada se pitam, gdje bi čovjek naučio opraštati?
Pitam se tko sam ja da opraštam?
U prirodi nema opraštanja! Jedan krivi korak i...gotov si.
" Mnogim ljudima ne smiješ pružiri ruku, već samo šapu. I želim da tvoja šapa ima i pandže" ( Zaratustra )

I evo me sjedim i smišljam uvredu. Ne želim samo pobijediti, želim osjetiti prezir duboko u duši.
Za takvu uvredu mi treba vremena, ali je vrijeme nešto čega imam u izobilju.
I osjećam da Bog biti uz mene, jer me je stvorio na svoju sliku i priliku.( Ne znam za vas! )
U ljepoti praštanja uživat ću kasnije, ako ne odem s nekim noćnim IC koji ima i vagon za spavanje. I ne bih želio da me zamjenite s nekim drugim; tko nije sposoban za rat - nije sposoban ni za mir!

Izmoren godinama, samoćom, gorčinom, bolešću, okrenuo sam se i pogledao u nadi da će me pastoralna scena drveća, trave, oranica, duge ceste, zaigranih mačaka, zainteresirati. Ipak, nedjelja je.
Ma, jok!
I shavtim da je najbitnija čovjekova karakteristika, ustvari, dominantna mačja osobina: one su veličanstveno sebične!
Znam da sam to već napisao: " U svojoj ljubavi prema sebi samima, one su drske, iskrene i besramne."
Baš kao i čovjek!
Baš kao i ja!