parablog

Unaprijed bih se ispričala ukoliko će nastavak ovog zapisa povrijediti nečiju nježnu dušu, to mi nije namjera. Namjera mi je istaknuti kako je ženi danas izrazito teško pronaći muškarca koji je voljan pružiti joj nezaboravne trenutke u krevetu ukoliko nije savladala pripremu morskih plodova i palačinaka sa orasima. Dokaz u prilogu.
Ovim putem bi htjela uputiti i prosvjednu notu Onome koji me vegetarijankom napravi. PROSVJEDNA NOTA.
To je sve za danas.

Dragi moj mužu budući i jedini, sigurno se pitaš "gdje da izvedem Ivančicu, čime da je obradujem, kako da njezino srce pridobijem".
Stvar je jednostavna. Kada sunce ogrije zemlju nekoliko dana zaredom, a mlada trava počne u svijetlim nijansama zeleniti, ti se raspitaj da nije možda organizirana nekakva lijepa etno svirka kod pogona Jedinstvo. Ako jest, mirisan i čist mi priđi pa me upitaj: Ivančice, želiš li se večeras njihati na zvuke tradicionalne glazbe? Ja ću ti odgovoriti: Da, želim.

Kazan, Gondže ružo Link

Ps. A možemo i do riječnog spruda gledati u zvijezde.

Meni je bitno imati svoj ženski krug. U biti, bitno mi je biti okružena ženama koje su otvorene razmjenjivati informacije. Imam grupu bliskih prijateljica na viberu, kada kažem bliskih onda mislim na cure sa kojima sam rasla doslovno od osnovne škole. Kako nam životne okolnosti ne dopuštaju družiti se češće, tu i tamo razmijenimo neku foru i fazon, dobacimo grančicu na vatru. Mislim zapravo da si niti nemamo vremena nedostajati. Njima su u fokusu muževi i djeca. Meni isto. Budući muž i djeca. Šala mala, ali već i ptice na grani znaju da u svakoj šali ima istine.

Imam sestre, stariju i mlađu. Viđamo se svake prijestupne godine, čujemo se češće, no bez obzira što smo ponekada u konfliktu zbog aktualnih obiteljskih situacija koje se ne dotiču samo nas tri već šireg obiteljskog kruga, tu smo jedna za drugu i to je utješna činjenica. Nije utješna kada osjećaš da si sama na svijetu. A osjećaš to ponekada. No to prođe kao što prođe dan, kao što prođe karavana, kao što prođe sve.

U međuvremenu vrijeme kratim po ženskim grupama. Evo mi sestra nedavno proslijedila link na grupu gdje žene recenziraju sve i svašta, bapski ali korektno. Samo lijepe i korisne informacije. Ok, kada je podizanje očnih kapaka tema tu stvarno nemam potrebu sudjelovati, no informacija o omekšivaču koji se osjeti na vešu tri godine nakon pranja mi je korisna. Pretjerujem naravno, takav omekšivač ne postoji.

U jednoj lijepoj, otvorenoj, podržavajućoj ženskoj grupi koja se ovaj put ne bavi recenzijama proizvoda/usluga već recenzijama samih sebe, naišla sam jutros na ovaj tekst. Prenijeti ću kasnije dio.

Svi imamo iskustva koja glase kao negativna, ona su na kolektivnoj razini ista i mene ne zanima koji je točno broj nas koji smo ih doživjeli ovako ili onako, mene ne zanima podržavanje onoga što je do tog iskustva dovelo u smislu tepanja samima sebi i drugima kako u onome što smo doživjeli ili doživljavamo nema trunke naše krivice, mene ne zanima izbjegavanje odgovornosti, mene ne zanima podgrijavanje osjećaja koji su nastupili nakon doživljenog, mene ne zanima ponovno proživljavanje traume, mene zanima kako se izvući iz ponavljajućih ciklusa u poboljšanoj verziji i ako je moguće na način da što manje boli, iako je živa istina da oni rade u smjeru našeg najvišeg dobra. Tako je uređeno, jednostavno je tako, božanska intervencija je prisutna u prirodi gdje god bacimo pogled, pa tako i u našim životima.

Informacija nađe put do onoga koji je traži, a ova informacija možda kaže nekoj mladoj ženi ili mladom čovjeku ono što je jutros kazala i meni.

"Ponekad mislimo ako prešutimo ono što osjećamo da će proći samo od sebe.
No, naše tijelo i naše emocije ne lažu - čak štoviše, njihova glavna uloga i zadatak je da nas obavijeste kada nešto nije u redu.
Vaše tijelo i vaše emocije duboko su povezane sa vašom intuicijom. Ona zna. Ko mama koja jednostavno zna.
Kada naučimo slušati taj glas naš život počinje da se mijenja. I ako maknemo strah od gubitka onoga što često kasnije razumijemo da nismo ni imale/imali, počnu nam se otvarati vrata u svijet pregršt mogućnosti.
Nije lako. Boli ko najdublja rana.
Ali jednom kada zacijeli nema više boli.
Zapitajte se na koju to ranu stalno lijepite stari flaster."

Kazala mi je, budimo potpuno transparentni sa svojim partnerom - sa samima sobom. A vama?

Kada sam bila mlađa hodala sam ljeti po Vudstok festivalima novijeg doba, festivalima psy trance glazbe gdje aranžman Riders on the storm od Doorsa zvuči kao da je direktno izašao iz svijesti nekakvog šamana i ponuđen je za cijenu prisustva svakome ko ima uho da čuje.
Dakle, prije nego sami sebi šapnete u uho kako su to festivali razvrata, ja ću reći kako su to edukativni festivali najviše razine koji obiluju interesantnim predavanjima i radionicama iz područja onoga što danas nazivamo alternativom. Kada kažem najviše razine, onda mislim na stručnost, prepoznatost i priznatost osoba koje su pozvane biti predavačima.

Ukratko, cca tjedan dana živiš u šumi okružen ljudima iz čitavog svijeta koji su kao i ti došli odmaknuti se od svakodnevnice u punom smislu te riječi. Učiš jogu u srcu prirode od jutra do večeri, prvi satovi počinju već oko sedam ujutro, razbiješ "monotoniju" predavanjem o samoniklom bilju i radionicom otvaranja čakri. To ti je fora, sutradan odeš reminiscirati prošlost.
Kuhaš si ili sam na plinskom kuhalu ili odeš u festivalski restoran koji je naravno isto na otvorenom i za malo festivalskih novaca dobiješ prekrasan mirisni tanjur. Najčešće kombiniraš to dvoje.

Između drveća su razapete viseće ležaljke što izdaleka izgledaju kao šarene ptice. Glazba je na repertoaru čitav dan na više različitih stageova, od kojih je jedan zamisli alternativan. Alternativa u alternativi. Tamo sretneš mlade glazbenike iz Hrvatske koji stvaraju moderan etno zvuk. Onda se izuješ i plešeš bos po zemlji ko prvi ljudi iako nisi ni pijan ni drogiran. Upoznaješ nove ljude, razgovaraš, puno razgovaraš. Ponekada samo ležiš na travi i gledaš u oblake. Glazba staje oko tri, četiri ujutro, ali ti se pokupiš u svoju vreću za spavanje u visećoj ležaljci već oko 10, 11 navečer i zaspeš kao beba pod zvijezdama.

Galerija likova koju ondje srećeš je u najmanju ruku bogata. Naići ćeš na šamana, na lika koji se bavi proizvodnjom gljiva, na tarot majstoricu, vidjeti ćeš obitelji sa djecom i psima, vidjeti ćeš mlade ljude koji su došli eksperimentirati, vidjeti ćeš one koji su došli približiti se sebi oslobođeni distrakcija svakodnevnice ili one koji su jednostavno došli odmoriti. Vidjeti ćeš mladu ženu ili mladog čovjeka oslobođenog srama golotinje u svijetu zakopčanom do grla.

Nakon što si odspavao pod krošnjama i zvijezdama koje uspiješ uloviti pogledom kada vjetrić razbuca grane i nakon što si odradio jutarnju jogu, staneš pod tuš koji je također pod vedrim nebom. Dok si čekao na red pored tebe su prošli nekakvi spolni organi, ali kuliraš jer si eto kul. Na povratku u svoj brlog staneš pored kuhinje, uzmeš gusti sok od voća i mobitel kojemu je, nadaš se, baterija napunjena, sretneš ekipu studentlija koji sjede u krugu, puše marihuanu i pričaju o glazbi i one koji se vraćaju sa drugog sata joge.

E sada nakon kratkog uvoda slijedi ono što sam ustvari htjela reći.

Na zadnjem takvom festivalu čula sam jednu pjesmu koju sam kasnije guglala i čula je u više različitih varijanti no nikada u onoj u kojoj sam je prvi puta čula. Ne čudi, izvođenje glazbe na takvim festivalima stvar je osobnog osjećaja koji poziva na djelovanje, stvar je improvizacije. U trenutku kada sam čula refren ove pjesme Link - Afion "Duni mi, duni", doživjela sam neku vrst epifanije. Osjetila sam da ću uskoro sresti svog čovjeka. Bez za*ebancije. Sve što mi se događalo poslije toga upućivalo je na to da je pitanje sata kada ćemo se sresti. Veoma neobičan osjećaj, izrazito intenzivan i niti sličan prethodnim intuitivnim iskustvima.

Par mjeseci poslije tog iznenadnog intuitivnog proboja, zaista upoznajem čovjeka u kojega se ludo zaljubljujem. Ne znam kako i ne znam zašto, toliko je različit od svih osoba koje sam ikada srela, a toliko je poznat i blizak i jednostavno moj. Kasnije tek povezujem susret sa njim sa prethodnim predosjećajem, do tada se čudom čudim kako je moguće da ga poznajem, a tek smo se sreli.
No da ne bude dosadno i po planu, ispostavlja se da on nije posve otvoren za nova zbližavanja, ispostavlja se da mora odraditi svoj tzv. karmički plan i program koji je uspostavio u prijašnjim odnosima. I što ćeš sada, Ivana? Pa ništa. Budi strpljiva. I čekaj. I čekaj. I čekaj. Činilo mi se da sam se sva pretvorila u čekanje, u osobu čije je djelovanje svo u pokušaj/pogreška stilu, činilo se da tu nema osobnog, kamoli zajedničkog napretka što je otvorilo prostor raznim potisnutim strahovima da izađu iz svojih tamnih komora i podsjete da su tu negdje.
Kao što bi Nietzsche kazao: Ako dovoljno dugo gledaš u ambis, i ambis će početi gledati u tebe.

Jučer sam prvi puta čula ovu pjesmu, otvorila sam fejsbuk i vidjela jednu objavu, drugu objavu, svaka je slijedila poveznicu na Link - Ivan Grobenski "Dojdi draga, dojdi".

Jest malo meketava, ali zašto ne bi bila. Pogotovo ako uzmemo u obzir da su rogati u odnosu najčešće muškarci. Rogati, ne rogonje, primijeti razliku. I zapravo, ono što sam shvatila jučer jest, koliko god samocentrirano zvučalo priznanje, kako sam posve smetnula s uma da je možda netko isto tako čekao na mene. Ili možda još uvijek čeka.

Možda je to ta lekcija koju iz ovog odnosa trebam savladati. Možda sam ovime zatvorila ciklus čekanja.

Danas je ponedjeljak plus je prvi dan u mjesecu ljubavi i ja se osjećam sretno i poletno. A kako ste vi, golupčići moji?
Jutros sam otkrila novu igru, utipkala sam u google tražilicu Ikea jer me Ikea asocira na udaju, odabrala sreću na opciji "prati me sreća" i dobila ovo. Šta to nije sjajno?

Ako vam se čini da na fotki vidite lijevo stopalo, dobro vam se čini. Evo, nadam se da je i vas obradovalo, te da ćete svoju sreću sa opcije "prati me sreća" danas dijeliti do besvijesti ili barem do iskrice.
Kisi kisi (dont bi mesi misi)

Prijavljujem da sam danas hodala Ilicom. Stavila slušalice u uši i prebacila se na FM. A tamo:

"Kada kosu stavi iza ušiju
pretvori se u djevojčicu.
Svoje tajne poklanja,
zamuckuje,
nekako izroni iz očiju.
Njene ruke grle kao šal,
a tanki prsti bodu me pod rebra.
Sporo rasti mala vrbo
dug je put,
a ovaj svijet te čeka."

Rekoše neki: Ovo je pjesma o roditeljstvu! Neka bude o roditeljstvu.

"Iskrenost je rizik
na vlastiti račun.
Ti ćeš čitav život plaćati
i nikad nećeš shvatiti
od koga te čuvaju
duge cijevi i žice.
Svih devet krugova
putuju sa nama,
nekoga zlo uzbuđuje.
Sporo rasti mala vrbo,
ovaj svijet
čeka već dugo
na tebe."

Najljepša pjesma koju bih pjevušila maloj Ivi kada se naduri i sakrije u kuću od fotelja i plahti. Odrasli ništa ne razumiju.

"Čovjek je velik točno toliko,
koliko je ono što traži veliko.

Treba nam tako malo 
skoro ništa,
jedan kremen
i jedna iskra
da tama ode
zauvijek iz sna,
a čudovišta padaju.

Kada stanu mašine,
strojevi,
nestaju zemlje,
nestaju gradovi,
ti otvori svoje oči tad
i čudovišta
padaju."

Urbanova Iskra, kaže, u prenesenom je smislu simbol zaloga za budućnost. Kakva prekrasnost.

Link

Na gornjoj slici je fotodokumentirano kako je žabac Mile godine gospodnje 2020. na jedan topao i sunčan lipanjski dan zajedno sa vodom sa izvora, koju je ete tog dana prvi puta nakon desetak godina okusio, uskočio eteu u usta.
Donja fotografija prikazuje tog istog žapca netom poslije izlaska iz eteovih usta.
Prenosim dio atmosfere intervjua objavljenog u časopisu "Znanje i imanje".

Doznajemo, "Bavim se ekstremnim sportovima otkad znam za sebe. Kada sam bio mlađi nisam nailazio na odobravanje roditelja po tom pitanju, no kako su godine prolazile a moja potreba za pogonskim gorivom u obliku adrenalinskih sportova nije jenjavala, oni su jednostavno bili primorani prihvatiti da im sin nije i nikada neće biti mirni i povučeni računovođa, nasljednik obiteljskog posla kojeg je utemeljio djed Bajo".
Sjaj u očima mladog sportaša kada nam prepričava brojne avanture u nama budi želju okušati se u ponekom od njegovih omiljenih sportova.
Na pitanje sa čime bi mogao usporediti boravak u eteovim ustima, slikovito odgovara "To vam je kao da bježite od krda slonova, a jedino mjesto iza kojeg se možete sakriti je vlat trave".
Imaš li nešto za poručiti našim čitateljima, pitamo ga. "Da, naravno. Život je kratak, hvataj za batak!", nakloni se, namigne šeretski, okrene se na peti, preskoči jezerce u tri, četiri žablja skoka i nestane u zelenilu maksimirske šume.
Kotrljaj se Mile!, pomislimo svaki za sebe i vratimo se svojim uobičajenim poslovima.

Više o intervjuu koji je vjerujem mnogima prvi puta dao direktan uvid u žablju perspektivu kao takvu na www.povjerljivo-znanjeimanje

32-godišnjaci izgledaju kao djeca, 48-godišnjaci kao starci. Skoro pa pravilo. Tanka je linija između mladosti i starosti. A mi hodamo po njoj. Po tankoj žutoj crti kroz mrak.

Link

Ajmo pretpostaviti da onaj slavni Prsten iz Gospodara prstenova predstavlja ljubav samu.
Ljubav je moćna, nitko se nije rodio istesan za njezine izazove, ljubav je i razorita poput prirodne nepogode. Netko će reći nije i ne može biti jer je ljubav. Pa baš zato jest.

Poput zemlje na kojoj smo napravili prve korake, poput domovine. Zemlja nas hrani i miluje hladovinom za sunčana dana, ali nas i opominje da smo maleni jer je žulja, jer je eksploatiramo, jer joj tako rijetko iskazujemo poštovanje i zahvalnost.

Ponekada, poglavito sada kada smo u godinama u kojima smo utemeljeni u svojim spoznajama ili barem mislimo tako, ljubav snažna po prirodi kakva jest, ako imamo sreću susresti je, skenira nas i prodrma uzduž i poprijeko ne bi li našla mjesto u koje još nije ušla.
Nekada to skeniranje nije ugodno, zapravo, često nije. Nekada napuknemo tek toliko da u nas uđu njene sestrice sjena kao što su ljubomora i posesivnost naprimjer, općenito pojave koje po tradiciji smatramo kontraindikacijama ljubavi, ali se ne otvorimo dovoljno da bi taj vječni fazon kojeg svi prizivamo a zove se ljubav, mogla slobodno ući.
Nekada nas preoblikuje u novog naprednijeg, zdravijeg čovjeka. Jedno je sigurno. Ima pune ruke posla kad nas se dohvati.

"I am afraid, whatever our beliefs, we have to face the fact that there are persons who yield to temptation, reject their chances of nobility or salvation, and appear to be 'damnable'. But we who are all 'in the same boat' must not usurp the Judge. The domination of the Ring was much too strong for the soul of Sméagol." (The Letters of J.R.R. Tolkien 181: To Michael Straight. January/February 1956)



Ako pokušam preslikati ovaj uvod gore u situaciju kada sam se htjela javiti bivšima ili kada su se oni javili meni ili kada sam svjedočila javljanju bivše cure svog dečka, jasno u svima nama vidim malog Goluma, malu spodobicu nesposobnu prihvatiti da taj poseban netko nije naš niti će ikada biti i da smo svoju priliku sa njima vjerojatno izmaksimizirali i da je jedino ispravno reći joj "sretno i zdravo".

I naravno da postoji dobar razlog zašto želim upoznati osobu koja je oslobođena duhova prošlosti, koja točno zna zašto je tu gdje je i koja je dovoljno sigurna u sebe da zna i u pola noći i u pola mraka nesporazuma da želi ulagati u nas.

Ima tih perioda u životnom ciklusu kada nam sve ide od ruke, posao na mjestu, obitelj na okupu, komunikacija sa ogromnim potencijalom u izgradnji i čini se da sve što se događa ide nama u prilog. Da ne bi bilo dosadno ili u najmanju ruku neuobičajeno što se stvari razvijaju nekom vedrom dinamikom evo svemira da podmetne klip, razbuca karte. Klip u obliku malog Goluma.

(No SVEMIRE, ja sam sada gospođa u godinicama i stvorena sam za to da mi u životu stvari teku glatko u pozitivnom smjeru. I ako mogu birati kartu iz špila koja me trenutno predstavlja neka to bude karta visoke svećenice.)

Realno, nisu ljudi krivi što se javljaju što porukom što nekom prisutnošću koju ne možemo posve objasniti u vrijeme kada život konačno poprima smisao koji smo toliko dugo tražili nakon raskidanja veza sa njima. Podsjeti nas nešto, film ili pjesma. I lako je ako se radi samo o sjećanju, to je prirodno. Ali iz obaveze prema sebi i poštovanja prema onoj/onom koji danas ulaže vrijeme u nas, stvari sa bivšima bismo trebali ostaviti gdje pripadaju, a pripadaju prošlosti. Nisu bez razloga dobacili čak do tamo.

Sa ovim sam završila i više se neću vraćati na temu.

Otvorila profil na blinderu prije nekoliko mjeseci, kao idem vidjet kako to funkcionira. Znam za neke koji su se upoznali tamo, evo ih žive sretno skupa, na pragu su braka. Jao, čim pomislim/kažem/čujem brak srce mi zaigra.

I logiram se nekakvim imenom, stavim nekakav neutralan foto, neka profil ostane ispod radara dok prikupljam informacije o aplikaciji. Nakon par sati skužim da je listanje fotografija nepoznatih ljudi užasno dosadna rabota i da je aplikacija u banani jer se između ostalog ne možeš NIKADA VIŠE vratiti na korisnika kojeg si uhodanim mehanizmom listanja ulijevo označila da ti se ne sviđa. Ne možeš ga naći, nema ga više. I dok ne vjeruješ kolika si baksuzica da si propustila jednog od sto, počinješ shvaćati onu staru narodnu o babi koja je prošla sa kolačima. Hladni srsi ti prođu tijelom i počneš razmišljati o staračkim bolestima jer je starost tu negdje, na pragu.

Sljedećih dana se zaboravim logirati i odlučim deinstalirati aplikaciju.

Nekoliko mjeseci kasnije, tojest, sadašnjica. Instaliram ponovno aplikaciju, čvrsto odlučila biti grljena i ljubljena i voljena. Kad me već oni koji me poznaju ne žele grliti možda uspijem nasamariti kakvog srećkovića i obećati mu sebe u kompletu prije nego shvati da nisam sva od morske pjene i vrlina.

No, izgleda je moj maksimum tolerancije boravka na dating site-u par dana. Na dating site-u gdje nema bloga. Vas toleriram. Za neke ne znam ni sama zašto i kako. Možda vas blago gledam jer u vama prepoznajem luzere kao što sam i sama.

A možda mi je super što većina vas, ako ne i svi, kada ste sretni pravite kolače kao i ja.

priznajem da bi moj zadnji log neupućenima mogao zvučati kao da mi je osnovni cilj ovdje zadovoljiti primarne nagone. Pa nisam ja brate sestro životinja.
Samo bih ponekada uz draga si, simpatična i zabavna, pa i zajebana, voljela čuti "privlačna si mi i volio bih provoditi vrijeme sa tobom". Eto. Dosadilo mi biti samo frendica.

... da ljudi na iskrici traže ljubav. Ja sam ljubav našla, evo u sebi. Našla sam božeblagi dovoljno ljubavi za muškarca sa kojim ću imati vrhunski seks. Moguć i brak!