Umorni Bukovsky

Kad čovjek kaže : postao sam druga osoba, da li se on mijenja i genetski?
Ako se mijenja ( ja sam, na primjer, poslije rata postao druga osoba, pa poslije raka opet druga...čije je moje djetinjstvo, moje uspomene ako genetski više nisam isti? Da li ovakav čovjek smije izmišljati svoje uspomene?
Aha?
Nije to formalno jer smo i mi skloni genetskoj modifikaciji, ali ne možemo modificirati prošlost. Rekao bih da se sada sjećam tuđih uspomena, ako sam druga osoba. U filmu to zovu Ininhalacija i ne mogu naći prijevod. Znam što je inhalacija, ali što je ininhalacija?
Lažem ,,,anninhalacija a ne ininahalacije?
Možda znači obnovu disanja na način " drugog čovjeka" ...i to genetsku obnovu....
Danas je ovdje dosta toplo i što me čudi...ne smeta me ta promijena...
Genetski modificirana osoba koja si, bez komplekasa , može stavrati i....nove uspomene.Da li sam sada to?
Komplicirano?
Činjenica je da sam poslije rata i raka postao druga osoba!
Pa čak i s godinama treća osoba!
S vitaminom S ( bioenergija )...četvrta! ( kao bloger...peta )
Kako to ujediniti u zajedničke uspomene?


"Dobro ti jutro, Medo. Čovjek se genetski ne može promijeniti a sve što nam se dogadja to je fizičko oboljenje kojem je opet uzrok naša genetika . sve ono s čime se rađamo. Zapravo naši geni mutiraju i stavaraju nam probleme. Psihičke i fizičke. A bolest nas ne mijenja genetski nego naš organizam se privikava na novonastala stanja.. Ali se čovjek bez noge nije genetski promijenio, već prema svojoj nastaloj situaciji.. Ako je čovjek bez grkljana, mora se priviknuti na drugi način života. Promijena velika. Ne dišeš kao sto si disao, ne govoriš kao sto si govorio itd. Ali si se privikao na novi način života. Svaka situacija djeluje da čovjek tako reagira kako situacija traži od njega. Ali geni su kameni. He.. he.. no ja sam sretna što uspjevamo održati ravnotežu u tvom tjelu.. Zato sam ti rekla živi onako kako se osjećas tog trenutka, kad boli tu sam ja. I lijekovi ...naravno.. Moramo živjeti baš onako kako nam to situacija nalaže.. I život ce biti lakši bez obzira na našu bolest i nedostatke."

Kažu da suze mijenjaju gene!!!!
I smijeh!
Kažu ljudi koji su se jako promijenili...
Ima nešto genetsko i u našoj dušu.
Ateisti nemaju dušu!

"Svaki period u našem životu nosi uspomene .. čemu ih ujedinjavati kad to nije moguće.. Sjećamo se. Djetinjstvo i prvih naših ljubavi i to neka su uvijek lijepa sjećanja. Nastupi bolest... sjećanja su drugačija jer ih ne možes ujediniti sa srećom djetinjstva pa onda bolesti.. Bili smo mladi više nismo. Takodjer te dvije stvari ne možemo ujediniti.. Zato nam je Bog dao razum, imamo instikte i treba se uvijek nositi sa nastalom sitacijom.. Čovjek često neke stvari ne može prebroditi sam, a kako smo društvena bića, uvijek se nadje netko tko nas podiže iz pepela. Zato moja malenkist. Uz moje andjele pomaže ti da ti život bude lakši i da te podižem onda kada nemaš kamo. Pa, eto, možda sam te i spasila više puta.. Ništa to nije bez razloga.

Tražim od tebe dozvolu da izmišljam uspomene...
Dok još imam mašte.
Lijepe uspomene...
Jebeš istinu!
Tako i tako ću je zaboraviti....
Kaže poslovica: sjećanje na bol je još uvijek bol a sjećenje na sreću, nije više sreća...
Samo lijepa uspomena.

Pa, ja sam ti rekla što su lijepe uspomene: Roditelji, djetinjstvo, škola, prve ljubavi. I štošta drugo.. Pa piši knjigu o svemu. Nije uvijek dobro čitati uvijek knjiga sa savršenim krajem. Poveži bolest. Moju malenkost, koliko ti je značila. Medo, ti si veoma inteligentna osoba, pišeš lijepo, bogat si riječnikom, ja ti samo dajem ideju. To možeš pisati na laptopu kad imaš snage kad nadođu emocije. Dapače, prekrasno je pisati i zapisivati sva lijepa i ruzna sjećanja. Naravmo u to ukomponirati rat i ostala događanja. Ma ti bi to napisao genijalno.
Imaš uvijek slobodu pisanja. To i očekujem od tebe.. Ali što manje tražiti dijagnoze po internetu. Tu sam da mi kažes što ti se dogadđa i to cemo riješiti...

Pisati knjigu je fizički posao. Nemam više snage za to.

Ovisi o kakvim sjećanjima se radi. Kako osjećas tako piši. Bio bi to betseler.

Ako se tebi sviđa....ja sam zadovoljan i s jednim čitateljem.

Imaš snage. Knjiga se ne piše 1 dan i ti to znaš. Da pola strane pišes svaki ili drugi dan ..knjiga je tu. To će te zaokupirati misli. Manje ćes imati fizickih bolova i duševnih oštećenja.
Ha ha. Tako je to.
Imam dar govora danas, možda sam dosadna. Ali ja tebi želim dobro i samo dobro.
A može i današnji rad da ti podignemo ego i uklonimo ono sto smeta?!

I primih pola sata bioenergije..

Ako nekog voliš,
moraš voljeti i njegovu sjenu.

Sviđa mi se
Prikaži još reakcija
Komentiraj
Podijeli

Njegovu alternativu, alter ego!

Sviđa mi se
·
Njegov virtualni svijet.

Prije par godina sam ovo napisao na fejsu: ( neki dan mi objave kao uspomenu ):

"Zdravlje ne znači ''dobro'', niti je zdravlje neka bitna karakteristika '' dobrog čovjeka''. Zdrav čovjek može biti izvor najvećeg zla, a najveći zlotvori su bili zdravi ljudi. ''Zlo i dobro'' se ne nalaze u '' zdravlju i bolesti''. Znam da je to poznato, da je to jasno, ali, nekako se bolje osjećamo ako svoju bolest nazovemo zlom. Po nekoj indijskoj filozofiji, ne bi smjeli to raditi jer, razmišljajući o svojoj bolesti kao o ''zlu '' , dajemo joj moć ( bolesti ) koju inače nema, ona stvarno postaje zla."

Ako to sve okrenemo na neko duhovno zdravlje koje nosimo u srcu i duši, u osmjehu i zagrljaju, u sjaju očiju i nadi u novi i bolji dan, ako se ne bojimo proljeća bez obzira da li utječe na bilo koji oblik zdravlja, a tako bi trebali ( ne treba bježati od proljeća ), onda smo svaladili prve korake opće indijske filozofije. Filozofije ne kao ideologije, već indijskog pitanja " kako preći Ind?"

Budimo realni, podjelili smo svoje zdravlje na dvije komponente i obje priznajemo. Vezane su jako,povezane u nama iako se jako i razlikuju. Za oba oblika smo mi isključivi stvoritelji. Rak sam dobio od "Opatije". a ravnodušnost sam prihvatio bez otopra, s godinama, s društvom , s politikom, s deprom, s umorom srca....

Lijek za prvi oblik, lijek za fizičku bol sam potražio u medicini, ali lijek za osmjeh i sve ono što ide uz to, ne znam, nemam i u sedamdestim se pitam da li mi treba. Moja bolja polovica mi kaže da mi je faca svaki dam sve više namrgođena. Nije. Svaki dan je hladnija, prostija,običnija... svaki dan je sve više bez nijansi..

Da li se zaista trebam bojati proljeća, da li se spašavam ako se sakrijem, pobjegnem, nađem put?

Igram igru koju još nitko nije dobio.
Život.
Zove se život:
Simpatična i svima poznata igrica, ali uvijek ima poneko iznenađenje. Javi mi se prijjatelj koji isto volontira. Kaže svaki dan otkrijem neki novi fazon, caku, aritmiju iz graničnog područja, taktiku koja mijenja poziciju ali i dozvoljena pravila.
Ha...ha...ha...:
Mogu se sagnuti, ali se ne mogu ispraviti, možeš kleknuti u znak priznanja, ali ne možeš samostalno ustati.
Tonka je panično otrčala po suprugu kad je vidjela da ne mogu ustati dok se ne okrenem na trbuh a nije mi se okretalo. Bio sam na podu, valjda sišao u snu s kreveta. Uporno sam pokušavao s rukama i zamašnjakom, ono ho- ruk! Nije išlo. Nije bilo potrebne ravnoteže- balansa , waservage, prevage između obje noge i ostatka tijela. Jadan pas. Brine za mene i kad ne mora.
Što bi tek rekao da zna da su lijekovi samo alat a ne i rješenje u igrici. I medicina. I alternativa. Srp i čekić..onda trobojnica
Mogu uzeti lopatu i očistiti snijeg - ali nema teorije da ga zaustavim a kiler propušta i gubi antifriz.
To izgleda u sustavu kao da će puknuti blok kad pošteno zahladi...zaribati.
Pokušao sam ostaviti lijekove i uzeti poeziju, pa blog, pa čitanje, pa uspomene, pa prijatelje...
život je uvijek korak ispred.
Stani, Medo, na loptu!
I stanem, stanem pogledati što to toj uhodanoj, slikovitoj i zvučnoj video igrici treba?! Znam sve parametre a i imam ih dovoljno. Te poznate nijanse.
Prijatelji, ne treba mu, on se igra.
Našao je rupu u zakonu koja to dozvoljava da me može poslati na drugu lokaciju bez dozvole birokracije. Ne može biti kriv niti osuđen za istu stvar više puta. Samo jednom.
To nije presuda već kraj igre.
Pobjeda.
Njegova.
Ne treba meni pobjeda. Ja bih samo htio što duže igrati.
Bez alata, bez oruđa, čistih i praznih ruku.
Pravi se da je prihvatio ponudu i onda vara.
Klošar.
Jebivjetar.
Pizdun.
Moja jedina prednost je u tome što se sve uporno ponavlja, što sam strpljiv i hladan pa čak i kad ostanem bez alata:

Nemam vremena, jebo ti pas....dane....( je l' ti ne shvaćaš da nemam niti volje, nit vremena za svakodnevnu igru.? da te ignoriram? )

Proljeće je u čitavoj toj igrici velika njegova prednost.

A kamo pobjeći od proljeća?

Gledam ispod oka i smješim se. Palo mi je nešto na pamet. Javim se, ako prođe....

Dokazao je da snovi održavaju psihičku ravnotežu i da bi čovjek bez njih postao psihički labilan. Bez sanjanja možemo izgubiti kontakt sa stvarnošću i možemo halucinirati.
Slažem se sa svim osim što autor zapisa ničim nije dokazao da za vrijeme rem stadija spavanja- sanjamo. Samo kaže de se ne sjećamo sna....a više faza rem stadija je obično zaostali rem stadiji. U 30-tim godinama svog života na sebi sam iskustveno provjeravao sanjanje i došao do faze gdje sam mogao sanjati po narudžbi...Tako se dolazilo do višeg ja, do odvajanja tog ja od mene, njegove skitnje po svijetu ali je meni postalo opasno zbog alkohola. Najveće sam izazove radio kad sam pod gasom. To je tkz. astralna projekcija sebe i to je vrlo ozbiljno stanje u snu da bih bio pijan. I prestao sam. U rem stadij i istraživenje toga nikad nisam ulazio..nije bilo niti preporuke jer se već tada znalo da se budimo jako umorni bez rem stadija spavanja ( ali ne i sanjanja )
Autor tvrdi da se ne sjećamo sna iz tog perioda a ne kaže da možda ne sanjamo....To je uključivanje na generator svemirske energije i nije potrebno sanjati dok se revitaliziramo...
Možda ni tu ljudi nisu jedinstvenog obrasca???? Što je ljubav? Ili što je san?
3 i 50 minuta
Sinoć smo pričali o snovima, o planiranju snova, o mogućnosti snova, o rem stadiju. I ja sam zaspao uz misli o tomu. I odmah dođe u primijenu sve ono što znam o tome, o astralnoj projekcije svog višeg dugog JA, o astralnoj primijeni višeg alter ega. Malo prije sam se vratio iz Roždanika. Išao sam po one ukrasne cijevi što zvone. Kupio sam to u Italiji, koštalo je dosta ali je i zvuk fantastičan. Služi za čišćenje prostora, za stvaranje svetog prostor u prostoriji ( onaj križ iznad moje fotke na fejsu je svećenik blagoslovio i posvetio, uz čitav obred, pravu inicijaciju i samo je zbog toga došao mojoj kući.. Govorio je; daj pozvoni. Kažem mu da ta zvona nisu posvećena.
Bit će od danas! -kaže on. Danas čuvaju kuću )
I dok sam ih skidao sa stropa , neprestano su zvonila. To me probudilo . ovdje daleko, u krevetu...ustanem, pogledam uokolo da ih nisam usput i zakvačio i prebacio ( to je vrlo teško da ne kažem za moje mogućnosti i trenig, nemoguće, ali ipak...
Nisu bila sa nama, ali sam probudio suprugu. Gledala je mene i mirisala zrak i onda , onako pospano, kaže: Lijep miris u našoj sobi. miris koji volim, miris kao onaj kao onaj naš u Roždaniku..u tvojoj kući
Okrene se, i nastavi spavati. Ostao sam sjediti i ovo pisati. Volim da nisam uspio donijeti zvona.
A miris? Neka ga. To je posvećeni miris dnevnog boravka ...
Iz Hrvatske....

Dobro jutro.
Sati je četiri. Pišem da ne zaboravim. Zbog takvih izleta nisam se usuđivao raditi na snovima i biti pijan. Moglo se dogoditi da se ne znam vratiti. Dok god se ne vratim, tijelo bi bilo u komi...
Križam se: " U ime Oca, i Sina, I Duha Svetog. Amen, Svaki put kad se prekrižimo, Bog nas zagrli! "
Nastavit ću i ja spavati ali s mišlju na nešto jako zemaljsko, na financije, recimo...
Naša skoncentrirana misao je magnetska tvorevina. U LA je jedno večer cijelo jedno područje grada imala na TV-u nekakav čudan program. neki su čak to i snimili. I stručnjaci se bacilo na istraživanje. Radilo se o tv sadržaju od prije 30 godina. Odšiljač je tada dio programa posalo u svemir ( sasvim normalno ) Ono što nije normalno ,ili je malo neuobičajeno da se signal, tamo negdje daleko u svemiru od nečeg odbio i , eto nakon 30 godina se vratio na ekrane.... To nije stvar vjerovanja, to se može i sada provjeriti. Stručnjaci se nisu niti čudili tomu.

Dragi moj Medo!
Danas sam tek imala snage na Iskrici malo pogledati blogove, ne radim to više jer je prepuno
negativne energije, prepuno svađa, ali danas sam malo prelistala i da ova moja guza nije
stabilna na stolici, mislim da bih pala na pod vidjevši da si ostao bloger.
Htjela sam ti to već predložiti jer imaš smisla za pisanje. Drago mi je zbog tebe. Samo piši,
što god ti padne na pamet, rastereti se. Ne obaziri se na komentare. Bit će i pozitivnih i negativnih, ali nije te briga. Imaš tamo onih koji komentiraju, mislim na muškarce, koji imaju i podvadesetak ženskih nikova.
Ja sam dobila mail od jedne Iskrice koja ima Premium usluge i kupila je dosje. Ima i žena s muškim profilima. Malo je tamo dobrih ljudi. Ne kažem da nema ali ih je malo.

Eto ima i dobronamjernih savjeta. Za Medu.

( ako vidim leptira ako se pojavi sunce, da li je to kasni ili rani? Zar je bitno , kad neće dugo...živio je jedan dan. Jedan dan života? To je karma, leptirova karma )

1. Ustani sa Suncem i pomoli se. Moli se sam. Moli često. Veliki Duh će slušati, samo ako ti govoriš.

2. Budi tolerantan prema onima koji su se izgubili na putu. Neznanje, ljutnja, ljubomora i pohlepa izlaze iz izgubljenih duša. Moli se za njih da pronađu vođstvo, jer i oni imaju svoj put.

3. Traži sebe, kroz sebe. Ne dozvoli drugima da upravljaju tvojim putem. To je tvoj put i samo tvoj – Drugi mogu ići s tobom, ali niko ne može ići umesto tebe.


4. Ophodi se prema gostima u kući s puno obazrivosti. Posluži ih sa najboljom hranom, daj im najbolji ležaj, odnosi se prema njima s poštovanjem i čestitošću.

5. Ne uzimaj što nije tvoje, bilo od neke osobe, zajednice, divljine ili nečije kulture. Nije zasluženo i dato. Nije tvoje.

6. Poštuj sve što postoji na Zemlji, bilo ljude bilo biljke.

7. Poštuj tuđa mišljenja, želje i reči. Nikada ne prekidaj nečiji govor, prigovaraj ili grubo oponašaj mimikom izrečeno. Dozvoli svakoj osobi pravo na osobno izražavanje.

8. Nikada ne govori loše o drugima. Negativna energija koju time odašilješ u univerzum vratit će ti se višestruko.

9. Svi ljudi čine greške. Sve greške mogu biti oproštene. ( ako 10 godina ne možemo ,isprasviti njegove greške, bio je velik čovjek

10. Negativne misli uzrokuju bolesti uma, tijela i duha. Vježbaj optimizam.

11. Priroda nije naša, ona je dio nas. Ona je dio naše svjetovne porodice.

12. Djeca su sjeme budućnosti. Sadi ljubav u njihova srca i zalivaj ih mudrošću i učenjima života. Dok rastu, daj im mjesto da rastu.

13. Izbjegavaj ranjavanje srca drugih. Otrov tog bola će se vratiti tebi.

14. Budi iskren u sva vremena. Iskrenost je ispit nasljeđa i dosljednosti unutar ovog univerzuma.

15. Drži sebe u ravnoteži. Svoje umno Ja, Duhovno Ja, Emocionalno Ja, i Tjelesno Ja. Sva trebaju biti jednako snažna, čista i zrdava. Jačaj tjelo da ojačaš um. Rasti bogato u duhovnosti, da izlječiš emocionalne rane.

16. Donosi svjesne odluke, kao što ću i kakav biti, kako ću djelovati i nositi se sa svojim djelima. Budi odgovoran za svoja djela.

17. Poštuj privatnost i osobni prostor drugoga. Ne diraj tuđe vlasništvo, pogotovo ne diraj svete i duhovne relikvije. To je zabranjeno.

18. Budi prvenstveno iskren prema sebi. Ne možeš biti pažljiv i pomoći drugima, ako nisi pažljiv prema sebi i ne pomažeš prvo sebi.

19. Poštuj tuđa vjerska opredeljenja. Ne sili druge da vjeruju u tvoje.Ne sili druge da ne vjeruju.

20. Dijeli svoju dobru sreću. Dijeli i sudjeluj u davanju milostinje.


indijnske mudrosti, prije amerikanca ..

Odabtrao; MedoDebeli

Sjeverno-američki indijanski etički kodeks

Svaka tvoja riječ i svaka tvoja rečenica ima vrijednost. (sve je satkano, na malom kućnom stanu ) od jesenskih boja šume i prvih jesenskih mrazova.,... žute boje ljubomore. Uvijek sam te rado čitao i rado s tobom provodio sate. Toliko si toga lijepog meni poslala i ne mogu se oprostiti..ne želim se opraštati od tebe.
Teškim i ružnim riječima si mi rekla svoju istinu o meni.
Još su više ružne zato što si to tako lijepo i jasno rekla.
Oprosti, prijatelju, ali....

NIJE ISTNA!!!!!
Ti si zauzeta žena, s obvezama, ti imaš muža i djecu, ti imaš svoju kuću i svog psa, ti imaš obiteljsko okupljanje i obiteljske šetnje, ti imaš svoju šumu i svoju stazu...ti imaš svoj posao...( nije sve baš idealno ali gdje rastu samo ruže?)
Ti imaš sve vanjske znake normalnog života, ti si očuvala i privid normalnog braka..
Tko sam ja?
Ja sam nitko. Kako ja tebi mogu biti vjeran kad ne postojim?
Ja sam krhotina jednog tvog sna, jedna tvoja laž, jedna tvoja izmišljotina, jedan tvoja neostvarena želja..
Stvarno, kako si ti to zamislila da bih ja tebi bio vjeran?
Do kada? Do moga groba? Bolestan, slab, umoran i vjeran...Svakodnevno.
Kakvo rješenje imaš, ili si imala za mene, osim da sat/dva pišem s tobom i da podjelim tvoje trenutke sreće s tobom.
Ti odlaziš svjim poslovima i svojim radostima a ja sam spremljen u bezvremensku čekaonicu čekanja.. na periferiji...
Što sam ja to mogao dočekati, pitam te kao dijete, sa suzama u očima?

Nemam glas i živim sam,

Ako sam sebi pokušao pomoći da se ne osjećam potpuno ostavljen od svih, ti si me nazivala grubim riječima, nazivaš moje pokušaje da nađem, možda, neku nježnost koja bi mogla postati stvarna, ti to nazivaš konzumacijm. Ja nisam nikog konzumirao ni pogledom, a kamoli dodirom.
Kako možeš biti toliko sebična, toliko misliti samo na sebe da mi nisi dozvoljavala ni ''kap veselja?'' a znala si da mi ne možeš dati ništa od onog što mi treba. Mene nema tko obići u bolnici, meni nema tko donjeti odjeću u bolnicu, za mene nitko ne pita kako je, Medo?. I tebi je to u redu jer ti me voliš...Kako me to voliš, draga, kad te nigdje nema kad bih te možda trebao???

Moram negdje naći bar mrvicu sigurnosti. Teško mi je bez tvoje poezije, teško mi je bez tvoje radosti i bez tvojih pjesama, bez tvojih snova, ali ti znaš da nas dvoje nemamo budućnosti, nismo je imali ali je ne bi ni dobili. Nismo imali nikakve šanse. To ja nisam do sada niti zaslužio.
Oprosti, ali nikako ne mogu shvatiti što kad bih ja sutra umro i da ti nikad ne saznaš za to, i da nikad ne vidiš moj grob. Kakva je to ljubav kad me ni mrtvog ne možeš obići.To nije ni platonska ljubav!!! Ne znaš niti moje ime.
To je tako, nemoj me sažaljevati. Tako živim sedam godina.
Nisi me trebala toliko vrijeđati jer si vidjela da se borim za čisti opstanak, za čaj koji bi mi netko skuhao i ruku da se ustnem iz kreveta.
Sve su tvoje riječi napisane iz tvog srca i nisi moje riječi uzimala u obzir, moju stvarnost, moju priču i nije moje ni važno, i nije moje srce kao tvoje....
Kako ćeš me zvati, kako ćeš me vrijeđti, kako ćeš me ostavljati kad nećeš ni znati da me nema..

Ovo nije patetika..
.
Budimo nekakvi krhki prijatelji koji toliko puno toga znaju o svačemu i zaželimo jedno drugom ruku u ruci i dva para očiju koje gledaju u istom prvcu. Da li ti možeš biti meni prijatelj, ja tebi mogu!? Ne znam da li ti trebam što opraštati jer se ne usudim ponovo čitati. Napisao sam ti odgovor, jer te toliko ima u mene, i jer si zaslužila odgovor. One grube riječi bole i tebe, ali to ne znači da je meni lakše.

Valjda se nešto može naučiti iz ovog odlaska, zapamtiti od uspomena koje smo stvorili, staza i puteva u virtuali na kojima se nismo usudili....na kojima se nismo sreli

Nadam se da nije sve bilo uzalud.

Medo.

Zamijenio sam selo za selo, ono slavonsko, za ovo slovensko. Sve js skoro isto, ali kuću ne mogu zamijeniti , ovo nije moja kuća…
A moja kuća me zove. Sama je.
Znam kako je bilo kad sam se vratio iz Zagreba.
U Zagrebu sam ostavio dosta godina, dosta rada, dosta prijatelja a ponio sam nazad samo jedan cvijet. Kućni cvijet ( stablo ) moje majke. S njim sam došao u Zagreb. Ostalo nije pripadalo meni, već nama.
I počeo sam pisati. Pisati da ne zaboravim.
Pisao sam pisma. Svima.
Što se dogodilo?
Ništa. Baš ništa.
Sve je bilo po starom.
I sunce, i nebo, i zvjezde, i sedimentacija…
Nije bilo ni komaraca , ni muha.
Ribe iz roda šarana su prestale gristi, ili su sve pohvatane.
Pekla se rakija i pilo vino.
Mrzilo se i volilo više no ikada. Kao da ljudi žele nešto nadoknaditi, ili nešto usvojiti.
Kokošari.
Da… da..dizali se spomenici jer se nije prestalo umirati. Sve ljepši od ljepšeg, veći od većeg. Naše groblje nikad nije bilo tako puno, bogato, veliko, raznoliko... Većina novih stanara.
Onaj cvijet je podivljao. Počeo je u kasnu jesen tjerati kao lud. Novi izdanci na svim mjestima…kao da je znao da je došao doma i da nešto mora nadoknaditi. Ili se kroz cvijet kuća radovala.
Bilo mi je potrebno dosta umijeća i mašte kako bih organizirao i učinio podnošljivim svoj mali , obični , lijepi, seoski život.
Neću se više tako vraćati. Odavde idem kao uspomena. U urni. Neću moći početi piti. A pije se mnogo i sada. Pije se stalno, i svugdje i svi. Ništa se ne zaboravlja. Svi su ostali zadnji, svi su ubijali , svi imaju ružne snove i svi su na psihoticima.
Stvarnost je negdje u Irskoj. Nije interesantna.
( Zahvaljujem ti što si mi dozvolila da se igram u tvojoj ulici )
Znam da sam dosadan, ali je starost koja prijeti kao suhi pustinjski zrak koji guši , za gušu ...još gora.
Starost je teret kolkogod se mi trudili i tvrdili drugačije.

Nisam još ušao u onu stvarnu starost. Po mnogo čemu to vidim, držim se toga i vjerujem u to. Bolest me samo malo usporila, promijenila navike i pejsaže, povećala uzbridice i maknula klupe iz parkova i učinila da su neka brda danas nedostižna, da su neke žene mojih godina kao i ta brda, kao da ih je poharao požar…čak i neprivlačno…Mislim da to nema veze niti s mojim željama, mojim mislima a pogotovo nema s mojim snovima.
Još uvijek sanjam nju.
I nju!
I onu malu kraj crkve.
I budim se radostan.
Kad bih znao pisati kao nekad, rekao bih za sebe da sam boem, romantičar i stariji dječak kojeg je neki Rak spremio u mirovinu. Bez pitanja, bez dogovora, bez kompromisa i bez iluzija.
Oženio sam i žena misli da je dovoljno što me mozak sluša, ne moram od njega tražiti neku bezveznu novu nadu i pobjedu.
Ovo što sam zabilježio i bilježim za sebe pripada oblicima fenomena. Neću brojati, ali sigurno ima desetak fenomenalnih opcija koje se još drže oko mene
I padne mi na pamet moj otac. Umro je jer je tako htio. Geni su bili protiv, ali se on držao kao ranjeni i ostarjeli lav okružen onim čudnim životinjama koje vole čekati.
I čije oči svjetl u mraku.
Prešutno se nismo nikad slagali.
Iz toga nisu nastali kompleksi i nesretno djertinjstvo, ili nametnuta profesija. Uzeo sam vrlo rano svoju sudbinu ( karmu? ) u svoje ruke kao svoju odgovornot.
Tamo gdje sam kiksao, ionako mi nije znao pomoći.
Volio je jednu ženu ( moju majku ) i bio s tim sretan. Sve ostalo je bila samo briga.
Nikad, ni ja, nisam imao prigovora na naš odnos. Ne znam da li bi se danas osjećao zdravije i snažnije da sam znao da se moj otac ponosio sa mnom, da se hvali, da me začuđeno gleda, da se isprsio zbog mene. Uostalom, tako sam živio da bi mi je to bilo suvišno.
Ukratko,
danas nemam ispričnicu, ali i da ju imam , nemam je komu dati. Ne samo da nemam , nego ju nitko ni ne traži.
Kuća je obrasala bršljanom, u okrilju tri žalosne vrbe, na početku sela. Nitko je ne obilazi ali nitko ništa niti ne uzima, Mislim, onako za sebe: moja kuća će umrijeti zajedno sa mnom, ali sretna i korisna. I ona to već sada zna. Ako je znala malo užiavati u životu sa mnom, mogla je biti i sasvim solidna kuća u koju su ljudi voljeli dolaziti….
Htio sam napisati priču o mom ocu, a onda sam odzujao na sebe. Tako je uvijek bilo.
Zapamtite, neću umrijeti , neću otići dok vam ne napišem tu lijepu povjest mojih roditelja i mene,
To je prošlost bez riječi, bez hvalisanja , ali i bez zamjerke. Neću pretati pisati dok tu priču ne stavim u priču.
Nekada su i sitnice dovoljne da ne odlazimo bez pozdrava.
Kad je otac umirao, ušao sam u njegovu sobu da mu to kažem. Zakasnio sam. Umro je u snu. »Otišao je moj otac…polako….poznatim putem.«

Napisao Andy Rooney, čovjek koji je ima dar reći toliko puno sa tako
malo riječi. Uzivaj !.



Naučio sam . Najbolja učionica na svijetu pod nogama je starije osobe.

Naučio sam . Kada volis, to se vidi.

Naučio sam . Ako mi samo jedna osoba kaze "uljepsao si mi dan"
uljepsala mi je dan.

Naučio sam . Usnulo dijete u naručju najmirniji je osjećaj na
svijetu.

Naučio sam . Biti dobar mnogo je vaznije nego biti u pravu

Naučio sam . Nikada ne treba odbiti djetetov dar.

Naučio sam . Uvijek mogu moliti za nekoga, ako već nemam snage
pomoći mu na drugi način.

Naučio sam . Koliko god zivot od tebe trazi ozbiljnost, svatko treba prijatelja s kojim se moze glupirati.

Naučio sam . Ponekad je osobu dovoljno uzeti za ruku i razumjeti je srcem.

Naučio sam . Obične setnje s ocem u ljetnim večerima po kvartu kada sam bio dijete, čuda su učinile za mene odraslog.

Nuačio sam . zivot je poput role toaletnog papira. sto se vise
blizi kraju, brse se trosi.
Naučio sam . Dobro da nam Bog ne daje sve sto trazimo.

Naučio sam . Novac ne kupuje klasu.

Naučio sam . Male svakodnevne stvari čine zivot tako izvanrednim.

Naučio sam . Ispod svačije tvrde ljusture je netko kome treba
postivanje i ljubav.

Naučio sam . Ignoriranje činjenica ne mijenja ih.

Naučio sam . Kada se planiras s nekim izjednačavati, samo mu
dozvoljavas da te nastavlja ranjavati.

Naučio sam . Ljubav, ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam . Najlaksi način da postanem velika osoba je okruziti se drugima pametnijima od mene.

Naučio sam . Svatko koga sretnes zasluzuje da ga pozdravis s osmjehom.

Naučio sam . Nitko nije savrsen, dok se ne zaljubis u njega.

Naučio sam . zivot je grub, ali ja sam jos grublji.

Naučio sam . Mogućnosti nisu nikada izgubljene; netko će iskoristiti one koje si ti propustio.

Naučio sam . Kada udomljujes ogorčenost, sreća će otići drugamo.

Naučio sam . Da sam mami barem jos jednom rekao da je volim prije nego je umrla.

Naučio sam . Svoje riječi treba sačuvati mekima i njeznima, jer
Ćes ih sutra mozda morati pojesti.

Naučio sam . Osmjeh je besplatan način da poboljsas svoje izglede.

Naučio sam . Kada te novorođeno unuče uhvati ručicom za mali prst, povezali ste se za cijeli zivot.

Naučio sam . Svatko zeli zivjeti na vrhu planine, ali sva sreća i
rast događa se penjući se na nju.

Naučio sam . sto manje vremena imam, vise posla napravim.


Svima vama . Obavezno pročitajte sve do zadnje rečenice.

"Rasuo se mjesec po sobi
Punoj tajnih zvukova
To ludi naučnik pravi u mojoj glavi
Tebe od sna i sjećanja
K'o lud idem do naših starih mjesta
Gori li joj svjetlo, je li izašla
Skriven iz parka, virim tebe
I tvog novog frajera

Ti si zmija, ti si pile, ti si agent tajne sile
Ti si vuna, ti si svila, ti si šejtan, ti si vila
Ti si ofsajd, ti si gol, nekad prava, nekad fol
Ti si put i ti si zid, ti si down i ti si speed

Ti imaš figuru koja liči na mene
I koju iglom ubadaš
I onda bilo gdje i pred stranim ljudima
Lice krijem rukama
Cigarom progorena zavjesa
U sobi čudnih zvukova
To ludi naučnik pravi u mojoj glavi
Tebe od sna i sjećanja

Ti si zmija, ti si pile, ti si agent tajne sile
Ti si vuna, ti si svila, ti si šejtan, ti si vila
Ti si ofsajd, ti si gol, nekad prava, nekad fol
Ti si put i ti si zid, ti si down i ti si speed

Ti si vatra, ti si led, ti si super i ti si bed
Ti si ubleha i žar, ti si kazna, ti si dar
Ti si zmija, ti si pile, ti si agent tajne sile
Ti si put i ti si zid, ti si down i ti si speed
Ti me gušiš, ti me daviš, ti me rušiš, ti me slaviš
Ti si greška, ti si kvar, moj početak i moj kraj "

Svatko nosi svoje ožiljke
Više ili manje prikrivene...
Netko ih skriva iza riječi " dobro sam",
Netko iza maske osmjeha,
Netko ih pretoči u priču,
Puštajući da se bujica bola, kroz riječi izlije....
A netko svoju priču nosi kao grumen soli u grlu...i šuti,,,
Ne zato , što ne umije ispričati...
Već zato , što nema komu...

(Karmelićanke Split)

Htjela bih ti reći da ne prođe dan da ne pomislim na tebe.
( Lažem...prođe, koristim frazu. )
Dovoljna je jedna sitnica da me podsjeti na tebe. Dovoljan je pogled na crveno na
semaforu (sjetim se kako si se uvijek smijao što poslušno čekam
zeleno, ali sada više to ne radim, odlučila sam biti malo ''zločesta'')....
Dovoljno je ući u kuhinju, izvaditi zelenu salatu iz
frižidera.... Baciti pogled prema vratima dnevnog boravka iz kuhinje i
sjetiti se kako proviruješ i nastojiš da ne primjetim da me promatraš
sa smješkom i vragolastm pogledom u očima...
Dovoljno je proći obalommoje rijeke na kojoj smo se prvi put poljubili...
Dovoljno je doći do ulaznih vrata mog stana i sjetiti se tvog zadnjeg odlaska...
provesti se kraj kafića u kojem smo popili zadnju kavu (teško mi je tada bilo
glumiti samo prijateljstvo, jer ti za mene nikad nisi bio samo to,
prijatelj, zato sam otišla, nestala.. ali to znaš i sam)... ili proći
kraj željezničkog kolodvora na kojem si me poljubio u obraz (to ti je
nekako uvijek bilo slatko?) i rekao : ''Ne boj se, sve je u redu i ne
daj se zbuniti.''

A ništa nije bilo u redu.... Toliko toga....

I sve bi bilo dobro kad bih ja mogla dalje. A kako? Reci mi kako......
Kažu, dobro je riješiti se svega, svih uspomena.... dugo nisam mogla,
a onda, u napadu ljubomore, bijesa, ravnodušnosti, zaborava, sve sam bacila, spalila.... i sad me ta praznina podsjeća na tebe.

Praznina..... i osjećaji koji se tuku svaki dan, ljutnja, ljubomora,
bijes, ljubav, očaj, tuga, ljubav, ljubav- čežnja......ovisnost.

A negdje duboko u meni riječi: ''Ti za njega nikad nisi imala takvu
važnost... igrao se i više nikad nije na tebe poslije ozbiljno pomislio...... zar
će zbog njega tvoj život umirati?''

A ja drugačije još uvijek ne znam. Čekam. Čekam čudo koje će me
probuditi. Leptire moje dignuti iz mrtvih, da bih ih opet ubila.

Pozdrav tebi, na drugom kraju moga postojanja.

P.S. A mogla bih napisati i pismo jedno ljutito, i poslati te, ah,
znaš kamo, poslati te da se malo prošećeš do tamo........ I jesam, koliko puta su misli tekle i tako....
svejedno, nema mi pomoći.... glava govori ''zaboravi, nije vrijedno'',
srce kaže ''oprosti''.

Ionako, sad ništa više nije važno...

PS. Ovo sam našao u svom mailu kopirano iz svog hard diska. Ne znam da li sam to dobio, da li sam ja to napisao, da li si ti postojala. ne znam tko si ti, ne znam svrhu ovakvog teksta.
Gledam zatadnjih mjeseci američke filmove i serije gdje ljude prikazuju kao ovisnike o ubijanju. Ubijanje kao popunjavanje takvih praznine, ubijanje kao susret sa svojom mrašnom stranom, ubijanje kao osobni osjećaj pravde. I uhvatim se da je scenarij meni potpuno jasan. Tada vidim kako je ugodno i romantično, bezopasno, pisati pisma i ne sjećati se komu su napisana..
Ili primati i čitati pismoo a ne znati čije.

( ako je ovo nečiji tekst, neka se potpiše )

Zamisli: Ovisnost o ubijanju?!

- isplaćena prva redovita plaća
- snimljena prva humoristična serija na koju se nasmijalo više od petero ljudi
- umro posljednji sudionik NOB-a
- uzvik "A gdje si ti bio 91-e, pička ti materina" ušao u Ustav
- nestalo dijelova za golfa dvojku
- otplaćen prvi stambeni kredit podignut još davne 2009. godine
- u EU ostali samo Hrvatska i BiH
- otpao posljednji komad plafona s KBC-a u Splitu
- Milanović odlučio da će biti odlučniji
- u HAC-u zaposlen prvi čovjek bez rođačke veze
- Čačić probio zvučni zid na autocesti kod Slavonskog Broda
- putnički vlakovi prestali iskakati te uredno voze po tračnicama
- indijskim matematičarima dano da nam izračunaju dug države
- Karamarko se prvi put nasmijao
- Japanac se greškom teleportirao u Saborsko, ponudili ga bunikom, Japanac ne želi otići
- u muzeju Mimara izloženo klasje pšenice, a izložba nosi naziv 'Ovo se nekad sadilo u Slavoniji'… U drugoj prostoriji izložen je neki kombajn, muzejski djelatnici bi ispod njega okačili opisni tekst, ali ne znaju za što se kombajn koristio.
- Jelena Rozga snimila spot na pjesmu 'Ćiribu ćiriba, pošto burek od mesa?'
- Hrvat kandidiran za Nobelovu nagradu iz kemije – s 10 kuna iskemijao ručak za svoju četveročlanu obitelj… Još mu i ostalo četiri kune!
- trajekte linije spustile cijene, iz Splita za Hvar odsad za nešto manje od 9.000 kuna
- MORH kupio još 10 vojnih aviona MIG-21, no ljuti se na isporučitelja jer nije poslao kurble pa ih nemamo čim upaliti
- održan masovni prosvjed u Hrvatskoj, preko dva milijuna ljudi se okupilo kako bi izrazilo svoje nezadovoljstvo životnim standardom i to na Fejzbuk stranici 'ŽELIM BOLJI ŽIVOT'. Oštro se komentira i ima puno lajkova. MUP je izjavio da je prosvjed prošao mirno i bez većih izgreda.

Objavila ATS, 19.08, 2013.