Umorni Bukovsky

Kao što postoji bolest čovjeka ( to moramo priznati ), tako postoji i bolest svih ostalih sustava i elemenata oko njega. Postoji bolest sela, bolest šuma i polja, bolest rijeka i mora, bolest malih i bolest ogromnih gradova, bolest čitavog naroda i bolest država...
U to famozno bolovanje ušla je i "Iskrica", njeni blogovi, članovi, nickovi, profili...
Pojavila se glavobolja, potištenost, umor, bezvoljnost, pojavio se višak gluposti i višak pameti, pojavio se nedostatak optimizma i višak bespotrebnih prepisivanja i fraza, lažne duhovnosti, lažne poezije i izmišljenog romantizma. Narušen je sklad u primjeni jedne dobronamjerne internetske aplikacije iliti uporabe.
Nastao je višak nickova koji nikomu ne pripadaju.
Svi nickovi bez profila su bez duše, puni neskrivene mržnje, zavjere, rasula, truleži, kaosa...
I kao što je nepoznati virus španjolske gripe ( kažu da je došao iz svemira ), pokosio, u kratkom roku, 40 milijuna ljudi , ovi će bezlični likovi pokositi sve dobro u nama. Oni su bez strasti, bez starosti, bez ikakve osobnosti i postaju simbol superiornosti, asocijalnosti a ne druženja, postaju simboli agresije i ucjene.
Oni su istinski simbol propadanja a ne pripadanja.
Kad je " Iskrica " napisala svoje razloge postojanja ( upoznavanje, chat, druženje, ljubav, seks ), zašto su sada na iskrice došle osobe pune sebičnosti, prezira prema ljudima, puni narcizma, isključivost, netolerancije...???
Zašto su te budale "sišle" među obične ljude, među ljude s dušama, donekle iskrene, ljude sa željama da se sretnu, sa željama za pripadanjem, ljude s napornom, svakodnevnom borbom protiv samoće.
Njihov dolazak i boravak je neprirodan, meni je to neljudski, nastrano i odvratno.
Neka osnivaju neku svoju akadeniju mržnje i zlobe, i neka s druže između sebe u toj svojoj dimenziji.
Nadljudi s nadljudima - ljudi s ljudima !!!

Zašto mislimo da je glupost - nešto loše!? Da su ljudsku glupost njegovali i školovali vijekovima isto onako kao i pamet, možda bi se od nje dobilo nešto izvaredno dragocjeno. Znam po mom vlastitom iskustvu...
Možda, tamo, odakle sam ja došao, možda se tamo živi tisuću godina i ja sam sa svojih 60 godina još dijete i nermam pravo živjeti ovaj život u svoj njegovoj ljepoti i bogatstvu, jer još ne shvaćam kakva je to odgovornost, čast, dostojanstvo, dubina biti odrastao...
Ja sam samo dječak u mom svijetu, iz mog svijeta, koji ima školske obveze i školske simpatije. Ništa trajno..samo igra...i onda mi se, već nekoliko puta, događa trajna i prelijepa zemaljska stvar: ljubav! Zemaljska ljubav! Čovjekova ljubav.
I kao da nisam obučen. Ništa me na ovom svijetu ne može povrijediti, samo ta vaša ljubav. Nema živih stvorenja u svemiru koji bi se tomu mogli oduprijeti
To je prekrasno, ali zašto, na kraju, uvijek mora toliko boljeti???

Naravno , ONA:

" E, ja bih najviše voljela da budeš zdrav, sretan , raspoložen. optimističan i to što tražim od tebe da budeš takav, grdeći te kao neka glupa nadurena djevojčica, nije baš neko ponašanje kojim se mnogo ponosim.
Ti si mnogo prirodniji od mene( oprosti ). Čovjekovo prirodno stanje je nešto između potištenosti i iznemoglosti, čežnje i kajanja, prije nego što bi bilo u optimizmu, energičnosti i neuništivosti koju zagovaram. Ja čak nemam ni mnogo sjećanja, ni mnogo prošlosti, jer sam sve namjerno zaboravila.
A možda ti i zavidim, što ja nema hrabrosti ostaviti nešto kao trag neke nesretne ljubavi da postoji i da me uporno podsjeća na ono što sam, uglavnom, uspjela držati zaboravljenim.
Mislim, ipak imam sjećanja, ali sam ga oglodala od svakog osjećamja, uspomena, sentimentalnosti... Moja su sjećanja ružna i gadna kao bačena kost pokraj kante za smeće....
Tvoja Marta!"

Naravno , JA:

" Možda će izgledati grubo i bezosjećajno od mene ( nije mi te žao! ), ali u ovom što si napisala, ne mogu naći ništa što bih ti trebao i mogao oprostiti. To moraš učiniti sama sebi. Otvoriti iskreno svoju dušu pred sobom i ne tražiti od mene niti razumijevanje, niti oprost.
Pokušaj sve ovo što si napisala, napisati drugačije, drugim riječima, drugačijim stilom, pokušaj biti skromnija i slabija, pokušaj to podjeliti s nekim bez mene, pokušaj skinuti taj stari ogrtač i tu poznatu masku.
Ovako kako si napisala, u nijednoj rečenici nema nešto što bih ja mogao oprostiti. Dapače. Samo si dokazala da si precizno, jasno, nedvosmisleno sve shvatila i prihvatila.... na svoj način.
I nešto za utjehu: " Nije sretna ona koja ima puno, već ona koja ima mene!"
Tvoj Medo!"

Iako je kirurgija jedina grana medicine koja pokazuje očigledne rezultate, isto je tako jedina grana meducine bez imalo kreativnosti. I nije svemoguća...
Ne mogu dogovoriti operaciju da bih bio " čovjek na svom mjestu"
Ne mogu tražiti od kirurga da mi, nakon operacije slijepog crijeva, ostavi ožiljke " Vele Luke ", " Prstena" ili " Vjeverice ".
Ne mogu tražiti da mi dovede u red " srce " i da mi izvadi vodu iz koljena.
Ne mogu tražiti da mi ukloni iz mozga dvojbu; da li je bolje imati mogućnost otkrivanja istine, ili otkrivanja laži.
Ne tražim od njih ništa posebno, već da mi konačno povade te bisera iz žuči koji..uh..oh...
kao da moram svašta proživjeti , da bi kasnije imao više uspomena! Mislim, u starosti!

Oprostite. Zakazala misaona soliradnost i realna procijena!

U cirkusu uvijek postoji bar jedna osoba koja nije u programu, koja ne nastupa., ali je dio cirkusa. Da li je to jedan patuljak koji nije dovoljno patuljak, da li je to nakaza koja nije dovoljno strašna, neki bjegunac od zakona, luđak koji se još dobro ponaša, zvonar Kvazimodo, netko koga cirkus prihvati, jer je cirkus...
To sam ja u našem cirkusu. Nisam ništa dovoljno; ni pokvaren, ni zao, ni zloban, ni znatiželjan, ni dobar. Dobijem ponekad malo pozornosti ( na primjer, dok dovodim konje u arenu ), i onda se opet vratim druženju sa životinjama. Hranim i napajam slonove, lavove, majmune, konje, perem aute, mijenjam žarulje...
Svi ste vi jebeni cirkusanti.....

Oduvijek slušam molitvu iz crkve: " Pomolimo se za sve naše bolesne, osamljene, zaboravljene, siromašne!"
" Gospodine , smiluj se! "
Tako je uvijek bilo, takva je ta molitva, takav je običaj, a u životu sve i dalje ide utabanom putem. Najprije dođe bolest, pa dolazi samoća, pa usamljenost i na kraju siromaštvo. Takav je to ritam...raspored zbivanja, raspred vremena..
Vrijeme na satu je privatna stvar. Ono je naš odnos prema stvarnosti, i stvarnosti prema nama, ono je naš bankar, računovođa, PDV, policijski inspektor... A ono naše unutarnje vrijeme je naša žena, naš suprug, naša ljubav, vjernost, osobnost, vječnost...ono je naša duša!
I to ne miruje u nama, ta svijest, taj red, ali i ta jasnoća, neprekidna prisutnost nekog i nečeg u nama koja nježno i nečujno zatvara vrata za za sobom....
Onom tko zna čekati....OTVARA !!!!

Nakon devet mjeseci sigurnost u majčinom tijelu, dijete, kad se rodi, kad dođe na ovaj svijet, prvi put osjeti samoću u onom trenutku kad ga medicinska sestra odnese od majke. To odvajanje, za koje kažu da čovjek osjeća cijeli život, to ja nisam osjetio. Rođen sam u svoj kući, na ovom mjestu gdje sam sada, i mene je moja majka dugo držala u svom naručju.. zajedno smo spavali, jeli, pričali i disali...
I ne zna gdje sam, tijekom života, spontano, sreo tu današnju osobinu; tako blisku, toliko osobnu, karakterističnu, gdje sam i zašto sreo tu svoju pratiteljicu i prijateljicu, GDJE SAM SREO SAMOĆU?
Danas drugačije ne znam, danas je samoća dio kuće, dio sobe, dio kreveta, dio hrane, dio sna, dio zraka.
Jedan je samotnjak, duhovnjak, psihoanalitičar napisao da samoća nije izreciva, nije prenosiva, nije opisiva. Samoća je tajnovita, ona je svijest, ona nas čini neponovljivim, jedinstvenim, vječnim, samoća je bogatstvo, punina, istina, samoća nas razlikuje, ona nas odvaja i spaja, ona nas čini neovisnim i slobodnim...
Na selu sam naučio u potpunosti doživljavati to iskustvo samoće; zbog šuma, polja, potoka, divljih životinja...
Na selu sam naučio uživati u beskrajnom miru, tihoj i trajnoj suradnji s prirodom , sa suncem, sa svemirpm..
To je druga dimenzija na moj način.
Zato mi nikada ne pada teško ovaj " zimski san " koji je preda mnom.....

Čudni su ti zvukovi, glasovi iznutra, u meni. Ne znam da li mi žele nešto reći, jer svi govore u jedan glas, ili se svađaju između sebe. Brine me što nijednu varijantu ne razumijem. Nešto kao blogeri. Dva nicka u jednom i diskutiraju i čekam poantu, a poante nema..
Pokušavam taj kaos u glavi složiti po nekakvim prioritetima, napraviti nekakav red unutar sebe, ali je kao na blogu, nitko me ne sluša, ustvari, nitko nikog ne sluša i svatko priča svoju priču. Znam da mnogi ljudi jedino slušaju te svoje unutrašnje glasove, ali kažu da takvi ljudi, ili postanu legende, ili polude.....
Kasno mi je za legendu, znači...
Utješno je, sigurno je da neću biti usamljen!

Odjutros sam lagan, letim, sve mogu, pun sam snage, energije, volje, želim živjeti dugo...želim biti zdrav, želim voljeti, želim putovati, gledati, govoriti, kupovati, veseliti se...i shvatim da se ne smijem skrivati od dana, jer me onda noć pronađe....
I krenem u grad na kavu. Na prvoj autobusnoj pokupim prijatelja. Nakon km-dva, on se nešto uzokretao, i gleda, snima, mjeri, mrmlja i kaže:
" Zašto ne opereš ta stakla na autu?"
Oglušio sam se na to, ionako me teško čuje u autu.
Na idućoj autobusnoj još jedan, automehaničar. Pokupim i njega. Vidim ga u retrovizoru da nešto pažljivo osluškuje,vrti glavom, stavlja ruku na uho i evo zaključka:
" Medo, čuje se ležaj na zadnjem desnom kotaču!"
Pošteno ih povezem, prijateljski, a oni.... izazivaju.
Zakočim i stanem: " Van iz auta, i pričekajte prijevoz koji vam više odgovara! Ovaj vam, očigledno, ne odgovara"
Sjedili smo pola sata. Oni neće van, ja neću dalje voziti.
I čekamo. Zaustavi se još jedan naš mudrac s traktorom, siđe s traktora i dođe do auta i mirno pita:
" Medo, je l' te treba pošlepati?"
A dan je i dalje bio lijep. Vidio sam i jednog leptira....

Iz iskustva znam da ljudsko biće više voli živjeti površno, voli običaje, predvidljivost, rutinu.
Voli ustaljenost i priznatost svojih društvenih i emotivnih pozicija.
I kad se pitam o čemu bi se onda sa mnom moglo razgovarati, znam i odgovor ( naravno ); o svačemu, o svemu na ovom svijetu, a i šire - do neba, a i dublje -do pakla!
Znam da je značenje ljudskih odnosa dosta važno, ali nije ništa ako nismo samostalni...
sposobni biti sami!
Nema tu nikakve magije!
Najprije običan doručak.....

" - Draga, čini mi se da više voliš mačku nego mene.
- Naravno da ne, volim vas jednako. "

" Dječak se vrati s punim rukama karamela.
i pristupi Bogu pa ga pogleda bez ustručavanja ravno u oči.
- " Znam tko si ti," - reče dijete,
" baš si simpa, znaš,
mnogo si draži nego u mojim novim knjigama.
Hoćeš karamelu?"
Bog uzme jednu, a dječak pođe majci, ne čekujući ni najmanje hvala.
- " Sva su djeca ista!" - pomisli Bog. ( Bog u metrou )

" Apsurdno je da u našem svijetu 40 000 djece umiru dnevno od gladi, a u istom tom svijetu postoji preko 700 internetskih stanica o dijetama i načinu skidanja sala ( apsurdno je da to pišem ja, koji imam 125 kilograma ).
Na Zemlji se sada proizvodi hrane za dvanaest milijardi ljudi. Višak se baca ili spaljuje da bi se održala cijena određenoj robi. To je ZAKON TRŽIŠTA I PROFITA. Arogancija do granica perverzije! Arogancija koja je opunomoćila Zapad i Bogate ( riječ " bogati " dolazi od riječi BOG! ) da monopoliziraju ljudski život, da njime raspolažu, eksperimentiraju, da prodaju život. Sve se može kupiti i prodati . Baš sve. I ljudski život, i ljudsko zdravlje, i bolest, i smrt, pa čak i tijelo i duša. I cijeli narodi se mogu prodati, i sunce, i Zemlja, cijeli naš planet... I Svemir..."
" Za Sve One Što Su Otišli"

" Da mi nisi sestrin sin, i da vlastitim očima nism vidio kako si se rodio, pomislio bih da si bjelac. Zvučiš kao glupi , bijeli političari koji nam stalno govore što ne možemo raditi."
Medvjed Koji Gleda